Claudia Piñeiro

JARINE PUKOTINE

Sa španjolskog prevela

Dubravka Poljak

(Naslov izvornika: Las Grietas de Jara)

PROFIL

Zagreb, 2011.

Sivoriju, koji poput Pabla Simóa

luta ovim gradom u potrazi za ljubavlju.

- (...) Slušaj. Pretpostavimo da nije riječ o pukotini u tebi...

pretpostavimo da je riječ o rasjedu Grand Canyona.

- Pukotína je u meni! - rekoh pobjedonosno.

E S. FITZGERALD, Crack-Up

1

Pablo Simó za svojim radnim stolom crta obrise zgrade koja nikad neće postojati. Kao da je osuđen da

svake noći sniva isti san, već godinama ponavlja istu skicu: zgradu od jedanaest katova koja gleda na sjever. U

jednom fasciklu čuva niz navlas istih crteža, ni sam ne zna koliko ih je, više ih i ne broji; više od stotinu, manje

od tisuću. Ne numerira ih, ali sve ih potpisuje s arhitekt Pablo Simó, a uz potpis uvijek doda datum. Da želi

doznati kad je nacrtao svoju prvu skicu zgrade, morao bi potražiti na dnu hrpe, ali to ne čini; posljednja koju je

nacrtao nosi datum onoga dana, 15. ožujka 2007. Sam sebi obeća da će ih jednog dana pobrojiti; sve te crteže s

istom zgradom, na istom zemljištu, s istim brojem prozora i s balkonima na jednakoj udaljenosti, s uvijek istim

pročeljem, istim vrtom ispred zgrade i oko nje, s istim stablima, po jednim sa svake strane ulaznih vrata. Pablu

se čini da bi, kad bi brojio svaku ciglu koju na pročelju ugrubo nacrta, na svakoj skici bio isti broj cigala. Zato

ih i ne broji, jer se boji da bi mogao biti u pravu i da bi to bila konačna potvrda da nije on taj koji ponavlja

crtež, već da se to događa mimo njegove volje, mimo njegova utjecaja. Njegova tehnička olovka Caran d`Ache

3 mm kreće se gore-dolje po papiru, sjenča, popravlja, dok Simó sam sebi laže, opet, kako će jednog dana

sagraditi tu zgradu, onog dana kad napusti Arhitektonski studio Borla&Partneri. Ali danas nije dan za

donošenje odluka i Pablo pokušava ne razmišljati o tome kako mu je već četrdeset i peta, kako je zgrada sve

dalje i dalje, samo grafitni trag na listu bijelog papira i kako dva metra od njega Marta Horvat nemarno

prebacuje nogu na nogu kao da nitko ne sjedi ispred nje.

Iako joj je Pablo Simó podređen, više o njoj ne razmišlja kao nekad. Nije da to ne bi želio, ali već neko

vrijeme - primora se ne misliti koliko dugo - ne može o njoj razmišljati, a da mu užitak zamišljanja ne bude

grubo, gotovo nasilno prekinut. Prije da. Prije je o Marini razmišljao po cijele dane i u mislima bio je njezin

gospodar, svlačio ju je, ljubio, dodirivao i, budući da nije nalazio nikakva razloga misliti kako će se jednog

dana razvesti od Laure, Pablo Simó zamišljao je kako, ako njegova žena umre, a svi ćemo jednog dana umrijeti,

Marta Horvat više neće biti samo ona druga žena koju on u svojim fantazijama svlači i tada će je sigurno

pokušati zavesti.

Marta sjedi na dva metra od radnog stola za kojim Pablo crta s lakoćom prirođenom poput hodanja,

govora ili disanja. Svađa se preko telefona, viče na nekog izvođača radova. Požali se kako čovjek nije završio

ploču na vrijeme, kaže da je nije briga za kišu, ni za dva praznika ovog mjeseca, a ponajmanje za štrajk

prijevoznika; oštrinom koju Pablo dobro poznaje odbrusi kako očekuje da se njezinim zahtjevima udovolji. I

spusti slušalicu. Pablo ne zna što se događa s druge strane telefonske linije, ali pretpostavlja da je izvođač

radovao stao zatečen jer je, istresavši bijes, završila razgovor ne sačekavši odgovor. Iako ne diže pogleda sa

svoje skice, Pablo zna da je Marta ustala, da hoda s jednog kraja ureda na drugi, čuje svaki njezin korak, čuje

kako pali cigaretu, čuje kako baca upaljač u mapu, a mapu na naslonjač, čuje kako ponovo hoda i kako mu se

naposljetku približava. Pablo prekriva svoj crtež drugim papirima; ne želi da Marta vidi što radi, nije da ga već

nije uhvatila kako crta zgradu s jedanaest katova s pogledom na sjever, nego se želi poštedjeti njezina

komentara o njemu i njegovim beskorisnim opsesijama. Iako Marta Horvat nikad ne bi izgovorila baš te riječi,

nikad ne bi rekla „beskorisne opsesije”, ona bi jednostavno rekla: Nema ti od toga vajde, Pablo. Iako Pablu

Simóu ne treba objašnjavati što je to vajda, ona je to ipak mnogo puta učinila tijekom svih ovih godina; učinila

je to svaki put kad bi ga iznenadila dok je crtao svoju zgradu, kao da smatra da Pablo u dubini duše nije u stanju

razumjeti kako je nužno maksimalno iskoristiti vezu između površine zemljišta i stanova koji se na njemu

mogu sagraditi i da zato nitko nikad neće podići zgradu kakvu on projektira ni na jednom zemljištu u Buenos

Airesu, na kvadraturi koja je dostatna da se sagradi zgrada znatno viša od onih njegovih jedanaest katova.

Uvijek kad bi Marta iznijela svoje mišljenje o njegovoj skici, Pablo Simó pustio bi je da govori ne proturječeći

joj, iako bi njezine argumente lako mogao oboriti samo jednim objašnjenjem: on ne namjerava sagraditi svoju

gradu u Buenos Airesu. Nije to grad u kojem će realizirati svoj prvi projekt, od skice do ključa u ruke. Pablo

zna koji je razlog tome - poznaje ovaj grad bolje nego što bi želio, nema ulice u kojoj nije bio u potrazi za

zemljištem za studio Arhitekt Borla&Partneri i stoga dobro zna da u Buenos Airesu, prije nego što postaviš i

jednu jedinu ciglu, najprije moraš odabrati neku zgradu i izbrisati je s lica zemlje: parkiralište, školu, obiteljsku

kuću, kino, skladište, teretanu, nije važno što je, sve dok širina i površina zemljišta dopuštaju gradnju u visinu.

Pablo Simó ne želi da njegova zgrada nikne na ruševinama neke druge zgrade. A to u Buenos Airesu više nije

moguće. I zato će, kad jednom svane i taj dan, odabrati neki drugi grad, a to je ono što Marti nije ni na kraj

pameti. Pablo još ne zna koji će to grad biti - možda neki koji još ne poznaje - ali sigurno zna da će biti grad u

kojem se zgrada koja gleda na sjever kupa u jutarnjem suncu i stoji na zemljištu na kojem nitko nije morao

pustiti niti jednu jedinu suzu.

Marta Horvat zaustavi se iza njega. Na gomili papira kojima je Pablo prekrio svoj crtež nalazi se

obavijest koju mora pregledati prije nego što je vrati reklamnoj agenciji. Za nekoliko dana počinju s prodajom

zgrade prije same gradnje, Već od temeljne jame, i ovog vikenda obavijest se mora pojaviti u dnevnim

novinama. „Raj postoji”, stoji u naslovu upadljivim velikim slovima u boji, po čemu se razlikuje od ostatka

teksta, osim samog dna stranice, na kojem jednakim zagasito crvenim slovima piše: ,,Arhitekt Borla&Partneri”.

Marta čita preko njegova ramena. Predlaže mu da precrta riječ ,,praonica” i napiše ,,laundry”. Pablo je

neodlučan, ali ona inzistira, podsjeća ga da je model obavijesti kojim se agencija koristila sigurno onaj od

posljednje zgrade, u Aveniji La Plata, i da u Boedu „praonica” može proći, ali u Palermu ne. Pablo na kraju

pristane i napiše ,,laundry” iznad precrtane ,,praonice". Kao da je ta sitnica označila teren svakog od njih, Marta

se vrati za svoj stol da radni dan privede kraju.

Pa ipak, dan još nije gotov. Budući da ni arhitekt Borla ne zna da dan još nije gotov, izlazi iz svog ureda

noseći torbu i kišobran koji je nekom prilikom valjda zaboravio u uredu, jer je jutros nad Buenos Airesom

osvanuo vedar dan, a tako je i ostalo sve do kasnog popodneva. Borla prilazi Martinu radnom stolu, postavlja

joj rutinska pitanja i tako nagnut njuška njezin dekolte. On se smiješi i odgovara, on spušta glas i Pablo više ne

čuje o čemu razgovaraju, ali primjećuje da od čangrizavosti, kojom se Marta Horvat istresla na izvođača

radova, više nema ni traga. Martine ruke plešu po zraku uz svaku njezinu riječ. Sa svog radnog stola Pablo prati

njihovo kretanje hipnotiziran crveno lakiranim noktima: gleda njihov ples, njihove kružne pokrete, na časak se

zaustavljaju kao da lebde u zraku i na kraju pokriju njezino lice, koje nakratko nestane, dok se Marta grohotom

smije. Borla se opet nagne da joj brzo nešto došapne, neku riječ za koju mu treba tek toliko vremena da nagne

svoje tijelo iznad njezina ramena, a potom se odvoji i promotri je. Pa se zajedno smiju.

Sve upućuje na to da će za nekoliko trenutaka u uredu ostati samo Pablo i da će, kao i svakog dana,

pospremiti svoj crtaći i radni stol, provjeriti džep na košulji da se uvjeri da je mjerna vrpca na mjestu, staviti

svoj blok s listovima bez crta u unutarnji džep sakoa, između drugog i trećeg gumba na košulji zakačit će

olovku Caran d'Ache, s vrhom prema unutra, ispod tkanine, i na kraju će i on, kad više nikog ne bude, otići. Pa

ipak, stvari se katkad poslože drugačije nego što čovjek očekuje, a tog popodneva kad je Pablo Simó još

jednom nacrtao zgradu s jedanaest katova koju nikad neće sagraditi, i upravo u trenutku kad Borla govori

Marti: „Da te odbacim nekamo?” netko pokuca na vrata. Pablo otvori, i propusti mladu ženu u crnim

tenisicama, trapericama i bijeloj majici, s ruksakom većim od onog kakvog bi nosio netko tko je samo u

prolazu, žena za koju Pablo procijeni da nema više od dvadeset i pet godina i koja, ne predstavivši se i ne

pozdravivši, kaže:

- Netko od vas zna nešto o Nelsonu Jari?

I u tom trenutku, baš kao što se Pablo oduvijek bojao da će se jednom dogoditi, svijet se zaustavi u

djeliću sekunde i počne se vrtoglavo okretati u suprotnom smjeru. Sve troje zanijeme, ne odgovaraju, ne

gledaju se medusobno, puštaju da ih vrijeme prebaci u noć od prije tri godine, za koju su se zakleli da joj se

nikad neće vratiti.

-Ispričavam se, tražim Nelsona Jaru... - uporna je djevojka.

Arhitekt Borla prvi se trgne i upita:

- Koga?

- Nelsona Jaru - odgovori ona.

- Nije mi poznat - kaže Borla. Zatim se obrati njemu: - Je li tebi poznat, Pablo? Sjećaš li se nekog

Nelsona Jare?

Borla čeka unaprijed dogovoreni odgovor na to pitanje, ali Pablo Simó neće mu ga dati: Ne, ne sjećam

se. Samo šuti, ne daje ni lasa od sebe, jedino u tišini može pratiti Borlu i unatoč njegovu prodornom pogledu,

ne može izustiti ni riječ. Kako zanijekati ono to zna, a zna da i Marta zna, i da Borla zna: da je Nelson Jara

mrtav, zakopan nekoliko metara ispod ploča po kojima teče gust promet, onima istima po kojima sve troje gaze

svakog dana po izlasku iz ureda, pod grobnom pločom kolnika pod kojim su ga zakopali one noći prije tri

godine

2

Borli ne treba više od pet minuta da se riješi djevojke. Kaže joj da mu ime Nelson Jara, tako je bilo, zar

ne, možda i zvuči poznato, možda zato što su mu jednom prodali stan ili su možda s njim poslovno surađivali,

ako je važno, može pogledati u arhiv, ali ako ga zapravo pita zna li nešto više o tom gospodinu, odgovor je ne.

Borla je uvjerljiv kao da govori čistu istinu, čak bi mu i Pablo povjerovao da ne zna da laže. Ali čini se da ova

situacija nije nimalo jednostavna Marti koja prste krši stvarajući neugodan zvuk – kao da će ih savijanjem

polomiti - i Pablo se prisjeti kako je i one noći lomila prste i od tog zvuka, odnosno sjećanja na njega, osjeti još

veću nelagodu. Sve dok Borla ne progovori, obraćajući se prvi put sa „ti” djevojci koja je banula na kraju

radnog dana:

- Oprosti, a tko si ti?

Sad je njoj neugodno i izmotava se, uzalud pokušavajući ne ostaviti prostora za nova pitanja:

- Moram ga pronaći, imamo nedovršena posla, samo to, ništa više.

- Mora da su važna posla - kaže joj Borla.

- Za mene jesu.

- A o kakvim je poslovima riječ?

- Osobne prirode - odgovori ona i po tonu njezina glasa jasno je da o toj temi više ne namjerava govoriti.

„Osobne prirode". Začuvši te riječi Pablo podigne pogled te, iako se djevojka hrabro drži, iako Borlu

gleda uzdignute glave i ravno u oči, Pablo u nekim njezinim pokretima uočava smetenost, da nije došla

pripremljena za niz pitanja koje joj Borla namjerava postaviti. Oni su se itekako pripremili u ove tri godine:

unaprijed su razmislili o svim mogućim pitanjima i odgovorima, provjerili ih, vježbali pred zrcalom i sve se

troje - Marta, Borla i Simó - dogovorili što će reći, a što neće.

Arhitekt Borla postiže svoj cilj i ubrzo postaje jasno da je sad djevojka u žarištu ispitivanja.

- Osobne prirode - ponovi ona podižući svoj ruksak s poda, stavi ga na rame i zaključi:

- Ako se Jara ne pojavi, neće mi moći pomoći; u svakom slučaju, hvala na svemu. – I bez objašnjenja otvori

vrata i iziđe.

Nekoliko trenutaka Borla, Marta Horvat i Pablo Simó ostanu u istom položaju, i tko zna koliko bi još

tako stajali da nije zazvonio telefon i natjerao sve troje da poskoče. Javio se Pablo, zvala ga je Laura i, ne

sačekavši da išta kaže, zamolila ga da ranije dođe kući. Potom njegova žena na trenutak zastane i s druge strane

linije Pablo začuje težak uzdah, kao da će svaki čas zaplakati. Potom Laura ponovi:

- Možeš li doći ranije, Pablo?

- Uvijek dođem ranije, Laura, što se događa, zašto mi ne kažeš?

- Reći ću ti kad dođeš.

- Opet problemi s Franciscom? - pokuša on.

- Kad dođeš, ispričat ću ti.

Laura prekine razgovor. Pablo pogleda slušalicu i spusti je. Zausti kako bi Borli i Marti pružio

objašnjenje, ali shvati da nijedno nije slušalo njegov razgovor i da ne samo da ih nije briga tko je zvao niti što

mu se događa nego bi im zasmetao svaki komentar koji nema veze s djevojkom koja je upravo otišla i s onim

što njezina iznenadna i neočekivana prisutnost u studiju znači ili bi za njih mogla značiti.

- Što da radimo, Mario? - upita Marta Borlu.

- Ništa - odgovori ovaj, sa sigurnošću za koju Pablo ne može dokučiti je li stvarna ili hinjena. - Nećemo

tome pridavati veće značenje od onog koje ima, djevojka je došla tražiti Jaru, Jara nije ovdje, stoga možemo biti

mirni, normalno je da se takve stvari događaju. To smo znali, oduvijek smo to znali. Previše smo sreće imali

ove tri godine, mislili smo da nitko neće pitati za njega, zar ne, Pablo?

Ali Pablo Simó ne odgovara, i ne primjećuje da mu se Borla obraća, jer je s Martinih ruku skrenuo

pogled na svoje i sad ih promatra, ali ne zato da bi ih lomio onako kako je to trenutak prije činila ona. Pablo ih

samo gleda, okreće dlanove gore-dolje u zraku, otvara ih i zatvara, i prisjeća se koliko su se zaprljali one noći,

koliko je bilo zemlje ispod noktiju, a prije svega prisjeća se boli, boli koje se dugo nije mogao riješiti i koja se

vraća za vlažnih dana i podsjeća ga na nešto što nikad i nije zaboravio. Kao da sudjeluje u kakvoj kartaškoj igri,

a Pablo je upravo rekao ,,dalje“, Marta, još uvijek drhteći, odgovori umjesto njega:

- Ali ja jesam zabrinuta... Zašto je došla tražiti Jaru baš ovamo?

Zašto je pomislila da mi možda nešto znamo?

- Vjerojatno nije samo ovamo došla, Marta - odgovori joj Borla.

- Sigurno se raspitivala po cijelom kvartu, mora da je već bila i u kafiću, razgovarala s mesarom, s

portirom u njegovoj zgradi. - I da je napokon smiri, našali se: - Marta, ne trčimo pred rudo.

Širom otvorenih očiju, šire nego što bi to bilo normalno, Borla iščekuje učinak svojih riječi. Ni Marta ni

Pablo ništa ne govore, stoga nastavlja:

- Ne vjerujem da će se više pojaviti i pitati za Jaru, a ako i dođe, reći ćemo joj isto: da nemamo pojma

gdje bi mogao biti. Posljednju rečenicu Borla izgovara odlučno, zaključivši na taj način temu, a budući da više

ne očekuje reakcije ostalih, preuzima inicijativu, priđe Marti i doda joj mapu, pomogne joj odjenuti laneni sako

i dok ona stavlja ruku u ponuđeni rukav, on još jednom naglasi:

- Nema opasnosti, Marta, ne brini se.

Potom se Borla uputi prema vratima, pozove ih da iziđu, pogasi svjetla - što svake večeri čini Palo - te

zaključi radni dan i sačeka ih ne sluteći koliko nelagode njegove kretnje stvaraju Pablu, koji je prisiljen svoje

stvari na brzinu strpati u džepove, zanemarujući svakodnevnu proceduru. Metar, olovka i blok ne završe na

uobičajenom mjestu, davno određenom, a to, nasluti Pablo, ne može biti dobar znak.

Izlaze, sve troje bezbrižno koračaju razgovarajući o uobičajenim stvarima poput ožujske Vrućine ili

kako će dani uskoro postati kraći, biraju ma kakvu temu koja bi im omogućila da se pretvaraju da je dan završio

u trenutku kad je Borla Marti rekao „da te odbacim nekamo?", da se vrata nikad nisu otvorila, da nikad nije ušla

djevojka u trapericama, bijeloj majici i crnim tenisicama i upitala za Nelsona Jaru. Učinit će još nekoliko

koraka, a zatim će se Pablo na uglu oprostiti i otpješačiti nekoliko ulica do ulaza u podzemnu željeznicu, Marta

će ući u Borlin auto i svatko će poći svojim putem. I to je sve. Kraj uobičajenog radnog dana.

3

Putovanje podzemnom željeznicom Pablu Simóu ne nudi previše mogućnosti koje bi ga zaokupile i, dok

se svjetla postaja izmjenjuju s mrakom tunela, razmišlja o Jari. Slijed misli neizbježan je, ali ipak ga pokuša

prizvati u sjećanje dok je još bio živ. Jara ulazi u ured krcat fasciklima i papirima, Jara dosađuje u

najnezgodnijim trenucima, Jara ga čeka skriven u mračnom hodniku starog ureda. Jara i njegove tablice, Jara i

njegovi papiri podcrtani žutim markerom, Jara i njegovo izlizano odijelo, Jara i njegove cipele. Ružne cipele,

primijetio je to istog trenutka kad je ušao u ured noseći torbu punu fascikala, bilješki i unaprijed pripremljenih

dokumenata, ali rekao mu je to tek onog popodneva kad se Jara spotaknuo o gomilu zidnih tapeta koje je Marta

ostavila na jednoj strani radnog stola. Dok mu je Pablo pomagao da ustane, očiju prikovanih za njegove cipele -

grube, tvrde, bezoblične, s rubom koji je toliko puta bio savijen da je podsjećao na rub raviola - morao ga je

upitati:

- Zašto nosite te cipele, Jara?

- Imam ravna stopala, arhitekte - odgovorio mu je čovjek.

Nisu izgledale kao ortopedske cipele, iako su možda i bile, no osim onog ruba i nekvalitetne kože, imale

su uredno poravnate vezice dobro pričvršćene dvostrukim čvorom, ali bile su loše ulaštene. Moglo se primijetiti

da se Jara potrudio namazati ih kremom za cipele, ali da mu se baš i nije dalo potom uzeti krpu u ruke i ulaštiti

ih. Iako Pablo razmišlja o sjaju njegovih cipela kako bi u sjećanje dozvao Jaru dok je još bio živ, te iste cipele

odvest će ga ravno u zamku, u noć kad je posljednji put vidio Jaru u njima. Pablo ih se dobro sjeća jer ga je on

morao uhvatiti za noge dok ga je Borla držao ispod pazuha. A te su cipele bile posljednje što je Pablo vidio

prije nego što je pustio da Jara napokon padne na mjesto koje će mu postati posljednje počivalište.

Slijed prizora nakratko se prekida kad Pablo dvaput mijenja liniju podzemne željeznice. Tek je trenutak

poslije u sljedećem vlaku, ponovo predahnuo i svi se prizori ponavljaju od početka. Upravo u trenutku kad se

prisjetio olakšanja, svojih ruku oslobođenih težine njegovih nogu i muklog udarca Jarina tijela o vlažnu zemlju,

otvorila su se vrata vlaka na postaji Castro Barros i Pablo se požuri izići. Sad preskače po dvije stube žudeći za

noćnim zrakom, dobrano kasni i zna da ga Laura čeka, da ima problema sa kćeri, zna i da njegov dolazak ništa

neće riješiti, ali barem će si Laura moći olakšati dušu. Ali dogodilo se da je pola sata prije izlaska iz ureda

njegov ritual prekinut: svoje stvari nije pospremio kao što to radi svakog dana i da se uvjeri, potapša džepove

tražeći olovku, blok i mjernu vrpcu. Odluči da ne može preskočiti svoj stari običaj da prije odlaska kući popije

posljednju kavu tog dana u kafiću na uglu, malom kafiću koji opstaje samo zato što se nalazi u blizini

slastičarnice Las Violetas na raskrižju ulica Rivadavia i Medrano i koji Pablo Simó smatra svojim jer ga, za

razliku od poznate slastičarnice, ne mora dijeliti s turistima i namjernicima koji dolaze iz drugih četvrti Buenos

Airesa.

Za stolom pokraj prozora saspe šećer u kavu i, kako ne bi u kuću ušao razmišljajući o mrtvom Jari,

primijeni novu strategiju: prisjeti se Marte. Usredotoči se na uvijek isti detalj: onaj crvenkasto-smedi madež na

Martinoj nozi, na mjestu gdje se linija lista spaja s koljenom. Nakon nekoliko kružnih pokreta žličicom po šalici

strategija se pokazala učinkovitom - izbrisala je svaki trag postojanja ičega drugog doli madeža i noge i njihove

vlasnice. Plati kavu i krene kući ne gubeći madež iz misli. Tako Pablu sve ono što se dogodilo u uredu,

djevojka s ruksakom, Borline laži i Jarine cipele postaju samo nevažne sitnice koje postoje u nekom

neidentificiranom kutku odakle ih Martin madež ne pušta van. Ugura ključ u bravu, otvori vrata i iza njih

ugleda Lauru kako sjedi na naslonjaču u dnevnoj sobi i plače. - Ja s njom više ne mogu - reče.

Pablo dobro zna da, kad njegova žena tim tonom kaže ,,s njom", misli na Franciscu. Njezin hrapavi glas

odaje da je galamila, i to poprilično. Laura mu ispripovjedi kako je nenajavljeno došla po nju u školu, ali

Francisce nije bilo, čak su joj u tajništvu rekli da je cijeli dan nije bilo na nastavi. Tražila ju je po kvartu i našla

u kafiću kako pije pivo sa Anitom, prijateljicom koja se od svih njezinih prijateljica Lauri najmanje sviđa, i s tri

tipa.

- Tri dečka - ispravi je Pablo.

- Tipa - ponovi ona - jedan od njih imao je i bradu.

Više ni riječi ne izusti, samo brizne u plač i ne prestaje sve do večere. Nije prvi put da Francisca

markira, ni prvi put da pije pivo, a ni, tako bar misli Laura, da izlazi s dečkima mnogo starijima od sebe, ali je

prvi put da je majka vidi takvu, a taj prizor Francisce koja poput kauboja sjedi na barskoj stolici, smije se, pije

pivo iz boce, dodaje bocu nekom tipu dopuštajući da je drugi gladi po koljenu - to je nešto što Laura ne može

prenijeti Pablu na drugi način doli s „ja s njom više ne mogu".

Pola sata poslije sve troje sjedi za stolom. Čim su sjeli, zazvoni telefon. Očiju još uvijek crvenih od

plača, Laura ih pogleda; najprije Pabla, potom Franciscu pa opet Pabla. Dobro mu je poznat taj pogled, na taj

način njegova žena kazuje, ne izgovorivši ni riječi, da ona neće ustati i javiti se na telefon. Po napetosti vratnih

mišića vidi da je bijesna, po načinu na koji razmazuje hranu po tanjuru ne prinoseći je ustima, ali Laurin bijes

najočitiji je na plavičastoj veni na čelu, iznad lijevog oka. Pablo ustane da se javi; iako zna da to neće

promijeniti ugođaj za stolom, ne želi da se stvari pogoršaju jer se nitko ne želi javiti na telefon. Prije negoli se

uopće uspio javiti, zvonjava je prestala.

Pablo se vrati na mjesto i pokuša započeti razgovor. U glavi grozničavo traži kakvu temu, ali sve blijedi

pred Martinim madežom i Jarinim cipelama. Traži dalje i nalazi djevojku u trapericama, majici i crnim

tenisicama. Ni o jednoj od tih stvari neće razgovarati ni sa ženom ni sa kćeri, stoga kombinira stvarnost i maštu

i laže im o svom popodnevnom povratku podzemnom, pripovijeda im kako se vlak zaustavio između dviju

postaja i kako je jedan putnik zbog toga doživio slom živaca, opisuje im napetost mišića na njegovu licu onako

kako je vidi na Laurinu, ali ne spominje plavičastu venu iznad lijevog oka jer bi se odao, detaljno opisuje

njegove loše ulaštene cipele vezane dvostrukim čvorom, dodaje kako je čovjek čak pokušao otvoriti prozorčić i

baciti se kroz njega i da ga je nekoliko ljudi moralo spriječiti. Dolazi u napast da kaže kako je jedan od tih

putnika bio upravo on, ali odluči ne lagati, poznaje granice vlastite laži, kaže da je bio neki čovjek i neka

djevojka sa čudnovatim madežom na nozi, kod koljena. Pablo Simó sve to pripovijeda s toliko žara da se čini

da je on, a ne klaustrofobični čovjek, pravi protagonist ove pripovijesti. Lauru i Franciscu priča iz podzemne

zanima tek toliko da povremeno podignu glavu s tanjura i pogledaju ga.

- Dodaj mi sol - zamoli ga kći, on joj je doda, a Lauri se oči ispune suzama.

Kakvo je značenje njegova žena pridala rečenici „dodaj mi sol” da su joj se oči tako ispunile suzama?

Kakvo li je značenje pridala činjenici da je kćeri dodao sol? Pablo Simó nema odgovor na ta pitanja. Ponovo

zazvoni telefon pa se brzo obrati Francisci:

- Možeš ti?

Djevojka ustane i Laura je upozori:

- Ako je za tebe, odmah prekini. Zabranjeno ti je telefoniranje tjedan dana.

- Onda neka se netko drugi javi - reče Francisca i sjedne.

Laura pogleda Pabla kao da od njega nešto traži. On bi joj rado udovoljio, ispunio to što traži pogledom,

ali nije sasvim siguran o čemu je točno riječ, pa iako zna da se to sigurno ne odnosi na javljanje na telefon,

odgurne stolicu i ustane. Telefon zazvoni još dvaput i utihne. Pablo se vrati na svoje mjesto i sve troje

nastavljaju jesti u tišini; neko vrijeme čuje se samo udaranje pribora o posude ili ulijevanje vode u čašu. Pablo

više nije u stanju nastaviti s pričom iz podzemne, a početi drugu bilo bi forsiranje; procijeni da je najbolje

šutjeti, da je u tom trenutku možda najpametnije sačekati da vrijeme učini svoje i da se Francisca, unatoč ljutnji,

za nekoliko tjedana, ili čak za mjesec dana vrati u normalu, da opet bude normalna petnaestogodišnjakinja koja

svaki dan ide u školu, dobiva pozitivne ocjene, na vrijeme dolazi kući i da se, napokon, Laura smiri. Da se

normalna djevojka ponaša normalno, to je ono što Laura želi od svoje kćeri, a Pablo to zna jer je upravo tako

govorila o njoj prije pola sata:

- Zar joj je toliko teško biti normalna?

Nije joj znao odgovoriti jer ni sam ne zna što to znači. Je li on normalan? Hoće li s vremenom Francisca

više biti na njega ili na Lauru? Pretpostavlja da njegova kći neće ispuniti majčina očekivanja, ali kad to bude

bjelodano, već će biti kasno i Laura će to morati prihvatiti. Dotad, Pablo će nastojati živjeti dan po dan, kako

zna i umije, čekati da Francisca odraste, da prođe onu dob za koju roditelji vjeruju da još nije kasno da se utječe

na djecu, da dođe vrijeme da nekadašnja djevojčica dovoljno odraste da ne mora nikome polagati račune o tome

što pije, s kim, gdje, i kad. Kao da je on nekome odgovarao za ono što je učinio prije tri godine? Pablo pogleda

kćer, gnjevnu, ali šutljivu, i zapita se, je li djevojka koja sjedi s druge strane stola sličnija onoj koja je nekoć

sjedila odjevena u suknjicu, grlila ga i na uho majci za inat šaptala: - Hoćeš li me oženiti? - ili pak onoj koja

ispija pivo po kafićima i samo što se nije upustila u seksualne odnose, ako to već nije učinila, s nekime kome on

ni imena ne zna. Zapita se ima li pravo znati kako se zove taj s kojim će njegova kći prvi put spavati. U

njezinim godinama Pablo i Laura već su bili dečko i cura, ali tek su godinama poslije zaronili u intimne vode. U

njezinim godinama, Pablo se zadovoljavao diranjem Laurinih grudi, samo mu je toliko dopuštala, a za njega je

to bila dovoljna nagrada. Najprije bi ih gnječio šakama otvorenima poput kandža, preko odjeće koju je nosila,

tu bi se zadržao, milujući ih, stišćući i mjereći, a tek nakon nekog vremcna pokušao bi joj zavući ruku pod

odjeću, no Laura bi mu to zabranila, dopuštala mu je samo da tare lice o njezine prekrivene grudi i da ih ljubi

koliko god želi, ali uvijek preko odjeće. Kad bi mu ud nabrekao, uzeo bi Laurinu ruku i položio je tako da ga

oćuti, i ona bi ga oćutjela, ali smjesta bi povukla ruku i rekla:

- Idi, smjesta idi.

I on bi poslušno odlazio, ispaćen, pješačio one tri ulice koje su dijelile njegovu kuću od Laurine,

pogrbljen, razmišljajući bi li sjeo na zidić pokraj puteljka i sačekao da erekcija splasne ili se požurio u svoju

sobu i masturbirao, ali znao je da mu nijedno rješenje neće donijeti olakšanje. Petnaest im je godina bilo kad su

se pipkali, najviše šesnaest, i Pablo se zapita po čemu su se oni toliko razlikovali od njihove kćeri danas.

Zaključi da na to ne zna odgovoriti, još jedno pitanje na koje nema odgovor. Pablo pogleda Franciscu pa Lauru,

tako udaljene jednu od druge. Učini mu se da je i on daleko od njih. Zaključi da uzrok nerazumijevanju sasvim

sigurno leži u roditeljskom neprihvaćanju da djeca odrastaju i da više nisu, ako su to uopće ikad i bila, rezultat

naših utjecaja. Što Lauri može olakšati breme koje osjeća zbog Francisce. Da Francisca ponovno bude

djevojčica ili, napokon, žena, da bude ili s jedne ili s druge strane te imaginarne linije. Vidjeti kćer na bilo kojoj

obali rijeke, to bi bilo pravo olakšanje, a ne nasred rijeke, gdje se Francisca sad nalazi i odakle je - kako još

vjeruju - mogu odvesti nekamo na sigurno. Iako ni to nije izvjesno. Iako nitko zapravo nije na sigurnom.

Usred tišine koja mu već pomalo i godi, Laura ustane, odnese svoj tanjur do sudopera i vrati se za stol sa

zdjelom punom voća. Pablo uzme jabuku i, zagrizavši je, još jednom pogleda kćer; iako ne nosi grudnjak,

primijeti da su Laurine grudi u toj dobi bile znatno veće od Franciscinih. Ne zna hoće li njegovoj kćeri grudi još

rasti ili će, poput Marte, na kraju kupovati grudnjake one veličine koja joj se više sviđa. Pomisli kako

uspoređivanje Franciscinih grudi s majčinima ili s Martinima baš i nije u redu. Pokuša misli usmjeriti na nešto

drugo pazeći da ne upadne u onu beskrajnu noć koja je počela kad ga je, sva u suzama, Marta Horvat nazvala

kući.

- Ne želiš voćku? - upita Franciscu pokazujući joj jabuku koju je upravo zagrizao.

- Smijem li ustati? - odgovori Francisca.

Pablo joj ne odgovori. Ako kaže da može, naljutit će se Laura, ako kaže da ne može, naljutit će se kći.

Odluči ne reći ništa, hini da ne može jer žvače jabuku, a kad proguta zalogaj, zagrize još jednom, da si

začepi usta i ne odgovori na pitanje. Iako ona to niječe, Marta Horvat dala si je povećati grudi, on to zna,

jednom se vratila s bolovanja s napuhanim balonima i čim je ušla, Pablo je znao da je bujnija nego zadnji put

kad ju je vidio. Napuhani baloni koji su isticali gornji rub grudnjaka i bili za tri broja veći od majice

izobličavajući tako natpis preko Martinih grudi: Beloved. Mogao je i on otisnuti tu riječ, ne na majicu, već na

samu Martinu kožu. Usred prizora s balonima koji Pablo u sjećanje priziva tako jasno da se čini da je sad tu,

pred njim, zazvoni telefon po treći put i on ustane, svjestan mučna ugođaja, bez previše razmišljanja. Ali

Francisca, kao da hoće poručiti da čini što želi i kad želi ili, bolje rečeno, da nikad neće učiniti što se od nje

traži, požuri i javi se.

- Boooorrrrrrrrrla - reče Francisca naglašavajući „r” više nego što bi bilo primjereno, jer je to „r” dio

prezimena čovjeka koji mu daje plaću svakog mjeseca već gotovo dvadeset godina.

Pablo zabrinuto krene do telefona. Borla nema običaj zvati ga u to doba; dapače, njegov je poziv

potpuno neočekivan.

- Bok - reče.

Borla bez uvoda ispali:

- Nije mi se svidjela ona cura, a tebi?

- Ne znam, mislio sam da si ti miran - odgovori mu Pablo zbunjen ne samo pozivom nego i samom

činjenicom da Borla traži njegovo mišljenje.

- Ne, nisam miran, to sam rekao samo zbog Marte, ne želim da je uhvati panika, znaš kakva je kad se

prestraši - reče Borla pozivajući se na sudioništvo kojega među njima dvojicom nikada nije bilo.

- Smijem li ustati? - upita Francisca.

- Najviše me zanima zašto je baš k nama došla - reče Borla gotovo istodobno kad i Francisca.

- Zato što se već sigurno raspitivala po cijelom kvartu, kod portira, kod mesara... - odgovori Pablo istim

riječima koje je Borla upotrijebio to popodne.

- Da, ali mi nismo portiri - prekine ga - a nemamo ni mesnicu, nitko svakodnevno ne zalazi u

arhitektonski studio. Čuj, Pablo, nešto je tu čudno, i to mi se nimalo ne sviđa. Želim da budeš na oprezu, ako se

ona mala vrati, pitaj je tko je, što traži, zašto je došla u studio, zašto se pojavila baš sad, nakon tri godine.

- A ako se ne vrati? - upita Pablo.

- Mogu li ja ustati ili ne? - uporna je Francisca.

Pablo primijeti da je Laura gleda bez riječi, zatim pogleda njega i Pablo na trenutak izgubi nit i zaboravi

što mu Borla govori. Potraži plavičastu venu iznad lijevog oka svoje žene; da, ondje je. Da izbjegne nevolje,

obrati se kćeri:

- Da, idi.

Djevojka ustane. Laura frkne. Borla upita:

- Što kažeš, Simó? - kao da je ,,da, idi" njemu upućeno.

Pablo ponovi pitanje koje je postavio netom prije:

- A ako se ne vrati?

- Ako se ne vrati, još bolje, zovem te da to raščistimo, da budeš na oprezu, samo to - odgovori mu Borla

i bez okolišanja i uobičajenih pozdravnih formi završi razgovor. Pablo na trenutak ostane tako stajati, sa

slušalicom u ruci.

- Što je htio? - upita Laura.

- Ništa važno - odgovori on.

- Mogao si joj reći da mi pomogne pospremiti stol - požali se Laura iznenada promijenivši temu, što

Pabla zbuni i treba mu neko vrijeme da shvati da njegova žena ne govori o Borli, već o Francisci.

Laura ustane da pokupi prljave tanjure sa stola i odnese ih do sudopera.

- Neka, pusti, ja ću - reče joj on.

Ona prihvati, ali prije odlaska na spavanje još ga jednom podsjeti na jedinu stvar koja je uistinu važna,

jedinu stvar o kojoj Pablo mora promozgati te iste noći:

- Molim te, razgovaraj sa Franciscom.

Zatim ode. On na trenutak ostane sam, pogleda uprta u prljave tanjure, čaše s ostacima pića, poluprazan

stol. Upita se što bi se dogodilo u toj kući da jednog dana Laura ili Francisca doznaju što je učinio. Bi li ga

shvatile ili bi ga osudile? Bi li i one na njegovu mjestu učinile isto? Pokupi ono malo posuđa što je na stolu

ostalo, odnese ga do sudopera i opere; mogao ga je ostaviti da ga sutra opere žena koja im pomaže u kući, ali

voli prati posude, pustiti vodu da teče, dodati deterdžent, gledati kako pjena kruži po porculanu, isprati ga,

staviti cijediti na krpu tako dane padne. Telefon ponovo zazvoni, Pablo otrese ruke i potraži drugu krpu, ali

nijedne ne vidi u blizini, pa ih otare o džepove hlača. Javi se, ovaj put začuje Martin glas:

- Pablo, užasno me strah.

Pablo na trenutak zastane sa slušalicom na uhu, iznenađen pozivom, i ni riječ da izusti. Marta ponovi:

- Pablo, jesi tu?

- Da, tu sam - brzo odgovori u strahu da Marta ne prekine bojeći se da je dobila nekog drugog.

- Tebe nije strah?

- Ne, nije.

- Stvarno?

- Nisam ni zabrinut, Marta, smiri se - pokuša biti što uvjerljiviji.

- Stvarno mislim da se ništa ne događa, kako je i Borla rekao.

Dok čeka da opet začuje Martin glas, Pablo razmišlja kako je to jedan od rijetkih trenutaka - osim one

noći - da ga je nazvala kući, i to ne da bi se žalila kako nešto nije napravio ili je loše napravio. Ako ništa drugo,

barem je zato ona djevojka morala doći u njihov ured da bi se on uvjerio da je Marti, s vremena na vrijeme,

ipak potreban.

- Ne mogu spavati - reče ona - ne znam što da radim.

Pablo bi joj rado rekao što mu se mota po glavi kad kaže „ne mogu spavati, ne znam što da radim", ali

ne usuđuje se. Potraži neku drugu rečenicu, manje istinitu, ali zato prikladniju:

- Ne, ozbiljno, možeš mirno spavati.

Nakon još nekoliko rečenica koje ništa novo ne donose, Marta je mirnija; barem tako kaže, zahvali mu i

prekine vezu. Pablo završi s pospremanjem u kuhinji, ugasi svjetlo i pođe na spavanje. Barem će pokušati

zaspati. Kad uđe u sobu, televizor još uvijek radi, a Laura, čini se, spava. Pod plahtama potraži daljinski i

isključi televizor.

- Nemoj gasiti, gledam to - reče ona i pridigne se na zaglavlje kreveta da to potvrdi. Pablo skine odjeću i

legne u krevet. Laura ga upita:

- Jesi li razgovarao s Franciscom?

- Još ne - ispriča se on - radije ću to obaviti kad ne bude tako ljutita.

- Onda nećete nikad razgovarati - odvrati ona i, bez namjere da zazvuči kao zapovijed, ali ipak dovoljno

oštro da je Pablo tako shvati, doda:

- Sutra je potraži po izlasku iz škole i razgovaraj s njom.

- Dobro, smiri se - reče Pablo i shvati da je to već drugi put te večeri da nekoj ženi govori da se smiri.

Nekoliko trenutaka oboje tako ostanu, jedno pokraj drugog u krevetu, nijemi. Malo poslije, Pablo se

okrene na bok i pogladi bedro. Laura se trgne, kao da se prestrašila, a zatim se opusti, onoliko koliko to ona

uopće može. Na ekranu neka policajka pregledava još toplo truplo, Pablo gleda slike, ali ne čita titlove. Iako

nisu baš slične, policajka ga podsjeća na Martu, po načinu na koji se smije, kako joj kosa pada po ramenima.

Pablo dugim pokretom pomiluje ženino bedro te iako Laura samo šuti, nepomična, zaključi da nije pomakla

nogu jer je večeras raspoložena za seks. Stoga se stisne uz nju i nastavi je milovati kliznuvši ispod gumice

gaćica sve do dlačica. Laura se zgrči, gotovo refleksno, i stisne noge, ali potom se ponovo opusti. Pablo je

strpljiv i nakon što ju je neko vrijeme tako milovao, pokuša je poljubiti; ona okrene glavu, jedva primjetno, tako

da ne izgleda kao pravo odbijanje i na kraju je poljubi u obraz, tik uza spoj usana. Pablo se spusti do njezina

ramena i ondje, na ramenu svoje žene nalazi Martine usne, usne žene koja ga je prije nekoliko trenutaka

nazvala i rekla:

- Ne mogu spavati, ne znam što da radim.

Stoga on ide k njoj, liježe pokraj nje, miluje joj kosu da zaspi, miluje joj lice nadlanicom i kad mu se

već čini da je zaspala, Marta ga zgrabi i primakne usnama, koje su baš na Laurinom ramenu. Pablo svojim

usnama rastvori njezine, Marta ga pušta, ne grči se, ne okreće glavu i ne stišće noge, i Pablov jezik udara u

Martine zube, prelazi preko njih, jednog po jednog, jer Laure više nema, ni nje ni njezina ramena, to su sad

Martine usne, Laura je poginula u nekoj nesreći ili je umrla od kakve bolesti, ne zna, zna samo da sad može biti

s drugom ženom, ženom koju želi, zbog koje mu je penis sve krući dok čeka da prodre, da bude u njoj, Marta

ga vodi, traži ga, moli ga da uroni u nju, da je uzme, Marta Horvat moli ga i sviđa mu se to što čuje, udovoljava

njezinoj molbi i ulazi u nju svaki put kad to od njega traži, kao što sad ulazi u Lauru, ne u Martu, u Lauru koja

ništa ne govori, ništa ne traži, ne moli, u Lauru koja je jedva zadigla spavaćicu i spustila gaćice do polovine

bedara, tek toliko koliko je potrebno da on pronađe put, Laura koja ispunjava svoju bračnu dužnost i ne sluteći

da je u krevetu još jedna žena, naga, osvijetljena svjetlom s ekrana televizora koji nitko ne gleda: Marta, koja se

migolji pod njim kako bi iz Pablova uda izvukla ono što samo ona ponekad može izvući.

Laura popije tabletu, ugasi svjetlo i namjesti se u fetalni položaj, okrenuvši leđa Pablu. On pogleda

svoju ženu, u odsjaju televizora tek naslućuje njezino još uvijek mlado rame, blago preplanulu kožu, maleni

ožiljak na lijevoj lopatici koji oduvijek ima. Laura ga udari nogom, nesvjesno, i Pablo zaključi da njegova žena

sanja kako pada u dubok ponor. A iz Laurinog ponora Pablo neizbježno pada u drugi ponor, u otvorenu

temeljnu jamu koja je sutradan morala biti zacementirana. Iako su mu kapci spušteni, i dalje mu je pred očima,

ne može to nikako izbjeći, ne može učiniti ništa da nestane. Ali shvaća da ovoga puta jednu stvar ipak može

učiniti, ostaviti da otvorena jama u zemlji uzalud čeka da Pablo učini ono što Borla od njega traži, da u nju baci

tijelo jednog čovjeka. Ovoga puta on odbija, govori mu da to neće učiniti. I Marta ne plače, ne moli, ne drhti.

Ali u tom trenutku, da jama ne ostane prazna, Pablo se baca u nju, ponire, ne pada odmah poput mrtvog tijela,

već lebdi u zraku poput pera, lebdi u prostoru koji nema dna, koji nema kraju, i taj beskrajni let još ga više

uznemiri, jer kad bi Pablo Simó mogao birati, odabrao bi da tresne o tlo i raspadne se u tisuću komada. Isključi

televizor. Prolaze minute, možda i cijeli sat, a on oka ne može sklopiti. Ali mora barem pokušati, mora

iskoristiti ovaj mir, ovaj umor zadovoljena tijela. Stoga se Pablo, slijedeći zakrivljenu liniju Laurina tijela,

namjesti uz nju, sad je više ne dodiruje, i pokrije glavu jastukom da ga ne probudi jutarnje svjetlo koje će se

uskoro pojaviti na prozoru. Dok tone u san, s one točke na samom rubu svijesti, začuje Laurin mukli glas:

- Obećaj mi da ćeš sutra razgovarati s Franciscom.

I Pablo obeća.

4

Nekoliko dana ni Pablo Simó ni itko drugi u studiju Arhitekt Borla&Partneri ne zna ništa o djevojci s

ruksakom koja se raspitivala o Nelsonu Jari. Muči ga Laurina zabrinutost zbog Francisce te, premda dosad nije

poduzeo ništa više od pukog pokušaja razgovora sa kćeri po izlasku iz škole u kojem su prevladavale šutnja i

jednosložne riječi, Laura uvijek iznova izvlači tu temu, uglavnom kad su u krevetu, i Pablo se osjeća

primoranim da s njom razmotri sve moguće scenarije - u različitim stupnjevima - od adolescencije do

maloljetničke delinkvencije.

Sve do jednog travanjskog jutra kad Pablo posjeti agenciju za nekretnine koja prodaje ono što Borla

zapovjedi da se sagradi, kako bi s njihovim zaposlenicima raspravio, u njegovo ime, o svim onim obećanjima

koja su dana budućim kupcima: ugraditi još jedan prozor na neodgovarajućem mjestu, zatvoriti prostor

pregradnim zidom jer kupac tako zahtijeva ili mu treba još jedna soba, ili pak srušiti zid jer mu treba više

prostora, pretvoriti ormar-sobu u radnu sobu ili obrnuto, dodati utičnice, staviti slavinu izvan dosega

vodovodnih cijevi, možda i provesti plin do balkona, a čemu to ima poslužiti? Promjenu je obično sam kupac

uvjetovao pri potpisivanju ugovora, a prodavatelj se brže-bolje obvezao, nastojeći time primorati arhitekte na

svakojake besmislice klijenta. Unatoč množini koju rabe kad kažu ,,arhitekti", to se odnosi samo na Pabla,

kojemu je Borla povjerio u zadatak da udovolji zahtjevima kupaca, naglasivši pritom da nijedan ugovor ne

smije propasti, makar tražene promjene bile protiv svih pravila arhitekture i uvijek, naravno, na trošak stranke,

ne povećavajući time rizik da zarada - prema mjerilima arhitekta Borle - postane beznačajna.

- Ma što on misli tko je, pa ne može se tako ponašati. Vidiš ti kakvi su ljudi. Pablo - reče mu Borla onog

popodneva kad je jedan njihov kolega izašao iz ureda snažno zalupivši vratima, izrazivši time svoj bijes jer je

Borla odbio sudjelovati u projektu koji mu je ponudio. - Pa nismo mi dobrotvorna ustanova, a bogme ni

psihološko savjetovalište! Ta ne gradimo mi socijalne stanove! Umjesto da radim s tim tipom, radije ću graditi

stambene četvrti kao na početku karijere, sjećaš se, Pablo?

A Pablo se sjeća, kako bi i zaboravio, četvrti Juan Enrique Martinez u pokrajini Chubut, četvrt

Tekstilnog sindikata u Parani, četvrti San Augustín sa sedamdeset i dva stana u gradu Rio Tercero; projekata

koje je on osmislio, on projektirao i on vodio. Iako se nekome može činiti da je kod gradnje stambenih blokova

riječ o standardiziranoj arhitekturi, Pablo Simó nikad nije sagradio dva ista stambena bloka: otputovao bi na

teren, proboravio nekoliko dana u tom području, obišao cijelo zemljište uzduž i poprijeko te, ako je bilo

moguće, razgovarao s ljudima koji su ondje trebali živjeti. Iako je bila riječ o jeftinim stanovima, Pablo je

osobno odabrao materijal i boje žonglirajući unutar dopuštenih troškova. Najviše je vremena posvećivao

zajedničkom prostoru, mjestu na kojem bi se stanari okupljali nakon radnog dana, gdje bi zaigrali nogomet ili

odigrali partiju karata, popili pivo ili mate, porazgovarali, slušali glazbu ili pogledali nogometnu utakmicu,

mjestu gdje bi na neki sebi svojstven način radili ono što on zna da je čovjeku prijeko potrebno svake večeri:

ispuniti vrijeme do novog radnog dana. Za četvrt San Augustín prije osamnaest godina dobili su državnu

nagradu za urbanizam. Od svih arhitektonskih projekata koje je u svom profesionalnom životu napravio - Pablo

Simó toga je itekako svjestan - stambene su četvrti bile jedini projekti pri kojima je uistinu razmišljao o čovjeku

koji će u njima živjeti. A o njemu nije razmišljao kao o nečemu apstraktnom, nego kao o čovjeku od krvi i

mesa, s licem, osmijehom i vlastitim mirisima. Poslije više nije bilo tako. Poslije je počelo razdoblje kad je

Borla smatrao da nema smisla upuštati se u takve projekte, ako to znači pristati na znatno manju dobit, samo da

bi uopće dobili natječaj. Osim toga, poraslo je tržište privatnih nekretnina, cijena kvadratnog metra u Buenos

Airesu svakodnevno je rasla, pojavila se mogućnost kreditiranja, a sve to omogućavalo je Borli da zaradi

znatno više kupnjom zemljišta i gradnjom višekatnica nego da se upušta u raznorazne smicalice s većim

troškovima i polinomima da bi ušao u natječaj, a na kraju zaradio malo i sa zakašnjenjem. Dvaput mu odbivši

projekt, Borla je Pablu objasnio kakva će otad nadalje biti njegova filozofija: ne treba razmišljati o onima koji

će živjeti u stanovima koje grade, već o motivaciji potencijalnog kupca da prihvati njihovu ponudu. Stambena

četvrt, čiju gradnju raspisuje država, tvrtka ili sindikat, prodana je i prije same gradnje. Sa zgradom s nekoliko

većih stanova to nije slučaj. I Pablo Simó, koji radi za Borlu otkako je postao arhitekt, prihvatio je njegove

savjete bez previše zapitkivanja i zadovoljivši se time da povremeno, tijekom radnog vremena, crta svoju

jedanaesterokatnicu koja gleda na sjever. Zgradu koju, opet, neće sagraditi misleći na druge, već na sebe.

I tog travanjskog dana, po povratku iz agencije za nekretnine, Pablo naumi popiti kavu i nađe se u baru

jednog lanca kafeterija koji je po cijelom gradu posijao navlas iste lokale, baru potpuno različitom od kafića u

koji obično zalazi svakog dana oko deset sati, koji već godinama pohode uvijek isti likovi i konobaru za

šankom dovikuju što će piti energijom na kojoj im Pablo zavidi, s bijelim stolnjacima na drvenim stolovima i

šećerom u staklenim posudicama s metalnim kljunom na vrhu, koje više podsjećaju na bočicu za bebe nego na

šećernicu. Glavni je razlog zašto Pablo Simó nikad ne ide u ovaj bar to što prezire, iz principa i odanosti onome

što on drži ispravno shvaćenom arhitekturom, svako djelo koje pripada bilo kakvom lancu.

- Lokale jednog lanca ne definira arhitektura, već marketing, Simó - rekla mu je Marta Horvat jednog

poslijepodneva na povratku iz San Telma, kamo su otišli procijeniti vrijednost neke trošne zgrade koju je

trebalo srušiti pa su se zaustavili pred nekom bezličnom parfumerijom kojoj bi bolje bilo u kakvom trgovačkom

centru nego u toj kamenom popločanoj ulici.

Osim toga, vrlo je neobično da Pablo krene na tu stranu, na ugao nasuprot ulazu u podzemnu, na ugao

pokraj kojeg prolazi samo kad se vraća iz agencije za nekretnine. A tada se obično vraća loše volje, nije mu ni

do kave koju svakog jutra popije oko deset sati. Pa ipak, iz nekog razloga toga se dana zaustavio, prošao ispred

ulaznih vrata i vratio. Možda zato što je temperatura naglo pala i neočekivan val hladnoće nagnao ga je da

popije nešto toplo. Ili možda zato što mu je zamirisala svježe samljevena kava. Ili pak zato što se osjećao bolje

nego inače jer je mogao odbiti tri apsurdna zahtjeva agenata za nekretnine koji su ga, čuvši njegovo odbijanje,

pogledali u čudu iako su u dvije zatražene promjene tražili postavljanje prozora na potpornom zidu, a pristati na

to značilo bi ugroziti statiku zgrade, dakle samu njezinu stabilnost. Mogao je dakle biti bilo koji od tih razloga,

neki drugi, ili pak nijedan od njih, ali Pablo o tome ne razmišlja, ulazi u kafić i sjeda za stol pokraj vrata, za

jedan od onih stolova koje ljudi obično izbjegavaju jer ih se uznemirava svaki put kad netko ulazi ili izlazi. Čim

sjedne, začuje pozdrav iza leđa:

- Dobar dan.

- Jaču kavu u velikoj šalici - odgovori ne osvrnuvši se.

Ali ne završi ni rečenicu, a iza njega se začuje iskren i razdragan smijeh, koji nikako nije mogao

pripadati konobarici ovakvog kafića. Pablo se okrene i ugleda onu djevojku s ruksakom.

- Bok - reče ona.

Treba mu trenutak da se pribere:

- Bok.

I prvi put primijeti da je djevojka lijepa.

Pomisli baš tako, baš tim riječima: lijepa djevojka. Možda se čovjek za njom ne bi okrenuo na ulici,

možda mu ne bi privukla pozornost: nema baš neke obline, ne šminka se, kosu nosi vezanu u niski rep. Ali

lijepa je, u svakom slučaju. Pablo ne bi mogao reći nosi li istu odjeću kao onoga dana kad ju je upoznao; možda

je tako, a možda i nije: traperice, majica, tenisice. Pa ipak, danas joj je lice nekako drukčije, kao da je obasjano

nekom jačom svjetlošću što pojačava jednostavnost njezinih linija. Djevojka se nasmije, više očima negoli

usnama, i Pablo shvati da bi mogao dugo tako analizirati detalje njezina lica, ali primijeti da joj je zbog nastale

tišine neugodno i zaključi da bi trebao nešto reći ili će djevojka otići.

- Još tražiš Jaru? - upita je.

- Ne, više ne - odvrati djevojka.

- Riješila si onaj svoj problem.

- Da, srećom, jesam.

- A mogla si ga riješiti i bez Jare... - reče on.

- Da. Kamo li je samo mogao nestati, ha?

Pablo ne odgovori jer ga pitanje koje mu je djevojka upravo postavila podsjeti da nije samo lijepa nego i

da je prijetnja, a pod potencijalnom prijetnjom dopusti si biti neiskren i reče:

- Bio je čudan tip, taj Jara, tko bi znao gdje je.

- Na sreću, više ga ne trebam - doda ona.

- A što onda radiš u ovom kvartu? - upita je Pablo svjestan da će za nekoliko trenutaka ovaj razgovor

morati ispričati Borli.

- Živim ovdje, doselila sam se u kvart.

- A, baš lijepo - reče Pablo i zadrži se na osmijehu njezinih očiju.

Među njima ponovo zavlada neugodna tišina. Djevojka popravi ruksak na ramenu, ne zato što je

skliznuo, već da učini nešto dok stoje u tišini. Pablo bi se mogao zakleti da je to isti ruksak koji je imala onaj

dan, ali da danas ima drugu funkciju. Onog popodneva kad ju je upoznao činilo se da je ruksak krcat stvarima:

težak, zategnutih naramenica, bez ijednog nabora na tkanini, a danas je pak ispuhan, prazan, mlitav. I

djevojčino se lice promijenilo, ali na drugačiji način: opuštenije je, smeđe oči sjaje na mladom licu, a tamna joj

put odbija sunčevu svjetlost koja ulazi kroz prozor. Kao da je nešto skrivila, djevojka prođe rukom kroz kosu i

namjesti bijelu gumicu kojom ju je skupila u rep. Pablo joj promotri ruke i uoči da su hrapave, nenavikle na

posao koji su odradile; u delikatnijoj verziji podsjete ga na vlastite ruke one noći kad je Jara umro. Djevojka

primijeti njegov pogled i objasni:

- Dubinsko čišćenje mog novog stana, bez rukavica - reče. I doda: - Dobro, moram ići. - Uvijek je lijepo

ući u novi stan... - odvrati Pablo i zastane pokušavajući se prisjetiti njezina imena, ali shvati da ga ne

zna.

- Leonor - reče ona - a ti si?

- Pablo Simó - odgovori. I još jednom ponovi svoje ime samo kako bi mogao izgovoriti njezino: - Pablo

Simó, Leonor. Ako ti mogu kako pomoći, slobodno me nazovi.

- Dobro, hvala - reče ona i u praznini svog ruksaka potraži mobitel. - Daj mi svoj broj mobitela, da ga

upišem u memoriju.

- Nemam ga - odvrati Pablo.

Ona ga pogleda trenutak-dva, a zatim reče

- Ne vjerujem ti.

- Nemam mobitel, ozbiljno, ne upotrebljavam ga.

Leonor mu se nasmiješi kao da još uvijek nije sigurna misli li to Pablo ozbiljno, ali ipak uzme ubrus sa

stola i zapiše ime i svoj broj. Kad mu doda papirić, primijeti:

- Ti si, onda, sigurno neki romantik.

Riječ ,,romantik" Pabla na neki način uznemiri, zazvoni mu na uzbunu. Poboja se da mu se to možda ne

odrazi na licu; stoga se potraži u prozoru, ali tamo ga nije bilo - jer staklo je odbijalo sunčevu svjetlost i

zaslijepilo ga. Još je bio izgubljen kad mu se ona ponovo obrati, ali to ga vrati u stvarnost.

- U petom razredu pripremali smo modernu inačicu Romea i Julije, radnja je bila smještena u 21.

stoljeće, i sve je bilo više-manje dobro do posljednjih scena kad u izvornoj verziji glasnik sreće Romea i ne

uspijeva mu reći da Julija nije popila otrov, već sredstvo za spavanje, što dovede do tragičnog kraja. A znaš li

što je rekao glasnik u našoj verziji?

Pablo odmahne glavom. Prije negoli zausti da mu kaže, osmijeh djevojci obasja lice, ali potrudi se da

priču ispriča do kraja:

- Rekao je: Izgleda da Romeov mobitel nema signala. Stotinu i pedeset ljudi, koliko je došlo pogledati

našu predstavu, grohotom se počelo smijati i nisu prestali sve dok se zavjesa nije spustila. Ništa od tragedije,

potpuni promašaj.

Pablo se nasmiješi. I ona.

- Da ti onda pošaljem glasnika? - upita ga Leonor.

- Nazovi me u ured - reče on i posegne za novom salvetom da zapiše broj, ali ona ga zaustavi:

- Ne treba, Već ga imam u memoriji.

Leonor potraži broj na displeju brzinom kakvu je Pablo vidio samo kod Francisce i naglas ga pročita,

broj po broj, da provjeri.

- Da, to je to - potvrdi on.

Potom se ona pozdravi, poljubi ga u obraz i ode.

Dok se igra salvetom koju mu je Leonor dala, Pablo se zapita što da od svega o čemu su razgovarali

ispriča Borli, a što da mu prešuti. Zamisli sva pitanja koja će mu šef postaviti, jedno po jedno. Borla će početi

sa: zašto se cura doselila u taj kvart?, a završiti sa: a zašto ima naš broj u memoriji? I Pablo pomisli kako nema

odgovore na ta pitanja. Stoga odluči ne imenovati glasnika iz Romea i Julije i zaboraviti posljednji dio

razgovora, počevši od onog dijela kad je Leonor rekao:

- Ako ti mogu kako pomoći, slobodno me nazovi.

5

Pablo Simó i Nelson Jara upoznali su se nekoliko tjedana prije Jarine smrti, možda čak ni mjesec dana

prije toga i, računajući posljednju noć kad je Jara već bio mrtav, jedva da su se vidjeli dva ili tri puta. Pa ipak,

Pablo je od prvog trenutka imao neobičan osjećaj da tog čovjeka poznaje bolje nego što bi čovjek pomislio da

je moguće za tih nekoliko kratkih susreta.

Nije to bilo uobičajeno upoznavanje. Pablo je znao da Jara može doći u svakom trenutku, ali njegova ga

je pojava u mračnom hodniku starog ureda ipak iznenadila. Dan prije Borla i Marta rekli su mu za tog čovjeka -

zvali su ga „stari prdonja", iako Jara nije bio mnogo stariji od Borle - nakon njihove žučne rasprave u dvorani

za sastanke. Pablo je dobro poznavao tu galamu: bio je to jedan od onih pravodobnih slomova živaca kakve je

povremeno imala Marta za vrijeme kojih je govorila da daje otkaz, da joj posao uzima život, da odlazi, da

odlazi, da odlazi. Slom živaca koji bi prestao jednako naglo kako je i počeo, čim bi arhitekt Borla pristao platiti

odmor u bilo kojem dijelu svijeta koji je jamčio plažu i sunce tijekom cijele godine i s kojeg bi se Marta vraćala

preplanula, bakrene boje kakvu nijedna druga koža koju Pablo poznaje ne može dobiti ni na jednoj argentinskoj

plaži. Otkriće bijele linije od tankih naramenica koje Marta nije marila skinuti prije nego što se baci na pijesak

bila je, svih ovih godina koliko zajedno rade, jedna od najuzbudljivijih stvari kojih se Pablo sjeća. Posljednji ih

je put vidio u ljeto prije Jarine smrti. Gotovo da je može dodirnuti, položiti ruku na njezino obnaženo rame koje

je tako sugestivno otkrila majica na vezanje iza vrata. Ne zna što se dogodilo, ne zna kako je došao tako daleko,

posljednje čega se sjeća jest da je stajao iza nje kraj fotokopirnog aparata i čekao da Marta završi s kopiranjem

kako bi on mogao nešto iskopirati, a nakon toga sve je postalo bijelo, ničeg se više nije sjećao, posvemašnji

zaborav, i kad je ponovo došao k sebi, shvatio je da kažiprstom prati tu blijedu liniju na njezinoj preplanuloj

koži, da klizi zrakom prema dolje. Pablo nije znao uzbuđuje li ga više sam taj prizor i njegov prst koji samo što

je nije dotaknuo, samo što nije odvezao tu nepostojeću naramenicu i otkrio obnažene Martine grudi, ili pak

mogućnost da se ona okrene i iznenadi ga. Ali brončana put, linija naramenice na njezinu ramenu, on na

milimetar da je dodirne, njezine grudi, plaža na kojoj ju je Pablo zamišljao, sve je to bilo prije. Poslije, samo

nekoliko mjeseci poslije, nije više bilo vremena za maštanja o takvim stvarima. Tog popodneva, kad se galama

stišala, Borla i Marta izišli su iz dvorane za sastanke i objasnili mu tko je Jara.

- Taj nam tip želi zabraniti radove u ulici Giribone jer mu se u stanu pojavila pukotina na zidu - pojasnio

je Borla. - Pablo, znaš što ti je činiti.

- Skloni mi ga s grbače - zaključila je Marta.

Pablo se izgubio u riječima „skloni mi ga s grbače" i više nije čuo ništa što je nakon njih uslijedilo, ali

već su i one bile dovoljne da shvati o čemu je riječ. Nije to bio prvi put da se netko žali jer su mu njihovi radovi

ili radovi nekog drugog arhitektonskog studija ili građevinske tvrtke prouzročili štetu na kući pokraj zemljišta

na kojem se gradi. To je bio sastavni dio posla, samo još jedan zadatak koji je trebalo obaviti, procijeniti nastalu

štetu, odrediti kolika je stvarna šteta - podulji razgovor koji je omogućavao uštedu vremena, nastavak radova i

odgađanje naknade, za razdoblje kad se popravi financijsko stanje izvođača radova - umanjiti štetu, obećati

financijski najprihvatljivije rješenje, i to je sve.

- Ovaj je stari težak, pravi je davež - upozorila ga je Marta.

- Dosadno mu je i zabavlja se na naš račun - dodao je Borla pokušavši mu umanjiti važnost i, vrlo

vjerojatno, smiriti Martu.

- Jamčim ti da nam jedan ovakav starkelja može priuštiti pravi pakao - naglasila je ona.

- Ovakav starkelja - a kakav to? - upita Pablo.

- Stari prdonja - odvrati Marta.

Za samo nekoliko sati Pablo Simó upoznat će ga i moći donijeti vlastite zaključke. Prvi dojam baš i nije

bio najbolji. Izlazeći iz dizala, prije nego što će se vrata zatvoriti, Jara se vukao poput sjenke i vrata su ga

udarila u rame. Tako se prestrašio da bi netko slabijeg srca, na njegovu mjestu, lako doživio infarkt. U to se

doba studio Arhitekt Borla&Partneri nalazio na drugom mjestu, na trećem katu zgrade sagrađene pedesetih

godina, gdje je bio od osnutka, sve dok razmjeri poslova, veličine maketa i potreba da ured bude izložbeni

prostor nisu Borlu nagnali da rezervira veći prostor u zgradi koju su tada gradili u ulici Giribone, u kojoj se

danas nalaze i iz koje se ne mogu seliti zbog zakopanog tijela u temeljima same zgrade. Drugi studio, onaj u

kojem su se Pablo i Jara upoznali, nalazio se nekoliko ulica dalje od raskrižja ulica Dorrego i Corrientes, u

vrijeme kad nitko tu četvrt nije zvao Palermo, već Chacarita. Pablo iz dizala ušao u hodnik, mračan i prazan

kao i svakog dana, u kojem se osjećao jak miris izbjeljivača u sredstvu za čišćenje. Nije bilo nimalo uobičajeno

sresti nekoga u hodniku u to doba dana, ali Jara je bio ondje, nasmiješio se i pružio mu ruku rekavši:

- Prestrašio sam vas, arhitekte? Nelson Jara, drago mi je.

Iako se Pablo uistinu prestrašio, zanijekao je to:

- Ne, ne, sve je u redu - rekao je i pozvao ga u ured.

Jara je nosio plastičnu vrećicu neke trgovine cipelama, natovarenu fasciklima. Jedna je ručica na vrećici

pukla pa ju je nosio u jednoj ruci, dok je drugom pridržavao dno, pazeći da je težina papira ne dokrajči. Iz nje

su virili fascikli oštećenih, zaobljenih rubova. Pablo je zamolio Jaru da sjedne pa je i sam sjeo za radni stol.

Izvukao je blok, položio ga na stol i na njega stavio svoju olovku Caran d'Ache namjestivši je, kao i svakog

dana, u preciznu dijagonalu preko bloka: odozdo nagore, slijeva nadesno. S druge strane stola Jara je čekao da

završi, prateći njegove pokrete i kimanjem odobravajući to što Pablo Simó radi, blago se klateći naprijed-natrag

samo tijelom, ne pomičući stolicu, prekriženih nogu i s rukama u krilu.

- Recite - reče naposljetku Pablo.

Jara se istog trenutka prestane ljuljati, potraži nešto u svojoj vrećici i izvuče gomilu papira koju

rasprostre po Pablovom radnom stolu poput osvajača koji je odlučio da je taj stol njegov, neovisno o krajnjem

ishodu bitke. Narančasti fascikl našao se naslonjen na blok, Pablova olovka Caran d'Ache otkotrljala se iz svoje

dijagonale i on je, nemajući druge pred najezdom Jarinih stvari, pogledom pratio kotrljanje olovke do točke

zaustavljanja, gotovo na samom rubu stola, centimetar prije nego što će pasti na pod. Iako ga je pogled na

Caran d'Acheicu izvan njezina prirodna mjesta uznemirivao, Pablo se nije usudio pomaknuti Jarin fascikl i

vratiti olovku na svoje mjesto jer to ionako ne bi imalo svrhe: čovjek je nastavio vaditi stvari, album s

fotografijama, još jedan fascikl iz kojeg su provirivali rukom trgani i nemarno presavijeni isječci iz novina i

časopisa, fotokopije gradskih odredbi i nekoliko omotnica s natpisom „Razni dokumenti". Unatoč nemiru koji

je osjećao, Pablo je sve ostavio kako je Jara izložio, jedino je s dna hrpe papira izvukao svoj račun za plin koji

je stigao tog popodneva i stavio ga na vidljivo mjesto da ga ne zaboravi platiti.

- Odakle da počnemo, arhitekte? - upitao ga je.

Jara je sačekao da odgovori gledajući ga u oči, s osmijehom koji se Pablu učinio neumjesnim i zbog

kojeg je osjetio nelagodu. Taj ga je osmijeh podsjetio na jednog putujućeg prodavača kravata koji je s vremena

na vrijeme dolazio u ured s kovčegom punim uzoraka svakojakih modela, boja i tkanina od kojih bi Borla kupio

nekoliko, a Pablo jedva jednu, a i nju na tri rate. Ali pred njim se nije nalazio prodavač kravata, već netko

spreman zaustaviti gradnju zgrade u ulici Giribone jer je mislio da će mu zid u dnevnoj sobi pasti na glavu.

- Gdje želite početi? - ponovio je Jara pokazujući svoje papire.

Što se Pabla tiče, on ne bi počinjao niotkuda; da se njega pita, on bi se sad zabavljao završnim

pojedinostima već gotovog projekta, projektirao novu zgradu, crtao svoju jedanaestokatnu zgradu koja gleda na

sjever u jednoj od svojih brojnih inačica ili razmišljao o Marti. Ali bio je ondje, uhvaćen u klopku, morao je

obaviti zadatak i saslušati čovjeka, a najbolje bi bilo završiti s tim što prije pa je na pitanje ,,odakle ćemo

početi?” bez mnogo razmišljanja odabrao najsigurniji odgovor i rekao:

- Počet ćemo od početka.

Tada je Jara kažiprstom zamahnuo gore-dolje, kao da želi reći „shvaćam vic" i smjesta zaronio u vlastiti

papirnati nered da bi iz njega izvukao album s fotografijama, stavio ga na vrh cijele te gomile, otvorio na prvoj

stranici i izjavio:

- Ovdje imate potrebne dokaze, arhitekte. Ako ste stručnjak za iskopavanja i rušenja, kako kaže vaš

kolega Borla, vjerujem da će vam ovo biti sasvim dovoljno. Kolega ili šef? - upita ga okrećući album i

primičući ga bliže Pablu.

Ali Pablo na to posljednje pitanje nije odgovorio niti je uzeo album koji mu je Jara podastro jer je

razmišljao je li Borla uistinu rekao da je „stručnjak za iskopavanja i rušenja”, baš tako, tim riječima. Pod

pretpostavkom da je tako rekao, Pablo se zapitao je li on to izrekao bez ikakve namjere, tek da umiri čovjeka

koji mu se obratio za pomoć, ili su pak njegove riječi skrivale dašak ironije koju Pablo nije mogao dokučiti. Zar

netko uopće može biti stručnjak za iskopavanja i rušenja? Jara je još malo istegnuo ruku da otvoreni album

postavi u liniju Pablovih očiju kako bi mogao promotriti niz od tri slike istog zida s pukotinom. Zid se ni na

jednoj fotografiji nije promijenio, ali zato pukotina jest, povećavala se i rasla, kako je Pablo procijenio,

približno pet centimetara po slici. Tek je tada Pablo Simó uzeo u ruke album, pomnije promotrio niz slika i

zatražio dopuštenje da okrene stranicu:

- Mogu?

- Kao da je vaš, arhitekte - odvratio mu je Jara.

Pablo je okrenuo stranicu i pojavio se opet isti zid, ista pukotina, ali na svakoj je fotografiji napuklina

bila veća. Iako mu se pukotina činila značajnom, kao u kakvoj šahovskoj igri Pablo zatvori album, ostavi ga

postrani i upita:

- Je li to sve?

Jara je vjerojatno bio razočaran, ali trudio se da to ne pokaže i na časak ga je pogledao onim osmijehom

prodavača kravata, a potom, kao da mu namjerava pokazati primjerak još bolje kvalitete od onog prethodnog,

od prirodne svile iz Indije, ručno opšiven, pospremio je album u vrećicu i polako, toliko polako da je Pablo

pomislio kako namjerno stvara atmosferu napetosti, otvorio drugi fascikl u kojem je na grafikonu s osima XY

nacrtao krivulju rasta pukotine koju je Pablo vidio na fotografijama. Os X predstavljala je duljinu pukotine na

zidu, a os Y vrijeme od pojave pukotine do tog dana, tog istog dana kad su se upoznali.

- Jeste li se potrudili izmjeriti je jutros, Jara? - upitao ga je Pablo.

- Mjerim je svaki dan, arhitekte, dvaput: jednom kad doručkujem i ponovo navečer prije spavanja.

Pablo je posegnuo rukom u gornji džep svog sakoa po mjernu vrpcu i zamislio Jaru koji možda istom

takvom mjernom vrpcom, ili možda onim žutim metrom - kakve upotrebljavaju krojačice i koji su nepovratno

ispeglani od stalnog mjerenja obujma bokova i dužine rukava - a možda čak i plastičnim ravnalom povlači

linije osi XY, penje se na stolicu i mjeri putanju rascjepa što je polako ali sigurno napredovao po zidu u

njegovoj kući.

- Želite li da vam pokažem još nešto ili je ovo dovoljno? - upitao ga je ]ara.

Iako je prizor starca koji se njiše na stolici kod Pabla izazivao određenu sućut, nije zaboravio zašto taj

čovjek sad sjedi pred njim te ga upita:

- Koja je širina?

- Širina? - ponovio je Jara.

- Da, širina - rekao je Pablo i stavio mu na znanje da je upravo odigrao dobar potez: - Jara, znate da će

vam studio platiti popravak zida, ali Borla mi je rekao da se vi time nećete zadovoljiti, zar ne?

- Naravno da se time neću zadovoljiti. Pukotina ugrožava stabilnost moje kuće i pojavila se dan nakon

što ste počeli s iskopavanjima susjednog zemljišta. Znate, arhitekte, s te strane sunce ujutro ulazi u moju kuću.

- Ja vam sunce ne mogu vratiti, Jara; imali ste sreće što dosad nitko ništa nije gradio pokraj vas.

- Nisam ja ovdje zbog sunca, već zbog pukotine - objasni čovjek.

- Zato vas i pitam koja je širina - ponovi Pablo.

Jara je, prvi put otkad razgovaraju, izgubio osmijeh s lica. Krajnje usredotočen, pažljivo je razmišljao o

sljedećem potezu. Pablu to nije promaklo i prije negoli je ovaj progovorio, preduhitrio ga je:

- Kod pukotine nije toliko važna dužina koliko širina. Niste to znali? Ova koju mi pokazujete na

fotografijama je duga, to je istina, ali uopće ne mora implicirati da postoji opasnost po stabilnost zgrade,

razumijete? - reče i sačeka odgovor, ali umjesto njega Jara se ponovo poče klatiti naprijed-natrag. Stoga Pablo

nastavi - Čujte, Borla će vam rado srediti popravak zida, bila to naša krivnja ili ne, čim to našim suradnicima

dopuste rokovi gradnje. Ako je o tome riječ, možete biti mirni.

Ali Nelson Jara bio je sve samo ne miran i počeo se znojiti, jedna krupna kap klizila mu je niz čelo.

- Ne, ne, niste me razumjeli, arhitekte, neće meni nitko fino zakrpati zid. Dobro ja poznajem

urbanističke zakone o gradnji i u članku... - reče i zastane da si natakne naočale kako bi pročitao tekst podvučen

žutim flomasterom koji je izvukao iz drugog fascikla približivši ga preblizu očima, kao da sama dioptrija leća

više nije dovoljna. - U članku 5.2.2.6 jasno stoji da se „iskopavanja izvode na način koji jamči stabilnost kosina

i vertikalnih opterećenja”, i tako dalje, i tako dalje, ,,osim što jedna studija o ispitivanju tla navodi kako nije

potrebno obaviti ugradnju potpornja” - pročita, podigne naočale na čelo i pogleda ga prijekorno. - Pa ipak, u

izvještaju o stanju tla koji ste vi predočili u Gradskom poglavarstvu, inženjer... - Potraži na trenutak ime kojeg

se nije mogao sjetiti, ali budući da ga nije odmah pronašao, vrati naočale na oči da pročita što piše na

zamrljanoj fotokopiji koju je izvukao iz omotnice s natpisom „Razni dokumenti”. - Zanotti... Inženjer Luis

Zanotti ni u jednom trenutku ne kaže da su potpornji potrebni, a vi ste, sve ja ovdje imam poslikano, radili bez

potpornja i s transverzalnim prečnicima dužima no što je dopušteno.

- Dopustite, Jara - prekine ga Pablo - ali kakve sve to skupa ima veze s vašom pukotinom?

- Moja pukotina, i dobro je da kažete „vaša pukotina”, jer i jest moja, u mom je stanu, gledam je svaki

dan dok doručkujem i večeram, mjerim je, fotografiram, čak joj i govorim. Možete li, arhitekte, vjerovati da joj

govorim? - reče i sačeka odgovor, ali Pablo ništa ne reče i Jara nastavi: - Moja se pukotina, kao što sam rekao,

pojavila dok ste vi iskopavali bez potpornja, vi ste je izazvali, radovi koje ste vi obavili doveli su do stvaranja te

pukotine. Tako stoje stvari.

- Ja ne bih bio tako drastičan, ima tu još mnogo tehničkih detalja - zausti Pablo, ali ovaj put Jara ga

prekine.

- Nedostatak potporanja doveo je do urušavanja, koja su pak prouzročila lančana podrhtavanja i stigla

do zemljišta na kojem se nalazi moja zgrada - reče, a izbor riječi i intonacija zazvučali su kao da recitira kakav

izvještaj, teškom mukom naučen napamet.

- Čini se da ste vi veći stručnjak u ovom području od mene - sarkastično dobaci Pablo.

- Okolnosti su me primorale, a te iste okolnosti primoravaju i vas da mi ponudite nešto više od bijednog

i banalnog krpanja pukotine finom žbukom. Morat ćete nešto bolje smisliti, arhitekte.

Čim je izgovorio ,,arhitekte”, Jara ponovo skine naočale, nabaci osmijeh prodavača kravata i sačeka.

Obojica su čekala, ostadoše tako neko vrijeme, izdržavajući pogled onog drugog bez riječi. Jara je očekivao da

Simó iznese svoju ponudu, a Pablo nije znao što bi rekao. Najzad, kad se ničeg pametnijeg nije mogao dosjetiti,

Pablo reče:

- Dajte mi minutu, Jara, da odem u WC. Odmah se vraćam. Nad pisoarom, promatrajući kako mlaz

urina pada po kuglicama naftalina što su poskakivale po bijeloj keramici, Pablo Simó razmišljao je o Jari. Bilo

je jasno da je taj čovjek, s najružnijim cipelama koje je Pablo u životu vidio, bio odlučniji ustrajati u svojim

zahtjevima više od bilo kojeg susjeda koji se našao oštećen tijekom njihovih dotadašnjih radova. Bilo je jasno i

da Jaru neće biti lako zadovoljiti, da je posegnuo za mnogim dostupnim podacima s jasnom namjerom da izvrši

pritisak - Pablo se još nije usudio pomisliti na neke riječi, poput ,,iznude” - ne bi li postigao zadovoljavajuće

rješenje. I još nije mogao shvatiti što točno Nelson Jara želi. Pablo mu je već predložio krpanje pukotine na

zidu u njegovu stanu, mogao mu je ponuditi čak i da će posao biti obavljen u najkraćem mogućem roku, ali Jara

nije spominjao nikakve rokove. ,,Morat ćete nešto bolje smisliti”, rekao je i Pablo se dobro sjećao baš tih riječi:

„nešto bolje”. Vratio je sve na mjesto, zakopčao šlic i krenuo prema umivaoniku. Dok je prao ruke, pogledao se

u zrcalo i ugledao prizor koji mu se nimalo nije svidio: nisu to bili podočnjaci koje je godinama imao, ni kosa

koja je tih dana bila poduža, nedovoljno duga za šišanje, ali koja se otimala svakom pokušaju uređivanja;

možda su to bili zubi koji su, unatoč Pablovu brižnom četkanju, na gornjem rubu počeli žutjeti, i morat će se

pomiriti s tim žutilom i živjeti s njim sve dok ih ne zamijeni za kakvu zubnu protezu. Nije znao što je to točno

bilo, ali zasmetalo mu je. Još vlažnim rukama provukao je raširene prste kroz kosu koja mu je padala na čelo i

povukao je natrag. Nije bilo promjene u odrazu. Pokušao je jagodicom kažiprsta protrljati prednje zube i

sjekutiće, ali ni to nije pomoglo. Zatvorio je usta i spremio se nešto reći vlastitom odrazu koji ga je promatrao

iz zrcala, ali ničega se nije mogao sjetiti. Svjetlo je zatitralo, Pablo pomisli da žarulja nije dobro namještena i,

stojeći na vrhovima prstiju, protegne se da je namjesti. Dok je to činio, zamislio je Jaru u svom stanu, kako se

njiše poput njega, samo na stolici, i mjeri pukotinu na zidu. Dok ju je pokušavao namjestiti, vrela žarulja opeče

mu jagodice i Pablo glasno opsuje. Otvori slavinu i stavi prste pod mlaz hladne vode. Jara, čuvši viku, pokuca

na vrata i poviče:

- Jeste li dobro, arhitekte?

- Da, da, izlazim - odvrati on.

- Mogu li kako pomoći?

- Ne treba, hvala - reče Pablo.

- Sigurno ništa ne trebate? - bio je uporan Jara.

- Ne - ponovi Pablo odlučno kako bi ga ovaj ostavio na miru.

Prije nego što je zatvorio slavinu, oprao je lice trljajući ga više nego što je bilo potrebno, onako kako je

to činio ujutro nakon ustajanja pokušavajući se razbuditi i izbaciti Martu iz glave. Kako taj tip misli pomoći

čovjeku koji psuje u WC-u, pomisli Pablo.

- Hoćemo li nastaviti, arhitekte?

Pablo podigne glavu i u odrazu zrcala uoči kako Nelson Jara proviruje kroz odškrinuta vrata, naslonjen

na kvaku, i smiješi mu se.

- Samo da se obrišem i dolazim - odgovori mu, iako je došao u napast da doda ,,mogu li se popišati u

miru?” ali samo zadrži pogled na obrnutoj slici čovjeka u zrcalu sve dok Jara, shvativši da mu smeta, ponovo ne

zatvori vrata.

Mokra lica, još uvijek neodlučan bi li ga obrisao papirnatim ručnikom grubim poput brusnog papira koji

Borla kupuje otkad ga zna - ,,to ti je besplatni lifting”, rekao je jednog dana Marti kad se požalila, ali njoj to

nije bilo smiješno - Pablo se pitao ustaje li taj čovjek, koji ga ondje čeka s cijelom dokumentacijom o pukotini,

sam svakog jutra, živi li s nekim, je li oženjen, udovac, ima li djece, unuka. Iako nije imao odgovore na ta

pitanja, zaključio je da, koja god opcija bila točna, živio on s nekim ili ne, za Nelsona Jaru na ovom svijetu

ništa nije važnije od pukotine koja se stvorila na njegovu zidu i koju je Pablo, po Borlinu nalogu, trebao

ignorirati.

Nekoliko trenutaka poslije, Pablo Simó izađe iz WC-a i sjedne za svoj radni stol. Tek što se naslonio na

stolici, Jara ga upita:

- Dva centimetra bit će dovoljno, zar ne, arhitekte?

Pablo nije razumio.

- Dva centimetra dvadeset i osam, da budemo precizni - nastavi Jara. - Pitali ste me maloprije koliko je

široka moja pukotina i nisam vam znao odgovoriti. Zaskočili ste me, arhitekte, ali sad znam, bio sam slobodan

poslužiti se vašim telefonom i nazvati portira zgrade dok ste bili u WC-u, on je otišao u stan i izmjerio. Bit će

dovoljno dva centimetra dvadeset i osam, arhitekte? - ponovi i sačeka Pablov odgovor s ukočenim osmijehom

na usnama.

- Bit će dovoljno, bit će - odgovori Pablo, sve uvjereniji da bi taj čovjek mogao biti dobar prodavač

kravata.

- Onda, nastavljamo li ili biste si uzeli malo vremena da procijenite situaciju?

Pablo, spreman riješiti problem tog istog dana i uvjeren da novi sastanak s tim čovjekom ne dolazi u

obzir, reče:

- Gledajte, Jara, kao što sam vam već rekao, studio Arhitekt Borla&Partneri ne vjeruje da je pukotina

koja se pojavila u vašem stanu nužno povezana s našim gradilištem. - A ja kažem da jest, da je to vaša

odgovornost - požuri se Jara, ali Pablo se nije dao zastrašiti njegovim riječima koje su zazvučale odlučno i

nepokolebljivo ili barem, ako se i prestrašio, nije to ničim pokazao, samo je rekao:

- Već godinama gradimo zgrade i nikad nijedan zid nije pao. Postotak vjerojatnosti da vam se nešto

ozbiljno dogodi u stanu vrlo je malen ili nikakav.

Jara se nasmija, ali ovoga puta to nije bio smijeh prodavača kravata, ni suzdržan ni proračunat, bio je to

iskren smijeh, nervozan, možda i ljutit; Pabla taj čovjek prvi put oslovi samo prezimenom, bez imena, bez

zanimanja:

- Simó, život ljudi poput vas i poput mene nije stvar statistike.

Prvi i jedini put može se dogoditi da takav zid ubije čovjeka. Ili vi možda imate sedam života kao mačka? Ne,

nemojte se zavaravati, i vi imate samo jedan život. Ne razumijete me jer ne znate čega se zapravo bojim. Znate

čega? Ne da ću umrijeti zgnječen, ne to, jer to, o smrti vam govorim, je kraj i točka, neću ni znati. Ono čega se

zbilja bojim je da se zid sruši kad ja nisam tamo, razumijete, danas, ovog popodneva, možda uskoro, i da idući

kući, nekoliko koraka prije nego što stignem, prolazeći ispred vašeg zemljišta, podignem glavu i potražim svoj

prozor kao što činim već godinama i izdaleka ugledam stolice oko svog stola sa stolnjakom za kojim sam jutros

doručkovao, vrata kroz koja ulazim iz hodnika na petom katu, hladnjak, bojler - cijeli svoj život, arhitekte. A

znate zašto bih sve to ugledao? Jer zida koji pokriva to malo sirotinje nema, ne štiti više ono što je moje.

Jara je još jednom ponovio „ono što je moje” i pogled mu se zaustavio izgubljen u razasutim papirima

po stolu, a onda se pokrenuo, isprva gotovo nezamjetno, potom sve više i ubrzo se opet klatio na stolici. Činilo

se da bi Jara dugo mogao tako ostati, ali, kao da se iznenada nečeg sjetio, naglo se zaustavio i s novim je

poletom u fasciklu potražio isječak iz novina s povećom fotografijom na kojoj se vidjela zgrada čiji je središnji

zid bio izbrisan, zbog nečije nesmotrenosti ili zbog bijede. Mogle su se vidjeti i najsitnije pojedinosti svakog

prostora, izložene kao u lutkinoj kući. Fotografija je nosila naslov „Kobno urušavanje".

- Razumijete me, arhitekte, je l' da? Ma jasno da me razumijete.

Jara iz džepa na hlačama izvuče rupčić i pažljivo si otare čelo, s jedne na drugu stranu, nekoliko puta.

Potom prekriži noge, ruke položi u krilo, još se jednom zaljulja naprijed-natrag i sačeka.

Pablo još uvijek nije shvaćao što Jara želi, ali zaključio je da je izravan pristup jedini način da to dozna.

Prije negoli je progovorio, uzeo je svoju olovku Caran d'Ache s ruba stola i namjestio je po dijagonali bloka,

posložio nered koji su stvorili Jarini fascikli - ništa pretjerano, ali dovoljno da pokaže kako je povratio vlast nad

svojim stolom - i kad je osjetio da je spreman, zavalio se u stolici, protegnuo ruke uvis i spustio ih iza vrata,

isprepleo prste da mu budu oslonac, prodorno pogledao Jaru, ravno u oči, i tek tada rekao:

- Dobro, Jara, recite, što želite? Kako je i pretpostavio, Jara prihvati dobačenu loptu, ali diskretno i

nimalo iznenađen, kao da je već dugo čekao to pitanje. I odluči staviti karte na stol.

- Pare, arhitekte - reče. - Novac koji će platiti sve neugodnosti koje ste mi stvorili. I one buduće koje bi

se mogle dogoditi. Jer kad bi bila riječ samo o krpanju tričave pukotine na zidu, to bih sam mogao napraviti i ne

smetati ni vama ni vašim ljudima. Ali ovdje je riječ o stabilnosti zgrade, a taj problem mogao bi se odraziti i na

druge stanove, a moja šutnja košta, je li tako? - upita, ali ne sačeka odgovora. - Pare, arhitekte, to ja želim, pare.

Ponovo odmjeravaju jedan drugoga, ponovo se netremice gledaju, u tišini. Pablo se jedva zamjetno

nasmiješi i potvrdi kimajući, nekoliko puta, pokazujući na taj način Jari da mu napokon sviće.

- I, o kojem iznosu govorimo? - upita Pablo.

- Ne ponašajte se kao da ne znate, arhitekte. Vi se time bavite, ne ja. Odredite cifru, koliko god vi

smatrate. To vama prepuštam.

Ali Pablo nije naveo broj niti je išta drugo rekao u tom trenutku. Nelson Jara krene spremati svoje stvari

u vrećicu. Činio je to vrlo polako, ne zato što je želio uredno posložiti papire, već da produži napetost koju je

upravo stvorio. Tek kad se činilo da je postigao što je htio, ispruži ruku Pablu i dok su se rukovali, reče:

- Čekat ću da me nazovete, arhitekte.

Potom stavi posjetnicu na stol, bijelu posjetnicu na kojoj je crnim, gustim slovima bilo ispisano njegovo

ime, prezime i broj telefona kičastim fontom u kojem su se neka slova - t i f, primjerice - pretjerano izduživala u

odnosu na zamišljene crte. Pablo uzme posjetnicu, pročita je i iznenadi se što su posljednja tri broja Jarina

telefona ista kao i njegovi: dva, osam, dva. To je značilo da on i jara - koji su se činili tako različitima - imaju

nešto zajedničko. Pa makar to bila samo tri broja. Providnost, sudbina, kob ili slučajnost, zapitao se stavljajući

posjetnicu u novčanik.

Natovaren papirima koji potvrđuju postojanje pukotine i daju težinu njegovim zahtjevima, Jara se, već

na nogama, pozdravi rekavši:

- Pouzdajem se u Vas, arhitekte, vjerujem da ćete znati stati na pravu stranu.

I iziđe.

6

Leonor je nazvala studio Borla nepunih tjedan dana nakon onog susreta u kafiću u koji Pablo Simó

obično ne zalazi. Poziv ga iznenadi. Da se ne bi uzalud nadao, uvjerio je samog sebe da je ona razmjena

telefonskih brojeva bila tek puka formalnost, možda čak ni ljubaznost. O susretu s Leonor Pablo je Borli

ispričao samo ono najnužnije: da ju je sreo, da sad živi u tom kvartu i da, a to je posebno naglasio, više ne traži

Jaru. Pa ipak, Borla u to nije sasvim povjerovao.

- Jesi li je pitao zašto ga je tražila?

- Nema potrebe, više ga ne traži.

- Ako je opet vidiš, svejedno je upitaj - ustrajao je Borla i temu zaključio jednom od svojih klasičnih

poslovica: - Oprezan čovjek vrijedi za dvojicu. - Potom ode i ostavi Pabla u razmišljanju što zapravo znači biti

oprezan, koliko Vrijede dva čovjeka, Vrijede li bilo koja dva čovjeka jednako kao i neka druga dva, vrijede li

on i Jara isto koliko on i Borla, koliko vrijede Borla i Jara skupa - a padale su mu na pamet i druge kombinacije.

Kad se javio na telefon i začuo ,,Bok, Pablo", nije odmah prepoznao glas, ali bio je to ugodan osjećaj, kao da taj

ženski glas priziva u sjećanje neku lijepu uspomenu koja Više neće izroniti, zakopana pod gomilom beskrajnih

dana od kojih je satkan život svakog čovjeka. Glas koji poskakuje poput nekoga tko, prelazeći rijeku na

najplićem dijelu, skakuće s kamena na kamen i nastoji ne smočiti se, prelazi sa samoglasnika na samoglasnik

kao s note na notu po zamišljenoj partituri. Pablo zna da je taj živahni „Bok” sasvim drugačiji od pozdrava svih

drugih žena koje bi ga mogle nazvati. Kad bi morao objasniti u čemu je razlika, rekao bi: u ovom „Bok” ima

života. Potpuno drugačiji od ugasla Laurinog pozdrava koji naviješta žalopojke i podsjećanja na dnevne

obveze. Različit od Martina, hladna i odrješita, koji ima začudnu sposobnost da osuši grlo ne onoga tko govori,

već onoga koji sluša, i koji Pabla obično ostavlja bez riječi kao da poručuje, čim začuje tu kratku jednosložnu

riječ, da Marta Horvat nije raspoložena za razgovor, duže no što je nužno.

- Bok - uzvrati Pablo - s kim razgovaram?

- S Leonor. Sjećaš me se?

Da, Pablo je se dobro sjeća: ruksak, traperice, niski rep, nasmijane oči boje meda. I Jara. Rekao joj je da

ga nazove ako joj nekad nešto zatreba. Stoga upita:

- Trebaš nešto?

- Pet zgrada - reče Leonor.

- Pet zgrada?

- Zapravo, trebam pet pročelja zgrada.

- Za što?

- Želim ih fotografirati, nisam ti rekla? - objasni djevojka.

Nije mu rekla - siguran je, sjetio bi se toga - i Pabla to uznemiri, ali i razveseli. Razveseli ga što ona

misli da su razgovarali više od onih nekoliko riječi onoga dana u kafiću u koji on nikad ne ide. Leonor mu onda

objasni, gotovo uvjerena da se ponavlja; završava tečaj fotografije, sjećaš se da sam ti rekla, i kad su im

predložili više različitih tema za posljednji zadatak, ona se smjesta odlučila za „pročelja zgrada” jer zna ponešto

o zgradama i jer zna da će joj on pomoći.

- Hoćeš li?

- Da, naravno. Kakav tip pročelja tražiš?

- Pet koja se tebi najviše sviđaju, pet najljepših gradskih pročelja po izboru arhitekta Pabla Simóa.

On zašuti da malo razmisli.

- Halo - reče ona.

- Da, tu sam.

- Dakle, koja su to? - ne odustaje Leonor.

- Čekaj da malo razmislim, pet zgrada od arhitektonskog značaja...

- Arhitektonskog značaja? Što je to?

- Njihova vrijednost, uvjeti po kojima odskaču od svih ostalih zgrada.

- Ne, ne - prekine ga ona - ja samo želim pet pročelja zgrada koje se tebi najviše sviđaju.

- Kakvu vrijednost ima to što se nešto nekome sviđa? - reče Pablo.

- Meni je važno da se fotografije koje ja napravim nekome svide - reče ona.

- Ali to im ne daje nikakvu vrijednost. Mojoj mami se sviđa kuća moje tete koja je živjela na trgu San

Martin, a vjeruj mi, ta je kuća katastrofa.

- Ali ti nisi tvoja mama, ti si netko tko se razumije u arhitekturu.

Ako se zgrade tebi sviđaju, meni više ne treba.

- Ali treba ti više - inzistira Pablo - ne smiješ se zadovoljavati samo tuđim mišljenjem. Ukus nije nešto

objektivno, nikad nećeš čuti umjetničkog kritičara da kaže kako mu se neka slika sviđa ili književnog kritičara

da mu se sviđa neki roman.

- Dobro, dobro, nema veze, snaći ću se već nekako. U svakom slučaju, hvala ti - reče ona.

Pablo se uznemiri, shvati da zbog svoje kukavičke želje za preciznošću i objektivnošću gubi priliku za

ponovni susret s Leonor. Na kraju krajeva, zar je važno vrijedi li neka zgrada ili ne, kakve su značajke njezine

arhitekture koje je izdvajaju u gradu koji iz dana u dan raste, i sviđa li se njemu ta zgrada ili ne? Zar će zbog

toga propustiti priliku da vidi djevojku čiji glas poskakuje s druge strane telefonske linije? Priliku da opet vidi

Leonor. O kakvoj je prilici tu zapravo riječ? O čemu on to razmišlja? Ni o čemu drugome doli o prilici da

djevojci postavi pitanja na kojima Borla inzistira, sam sebi odgovara prateći tijek svojih misli. Taj ga odgovor

smiri i omogući mu da nadoda:

- Dobro, ako trebaš pet pročelja zgrada, odabrat ću ti pet pročelja. Ne znam jesu li to baš ona koja se

meni sviđaju, ali barem se radi o pročeljima koja vrijedi fotografirati. Može?

- Važi. Onda, koja su to?

Pabla iznenadi takva žurba, nije mislio da očekuje da već ima spreman odgovor. Potraži ga u glavi, kao

da je unutra smješten uredski arhiv, a stranice se počnu brzo okretati, neki im spretni prsti pomažu, ali kad se

zaustave, kad odaberu fascikl i izvuku ga iz gomile, Pablo Simó shvaća da je to samo prazan papir. Ni jedne

jedine riječi na njemu nema, a ako je nekad nešto i bilo napisano, sad je precrtano, izrezano ili izbrisano.

Pokuša smisliti kakvu ispriku:

- Volio bih malo razmisliti prije nego što ih odaberem, mnogo je zgrada u Buenos Airesu po nečemu

vrijedno - je li to rekao „vrijedno“? - i nije lako medu njima izabrati samo pet. Kada ti to treba?

- Čuj, moram ih poslikati najkasnije do sljedeće subote, tako da imam vremena sve pripremiti. Moram

sve predstaviti sljedeći tjedan. Mislim da će biti dovoljno da mi javiš svoje favorite do tog dana. Ili još bolje -

reče Leonor i upita glasom koji poskakuje s kamena na kamen - hoćeš sa mnom?

- Kamo? - upita on budalasto.

- Fotografirati - reče ona i nasmije se.

- Ne znam boću li moći ovu subotu - odvrati on, a u glavi mu se stvori prizor Laure i njega u dvotjednoj

kupnji u hipermarketu subotom u podne. - Mislim, poći s tobom, javit ću ti kasnije - reče i osjeti se čudno

izgovorivši ,,poći s tobom“. - Nazovi me preksutra, čak i da ti se ne mogu pridružiti, pripremit ću ti adrese koje

trebaš.

- Važi - složi se ona.

- Jesmo se onda dogovorili? - upita Pablo.

Zavlada kratka šutnja i to ga uznemiri.

- Halo - zazove Pablo.

- Da, da, tu sam - javi se Leonor - o nečemu sam razmišljala.

- O čemu?

- Zanima te?

- Da, naravno.

- Mislila sam kako je to čudno, zar ne?

- Što je čudno?

- Da jedan arhitekt ne zna nabrojiti pet zgrada u svom gradu koje mu se najviše svidaju. Onako, iz

rukava, bez previše razmišljanja. Tebi to nije čudno?

Pablo ne odgovara, ne zna ni sam što misli o tome, ne zna više što je čudno, a što normalno. Sjeti se da

je prije nekoliko dana, točnije, onog dana kad je upoznao Leonor, sam sebi postavio isto pitanje u Vezi sa

svojom kćeri, pitajući se što Lauri znači riječ ,,normalno" kad je Francisca u pitanju. Zamisli se načas, ali u

stvarnost ga vrati Leonorin glas:

- Čudno je, nemoj mi reći da nije. Mislila sam da ću te nazvati i da ćeš ml izrecitirati pet, deset, čak i

petnaest zgrada na popisu .najdražih stvari kakav svi imamo.

- Svi imamo popise najdražih stvari?

- Da, a što, ti nemaš?

- I čega ima na tvom popisu?

- Želiš čuti čega ima?

- Da.

- Dobro. Na prvom je mjestu čokolada, na drugom šetnja bez kišobrana po upornoj kišici koja te bocka

u lice. Znaš o kakvoj ti kišici govorim, zar ne?

- Mislim da da - odgovori Pablo, ali ona mu svejedno objasni:

- Ona za koju se čini da baca kose Vodene iglice. E, takva kišica - reče i zastane trenutak prije nego što

će nastaviti: - Treće ću mjesto preskočiti, a na četvrtom je...

- Zašto preskačeš treće mjesto? - prekine je Pablo.

- Ne poznajemo se tako dobro - odgovori ona. - Kad se bolje upoznamo, reći ću ti.

I Pablo se opet uznemiri, i opet mu se taj osjećaj sviđa, kao da mu se Leonorine iglice zabadaju u lice.

Ona se smije i njezin smijeh dopušta mu da se i on smije, da se iglice probiju kroz taj suzdržani smijeh, i da se

nakon toga sve umiri. A kad se Pablo Simó prestane smijati, više se i ne sjeti upitati za četvrto mjesto na

Leonorinu popisu nadražih stvari jer još razmišlja o trećem.

- Dobro, zovem te preksutra. Ajde bok - reče ona.

- Bok - odvrati on. I baš kad je mislio spustiti slušalicu, začuje Leonorin glas:

- To je stvarno čudno, ti si čudan. A i što se moglo očekivati od tipa koji nema mobitel, zar ne?

I opet se oboje smiju.

I opet je Pablo nije pitao za Nelsona Jaru.

7

Ostatak dana Pablo provodi u razmišljanju o zgradama koje će odabrati za Leonorine fotografije. Već

odavno ne razmišlja i ne promatra grad na taj način, prema kriteriju koji Leonor naziva ,,ono što se tebi sviđa".

Ali jednako takone gleda ga ni u svjetlu vrijednosti koje je definirao kao „arhitektonski značaj”. Već godinama

Pablo Simó promatra Buenos Aires isključivo kao, kako to Borla kaže, poslovnu mogućnost: građevna

zemljišta po povoljnoj cijeni, javne dražbe po nalogu suda, gradski tereni koji se stavljaju u prodaju i koji se

mogu dobiti zahvaljujući kakvom prijatelju ili znancu, apsurdna nasljedstva - zemljišta kojih se nasljednici žele

riješiti po svaku cijenu te ih na kraju prodaju za šaku novčića - razvodi u kojima se stranke rješavaju nekretnina

po smiješnim cijenama s jedinim ciljem da odijele ono što više ne može biti skupa. To je ono što su mu naložili

i to je ono što danas traži i gleda. Pokuša se prisjetiti vremena kad je stvari promatrao drugim očima i to ga vrati

u studentske dane kad bi, zaustavljen pred nekom zgradom koju je vidio prvi put u životu, osjetio kako mu je

cijelim tijelom potekla rijeka, gotovo seksualan osjećaj, napetost kakvu danas tako intenzivno ne osjeća više ni

u krevetu. Ponekad, kad razmišlja o Marti. Kad razmišlja o Marti? Mnoge zgrade koje su mu se tada sviđale

više ne postoje. Kao što više ne postoji ni paradoks ulica Maure i Migueletes, na čijem se raskrižju nalazila

stambena zgrada u stilu Le Corbusier pokraj kuće u tudorskom stilu. Tada Pablo još nije znao slave li uistinu te

stilove. „Nebo i zemlja”, tako ih je nazvao Tano Barletta, njegov kolega s fakulteta s kojim Pablo sjedio na

svim predavanjima od prve do posljednje godine studija. I tada su raspravljali jer je Pablo smatrao da što je veći

kontrast medu susjednim zgradama, to je i njihova vrijednost veća, kao da pozivaju da ih čovjek bolje promotri,

i Tanu Barletti govorio je o ,,konstektualizaciji” - konceptu koji su upravo naučili na fakultetu i koji je sasvim

sigurno bio neprimjeren u tom slučaju - a Tano mu je ponavljao:

- Možeš se truditi i kontekstualizirati koliko hoćeš, ali to ti je nebo i zemlja, moj Pablo. Satima su znali

šetati i raspravljati: o kontrastima, o širenju grada, o starim i novim zgradama. Razmišljali su o Buenos Airesu

promatrajući ga. Raspravljali su je li zgrada vodoopskrbe i odvodnje u ulici Córdoba bila na dobitku jer se

nalazila preko puta škole. Pitali su se zašto zgrada Vrhovnog i Vojnog suda na raskrižju ulica Talcahuano i

Tucumán izgleda kao da će ti se svakog trenutka srušiti na glavu i zgnječiti te. Podrobno i savjesno analizirali

su asistenticu Dizajna 2, proučavajući ima li najbolje grudi među domaćim arhitekticama. Zašto se više ne

druže? Raspravljali su do točke konačnog razilaženja? O arhitekturi? Ne vjeruje, ali više se zapravo i ne sjeća.

Koliko god se trudio, ne može se prisjetiti Zašto su se Tano Barletta i on prestali vidati. Bit će da je to, samo to

razlog što se više nisu vidjeli, što su se polako udaljavali sve dok potpuno nije izblijedjela slika koju su imali

jedan o drugome. Zašto je dopustio da mu iz života nestane najbolji prijatelj kojeg je ikad imao? Tano Barletta

bio je šaljivdžija, stalno ga je nasmijavao. I njih su dvojica bili nebo i zemlja. Možda je upravo to bio razlog

njihovu razlazu: njihova različitost, u tolikoj mjeri da se nešto što je počelo kao bezazlena šala pretvorilo u

nepremostiv zid medu njima, a nijedan nije imao snage da uzme zalet i preskoči ga. Ali nije li upravo on, Pablo

Simó, branio kontekstualizaciju? Ali zar jedan drugome nisu podizali vrijednost? Ili se možda njegov prijatelj

nije svidio Lauri? Ili možda Pablo više nije imao vremena za njega kad se rodila Francisca? Zar u slobodno

vrijeme nije našao prostora za prijateljstvo? I koje mu se to prijateljstvo održalo? Nijedno. Kao što se nisu

održale ni zgrada Le Corbusier ni ona tudorska, sravnili su ih, rastalili su ih kao što su u metalno doba talili

bakar i kositar da bi dobili broncu. Je li bolje imati broncu ili bakar i kositar odvojeno. Bi li to bio povijesni

napredak? Jamačno, ali Pablo to ne može sa sigurnošću tvrditi. Pa ipak, može potvrditi da su kuću Le

Corbusier, kao i onu tudorsku, rastalili da dva zemljišta spoje u jedno, podignu zgradu od dvadeset katova, s

ulazom od mramora, naslonjačima u već nekakvom stilu i video-nadzornim sustavom koja danas zauzima

njihovø mjesto.

Pusti da se Tano Barletta još jednom izgubi i vrati se Leonor i zgradama koje duguje. Ne smije

razmišljati o pozivu na subotnju šetnju gradom, mora misliti na zadatak. Mora misliti na zadatak? Pokuša se

prisjetiti, u sjećanje prizvati koje su mu zgrade bile lijepe prije toliko godina, ali odmah posumnja da mnoge od

njih danas nisu u dobrom stanju. Za neke je siguran, poput zgrade na raskrižju Ugarteche i Juncala s desne

strane, koja se Pablu Simóu činila kao jedino utočište iz nekih davnih vremena usred gomile bezvremenih

građevina, zgrada bez vlastite povijesti koje su danas trošne, ruševne, oronule, kao da nitko nema snage

potrebne za održavanje nekadašnjeg sjaja, ali ni hrabrosti srušiti zgradu i na to malo zemljišta sagraditi novu

višekatnicu.

Pablo naškraba nekoliko adresa u svoj blok, ne posve uvjeren da su one prave. Pogleda na sat, još mu

preostaje tridesetak minuta da zatvori ured i pođe kući. U to doba ni Borla ni Marta više ne navraćaju u studio.

Uzme čisti list papira i nakon nekoliko poteza na njemu se pojavi zgrada od jedanaest katova koja gleda na

sjever. Kad bi ta zgrada postojala, nalazila bi se izvan Buenos Airesa i tamo bi odveo Leonor da joj je pokaže.

Nacrta svoju zgradu kao i uvijek, s istim ciglama, istim prozorima, istim stablima. Ali ovoga puta, skiciravši

svoju zgradu koju već napamet poznaje, Pablo Simó zastane i zagleda se u nju, ništa joj ne nedostaje; pa ipak,

osjećaja da crtež nije dovršen. Pritisne vrh olovke da iziđe još malo grafitne mine, gleda je, odmjerava, prstom

gurne višak natrag u olovku i ponovo je pritisne dok ne se pojavi točno onoliko mine koliko mu treba za

crtanje; vrati pogled na crtaći stol i sada, i sam iznenađen vlastitom odlučnošću, pokraj godinama iste zgrade

prvi put nacrta čovjeka kako bi se već i odoka mogla procijeniti njezina visina. Pablo zastane, zagleda se u

visinu čovjeka i zgrade i primijeti kako je čovjek neproporcionalno visok u odnosu na nju, zamišljajući što bi

osjećao taj čovjek pred tim zidom od cigle i napokon si postavi sada tako očigledno pitanje: kako je mogao

godinama crtati svoju zgradu bez ijednog čovjeka pokraj nje?

U šest sati popodne pospremi crtež, pokupi svoje stvari slijedeći svakodnevni ritual i napusti ured. Malo

poslije otići će na postaju podzemne, dvaput presjesti da dođe u Castro Barros, izići iz vlaka, ponovo izroniti na

površinu, ući u svoj omiljeni kafić i naručiti kavu koju svaki dan popije prije povratka kući. Danas će još samo

to učiniti. Ali sutra ujutro, kad bude dovoljno prirodnog svjetla, pozabavit će se svojim dugom prema Leonor,

izići iz kuće ranije nego obično i prošetati ulicama Buenos Airesa. Sam sebi to obeća. Sutra neće zaroniti u

podzemnu koja bi ga vozila gradom koji više i ne gleda; ne, sutra će ići pješice ili autobusom - sigurno postoji

linija koja direktno povezuje njegovu kuću i ured, umjesto uobičajene potkove kojom svakodnevno putuje pod

zemljom - prijeći će taj put površinom zemlje te će na taj način moći podići pogled i promatrati sve ono što mu

ulica može ponuditi. Lunjat će posvuda poput tragača za blagom, ali bez karte, bez zadanih koordinata, bez

pripremljenih podataka i uputa, prepuštajući se sudbini, dopuštajući da ga nevidljiva ruka usmjerava gradom,

vodi ga da pronađe ono što do tog trenutka nije ni znao da je izgubio.

8

Prvo što Pablu Simóu privuče pažnju po ulasku u kuću jest Laurino dobro raspoloženje. Sjedi u dnevnoj

sobi, čita nekakav časopis i pijucka vino. Otkad to Laura pijucka vino u šest sati popodne?

- Bok, ljubavi - reče mu.

Da mu se žena obrati s ,,ljubavi" Pablu je još čudnije od toga da pije vino.

- Nešto se dogodilo? - upita je.

- Ne, zašto?

- Pa, ne znam, samo pitam, nekako si dobro raspoložena, mirna.

- Da, mirnija sam - potvrdi ona. - Znaš, uvjerena sam da je ono najgore s Franciscom već prošlo. Sve je i

dalje isto, nema nekih novosti. Ali ima dobrih znakova.

- Kakvih?

- Ne znam, recimo, dolazi ranije iz škole, kako smo i tražili od nje, pozdravlja, ovih dana nije se žalila ni

na što. Zamisli, danas popodne - a to je samo jedan primjer - maloprije kad je ušla, pozdravila me nekako

posebno - učinilo mi se, da nije bila Anita s njom, da bi me čak i poljubila. Došle su, popile mlijeko, i malo

poslije već se bacile na učenje. Prvi put nakon mnogo vremena mogla sam opet normalno disati, Pablo, bez

onog užasnog osjećaja da će se nešto loše dogoditi. Pa sam se odlučila opustiti, natjerati samu sebe da se dobro

osjećam - reče i pokaže mu čašu vina. - Znaš što zapravo želim proslaviti? To što joj je barem nešto od svega

onoga što smo joj govorili ipak ušlo u glavu, da nismo zaludu sijali.

Pablo se zamisli nad onim ,,nismo zaludu sijali". Laura i dalje govori, ali on je više ne čuje. Kad se to

sije zaludu? Kad to sjeme ne raste? Kad nije potrebno da raste? Kad nije potrebno da netko nešto uopće sije kad

će ono što treba izrasti ionako izrasti? Iako je više ne sluša, Pablo primijeti da je Laura završila svoj monolog i

da je otišla do kućnog bara kako bi uzela još jednu čašu i natočila i njemu malo vina.

- Proslavi i ti - predloži, pruži mu čašu i, tek što ju je uzeo, ona je kucne i nazdravi.

Pablo shvaća da mora ne samo nazdraviti nego i popiti; na nepcu nevoljko osjeti kako mu okus crnog

vina ispire ostatke okusa kave koju je popio prije pet minuta i za koji se nadao da će potrajati do večere.

- Počet ću pripremati večeru - reče Laura i ode u kuhinju s osmijehom kakav Pablo već dugo nije vidio

na njezinu licu.

Kad bi Laura bila neka druga žena, kad je Pablo ne bi tako dobro poznavao, ili kad bi prizor koji se

upravo odigrao pred njim bio iz kakve sapunice koje ona toliko prezire, pomislio bi da njegova žena svoju sreću

duguje kakvu ljubavniku. Ali nisu oni nikakvi televizijski glumci i Pablo Lauru poznaje već gotovo trideset

godina. Koliko dana ima u trideset godina? S čašom vina u ruci priđe prozoru i pogleda van, gradska su se

svjetla već upalila, automobili se po aveniji gomilaju i raštrkavaju. Staklo se zamagli od njegova daha. Pablo u

glavi računa, najprije doda nulu broju tristo šezdeset i pet, potom pomnoži tri tisuće šesto pedeset sa tri: deset

tisuća devetsto pedeset dana s Laurom. Još i više, jer su se upoznali početkom veljače, tijekom praznika u Villi

Gesell, kamo je on otišao s Tanom Barlettom, a ona s roditeljima. Veljača, ožujak, travanj i gotovo cijeli

svibanj: još gotovo stotinu i dvadeset dana. jedanaest tisuća sedamdeset dana s istom ženom. Možda je samo

nekoliko dana bio bez nje, na početku braka kad je zbog posla putovao u unutrašnjost zemlje kako bi dogovorio

projekte gradnje stambenih naselja. Pablo poznaje sve Laurine pokrete, sve njezine mirise, ritam disanja koji se

ubrza kad je nešto uznemiri, plavu venu iznad njezina lijevog oka koja se još više ističe kad se naljuti, sve

njezine nijanse kašlja, proljetno kihanje, zijevanje. Zato je Pablo apsolutno uvjeren da je Laurina glava bila

potpuno ispunjena - sve donedavno - problemima sa Franciscom i da u njoj nije bilo mjesta za ljubavnika. Sada

da, kad je Laura mirna, pijucka vino i smiješi se, sad ima mjesta za razmišljanje o nekom muškarcu, o drugom

muškarcu. Pablo se udalji od prozora i sjedne u naslonjač iz kojeg je ustala njegova žena, još topao od njezina

tijela; pogleda čašu koju drži u ruci i lagano njome kruži igrajući se preostalim vinom. Zar bi joj mogao

zamjeriti što je nakon toliko godina braka napokon, ako to nije učinila i prije, našla ljubavnika? Zar bi mogao

zamjeriti Lauri da joj netko priđe, da upozna nekoga o kome nije razmišljala, niti ga je tražila, da taj u Lauri

ponovo probudi osjećaje koji su, čini se, zakopani negdje duboko u njoj, na mjestu do kojeg svojom voljom ne

može doći, i sad bi se mogli ponovo pojaviti? Zar bi bilo tako loše da i njegova žena na telefonu začuje glas -

kao što ga je on čuo tog popodneva - koji će je podsjetiti na skakutanje po kamenju dok prelazi rijeku?

Pablo pijucka vino i osjeti da je mlako; mora da su za to krive njegove ruke na staklenoj čaši dok je drži i igra

se tekućinom jedva zamjetnim kružnim pokretima u smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. U tom

trenutku Anita prođe pokraj njega, pozdravi i, onim svojim trapavim hodom, bez zadržavanja produži do

izlaznih vrata. Pablo krene ustati i pozdraviti je, ali djevojka se brzo udalji i nestane zalupivši vrata za sobom.

Pablo se strese i zapita se je li Anita uvijek tako hodala, otresito i bučno, ili je ogrubjela u pubertetu. Nije je

poznavao kad je bila dijete, zna je tek odnedavno, možda dvije godine, najviše tri; točnije, otkad je Francisca

krenula u srednju školu. Odloži čašu s vinom na stol i pode u kćerinu sobu. Vrata su pritvorena; pokuca i

zatraži dopuštenje da uđe.

- Što je? - upita Francisca.

- Ništa - reče on i ude - samo sam te htio pozdraviti.

- O, bok - odvrati ona.

- Bok - reče on.

Iz svega što može vidjeti oko sebe, ništa ne upućuje na to da se u toj sobi ozbiljno učilo: na računalu je

otvoren program Ares, iz zvučnika se čuje glazba za koju Pablo - iako mora priznati da mu se svida - ne bi

točno znao koja je, nekoliko lakova za nokte na Franciscinu radnom stolu - i jedan crni među njima - pamučne

vatice natopljene acetonom, prljave zdjele, tanjur s mrvicama kruha i ostacima nečega što je podsjećalo na

sendvič, širom otvoren prozor kroz koji dopire ulična buka i sirene automobila. Ona gotovo opsesivno nastavi

skidati lak s noktiju. Pablo priđe prozoru i zatvori ga.

- Što radiš, njuškaš? - upita ga kći.

9

Te večeri Pablo pođe na spavanje razmišljajući o pridjevu koji je upotrijebila njegova kći da ga opiše.

Na njegovo glupo pitanje mogla je reći „star”, „oronuo” ili jednostavno ,,beznadan“. Ali Francisca je izabrala

„jadan“. Što je očekivao da će reći njegova kći? Što je mislio, kako ga doživljava? Je li to pitanje uistinu bilo

upućeno njoj? A kome bi drugome bilo upućeno? Okrene se u postelji. Laura je netom zaspala pokraj njega, na

desnoj strani, kao i svih tih godina. Pokuša se prisjetiti tko je odlučio da će on spavati na lijevoj strani, a ona na

desnoj, ali ne može. Kako su odlučili da će zajedničku postelju podijeliti baš tako? Jesu li uopće odlučivali? Ili

se samo tako dogodilo, prve noći, druge noći, dok to nije postao običaj, poput mnogih drugih stvari u njihovu

braku? Kad bi se Laura probudila, bi li se usudio i nju pitati kako ga doživljava? Ne, ne bi, neće je to pitati. A

kako on doživljava Lauru? Promatra je, ali odgovora nema. Muškarci i žene koji su skupa jedanaest tisuća

sedamdeset dana jedno drugo ne pitaju kako se doživljavaju, kaže sebi u bradu i okrene se na drugu stranu.

Sklupča se i dodirne Laurina leda, ali ona čvrsto spava i to ne primjećuje. Danas je prava noć da je probudi i da

se seksaju: Laura je popila malo vina, na spavanje je otišla zadovoljna, sigurno ga ne bi odbila, možda bi čak i

rado pristala. Posljednji put kad ju je probudio, gurnuvši joj ruku u međunožje, rekla mu je: ,,Je l' baš moramo“,

pokrila se jastukom i nastavila spavati. Ali tog je dana bila loše volje; danas bi bila drugačija, dobro je poznaje.

Pa ipak, noćas njemu nije do seksa s Laurom. Moralo bi mu biti, pomisli. Moralo bi mu biti? Izračuna da se već

više od tjedan dana nisu seksali, gotovo deset dana. Ali ne smije se zavaravati čak i da ga pomiluje, čak i da

klizi po njemu svojom beživotnom rukom, njegov je ud mrtav, a čini se da će tako duže ostati. Je li ga možda

ubilo poniženje zbog riječi kojom ga je Francisca opisala? „Jadan”. Kratki, mukli udarci s druge strane prozora

remete mu misli, poput metaka koji udaraju o staklo ne razbijajući ga. Pablo shvati da je počela padati kiša.

Upita se šeće li Leonor u ovo doba noći ulicama uživajući u drugoj najdražoj stvari na popisu: vlažnim

iglicama. Ili je možda već pod kakvim krovom i uživa u trećoj najdražoj stvari i, pomislivši na nju, nemirno se

ispruži pod plahtama. Laura se u snu promeškolji, zauzme neki čudan položaj i počne tiho hrkati. Pablo se

okrene i gurne je jer zna da to mora učiniti kako bi prestala: kratak ali snažan udarac koji je neće probuditi, no

zbog kojeg će se drugačije namjestiti i prestati hrkati. Ako bi se zbog toga probudila, on tada sigurno ne bi bio

toliko glup da je pita kako ga doživljava. Pa ipak, iako baš i nema neku želju, pokušao bi s njom voditi ljubav.

To bi ga svakako smirilo i pomoglo mu da zaspi. Ali Laura se ne budi, ne čini ono što bi on želio, ne ide kamo

bi je on odveo. Pablo Simó promatra je i zapita se gdje bi se njih dvoje, danas, nakon toliko godina, mogli

sresti. Sresti se s nekim s kim si jedanaest tisuća sedamdeset dana. Uvjeren je da bi se s Laurom prije našao u

seksu nego u filozofiranju o tome kako jedno drugo doživljavaju ili o tome tko su danas i tko su nekad bili. S

kim u četrdeset i petoj godini možeš razgovarati o tome kako se doživljavate? Koga uopće možeš takvo što

pitati? Kako bi to Pablo Simó volio da ga drugi doživljavaju? Kako sam sebe doživljava. Prisjeti se da mu je

samo nekoliko sati prije Leonor rekla da je ,,čudan“ tip i ta mu riječ nije zazvučala nimalo loše, iako je

podložna raznoraznim tumačenjima. Ni sad mu, kad je izronila iz sjećanja, ne zvuči tako loše. Zapita se što je

djevojka mislila pod time i ponada se da bi za nju „čudan” moglo značiti ,,drugačiji", ,,egzotičan" ili

,,osebujan"; u svakom slučaju, netko koga bi vrijedilo upoznati. Netko poseban, pomisli, i ponovo se okrene

prema prozoru. Počelo je intenzivnije kišiti, kapi snažno udaraju i sad su mnogo više od vlažnih iglica; munja

presiječe noć, na trenutak osvijetli mračnu sobu i ugasi se. Pablo nemirno sačeka grmljavinu koja se neumitno

oglasi nekoliko sekundi nakon bljeska. Tako to mora biti, tako je oduvijek, riječ je samo o udaljenosti koju

svaki put mora prijeći. Ništa nije tako sigurno poput groma, pomisli. Poželi biti netko poseban Leonor,

primjerice; a ne samo „primjerak”, kako ga je jednom prilikom Marta Horvat nazvala:

- Simó. koja si ti vrste primjerak?

Kad joj je rekao, smijala se pokazujući one svoje bijele, glatke zube za koje je toliko puta zamišljao da

ga grickaju. Marta ga je mogla tako nazvati iz nekoliko razloga: jer je više volio crtati nego upravljati

gradilištem, jer nije čuo za najpoznatije restorane, jer je svake godine ljetovao u Valeriji del Mar ili jer ga nije

zanimala pretplata na časopis Summa. Pablu to nije smetalo, čak ju je često znao i provocirati govoreći nešto

što će ga, znao je to, kvalificirati za kategoriju „primjerak” jer je to bio jedan od rijetkih načina da, makar na

trenutak, zadobije Martinu pažnju i da se zajedno smiju.

,,Čudan”, ,,primjerak”, ,,jadan”. Grleći jastuk i zureći u prozor, Pablo posloži ove pridjeve prema

stupnju degradacije. Samo se jedne riječi gore od ,,jadan” može sjetiti a da se odnosi na njega: ,,ljigavac”. A tu

riječ, koja se svima mota po glavi, nitko nije izgovorio, on ju je sam sebi prilijepio. Ljigavac. Ne želi razmišljati

o njoj jer ga smjesta i nepovratno odvede do Jare, Jara ga odvede do Francisce, a Jara i Francisca, skupa s

Laurinim hrkanjem, uništit će svaku priliku da Pablo te noći zaspi.

Pokuša usmjeriti misli na Martu, na Martine zube, na Martin madež na nozi; bez uspjeha. Potom na

zgrade za Leonor. Pa opet na Martu. Ali već je dva ujutro i Jara uvjerljivo vodi. Namjesti jastuke na naslon

kreveta i pridigne se. Ne prestaje kišiti, iako munje više ne sijevaju i grmljavina ih ne prati u stopu. Trebao bi

ustati iz kreveta, izići, malo prošetati, sjesti u neki kafić i s nekim porazgovarati o Nelsonu Jari. Zašto se taj

čovjek vratio u njegov život? Zašto sad, nakon tri godine? Da se nije pojavila Leonor, bi li Jara ostao samo

uspomena koja se ponekad pojavi i žulja, ali koja ima vlastiti život? Pogleda Lauru, koja spava na svojoj strani

kreveta, i zna da, ako joj dosad nije spomenuo tog čovjeka, nikad i neće. Marti je govorio o njemu, ima tome

dosta, ali to se ne računa, jer tada su zapečatili zavjet šutnje koji ne smiju prekršiti, a osim toga, na sam spomen

Jarina imena Marti pozli gore njego njemu. Zapita se hoće li Leonor ikad ispripovjediti ono što zna o tom

čovjeku i ono što je on, Pablo Simó, učinio. Nije ga samo bacio u jamu i zakopao ga; zakopati Jaru bio je tek

neizbježan slijed događaja - možda neznatnih, ali presudnih - koji su prethodili toj noći. Hoće li ikad ikome

moći govoriti o svakoj pojedinosti Jarine smrti koja ga je pretvorila u ljigavca? Danas to ne bi napravio, zna i

sam, obeća si to ove noći u kojoj mu san ne dolazi na oči i u kojoj se čuju samo kapi kiše kako poput metaka

udaraju o prozorsko staklo, ove noći Pablo Simó zakune se da to više nikad neće učiniti. Kaže sam sebi da bi se

danas drugačije postavio prema Borli, da ne bi pokleknuo pred Martinim suzama, da ne bi počistio mjesto

zločina niti o svemu šutio. Što se odonda promijenilo? Ništa konkretno; što se dogodilo, dogodilo se. Ali danas

barem zna kakav je to osjećaj biti ljigavac. Je li mu od rođenja predodređeno da postane bijednikom? Može li

čovjek prestati biti bijednikom jednom kad to postane? Zapita se čuči li to u čovjeku oduvijek, poput kakve

bolesti zapisane u genima koja samo čeka pravi trenutak da ga posvema razori? Kad bi to bilo tako, bolest bi se

šćućurila dok bi on kročio životom i ne znajući da postoji, da bi u jednom trenutku, kakav god on bio, banula,

neporeciva i okrutna, kao što se dogodilo malo nakon njegova prvog susreta i razgovora o pukotini s Nelsonom

Jarom u njihovu uredu.

Pablo Simó cijelo je popodne čekao da Borla dođe, čekao ga je i nakon radnog vremena, a kad je došao,

izvijestio ga je o tome što je čovjek zapravo želio: novac. Arhitekt je bio jednako kategoričan kao i Jara: novac

ne dolazi u obzir.

- Ne namjeravam tom starom dati ni novčića izvan proračuna - zaključio je kad se malo smirio od bijesa

čuvši njegov zahtjev. - Zašto bih mu ga morao dati? Reci mu da ja već surađujem s volonterima iz Casa Cune

do kraja ove godine.

- Čini se da je problem s pukotinom ozbiljan - istakne Pablo.

- Pa neće mu se srušiti kuća. Znaš da ću mu pokrpati zid. Ali sa mnom taj stari neće poslovati. Ne volim

mudrijaše.

Poslije, dok je Pablo još razmišljao o riječi ,,mudrijaš”, Borla mu je dao precizne upute što mu je odsad

činiti: smiriti Jaru, reći mu da će uskoro dobiti odgovor i da, u međuvremenu, Marta nastavi s izlijevanjem

betona.

- Jedina je opasnost u tome da Jara ode u gradsku upravu i pritisne kakvu budaletinu koja će zaustaviti

radove - upozori ga Borla. - Doduše, i to se dade riješiti, znaš i sam, ali košta, i moram ti priznati: dosta mi je

već, Pablo, da mi guraju ruke u džepove - i dok je to govorio, stavi ruke u džepove kao da u njima ima nečega

što je potrebno zaštititi. - Smiri ga dok ne nalijemo temelje; kad zatvorimo iskop i stavimo ploču, začepit ćemo

mu gubicu. Nitko s imalo mozga neće se obazirati na njegove prosvjede.

Martin zadatak bio je mnogo jednostavniji: požuriti s radovima. Za to joj nije trebala posebna filozofija:

trebala je samo nazvati sve izvođače radova, natjerati ih da rade prekovremeno, zaposliti više ljudi, kontrolirati

da svi daju sve od sebe i moliti Boga da kiša u Buenos Airesu ne pada tako kako pada te noći, tri godine poslije.

Onog je dana Marta na internetu pogledala vremensku prognozu i potvrdila da cijeli tjedan neće kišiti, pa se

obvezala postaviti ploču za četiri dana.Pablo Simó imao je nešto teži zadatak. Kako smiriti jednog ,,mudrijaša”

kao što je Nelson Jara? Dotad je Pablo pokušao samo najkukavičkiju strategiju: izbjegavati susret s njim sve

dok betonska ploča ne bude postavljena. Ali da izbjegne Jarin protunapad i da se ne pojavi iznenada, kao što je

to običavao činiti, sutradan mu je na kućnu adresu poslao poruku:

Gospodine Jara,

Vaš je problem u postupku. Za nekoliko dana dobit ćete odgovor i nadamo se da ćete njime biti zadovoljni.,

Pablo Simó,

studio Arhitekt Borla&Partneri

Pablo Simó nadao se da će tih nekoliko kratkih redaka ublažiti Jarino negodovanje zbog odgađanja

rješenja i da se neće obratiti gradskim vlastima, ali dobro je znao da to ni u kom slučaju nije dovoljno da Jari

veže ruke na duži rok. Ne tipu poput Jare. On je želio vidjeti, pitati, požurivati, inzistirati, pregovarati. Pablo se

osjećao nesposobnim slijediti Borlinu igru i suočiti se licem u lice s tim čovjekom, znajući da će u konačnici, u

to je bio sasvim siguran, Jara shvatiti da ga je prevario. Zato se Pablo nije javljao na telefon, nego je pustio da

pozivatelj ostavi poruku na sekretarici. Slušalicu bi podizao tek kad bi se osoba predstavila i tako se uvjerio da

ne zove Nelson Jara. Taj mu je čovjek ostavio dvije poruke na koje nitko nije odgovorio; Pablo je pretpostavio i

da je nekoliko propuštenih poziva bez ostavljene poruke također bilo od Jare. Iako je Pablu bilo nemoguće

spriječiti ga da bane u ured u bilo kojem trenutku, promjena radnog vremena - osim nezadovoljstva zbog toga

što se odricao svakodnevnih rituala - dala mu je određen stupanj sigurnosti da barem neće naletjeti na Jaru koji

ga čeka u zasjedi u hodniku.

Unatoč svim Pablovim naporima da ne sretne tog čovjeka, poslijepodne onog dana kad mu je poslao

prvu poruku, na ulazu u podzemnu začuo je kako ga netko doziva i pomislio da bi to mogao biti Jara: „Simó!”

Ubrzao je korak kako bi se izgubio u gomili, ne okrećući se da provjeri je li ono uopće bio Jara. Sutradan mu se

učinilo da ga vidi u skupini ljudi koju su pokretne stube užurbano gurale prema peronu, upravo u trenutku kad

su se vrata vlaka kojim je Pablo obično putovao zatvorila i kad je krenuo, ali ne bi se mogao zakleti. Pa ipak, do

susreta je došlo dva dana poslije, kad se Pablo vraćao s ručka i ugledao Jaru pred vratima zgrade u kojoj se

nalazio ured, s onom svojom plastičnom vrećicom prepunom fascikala koju je naslonio na tlo i pridržavao

objema potkoljenicama, klateći se naprijed-natrag kao što je činio i u njegovu uredu. Dobro ga je promotrio,

riskirajući da se na taj način otkrije, s ugla nasuprot onome na kojem ga je Jara uzalud čekao: vidio je kako

pogledava na sat u nevjerojatno malim razmacima, kako stalno poziva portira i uzaludno čeka da mu se ovaj

obrati, kako grize zanoktice s obiju strana nokta, kako jednom rukom prelazi preko lica i zabrinuto trlja donju

čeljust. Zamislio je njegovo namršteno čelo, bol u križima od tolikog stajanja, preznojavanje, krv na izgriženim

zanokticama, njegovu tjeskobu. Pablo je osjetio poriv da priđe, stane pred njega i kaže mu:

- Jara, nemoj više gubiti vrijeme - baš tako, prvi put oslovivši ga sa ,,ti”.

Osjećao je da bi mu to tako mogao reći, bez okolišanja, kao da govori prijatelju, kolegi iz školskih dana

ili nekome s kim igra nogomet svakog vikenda. Kao da su par, baš je tako pomislio, par. Par? Upravo u tom

trenutku, dok ga je Jara čekao pred ulazom u zgradu, a on ga špijunirao sa suprotnog ugla, kad je Pablo Simó

osjetio da su on i Jara dvije individue posebne vrste kojoj rijetki pripadaju, dva tipa koja su došla iz istog mjesta

i idu na isto mjesto. Kad bi čovjek na nekom dijelu tijela imao naljepnicu tko će biti i tko nikad neće biti, Jara i

on dijelili bi jednu te istu naljepnicu. Pomislio je to, ali umjesto da ga uznemiri, da mu pokaže nešto što nije

želio vidjeti, to mu je donijelo smirenje i spoznaju da nije sam. On se nikad nije smatrao ni Borlinim ni

Martinim parom, iako su kolege, iako dijele isti ured već više od dvadeset godina. Nije bio ni Laurin par, uvijek

je imao osjećaj da je u bračnu zajednicu njegova žena unosila više energije, volje i napora nego on i taj

nerazmjer, morao je priznati, pretezao je vagu na njezinu stranu.

Pa ipak, na neki čudan način osjećao je da je par s tim čovjekom kojeg je upoznao prije nekoliko dana, s

čovjekom u najružnijim cipelama koje je u životu vidio i koji se u njima sad klati naprijed-natrag kao da samog

sebe uspavljuje, s čovjekom koji među nogama čvrsto drži vrećicu iščekujući nešto što stići neće, dok ga on

špijunira, kukavički, sa suprotnog ugla. Pablo je znao da su na tom mjestu i u tom trenutku Jara i on bili isti, da

su bili jedno, na način koji ni sam tada nije mogao definirati. Pa ipak, unatoč tom otkriću - ili baš zbog njega -

nakon što je jasno spoznao tko kamo pripada, Pablo Simó još je jednom pogledao Nelsona Jaru, kao da se od

njega oprašta; potom se okrenuo i otišao, žurno, gotovo otrčao bez nekog određenog cilja. Dugo je tako

besciljno lutao gradom kružeći istim ulicama i, kad je već pomislio da se izgubio, našao se pred agencijom za

nekretnine jedne svoje prijateljice i odlučio kod nje provesti ostatak popodneva. Ondje je Pablo napisao drugu

poruku:

G. Jara,

Vaš je problem gotovo riješen, obavijestit ćemo vas za dan-dva. Budite bez brige, javit ćemo se.

Pablo Símó,

studio Arhitekt Borla&Partneri

Poslije je razgovarao s Martom, potvrdio joj da će za manje od četrdeset i osam sati izliti beton u

temelje zgrade, i tek je tada pozvao studenta na praksi, predao mu poruku, uputio ga da je odnese Jari i znao je,

kao što zna da grom uvijek slijedi munju, da je on, Pablo Simó, ljigavac do srži.

Ponovi tu riječ više puta, poput kakve mantre, ili poput nekoga tko broji ovce da zaspi. Pa ipak, iz nekog

nepoznatog razloga, Pablo se probudi razmišljajući o Leonor. Ili, bolje rečeno, o zgradama koje joj je obećao

izabrati. Čak i usred noći, na lijevoj strani kreveta osluškujući bubnjanje kiše o prozor, osjeća kako nema

potrebe da prelistava časopise za arhitekturu ni da pretražuje po svojim starim bilježnicama i notesima iz

fakultetskih dana - koje još čuva u jednoj ladici ormara unatoč Laurinim prigovorima - nije potrebno ni da surfa

internetom, a ponajmanje da baulja ulicama u potrazi za zgradama. Ne bi znao reći je li sanjao Leonor, jer se ne

sjeća, ne vjeruje, ali kad je napokon svanulo, nakon nešto više od tri sata sna Pablo je otvorio oči prije nego što

je budilica zazvonilai, poput odjavne špice, pred njim se pojavi beskrajni popis zgrada koje vrijedi vidjeti u

Buenos Airesu. Pokuša ih na brzinu zapamtiti kako mu ih nitko ne bi izbrisao iz glave, stalno ih ponavlja,

potiho recitira njihova imena, a potom iskoči iz kreveta, potraži notes i sve ih zapiše. Podosta ih je, kaže sam

sebi dok ih zapisuje, previše za Leonor. Ona je tražila samo pet. Precrta Cavanagh, Diario Critica, zgradu

vodoopskrbe i odvodnje na aveniji Cordoba, Narodnu banku i Olivetti pred trgom San Martin; nije da ne

zavreduju biti na popisu, ali te su zgrade na neki način obilježja arhitekture grada, te bi zgrade svatko odabrao,

a on ne želi biti svatko, želi iznenaditi Leonor izborom zgrada za koje ona sigurno nikad nije ni čula. „Zgrade

Buenos Airesa koje se najviše svidaju arhitektu Pablu Simóu”, prema riječima same Leonor. Podcrta zgradu

arhitekta Palantija na aveniji Rivadavia 1900, secesijsko pročelje - koje je tako oduševljavalo Tana Barlettu - na

Rivadaviji 2000, ili možda na 2100, Colombovu zgradu na Rivadaviji 3200 i još dvije istog arhitekta na

Hipólito Yrigoyenu na broju 2500, jedna nasuprot drugoj. Zar baš točno jedna nasuprot drugoj? Morat će to

provjeriti tog jutra na putu prema uredu, to je samo nekoliko ulica od njegove kuće i već ih godinama ne gleda,

ni sam više ne zna koliko. Popisu doda i stambeno naselje studija Solsone u ulici La Rioja, zgradu u

racionalističkom stilu kod raskrižja ulica Alsina i Entre Rios. Siječe li Entre Rios ili se nalazi prije raskrižja s

ulicom Entre Rios? Potom zgradu Liberty u ulici Paraguay na broju 1300 - koju označi povećom zvjezdicom jer

smatra da će se upravo ta Leonor najviše svidjeti - najljepše gradske balkonske ograde u Riobambi i Arenalesu,

kičasta zgrada s malim prozorima u ulici Beruti na broju 3800. Pobroji ih: jedan, dva, tri, još dvije pet, šest,

sedam, osam, ograde devet, deset. Morat će ponovo nešto precrtati, ne može Leonor dati popis s deset zgrada,

osim ako ne namjerava s njom provesti cijelo subotnje poslijepodne. Hoće li poći s njom u subotu? Još ne zna.

Subota popodne. U svakom slučaju krene precrtavati popis. Ostavi zgradu Palanti, secesijsko pročelje, malo

vara i tri Colombove zgrade računa kao jednu, i to je sa zgradom Liberty i balkonskim ogradama pet. Pet s

malom prevarom, ali dobro, pomisli. Na dnu popisa podvuče crtu, iščupa list iz notesa, stavi ga ispod jastuka i

tek tada zaspi. Pola sata poslije zazvoni budilica, Laura više nije u krevetu, kupa se. Pablo potraži popis da još

malo poradi na njemu.

- Što radiš? - upita ga Laura izlazeći iz kupaonice, zamotana u ručnik.

- Provjeravam - reče on.

- Što to?

- Ma ništa važno, Laura, sinoć sam zabilježio neke ideje za posao i sad precrtavam ono što mi je višak.

Čini se da je objašnjenje zadovoljavajuće jer Laura, kao da ništa nije ni pitala, više ne mari za to što

Pablo radi, već joj je jedina briga iz ormara izvući odjeću koju će odjenuti i posložiti je na krevet.

Pablo joj se obrati ne pogledavši je:

- Možda ćeš ovu subotu morati sama u kupnju, Borla me zadužio da nešto pogledam.

- Ah, baš šteta, mislila sam da bismo mogli u kino nakon kupnje, nismo već dugo.

Pablo se zapita zašto je baš sad, nakon toliko vremena, baš sljedeću subotu njegovoj ženi palo na pamet

poći u kino.

- Hoćeš li završiti na Vrijeme da možemo u kino? - upita ga Laura brišući kosu malim ručnikom.

- Nisam siguran - slaže on. - Mogu li ti večeras javiti?

- Ma daj, možeš i poslije, nije panika.

Krene se češljati i čim završi, ispusti ručnik kojim se omotala i pred njim se nastavi brisati: najprije

podigne jednu nogu na krevet i obriše list, bedro, međunožje, potom drugu i sve ponovi. Pablo je pogleda i

napomene:

- Sinoć si hrkala.

Ona zastane s brisanjem i, ne pomaknuvši se, odgovori:

- Baš lijepo od tebe, baš prikladan komentar, zar ne? Ništa ti drugo ne pada na pamet kad me vidiš golu

pred sobom?

- Nisam primijetio da si gola, Laura - ispriča se on.

- Ma krasno, još gore. Što si onda gledao, ručnik? Ne primjećuješ kad sam gola, ali primjećuješ kad

hrčem.

Ne čekajući Pablov odgovor, Laura se počne odijevati.

- Ne znam, Laura - reče on - gledao sam na drugu stranu, ili sam gledao kroz tebe. Ne znam ni zašto sam

se baš sada sjetio da si sinoć hrkala. Nemojmo tome pridavati druga značenja, molim te. Ta nije hrkanje

rebalans proračuna, i ja znam hrkati, znaš i sama. Laura ne odgovara, ne gleda ga, i Pablo, u strahu da se stvari

ne pogoršaju, samo reče:

- Umoran sam, Laura, nisam dobro spavao.

Čini se da je njegov umor ne zanima, obuje se, provjeri je li sve u novčaniku, odjene sako i, prije nego

što izide, obrati mu se riječima:

- Nisi baš kavalir, Pablo. I ne moraš se brinuti, dobro te poznajem, nije mi potrebno da me zavodiš, ali

sva sreća da u ovoj životnoj dobi ne moraš izlaziti i zavoditi žene, jer ne bi znao kako početi.

Laura iziđe i on ostane sam u sobi. Na podu, pokraj njegovih nogu, ostao je mokri ručnik koji je upio

vlagu s Laurina tijela. Pablo ga podigne, osjeti njegovu vlažnost, pomiriše ga. Zatim se okrene i pogleda u

ogledalo još u gaćama i majici za spavanje, u jednoj ruci papir na kojem je popis nažvrljanih adresa zgrada koje

namjerava posjetiti u subotu s djevojkom koju jedva poznaje, a u drugoj ručnik kojim se upravo obrisala

njegova žena; neistuširan, raščupan, izrasle brade i jedva probuđena uda - mrtvog do prije nekoliko sati - koji

sad stidljivo promalja ispod gaća. Promatra svoj odraz u zrcalu, stoji tako, malo se pomakne. Ne daje nikakvo

ime toj slici, ne traži preciznu riječ koja je opisuje, ali točno zna kako bi je njegova žena nazvala kad bi je

vidjela.

10

Tog popodneva Pablo je skratio kosu. Nije otišao u svoj frizerski salon, potražio je neki uniseks gdje su ga

uvjerili da je gospođa suhe, oštećene kose obojene u prljavo bijelo koja će ga uslužiti prava stručnjakinja za

muške frizure. Posjeli su ga pokraj klijentice kojoj je kosa bila podijeljena u pramenove, svaki stisnut papirićem

metalno-zelene, narančaste ili žute boje što su se izmjenjivali u redoslijedu za koji je Pablo pretpostavio da ima

nekakav smisao, ali koji nije ni pokušao dokučiti. Ta žena smrdi. Pretpostavi da taj neugodni miris dolazi s

njezine glave; ona mirno čita časopis i čini se da nije ni najmanje zabrinuta zbog smrada koji se od nje širi ni

činjenicom da je gleda muškarac, i to u tako grotesknom stanju koje ju ne čini nimalo privlačnom. Frizerka

predloži Pablu promjenu i zatraži od njega dopuštenje da mu razdijeli kosu na čelu i vratu; Pablo prihvati, ali

kad frizerka prvi put škarama otkine pramen kose, požali i reče joj:

- Bolje da mi je skratite kako jest, samo malo modernije.

- Pa da, modernije - reče mu frizerka i nastavi šišati prema vlastitom nahođenju.

Nakon deset minuta frizura je gotova, ali prije nego što mu posuši kosu, gospođa mu zarije prste u glavu

poput kandža i izmasira je. U zrcalu Pablo prati kako sklapa oči u skladu s intenzitetom kojim mu masira

vlasište. Stisne i opusti, stisne i opusti, potom učini nekoliko brzih kružnih pokreta premještajući ruke

simetrično na obje strane. Žena na trenutak ostavi Pablovu glavu i promotri je u zrcalu; on osjeti da mu nešto,

možda vlasište, pulsira. Frizerka još jednom ponovi cijeli postupak prije nego što se Pablo uopće stigne

usprotiviti.

- I? Super, je l' da? - upita ga.

- Da - odgovori Pablo isprekidanim glasom koji vibrira u ritmu frizerkinih pokreta na njegovoj glavi.

Friziranje završi kružnom masažom po sljepoočnicama.

- Hvala - reče žena kao da je Pablo njoj izmasirao glavu.

Potom mu kosu malo prosuši fenom, rasprši po glavi nekakvo ulje za koje ga uvjerava da će dati

mladalački sjaj vrhovima i najzad mu ponudi manikuru koju Pablo odbije bez daljnjih objašnjenja:

- Ne, hvala.

Plativši račun, osjeti potrebu da nešto doda:

- Prodajete li ulje koje vrhovima daje mladalački sjaj? - upita, pa si kupi bočicu.

Iz frizerskog salona odmah krene kupiti si novu odjeću. Mora si nabaviti nove traperice i vestu. Koliko

si već dugo ništa nije kupio? Posljednjih godina sve mu je kupovala Laura: čarape, gaće, košulje, hlače, majice,

veste, kupaće, čak i odijelo koje visi gotovo neupotrijebljeno u ormaru u njihovoj spavaćoj sobi. Laura si je bila

utuvila u glavu da Pablo mora kupiti odijelo za petnaesti rodenđan kćeri jedne rođakinje koju nisu godinama

vidjeli i koju neće vidjeti dok se mala ne uda. Pablova su jedina briga cipele i njih kupuje sam jer, iako je Laura

i to htjela, nikako joj nije uspijevalo pogoditi pravi kalup. Kao da su Pablova stopala jedini dio njegova tijela

koji, nakon toliko godina braka, i dalje nastoji zadržati samo za sebe.

Prodavačica mu pokazuje veste. Pablo napomene:

- Samo da nisu sive, bež ili svijetloplave.

Mogao bi se zakleti da u njegovu ormaru nema i nikad nije ni bilo vesta drugih boja. Bež je za Pabla

Simóa „sporazumna boja"; kad postoji toliko mišljenja koliko je stanova u nekoj zgradi o tome kojom bojom

treba obojiti stubište, na kraju se uvijek dogovore oko neke nijanse bež boje: svijetla, tamna, čaj s mlijekom,

kava s mlijekom, skuhani čaj mate. Jednom ga je neka klijentica uvjeravala da postoji nijansa zvana

„mediteranska bež” koju Pablo nikad ni u jednom katalogu nijedne prodavaonice bojama u Buenos Airesu nije

mogao pronaći. Sjeća se da mu je Borla rekao:

- Pripremi joj uzorak kaki bež boje, sigurno će proći.

Pablo se ne sjeća je li uistinu prošlo, ali uvijek kad dobije novu kartu boja tu prvu potraži među bež

nijansama kako bi provjerio nije li se netko ipak drznuo kaki nazvati svojim imenom. Dakle, bež ne, jer je

sporazumna, a ni plava ni siva, kojima Pablo opisuje veliku koncentraciju ljudi: masu ljudi koja silazi s vlaka ili

podzemne u vrijeme najveće gužve, gomilu koja nadire u protestnom maršu; čak i u zgusnutoj gomili na

tribinama koja gleda nogometnu utakmicu - kad bi oko moglo razaznati zastave i majice - prevagnule bi plave i

sive nijanse. Zato Pablo sad ponovi prodavačici, dok ona traži po policama njegovu veličinu za svaki od

raspoloživih modela:

- Ni bež, ni sivo, ni svijetloplavo.

- Da, da - reče ona i priđe mu s gomilom vesta u naručju.

Pablo odbaci ružičastu, ljubičastu i crvenu - bez ikakva prigovora, sam je tražio različite boje - i u

svlačionicu odnese jednu žutu, koja nije baš „kanarinac žuta” ali nije ni kričava, s patentnim zatvaračem

sprijeda umjesto dugmadi, i drugu, nježno zelenu, od glatke vune, za koju već po dodiru zna da mora stajati

čitavo bogatstvo. Otkad on zna toliko o bojama? Ta nisu to boje za zidove. K tome, još dok je bio dječak

smatrali su ga daltonistom jer je sve bojio u smeđe, samo da ne mora oštriti ostale bojice.

- Kardigan je sad u modi - kaže mu prodavačica i tako potvrdi njegov izbor.

Zamoli ga da proba veste koje je već odabrao i provjeri kako mu pristaju, dok ona potraži dva ili tri

modela traperica ,,baš za vas”. To ,,baš za vas” u njemu izazove pažnju, kako ga doživljava ta djevojka - je li i

za nju star, staromodan, jadan - ali ne stigne o tome ni promisliti jer nakon nekoliko minuta donese tri modela,

jedan klasični i dva s puno džepova i rezova koje Pablo odmah odbaci. Isproba prvi par i, premda se radi o

klasičnom modelu, Lauri se njegov izbor neće svidjeti jer je traper koji pred zrcalom oblači tamno plave,

gotovo crne boje, a njegova žena smatra - ne slažući se s mišljenjem Marte Horvat s kojom je Laura o tome

raspravljala tijekom jedne večere u uredu krajem godine - da je sva ona silna prašina koja se podiže sve dok se

temelji ne izliju vidljivija na tamnijoj nego na svjetlijoj odjeći. Kad ga vidi, Laura će mu to sigurno opet

napomenuti, iako on više ne ide na gradilište prije postavljanja temelja. Nema potrebe, to nije njegov posao; on

je projektant, dizajner, administrativac i odgovorna osoba zadužena za objašnjavanje svih dvojbi oko zadataka

koje je njegov ured nedovoljno jasno objasnio svojim suradnicima. Zato izbjegava beton bez potrebe da daje

ikakva objašnjenja; kao što izbjegava, kad to na vrijeme primijeti, bilo kakvu drugu situaciju zbog koje bi se

morao vratiti - kad što ga sad obični tamno plavi jeans vraća - otvorenom iskopu prije nego što je zauvijek

zacementiran, skupa s Jarinim tijelom.

Unatoč tome što to ni tada nije bio njegov posao niti je to itko od njega tražio, dan prije Jarine smrti

Pablo Simó prošao je popodne pokraj gradilišta u ulici Giribone. Možda je to učinio jer je htio vidjeti Martu,

koja se Već danima nije pojavljivala u uredu. Ili se možda svojim očima htio uvjeriti da će sutradan iskop biti

betoniran i on se, bio ljigavac ili ne, Više neće morati brinuti o Jari. Možda ga je upravo sudbina tamo odvela,

stavila ga na scenu na kojoj će morati odigrati ulogu svjedoka. Više se ne sjeća pravog razloga, sjeća se samo

da je bio ondje. Kao što je i bilo predviđeno, svi su radili na posljednjim detaljima prije betoniranja određenog

za sutradan: iskopi su bili otvoreni; željezne šipke položene na svakom stupu i savijene prema nacrtima; teren

očišćen tako da kad sutra stigne miješalica za beton, može prići bez ikakvih problema i izliti beton tamo gdje je

to potrebno; osoblje poučeno što i kako napraviti da sve teče prema planu. Marta se iznenadila kad ga je

ugledala:

- Otkud ti ovdje, Pablo? Nešto se dogodilo?

- Ne, ništa. Moram pogledati neko zemljište, tu u blizini, nekoliko ulica dalje - slagao je.

- Pa sam prošao ovuda da vidim je li sve u redu i trebaš li išta.

- Da ovo završi, to trebam - reče ona i baci se na provjeru neke potporne grede. Marta je bila umorna, ali

unatoč zamoru, Pablu se učinilo da je još ljepša nego u onim svojim odijelima u kojima je dolazila u ured; u

hlačama uguranima u čizme s niskom petom i dugoj, uskoj majici koja joj je isticala struk, bokove i grudi. U

svakom slučaju, odjeća odabrana da joj bude udobno i da se s lakoćom kreće po neravnom zemljištu, pritom ne

gubeći na senzualnosti koju Marta ne obuzdava ni na ovakvim mjestima što vrve muškarcima koji ne skidaju

pogleda s nje i odmjeravaju je od glave do pete iako im je šefica; tako su je gledali i onog dana, jednako

slobodno i otvoreno, kad je stao pokraj nje i gledao ih prijekorno kao da je on jedini muškarac koji polaže pravo

na nju. Marta je otišla razgovarati s voditeljem radova; onako izdaleka, činilo se da zajedno pregledavaju popis

zadataka kako bi provjerili je li sve učinjeno onako kako je i bilo planirano. Čovjek joj je pokazivao neke

tablice koje je ona čitala i potom potpisivala kemijskom olovkom, plavom možda, koju s vremena na vrijeme

držala među zubima. Kad je završila s tablicama, Marta se vratila do Pabla, uhvatila ga pod ruku i odvela iza

gomile šupljih cigli naslaganih pokraj susjednog objekta:

- Dođi, moram ti nešto reći.

Skučeni prostor" primoravao ih je da budu tako blizu jedno drugom da se Pablo uznemirio, kao,

uostalom, svakog puta kad bi mu Marta Horvat bila tako blizu:

- Danas sam cijeli dan promatrala.

- Koga? - upita on.

- Jaru. Stajao je ispred žice, tamo, kod natpisa o izvođaču radova i gledao unutra bez imalo srama, tome

tipu ništa nije sveto. Bilježio je nešto u nekakav fascikl i fotografirao pa sam poslala voditelja radova da mu

kaže kako fotografiranje na gradilištu nije dopušteno, a i da ga malo isprepada. Razgovarao je s njim desetak

minuta, bez ikakva rezultata, nije ga šljivio ni pet posto, rekao mu je da je ulica javno dobro i da sigurno imamo

putra i na glavi i na guzici kad zatrpavamo ono što ne želimo da on vidi - ponovi Marta. - A guzicu tog

starkelje, vjeruj mi, ne želim vidjeti ni blizu. Ostao je gotovo sat vremena, vadio i vraćao fascikle u vrećicu, ne

znam ni ja što je sve radio, čitao, zapisivao, gluposti valjda, što bi drugo osim gluposti takav tip zapisivao?

Voditelj radova kaže da mu je i o nogometu govorio. Poslije je otišao. Imaš cigaretu?

Pablo joj nije odgovorio odmah. Nikad mu nije bilo drago čuti da žene psuju, ali sad kad je Marta

spomenula ,,guzicu”, sav je zadrhtao od uzbuđenja. Desnom rukom pipala mu je džepove na sakou tražeći

kutiju cigareta, najprije onaj na grudima, zatim objema rukama po bočnim džepovima. Kad je završila, on je

drhtavim glasom rekao:

- Marta, ne pušim.

- Pa, da, naravno -` reče ona - idem pitati dečke.

I ode. Pablo ju je pratio pogledom, kao i ostali muškarci, čak mu se učinilo da su neki prestali raditi, ili

barem usporili dok je prolazila pokraj njih. Naposljetku joj je jedan pružio kutiju, uzela je cigaretu i prinijela je

ustima; nadzornik je prišao s upaljačem i pripalio joj. Marta je duboko povukla i snažno izdahnula dim -

snažnije nego što je to bilo potrebno, smatrao je Pablo - kao da tim izdahom Marta Horvat iz sebe želi iźbaciti

svu napetost koja se tog dana nakupila. Netko je donio nekakav limeni bubanj, okrenuo ga prema njoj i ponudio

da sjedne. Sigurno se neki radnik našalio jer se Marta nasmijala, nešto dodala pa se opet nasmijala, a smijali su

se i radnici oko nje. Marta Horvat dala mu je znak rukom da im se pridruži. Pablo je otišao do tog mjesta i stao

što je mogao bliže Marti. Kao što je i mislio, pričali su Viceve; onog trenutka kad se pridružio skupini, stvorio

se dvoboj u pričanju viceva između zidara iz Córdobe i kopača iz Tucumána kojega su zvali Kralj miševa i koji

je bio šef ekipe što je iskopala ono što će jednog dana biti podrum i iskop za izlijevanje betonskih temelja.

Pablo je pomislio da bi dvoboj morao dobiti Kralj miševa koji je, osim snažnih bicepsa i tricepsa dobivenih

tijekom godina iskopavanja zemlje, posjedovao i dobar smisao za humor. Bila bi prava blagodat pustiti mozak

na pašu i prepustiti se Kralju miševa i njegovim šalama i pošalicama, ali samo trenutak poslije Pablova pažnja

bila je na Jarinoj zgradi i brojao je katove pokušavajući dokučiti koji je stan njegov. Zadržao je pogled na

njegovu prozoru, nastalom bespravnim rušenjem dijela zida. Da je prije primijetio da Jarin stan ima bespravno

otvoren prozor, mogao je iskoristiti taj argument da skine krivnju s njih i uvjeriti ga da je pravi uzrok pucanja

zida u njegovu stanu upravo bespravno otvaranje prozora. Ali više mu nisu potrebni novi argumenti. Sutra će

ionako sve biti gotovo. Susjedni je objekt bio prljav, jednako prljav kao i ostatak zgrade, i s te udaljenosti bilo

je nemoguće vidjeti Jarinu pukotinu. Ali Pablo Simó mogao ju je zamisliti. Kao što je mogao zamisliti svaki

detalj koji mu je Jara opisao: stol, stolice, hladnjak, bojler, njegove oznake kemijskom olovkom po zidu. I Jaru

kako ih špijunira iza zavjese, pitajući se čemu se toliko smiju, kao da se čovjek ne može smijati samo nekoliko

metara od njegove pukotine. Pablo je spustio pogled i ugledao još gorući opušak koji je Marta upravo odbacila,

vrhom čizme zgnječila i nekoliko puta zakrenula njime, dok se nije potpuno ugasio.

- Nastavljamo? - upitala je Marta radnike.

I svi su se ponovo bacili na posao.

Kako je vrijeme prolazilo, Marta se, unatoč umoru, činila sve mirnijom, kakvom je nije vidio otkad se

Jara ugurao u njihove živote.

- Dobro mi izgledaš - rekao joj je.

- Zato što je sve već gotovo, Pablo, pogledaj koliko je sati. U ovo doba, popodne, stari više ništa ne

može učiniti da zaustavi radove, nitko više neće zaprimiti njegovu žalbu, nijedan inspektor neće banuti. Sutra u

osam ujutro iskop će nestati, a s njim i stari.

Tako je Marta to popodne rekla: „Iskop će nestati, a s njim i stari" i danas, kad se Pablo toga sjetio,

zapitao se je li Marta Horvat ikad shvatila koliko su njezine riječi bile proročanske, izrečene onako usput, kako

u životu kažemo mnogo toga a da zapravo uopće nismo svjesni njihove težine. Pablove pretpostavke o Jari iza

zavjese nisu se pokazale točnima jer Jara u to vrijeme nije špijunirao radove u ulici Giribone. A u to će se

uskoro i sam uvjeriti. Tog popodneva, nakon posjeta Marti na gradilištu, Pablo se vratio kući podzemnom kao i

svakog dana, zaronio pod zemlju opisujući svoju svakodnevnu rutu, dugu, s presjedanjima. Kad je izišao na

ulicu na postaji Castro Barros, ponovo je začuo kako ga netko doziva „Simó!” kao što mu se učinilo da ga je

nekoliko dana prije toga zazivao Jara. Pa ipak, ovoga puta nije se uznemirio ni ubrzao korak: budući da nije

postojala nikakva mogućnost da ga sretne dvije ulice od svoje kuće, sigurno ga je zazvao netko drugi. Tek što

se okrenuo da pogleda tko ga to zove, shvatio je svoju pogrešku: ondje je stajao Jara, vidno uznemiren, i

pretrčavao raskrižje da ga stigne.

- Otkud vi ovdje? - otrese se Pablo.

- Čekam vas, a što bih drugo mogao raditi tako daleko od svoje kuće, arhitekte.

- Ali kako ste znali da ćete me naći baš na ovome uglu?

- Nisam bio posve siguran, ali sam znao za ulaz u podzemnu, dva i dva su četiri, arhitekte, svako jutro

izlazite iz podzemne i svako popodne ulazite u podzemnu. Onaj dan kad sam bio kod Vas u uredu, pogledao

sam račun za plin na vašem stolu, a Castro Barros je postaja najbliža adresi naznačenoj na računu pa sam

potražio kafić iz kojeg se vidi izlaz iz podzemne i čekao. Jeste li znali da možete izbjeći tolika presjedanja u

podzemnoj ako siđete na Medranu i prošećete sedam, osam ulica?

- Ne volim pješačiti.

- Možda nije baš ugodno, ali pješačiti je zdravo. Ja mnogo pješačim.

Pablo bi mu najradije rekao: „Ma zaboli me”, ali nije on bio tip za takve komentare, čak ni kad je bio

bijesan, kao što je bio to popodne.

- Postojala je samo jedna opasnost - istaknuo je Jara - račun je glasio na ime neke žene, vaše ili tuđe,

arhitekte?

Pablo ga je samo gledao, ne uspijevajući riječi prozboriti, pa je Jara nastavio:

- Ali vi niste od onih koji bi plaćali račune ženi, osim ako nije vaša, ispravite me ako griješim.

Unatoč pomno odabranim riječima i ironiji, a iznad svega naporima da ovlada situacijom, Jara je bio nervozan.

- Jeste za kavu u Las Violetas?

Iako je to više bio prijedlog nego pitanje, Pablu se učinilo da baš i nema izbora. Pablo mu je odgovorio

protupitanjem, možda sa zakašnjenjem, pomalo čudno sročenim, koje mu je omogućavalo da nastavi taj

apsurdni razgovor:

- Doista ste proučavali moj račun za plin?

- Nemojte se ljutiti i ne trčite pred rudo - upozori ga Jara dok su ponovo prelazili ulicu i ulazili u

slastičarnicu. - Želite li da vam kažem zašto sam ga pogledao? Opsjednut sam visinom režija u ovom gradu,

strahota, često uspoređujem svoje troškove s troškovima drugih ljudi, a tamo sam ugledao vaš račun, vi ste se

zadržali u WC-u, čekao sam vas i gledao nezainteresirano po vašem stolu, nije mi bila namjera njuškati, ali bio

mi je pred očima, nije bio ni u omotnici, samo sam ga malo bolje pogledao.

Razumijete?

- Pokušavam, Jara - reče Pablo i, da ne otvara nove rasprave, što bi zasigurno požalio, ne izusti više ni

riječi.

Kad su ponovo progovorili, pred njima se stvorio konobar i obojica su naručili kavu.

- Vi puno trošite na plin, arhitekte, da vam negdje ne curi?

- Ne Vjerujem, primijetio bih po mirisu.

- Ponekad su oštećenja jedva zamjetna i miris se izgubi u drugim mirisima kuće, čak se potpuno izgubi

ak0 se kuća dovoljno provjetrava. ja bih to provjerio, iako je istina da vas je troje i da trošite više od jednog

čovjeka.

- A kako vi znate da nas je troje?

- Zar mi sami to niste rekli, arhitekte?

- Koliko se ja sjećam, ne.

- Ja mislim da jeste, kako bih to inače znao, to ne piše na računu.

- Da, to ne piše na računu - ponovi Pablo kiselo, pomalo uznemiren.

- Ne mislite valjda da vas špijuniram, zar ne?

- Ništa ja ne mislim, jara.

- Mislite vi više nego što govorite.

Pojavi se konobar s dvije kave i malim vrčem mlijeka koje nitko nije naručio i, čim je otišao, jara reče:

- Smirite se, sigurno ste mi vi to rekli.

Nelson Jara popio je kavu u kratkim gutljajima, ne skidajući pogleda s Pabla i odmjeravajući ga. Pablo

je njegov pogled izdržavao koliko je mogao, a kad više nije mogao, reče:

- Što želite, Jara? Zar niste primili moje poruke?

- Da, primio sam ih, ali sad više ne znam mogu li vjerovati jednoj vašoj poruci. Za to sam vas morao

pogledati u oči.

- Na što aludirate?

- Ni na što ne aludiram. Samo sam vam htio izraziti svoju zabrinutost, svoj nemir, čak svoje bolno

uvjerenje da tu nešto smrdi. Svih ovih dana nešto se čudno događalo na gradilištu; dobro, možda čudno nije

prava riječ, posvemašnja užurbanost možda bolje opisuje što hoću reći, kao da se nešto mora učiniti prije

predviđenog roka i kao da su svima uključili struju u guzicu.

- A zašto vas to brine?

- Zato što se bojim da će na kraju i moja guzica nagrabusiti.

- Ako radovi završe ranije, tim bolje za vas - pokuša ga Pablo umiriti, ali Jara samo slegne ramenima:

- Boli mene briga hoće li radovi ranije završiti, jedino što mene zanima je da mi se plati ono što mi

pripada, a vi ste svojom rukom u porukama napisali da razmatrate moj slučaj.

- Razmatramo ga, samo što vam još uvijek ne mogu ponuditi konačan odgovor.

- A jednom kad zatrpate iskop, više ga nećete ni nuditi. Gledajte, Simó, ja možda izgledam kao idiot, ali

to nisam, i kad me se tretira kao idiota, jako se naljutim i postanem zločest. Postanem zvijer.

]ara snažno objema rukama protrlja lice, gore-dolje, kao da se želi probuditi iz sna, potom pogleda oko

sebe i, prije nego što nastavi, zastane na trenutak, ali tek da povrati dah i smiri disanje. Na kraju zaključi:

- Vi ste jedino potrošili moje vrijeme i poklonili ga njima - reče Jara gledajući ga ravno u oči, i ovoga

puta Pablo taj poglcd nije mogao izdržati. - Nije li tako? - doda i snažno udari šakom o stol: šalice poskoče na

tanjurićima, a gosti koji su sjedili za stolom pokraj njih okrenu se i pogledaju ih. - Uvijek ista priča - reče i

zastane na trenutak stišćući šaku u zraku i mašući njome kao da po nečemu nepostojećemu udara. - Uvijek ista

priča, Simó - ponovi Jara i ustane da krene, ali Pablo ga zadrži:

- Što to znači, Jara, uvijek ista priča?

- Znači da male ribe, umjesto da brane svoje, na kraju brane velike ribe. Pogledajte malo povijest

ljudskog roda i vidjet ćete da vam ne lažem. A znate zašto? Zato što vjeruju da će im to omogućiti da postanu

nešto što nisu. Simó, možete vi stajati na njihovoj strani koliko hoćete, ali vi nikada nećete biti oni. Razumijete

me?

I Pablo je, nijem pred jarom, razumio, i predobro je razumio i osjetio se kao pravi ljigavac. Ali taj

osjećaj nije bio dovoljan da ga uvjeri kako će on - upravo on, Pablo Simó - promijeniti tijek ljudske povijesti.

Nakon što ga je neko vrijeme čekao u tišini, Jara je shvatio.

- Platite mi barem kavu - reče, zastane i iziđe.

Iako se činilo da je to popodne, susret s Jarom i neugodan osjećaj, sad iza njega, Pablo se osjećao

nemirnijim nego kad ga je Jara gledao u oči. Ostao je nekoliko trenutaka sjediti za stolom u slastičarnici Las

Violetas, pogleda uprtog u vitraj na kupoli što dominira tim uglom, ne razmišljajući o prizoru koji predstavlja,

ošamućen zvukom žličica i šalica oko sebe. Samo je sjedio i čekao. Bojao se izići i susresti s Jarom koji se još

mota po kvartu; poznavajući ga, znao je da je to lako moguće. Štoviše, kad je podignuo glavu i rukom pozvao

konobara, Nelson Jara ponovo je ušao i uputio se ravno do stola. Došao je do njega gotovo bez daha.

- Još samo jedna stvar, Simó, jedna arhitektonska dvojba, ako dopuštate. Postoji li nešto, nekakva

okolnost, iznimka koja bi zaustavila sutrašnje lijevanje betona? - Samo kiša - odgovori mu Pablo bez

razmišljanja.

Jara se zagleda u njega, kimajući, dok mu se na licu pojavljivao jedva zamjetan osmijeh.

- Dakle, ako treba pasti kiša, past će kiša. Uvjeravam vas da će sutra padati kiša, Simó - reče, ode i više

se ne vrati.

Bila bi prava šteta da kiša pada u subotu i da mu pokvari izlazak s Leonor, pomisli Pablo dok mu

prodavačica naplaćuje tamne traperice i žutu vestu. Iako riječ „izlazak” nije pravi izbor, promrmlja sebi u

bradu. Šetnja, ruta, arhitektonska tura, fotosafari. Odabere riječ „ruta” bez dodavanja ikakvih pridjeva i vrati

kreditnu karticu u novčanik bila bi prava šteta odraditi rutu po kiši, pomisli, osim ako to ne bi bila ona kišica

koju Leonor stavlja na drugo mjesto na popisu svojih najdražih stvari.

Ili kad bi se barem, a to bi bilo čak i bolje, usudio upitati je za treće mjesto. I još kad bi mu odgovorila.

11

Laura uđe u sobu upravo u trenutku kad Pablo povuče patentni zatvarač na svojoj novoj žutoj vesti

prema gore.

- A to? - upita ona.

- A to što? - odvrati on. .

Njegova žena pokretom glave pokaže na Pablovu vestu koju je upravo odjenuo.

- Neki dan sam je kupio, ugledao sam je u izlogu u blizini ureda, tražio sam nekakvu vestu na kopčanje -

opravda se Pablo.

- Jakna - reče ona.

- Zar ovo nije vesta? - upita Pablo.

- Ne znam, nije važno - odvrati Laura. - Ali nema potrebe da kupuješ prvo što ugledaš, mogao si mi reći

i ja bih ti neku našla.

- Ne sviđa ti se.

- Ne, da, ma nije ružna - objasni Laura. - Ne znam baš je li to tvoj stil.

- Zašto? - odvrati Pablo.

- Tebi bolje pristaju drugačije stvari - napomene Laura.

- Kakve to drugačije stvari?

- Dobro, nije važno, glavno da se tebi sviđa - reče njegova žena i zaključi raspravu - Ja sad idem u

kupnju, ne zaboravi da možemo u kino, ako završiš ranije.

Pablo se vrati na temu:

- Zašto kažeš da ovo nije moj stil?

- Ja to rekla? - upita Laura odlažući torbu i skidajući s jedne vješalice svoju vjetrovku.

- Da, rekla si da to nije moj stil.

- Ja to nisam rekla.

- Ali rekla si prije minutu.

- Ja sam samo rekla da ne znam je li to baš tvoj stil, a ne da to nije tvoj stil.

- A postoji razlika? - upita Pablo.

- Ti bi se svađao? Vidiš, ni to nije tvoj stil.

Laura odjene vjetrovku; kosa joj ostane razbarušena oko vrata i pred zrcalom je namjesti.

- Možda mijenjam stil - reče on.

Laura ga pogleda, ali ne reče ništa. Tada Pablo zaključi:

- Kupio sam i ove traperice - ustane i za pojas uhvati tamne traperice što ih je prvi put odjenuo te ih

blago povuče gore-dolje da se bolje namjeste prema njegovu tijelu. - Sviđaju ti se? - upita je.

Ona se zagleda u Pablov odraz u zrcalu i najzad reče:

- Ne idi gdje ima puno prašine, tamni traper nemoguće je očistiti.

- Dobro, ne brini se - obeća Pablo Simó i poljubi ženu, uzme papirić s popisom zgrada za Leonor koji je

ostavio pokraj novčanika te i jedno i drugo stavi u džep i iziđe iz sobe prije Laure.

S Leonor se dogovorio na raskrižju ulica Rivadavia i Callao. Iako se gotovo sve izabrane zgrade nalaze

u zoni rizika zbog blizine njegova stana, Pablo zna da će se Laura uputiti prema četvrti Flores u potrazi za

supermarketom, a ne prema centru, kamo on ide. Kad Pablo i Leonor dodu do Rivadavije 3200 - najdalje točke

koju će posjetiti na ovoj aveniji - njegova žena bit će poprilično daleko od tog mjesta. Pogleda sat i shvati da je

stigao dvadeset i pet minuta ranije nego što su se bili dogovorili. Promotri slastičarnicu El Molino, koja je već

neko vrijeme zatvorena; zgradu Kongresa; kafić na suprotnu uglu koji siječe ulicu Callao; trg Dos Congresos sa

zastavama i natpisima koji zahtijevaju nešto što Pablo odatle ne uspijeva pročitati. Ugleda pocijepan šator, za

koji pretpostavi da ne pripada nijednom aktualnom prosvjedu, već ostacima nekog prethodnog. Zapita se s koje

će strane svijeta Leonor doći. Kako ne bi dugo stajao na uglu, prošeće Rivadavijom u smjeru rasta brojeva i

potraži miran kafić u kojem će moći pričekati Leonor i ne slušati zvukove protesta, koji ga ionako ne zanima.

Bi li se trebao zabrinuti? Ne danas, odluči, ne danas, kad prvi put izlazi s nekom djevojkom - iako nije riječ o

„izlasku” u najužem smislu te riječi - nakon jedanaest tisuća sedamdeset dana monogamije.

Pronađe kafić koji mu se učini zgodnim, uđe, odabere stol i sjedne. Potom iz džepa izvuče popis zgrada,

stavi ga na stol i još jednom pregleda. Prvi zaključak do kojeg dođe zabrine ga: njegov izbor kaska cijelo

stoljeće. Većina zgrada koje je izabrao za Leonor sagrađena je prije gotovo stotinu godina. Otkad to njega

zanima secesija, Art nouveau? Zašto nije odabrao neku moderniju zgradu? Zašto, umjesto da djevojku povede

Rivadavijom, nije predložio šetnju koja će je odvesti, primjerice, do Puerto Madera ili Catalinasa, koje obiluju

arhitektonskim djelima iz posljednjih nekoliko desetljeća, nagrađivanima i nadaleko poznatima, koja bi joj

mogao pokazati i pohvaliti se zavidnim poznavanjem i najmanjih pojedinosti? Zašto se nije sjetio odvesti je u

Palermo Soho, Palermo Hollywood ili u Palermo Queens, čak i u Las Cañitas, iako ondje nema arhitekture koja

se njemu najviše sviđa, ali lijepo je mjesto na kojem čovjek može šetati s djevojkom poput Leonor? O svemu

tome promišlja sad u kafiću, loše osvijetljenom, s nekoliko svjetiljki debela stakla jantarne boje sa zarobljenim

mjehurićima zraka, stolovima presvučenima furnirom, bez stolnjaka, neudobnim drvenim stolicama, bijelim

plastičnim držačem salveta u obliku prizme s crveno odštampanom reklamom nekakvog Vermuta i s

razvučenim oprugaina; na mjestu u kojem u ovo doba u subotu borave samo konobar i blagajnik.

Posegne u džep i shvati da danas nema svoju olovku Caran d'Ache, a ni mjernu traku. Zatraži kemijsku

olovku od konobara i zapiše slova ,,A” i „N” pokraj zgrade Rivadavia 2000, koja je definitivno Art nouveau; iz

istog razloga doda „AN” i pokraj zgrade arhitekta Palantija. Pablu je poznato da su čak i zgrade arhitekta

Virginija Colomba katalogizirane pod isti pravac, iako Tano Barletta smatra da je - a o tome su raspravljali

cijela dva sata pred dvjema stambenim zgradama u ulici Hipólito Yrigoyen na broju 2500 i zbog toga gotovo

zakasnili na ispit Povijest II. - „ono što Colombo stvara fantastično čudovište koje nadilazi svaki stil”. Tano

Barletta bio je fanatik i do smrti bi branio milanskog arhitekta, na što se u njegovo studentsko doba nije

blagonaklono gledalo; čak je jedan asistent pred Barlettom rekao da Colombova pročelja nisu arhitektura, već

fondant na tortama, na što je Tano iz zadnje klupe povikao:

- Štukatura, a ne fondant; štukatura, a ne fondant!

Ta ga je obrana stajala ponovnog polaganja ispita.

- Talijan Colombo činio je što je htio, odjeb'o je sve. Zato ga bogatije obitelji i nisu htjele, Pablo.

Pogledaj samo gdje se nalaze njegove zgrade: Almagro, Balvanera, Boedo; nijedna u Barrio Parqueu ili u

Recoleti.

Tog dana ni Pablo Simó za Leonor nije izabrao nijednu zgradu u Barrio Parqueu ili u Recoleti. Pogleda

na sat, još deset minuta. Još uvijek dvoji bi li stavio „AN” pokraj zgrade u ulici Paraguay na broju 1300 - koju

je odabrao pretpostavivši da će se svidjeti Leonor - jer Pablo smatra da ta građevina tehnički pripada stilu

Liberty Milanés, pa iako on zna da je Liberty Milanés u ltaliji isto što i Art nouveau, vjeruje da ta zgrada

zaslužuje posebnu oznaku. Stoga naznači „AN” i u zagrade stavi „LM”. Pablu Simóu pomalo sviće da i nakon

stotinu godina svi putovi vode do istog mjesta, iako nije sasvim siguran kojem pravcu pripadaju balkonske

ograde na raskrižju ulica Arenales i Riobamba, a ne sjeća se ni koji arhitekt potpisuje tu zgradu. Ako je uvijek u

nebesa uzdizao racionalizam, zašto je onda za šetnju s jednom ženom odabrao Art nouveau? - Neobuzdanost

stila, zaobljene linije, raskoš. Sve su to odlike Art nouveaua, Simó - odgovorio bi mu Tano Barletta kad bi sad

ušao u ovaj kafić u kojem Pablo ispija ishlapjelu gaziranu mineralnu, u praznoj Rivadaviji.

Iako njegov prijatelj sad nije s njim i Pablo nema pojma gdje bi u ovom trenutku mogao biti, dovede ga i

posjedne za stol sučelice sebi.

- Otkad si ti za Art nouveau, Pablo? - upita ga Barletta. - Mene je Art nouveau privlačio. Ti si uvijek bio

racionalist, elegantni Art déco, a ja sasvim običan, iako obojica dolazimo iz iste srednje klase. Što ti se

dogodilo?

- Ništa, Tano.

- Ništa? Kolíko se dugo već nismo vidjeli? Petnaest, dvadeset godina? Nešto ti se moralo dogoditi svih

ovih godina, Pablo.

- Ne radi se o godinama koje su prošle, Tano.

- Nego o čemu?

- O danas, o nečemu što se dogodilo prije nekoliko dana.

- Pričaj.

- Kunem ti se, kad bi u Buenos Airesu postojala barem jedna Gaudíjeva zgrada, istog časa bi se u nju

preselio.

- Nije li ti Gaudí malo previše?

- Što zaobljeniji i zmijolikiji, to bolje.

- Zaljubio si se, Pablo.

- Molim?

- Zaljubio si se. Meni se čini da ti ne tražiš zgradu s oblinama u koju bi se preselio, već žensku.

- Lud si, Tano, i dalje sam s Laurom.

- I?

- I dalje sam oženjen.

- I?

- U istoj sam situaciji kao i kad smo se prestali viđati.

- U istoj, buraz, nisi. Prošlo je puno godina. Stariji smo, Pablo. Znaš da ne poznajem nijednog tipa naših

godina, ni jednog jedinog, kunem ti se, kojemu se vlastita žena već ne gadi?

- Gadi?

- Da, gadi, to je prava riječ, Pablo: gađenje. Ako ti to ne kažu doslovno tako, to se ionako primijeti iz

načina na koji govore o njima. Ili ne govore.

- Da, stariji sam.

- I više se bojiš.

- Bojim čega? - upita Pablo.

- Da se život na kraju svede samo na to - odvrati mu - na tek puko gađenje prema onome s čim moraš

živjeti; blago ali konstantno gađenje koje ne boli, ne ubija, ali zato iscrpljuje.

Pablo se igra pritišćući podlogu držača salveta o oprugu, hrpica salveta izleti iz svog ležišta i on ih

opsesivno stane slagati. Ne gledajući Barlettu, pogleda uprta u pokrete vlastitih ruku, reče:

- Djevojka ima nešto više od dvadeset i pet godina, Tano.

- Vidiš, ipak je neka ženska u igri! - razveseli se Barletta. - Vidiš, jesam ti rekao! Nemoj ti meni Art

nouveau! Art nouveau, ma mo'š mislit'!

- Eh, da, i lijepa je, i smije se, i dobra je prema meni - reče i pusti da mu se pogled izgubi u gomili koja

prolazi ulicom Rivadavia.

- Zaljubio si se, Pablo.

- Misliš? Ne znam je li to zaljubljenost, Tano. Više i ne znam kako to izgleda. Misliš da je to? Da sam se

konačno zaljubio? - upita ga.

Kad opet pogleda kafić, Tana Barlette više nema za stolom.

Pablo je ostao sam, možda i zaljubljen, bez ikakvog drugog društva doli papirića s nažvrljanim

adresama, više ni ne postavljajući pitanja o Art nouvoauu, već poznaje li on, u toj životnoj dobi, ljubav. Kojim

parametrima, na temelju kojeg kriterija može procijeniti je li ono što je katkad znao osjetiti bila ljubav ili ne?

Čovjek može lako doznati što je automobil, planina, medvjed, jabuka ili plastični držač salveta. Ili mrtvac

bačen u kakvu jamu i prekriven betonskom pločom zgrade. Ali što je ljubav, zapita se Pablo Simó danas,

možda i prvi put u životu. je li to ono što je osjetio prema Lauri kad su se upoznali? Ili ono što je osjećao prema

njoj kad su se odlučili vjenčati? Je li ljubav ona bol u grudima koju je osjetio u bolnici na dan Franciscina

rođenja? Ili je ljubav ono što je toliko puta Marta Horvat pokrenula u njegovu tijelu? Je li ljubav ta koja ga drži

oženjenog? Ili je to samo inačica ljubavi poput Liberty Milanés i Art nouveau? Je li zbog ljubavi ženi slagao da

ne mora s njom u supermarket kao svake subote, je li zato kupio žutu vestu i tamne traperice i sjeo u ovaj kafić

da ubije vrijeme do sastanka? Pablo pusti da mu pogled ponovo odluta iza stakla. Dvije djevojke Franciscinih

godina prođu ispred prozora, iza njih jedan čovjek, a nakon njega neka žena sa psom. Zapita se zna li itko od

njih što je to ljubav, znaju li konobar i blagajnik? Zna li Laura? A Marta Horvat? Zaključi da, čak i da ne znaju,

moraju vjerovati da znaju jer je ljubav demokratski koncept: svi vjeruju da su je sreli, da je poznaju ili da su je

poznavali, neki joj pjevaju pjesme, drugi je oplakuju, ali nitko je ne niječe. Čak i njegov izmišljeni Tano

Barletta osjeća da ima pravo pitati ga za ljubav kao da ju je i sam iskusio. Onaj Tano Barletta koji, koliko Pablo

zna, nikad nije imao vezu s nekom ženom dužu od dva tjedna, koji je uvijek govorio da je brak za kukavice ili

za one koji se u životu dosađuju, i koji je ženski rod vrednovao prema rang-listi koju je stvorio za fakultetskih

dana, a koja se sastojala od zbroja pojedinačnih bodova kojima je ocjenjivao dijelove tijela kandidatkinja, i to

mahom stražnjicu, bedra i grudi. I taj isti Tano Barletta, bio on izmišljen ili ne, uvjerava ga da je on, Pablo

Simó, zaljubljen. Nisu li i po tome kao nebo i zemlja? Je li za njih dvojicu ljubav nešto posve različito? Na ta

pitanja nema odgovora, ali zato stalno naviru nova. Ili je možda riječ o istom pitanju koje se ponavlja u

različitim oblicima? Jer ako netko ne zna što je to ljubav, koja mu još pitanja preostaju na ovome svijetu? To

Pablo ne zna, ali sa sigurnošću može tvrditi: nitko se, bio samac, oženjen, muškarac. žena, mladac ili starac ne

usudi sumnjati - kao što to danas on čini - u postojanje ljubavi.

Pogleda na sat; k vragu, prošlo je pet minuta od dogovorenog sastanka s Leonor. Na stolu ostavi novac

koji će okriti ono što je popio i iziđe, žurno, bojeći se da ga djevojka već čeka. Ili još gore: da je Leonor otišla,

što bi bila samo dodatna potvrda da Pablo Simó o ljubavi nema pojma.

12

Za uobičajeno subotnje popodne bilo je previše ljudi na uglu ulica Rivaclavia i Callao. I previše buke.

Zašto joj je morao reći da dođe baš ovamo? Samo je njemu moglo pasti na pamet dogovoriti se s djevojkom na

uglu pokraj trga na kojem je uvijek vreva, ljudi uvijek nešto zahtijevaju, posvuda natpisi, zastave, šatori,

zvučnici, automobilske sirene. Okrene se na sve četiri strane svijeta da je potraži, pokuša je razaznati među

šatorima i zastavama, ali ne vidi je. Proviruje li to ona iza onog visokog čovjeka u traper-jakni? Ne, nije ona. A

nije ni djevojka s crnim naočalama koja prelazi cestu iz smjera trga; sliči na nju, ali Leonor je niža, ljepša, i

njezina kosa, iako je veže u rep, ima ljepši sjaj. Još se jednom okrene, ali ovoga puta u svakom pravcu zagleda

se malo duže. Ima ljudi, da, ali nema nje, nema Leonor. Što bi on sad trebao učiniti? Samo je čekati? Pablo se

igra zatvaračem na svojoj novoj vesti, pomiče ga nekoliko centimetara gore-dolje, kao da time želi nadoknaditi

nedostatak akcije. Mogao bi je nazvati, doznati da je došla i otišla, ili da se nije ni pojavila. Iz novčanika izvuče

salvetu s brojem koji mu je Leonor zapisala. Pivi put u životu poželi imati mobitel, danas osjeća da mu je

potreban. Da ga ima, ona bi ga nazvala; onda bi on znao što mu je činiti i ne bi se vrzmao kao muha bez glave.

Pogleda oko sebe u potrazi za telefonom, upita na kiosku s dnevnim novinama i časopisima, kažu mu da se pola

ulice dalje nalazi telefonska govornica. Baci pogled na sat, petnaest minuta od dogovorenog Vremena, Više od

petnaest, osamnaest, gotovo dvadeset. Uđe u govornicu i nazove Leonoru.

- Dolaziš? - upita je Pablo.

- Ja sam na uglu, gdje si ti?

On joj ne odgovori, spusti slušalicu, ostavi novčanicu od dva pesosa kojom preplati razgovor i istrči

prema raskrižju ulica Rivadavia i Callao. Ugleda je u daljini, na sebi ima crvenu vjetrovku. Što znači ta crvena

vjetrovka? U ruci drži otvoren mobitel, kao da očekuje da ponovo zazvoni. On se požuri koliko ga noge nose.

- Bok - reče joj Pablo trudeći se da prikrije zadihanost, i dok razmišlja što još može učiniti, ona nasloni

ruku na njegovo rame, približi svoje lice njegovome, poljubi ga i reče:

- Bok, gdje si bio?

- U govornici, mislio sam da nećeš doći.

- Stigla sam malo ranije, ali kako te nisam vidjela, otišla sam kupiti vodu - reče Leonor i pokaže mu

bočicu, otpije gutljaj i ponudi mu: - Hoćeš?

Pablo promatra njezinu ruku koja drži bočicu, ali ne odgovara; Leonor to protumači kao ne, popije još

malo vode i reče:

- Odakle počinjemo?

- Od Rivadavije prema gore - odvrati on.

- Što to znači prema gore?

- U smjeru rasta brojeva - pojasni Pablo i pokaže u kojem smjeru trebaju krenuti.

- Dakle, penjemo se - reče ona i nasmiješi se očima.

Oboje krenu Rivadavijom, u tišini, ali to nije ona neugodna tišina, naprotiv, i Pablo se zapita treba li

načeti neku temu i započeti razgovor. Zašto ljudi uvijek moraju o nečemu razgovarati kad su zajedno? Zašto

većini ljudi tišina tako teško pada? On bi mogao dugo tako šutke koračati uz nju, ali poboja se da bi ona mogla

pogrešno protumačiti da je nervozan, ili stidljiv, a možda i da nema što reći. Zaključi kako bi bilo najbolje

ponašati se kao sav normalan svijet i nešto reći. Pomisli kako bi mogao početi razgovarati o zgradama koje će

vidjeti, o njima joj može štošta zanimljivo reći i tako zablistati pred njom, ali možda je to dosadna tema za tek

započetu šetnju. Nije sasvim siguran smije li s Leonor razgovarati o nekim drugim temama. Djevojka je tražila

pročelja za fotografiranje i pozvala ga da joj se pridruži; dotuda je sve jasno, ali o čemu bi još mogli razgovarati

dok hodaju? O tečaju fotografije koji Leonor pohađa. O tome je li joj dugo trebalo da dođe na dogovoreno

mjesto. O marci mineralne vode koju je kupila, o tome voli li više gaziranu ili negaziranu. O vremenu. O

vremenu sigurno, pa tko ne bi razgovarao o vremenu. Ali čim se zamisli kako joj se obraća sa: gle, kako divan

dan, zar ne, osjeti se kao pravi kreten. Mogao bije pitati s kim živi, ima li dečka, je li ga imala. Ne, osim ako

ona njega ne pita prije, obeća sam sebi i poželi da ga Leonor to ne pita jer osjeća da bi morao reći za Lauru i

Franciscu, ili nešto slagati. Pogleda je još jednom i odluči ipak sačekati da djevojka prva progovori. Nastavljaju

hodati, Leonor je i dalje šutljiva, ali čini se da to njoj ni najmanje ne smeta: s vremena na vrijeme pogleda ga,

nasmiješi mu se i otpije gutljaj vode, ali ništa ne govori. Pablo malo zastane da je propusti korak ispred sebe,

prođe iza nje da zamijene mjesta tako da Leonor bude dalje od ruba pločnika. Ona ne razumije njegov

kavalirski čin i sve je to komešanje začudi:

- Što je? - upita ga.

- Ništa, ništa - reče Pablo, ali pokuša ponovo, lagano joj dodirnuvši leda kako bi slijedila njegovu

kretnju.

Leonor se smije, namjesti svoj ruksak kao da on Pablu smeta da stane kamo želi i pusti ga da prijeđe na

drugu stranu.

- Što se događa? - ponovi Leonor.

- Ništa, to je tvoja strana, a ovo moja.

- Zašto?

- Zato što žene trebaju biti bliže zidu, a muškarci bliže ulici - objasni Pablo.

- Tko to kaže?

- Ne znam tko, ali takav je običaj.

- A ti se strogo držiš običaja?

Pablo osjeti nelagodu, ne zna što bi joj odgovorio. Drži li se uistinu strogo običaja? Kojih običaja? Može

li Pablo Simó, nakon jedanaest tisuća sedamdeset dana pokraj Laure, danas sa sigurnošću reći jesu li običaji

koje poštuje njegovi, njezini, obostrano prihvaćeni ili nisu ničiji? Tko mu je naredio da zamoli ovu djevojku da

se pomakne bliže zidu? Leonor se već umorila od čekanja da odgovori na postavljeno pitanje i upita Pabla:

- Što, donosi nesreću? Kao kad prodeš ispod ljestava ili ti crna mačka prijeđe preko puta?

- Tako nekako - slaže on.

- Baš si smiješan - reče Leonor i osmijeh joj prekrije cijelo lice.

- Stvarno? - upita Pablo. - Mislim da je to prvi put u mom životu da je netko rekao kako sam smiješan.

- Možda si smiješan samo sa mnom - reče ona i Pablu se zgrči utroba. - Ha? - uporna je Leonor.

- Da, možda – odvrati Pablo.

Zastanu na raskrižju da pričekaju zeleno svjetlo na semaforu; na drugoj strani ulice Pablo ugleda svoj

odraz u izlogu neke trgovine, potrebno mu je nekoliko trenutaka da sam sebe prepozna u toj novoj odjeći živih

boja, ali zna da je to on jer je pokraj njega ova djevojka u crvenoj vjetrovci. Kad se semafor otvori, on nasloni

ruku na Leonorin struk i povede je kroz šačicu ljudi iz suprotnog smjera i poneki automobil koji skrene i

sirenom si nasilu otvori put. Ali čim zagaze na suprotni pločnik, Pablo je pusti.

- Ima li još puno? - upita ona.

- Dvije ulice - odgovori on.

Te dvije ulice Pablo prijeđe gotovo u omaglici, nesposoban jasno razmišljati. Malo je toga svjestan u

ovom trenutku: zna da je pokraj njega mlada žena u crvenoj vjetrovci, da miriše na blagi parfem, a možda to

uopće i nije parfem, već mirisna krema ili sapun kojim se jutros okupala, da se svako toliko očeša o njega, da ju

je upoznao jer je došla u ured raspitivati se o Nelsonu Jari, i da mu se ta žena sviđa. Zna i da hoda Rivadavijom

u smjeru rasta brojeva i da će se sunce uskoro skriti iza zgrada s njihove lijeve strane; zna da papirić s Art

nouveau pročeljima drži u džepu, skupa s novčanikom, i da ga nimalo ne zabrinjava što sa sobom ne nosi ni

metar ni olovku Caran d'Ache ni svoj notes. Leonor ga uhvati pod ruku i približi se da mu nešto kaže, ali on je

ne čuje jer razmišlja može li Leonorina ruka koja i dalje počiva na njegovoj značiti nešto više ili je tek puki

oslonac da se lakše približi njegovu uhu i kaže mu to što mu već govori Leonorina ruka.

U Rivadaviji na broju 1900 Pablo zastane da joj pokaže zgradu arhitekta Palantija na suprotnoj strani.

- Koja to? - upita ona.

- Ona tamo - reče Pablo i pokaže joj.

Autobus koji se pred njima zaustavi nakratko im prepriječi pogled te je ponovo ugledaju tek kad svi

putnici iziđu i uđu. Leonor se zagleda u pročelje zgrade iz tog kuta; potom iz ruksaka izvuče fotografski aparat i

stane snimati.

- Koliko breme nose na svojim plećima - reče Leonor i pokaže na mišićave statue, Atlasove daleke

rođake, dva muškarca na koljenima iznad cementnih blokova na čijim leđima počiva središnja lađa zgrade.

- Ništa ne nose - ispravi je on. - Zgradu nosi čelična konstrukcija, a ova dva muškarca puki su ukras.

- Zbilja? Kako znaš?

- Vidio sam plan zgrade.

- Ali oni misle da je drže, pogledaj im izraz lica.

Pablo pogleda statue; da, Leonor je u pravu, ova dva muškarca koji nikakav teret ne nose vjeruju da

ispunjavaju svoju dužnost i težina koju misle da nose odražava se ne samo na njihovim licima nego i u

napetosti mišića ruku i leda. Leonor se još malo zadrži na toj zgradi kako bi pobliže snimila dječicu-anđele koji

ukrašavaju zgradu sa svake strane. Pablo se zapita tko je dopustio postavljanje klima-uređaja na pročelje samo

na desnoj strani, na taj način nemarno presjekavši pročelje, kao kad netko nožem zasiječe tortu na bilo kojem

mjestu, ne poštujući pritom prirodan red stvari. Leonor ponovo prijeđe ulicu da zgradu snimi iz drugog kuta, iz

šire perspektive koja obuhvaća cijelo pročelje. Pablo je promatra s druge strane: lice koje skriva fotoaparat,

ruke koje traže pravu visinu, noge blago razmaknute i stopala čvrsto na zemlji u potrazi za pravim kutom, kao

da joj je tijelo tronožac koji će portretu dati stabilnost. Neki mladić prode pokraj nje i pogleda je na način koji

se Pablu nimalo ne svidi. Mladić odmakne nekoliko koraka i ponovo se okrene da je pogleda; Leonor ga ne

primjećuje, ali zato je Pablo Simó spreman potrčati nasred ulice, unijeti mu se u lice i reći: „Što gledaš,

majmune?” Nikad neće doznati bi li to uistinu i učinio jer kad se na raskrižju konačno upalilo zeleno, čovjek je

nastavio svojim putom i Leonor, koja je snimila sve slike koje su joj se činile zanimljivima, ugleda ga kako joj

prilazi i, potpuno nesvjesna učinka na ta dva muškaraca, reče:

- Kamo dalje?

- Ravno gore - reče on i ona se nasmije.

Pablo pomogne da pospremi fotoaparat u ruksak i da ruksak stavi na rame. Ponudi se da ga on ponese,

ali ona reče da nema potrebe, da uvijek sama nosi svoje breme. - Poput njih - reče Leonor i namigne mu

pokazujući statue Atlasa koje su ostavili za sobom.

Na putu prema sljedećem cilju, samo ulicu dalje, Pablu na um padaju raznorazna pitanja koja bi htio

postaviti Leonor, ali sva odbaci: neka jer su glupa, druga jer su odveć drska. Volio bi reći nešto što bi njoj bilo

zanimljivo, nešto čime bi zablistao pred njom, ali ničega se ne može dosjetiti. Da joj možda ipak pokaže svoje

profesionalno znanje i zavidno poznavanje gradske arhitekture ili urbanističkog planiranja? I to odbaci, ne

vjeruje da bi prošlo. Zar bi Leonor moglo zanimati urbanističko planiranje? Čime bi jedan muškarac u četrdeset

i petoj mogao oduševiti mladu ženu, pomisli. E, to bi volio, da je oduševi.

- Želiš je zavesti - ispravi ga Barletta, koji se najednom pojavi, ovoga puta ne čekajući Pablov poziv.

- Nisam rekao zavesti, već oduševiti - odvrati Pablo.

- Ma da, nije šija, nego vrat. E, moj Pablo.

Pokuša se otresti Barlette, usredotoči se na Leonor i upita je:

- Trebaš li podatke o arhitektima i tehničke pojedinosti zgrada?

- Ne, ne vjerujem, mislila sam samo ispod svake slike navesti adresu - reče ona; pa ipak, nakon nekoliko

koraka, predomisli se: - Znaš Što? Kad bolje razmislim, pokoji podatak dobro bi mi došao. Ali možda bolje

neki drugi dan, da u miru sjednem i zapišem. Što ti misliš?

- Da, bolje tako - reče on.

Pablo Simó ostatak ulice propješači u tišini, razmišljajući samo o dvije riječi koje je Leonor upravo

izgovorila: drugi dan. Ako je Leonor to rekla, znači da misli kako će se opet vidjeti, da postoji i drugi dan, drugi

put, druga šetnja, drugi trenutak.

- Ovdje - reče on u pravi čas jer je malo nedostajalo da produže, i pokaže joj zgradu arhitekta Ortege, ali

ne kaže joj čija je jer nju u ovom trenutku ime arhitekta ne zanima, možda drugi put.

- Možemo li prijeći ulicu - zamoli ga Leonor - preblizu smo, ništa ne vidim.

Prijeđu ulicu, ali djevojka, umjesto da se popne na pločnik, nasloni se na parkirani automobil kao da je

naslonjač u kinodvorani i pogleda. On pogleda nju: ovako, na toj udaljenosti, više je žena nego djevojka.

Pomisli kako Leonor ima više godina nego što je pretpostavio. Zašto je ne upita? Leonorini bokovi, priljubljeni

na automobil, još ga više privuku. Prijeđe ulicu. Djevojka ga ugleda i kad joj priđe na nekoliko koraka, nježnim

udarcem dlana nekoliko puta po haubi automobila na koji se naslonila pozove ga da joj se pridruži. Automobil

je prljav, mora pripaziti na prašinu, zna što bi mu Laura rekla, ali ne dvoji ni časka i sjeda gdje mu Leonor kaže.

- Znaš li kako se zove? - upita je Pablo.

- Kako?

- Kuća ljiljana.

- Zašto?

- Vidiš one žile koje idu po prozorima sve do krova? - reče Pablo i približi joj se, izdaleka prstom

prateći putanju ljiljana. - Vidiš li ih?

- Da - reče Leonor i zagleda se u zgradu ne odmičući lice od njegova i, kad Pablo krene da je poljubi,

ona se bez upozorenja, zar doista, pomakne da spusti ruksak s ramena, potom ga otvori, izvuče fotoaparat i

stane fotografirati.

Dok Leonor radi, Pablo promatra zgradu koju je za nju odabrao. Posljednji kat krasi glava nekog

muškarca - ili je to možda sam bog vjetra Eol - do kojeg dopiru grane ljiljana, punije i snažnije nego u bilo

kojem vrtu u Buenos Airesu, i ulaze u njegovu glavu. Grane izviru iz podnožja zgrade i izvijaju se u visinu, tu i

tamo pojavi se poneki cvijet, ali grane nastavljaju svoj put, ne zaustavljaju se, šire se po svim zidovima dok ne

dođu sasvim visoko. Tom su čovjeku kolonizirali glavu, pomisli. Da Pablo Simó na fakultetu nije proučavao

Orteginu zgradu i da ne zna da se zove Kuća ljiljana, rekao bi da ovu kuću i ove muškarce grle biljke

ljudožderi.

- Gotovo - reče Leonor i ponovo spremi aparat u ruksak. - ldemo?

Moraju propješačiti više od deset ulica da dođu do sljedeće zgrade, još uvijek u Rivadaviji, a Pablo,

unatoč tome što ne voli pješačiti, ne osjeća umor. „Sangre terca”, prkosna krv, netko je sprejem napisao na

metalnim roletama, a malo ispod toga „MP 20 Proyecto Popular”. Pablo Simó ne skida pogleda s legende, ali

ostavlja narodne projekte i zadržava se na prkosnoj krvii, dok Leonor fotografira pročelje. Zapita se je li Sangre

terca rock ili folk grupa, neko urbano pleme ili tek očajnički krik u gradu u kojem mnogi, on, Leonor, možda i

Francisca, žive u tišini. Ili govore o beznačajnim stvarima jer tišinu ne podnose. Ali ne viču, ne eksplodiraju.

Pomisli da bi Leonor morala znati što znači, ali neće je pitati; boji se da to zauvijek ne odredi granicu među

njima. Djevojka snimi popriličan broj fotografija ptica koje ukrašavaju pročelje zgrade i spremna je za pokret.

Koliko je godina on stariji od ove djevojke? Ili bi trebao reći žene? Dvadeset? Petnaest? Ne zna. Mnogo.

- Koliko ti je godina? - upita je gotovo bez razmišljanja kad krenu prema drugim Colombovim

zgradama u ulici Hipólito Yrigoyen.

- Dvadeset i osam, zašto?

- Tako, samo pitam.

Prkosna krv, pomisli Pablo Simó i izračuna sedamnaest godina. U kojoj dobi krv prestaje biti prkosna?

U kojoj će dobi Pablo Simó prestati osjećati ovu napetost u nogama koja katkad, dok hoda uz sedamnaest

godina mlađu djevojku, jurne kroz zdjelicu sve do želuca? Koliko mu je još ostalo, ne života, već ovoga što

danas osjeća?

- Art nouveau je bio kratkoga vijeka, Simó - šapne mu Tano Barletta na uho. - Znaš i sam, nijedan stil

nije tako brzo izišao iz mode. Iako Tano Barletta nije tu, Pablo zna da je rekao istinu.

- A znaš li zašto? Jer su oni koji su ga razumjeli znali da je pretjeran, bezvezan, Pablo, i čak su imali

drskosti nazvati ga „špageti stil", kao onaj kreten iz Povijesti II, sjećaš se?

A Pablo se dobro sjeća špageti stila, svog prijatelja i kako ga je morao zaustaviti da ne udari asistenta, i

nasmije se. Leonor ga upita:

- Što je smiješno?

- Ništa, nečega sam se sjetio - odgovori on.

- Ispričaj mi - zamoli ga.

- Prijatelja koji je iznimno volio Art nouveau i Colomba - odvrati Pablo i objasni prije nego što ona

upita: - Colombo je arhitekt zgrade koju sam ti maloprije pokazao, one s paunovima.

- Bili su to paunovi? - upita ona.

- Da - odvrati Pablo - a što si ti mislila?

- Pa nemam pojma, ali zar paunovi nemaju golem rep koji rašire kao lepezu?

- Samo mužjaci - objasni - kad žele zavesti ženku.

- Oni tamo, znači, nisu nikoga željeli zavesti.

- Ili su to bile ženke - doda Pablo.

- A čemu si se ono smijao? - ne da se smesti Leonor.

- Ne znam, više se ne sjećam - odgovori joj on i oboje se nasmiju.

Kad je Leonor završila s fotografiranjem Colombovih zgrada u Hipólito Yrigoyenu na broju 2500, Pablo

joj objasni što su jeftini stambeni blokovi u vlasništvu grada promatrajući je i pazeći da ona to ne primljeti, a na

kraju predloži da uzmu taksi do sljedeće zgrade.

- Što misliš, da uzmemo taksi? - Nisi umorna? - upita on.

- Ne - reče ona - ali dobro, mislim, ako je daleko, bolje čuvati snagu.

Čuvati snagu. Zašto Leonor kaže da treba čuvati snagu? Odnosi li se to na njega? Ona želi sačuvati

snagu za njega? Ona želi da on sačuva snagu za nju? Ne, sigurno mu to ne govori s tom namjerom, zaključi,

ispruži ruku i zaustavi taksi koji je upravo skrenuo u ulicu Saavedra. Pablo otvori vrata, propusti Leonor pa i

sam uđe; definitivno mora priznati da muškarac koji strogo drži do običaja. Krenu i Pablo pogleda kroz prozor i

iskoristi trenutak da ohladi glavu. Sunce se počelo spuštati i zna da neke stvari mora prihvatiti, iako teška srca.

Primjerice, da ako se ovaj taksist ne požuri, do posljednje zgrade stići će po mraku, da je njemu četrdeset i pet,

a njoj dvadeset i osam, da je u ovo doba Laura već na blagajni i uzalud čeka da dođe po nju za kino, da želi

zavesti ovu djevojku, ali još uvijek nema pojma kako - da, Barletta, zavesti - da se automobil koji ih vozi

zaustavio na crveno i posljednji se tračak dnevne svjetlosti ugasio. Ali unatoč svemu, činjenici da je sunce

zašlo, njegovim godinama, izgubljenoj svjetlosti, supermarketu ili kinu, unatoč semaforu koji ga zadržava, on

sad sjedi u taksiju tik kraj Leonor i - sretan je.

Taksi se zaustavi na raskrižju ulica Riobamba i Arenales, kao što je Pablo i tražio; plati vozaču i iziđu.

Leonor potraži ugao s najboljim pogledom za fotografiranje balkonskih ograda s crnim željeznim rešetkama,

načičkanima rascvjetanim cvijećem otvorenim poput bogatih, savršenih španjolskih lepeza ili manilskih

plašteva. Dok ona fotografira, on znatiželjno zaobiđe zgradu u potrazi za granitnim blokom s utisnutim

potpisom arhitekta. Zapita se znači li ikome, ikome od nekolicine prolaznika koji poput njih tuda prolaze u ovo

subotnjc predvečerje, tko je sagradio ovu zgradu, tko ju je osmislio, tko ju je sanjao, tko ju je na papiru nacrtao

kao što Pablo Simó crta svoju zgradu od jedanaest katova koja gleda na sjever i tko ju je, za razliku od njega, i

sagradio. Prvo ime koje ugleda naziv je zgrade: ,,Camerou", a nekoliko blokova dalje i ime arhitekta: „P.

Plater”. Onaj isti koji je projektirao Tigre Hotel, pomisli i gotovo instinktivno potraži Leonor da joj to kaže, ali

to ne učini, već mu je rekla da je takve pojedinosti danas ne zanimaju, drugi dan, rekla je, a on tako želi da mu

se divi, da shvati koliko on zna, da shvati kako je on može koječemu poučiti, ali jednako tako želi da taj drugi

dan jednom osvane.

Odatle prošeću do ulice Paraguay i broja 1300, do zgrade koju je Pablo posebno odabrao za Leonor,

zato što je Liberty i zato što je nekako nježna izgleda. Iznenadi se kad u prizemlju ugleda kemijsku čistionicu,

zasmeta mu to - ne sjeća se da je prije bila tu, ako je to uopće ikad i znao - pa iako su u ovo doba vrata već

zatvorena, netko unutra još uvijek radi i Pablo Simó osjeti da miris vruće tkanine i kemikalija za suho pranje ne

pristaje ovakvoj zgradi. Čak je ne tako davno većina zgrada u Buenos Airesu bila projektirana tako da su u

prizemlju bili poslovni prostori, a sreća, nesreća ili novac najboljeg ponudača odlučivali su o tome što će krasiti

zgradu u razini očiju. Tako se dogodilo da se sa zgradama u stilu Art décoa, racionalističkom, Art nouveau ili

bilo kojem drugom stilu spare trgovine s voćem i povrćem, kafići, dućani s elektromaterijalom, frizerski saloni,

prodajna mjesta državne lutrije; sliku upotpunjuju kutije natrpane hranom, vreće sa smećem, mušterije i rolete

koje se spuštaju i podižu, već prema radnom vremenu. U svakom slučaju, Pablu se nimalo ne svida što je u ovoj

zgradi kemijska čistionica; zbog dima koji se svako malo pojavljuje iz strojeva cijela se zgrada osjeća

opterećenom, zatrpanom, zagušenom, što ne priliči ovakvom svijetlom pročelju, gotovo bijelom, na kojem niz

pločica stvara snažan ali ugodan seoski prizor.

- Bolje bilo što u prizemlju nego nedostatak pješačkog identiteta, čega smo svjedoci na današnjim

zgradama, Pablo - reče mu Tano Barletta. - Više nitko ne mari za pješački identitet. Čovjek ide pješice i prođe

ispred tih visokih zgrada udaljenih od pločnika, a mogao bi biti u bilo kojem gradu na svijetu, jesi li to

primijetio? Sao Paolo, Miami, Madrid, ista stvar.

Iako se Pablu nimalo ne sviđa ta kemijska čistionica ušančena u prizemlju, nema baš ni neku volju da,

na pola šetnje s Leonor, nastavi raspravljati s Barlettom, pogotovo ne o arhitekturi. Želi biti nasamo s njom,

tražiti mjesta, držati joj ruksak dok fotografira, očešati se – nenamjerno - dok šeću, promatrati je. A Tano

Barletta je, u ovom trenutku, suvišan. Bi li s Leonor mogao razgovarati o nedostatku pješačkog identiteta ovoga

grada? Ne vjeruje, ali nije ni važno. Ni s Laurom svih ovih godina braka nije razgovarao o arhitekturi, a ako i

jest, to je zato što je to njegov posao, kao što drugi muškarci svojim ženama pripovijedaju kako im je protekao

dan u uredu, banci ili kirurškoj dvorani. S Martom je o tome mogao razgovarati:

- Jesi li primijetila da se danas gradovi grade za gledanje iz automobila u vožnji? - rekao je Marti

jednom prilikom kad su se vozili taksijem strminom u četvrti Belgrano, na putu prema izložbenom prostoru u

kojem je bio postavljen jedan od posljednjih projekata studija Borla.

- Da? - upita ona.

- To je baš šteta, Buenos Aires nekad nije bio takav Buenos Aires je stvoren za pješačenje.

- Za pješačenje ako nemaš auto. Ti nemaš auto, je l' da?

Ali danas nije dan za razmišljanje o Marti.

- Sviđa ti se? - Pablo brzo upita Leonor, da iz glave izbaci i Barlettu i Lauru i Martu Horvat.

Leonor ga ne čuje, lećom fotoaparata prati liniju pročelja prekrivena keramičkim pločicama posebno za

tu namjenu donesenima iz Milana, visoke, uske balkone ukrašene bijelim, kitnjastim ogradama i pogledom traži

nove kadrove.

- Sviđa ti se? - Pablo ponovi.

- Malo je naiva, zar ne? - reče ona i iznenadi ga, ne samo komentarom nego i fotoaparatom okrenutim

prema njemu.

- Zašto mene? - upita Pablo i prekrije lice.

Ona se nasmije, nastavi ga snimati i odvrati:

- Zato.

Leonor kruži oko Pabla, traži različite kutove, on se zaigrano pokušava skriti, pravi se blesan, isplazi joj

jezik, naposljetku joj uzme aparat iz ruku i sad on nju slika, fotka za fotkom, sve dok Leonor pred njim ne

postigne jednaku prirodnost u poziranju kakvu on ima u crtanju zgrada.

- Uistinu misliš da je naiva? - ponovi Pablo i, dok joj vraća fotoaparat, na trenutak zadrži svoju ruku na

njezinoj ni najmanje se ne zabrinjavajući hoće li Leonor shvatiti da je to namjerno učinio.

- Da, mislim. Ne znam, zar se tebi ova kuća ne čini pomalo blesava? Da moram birati između ovog

muškarca s bikom i drugog s glavom punog ljiljana, izabrala bih onog drugog – objasni ona.

- Ali to nisu muškarci - napomene Pablo - to su i statue i mozaici.

- A kad ti se ja u statue i mozaike ne razumijem - reče ona i zadrži pogled na njemu.

Glupane, kretenu glupi, reče Pablo sam sebi prije nego što to učini Barletta i, dok Leonor snima svoje

posljednje fotografije, on promatra lik koji se pojavljuje na pločicama: seljanka i muškarac koji tjera neke

životinje, sa svake strane balkona po jednu. Nekolicina izvornih pločica nedostaje i Pablo se zapita kako je

moguće da su ih zamijenili običnim praznim pločicama koje nepovratno narušavaju sklad slike. Čini se da to

Leonor ne primjećuje. Zna da bi Tano Barletta to odmah primijetio i da bi mu jednako zasmetalo, ali Tanu

Barletti zabranio je prilaz do kraja ove kratke šetnje gradom; Čak pomisli da bi bilo bolje da su ostavili

praznine na mjestima gdje su pločice poispadale, tako da se zna da nedostaje nešto što nije moguće

nadomjestiti, a ne ubaciti prvo što ti dođe pod ruku.

- Evo, gotovo - reče mu Leonor, spremi fotoaparat pažljivo kao da želi reći kako je fotografiranje za

danas završeno i bez ikakva uvoda, sa spontanošću na kakvu je već naviknuo, doda:

- Želiš li svratiti malo do mene?

Pablo zastane, nesiguran je li dobro čuo, gleda je, očekuje odgovor, da, dobro je čuo.

- Zajedno? - upita i čim to izgovori, sam sebi predbaci kako je uopće mogao, u svojim godinama,

sedamnaest godina mlađoj djevojci reći takvu glupost.

- Ako želiš, da. Pozvan si - reče mu Leonor.

Da želi li, naravno da želi, to želi najviše na svijetu.

13

Strogo se držeći običaja - čijih ono? - Leonor prva uđe u taksi i kad vozaču da adresu: „raskrižje ulica

Giribone i Virrey Loreto”, Pablo Simó, koji se upravo udobno namjestio na sjedištu i zatvorio vrata, uhvati

samo „Loreto” i to mu nije dovoljno da poveže mjesto kamo idu s uredom u kojem radi. Iako je sunce već

dobrano zašlo, ulična rasvjeta još nije zasjala i u toj blagoj polusjeni izmedu umirućeg poslijepodneva i noći što

još nije prekrila grad, Pablo osjeti vrtoglavicu. Sjedi sasvim blizu Leonor, možda i preblizu, sluša ritam njezina

disanja, čuje kako se smije, promatra njezine nenašminkane usne; između njih proviruju zubi, bijeli,

mladenački. Ne skidajući pogleda s njih, Pablo se prisjeti da ga je pozvala u svoju kuću ne rekavši na što ga

točno poziva, jer nije rekla ,,na kavu”, „pojesti nešto”, čak ni ,,na čašicu razgovora” ili „pogledati film” i upravo

od te neizvjesnosti sad mu se vrti u glavi. Dobro je čuo, prije samo nekoliko trenutaka rekla je: „Želiš li svratiti

malo do mene? ” Samo to.

Pablo pogleda kroz prozor, vrati pogled na nju i primijeti da je sklopila oči kao da se želi odmoriti od

naporna dana, pa ponovo pogleda kroz prozor; teško mu je povjerovati da se vozi s tom djevojkom prema

njezinoj kući, teško mu je zamisliti što će se ondje dogoditi i, kao da želi potvrdu da ništa od svega toga ne

zaslužuje, sjeti se nesretnog trenutka kad je upitao ,,zajedno?” i osjeti se nesigurno i glupo. Približavajući se

Leonorinoj kući, Pablo polako počinje razaznavati ulice, prepoznaje mjesta, čita svjetleće reklame koje je već

vidio. Pa ipak, ništa od svega toga nije mu poznato jer već godinama na posao ide podzemnom, zaroni pod

zemlju na uglu svoje kuće, cijeli grad prijeđe pod zemljom putanjom u obliku uske potkove, dvaput presjeda i

na površinu izranja tek kad dođe u ured. Nikome nije jasno zašto odabire ovakav put, kudikamo duži od

autobusne rute, ali upravo takav Pablu se najviše sviđa. Ono što se sad pojavljuje pred njegovim očima - iako to

kod njega izaziva onaj osjećaj kao kad sretneš nekog koga odnekud poznaješ, ali ne možeš se sjetiti odakle -

odveć ga ne iznenađuje. Pa ipak, Pablo još uvijek ne povezuje ono što vidi kroz prozor taksija i adresu koju je

Leonor dala vozaču.

Ponovo je pogleda. Najprije lice, čini se da spava, u svakom slučaju, kapci su joj spušteni pa se Pablo

drzne spustiti pogled do njezina vrata, grudi, struka, trbuba. Traperice su joj zarobile bedra i sad je sasvim

siguran da ih želi osloboditi, ugledati ta obnažena bedra, dodirnuti ih, kliznuti rukom prema međunožju i ondje

ostati, milujući je koliko god mu ona to dopusti i osjećati kako joj krv u nogama silovito navire prema njegovoj

ruci.

Tek kad su prošli pokraj kafića u kojem su se sreli prvi put izvan ureda, Pablo napokon shvati gdje se

nalazi. Iako osjeti izvjesnu nelagodu, lakne mu kad se sjeti da mu je onog dana, u kafiću u koji on ne zalazi,

rekla: „Živim u blizini, doselila sam se u ovaj kvart”.

Olakšanje je kratkotrajno. Samo što nisu stigli, taksi prolazi ispred njegova ureda, usporava i Leonor,

kao da ima kakvu unutarnju budilicu, otvori oči, pogleda oko sebe i progovori:

- Još samo malo naprijed.

- Je li ovdje u redu? - upita taksist dok zaustavlja vozilo pred zgradom u kojoj je živio Nelson Jara.

- Izvrsno, hvala - odvrati ona.

Leonor sačeka da Pablo plati vozaču, ali on ne reagira, zbunjen je, o nečemu razmišlja, pokušava

shvatiti je li to što se događa slučajnost ili sudbina. Vozač ponovi iznos i Leonor više ne čeka, otvori ruksak i

potraži nekoliko novčanica, ali Pablo se na vrijeme trgne:

- Pusti, molim te - reče i plati vozaču.

Uđu u zgradu i upute se hodnikom prema dizalu. Ona se pogleda u zrcalu, dobaci mu nešto o svojoj kosi

i nasmije se; Pablo sam sebe pokuša uvjeriti kako neće ići u stan SC, da to ne može biti SC, stan u kojem je

živio Nelson Jara - osjeti grizodušje što nikad nije došao pogledati onu pukotinu na koju se taj čovjek toliko

žalio - i pokuša se usredotočiti na Leonor, na bilo koji dio Leonorina tijela, na njezin parfem, na njezin miris, na

to kako bi je bilo dodirnuti, ljubiti, milovati i obeća si kako neće dopustiti da mu Jara pokvari ovaj trenutak. Ali

kad uđu u lift, ona pritisne dugme za peti kat i Pablo, iako se pritom očešala o njega i on se uzbudio, osjeti da se

ponovo bori licem u lice s Jarom. Katovi jedan za drugim prolaze pokraj njih i na kraju se zaustave na petom.

Pablo otvori vrata, Leonor iziđe, hodnik je mračan, djevojka pokušava napipati crveni prekidač, nagazi na Pabla

i nasmije se, i on se smije, ne zato što bi mu nešto bilo smiješno, već zato što je nervozan, svjetlo se napokon

pali, ona ga gleda pomalo izazivački - gleda ga pomalo izazivački? - prođe ispred njega i, premda je Pablo u

dubini duše moli da to ne čini, da se ne zaustavlja pred vratima stana SC, da ne stavlja ključ koji drži u ruci u

bravu na tim vratima, Leonor se zaustavlja baš ondje, pred tim vratima, okreće mu leda, a on je potpuno

izgubljen slijedi, stoji iza nje dok ona traži otvor na bravi, stavlja ključ i, kao da joj je teško otvoriti ih, naginje

se naprijed, savija se u struku jedva zamjetno, ali dovoljno da mu se još više primakne i ponovo ga dodirne.

Leonor najzad uspijeva otvoriti vrata i poziva ga u stan. Pablo pristaje, ali je pokretom ruke propusti i uđe

nakon nje.

Ulaze oboje, sasvim blizu jedno drugom, ona upali svjetlo, a on smjesta potraži pukotinu na zidu, ali ne

nalazi je. Zar su je zakrpali? Kad? Tko? Nema odgovore na ta pitanja. Leonor se smiješi, spušta svoj ruksak i

Pablu najednom pada na um da je pukotina možda skrivena iza indijske tkanine koja poput zidnog tepiha ili

lažne zavjese visi na pregradnom zidu. Leonor skine svoju vjetrovku, on ugleda njezin vrat, ruke kojima

popravi kosu i njezine čvrste grudi što streme prema njemu, definitivno streme prema njemu, zaustavile su se

pred njim i čekaju. Pablo počne ubrzano disati, bedra mu se zgrče, trnci mu prolaze u rukama; pomisli da nešto

mora učiniti, zna da nešto mora učiniti i upravo u trenutku kad odluči što, Leonor ga poljubi. Samo tako, ne

tražeći dopuštenja: stoji pred njim, gleda ga u oči, smiješi se, podigne ruke i omota ih oko njegova vrata, malo

rastvori usne, gleda ga, sačeka trenutak i poljubi ga. I on se prepušta poljupcima, uzvraća, grli je, pritisne svoje

tijelo o njezino, rukama prelazi po njezinim leđima u potrazi za tko zna čime, osjeća njezine grudi na svojima,

njezinu zdjelicu na svojoj, njezina bedra medu svojima. Ljubi joj usne, rastvara ih, prodire. Čini li to nespretno?

Najzad, Leonor se odvoji od njegova tijela i, ne skidajući pogleda s njega, spusti se na pod i legne, a onda ga

pozove da legne na nju. I kad Pablo legne i približi se njezinu licu da je poljubi, ona mu šapne na uho:

- Treća stvar na mom popisu najdražih stvari: voditi ljubav na drvenom podu koji miriše na vosak.

Pablo se raširi po njoj, a ona po navoštenu podu, i čini se da bi Pablo mogao zaboraviti gdje se nalazi,

onaj indijski pokrivač, zid pod njim i Jaru. Ali trenutak poslije ona ga okrene i sad je ona na njemu, a Pablo iz

tog kuta na podu ne može izbjeći da mu se oči prikuju za onaj zid koji će, sad je sasvim izgledno, morati vidjeti.

Pa ipak - suprotno svim njegovim očekivanjima - ono što prekriva ta tkanina još ga više uzbudi, Leonor se giba

naprijed-natrag po njemu i, dok su njegove ruke posvuda po njoj, dok je gricka, ulazi u nju, prodire, Pablo Simó

razmišlja o toj pukotini i slika napuknuta zida preko prizora toplog, znojnog tijela koje jaše na njemu, dovodi

ga do takvog grča kakav u životu nije osjetio i u istom trenutku kad i ona, svrši.

Neko su vrijeme tako ležali, zagrljeni, a onda Leonor ustane i pođe u kupaonicu.

- Odmah se vraćam - reče mu.

Pablo ostane sam, ispružen na podu, i pažljivo se zagleda u onu tkaninu, prateći tamnocrvene,

svijetlosmeđe i crne arabeske kao da su hijeroglifi koje mora dešifrirati. Netremice je gledajući odjene hlače i

povuče zatvarač, i tako bos i gol do pojasa priđe zidu. Tkanina visi na improviziranoj prečki od drvena štapa s

debelim ukrasnim užetom s dvjema pozlaćenim kukama pričvršćenima na oba kraja zida. Pablo pomisli kako ta

tkanina glumi nešto što nije, jer nije ni zavjesa ni tapeta, a ni slika, iako bi nešto od toga valjda trebala biti.

Pablo naslućuje što bi se iza nje moglo skrivati, pa ipak se pred njom, očekujući ono neizbježno, osjeti nekako

čudno, nelagodno, čak i zadrhti. Još se uvijek ne usuđuje pogledati, kao da on i taj zid odmjeravaju snage kako

su ih onomad odmjerili on i Jara. Pablo Simó čeka, ni sam ne zna što, možda kakav znak ili dopuštenje, nešto

što bi mu napokon omogućilo da pomakne tkaninu i pogleda zid. Korakne naprijed i stane pred tkaninu

dovoljno blizu da je može dotaknuti. To i učini, dotakne je, drži je nekoliko trenutaka u ruci, prstima prijeđe po

rubu, ali još uvijek ne ide dalje od toga, kao da mu je nakon tri godine potrebna cijela ta ceremonija prije nego

što smogne snage i pogleda je. Jer zna da je pogriješio, zna da je još onda morao doći i pregledati pukotinu,

procijeniti štetu i popraviti je. Ali to nije učinio, sam Jara rekao mu je da to ne čini, da nije potrebno, da on

samo želi novac. Novac ne dolazi u obzir, rekao je tada Borla. Tako Pablo nikad nije otišao pogledati pukotinu.

Leonor poviče iz sobe:

- Eto me za sekundu, može?

Kao da bi ga neizbježnost njezina ulaska u prostoriju i blizina njezina nagog tijela mogli spriječiti u

naumu, prije nego što kukavički istrči odande, Pablo podigne tkaninu i pogleda što se skriva iza nje. Iako

ugleda nešto za što je znao da je tu, premda ga on prije tri godine nije želio vidjeti, Jarin zid i sada je presijecala

pukotina koju nitko nije popravio, ali nešto mu se tu učini sumnjivim, način na koji je zid napukao privuče mu

pozornost.

- Što to gledaš? - upita ga ona iza njegovih leda, stojeći omotana u mali ručnik koji je jedva pokrivao

intimne dijelove.

Ali Pablo joj ne odgovori, jednom rukom drži tkaninu, a drugom je povuče odozgo, koliko mu vlastita

visina dopušta, a potom povuče i donji dio; pogleda širinu, uvijek istu cijelom dužinom; gurne prst u pukotinu

da procijeni dubinu - ustanovi da nije dublja od centimetar, dva - pažljivo promotri liniju nacrtanu kemijskom

olovkom po cijeloj dužini pukotine, rastvorivši palac i kažiprst izmjeri udaljenost između svake od tih oznaka i

mogao bi se zakleti da je uvijek ista. Pet centimetara? Više nije bilo nikakve sumnje: širina, dubina i tijek

pukotine dobro su odmjereni, promišljeni, proračunati, kao da ju je netko zamislio, nacrtao i izdubio u zidu da

izgleda kao napuklina.

- Popravit ću je kad budem imala viška love. Nije tako strašno, je l' da? - upita Leonor.

Pablo kimne i nasmiješi se, i s osjećajem gnjeva i divljenja prema Jari reče:

- Ne, nije strašno.

Ali ovoga puta, Pablo Simó to je rekao potpuno siguran u svoje riječi. Sada zna da tu pukotinu, onu istu koju on

nije htio pogledati, onu istu koja je dovela do Jarine smrti i svega što je uslijedilo, nije prouzročilo klizanje

zemljišta, ni jama koju su iskopali, a ni zgrada koju su sagradili. Danas Pablo zna da je Jara sam izdubio tu

pukotinu, pažljivo i strpljivo, centimetar po centimetar, cijelom dužinom zida. A zna i da ga je Jara, kojeg je on

one noći položio u temelje zgrade u kojoj danas radi, prevario. Nelson Jara, kako to samo nije prije shvatio, nije

bio ništa manji ljigavac od njega.

14

U tri godine koliko je prošlo otkad su Jaru zakopali pod pločom zgrade u kojoj se danas nalazi studio

Arhitekt Borla&Partneri, Pablo Simó u glavi je izvrtio nekoliko verzija o događajima koji su prethodili Jarinoj

smrti sve dok ih nije sveo na jedinu prihvatljivu - možda posljednju - iako nikad neće doznati koliko je istinita.

Zaključio je to na temelju svega što je čuo, vidio, dotaknuo, čak i onjušio one noći, svega što su rekli Marta

Horvat i arhitekt Borla, a dodao je i nekoliko svojih napomena, zasnovanih na nešto manje pouzdanim

izvorima, ali zato kudikamo značajnijima: pretpostavkama, intuiciji i logici.

Ona je noć za Pabla počela malo nakon tri sata ujutro. Laura je već odavna spavala, a on je bio u

nekakvu polusnu koji prethodi dubokom snu kad je zazvonio telefon. Pablo je skočio i požurio se javiti; Laura

se samo okrenula na drugu stranu, oštar zvuk telefona usred noći nije bio dovoljan da joj poremeti san, samo ju

je malčice uznemirio. Zvala je Marta Horvat, činilo se da plače, govorila je stvari koje još nisu dopirale do

Pablova uma, ne bi znao reći je li to zato što se još nije sasvim razbudio, zbog Martinih zbrkanih riječi ili zbog

uzbuđenja što ga ona zove u kasni noćni sat.

- Razgovaraj s Borlom - reče Marta. - Morat ćeš ga nazvati kući, isključio je mobitel. Reci mu da

smjesta dođe na gradilište u Giriboni.

Pablo je obrisao lice, potražio ručni sat koji je tko zna kad ostavio na fotografskom stolu, pogledao na

sat i rekao:

- Misliš da ga se smije zvati kući u ovo doba?

- Ja ne, ali ti smiješ - odvrati Marta.

- Zašto ja smijem?

- Jer mu ženu neće poludjeti ako ti nazoveš, Pablo - reče Marta odlučno i zapovjedi mu: - Prestani i

nazovi ga, odmah.

Pablo je ostao bez riječi, znao je da nešto mora reći, ali nije znao što. Pokraj njega Laura je otvorila oči i

pogledala ga, izgledala je iznenađeno što ga vidi takvog usred noći, sa slušalicom na uhu, šutljiva, ali kad je

Pablo zaustio da joj objasni, ona se okrenula na drugu stranu i poklopila glavu jastukom. U tom trenutku Marta

Holvat ponovi ono što je već rekla, ali sada molećivim tonom kakav Pablo nikad od nje nije čuo:

- Nazovi ga, Pablo, molim te.

- Dobro, nazvat ću ga, možeš biti mirna - reče on. - Što da mu kažem, nešto se dogodilo na gradilištu?

- Reci mu da Jara... da je sve upropastio i da... - prekine Marta. - Ništa, samo to mu reci i neka odmah

dođe.

Pablo se sjetio tog popodneva i Jare za stolom u slastičarnici Las Violetas, spreman na sve da zaustavi

polaganje temelja i zapita se što je učinio da to postigne. Martu nije stigao upitati za detalje jer se ona, s druge

strane telefona, rasplakala. Pablo bi je rado zagrlio, naslonio na rame, obrisao joj suze s lica, jednu po jednu,

rekao joj da je za sve kriv on, Pablo Simó, nitko drugi nego on, jer nije znao zaustaviti tog čovjeka na vrijeme,

jer nije otišao pogledati pukotinu kao što je obećao i što je vjerovao da je ono malo što je učinio sasvim

dovoljno. Ali sad to želi učiniti, neće više tako pogriješiti, nema šanse, učinit će to za nju, samo da više ne

plače. Pablo bi učinio to i mnogo više od toga, ali Marta Horvat nije tražila njegovu pomoć ni njegovu utjehu;

samo je željela da on bude njezin posrednik, da nazove Borlu, samo to, on je tu bio samo sporedni lik.

Pablo je ustao i potražio adresar; unatoč činjenici da je godinama radio s Borlom, samo ga je nekoliko

puta nazvao na kućni broj i, premda je s lakoćom pamtio brojeve klijenata, dobavljača ili agencija za

nekretnine, znao je kako nema šanse da se šefova broja prisjeti u taj kasni noćni sat i to na neodgodivu Martinu

zamolbu. S telefona u kuhinji, da ne probudi Lauru, utipkao je broj; nakon što je triput zazvonilo, javila se

Borlina žena. Zvučala je jednako iznenadeno kao i on prije nekoliko minuta kad ga je Marta probudila.

-Dobra večer, gospođo, ispričavam se što zovem u ovo doba, Pablo Simó na telefonu. Zovem zbog... -

reče, i nastavio bi davati objašnjenja, no začuje ženu kako s druge strane linije govori:

- Za tebe, Mario.

Na početku razgovora, kad mu je Pablo htio ispričati o Martinu pozivu, Borla je bio nekako čudan,

suzdržan; Pablo je pomislio kako sigurno nije prvi put da ga ona s kakvom izlikom budi usred noći. Ali kad je

najzad spomenuo Nelsona Jaru, činilo se da je Borla, barem taj put, shvatio kako je posrijedi ozbiljna stvar.

- Kurvin sin - reče Borla, više sebi u bradu nego Pablu. - Idem na gradilište, hvala ti. - I spusti slušalicu.

I eto, on je svoje obavio. Danas sebi predbacuje što nije učinio samo to, samo ono što ga je Marta

zamolila, što nije zadržao svoju ulogu promatrača i lijepo se nakon obavljena poziva vratio u krevet ženi i

nastavio spavati. Ali te noći oka nije mogao sklopiti i štošta si je predbacivao. Za početak to što nije znao s

Jarom. Potom za svaku stvar koju je Marti trebao reći prije nego što je spustio slušalicu. Mogao je reagirati

nakon njezina poziva i preokrenuti situaciju kad je razgovarao s Borlom, mogao mu je reći: Hoćeš da i ja

dođem? Da se nađemo na gradilištu, u slučaju da ti zatreba pomoć? Želiš li da odem ja umjesto tebe? Zašto bi

se ti gnjavio usred noći, ja bolje poznajem Jaru, moći ću lakše izgladiti stvar. Ali tu je bio problem koji bi u

samom startu pokopao svaki njegov pokušaj rješavanja situacije koja se mogla protezati unedogled: on

jednostavno nije bio u stanju nositi se s Jarom i dobro je znao da bi mu to sutradan, u jednom trenutku, kad bi

se stvari malo primirile, Marta i Borla predbacili.

Motao se po kući, bezbroj puta otišao do kuhinje i do spavaćih soba; ušao u Franciscinu sobu i gledao

kćer kako spava, nazvao Martu na mobitel, ali prekinuo bi prije nego što bi zazvonio, uključio televizor u

dnevnoj sobi, mijenjao kanale ne gledajući zapravo nijedan, ponovo nazvao Martu, javila se sekretarica, ali nije

ostavio poruku, skuhao si kavu, pijuckao je gledajući ulicu kroz zamagljeno staklo prozora koje je najprije

obrisao rukom, a potom i prozirnom zavjesom - što bi mu Laura zabranila da ga je zatekla - sve dok staklo nije

bilo potpuno čisto, oprao je šalicu, još jednom nazvao Martu i opet se javila sekretarica, ponovo je ušao u

Franciscinu sobu, a potom u svoju, i žena i kći su spavale, odjenuo je istu odjeću koju je nosio prethodnog

dana, potražio svoju olovku Caran d'Ache u džepu sakoa, istrgnuo list iz bloka bez crta i Lauri napisao poruku u

kojoj objašnjava da je na gradilištu iskrsnuo problem i da je morao izići ranije nego obično, prije četiri sata

ujutro, ali vrijeme u poruci nije spominjao. Izišao je na ulicu, otišao do ulaza u podzemnu, ali kad je stigao i

ugledao željezna vrata i lokot, shvatio je da je posljednji vlak odavno otišao, a prvi jutarnji neće još tako brzo.

Pogledao je ulicu pred sobom: u to doba Rivadavia je izgledala sasvim drugačije, pusta, tiha; zaustavio je prvi

taksi koji je naišao; kad je sjeo, shvatio je da mu se automobil nimalo ne sviđa - bio je star, zapušten, kartica s

podacima o vozaču bila je izblijedjela, presvučena prljavom plastikom, masnom i prašnjavom - ali nije se

usudio izići i čekati drugi pa je vozaču samo bezvoljno rekao: - U ulicu Giribone. Kad ga je taksist upitao na

koji broj, Pablo mu je rekao da stane dvije ulice prije gradilišta na kojem je Marta ronila suze - ili je barem on

tako mislio - jer je Jari pošlo za rukom zaustaviti polaganje ploče. Još uvijek nije imao pojma što će učiniti,

hoće li samo izdaleka promatrati ili će smoći snage, pojaviti se pred njima i ponuditi svoju pomoć unatoč svim

dosadašnjim neuspjelim pokušajima. Izišao je iz taksija i do gradilišta se uputio pješice, ulica je bila slabo

osvijetljena i tek kad se približio na dvadesetak metara, ugledao je Borlin automobil parkiran pred ulazom.

Zastao je pred ogradom i naslonio se na nju naćulivši uši kako bi doznao što se dogada i čekao. Čak se i iza te

drvene ograde mogao osjetiti miris vlažne zemlje. U daljini, jedva čujno, učini mu se da razaznaje Martin glas

isprekidan učestalim jecajima poput nervozne štucavice što je s vremena na vrijeme nadjačavala drugi, jasniji i

puniji zvuk, zvuk mlaza vode koji je negdje tekao, žuborio. Odgurnuo je vrata, bila su otvorena, ugazio je na

nešto tvrdo, sagnuo se da to podigne, bio je to lokot kojim su se svake noći zatvarala vrata. Čim je nastavio

hodati, osjetio je kako mu cipele tonu u blato. U mraku ništa nije vidio, zvuk žuborenja vode bio je sve jači što

se više približavao i činilo se da su Martini jecaji prestali, ili je možda one prethodne samo umislio. Ugazio je u

duboku lokvu i osjetio kako ga tekućina gura van, kako mjehurići podižu površinu vode i potom se rastvaraju

pokraj njegovih cipela, ispod cipela, ispred cipela. Na jednoj strani lokve bila je šipka ukopana u zemlju poput

zastave koju alpinisti zabodu u osvojeni planinski vrh; netko - Jara, tko drugi - zabijao ju je dok nije pronašao

vodovodnu cijev i probio je. Sjetio se Jare prethodnog popodneva u slastičarnici Las Violetas kad mu je rekao:

,,Dakle, ako treba pasti kiša, onda će pasti kiša, Simó.”

Poput vrutka voda je žuborila i širila se površinom sve do iskopanih temelja. Pablo je podignuo pogled i

potražio Jarin prozor; nije bio osvijetljen, ali ipak je pričekao, kao da svakog časa može proviriti iza zavjese. Je

li Jara, nakon poplavljivanja gradilišta, mogao otići i sad ih promatra odande i uživa u posljedicama svog čina?

Pomislio je kako je to lako moguće, kako je Jara bio u stanju učiniti nešto takvo, i mnogo više od toga, ali

uskoro će doznati da nije bio u pravu.

Produžio je još nekoliko koraka i izišao iz lokve. Najprije je sreo Martu, sklupčanu iza jednog stupa,

blatne odjeće, kako glibavim rukama trlja lice ne mareći za svoj izgled, u nevjerici kimajući lijevo-desno, kao

da govori: ne, to nije istina, nije moguće da se to događa. A Borla, metar udaljen od nje, zagledan u iskopane

temelje. Jedna je žarulja visjela u kontejneru i djelomično osvjetljavala prostor; Pablo se začudio što je uopće

otvoren, činilo se da su vrata provaljena, a od čuvara nije bilo ni traga ni glasa; iznutra su s radija dopirali

nerazgovijetni zvuci, a na stolu i dvije improvizirane klupice od naslaganih cigli stajali su ostaci večere za dvije

osobe: kutija za pizzu s ostacima hrane, dva komada kartona koji su imali poslužiti kao tanjuri, dvije plastične

čaše i dvije boce crnog vina, jedna prazna, druga otvorena, ali gotovo puna. Pablo se približio i stao pokraj

Marte, sačekavši njezinu reakciju; kad je shvatio da je njegov dolazak nije ni iznenadio ni razbjesnio, rekao je:

- Ne brini se, Marta, najprije ćemo popraviti cijevi i ako nam vrijeme dopusti, sutra ćemo izliti temelje.

Jara tu ništa ne može. Marta podigne glavu i pogleda ga ravno u oči; sad je izgledala bijesno, ali nije bila

bijesna na njega. Možda je bila bijesna zbog štete koju je Jara učinio? Štoviše, izgledala je potpuno dotučeno,

kao da ne sjedi na gradilištu novog objekta, već na poprištu bitke koju je upravo izgubila. Marta na časak ostane

tako, gledajući ga izgubljenim pogledom, ne znajući bi li vrištala ili plakala. Pokušavajući progovoriti dok su

joj zubi cvokotali, više od straha nego od noćne studeni, naposljetku reče:

- Pogledaj u iskop.

Pablo zadrhti; znao je da Martine riječi imaju neko značenje koje on još uvijek nije mogao dokučiti; znao je,

kad je rekla „pogledaj u iskop”, da nije mislila kako će ondje ugledati još blata i vode.

Produžio je do Borle, gotovo do samog ruba iskopane jame.

- Bok. - reče Pablo.

- E, Pablo - Borla nije bio iznenađen. - Dobro da si stigao, sam neću moći - reče i kimne prema

nekakvoj točki u dubini jame, ne odveć udaljenoj od mjesta na kojem su stajali.

Pablo pokuša prilagoditi oči na gusti mrak i kad mu se pogled izoštrio, shvatio je što se dogodilo: šest

metara niže ležalo je tijelo, na leđima i poput stolnjaka rašireno preko željeznih šipki armature u iskopu,

spremnih za izlijevanje betona.

- Jara? - upitao je, iako je znao odgovor.

- Jara, da - odvrati Borla.

- Što se dogodilo?

- Poskliznuo se... Raspravljao je s Martom, lud, sav izbezumljen, i poskliznuo se.

Na spomen svoga imena, Marta brizne u plač, sad još žešće. Pablo se okrene da je pogleda; cijelo joj se

tijelo treslo u grču, a rukama se hvatala za glavu.

- Jeste li zvali hitnu? - upita.

- Mrtav je, Pablo. Misliš da hitna može nešto učiniti? - upita ga Borla.

- A policiju? - ustrajao je Pablo.

Borla se okrenuo, pogledao ga i naposljetku progovorio sasvim polako, kao da je to što će mu reći dobro

promozgao prije Pablova dolaska:

- Ne znam, htio sam, baš sam se spremao nazvati, ali onda si ti stigao i pomislio sam da to možda nije

najbolje rješenje. Što ti kažeš? - upita ga, ali ne sačeka odgovor.- Znaš li na koliko će nam dana zatvoriti

gradilište zbog jednog ovakvog nesretnog slučaja? Najmanje mjesec, dva. Možemo slobodno zaboraviti na

završetak radova u roku, na potpisane obaveze, a naše plaće da i ne spominjem. Znaš i sam vrlo dobro da ako

nije počela gradnja objekta i ako nemaš što pokazati, teško ćeš nešto moći prodati. Ne želim o tome ni

razmišljati, ali ako se pročuje da je na ovom mjestu netko umro, praznovjerni ljudi neće htjeti kupiti, mnogo je

zgrada u Buenos Airesu, zašto bi netko kupovao prostor na mjestu na kojem je poginuo čovjek? A ako ne

možemo brzo prodati, Pablo, znaš što se onda događa; uskratili bi nam financijsku pomoć, uvalili bismo se u

gadne probleme, mira ne bismo imali. Borla utihne na časak, dajući vremena Pablu da probavi što je upravo

čuo, da njegovo objašnjenje pribvati kao jedino logično, jedino moguće. Kad je procijenio da je pravi trenutak,

ponovo ga upita, kao da mu je njegovo mišljenje uistinu važno:

- Što ćemo? Što ti predlažeš?

Ali Pablo je bio neodlučan. Borla ga malo pogura:

- Mene najviše brine ona - i pokaže Martu Horvat. - Uhitit će je, bez obzira na to što ćemo im objasniti

da je tip bio kučkin sin, da nas je ucjenjivao, da nam je napravio cijelu frku samo da nam izmuze lovu. Znaš što

je učinio? Sprijateljio se s čuvarom, donio mu je radio da može slušati utakmicu reprezentacije s Brazilom,

donio mu pizzu, vino, i kad je ovome pažnja popustila, zaključao ga je u kontejner. Srećom je čuvar imao

mobitel i odmah je nazvao Martu, ona je nazvala tebe, a ti mene. Dobro, taj dio znaš. Kad je Marta stigla, Jara

je drškom od motike već bio probio vodovodnu cijev i odatle ova kaljuža koju vidiš. Pokušao sam zatvoriti

vodu na glavnom ventilu na ulici, ali nisam imao pravi alat pa nisam mogao; rano ujutro moramo poslati ekipu

da to sredi. Borla zastane da pogleda oko sebe, a i da Pablo učini to isto. Potom reče:

- Marta kaže da je bio kao opsjednut. Kad je ona stigla, Jara je držao štap u ruci kao da je trofej, smijao

se kao dijete, ili kao luđak. Mogu ga zamisliti, a ti, Pablo?

Pablo potvrdno kimne. Borla nastavi:

- Tražio je od nje lovu. Znaš koliko? Trideset tisuća dolara...Trideset tisuća dolara, prokleti starkelja! Je

li i tebi spominjao toliku lovu?

- Spominjao je lovu, ali nije rekao koliko traži.

- Eto, večeras je rekao što želi, doslovno. I sad ti meni reci, Pablo, zar mi moramo ispaštati kad je sve,

apsolutno sve, njegova krivnja?

- Ne znam baš - reče Pablo - mislim da bi ipak policija...

- Što policija... Stvarno misliš da treba zvati policiju? - upita, a nakon kratke stanke doda:

- Da stvar bude gora, htio ju je pipati, Pablo, taj starkelja htio je pipkati Martu.

- Jara?

- Da, Jara.

Pablo je lako mogao zamisliti Nelsona Jaru kako maše drškom motike nakon probijanja vodovodne

cijevi, ali teško ga je mogao zamisliti kako pokušava pipkati Martu. Nikad nije pokazao zanimanje za Martu

Horvat, ni da mu je privlačna, čak nijednom nije ispričao kakav masni vic kakve je Pablo obično znao čuti od

drugih muškaraca o ženi fatalne ljepote poput Marte. Jara je više izgledao kao bezličan čovjek koji je nekad

znao kako je to biti sa ženom, ali kojem seks već odavno nije na popisu prioriteta. Jedini Jarin prioritet bio je

dobiti novac za koji je smatrao da mu duguju za pukotinu nastalu na njegovu zidu - pa ipak, trideset tisuća

dolara nije malo - ali za to nije morao pipkati Martu Horvat. Pablo je još jednom pogleda: plakala je, koljena

obujmljenih poput djevojčice, kršeći prste na rukama jedne o druge. Koliko je istine bilo u tome? Bilo mu je

teško u to povjerovati, ali ako je to bila istina, ako je Jara uistinu Martu dirao ili je to barem pokušao, on bi ga

sam, kad bi bio živ, svojim rukama ubio. Borla je nastavio tiše i Pablo je pretpostavio da želi zaštititi Martu:

- Dirao ju je i kad ju je tko zna kamo htio odvući, pokušala se otrgnuti, on se poskliznuo i pao u jamu. I

mislim, a vjerujem da mi nitko to ne bi zamjerio, da je zapravo bila prava sreća što je tip pao prije nego što je

Marti učinio nešto što mu ni ti ni ja ne bismo oprostili.

Ni ti ni ja. Pabla je iznenadila sigurnost kojom ga je Borla uključio u branitelje Martine časti, ali u jedno

je bio siguran: on mu ne bi oprostio. Na rubu jame u blatu potraži tragove Jarina tijela, otiske stopala, trag

klizanja; pokušao je zamisliti pad, udarac, smrt. Svjetlost je bila slaba i voda je otplavljivala sve na svom putu

pa je pretpostavio da je izbrisala tragove.

- Pitam te ponovo, čemu zvati policiju? Mi znamo da je to bio nesretan slučaj, da je stradao bijednik koji

umalo nije silovao Martu. Ali to ništa ne mijenja: ni vrijeme koje ćemo izgubiti ako se radovi prekinu, ni

praznovjerje, ni policija, ni problemi koji se Marti mogu stvoriti. Idi i sve joj lijepo objasni, i lijepo broji dane

koje će provesti zatvorena dok oni ne dokažu da ne laže, da je sve bio samo nesretan slučaj i da je, na kraju

krajeva, bila samoobrana. Možeš li zamisliti Martu u zatvoru?

I Pablo je nije mogao zamisliti, nije želio ni pomisliti na to. Borla je zapalio cigaretu i upitao ga:

- Ima li taj tip obitelj?

- Pretpostavljam da ne. Jednom mi je rekao da živi sam - reče Pablo ne ulazeći previše u detalje, ali

sjetio se Jarinih izračuna o potrošnji struje svakog od njih dvojice tog popodneva u uredu.

- To je dobro, Pablo, dobro je da nema rodbine. To nam ostavlja odriješene ruke.

- Misliš...

- Da... mislim da je u ovim okolnostima najbolje da Jara nestane bez traga. Izabrati drugo rješenje,

suočiti se sa situacijom i reći istinu njemu ne bi donijelo ništa, a mi bismo to skupo platili. Neće biti teško baciti

ga u ovu jamu, zar ne? A sutra popodne, kad se konačno ovo blato posuši, beton će ga zauvijek zakopati. To je

malo drugačiji pokop, ali na kraju krajeva... Što ti misliš?

- Ne znam - odvrati Pablo.

- Ne možeš ne znati, nemaš izbora, Pablo. Tip je mrtav, dogodila se nesreća, obitelji nema, nitko ga neće

tražiti pod betonskom pločom. Ti i ja moramo donijeti tu odluku, našli smo se ovdje, nema nam druge; ne

možeš se uvijek izvlačiti, ponekad te život stavi u situaciju da moraš odlučiti na čijoj si strani. Na čijoj si strani,

Pablo?

I Pablo Simó je odlučio, te iste noći, da je na Martinoj strani, a na čijoj bi i mogao biti. Ako ga Marta

Horvat treba, on će biti uz nju, stoga je rekao:

- Dobro, bacimo ga u jamu.

- Dobro, Pablo, tako je najbolje. Osim nas troje, drugih svjedoka nema pa slobodno možemo biti mirni.

- A čuvar?

- Ne zna ništa ili, barem, ništa o nezgodi. Vrata kontejnera otvorili smo nakon Jarina pada, a bio je tako

prestrašen da je jedva ušao u taksi koji sam mu pozvao. Osim toga, svjestan je da je dijelom i sam kriv, a ako i

nije, osobno ću se potruditi da mu to jasno dam do znanja: on je Jari otvorio i tako omogućio ovu nezgodu, on

je prihvatio pizzu, on je pristao slušati šugavu eliminacijsku utakmicu, a i vino je pio. Kad je ušao u taksi,

zamolio sam ga da spusti prozor i znaš što sam mu rekao? Rekao sam: „Imao si sreće što je Jara otišao i nije

nikoga ozlijedio, ali sutra ćemo razgovarati o tome tko će platiti nastalu štetu”. Pablo, čuj, nakon svih ovih

godina u ovom poslu, poznajem te ljude i, vjeruj mi, taj se tip ovdje više neće pojaviti.

Pablo je već bio pristao, ali ipak nije bio sasvim uvjeren u ono što će za nekoliko minuta učiniti. U tom

je trenutku, kao da je osjetila njegovu neodlučnost, Marta ustala i s naporom prehodala tih nekoliko metara do

njega. Kad mu je bila sasvim blizu, upita ga:

- Mogu li računati na tebe, Pablo?

Marta Horvat pričeka njegov odgovor usred sveg tog svinjca. Lice joj je bilo umrljano suzama i blatom;

pa ipak, i takva je Pablu bila jednako lijepa kao i uvijek, čak i ljepša, kao da joj je ova nevolja smekšala crte

lica.

- Da, možeš računati na mene, naravno - reče i zapečati dogovor koji će ga obilježiti za cijeli život.

Potom se uputi u kontejner po ljestve; dok ih je tražio, trudio se ne gledati napola pojedene komade

hladne pizze i čaše s ostatkom vina. Ali zato je prišao Jarinu radiju, uzeo ga na trenutak u ruke i potom ga

isključio. Kad je izišao s ljestvama, Borla je Martu gladio po kosi. Pablo je stajao iza njih i sačekao da mu

Borla pride i da dovrše započeto. Zajedno su namjestili ljestve ne mareći za položaj Jarina tijela, već pazeći da

budu što dalje od izvora vode, što dalje od blata. Najprije se spustio Borla, potom on, ali skupa su prešli onih

nekoliko koraka do željeznih šipki s kojih je visjelo Jarino tijelo i prije nego što su se uopće usudili dodirnuti

ga, gledali su ga u tišini, kao da je promatranje tijela posljednji put dio pogrebne ceremonije. Naposljetku Pablo

reče

- Jesi li siguran da je mrtav?

- Da - odvrati Borla uvjerljivo, ne ostavljajući mjesta sumnji.- Ti ga uhvati za noge.

- A ako se samo onesvijestio? - ustrajao je Pablo.

Činilo se da se Borla naljutio, na trenutak se zamislio, umalo nešto rekao, ali onda se ispružio i uhvatio

Jarinu ruku, opipao mu puls gledajući Pabla ravno u oči i rekao:

- Mrtav.

Ne puštajući tu ruku, uzeo je drugu, zastao i zapovjedio:

- Završimo već jednom s tim. - Borla povuče ruke kako bi privukao Jaru sebi i primio ga ispod pazuha. I

ponovi. - Daj, zgrabi ga za noge.

Prvo jutarnje svjetlo pomaljalo se iza susjednih zgrada; obasjala ih je blještava svjetlost, ona ista koja će

za nekoliko trenutaka ući kroz prozor Jarine sobe.Pablo se prisili da posljednji put pogleda lice tog čovjeka.

Imao je mrlju na čelu, oči otvorene, razrogačene, usta zamrznuta u pokretu, kao da je Nelson Jara umro u

trenutku dok je nešto govorio. Borla je vukao tijelo kako bi ga bacio u jamu.

- Dođi s ove strane - pozove Pabla -i onda ga samo gurni.

Iako ga je Pablo odvukao kako mu je Borla rekao, nije ga mogao gurnuti. Sunčeva zraka iskosa je

obasjala lice mrtvaca i Pabla upozorila na mrlju koju je dotad smatrao nevažnom: na Jarinu čelu bio je trag

udarca, otvorena rana i nešto što je izgledalo kao krv.

- Gurni ga, Pablo - ponovi Borla, ali on je razmišljao samo o onome što je upravo vidio. - Stari, što ti je?

- Čelo - propenta Pablo i učini mu se da Borla dobro zna o čemu on govori.

- Gurni ga već jednom, Pablo. Gurni ga, čuješ li me?

Ali Pablo je bio skamenjen i Borla ga sam gurne. Pablove ruke, čvrste, napete, poput kandži su se

grčevito zarile u Jarine gležnjeve, ali nisu mogle izdržati težinu mrtvog tijela. Iako ih je Pablo Simó htio držati,

iako je pokušao - ili barem u to želi vjerovati i to uključuje u konačnu verziju događaja te noći - blatno tijelo

iskliznulo mu je iz ruku dok je osjećao kako mu izmiču te prljave noge, ofucane jeftine čarape, ružne cipele s

pregibom koje je tako dobro poznavao; sve dok Jarino tijelo nije palo na samo dno jame, nečujno, klizeći po

stjenkama i ne ostavljajući drugog traga doli blata na prljavim Pablovim rukama, tim prljavim rukama koje su

drhtale od uloženog nepotrebnog napora.

- Gotovo - reče Borla s olakšanjem.

- Čelo - ponovi Pablo.

Borla ga nije čuo, već se bio udaljio od njega i penjao po ljestvama. Pablo Simó na trenutak je zastao

pokraj improvizirane grobnice, a potom se uputio za njim. Kad se popeo, ugledao je kako Marta Horvat grli

Borlu, više nije plakala, ali još je uvijek drhtala.

- Gotovo je, Marta, smiri se, gotovo je - tješio ju je Borla i, držeći je u naručju, reče Pablu: - Moramo

malo popraviti stvari. Ne znam, baciti nešto zemlje po njemu, vratiti ljestve na mjesto, počistiti ostatke brane u

kontejneru. Što ti misliš?

Pablo je otišao po lopatu, ponovo se spustio u jamu i po armaturi stao bacati blato. Iako je sve to kratko

trajalo, pokreti su mu bili energični, gotovo agresivni, a drveni je držak stiskao tako snažno da su ga zaboljeli i

članci na prstima. Potom se vratio istim putem, popeo ljestvama i s ruba promatrao jamu, u to doba već sasvim

obasjanu jutarnjim svjetlom. Pažljivo ju je gledao, iako se dolje sad moglo vidjeti samo blato, armatura,

temeljni iskop i otisci stopala koje je voda i dalje ispirala.

- Najbolje da se odemo okupati i vratimo prije radnika - napomene Borla. - Pablo, čim se vratiš, želim

da ostaneš na armaturi, da nitko ne prilazi bliže od dva metra sve dok se sve ne posuši i beton ne izlije. Marta, ti

ujutro ostani kod kuće...

- Ne, želim biti ovdje - reče ona.

- Najprije se malo odmori, nas dvojica pobrinut ćemo se da sve dobro završi, obećavam. Vrati se

popodne, ionako se ovo neće posušiti prije podneva. Ne želim da itko primijeti da ti se nešto dogodilo - Borla je

bio uporan.

Marta ništa nije rekla, ali činilo se da je razumjela. Svatko se vratio svojim obvezama: Borla ju je odveo

do automobila, ona se dala odvesti, Pablo se pobrinuo da nestane pizza, vino i Jarin radio.

- Ali požuri se s čišćenjem, Pablo, jer te moram odbaciti kući. Takvog te nijedan taksi neće primiti.

Prije nego što će ući u Borlin automobil, Marta je prišla Pablu i rekla:

- Hvala ti.

On se zagledao u njezine suzne oči, mokru majicu zalijepljenu za tijelo, bradavice, grudi što su se

nadimale u dubokom uzdahu, blatnu Borlinu ruku koja je pridržavala Martu naslonjenu na njegovo rame.

lspreplela je prste, savila ih, zapucketala i rekla:

- Stvarno, hvala ti.

Pablo joj se nasmiješio koliko je mogao, teško mu je bilo reći nešto suvislo, Marta je plakala, bio je

umoran i imao je neki neobičan osjećaj nedefiniranosti: ni sam nije znao je li bio sudionik u zločinu ili u

junačkom činu.

- Sve je u redu, ne brini se, učinili smo što smo morali - rekao je naposljetku toj ženi koju je toliko puta,

kao i te noći, želio.

Ali čim je nestala iza ograde gradilišta, Pablo je posumnjao u vlastite riječi. Učinili smo što smo morali?

I budući da se prvi put te večeri to zapitao, nastavio se pitati do dana današnjeg, ne nalazeći zadovoljavajućeg

odgovora. Pa ipak, i tad i sad jedno je bilo sigurno: učinjeno je, neizbrisivo je. Već je bio pristao, već je bio

donio ljestve i s Borlom se spustio u temelje, već je držao Nelsona Jaru za gležnjeve i bacio ga na armaturu.

Osim toga, kao da je sve to nedovoljno, on sam sad se brinuo da se stvari vrate u normalu, dok su ga Marta i

Borla čekali u automobilu i možda se grlili, a možda i ljubili.

U najbliži kiper bacio je ostatke večere: pizzu, čaše, praznu i punu bocu, Jarin radio. Radio ne; nakon

dva koraka Pablo se predomislio i vratio po radio da bi ga bacio s ruba temeljnog iskopa dolje na armaturu,

kako bi Jara nešto svoje ponio sa sobom. Posegnuo je rukom u kiper i premetao, dotaknuo je pizzu, bocu vina, a

malo dalje i ono za što je mislio da je Jarin radio. Podignuo ga je, ali nije ugledao radio, već čekić; Pablo Simó

krenuo ga je vratiti u kiper, kad je osjetio nešto ljepljivo za što je intuitivno znao da nije blato. Pogledao je

čekić pa svoje umazane prste pa opet čekić: nije bilo nimalo sumnje, bila je to krv.

Pablo je odmaknuo nekoliko metara, došao do razbijene vodovodne cijevi, isprao svu krv s čekića,

obrisao ga svojom majicom i tek tada, kad je mrlja s njega potpuno nestala, spremio ga u kontejner iz kojeg te

noći nije ni smio izlaziti.

Potom se udaljio.

15

- Što je ovo? Što to radiš? - upita Pablo Simó, kad je okrenuo leđa Jarinoj pukotini i našao se licem u

lice s Leonor.

- Tko si ti?

- Molim? - progovori Leonor.

Pablo je promatra, šuti pa najednom izazivački krene prema njezinu ruksaku, otvori ga i zaroni u njega

kao da točno zna što traži. Fotoaparat mu zaleluja u ruci i umalo padne na pod, ali Pablo ga uhvati i spremi

natrag u ruksak.

- Što radiš? - reče ona i priđe mu da ga zaustavi.

Leonor mu oduzme ruksak, izvadi fotoaparat iz njega i provjeri je li u redu; ali Pablo u ruci drži njezin

novčanik i udalji se od nje da pregleda njegov sadržaj. Ona krene za njim.

- Ma ti si lud, što ti je? Reci mi.

Pablo pronade novčanice, telefonsku karticu, nekakve tabletice, možda kontracepcija, i bonove za

kupnju. Ostavi sve osim osobne iskaznice. Leonor se pokuša domoći svog novčanika; on joj ga istrgne iz ruke i

upita:

- Tko si ti? Njegova kći, zar ne?

- Čija kći?

- Jarina kći.

Leonor mu ne odgovori. On ne odustaje:

- Jesi li mu kći ili nisi?

- Ne, nisam Jarina kći. I vrati mi moje stvari - prizna Leonor, ali Pablo je ne posluša, približi njezinu

osobnu očima i pročita:

- Leonor Corell - reče i pogleda je. - Tko si onda?

- Što još želiš da ti kažem, imaš moju osobnu u ruci.

- Zašto živiš u ovom stanu?

- Zato što je moj.

- Naslijedila si ga?

- Tako nekako...

- Što si bila Jari?

- Ništa, to se tebe ne tiče.

- Nećakinja?

- Ne.

- Što onda? Ljubavnica?

- Baš si kreten.

- Neka sam kreten, ali odgovori mi.

- A zašto bih ti rekla?

Pablo namjerno načini stanku, pogleda je i reče:

- Jer sam ti lagao...

- Što si mi lagao?

- Da ne znam ništa o Nelsonu Jari. Znam, uvijek sam znao, i naravno da sam znao i onog dana kad si se

došla raspitivati o njemu.

- A što znaš?

On pričeka prije negoli joj odgovori i ona se naljuti.

- Hoćeš li mi reći što znaš?

- Znam gdje je.

- Gdje je?

- Prije ti meni reci zašto živiš ovdje.

- Vratit će se?

- Ne, mislim da neće.

- Zna li da živim ovdje?

- Ne.

- Hoćeš li mu reći?

- Ne, ako se nešto dogovorimo - reče Pablo i vrati joj novčanik i osobnu.

- A što bismo se to ti i ja mogli dogovoriti?

- Bio bi to dogovor po kojemu oboje dobivamo.

- Na primjer...

- Pa evo, želim da mi odgovoriš na pitanja koja sam ti već postavio: tko si, zašto živiš u njegovom stanu,

zašto si došla u moj ured i raspitivala se o Jari.

- A što bih ja time dobila?

- Mogu ti obećati da ni Jari ni ikome drugome neću reći da živiš u njegovom stanu.

- Otišao je iz zemlje?

- Nije važno.

- Zašto nije nastavio plaćati režije za stan?

- Pretpostavljam da je mislio da će mu to biti skuplja i neisplativija opcija. Ovaj stan ne vrijedi mnogo.

- Mogao ga je iznajmiti.

- Da, mogao je. Kad bi znao da ti u njemu živiš, mogao bi i od tebe tražiti najamninu.

- Hoćeš li mu reći?

- Ne, vidiš da ti predlažem sporazum.

Leonor ga pogleda, namjesti ručnik koji joj je tijekom prepirke skliznuo i jedna joj bradavica ostane

nepokrivena. Oboje na trenutak zastanu, promatrajući se u tišini. I tada Pablo, umjesto da razmišlja o Jari,

pomisli kako bi mogao samo ispružiti ruku, rastvoriti ručnik tako da padne na pod, ponovo milovati Leonorino

nago tijelo, gladiti njezine grudi, osjetiti kako bradavice reagiraju na dodir, spustiti se do trbuha, potražiti put

koji će ga odvesti do njezina međunožja, ostati tamo beskrajno dugo, zaboraviti na sve, i na Jarinu pukotinu i

ponovo biti ono što je bio nedugo prije, možda prvi i jedini put u svom životu. Ali pogleda je u oči i nasluti da

Leonor ne razmišlja ni o jednoj od stvari o kojima on razmišlja, već da misli kako bi joj Nelson Jara mogao

oduzeti stan u kojem živi.

- Zašto bih ti vjerovala?

- Zato što baš i nemaš nekog izbora. Znam da si ušla u stan koji ti ne pripada, a već to je više

informacija nego što si mi htjela dati. Ostalo nije važno, zašto, kako, sve su to samo priče, shvati to kao moj hir,

samo me zanima što se dogodilo. Leonor ga promatra kao da odmjerava snage s njim. Zatim progovori:

- U redu, imaš pravo, već dovoljno znaš da bi mi mogao praviti probleme.

- Da, mogao bih...

- Dogovor i dalje vrijedi?

- Vrijedi.

- Dobro - reče ona i sagne se da pokupi novčanice, kontracepcijske tabletice i telefonsku karticu.

Pablo je promatra: Leonor drži ručnik da joj ne padne, čuči savijenih nogu, pogrbljenih leda i kralješnice

na kojoj se ističe svaki pojedini kralješak, veliki madež ispod posljednjeg rebra, zamisli čak i dvije rupice koje

označavaju početak krstačne kosti, a koji pokriva ručnik. Djevojka pospremi svoje stvari u novčanik i zastane.

U ruci drži bonove za kupnju, pogleda ih, zgužva u lopticu i baci na stol. Pablo je promatra s onom istom

željom s kojom ju je gledao i prije, kad su se raširili po drvenom podu što miriše na vosak. Ona to primijeti i

reče:

- Neće ti smetati da se odjenem prije nego što nastavimo?

- Ne, naravno, obuci se.

- Odmah se vraćam.

Pablo ostane sam. Promatra svaku stvar oko sebe s osjećajem stida jer, iz kojeg god Leonor razloga bila

u tom stanu, on joj je priredio neugodnu scenu. Zapita se je li taj stol bio Jarin, je li sjedio na tim stolicama, je li

akvarel koji visi kraj ulaznih vrata njegov ili ga je Leonor donijela sa sobom kad se uselila. Potom se vrati

pukotini. Zaustavi se pred njom, podigne tkaninu, promotri procjep na zidu, ponovo ga dotakne, prstom prijeđe

cijelom dužinom i ne može suspregnuti osmijeh, s onim istim osjećajem glupog poraza kao kad bi ga prijatelj

dobio na kartama u posljednjem dijeljenju. Sada Pablo, s kartama na stolu, izgubljene partije, zna da pukotina

nikad nije ni postojala, da je ono što je Jara fotografirao i u što sad gleda namjerno izdubljeno u zidu,

centimetar po centimetar. Danas, tri godine poslije, naposljetku zna da je Nelson Jara bio isti ljigavac kao i on

sam. Shvativši to, ideja ,,stari ljigavac poput mene” izmami mu osmijeh. Pa ipak, čak i nakon ovog otkrića,

breme koje osjeća još od one noći kad je bacio mrtvo Jarino tijelo na armaturu kako bi ga beton zauvijek

prekrio nimalo se ne smanjuje. Pablo Simó ne osjeća nikakvo olakšanje; štoviše, zbog onoga što je upravo

vidio, umjesto da mu olakša njegov čin, povjeruje - s pravom ili ne - da on i Nelson Jara imaju više sličnosti

negoli bi to čovjek u prvi mah pomislio. Zato Pablo sad zamišlja da je prije tri godine, dok je Jara još bio živ,

došao u njegov stan i učinio ono što je trebao učiniti: osobno procijeniti pukotinu.

Da je to učinio, da je otišao i svojom rukom opipao napuklinu, shvatio bi da nije nastala nikakvim

pomicanjem tla, Već ljudskom rukom, rukom čovjeka koji je onomad čekao njegovu presudu, Pablo Simó

okrenuo bi se na peti, pogledao ga u oči i rekao mu: Ti si, Jara, jedna obična gnjida. Ali ne bi se naljutio, čak bi

se i nasmijao, a Nelson Jara, koji bi u početku vjerojatno sve zanijekao, ustuknuo bi pred dokazom, a prije

svega pred Pablovim smijehom, možda bi se i sam nasmijao, popili bi pivo i dogovorili se na koji mu način

Pablo, umjesto da stane na stranu na koju je stao, može pomoći da postigne ono što je njegov prijatelj gnjida

zamislio.

Leonor se vrati s gaziranom mineralnom i dvije čaše, odjevena u - po običaju - traperice i bijelu majicu,

ali i dalje bosa kao, uostalom, i on. Pablo uzme svoju majicu i odjene je dok ona spušta bocu i čaše na stol,

sjedne i ponudi ga vodom:

- Hoćeš?

- Može - reče i sjedne nasuprot nje.

Dok je sjedao, njegova bosa noga dotakne Leonorinu i Pablo osjeti kako ju je smjesta povukla. Zar će

sve upropastiti, s tugom pomisli. I zapita se što je to ,,sve” moglo biti, da to nije upropastio. Zar je uistinu bilo

potrebno baš danas zavirivati iza one tkanine? Zar je morao natjerati Leonor da progovori? Zar je bilo nužno da

bude tako nasilan, kad on to baš i nema u sebi, razbacati njezine stvari i žestoko je napasti? Pablo shvati da,

iako je bilo neizbježno, možda ništa od svega toga nije bilo potrebno i pomisli - gotovo sasvim uvjeren u to - da

će u tom stanu dobiti odgovore, ali će zato izgubiti Leonor.

Oboje piju i promatraju se preko ruba čaša.

- Hoću li zažaliti jer sam ti vjerovala? - upita ga ona.

- Ne vjerujem.

- Čuj, ako me izdaš, neću imati milosti.

- Neću te izdati - odvrati on i zapita se što joj to znači ,,neću imati milosti”.

Dok ispija gutljaj mineralne, Leonor ga promatra i kad se čini da se sprema nešto reći, neočekivano

ustane i bez riječi uputi se prema svojoj sobi. Vrati se s velikom tablom gorke čokolade. Otvori je, ispočetka

pažljivo, a poslije potrga aluminijsku foliju koja dijelom ostane zalijepljena, prelomi komad i ponudi ga Pablu.

- Hoćeš?

- Ne, hvala - reče on. - Prva na tvom popisu najdražih stvari.

- Prva, da.

Leonor se igra čokoladom, ne jede je, kruži njome po poslužavniku, na časak se zaustavi pa je ponovo

zavrti i tako nekoliko puta. Konačno progovori:

- Radim s jednim odvjetnikom, već četiri godine, gotovo pet; počela sam raditi s njim nedugo nakon

povratka iz Mar de Plata. Doktor Delpech, tako se tip zove, bavi se naplatom dugova. Netko nekom duguje

novac, netko želi do tog novca doći, a ne može, Delpech preuzme slučaj, vrši pritisak, dodijava, proganja, što

god treba da se dužnik prestraši i plati. Ja radim administraciju, svu papirologiju, formalnosti. Radimo s ljudima

koji kasne s troškovima ili s plaćanjem računa, ili pak s onima koji s kreditom od dvije tisuće pesosa kupe novi

auto i više ga ne mogu plaćati. Ma bez veze, gluposti, sitnice.

Leonor prelomi pločicu čokolade napola i ponudi mu polovicu; Pablo ponovo odbije. Stoga je uzme

ona. On čeka, a Leonor završi svoju ispovijest, utihne i vrati se igri s omotom čokolade, kao da treba vremena

da posloži misli prije nego što ih izgovori, ili možda da skupi hrabrost.

- Nastavi - potakne je Pablo.

- Dobro, to je Delpechov posao. Ili njegov paravan jer je njegov pravi posao nešto sasvim drugo.

Leonor popije svoju mineralnu do kraja i pogleda ga. Zatim Pablu iz ruke uzme čašu i popije ono što je

njemu ostalo. Zamota čokoladu kao da samu sebe želi uvjeriti da je više neće jesti. Pablo je poželi primiti za

ruke, uzeti ih u svoje i milovati ih, ali prije nego što se pokrene, Leonor već ostavlja čokoladu i rukom prolazi

kroz kosu, a prstima druge ruke ritmički kucka po stolu. Pablo odluči da je neće primiti za ruku, zna da to ne

treba učiniti, sad je kasno, trenutak je prošao, više na to nema pravo. Iza Leonor pojavi se Barletta i reče:

- Stvarno si kreten, buraz, sjeb`o si stvar. Je l' ti baš toliko važna Jarina pukotina?

Leonor ga pogleda, ruke joj sad miruju na stolu.

Čini se da se više nimalo ne ljuti na njega i Pablo odahne.

- Moram i ja tebe nešto priupitati - javi se ona i Barletta nestane.

- Kad ispunim svoj dio dogovora, hoćeš li mi reći ono što me zanima?

Pablo potvrdno kimne, zna da se dogovora mora držati, ali uznemiri ga što bi to ova djevojka o njemu

željela znati.

- Ne želiš znati koji je pravi Delpachov posao? - upita ga Leonor.

- Da, naravno.

- Još ne naslućuješ?

- Ne.

- Prisvajanje tuđih stanova.

- Molim?

- Otkrivanje nekretnina koje može prisvojiti.

- Prisvojiti?

- Tako to zovu odvjetnici: prisvajanje. Delpech drži da je to pravni izraz. Takve su stvari svakodnevna

pojava: neki tip, obitelj ili bilo tko drugi uđe u stan koji vjerojatno ima vlasnika, ali u kojem nitko ne živi i

nakon nekog vremena ni sud ih više ne može izbaciti. Uljezi, znaš o čemu govorim, zar ne?

- Jara je radio za vas?

- Ne, ne. Delpech ima mrežu doušnika po raznoraznim javnim službama, po nekim agencijama za

nekretnine, medu portirima. Kad netko dozna da postoji vrijedan stan s gomilom neplaćenih računa za režije, da

od njegova vlasnika nema ni traga ni glasa, on dođe s bravarom, uđe u stan, promijeni bravu i nastavi plaćati

račune za struju, plin i za sve ostalo. Nakon kraćeg vremena, ako je sve u redu, ako se vlasnik ne pojavi i ako se

ne javljaju nasljednici, on stan počne iznajmljivati. Radi se o tome da kad prođe nekoliko godina, koliko nalaže

zakon, Delpech stan upiše na svoje ime i na njemu zarađuje.

- Ako prije toga ne završi u zatvoru.

- On ne radi nikakvo kazneno djelo. Ništa ne oduzima ni vlasnicima ni njihovim zakonitim

nasljednicima. Delpech uvijek govori da ako ih on ne uzme, uzet će ih država i završit će u istoj vreći u kojoj

završava sve što nam oduzima.

- Hoćeš reći da je tvoj odvjetnik novi Robin Hood?

- Ne, čekaj malo, pa nisam tako naivna. I sama znam da to što radi nije sasvim opravdano. Ali što je u

svemu tome dobro? Pogledaj oko sebe, ljude koje poznaješ. Jesu li svi sve postigli na zakonit način? Onaj

arhitekt za kojeg radiš, investitori koji daju novac da on može raditi svoj posao, bilo koji od tvojih susjeda,

možda već sljedeći lik koji će kupiti stan, zar su svi oni do toga došli zakonito? A oni koje gledamo na

televiziji? A političari? Pa i ti sam, zar nikad u cijelom svom životu nisi napravio nešto što nije sasvim u skladu

sa zakonom? Zašto bi oni mogli, a mi ne? Takva su pravila igre, nismo ih izmislili ni ti ni ja.

Pablo ništa ne govori, pita se hoće li se ikad usuditi reći - ako veza između njih dvoje ne završi loše te

noći kad iziđe iz Jarina stana - o tome kako je on, Pablo Simó, zakopao čovjeka pod pločom susjedne zgrade.

Pita se to uvijek iznova, ali ne nalazi odgovora ni za sebe ni za nju. Leonor nastavi:

- Svatko ima bar jednu mrlju na savjesti, bar se jednom ogriješio o zakon, Simó, znaš i sam, netko više,

netko manje, ali se ogriješio. Čak i ako dosad nije, jednom već hoće, a ako to ne učini, kajat će se, nitko ne voli

biti zadnja budala.

- A koji je tvoj grijeh?

- Zadržala sam ovaj stan. Kad se pojavio, radila sam uobičajeni posao za Delpecha: tražila izvješća o

vlasnicima stana, raspitivala se o nasljednicima, provjeravala zakašnjela dugovanja, ima li kakvih produženja

rokova koje bi mogao preuzeti. Ovaj je stan bio čist i ne znam ni sama što mi je bilo ni kad sam to odlučila, ali

sjećam se da sam išla prema Delpechovom uredu, s izvješćem u ruci, s izračunima što je sve potrebno napraviti

da se zadrži stan i na samom ulasku u ured, s rukom na kvaki uredskih vrata, a glavom mi je prostrujala misao:

zašto ga ja ne bih uzela? Baš tako sam se upitala: zašto ga ja ne bih uzela? Predomislila sam se, spremila fascikl

u ladicu i čekala. Ništa nisam rekla Delpechu, koji se zanimao za ovaj stan. U to sam doba već bila samostalna i

nisam se morala s njim oko svake sitnice konzultirati, samo bih mu došla s gotovim procjenama, rekla bih mu

koliko stan vrijedi, koliko treba platiti, a on bi odlučio. U svakom slučaju, bila sam oprezna, možda je mogao

doći do podataka iz drugog izvora. Čekala sam mjesec dana, dva mjeseca, i krajem trećeg odlučila sam sama

početi plaćati nagomilane neplaćene račune. Pričekala sam da prođu još dva mjeseca; ništa se nije događalo.

Stoga sam došla s bravarom, portir ništa nije pitao jer mi je sam rekao da nikoga nema i tu je informaciju dobro

naplatio, ali ni tada se nisam odmah uselila.

- Kad je to bilo?

- Prije dvije godine.

- I zašto si se onda sad uselila?

- Jer sam nedavno prekinula vezu. Prije sam živjela s dečkom, najprije je on došao iz Mar de Plata pa

tek onda ja, a on je imao stančić koji mu je ostao od bake. Tada dakle nisam trebala stan jer smo živjeli zajedno,

ovaj je stan za mene investicija, tako da jednog dana imam nešto svoje. Čovjek mora imati nešto svoje, zar ne?

Ali eto, stvari su izmakle kontroli, došao je trenutak da odem i tako sam se doselila ovamo.

Ako je Leonor mislila da Pablo Simó razmišlja o njezinim riječima i o tome kako je prisvojila stan

Nelsona Jare, ljuto se varala. Pablo razmišlja o tom dečku s kojim je živjela. I pita se voli li ga još, voli li on nju

još, zašto ga prije nije spominjala, zašto su prekinuli, je li to definitivno. Pablo bi sva ta pitanja postavio Leonor

Corell, ali zna da se nijedno ne tiče njihova dogovora.

- Što ti kažeš?

- Ništa.

- Misliš da sam čudovište.

- Ne, ni slučajno - uzvrati on. - Svatko ima bar jednu mrlju na savjesti, i sama si to rekla.

- A što si ti učinio, Simó?

- Jesi li me to htjela upitati?

- To je jedno od mojih pitanja.

- Ništa - slaže Pablo.

- Znači, sad je vrijeme da počneš.

- Da, sad je vrijeme.

Pablo Simó volio bi vratiti vrijeme, vratiti se u trenutak kad su ležali na drvenom podu i opet je ljubiti,

pokriti je svojim tijelom, milovati je, ulaziti u nju.

- Nešto ti moram pokazati, sigurna sam da će te zanimati - reče ona i, kao da još uvijek može osjetiti

miris, pomiriše svoje ruke. – Sve sam sama očistila, nisam htjela da mi itko pomaže, da ne izazivam vraga. Od

silnog drljanja ruke su mi u živim ranama. Nakon toga, nakon temeljitog čišćenja, htjela sam baciti hrpu

Jarinog smeća koje je bilo po cijelom stanu. Tako sam ispod njegova kreveta pronašla nekakve kutije, a u

jednoj od njih gomilu podataka o tvojoj zgradi i o studiju Borla, ali nisam baš sve razumjela, pogotovo Jarin

posljednji rokovnik sa sastancima, izračunima, fotografijama. Ne znam, bilo je toliko toga o vama da se čini

kako u Jarinu životu ništa nije bilo važnije od tih papira. Zato sam pomislila da bi mi bilo bolje otići do vas i

provjeriti znate li što o njemu. Sjećaš se kad sam došla u vaš ured?

- Da, sjećam se. - Naravno da se sjećao.

- Imala sam ruksak krcat njegovim papirima, ne znam ni sama zašto, možda da pomognu razjasniti

stvar. Mislila sam da će mi možda zatrebati. Da ti pokažem tvoju bilježnicu?

- Kakvu bilježnicu?

- Postoji bilježnica s tvojim imenom i fotografijom na koricama.

Pablo se iznenadi. Leonor ponovo ode u svoju sobu i vrati se s kutijom koju nasloni na stol i otvori.

Prvo što Pablo prepozna Jarine su plastične vrećice i narančasti fascikli, oni isti koje je donio prvi put u njegov

ured, oni isti s kojima je ispred ulaza u zgradu uzalud čekao onoga dana kad je Pablo, špijunirajući ga iza ugla,

kukavički pobjegao. Ali Leonor posegne rukom u kutiju i izvuče nešto što nikad prije nije vidio: bilježnicu s

rukom ispisanim svojim imenom, Pablo Simó, i uvećanom fotokopijom svoje slike, u boji.

- Želiš li je pročitati? Otvori je.

A Pablo ni sam ne zna želi li to, ali uzme bilježnicu, prelista je ne usuđujući se čitati pojedinosti o sebi

koje se pojavljuju pred njegovim očima. Osjeća da u rukama drži dnevnik o sebi koji je napisala neka druga

osoba. A ne želi s Leonor podijeliti ono što bi ta bilježnica mogla prouzročiti dok je čita.

- Mogu li je ponijeti sa sobom? Volio bih je u miru pogledati, već je kasno i morao bih poći, danas je

bio dug dan.

- Dug i neobičan - reče ona i nasmiješi se onim svojim osmijehom od kojeg Pablo zaboravlja na cijeli

svijet.

- U redu, ponesi je. Ali kad je pročitaš, morat ćeš mi ispričati je li sve to u njoj istina. To je ono što sam

htjela pitati, moj dio dogovora.

- Pročitala si je?

- Da, Više-manje.

- I?

- Ništa, govori o tebi - reče Leonor i nasmiješi se.

Pablo pokupi svoje stvari, obuče žutu vestu i cipele.

- Dobro, idem.

I uputi se prema vratima. Leonor krene za njim, okrene ključ i otvori vrata. On je pogleda i približi joj se

da je poljubi u obraz, ali ona ga uhvati za bradu, pomakne je tek toliko da mu se usne nađu ispred njezinih i

utisne mu kratak, nježan poljubac, mnogo više nego što je Pablo mislio da zaslužuje. Zašto je prije odmaknula

nogu kad ju je dotaknuo, a sad mu daje takav poljubac?

- Takve su ti žene - reče mu Barletta.

Sačeka trenutak, ali zna da večeras od Leonor ne može ništa više tražiti. Odvoji se od nje, dođe do

dizala, pritisne gumb i sačeka. I ona čeku, u dovratku, dok dizalo ne dođe i ne stane na njezinu katu. Mahnu si

posljednji put, bez riječi. Pablo otvori vrata, uđe, zatvori i, pritisnuvši gumb za prizemlje, začuje kako se vrata

Leonorina stana zatvaraju.

Dizalo krene i Pablo Simó nestane, noseći bilježnicu s Jarinim zapisima o sebi.

16

Pablo Simó putuje podzemnom, s bilježnicom na koljenima. Promatra korice, prstom prijeđe po rukom

ispisanim debelim, crnim slovima svog imena, zadrži se na fotografiji - staroj više od deset godina - i zapita se

odakle ju je Jara izvukao. Pretpostavi da je to slika s iskaznice Arhitektonskog fakulteta, uvećana i u boji. Kad

vlak uđe u sljedeću postaju, sjeti se da je sigurno bilo tako: to mora da je bila fotografija s iskaznice Fakulteta,

siguran je u to jer ni na jednoj drugoj nije imao košulju na široke pruge, ljubičaste - iako Laura tvrdi da su

plave, u što ga nikad nije uspjela uvjeriti - koju je nedvojbeno nosio onog dana. Dobro se sjeća jer mu ju je

poklonila žena za godišnjicu braka, a baš tog dana morao je obnoviti svoju iskaznicu. Laura je bila ustrajna sve

dok nije svukao majicu i odjenuo košulju na ljubičaste pruge. Kako li se Jara domogao ove fotografije? Pablo

na to nema odgovora. Ne zna ni zašto se još uvijek ne usuđuje otvoriti bilježnicu. Uvjerava se da će je pročitati

kad dođe kući, u miru. Pogleda na sat, gotovo je jedanaest navečer, pretpostavi da će biti teško Lauri dati dobro

objašnjenje. Ali nije zabrinut, a još se manje kaje; ovako riskirati vrijedilo je truda, iz mnogo razloga. Prošetao

je gradom s djevojkom u koju misli da je zaljubljen, ljubio ju je, milovao i vodio ljubav s njom, a to je bilo

mnogo više od bilo kakve fantazije koju je mogao imati prije susreta s njom. A osim toga - i posrami se što to

uopće stavlja u isti koš s vođenjem ljubavi s Leonor - pokazalo se da je Jarina pukotina bila obična prevara, da

ju je sam izdubio u zidu. A već i to je dovoljno da izdrži Laurin opravdani bijes. Sklopi oči i, puštajući da ga

uljuljka gibanje vagona koji je upravo krenuo s postaje i uputio se prema sljedećoj, zamisli Jaru kako označava

zid linijom kojom želi da ga njegova lažna pukotina presijeca, zamisli ga na stolici kako plastičnim ravnalom

mjeri udaljenost između svakog pomaka rascjepa koji će izdupsti, spajajući oznake - je li stavljao križić, točku

ili crticu za obilježavanje svake oznake? - u liniju onako kako ju je Jara zamislio, dubeći zid iznad crteža

plosnatim dlijetom, žljebastim dlijetom, a možda čak i odvijačem. Zamisli Jaru kako četkicom popravlja

nesavršenosti netom izdubljena žlijeba, puše u pukotinu da odstrani suvišnu žbuku i prašinu, čisti ostatke zida

sa svoje odjeće, i naposljetku sve opsesivno pomno pomete, onako kako bi to učinio i sam Pablo Simó.

Vlak stiže na postaju, usporava i zaustavlja se. Pablo otvori oči, potraži njezino ime - Callao - i ustanovi

da se mora voziti još dvije postaje prije presjedanja. Pogleda bilježnicu, svoju bilježnicu; na neki se način osjeti

važnim jer je Jara smatrao da vrijedi posvetiti mu cijelu jednu bilježnicu. A možda je napisao jednu i o Borli, i

još jednu o Marti Horvat? Morat će to upitati Leonor kad se sljedeći put nađu ili kad opet budu razgovarali i,

ako postoje druge bilježnice, zamolit će je da mu ih donese. Sljedeći put kad se nadu, ponovi dok vlak ponovo

kreće s postaje. Sklopi oči, prisjeti se nage Leonor. Zapita se hoće li je ikad više ponovo takvu gledati i obeća

sam sebi da, ako se to dogodi, sigurno neće dopustiti da mu Jara to pokvari, osobito sad kad zna da je sve što

ima veze s njim i njegovom pukotinom samo obična prevara, izmišljotina Nelsona Jare. Dobro, ne baš sve, ne

njegovo mrtvo tijelo - ili ono što je od njega ostalo - koje počiva pod pločom njegove zgrade, to je sigurno. A

to, bez obzira na sve Jarine laži, ostaje istina. I uvijek će biti istina.

Na postaji Carlos Pellegrini siđe s vlaka i uđe u drugi, pa opet na postaji Avenida de Mayo presjedne u

treći koji će ga odvesti kući. Drijema, ali razbudi se upravo u trenutku kad treba sići s vlaka i izići na ulicu kod

postaje Castro Barros. Gotovo ga zabole svjetla Buenos Airesa u tu subotnju noć. Automobili voze sporije nego

danju tijekom tjedna, na ulicama su skupine mladih ljudi, pokraj njega prođe upravo okupani muškarac, svježe

obrijan - jamačno ide na spoj -i ostavi oblak kolonjske za sobom. Pablo grabi prema svojoj kući, probija se kroz

smijeh, žamor, automobilsku sirenu, drugu koja joj odgovara, netko naglo zakoči, javi se još jedna sirena, netko

viče na prijatelja na drugoj strani avenije, jedan par svađu završava poljupcem. Zapahne ga miris pizze i Pablo

shvati da je gladan - koliko ono već ništa nije jeo? Neki momak u kombinezonu s logom kvartovske pizzerije

prozuji pokraj njega noseći hrpu kutija s pizzom na dostavu; nos ga ne vara. Još nekoliko metara i bit će u

svojoj kući. Pomisli da bi, možda, morao smisliti kakvu izliku za Lauru zato što kasni: uobičajene komplikacije

na poslu, Borlin nedostatak razumijevanja kad se drugi nalaze u nevolji, vlakovi podzemne koji vikendom rjeđe

voze. Ali unatoč svojim strahovima, Pablo Simó ponada se da će Laura i dalje biti dobro raspoložena kao i

proteklih nekoliko dana i da joj njegovo kašnjenje neće dati razloga za njezino uobičajeno stanje ljutnje i

zlovolje. Da je bar otišla sama u kino, uživala u filmu i da sad sjedi zavaljena na kauču u dnevnoj sobi s čašom

vina u ruci ili u krevetu na televiziji gleda neki drugi film, neku staru reprizu koju je već bezbroj puta vidjela i

čeka ga. Zapita se hoće li njegova žena primijetiti da je vodio ljubav s drugom. Pomiriše ruke i uvjeri se da ne

mirišu na Leonor, pa iako je to dobro jer će tako lakše Lauri zatajiti ono što je učinio prije samo nekoliko sati,

Pablo se rastuži što se Leonorin miris nije zadržao na njegovu tijelu. Primakne rever veste nosu, osjeti nepoznat

miris, miris koji mu ne pripada, pretpostavi da je to miris nove odjeće, nekakva tvornička obrada, možda

omekšivač kojim su oprali vestu prije puštanja u prodaju, ili već nešto, ali sasvim sigurno nije bio Leonorin

miris.

Pa ipak, Pablove su želje tek pusti snovi i čim stavi ključ u bravu na ulaznim vratima, začuje Laurinu

viku i njezin plač. Osjeti poriv da baci ključ i pobjegne koliko ga noge nose, ali to nije moguće, nije sposoban

za to. Stoga učini ono što se od njega očekuje: otvori vrata i uđe. Suoči se s Laurom, utučena pogleda, plava joj

vena iskočila i kuca nad lijevim okom, u zatvorenoj šaci snažno stišće maramicu kojom s vremena na vrijeme

obriše suze, usekne se ili je zagrize kao da je ona kriva za to što joj se događa, što god to bilo. Pablo ne

razaznaje Laurine riječi, ali tolika halabuka ipak ga iznenađuje, ta samo je jedne subote nakon dvadeset godina

braka kasnije došao kući, i ne pomišlja da bi Laura zbog nečeg drugog mogla podivljati, a ne zbog njegove

romance - romance? - s Leonor Corell. Pokuša smisleno povezati Laurine riječi isprekidane vikom i grčevitim

plačem, ali ne polazi mu za rukom, sve mu zvuči besmisleno, bez glave i repa. Pomisli da Laura možda zna

više nego što on misli da bi mogla znati, možda ga je slijedila, uhodila, ma ne, ne zna ništa, ali zašto onda viče,

zašto ga grčevito drži za sako kao da bi mogao pobjeći, zašto gotovo bez daha urla „ubit ću se”, pušta mu sako i

baca se na naslonjač neutješno grcajući u suzama. Pablo se ne usuđuje pitati što joj je jer zna da mu je već rekla

kroz jecaje, možda i više puta, ali on je nije mogao razumjeti, a svjestan je da, ako ona to sad i ponovi, opet

neće razumjeti. Sačeka da se Laura pribere, da prestane plakati, da prestane štucati i vikati. Došla je sebi i

sasvim smireno ponovila „ubit ću se” i Pablo ju je ovoga puta čuo jasno i nedvosmisleno, svaku je riječ dobro

razumio. Zato je samo rekao da nije to tako strašno kako joj se čini, da je radio dokasna, da nije ni primijetio da

je već duboka noć, ali prije negoli je Pablo dovršio svoje, Laura se razbjesni i prekine ga:

- Ako to nije tako strašno, što onda za tebe jest „tako strašno”?

I svaku ovu riječ izgovorenu u bijesu Pablo je dobro čuo, ali nije sasvim razumio. Laura mu predbaci da

on nije ostao tako dugo noćas, možda bi cura i dalje bila ono što jest, ili ona barem ne bi sve to morala prolaziti

sama, ne bi je morala sama ošamariti, ne bi sama morala naglavce izbaciti njezinu prijateljicu iz stana. Tek tada

Pablo shvati da njegova žena pod ,,curom” misli Francisca, a ne Leonor, i osjeti olakšanje, ali istovremeno i

mučninu jer se stara priča počela ponavljati, uvijek ista stvar. Laura viče kako joj se ništa gore u životu nije

moglo dogoditi, viče kako ne bi bilo strašnije ni da on - Pablo Simó - umre, jer to je prirodni zakon i svi ćemo

jednog dana umrijeti - s čim se Pablo apsolutno slaže, iako nikad o tome nisu razgovarali - ali ovo je užas, užas.

Pablo se zapita na što to ona misli kad kaže „ovo” i odluči malo razjasniti stvari:

- Što je to „ovo”, Laura?

- Zar nisi čuo što sam govorila, Pablo?

- Da, ali pokušaj se smiriti i budi malo jasnija. Ovako te ništa ne razumijem.

- Da budem jasnija?

- Da...

- Još jasnija?

- Da, molim te.

- Tvoja kći je lizika, Pablo - reče Laura razrogačivši ne samo oči nego i usta, čak i nosnice.

- Moja je kći što? - upita on.

- Lizika! Još ćeš mi reći da ne znaš što je lizika?

- Lizika?

- Lezba, lezbijka, dajkača. ..

- Francisca?

- Da, Pablo, Francisca. Imaš možda neku drugu kćer?

- Odakle ti to?

- Ušla sam u njezinu sobu i našla je kako se žvali s drugom lezbom, onom prijateljicom.

- S Anom?

- Da, s onom muškaračom.

- Ljubile su se?

- Žvalile, Pablo, usta su im bila otvorena, jezik do grla. Nemaš pojma kako sam se osjećala kad sam ih

ugledala, kako me pogodilo. Naša kći nikad nije bila muškarača. Bila je djevojčica, lijepa djevojčica. Ona druga

da, ali Francisca ne, nisam mogla ni sanjati.

I Laura ponovo brizne u plač.

Pablo ode u kuhinju i vrati se s čašom vode za Lauru. Francisca se pojavi na dovratku vrata u hodniku.

On je promatra, promatra i ona njega; iza kćerinih leda, Laura se na trenutak suzdrži od gnušanja. Djevojci je

lice izobličeno, natečeno od plača, napeto, pogled pun gnjeva, oči crvene, ali Pablo pomisli da je razlog tomu

više bijes negoli plač.

- Tata, možeš malo doći u moju sobu? - zamoli ga Francisca jedva čujnim glasom.

Ali Laura ju je čula i prije nego što je Pablo stigao odgovoriti, poviče, ne udostojivši se pogledati je:

- Gubi mi se s očiju, šugavice, gubi se.

I djevojka se bez riječi okrene i vrati u svoju sobu, s izrazom gnušanja na licu.

- Laura, misliš da pomaže što se tako ponašaš prema njoj?

- Ponašam se kako znam i umijem, ponašam se kako me volja i kako zaslužuje...

- Što ona kaže? - upita.

- Nema ona što reći, Pablo, što bi ti da kaže? Kao da je važno što će reći!

- Daj da razgovaram s njom.

- Nema se tu što razgovarati. O čemu bi ti razgovarao? Kakav je osjećaj kada ti druga žena uvali

jezičinu do grkljana?

- Zašto ne popiješ kakvu tabletu za smirenje?

- Već sam tri popila i nimalo mi nisu pomogle.

- Popij onda malo vina, ili viski, bilo što, samo da ti malo smiri živce. Takva kakva si sad nećeš ništa

riješiti.

- Ali nema tu rješenja, Pablo, to tebi nikako do mozga ne dopire. Kako se, dovraga, može riješiti to što ti

je kći lezbijka? Možda postoji centar za pomoć lezbijkama? Terapijska komuna kao za narkomane? Možda neki

novi lijek?

- Daj da razgovaram s njom.

- Radi što hoćeš - reče Laura i zaustavi se tako naglo da joj se voda iz čaše izlije te se udalji onim istim

hodnikom kojim je i Francisca otišla u svoju sobu, snažno zalupivši vratima.

Pablo sačeka nekoliko trenutaka prije odlaska u kćerinu sobu. Natoči si čašu vode, popije je, razmisli o

tome što će joj reći. Nema pojma. Možda bi najbolje bilo sačekati da Francisca prva nešto kaže, pomisli, na

kraju krajeva, ona se pojavila na vratima, ona je njega zamolila za razgovor. To ga smiri i uputi se hodnikom,

sporo ali odlučno. Pa ipak, kad stigne u kćerinu sobu, osjeti se nespremnim suočiti se s njom i zastane pred

vratima ni sam ne znajući što zapravo čeka. Francisca sluša glazbu, ali unatoč buci, začuje njezine jecaje. Pablo

još uvijek stoji pred vratima, pušta da ga obavija ta glazba koja mu se sviđa, ali koju ne poznaje, i taj plač koji

mu zadaje bol, kao da te dvije stvari čine improvizirani duet koji zvuči bolje od očekivanog. Naposljetku

nekoliko puta duboko udahne, pokuca i reče:

- Tata je. Mogu li ući?

Francisca ne odgovara, ali nakon nekoliko trenutaka pomakne kvaku i vrata se odškrinu, tek toliko da

Pablu da na znanje da može ući. On ude, oprezno, kao da sa svakim korakom traži novo dopuštenje. Soba je

osvijetljena samo svjetlom s ekrana računala odakle dopire i glazba koju Francisca sluša. Ona sjedi na podu,

naslonjena na zid, nogu privučenih i obujmljenih. Pablo odmakne nekoliko jastuka i sjedne na rub kreveta.

- Što to slušaš?

- Leonarda Cohena.

- Otkud ti?

- Snimio mi ga je prijatelj koji uvijek nađe nešto zanimljivo - odvrati ona i usekne se nadlanicom. – Jesi

ga slušao?

- Ne - reče Pablo. - Morao bih?

- Ako ti se sviđa, da; ako ti se ne sviđa, onda ništa. Ne moraš slušati nikoga tko ti se ne sviđa.

- Ova mi se sviđa.

- Ako želiš, snimit ću ti ga.

- Može. Koji ti je to prijatelj koji uvijek nađe nešto zanimljivo?

- Toni.

- Znam li ga?

- To je onaj s kojim ponekad odem na piće poslije škole, onaj koji se mami ne sviđa jer nosi bradu.

- Danas je mami sigurno krivo što se žalila na Tonija i na njegovu bradu - reče Pablo i nasmiješi se;

Francisca mu uzvrati osmijehom. - Toni se kuži u muziku.

- Slušate li vi muziku? - upita Francisca.

- Tko to ,,vi”? - začudi se Pablo.

- Ti i mama - objasni mu kći.

Pablo se zamisli, šuti, kao da pitanje koje mu je Francisca postavila ima kvaku koju ne može

odgonetnuti. Ona objasni:

- Ma ne, samo pitam, jer kod kuće vas nikad nisam vidjela da išta slušate, ni tebe ni nju. Slušaš li

muziku negdje drugdje? Na poslu?

- Da, ponekad u uredu slušam - slaže Pablo.

- Pustit ću ti stvar koja mi se najviše sviđa - reče Francisca.

Ustane i ode do računala potražiti svoju najdražu skladbu kako bi je podijelila s njim, a Pablo se zapita

zašto gotovo nikad ne sluša glazbu, već više od petnaest, možda i dvadeset godina, a nekad mu je bila toliko

važna. Nikad on nije bio vrstan poznavatelj ni muzikolog, ali uživao je u glazbi. S Tanom Barlettom slušao je

sve što bi im došlo pod ruku, u dugim noćima dok su pisali zadaće za fakultet. Barletta je znao dosta o glazbi,

sve što bi mu puštao bilo je dobro, zanimljivo - kao ono što nalazi Toni za Franciscu - ,,biseri”, govorio je

Tano. Ali na stranu Tanova samoreklama, Pablo je morao priznati da bi ga glazba koju je Barletta birao dirnula

u dušu, obuzela ga, ganula. Tano sigurno poznaje Leonarda Cohena, pomisli Pablo i zagleda se u kćer, koja je

ponovo sjela na pod i naslonila se na zid, obgrlivši koljena. I na tom škrtom svjetlu Pablu je jasno koliko je

lijepa i mlada, i koliko je usamljena. Zašto je njegova kći, u toj ranoj životnoj dobi, usamljena poput njega? Je

li usamljenost urođena ili naslijeđena? Je li riječ o sklonosti koju neki od nas imaju da nas stvari dotuku, dok

druge samo okrznu, ne ostavljajući traga? Zašto neke razori, a neke i ne okrzne? Cohenova glazba samo

produbljuje usamljenost.

- Rekla ti je? - upita ga Francisca.

- Mama? Da, rekla mi je. Želiš li mi ti reći?

- Mama uvijek u svemu pretjeruje. Poljubila sam Anu, da, istina je, ali zar će me to sad odrediti za cijeli

život?

- Znači, nisi?

- Što nisam, tata...

- Uh...

- Reci...

- Nisi... gej.

- Ne znam, ti meni reci. Ana je moja prijateljica, zamolila me da je poljubim i ja sam je poljubila. I to je

sve. Željela je znati kakav je to osjećaj. I odmah sam gej, tata? Zašto me onda toliki muškarci koje sam

poljubila nisu pretvorili u ono suprotno?

- Toliki muškarci?

- Tata...

- Oprosti.

- Poljubila sam nekoliko muškaraca i poljubila sam jednu ženu. Zašto već sad moram znati koga ću

htjeti ljubiti do kraja života?

- Ne, nitko ne zna koga će htjeti ljubiti do kraja života.

- Ali mama me na to prisiljava, mama čeka da joj priznam da sam gej, a ja joj to ne mogu reći samo zato

da me više ne jebe, jer danas stvarno nemam pojma tko sam. I što sad, svaki put kad nešto probam, ona će mi

zalijepiti etiketu? Ako zapalim travu, bit ću narkomanka, ako se jednog dana opijem, bit ću alkoholičarka, ako

iziđem s više od pet tipova, bit ću kurvetina. Poljubila sam prijateljicu, tata, samo se to dogodilo, ništa više,

kunem ti se;

- Ne moraš mi se zaklinjati - reče on i oboje utonu u tišinu.

Pablo razmišlja koliko je stvari potrebno učiniti, makar samo jednom u životu, da čovjek zaradi etiketu.

Je Ii Barletta lopov zato što je onog ljeta u Villi Gesell ukrao kazetu Keitha Jarretta? Je li Leonor uljez zato što

je zaposjela stan koji nije njezin? Kakvu etiketu treba dobiti on koji je zakopao čovjeka - istina, već mrtvog - u

sumnjivim okolnostima, bez policijske intervencije? Sudionik u zločinu? Kakvu bi etiketu trebalo zalijepiti

Marti i Borli nakon one noći? Oboma istu? On sam već je preljubnik jer je prije nekoliko sati spavao s Leonor

Corell? A Laura je već prevarena žena?

- Ti nikad nisi poljubio muškarca, tata? - upita ga Francisca i izvuče ga iz njegovih razmišljanja

- Ne, nikad - reče i pokuša skriti iznenađenje kćerinim pitanjem.

- Zašto

- Eto, tako, nikad nisam ni bio u prilici, uvijek su me samo žene salijetale, ne znam...

- Misliš li i ti kao mama da sam već lezbijka?

- Ne, ne, Francisca... ništa ne mislim. Odnosno, mislim ono što mi govoriš, da ne znaš, da zapravo nitko

ne zna.

- Što sam ja za tebe?

- Ti si moja kći, moja mala.

- Ana kaže da već zna, da se njoj dečki nikad nisu sviđali.

- Pa, možda ona zna.

- Možda.

Pablo joj oprezno priđe, sagne se i zagrli je.

Francisca se ne buni i rasplače se na njegovu ramenu.

- Hoćeš li ostati kraj mene dok ne zaspim? - zamoli ga.

- Hoću, naravno.

Izvuče se iz njegova zagrljaja, isključi računalo i legne u krevet. Pablo ugasi svjetlo, sjedne pokraj nje i

uzme je za ruku. Francisca jeca, ali ritam njezina disanja polako se usporava i naposljetku zaspi. Pablo je

promatra, poljubi joj ruku, odmakne pramen kose s lica, pokrije je plahtom sve do ramena i opet joj poljubi

ruku. I ondje, na rubu kćerinog kreveta, Pablo shvati da ono što za nju osjeća nije ni žalost ni zabrinutost.

Promatra je, ne može oka skinuti s nje i poželi pronaći pravu riječ koja opisuje njegove osjećaje. Poštovanje?

Divljenje? Da, to je, divi se svojoj kćeri. On se, čak i da je to želio, nikad ne bi usudio poljubiti muškarca.

17

Ustao je rano. Nedjelja je, i Laura i Francisca - ako im epizoda od prethodne noći nije poremetila

bioritam - najvjerojatnije će spavati do podneva. Podigne novine s vanjske strane vrata i uputi se u kuhinju

doručkovati. Ponese i Jarinu bilježnicu. Svoju bilježnicu. Ostavi je na stolu pokraj šalice u koju će naliti kavu

kad bude gotova. Pogleda je. Još uvijek nema hrabrosti otvoriti je. Odluči početi s novinama; nedjeljne novine

sve su zatrpanije reklamama i to ga naljuti. Na brzinu pregleda reklame za kućanske uređaje i krene čitati vijesti

iz svijeta, političke i sportske stranice. Čita brže nego inače, nijedan naslov nije mu dovoljno zanimljiv da

pročita cijeli tekst. Baci pogled na bilježnicu. Pogleda fotografiju na koricama. Promotri ljubičaste pruge na

košulji koju nosi na toj slici. Ustane provjeriti je li kava gotova. Natoči si. Ostavi je da se malo ohladi. Otpije

gutljaj. Otvori korice bilježnice i ugleda prvu stranicu na kojoj je stajalo:

Pablo Simó je arhitekt, oženjen (Laura) i ima kćer (Francisca). Rođen je u Lanúsu 1962., braće nema; roditelji

umrli. Od diplome radi u uredu u podređenom položaju. Nije partner u studiju arhitekta Borle, iako kod njega

radi već više od dvadeset godina.

Osim nelagode zbog Jarina poznavanja pojedinosti njegova života poput ženina i kćerina imena ili

saznanja o tome jesu li mu roditelji još uvijek živi, ono što ga se najviše dojmilo i što mu sad ne da mira su

riječi „Od diplome radi u uredu u podređenom položaju. Nije partner...” Zašto je taj podatak Jari toliko važan

da ga zapiše u bilježnicu? Zašto mu Borla nikad nije ponudio partnerstvo? Zašto ga on sam nikad nije zatražio?

Malo ispod toga stajalo je:

Voz se podzemnom iako je to mnogo duži i kompliciraniji put od izravne autobusne linije. Ili ne voli tu rutu ili

se više voli živ zakopati ispod ovog gruda?

Ruta mu nikad nije bila problem. Vozim li se podzemnom jer se želim živ zakopati, zapita se Pablo. Živ

čovjek ispod grada. Živ čovjek pod zemljom. Kad bi postojala mogućnost da Jara nije bio mrtav kad ga je

zakopao, njegova etiketa ne bi bila „sudionik”, već ,,ubojica”. Nikad neće doznati što je. Koliko je živih ljudi

zakopano pod zemljom Buenos Airesa? Koliko je mrtvih za koje nitko nikad nije doznao? Koliko je smrti

prešućeno? Tano Barletta uvjeravao ga je da su, za vrijeme gradnje podzemne željeznice, radnici umrli na

gradilištu zakapani u tunelu koji su kopali, na mjestu na kojem su danas tračnice, a na njima Pablo Simó, u

vlaku koji ga vodi prema njegovoj sudbini. Govorio je i da ima mrtvih pod asfaltom autoceste Buenos Aires-

Ezeiza. Kao i pod nekadašnjim zabavnim parkom Ital Park. I pod autocestom Costanera Sur, posred gomile

kuća u San Telmu srušenih kako bi se poravnao teren za ono što će poslije postati Ekološki rezervat.

- Što i možeš očekivati od grada s toliko mrtvih izvan groblja? - žalio se Barletta.

Pablo Simó prelista nekoliko stranica i ugleda sljedeći odlomak:

Nema podataka o ženama izvan braka, ni o njegovom najdražem nogometnom klubu, a ni o njegovim

prijateljima.

Nekoliko stranica dalje bila je zapisana kronologija svakog njihovog susreta: prvi put u uredu (,,Simó se

iznervira kad mu netko poremeti red na radnom stolu”, „brine se o cipelama drugih ljudi”), popodne kad ga je

]ara uzalud čekao ispred vrata (,,Simó je špijunirao skriven iza ugla, zna da sam bio i da me nije primio”) i u

slastičarnici Las Violetas, kad su popili kavu onog posljednjeg dana (,,Danas me Simó nije mogao pogledati u

oči”). Ispod svakog datuma i izvješća bio je zaključak. Za prvi dan pisalo je:

Pablo Simó je opsesivna ličnost, picajzla. Ponekad misli da mora biti oštar i tako se ponaša, kao da su

mu rekli da su takva pravila igre. Ali to nije u njegovoj prirodi. Više je na mojoj strani nego na njihovoj. Je li

ortak? Saveznik?

Nakon toga, odlomak koji je napisao onog popodneva kad ga je čekao ispred ureda:

Nešto me kod Pabla Simóa zbunjuje. Stane na moja stranu, kaže da će pomoći, ali onda to ne učini.

Laže? Ili je kukavica? Pritišće ga šef? Da je bio samo malo više za suradnju, ponudio bih mu dio od onoga što

dobijemo od Borle. Zašto mi se Pablo Simó tako sviđa?

Izvješće s posljednjeg susreta u Las Violetas pisano je telegrafskim stilom, kratkim rečenicama, bez

pojedinosti, kao da je Jara osjećao obvezu ostaviti trag o njemu, ali za to nije imao volje ili vremena.

Slijedio je zaključak:

Ovog puta ostao sam sâm. Pogriješio sam, ne mogu računati na Pabla Simóa. Znači, ništa od saveznika.

Simó je na mojoj strani, ali nije toga svjestan. Kocka je bačena.

Nakon toga samo „kraj”, Pablo se zagleda u tu riječ. Kraj za njega i kraj za Nelsona Jaru.

Malo poslije Pablo nazove Leonor, probudi je, još je uvijek rano u to nedjeljno jutro. Ona mu kaže da ne

smeta, da je ionako namjeravala ustati, dogovorila se s prijateljem da se provozaju biciklom. S prijateljem,

pomisli Pablo, i upita je ima li u onoj kutiji drugih bilježnica, postoji li bilježnica o Borli i o Marti Horvat.

Leonor reče kako misli da nema, ali da će provjeriti, i upita ga može li ga nazvati na broj koji joj se prikazao na

mobitelu. On pristane i sačeka njezin poziv.

- Ne, u onoj kutiji nema bilježnica o drugim ljudima. Ali ima još kutija s bilježnicama.

- Kakvih kutija?

- Sačuvala sam još dvije, tri kutije, ostale sam bacila, što će mi toliki papir.

- A što se nalazi u tim kutijama?

- Čini se da imaju veze s drugim zgradama. Papiri su slični onima koje sam ti pokazala, ali nema ih

puno. Na svakoj kutiji nalazi se naljepnica s adresom, datumom i iznosom u dolarima. Na tvojoj kutiji

nedostaje samo iznos u dolarima, ostavljen je prostor za upisivanje iznosa, ali brojke nema. U svima su

fotografije popucalih zidova, crteža pukotina i dnevnici. A u svakoj kutiji nalazi se bilježnica s imenom jednog

tipa i njegovom fotografijom. Želiš li da provjerim o kojim imenima je riječ?

- Ne, nema potrebe - reče Pablo, zahvali joj i spusti slušalicu.

Nelson Jara, profesionalac, majstor za pukotine. To je prava etiketa za njega. Ili profesionalni prevarant.

Ili varalica arhitekata. Bilo koja od ovih etiketa, ili sve zajedno. Pablo se nasmiješi, ne može ne osjetiti

simpatiju za čovjeka koji je nasamario mnoge njegove kolege, uključujući i njega. Šteta što je mrtav. Da nije,

sad bi popio kavu s Jarom, da mu ispripovjedi sve pojedinosti. Od kojeg je ureda dobio najviše novca? Koja mu

je pukotina zadala najviše muke u pripremanju? Upitao bi ga jesu li ga ikad otkrili. Kako je birao žrtve? Žrtve?

Kako li se samo dosjetio na takav način iskoristiti svoje zanimanje i od toga živjeti? Kad je mislio poći u

mirovinu? Ali Jare više nema i sva ta pitanja ostaju bez odgovora. Posljednji put pročita rečenice koje je taj

čovjek napisao o njemu i uz njihovu pomoć složi vlastiti životopis te ga dopiše ispod riječi ,,kraj”:

Pablo Simó frustrirani je arhitekt koji, unatoč tome što malo toga može izgubiti, osjeća strah da se

makne od mjesta na kojima se ušančio: posao, brak, život bez muzike, prijatelja, nogometnog tima, bez ljubavi.

O sebi malo toga zna: da ima kćer koju voli, da je zakopao čovjeka pod pločom zgrade, da bi volio sagraditi

zgradu od jedanaest katova koja gleda na sjever, da se boji kako tu zgradu nikad neće sagraditi í da je do

danas bio na strani na kojoj ne bi trebao biti.

Pogleda to što je napisao i primijeti da je i ne htijući pisao rukopisom vrlo sličnom rukopisu Nelsona

Jare. Uz malo vježbe, mogao bi ga savršeno oponašati, pomisli. U tom trenutku Laura uđe u kuhinju. Oči su joj

natečene od silnog plača, a njezin izgled pokazuje da će nastaviti plakati, čim joj se suznice oporave.

- Jesi li mogao spavati? - upita ga.

- Malo, ali ipak jesam.

- Muškarci imaju sreće, nema toga zbog čega ne bi zaspali.

- Nije baš tako, ja sam mnoge noći probdio.

- Kad?

- Svih ovih godina koje smo proveli zajedno.

- Nisam primijetila.

- Spavala si.

- U svakom slučaju, sigurno nije bilo ništa važno, nikad nam se nije dogodilo ništa ovako strašnø kao

ovo sad.

- To ti možeš reći.

- Zašto? Želiš reći da ti se dogodilo nešto strašno poput ovoga i da ja za to ne znam?

- Prije nekoliko godina zakopao sam čovjeka pod pločom zgrade koju smo tada gradili. Ni danas nisam

siguran je li bio živ ili mrtav. Na tvojoj ljestvici strašnih stvari, Laura, što bi stavila na prvo mjesto, Franciscinu

seksualnu sklonost ili to što sam ja zakopao čovjeka?

18

U ponedjeljak prije ulaska u ured Pablo, kao i uvijek, popije kavu za dobro jutro. Pred njim je otvorena

bilježnica koju mu je posvetio Nelson Jara. Nije važno na kojoj je stranici jer Pablo Simó pozornost ne pridaje

sadržaju, već rukopisu, slovima koja je Nelson Jara zapisao odlučnom rukom i pedantnim rukopisom.

Promatrajući rečenicu „Simó je na mojoj strani, ali...” Pablo uočava da su slova ,,o” i „a” koje je Jara napisao

gotovo u cijelosti jednaka, osim na samom završetku, da su nagnuta nadesno, da im je elipsa identična, da je

njegovo ,,t” znatno više od Pablova - u, primjerice, „Marta” - a da „g” spušta kudikamo niže nego što bi on to

učinio. Pablo pokuša oponašati Jarin rukopis na salveti. Napiše: ,,Što bi se dogodilo da...” Pa ponovi: „Što bi se

dogodilo da...” Potom: ,,dogodilo”. Pa još jednom ,,dogodilo”. Zatim upitnik. „Što bi se dogodilo da jednog

popodneva...” ,,...jednog popodneva... ” „da jednog popodneva...” ,,...popodneva...”

Pogleda na sat, vrijeme je da krene na posao, plati kavu, uzme Jarinu bilježnicu i iziđe, ali kad stigne

pred vrata studija, primijeti da je na stolu ostavio salvetu s nažvrljanim slovima i vrati se po nju.

U tom trenutku Leonor ga zaobiđe biciklom da ga ne sruši.

- Bok! - pozdravi ga ona.

- Bok! - odvrati Pablo. - Vozikaš se?

- Ne, idem na posao.

- Biciklom...

- Da, već sam umorna od autobusa. U ovom je gradu promet svakim danom sve gušći i svakim danom

sve više kasnim na posao. Tebi se to ne događa?

- Ja idem podzemnom.

- Pa da, pročitala sam u tvojoj bilježnici.

Pablo se zacrveni, tek mu je sad sinulo da je Leonor pročitala sve što je Jara o njemu napisao. Razmišlja

bi li neke detalje objasnio, raščistio, zanijekao, ili mu je bolje da šuti i prihvati da sve to jest on.

Odluči je upitati:

- Nekidan, kod tebe - na spomen „kod tebe” Pablo zadrhti - rekla si da me želiš pitati nešto o Jarinim

bilješkama o meni.

- Ah, da, istina. Mogu?

- Samo daj.

- Uistinu nije bilo nijedne žene u tvom životu otkad si se oženio?

- Ovisi što misliš pod „druga žena”.

- Da si bio s drugom, da si se zaljubio u neku drugu.

- Ne. Do trenutka kad je Jara to napisao, ne.

- A poslije da?

- To nije dio našeg dogovora, odgovarao sam ti na pitanja o bilježnici. Dogovor je dogovor.

- Imaš pravo.

- Kukavico - reče mu Barletta, ali Pablo se pravi da ga ne vidi i ne čuje.

Medu njima nastane tajac, neugodna tišina u kojoj nitko ne zna što bi rekao. A kad konačno odluče

progovoriti, učine to u isti čas i riječi se ispremiješaju, nerazumljive.

- Da ti pokažem kako je na kraju ispao moj rad? - upita ga ona.

- Kupila si bicikl? - upita on.

Leonor se nasmije, a Pablo se nasmije njezinu smijehu.

- Reci - reče ona.

- Ne, najprije ti meni reci - zamoli je Pablo.

- Pitala sam želiš li da ti pokažem kako je na kraju ispao moj rad o pročeljima. Imam ga tu, u ruksaku -

reče i pokaže na ruksak koji je Pablu dobro poznat.

- Već je gotov?

- Da, moram ga danas predati.

- Ah, mislio sam da... možda... neki drugi dan...

Ne čekajući da dovrši rečenicu - što Pablo ionako ne bi učinio - Leonor spusti ruksak s ramena, otvori

ga, izvuče mapu i pruži mu je. Na njoj je pisalo: ,,Pet lica grada” i njezino ime: „Leonor Corell”. Pablo otvori

mapu i prelista je. Iako se ne razumije u fotografiju, svidi mu se ono što ugleda, čak bi mogao reći da su to

dobre fotografije. Leonor je svakoj dala naslov: „1. Muškarci koji zaludu nose breme”, ,,2. Glava s ljiljanima”,

,,3. Pognuti paunovi i drugi ukrasi” - kao zajednički naziv na listu na kojem su se nalazile fotografije triju

Colombovih pročelja, ,,4. Ograda u Barrio Norteu”, ,,5. Liberty s kemijskom čistionicom”. Pablo Simó zapita

se kako bi on nazvao te fotografije. Još jednom prelista mapu i u mislima ih imenuje: 1. Prva postaja za

promatranje Leonor; 2. Ona i ja sjedimo na haubi automobila; 3. Prkosna krv; 4. Leonor između španjolskih

ograda; 5. Leonor me poziva kod sebe kući.

- Kako ti se čini? - upita ga.

- Ispale su jako dobro - odgovori on i vrati joj mapu.

- Jesi li vidio ovo? - upita ga Leonor i vrati mu mapu otvorenu na posljednjoj stranici. Pablo pročita:

,,Zahvala: arhitektu Pablu Simóu”.

Pablo se zagleda u svoje ime napisano njezinim rukopisom. Pogladio bi svoje ime napisano njezinim

rukopisom; kad bi mogao, kažiprstom bi prešao preko slova pisanih plavom tintom, ali zna da to ne može

učiniti pred njom; stoga samo zahvali, vrati joj mapu i ona je spremi. Saginjući se do ruksaka, Leonor pramen

kose padne na lice i tek tada Pablo primijeti da joj danas kosa nije vezana u rep i da mu se sviđa tako

raspuštena. A svida mu se i njezina majica, nalik onima koje uvijek nosi, istrošene trapericc i crne tenisice do

gležnja koje je nosila i onog dana kad ju je upoznao.

- Što si me ono pitao?

- Kad?

- Prije, kad smo oboje počeli govoriti u isti čas.

- Ne sjećam se.

- Nešto o biciklu, mislim.

- Ah, da, pitao sam te jesi li kupila taj bicikl.

- Ne, Damiánov je. Jučer smo se provozali i ostavio ga je kod mene.

- Tko je Damián?

- Moj dečko.

- Kučka - reče Barletta i Pablo se zapita zašto se njegov prijatelj baš sad morao pojaviti.

- Zapravo, moj bivši dečko, onaj iz Mar de Plata.

- Ah, i dalje se viđaju... -dobaci Barletta.

- Da, bicikl je super, nema boljeg.

- I ostavio ti je svoj. Znači, vratit će se.

- Ma da, stalno dolazi. Ili ja idem.

- Takve su ti one, buraz - priklopi Barletta i potapša ga po ramenu - sad su ti sve ženske takve, slobodne.

Ti bi htio da su samo tvoje, ali moraš se zadovoljiti s tim da ih imaš samo djelomično ili ćeš ostati kratkih

rukava. Slobodne, lijepe i kučke. Pablo se pomakne u nastojanju da umakne Barletti. Nema volje raspravljati s

njim o tome kakva jest ili kakva je bila Leonor Corell.

- Mogu li te nešto upitati? - reče on.

- Da.

- Zamolio bih te da mi potražiš nešto medu Jarinim papirima.

- Što to?

- Nekakav papir na kojem se dobro vidi njegov rukopis, ali da to bude izvješće o zgradi ili o pukotini,

koje govori o gradilištu, samo ne o meni.

- Potražit ću i reći ću ti. Nešto će se sigurno naći.

- To mi je hitno potrebno.

- Pogledat ću ti već večeras.

Ponovo utonu u tišinu, Leonor ispravi bicikl, okrene pedale, namjesti ih za pokret i pozdravi se.

- Dobro, idem ja jer ću inače i danas zakasniti. Poslat ću ti to čim stignem - reče, zajaši bicikl i krene.

- Važi. Sretno na poslu - poviče Pablo dok se udaljavala i zadrži pogled na njezinoj kosi što joj je

vijorila na leđima.

- Znači, nije bila - reče Barletta.

- Što nije bila? - odvrati on.

- Ljubav.

Pablo trenutak razmisli, slijedi je pogledom sve dok se sasvim ne izgubi.

- Ne, zar ne? - reče naposljetku, kad se Leonor sasvim izgubi.

Ako je ona bila ljubav, nije to ni znao.

- Znači, opet ništa.

- Opet ništa.

- I gdje ćeš je sad tražiti?

- Što?

- Ljubav.

- Neću je više tražiti. Ako je tu negdje, već će mi dati nekakav znak.

- Znak? Kakav znak?

- Jasan i nedvosmislen.

19

Pablo je cijeli dan u uredu kao da se ništa nije dogodilo. U ovom razdoblju manje je posla. Započeli su

rad na nekoliko gradilišta, ali zbog potresa na burzi neke zemlje ili svih zemalja koje imaju burzu - Pablo

zapravo ne razumije kako se sve to tiče ulice Giribone -građevinski radovi prekinuti su na nekoliko mjeseci.

- Ovo je stand by, Pablo, čekanje da se stvari slegnu - reče mu Borla kad popodne svrati u ured i upita

ga: - Što mi možeš reći o stanju na tržištu?

Ako ima išta što bi Pabla u ovom trenutku manje zanimalo u životu, to je kakvo je stanje na ,,tržištu".

Što su uopće ta tržišta? Tko su tržišta? Gdje se nalaze? Mogu li se dodirnuti onako kako je on dodirivao Leonor

Corell? Ili dodirnuti onako kako je on dodirnuo Jarinu pukotinu? Može li ih se zakopati u temelje i prekriti

betonom? Neka mu onda nitko ništa ne govori o tržištu.

- Ima li još kakvih novosti? - upita Borla prije ulaska u svoj ured.

- Zasad ništa, sve je u redu - odvrati Pablo.

Marta Horvat i ne dolazi u studio. Već je dugo nije vidio. Zna da je ovaj tjedan otvorila novo gradilište -

posljednje koje je Borla odobrio prije krize - krize? - i miris iskopane zemlje, kamioni koji istovaruju materijal,

žamor radnika koji ovise 0 njoj, kao i mnoge druge stvari Martu Horvat tako uzbuđuju da tjednima ne silazi na

zemlju. U slobodnim trenucima Pablo Simó ponovo pokušava oponašati Jarin rukopis. „Što bi se dogodilo da...

” „Što bi se dogodilo...” da jedno popodne...” ,,Jer one noći... ” „One noći...” „...pogreška...” „dogodila se

pogreška....” „Što bi se dogodilo da...”

Pred kraj dana Pablo izvuče svoj fascikl sa skicama i ponovo nacrta svoju zgradu od jedanaest katova

koja gleda na sjever. Uvijek istu: isto pročelje, isti prozori, isti raspored, isti ulaz. Ali ovoga putu, kad je crtež

zgotovljen, prebroji katove i zaustavi se na petom. Odabere jedan prozor, nasumično, i na zidu pokraj njega

nacrta pukotinu, u tom mjerilu neupućenu oku gotovo nevidljivu, ali stvarnu, ondje je i nitko je ne može

zanijekati jer on ju je sam nacrtao, odozgo prema dolje, slijeva nadesno, navlas istu pukotinu koja prolazi

zidom u stanu koji je nekoć bio Jarin, a danas je Leonorin.

Tog popodneva, po izlasku iz ureda, umjesto da ode u podzemnu, prošeće nekoliko ulica do agencija za

nekretnine i raspita se o stanovima za iznajmljivanje.

- Malen, dvije-tri sobe najviše. Malen i jeftin. Po mogućnosti namješten.

Pokažu mu fotografije stanova koji udovoljavaju njegovim uvjetima. Pablo ih letimično pogleda, tek

toliko da se čini kako ga izgled stana zanima, potom sklopi oči pa ih otvori prstima, kao da ga boli glava ili su

mu oči već umorne, i pokuša se prisjetiti ulica u kojoj se svaki od tih stanova nalazi. U nekim slučajevima to

mu pođe za rukom, a u drugima ne; lakše mu je s onim područjima u kojima je tražio zemljišta za Borlu. Ako

ga sjećanje ne vara, stan koji mu nude kod ulice Federico Lacroze mogao bi biti u blizini zemljišta koje su

namjeravali kupiti za gradnju nove škole jer se stara počela tresti nakon krize 2001. godine, i naposljetku se

srušila tri godine poslije, za dlaku su ga izgubili i dobio ga je drugi studio. I stan u ulici Tronador, mogao bi se

zakleti, nalazi se pokraj kućerine s početka stoljeća koju su srušili prije nekoliko mjeseci i već su postavili tablu

i ogradu. Zabilježi adrese stanova koji ga zanimaju; svoje podatke ne ostavlja, ali obeća da će nazvati i

dogovoriti sastanak te stanove osobno pogledati. Nakon posjeta posljednjoj agenciji za nekretnine, prošeće

ulicom da prije mraka pogleda stanove koje je zabilježio. Onaj na uglu ulice Federico Lacroze na kraju ipak

nije pokraj zemljišta koje su namjeravali kupiti za školu, a nisu - ondje je samo neka zgrada između kuće i

zemljišta - ali stan u ulici Tronador uistinu se nalazi pokraj srušene kućerine i na tom je zemljištu studio

Arhitekt Garrido&Partneri započeo graditi dvoetažne stanove koji će, ako tabla ne laže, biti luksuzni. Garrida

ne poznaje, tim bolje. Uđe u telefonsku govornicu, nazove agenciju za nekretnine i dogovori sastanak i posjet

stanu sutradan. Potraži ulaz u podzemnu i uputi se kući.

Ne ulazi u kafić na posljednju kavu prije povratka kući, već ide ravno u svoj stan. Uđe i razveseli se kad

nikog ne zatekne u dnevnoj sobi jer tako može neometano poći u kupaonicu, ne mora se nikome javljati ni

davati objašnjenja. Umije se, pa se ponovo umije; obriše lice ručnikom ne trljajući, samo ga lagano nasloni na

lice i zagleda se u ogledalo.

Potom iziđe i potraži Lauru. Zatekne je u sobi koja je do danas bila njihova, koja je dvadeset godina bila

njihova. Kaže joj da odlazi, da se odlučio rastati. Ona mu ne vjeruje, smije se, zatim se razbjesni i stane vikati,

zaprijeti mu da će večeras spavati na kauču u dnevnoj sobi - ne zato što mu je povjerovala da će se rastati, već

zato što se prema njemu ponaša kao prema djetetu koje treba kazniti da bi se znalo vratiti na pravi put - i

naposljetku ga zamoli da iziđe, a ona se zatvori u sobu zalupivši vrata za sobom. Laura je uvjerena da su

planovi njezina muža samo posljedica rasprave od prije nekoliko dana nakon svađe s Franciscom i odluči da mu

to mora reći prije spavanja. Pojavi se u kuhinji, u spavaćici, dok je on sebi podgrijavao večeru:

- Živčani smo zbog svega što nam priređuje ta mala. Ali samo još nedostaje da to naruši naš brak.

I ne čekajući odgovora ili komentara, kao da je riječ o mudroj izreci koju mu dobrohotno poklanja da o njoj

razmisli, vrati se u svoju sobu. Pablo po glavi još premeće ženine riječi - ženine? „da to naruši naš brak". Ali

zar Laura misli da njihov brak dosad već nije narušen? Zar Laura doista misli da se ovakav način života koji oni

vode već dvadeset godina može nazivati brakom? Zar je dovoljno dijeliti režije, kuću, doručke i večere,

sporadične razgovore, postelju u kojoj se rijetko kad nešto događa, televizor, odgoj kćeri, račun u banci i

društvene obveze da bismo mogli reći kako je brak stvar dogovora i vođenja poslova bez većih neugodnosti?

„Da to ne naruši naš brak", rekla je Laura, a Pablo zna da se to neće dogoditi jer brak o kojem ona govori

ionako više ne postoji. Svjestan je on toga već duže, iako nije imao snage sam sebi to priznati jer je u neke

stvari - da Djed Mraz postoji, da zubić-vila toliko voli zube da nam ispadaju samo da bismo ih njoj dali, da nas

učiteljica sve jednako voli, da je ljubav vječna - teško prestati vjerovati iako su dokazi (ta vidjeli smo kako

mama stavlja darove pod bor) nepobitni.

Te iste večeri, dok Laura spava, Pablo ude u spavaću sobu i, nastojeći biti što je moguće tiši, spremi ono

najnužnije u kofer. Sljedećeg jutra, malo prije nego što će njegova kći krenuti u školu, uđe u njezinu sobu da s

njom porazgovara. Objasni joj da će potražiti stan u kojem će živjeti jer su se on i njezina majka odlučili rastati,

odlučivši se za pristup prema savjetima moderne psihologije kojim se djecu nastoji poštedjeti trauma.

Ali čini se da Francisca nije uvjerena.

-Je li to zbog onog nekidan? - upita ga. - Zbog onog s Anom?

On je umiri, uvjerava je da nije tako, da odluka koju su donijeli nema veze s njom, da je to nešto što su

njezina majka i on odavno trebali učiniti. Pablo je odlučan, nepokolebljiv, ne ostavlja prostora da se njegova kći

osjeća krivom, jer krivnja nije njezina. Smatra da je time razgovor s Franciscom završen, ali ona ga upita:

- Zašto? - jer nas je život u braku prestao činiti sretnima.

- Ne, ne pitam te zašto se rastajete, pitam te zašto se to događa, zašto jednog dana više ne voliš tu osobu,

zašto s njom više nisi sretan. Hoće li se to i meni dogoditi?

Pablo bi joj volio reći da neće, da se to njoj neće dogoditi, da će se zaljubiti i da će to trajati do kraja

života. Pomisli da bi Francisca cijeli svoj život mogla proživjeti s istom osobom i to ga prestraši, pomalo i

zaboli, i zapita se je li cijeli život s istom osobom uistinu prava vrijednost ili je riječ samo o stanju posvemašnje

ravnodušnosti. Jer život je dug, svakim danom sve duži, a ljubav je odveć teško prepoznati upakiranu u toliki

vatromet i pepeo koji nikako da se ugasi.

- Ne znam, ljepotice. Ali bit ćeš sretna, siguran sam da ćeš znati biti sretna, s kim god bila.

Francisca utihne, a on krene prema vratima. Na trenutak se zaustavi i zamisli pa joj otkrije da je na neki način

ipak imala prste u njihovoj odluci - barem s njegove strane - jer mu je pokazala da čovjek može napraviti ono

što želi i da nije odmah smak svijeta.

- A ako i bude smak svijeta, valjalo bi upitati Hawkinga što se dogodilo, ali to sigurno ne bi imalo

nikakve Veze s nama.

Francisca se nasmije:

- Znaš ponešto o Stephenu Hawkingu?

- Ma kakvi - reče on 1 oboje se nasmlju.

Najednom se ona uozbilji.

- Što je? - upita je Pablo.

- Obećaj mi da ćeš me odvesti sa sobom, čim nađeš stan.

Pablu se stvori knedla u grlu, ne može riječ izgovoriti. Ali potvrdno kimne, nekoliko puta, a kad se malo

pribere i kad postane siguran da mu glas neće zadrhtati, progovori:

- Obećavam.

I ne laže.

Priđe joj, poljubi je u čelo i reče:

- Bolje da idem, moraš se spremiti, ne želim da zbog mene zakasniš u školu.

Pablo iziđe iz njezine sobe i sačeka u kuhinji. Iako u to doba dana već putuje podzemnom, sad je još u

kući, čeka da se Laura - koja je sinoć uzela previše tableta - probudi.

- Dakle, istina je? - reče ona ugledavši kofer i oči joj se ispune suzama.

- Da.

- Može li se znati zašto?

- Jer ne nalazim razloga da ostanemo zajedno.

- Nije ti dovoljno biti u braku?

- Ne.

- I misliš da si zato poseban. Reci mi, koliko bračnih partnera znaš koji imaju drugoga razloga ostati

zajedno osim pukog održavanja braka? Pablo, to je romantična i glupa predodžba o braku.

- Glup sam bio uvijek, a romantičan možda tek sad počinjem biti.

- U toj ti dobi ne pristoji.

Pablo pomisli da je bolje šutjeti. Nema više o čemu razgovarati, samo bi se ponavljao, samo bi

prežvakavali sinoćnju svađu. Osim toga, možda ona i ima pravo, možda mu u toj dobi uistinu ne pristoji biti

romantičan. Je li Laura upravo ono što on danas vidi? Je li Laura ono što je mogao vidjeti svih ovih jedanaest

tisuća sedamdeset dana što su ih proveli zajedno? Ili je možda postojala i neka druga Laura, Laura koju Pablo

nikad nije znao upoznati? Je li ona mogla izraziti neke druge strane svoje ličnosti, je li mogla biti drugačija

žena uz nekog drugog muškarca ili sama? Pablo pomisli da su je svakodnevno i protekle godine uvukle u

klopku, da Laura nije samo ono što on vidi, ali klopka je neizbježna, kobna.

- Postoji li druga žena? Imaš li drugu ženu, Pablo? - upita ona i prvi joj se put glas slomi.

- Ne, Laura, nemam drugu ženu. Nemam ništa, ovaj kofer i onog mrtvaca kojeg sam zakopao pod

temeljima zgrade.

- Ah, da, čuveni mrtvac. Mislio si da me možeš zavarati? Podcijenio si me, Pablo. Taj mrtvac ne postoji.

Rekao si mi to samo zato što si mislio da ću ja tebe zbog toga ostaviti. Ali kako vidiš i sam, nije ti upalilo,

nisam te ostavila. Od druge sam ti ja sorte. Ja sam za u dobru i u zlu. S mrtvacom ili bez njega. Ako se želiš

rastati, morat ćeš se ti iseliti.

- To i činim - reče Pablo, podigne svoj kofer i iziđe. U hodniku ispred ulaznih vrata sustigne ga

Francisca i preda mu nekakav CD.

- To je onaj s Leonardom Cohenom, nisam ti ga još spržila, ali uzmi moj, ja ću ga lako opet nabaviti.

- Hvala ti.

- Ne zaboravi što si mi obećao.

- Nisam zaboravio, učinit ću to. Nazvat ću te čim doznam gdje ću spavati.

Ona mu priđe i zagrli ga.

- Volim te - šapne mu Francisca na uho.

- Volim te - reče on.

Francisca se vrati u stan pokušavajući skriti suze. I u tome su on i njegova kći slični? U skrivanju suza?

Pablo uđe u dizalo, pritisne nulu i u želucu osjeti kako se spušta, čvrsto držeći svoj kofer.

Spuštajući se kat za katom, zapita se kad mu je posljednji put netko rekao ,,volim te” i kad je sâm to

nekome rekao. I ne može se sjetiti. Ni kad stigne u prizemlje još uvijek se ne može sjetiti kad se to dogodilo

posljednji put.

20

U ured je stigao kasnije no obično, s koferom u ruci. Odloži ga u spremu, pokraj smotanih tepiha koji su

preostali nakon preuređenja Borlina stana, a kojih se njegova žena htjela riješiti, skupa s namještajem

korištenim na posljednjoj prezentaciji maketa. Na izlasku nagazi na omotnicu koju je netko gurnuo ispod vrata.

Na njoj je pisalo: „Pablo Simó", „Od Leonor". Zapita se je li nedavno bila tu, dok je on bio u spremi, i nije

željela ulaziti da mu se ne mora javiti ili je omotnica bila tu kad je ušao, ali jednostavno je nije primijetio.

Otvori je, u njoj nađe papir koji je tražio od Leonor - detaljan opis evolucije pukotine, dan za danom - i, na

svoje iznenađenje, nekoliko fotografija od subote koju su proveli zajedno: on joj pokušava uzeti fotoaparat iz

ruke pred zgradom Liberty, on plazi jezik pokraj ulaza u kemijsku čistionicu; i još tri fotografije kad nije ni

znao da ga je fotografirala: kako prelazi ulicu Rivadavia, druga kad zaustavlja taksi, treća kod grafita Sangre

terca. Na ružičastom papiriću, zakačenom spajalicom za jednu fotografiju, stajalo je: „Hvala ti na svemu.

Leonor". Pablo se zagleda u njega; iako to izričito ne kaže, njemu to zazvuči kao oproštaj. Papir s Jarinim

rukopisom stavi u omotnicu koju naslovi „Papiri Nelsona Jare" i spremi ga u posljednju ladicu svog radnog

stola - mjesto na kojem lako može biti pronađeno kad on više ne bude tu radio - i doda fotografije s ružičastim

papirićem u fascikl sa skicama zgrade koju će jednog dana sagraditi.

Potraži list čistog papira i napiše:

Što bi se dogodilo da vas ovih dana, jednog popodneva posjetim? Što bi se dogodilo da jednog

popodneva doznate da sam živ? Da se potkrala kobma pogreška koju ste previdjeli, a i dalje je previđate - da

kad ste me bacili u jamu, nisam bio mrtav, i da je prst sudbine, nepažnja ili faktor htio da iziđem prije

izlijevanja vašeg prokletog betona. Što bi se dogodilo? To ćemo uskoro doznati jer jedno od ovih popodneva

naći ću se s vama da vam izručim svoje najsrdačnije pozdrave, pozdrave koje već tri

godine držim u sebi.

Nelson Jara

Pablo otvori ladicu svog radnog stola, pogleda papir s Jarinim rukopisom u omotnici koju mu je poslala

Leonor i uvjeri se da mu nije ispalo tako loše kako je mislio. Potraži drugu omotnicu i istim rukopisom na njoj

napiše: ,,Arhitekt Borla, partnerica arhitektica Marta Horvat i ne-partner arhitekt Pablo Simó”. U nju uloži

poruku koju je upravo napisao, obliže unutarnji rub preklopa omotnice i zatvori je. Zatim je stavi u džep jer će

tek po izlasku iz ureda imati vremena otići do pošte i ubaciti je u sandučić.

Kad Borla stigne, Simó zatraži sastanak. Arhitekta iznenadi tolika formalnost, ali pristane.

- Dođi u moj ured za pet minuta. I donesi nam dvije kave.

Pablo ude u Borlin ured deset minuta poslije samo s jednom kavom u ruci.

- Ti nećeš? - upita ga šef, naspe šećer u svoju i promiješa ga.

On odvrati da neće, da pije samo jaku i kratku kavu, espresso. Borlu ne zanima ništa o tipu kave koju

Pablo pije i to mu smjesta stavi na znanje:

- O čemu želiš razgovarati, Pablo? Ne o kavi, pretpostavljam, zar ne?

- Ne, ne, Mario. Želio sam te obavijestiti da više neću raditi u studiju.

- Molim?

- Pa to, da više neću raditi s vama.

- A zašto?

- Mijenjam život, želim učiniti neke stvari za koje dosad nisam imao vremena.

- Kao naprimjer? Prijeći planinu pješice ili popeti se na Lanín?

- Pablo ne odgovara i Borla nastavi - Imam prijatelja koji je u četrdesetoj ostavio sve da bi se popeo na

Lanín, znaš, i u četrdeset i prvoj ponovo je radio u istom odvjetničkom uredu, ali za znatno nižu plaću.

- Ne, neću se popeti na Lanín. Podići ću zgradu.

- Ozbiljno?

- Da, jednu o kojoj razmišljam već dugo.

- A zašto mi ne pokažeš projekt? Ako išta vrijedi, sagradit ćemo ga.

- Ne vjerujem da će za tebe biti vrijedan.

- U redu, ako tako malo vjeruješ u to što ćeš učiniti...

- Ja vjerujem u ono što ću učiniti, ali to nije projekt koji bi svakoga zanimao.

- Ti ćeš uložiti novac?

- Zašto me nikad nisi imenovao partnerom?

- U nekoj zgradi?

- Ne, u ovom uredu.

- Zato što... ne znam, jer nije bilo potrebe, jer to nikad nisi tražio. Želiš da te imenujem partnerom? Ako

se o tome radi... pa, ne znam, uz neki simbolični postotak.

- Ne, više ne, sad želim otići.

- I kad ideš?

- Ne znam. .. za nekoliko dana.

- Ne možeš me ostaviti samo tako, od danas do sutra.

- Moram početi raditi odmah.

- Imaš drugi posao?

- Nešto svoje. S onim što dobijem tamo skupit ću dovoljno da sagradim svoju zgradu.

- Ah, znači to tvoje mora biti nešto dobro. Ostaješ u struci ili je to neka druga vrsta posla?

- Ostajem u struci. Ili, bolje rečeno, oko struke.

- Oko struke... Vidiš, to ti je dobro. Arhitektura sama, kao što su nas učili na fakultetu, više nije biznis,

ali zato danas ima mnogo prostora „oko” arhitekture. Reci mi o čemu se radi, možda ću se i ja htjeti uključiti.

- U redu, kad bude sve razrađeno, zvat ću te.

Razgovor je završen, ali Pablo ne ustaje. Osjeća da još nešto nedostaje, da bi oproštajni razgovor nakon

toliko godina morao završiti zagrljajem, stiskom ruke drugačijim od onog uobičajenog ili s kakvim poklonom.

Možda bi on trebao preuzeti inicijativu, prijeći tih nekoliko koraka do Borle i zagrliti ga? Ili ga pošteno

mlatnuti? Borli se njegovo zadržavanje u uredu i njegova šutnja nimalo ne sviđaju.

- Dobro, onda... sve smo se dogovorili - reče.

- Sve smo se dogovorili - odvrati naposljetku Pablo i iziđe.

U podne ode do agencije za nekretnine i potpiše ugovor o najmu stana u ulici Tronador, ali unatoč

njegovoj upornosti, rekoše mu da se do sutra ne može useliti. Nije na to računao i tek tada shvati da će morati

negdje prespavati tu noć. Iz agencije se pješice uputi natrag u ured, putem u sandučić ubaci omotnicu koju je

imao u džepu - s običnom markom, tako da dođe kad njega ondje više ne bude -i osjeća da stvari polako, ali

konačno, idu svojim smjerom.

Nešto poslije, na uglu ulica Céspedes i Álvarez Thomas, prelazeći cestu i gurajući kolica s bebom, neki

ga čovjek pozdravi. Pabla obuzme neki čudan osjećaj, zna da je to netko koga poznaje, ali ne može se sjetiti o

kome je riječ. Čovjek je pretio, ono malo kose što mu je ostalo okružuje ćelu, nedavno nastalu, ali nepobitno

ćelu: prosijeda mu je, duga i rijetka kosa skupljena u rep. Nosi uredsku odjeću - bijelu košulju, kravatu i sive

hlače bez sakoa - ali zgužvanu i nekvalitetnu. Prestar je za tako malu bebu, a premlad da bude djed. U visini

prsiju, znoj mu probija ispod košulje. I sad mu taj čovjek odlučno prilazi.

- Pablo Simó, ti si, buraz? - reče i prije nego što ovaj odgovori, priđe mu i zagrli ga.

Tek kad je rekao ,,buraz”, Pablo sbvati da pred njim stoji Tano Barletta.

- Isti si - reče mu prijatelj.

- I ti si - slaže Pablo, za kojega je Barletta onaj Barletta koji se s vremena na vrijeme pojavi, zamrznut u

dvadeset i četvrtoj ili dvadeset i petoj. - Je li to tvoja beba?

- Da, donijela roda. Imam još dvoje, tamo su s mojom ženom - reče i pokaže prema kafiću.

- Dakle, ipak si se oženio...

- A e, što ćeš? Na kraju se čovjek umori od samoće.

- I gdje radiš? - upita ga Pablo.

- U jednoj tvornici uredskog namještaja. Posao je dobar, namještaj je dobar, važni klijenti, veliki.

- Dizajniraš namještaj?

- Ne, ja sam ti više na marketinškom odjelu, ma te stvari, znaš.

- Da, znam.

- Prodajem, da budemo konkretniji; posjetim klijenta, pogledam što mu treba i to mu prodam.

- I jesi zadovoljan?

- Da, jesam... čuj, sretan sam što imam posao, obitelj mi je dobro, što čovjek više može tražiti. - Da, ne

možeš tražiti više od toga, je l' da?

Nastane tajac, obojica se promatraju. Nebo i zemlja, pomisli Pablo, čak i sad, nakon dvadeset godina, i

zapita se što u ovom trenutku o njima dvojici - o njemu i o sebi - misli Tano Barletta.

- Evo mi žene, sačekaj da te upoznam.

Barletta ženi objasni tko je Pablo, ona ga pozdravi i natjera djecu da ga i ona pozdrave. Sudeći prema

reakciji, Pablo zaključi da joj ga Tano nikad nije spominjao, a ako ponekad i jest, ona se toga ne sjeća. Dva se

starija dečkića svađaju i Barletta brzo ali nježno po glavi lupi onoga bliže sebi.

- Mali, nemoj me sramotit' pred starim prijateljem - reče.

Potom obojica pokušaju dodati rečenicu, dvije, tek da susret ne završi tako.

- Ostavit ću ti svoje podatke - reče Barletta i pruži mu posjetnicu s logom tvornice namještaja za koju

radi.- Nazovi me i otići ćemo nekamo na ručak, može? Da se malo prisjećamo starih vremena. Baš nam je

dobro onda bilo, je l' da?

- Da, dobro nam je bilo - odvrati Pablo.

Kad Barletta, njegova žena i djeca prijeđu ulicu Álvarez Thomas,

Tano se okrene i povikne:

- Pozdravi Lauru i malu.

- Hvala - reče on.

Popodne se Pablo uputi na gradilište da se oprosti od Marte Horvat. Priđe zaštitnoj ogradi i zastane,

izdaleka promatrajući, možda posljednji put, kako se nosi s radnicima. Ona je za njih kraljica, pomisli, kraljica

tim muškarcima koji se naokolo motaju s ciglama, kabelima, gleterima, pijucima i lopatama. Unatoč godinama

koje su na njoj ostavile znatno manje traga nego na drugim ženama, i dalje je jedna od najljepših žena koje je

ikad upoznao, ali Marta Horvat na Pabla više ne utječe kao nekad. Zašto, upita se. Zašto je sad može gledati a

da ne osjeća potrebu da je zamišlja nagu, zašto više ne osjeća ljubomoru zbog svih tih muškaraca oko nje, zašto

njegovo tijelo više ne reagira na njezino tijelo kao nekoć? Je li i želja koju muškarac osjeća prema ženi samo

vatromet koji se, poput ljubavi, jednog dana ugasi?

Pablo krene prema njoj i prvi put ne osjeti strah da će prema njemu biti gruba, što mu se nikad nije

sviđalo.

- Otkud ti ovdje? - upita ga Marta.

- Došao sam te pozdraviti. Odlazim iz studija - reče Pablo i zakleo bi se, zar je to moguće? –

da ju je ta vijest iznenadila i ražalostila.

- Ne, ne vjerujem ti. - Ma šališ se.

- Ne, Marta, ne šalim se.

- Ali zašto, Pablo? Zašto odlaziš?

- Sagradit ću onu zgradu koju si vidjela i koju sam u uredu crtao do iznemoglosti. I nemoj mi opet reći

da mi od toga nema vajde, molim te - reče joj, a Marta se, na njegovo iznenađenje, nasmije.

- Zakuni mi se da sam ti rekla da ti od toga nema vajde.

- Kunem ti se.

- Grozna sam.

- Jesi, grozna si.

Pablu se učini da su se Marti Horvat oči ispunile suzama, mora da je tako, jer je spustila

sunčane naočale s glave iako joj sunčeva svjetlost, u to doba dana, više ne može smetati.

- Koliko godina imaš, Pablo? - iznenadi ga pitanjem.

- Četrdeset i pet.

- Tri manje od mene - reče Marta, zamisli se i nastavi: - Misliš da još uvijek imamo vremena okrenuti

kormilo i otploviti u drugom smjeru?

- Ja sam udario u santu leda, nemam izbora, ne preostaje mi drugo doli okrenuti kormilo.

- Imao si sreće, ponekad je potrebno udariti u santu leda - odvrati ona i on se zapita hoće li pismo koje je

napisao Jarinim rukopisom postati ledena gromada koja je Marti toliko potrebna.

Zatim mu, nadmašivši sva očekivanja koja je Pablo ikad mogao imati u boljim vremenima, Marta priđe,

zagrli ga, ostane trenutak priljubljena uz njega, brzo ga poljubi u obraz i, kao da ju je toliko iskazivanje

nježnosti posramilo, brzo se pozdravi:

- Dobro, moram ići, imam puno posla. Sretno, Pablo, ako nešto zatrebaš, znaš gdje sam.

Nakon tih riječi Marta se udalji i ne čuje kad joj Pablo odgovori:

- Da, znam gdje si.

Pablo se vrati u ured kad su svi već otišli, ne samo iz njegova ureda nego i iz ostalih ureda u zgradi.

Prije ulaska kupi pizzu i malo pivo. Rasprostre ono što je ostalo po svom radnom stolu i nastavi jesti. Prisjeti se

posljednje večere Nelsona Jare, na tom istom mjestu, ali u vrijeme kad je zgrada bila samo nagovještaj u

iskopanim temeljima. Prisjeti se ostataka pizze koje je upravo on počistio. I Jarinih cipela, i težine njegova

tijela, i čekića, ali danas ga te uspomene ne pritišću toliko, kao da se najzad pomirio s njima. Potom nazove

Franciscu i objasni joj da će tu večer prespavati u hotelu, ali da će se već sutra useliti u unajmljeni stan i da će

joj dati sve podatke tako da može doći do njega. Čuje da je sretna i to ga smiri. Upita ga želi li mamu, on

odbije, kaže joj da danas radije ne bi razgovarao s Laurom, ali da će je sutra nazvati. Kad spusti slušalicu,

prošeće malo prostorijom, zaviri u kutke koje uskoro više neće gledati. Pomisli na trenutak kad će Borla primiti

omotnicu koju mu je poslao Nelson Jara. Baš je tako pomislio, omotnicu koju mu je poslao Nelson Jara, kao da

je uistinu živ, kao da će uistinu posjetiti one koji su mislili da je mrtav i zakopali ga. Zna da bi najbolje bilo da

Borla i Marta pročitaju pismo kad on više ne bude ondje. Tako neće morati lagati pred njima, hiniti zabrinutost

zbog pristiglog pisma, kao da i njega straši mogućnost da je Jara živ. Ne bi im morao reći: Jeste li sigurni da je

to Jarin rukopis? Ne bi im morao iz posljednje ladice svog radnog stola izvlačiti papir s kojeg bi mogli

usporediti Jarin rukopis i tako raspršiti svaku sumnju. Krene u spremište iz svog kofera uzeti nešto odjeće koju

posloži na improvizirani krevet između svog i Martinog stola. Legne, stavi ruke pod glavu i shvati da prvi put u

dvadeset godina gleda strop prostorije u kojoj radi. Pogledom slijedi svaki kutak, svaku lampu, svaku

nepravilnost zida ili boje.

Naposljetku sklopi oči i pokuša zaspati. Zna da bi noćas mogao sanjati Martu Horvat, Leonor Corell,

Lauru ili Franciscu. Ali kad bi mogao birati, ne bi sanjao nijednu, volio bi sklopiti oči i zaspati, da mu nijedna u

san ne dolazi, bez obzira iz kojih su ga razloga i kojim intenzitetom nekoć posjećivale u snu. Jer večeras je

uistinu umoran, jako umoran.Večeras ne želi ništa od njih: ne želi ni ljubav, ni nježnost, ni želju, ni priljubljena

tijela koja se traže, ni volim te.

Pablo Simó večeras samo želi sklopiti oči i da ga svi puste na miru, da se naspava.

21

Rano sljedećeg jutra Pablo Simó pojavi se u agenciji za nekretnine sa svojim koferom i fasciklom sa

skicama zgrade od jedanaest katova koja gleda na sjever i zatraži ključeve unajmljenog stana. Nešto kasnije

otvara vrata stana u kojem će živjeti sljedećih nekoliko mjeseci. Odnese kovčeg u spavaću sobu; vrati se u

dnevnu sobu, otvori prozor, udahne i osjeti sunčevu toplinu na licu. Na brzinu odredi četiri strane svijeta;

zaključi da kad Studio Garrido&Partneri sagradi dvoetažne luksuzne stanove koje tabla obećava, sunca na svom

prozoru više neće vidjeti.

Na susjednom zemljištu gotovo da se ništa ne događa, ali ima dovoljno hrpa materijala i to ga smiri:

nitko ne kupuje cigle ako ih neće iskoristiti u gradnji. Tako to ide.

Vrati se u spavaću sobu, otvori kofer, odjene nešto udobnije: kratke hlače, majicu i tenisice. Otvori

unutarnji džep na koferu i izvuče svoju torbicu s alatom. Vrati se u dnevnu sobu. Iz fascikla sa skicama izvuče

posljednju, onu na kojoj je nacrtao Jarinu pukotinu. Nasloni je na bočni zid, kao da je slika koja u selidbi još

nije našla svoje mjesto, ali koju uskoro namjerava objesiti. Prošeće do drugog, susjednog zida, onog bližeg

zemljištu na kojem će studio Arhitekt Garrido&Partneri uskoro iskopati jamu i naliti temelje zgrade s

dvoetažnim luksuznim stanovima koje namjerava sagraditi. Otvori torbicu s alatom, izvuče čekić i dlijeto,

pogladi zid, uoči dvije, tri nepravilnosti u nanosima boje i zatim, kao da je to cijelog života radio, počne kopati

svoju pukotinu. Polako i bez žurbe izdubi samo početak žlijeba, zna da će s vremenom rasti, u skladu s

udarcima koje joj on sam bude zadao. Dan za danom fotografirat će povećanje pukotine, bilježiti novonastalu

dužinu, imat će bilježnice u kojima će zapisivati sastanke s neprijateljima i potencijalnim suradnicima, mjerit će

širinu i dubinu rascjepa, i čekat će.

Udari i izdubi zid, udari i izdubi pa još jednom udari i još malo zida izdubi.

Zakašlje od nastale prašine, ali ne staje, stat će tek kad iskopa dužinu predviđenu za taj prvi dan, onako

kako je zamislio.

Osvrne se iza ramena i potraži ga. Zna da mora ondje biti, i jest ondje, stoji iza njega i promatra što radi.

Pablo Simó ga pogleda očekujući njegovo mišljenje i Nelson Jara bez riječi potvrdno kimne jedva se

primjetno nasmiješivši.

Bilješka o autorici

Spisateljica, scenaristica i novinarka Claudia Piñeiro (1960.) nova je argentinska književna zvijezda.

Slavu u domovini, ali i izvan nje donosi joj 2005. g.roman Las viudas de los jueves (Udovice četvrtka uvečer), u

kojem postavlja tematski okvir i drugimsvojim hvaljenim djelima, a to su život i dekadencija argentinskog

društva, pogotovo njegova visokog i višeg srednjeg sloja. Uvjerljivost ovog nesmiljenog psihološkog i

socijalnog portreta Argentine, ali i čitava zapadnog svijeta, Claudiji Piñeiro donijela je brojne čitatelje i ugledne

kniževne nagrade, a djela su joo prevedena na više svjetskih jezika. Autorica živi i radi u Buenos Airesu.