Čovjek koji je sadio drveće
DESCRIPTION
Čovjek koji je sadio drvećeTRANSCRIPT
![Page 1: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/1.jpg)
1
Čovjek koji je sadio drveće
Priče koje nadahnjuju
Napomena: Autor: Jean Giono; Prevela i priredila: Alma Mirvić
Prije mnogo godina, pješačio sam visovima potpuno nepoznatim turistima, u ovom starom predjelu gdje se Alpe strmoglavljuju u Provansu. Zaputio sam se u tu dugu šetnju ovim napuštenim, ogoljenim i monotonim predjelima, na 1200 i 1300 metara nadmorske visine. Ništa tu nije raslo, osim divlje lavande.Prelazio sam to područje u najširem dijelu, i poslije tri dana pješačenja našao sam se usred neuporedive pustoši. Podigao sam šator pored ostataka jednog napuštenog sela. Već prethodni dan mi je nestalo vode i trebalo ju je naći. Nagomilane kućice, iako u ruševinama poput starih osinjih gnijezda, navodile su na pomisao da je tu nekada morao biti izvor ili bunar. I zaista je i bio jedan izvor, ali je presušio. Pet ili šest kuća, bez krova, izudarane vjetrom i kišom, malena kapela s urušenim zvonikom, bijahu poredane kao kuće i kapele u selima punim života. Ali ovdje sav život bijaše iščeznuo.
Bio je to lijep junski dan, sjajan od sunčevog svjetla, ali ovom
nezaštićenom zemljom, bliskom nebu, bjesomučno je puhao vjetar. Urlao
je iznad olupina kuća poput lava kojeg su omeli u jelu. Morao sam
pomjeriti šator.
Poslije pet sati pješačenja još uvijek nisam pronašao vodu. Ništa mi nije
ulivalo nadu da ću je uopće i naći. Sve oko mene bila je ista suhoća, ista
oštra trava.
Učinilo mi se da sam u daljini primijetio malu crnu siluetu, uspravnu.
Zaključio sam da je to stablo na osami. Kako bilo, uputio sam se tamo.
Bijaše to jedan čobanin, a oko njega tridesetak ovaca odmaralo se na
užarenoj zemlji.
Dao mi je da popijem vode iz njegove mješine, a malo kasnije, odveo me je
i u svoju kolibu u uvali doline. Crpio je svoju vodu - odličnu vodu – iz
veoma dubokog prirodnog bunara iznad kojeg je on postavio primitivan
čekrk.
Malo je govorio. Tako se ponašaju oni koji žive sami, a moglo se osjetiti da
je on bio zadovoljan time. Bilo je to neobično u ovom opustošenom kraju.
1
![Page 2: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/2.jpg)
2
Nije živio u kolibi, već u pravoj kući izgrađenoj od kamena. Na njoj su bili
vidljivi tragovi njegovog napora i kako je spasio ruševinu koju je zatekao
po dolasku. Krov mu je bio jak i neprobojan. Vjetar je na crepovima
zvučao kao more na obali.
Unutra je sve bilo uredno namješteno, pod obrisan, puška podmazana, a
supa se krčkala iznad vatre. Primijetio sam da je bio svježe obrijan, da su
mu sva dugmad čvrsto prišivena, odjeća tako brižljivo zakrpljena da se to
nije moglo ni vidjeti. Podijelio je supu sa mnom, a kasnije, kada sam mu
ponudio svoju kutiju duhana, rekao mi da ne puši.
Njegov pas, šutljiv poput njega, bijaše dobronamjeran i bez podlosti.
Od početka se znalo da ću tu provesti noć; najbliže selo bilo je udaljeno
više od jednog i pol dana hoda. Osim toga, u potpunosti sam poznavao
odlike tih rijetkih sela u tom području. Bilo ih je četiri ili pet, raštrkanih,
daleko jedna od drugih na planinskim stranama, u šikarama bijelog
hrasta, daleko od puteva za motorna vozila.
U njima su bili nastanjeni ugljari koji su pravili drveni ugalj. To su mjesta
gdje se loše živi. Porodice, stiješnjene jedne na druge u klimi sa
pretjerano teškom zimom i ljetom, pokazivahu egoizam u ovoj zatvorenoj
posudi. Tamo je prebivala i nerazumna ambicija sa stalnom željom za
bijegom odatle. Muškarci su odvozili svoje vagone drvenog uglja u grad, i
onda se vraćali. I najjače vrline lomile su se pod stalnim mrvljenjem. Žene
su pripremale gorčinu. Svugdje je vladalo rivalstvo, u cijeni drvenog
uglja, kao i zbog klupe u crkvi, nad sukobljenim vrlinama, kao i nad
sukobljenim porocima i za opće miješanje poroka i vrlina, bez prestanka.
Iznad svega, vjetar je bez prestanka dirao u nerve. Samoubistva su
postala epidemija, bilo je čestih slučajeva ludila koji su se obično
završavali ubistvom.
Čobanin, koji nije pušio, ode po malu torbu i iz nje istrese na stol gomilu
žireva. Počeo ih je pažljivo pregledati, jednog po jednog. Pušio sam svoju
2
![Page 3: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/3.jpg)
3
lulu. Ponudih se da mu pomognem. Rekao mi je da je to njegov posao.
Ustvari, kad sam vidio koliko se on tome posvećivao, nisam dalje
insistirao. Bijaše to cijeli naš razgovor.
Pošto je na stranu odvojio dovoljnu veliku hrpu zdravih žireva, prebrojao
ih je u grupama od deset, vadeći one manje ili one koji su bili malo
puknuti, jer ih je sada još pažljivije pregledao. Pošto je tako odabrao
stotinu besprijekornih žireva, stao je i otišli smo na počinak. Prisustvo
ovog čovjeka ulivalo je mir.
Sutradan, pitao sam ga mogu li se kod njega odmoriti tokom dana.
Smatrao je to sasvim prirodnim – ili, da budem tačniji, ostavio je na mene
utisak da ga ništa nije moglo pomesti. Taj odmor mi je u potpunosti bio
potreban, a bio sam i zaintrigiran da saznam više.
Izveo je stado i poveo ga na ispašu. Prije odlaska, zaroni svoju torbicu
brižljivo odabranih i prebrojanih žireva u čabar s vodom. Primijetio sam
da je umjesto štapa sa sobom nosio željeznu šipku debljine palca, i dugu
veličine metar i po.
Pretvarao sam se da šetam, a paralelno sam pratio njegovu putanju.
Ispaša je bila u dolini. Ostavio je psa da se brine o malom stadu, i popeo
se do mjesta gdje sam stajao. Bojao sam se da je došao da me izgrdi zbog
nepristojnosti, ali uopće to nije pomenuo: on je ovuda, inače, prolazio, pa
me pozva da mu se pridružim, ako već nemam prečeg posla. Peo se 200
metara iznad, na uzvisinu.
Stigavši do mjesta gdje je želio biti, poče zabadati svoju željeznu šipku u
tlo, praveći rupice u koje je sadio žir, a potom ih zatrpavati. Sadio je
hrastove.
Pitao sam ga da li mu je pripadala ta zemlja. Rekao je da nije. Da li je
znao čija je? Nije. Pretpostavljao je da je to državno vlasništvo, ili je
možda pripadala nekim ljudima koji se nisu o njoj brinuli. Nije mu bilo
3
![Page 4: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/4.jpg)
4
stalo da sazna čija je. Sa najvećom pažnjom posadio je svojih stotinu
žireva.
Poslije ručka, nastavio je prebirati sjeme. Mora da sam bio isuviše
nametljiv sa svojim pitanjima, jer mi je odgovorio.
Već tri godine sadi drveće u ovoj osami. Posadio je stotinu hiljada žireva.
Od tih stotinu, 20 000 je izniklo. Od tih 20 000, računao je da će izgubiti
polovinu, zbog glodavaca ili svega što je nemoguće predvidjeti u
planovima Proviđenja. Ostaje 10 000 hrastova koji će nići u ovom mjestu,
u kojem ranije nije bilo ničega.
Tada sam se počeo pitati koliko godina ima ovaj čovjek. Sigurno mu je
bilo preko pedeset. Pedeset pet, rekao mi je. Zvao se Elzear Bufje. Nekad
je imao imanje u nizinama. Tamo mu je bio život. Izgubio je jedinog sina, a
onda i ženu. Povukao se u samoću gdje mu je zadovoljstvo pružao spori
život s ovcama i psom. Zaključio je da je ova zemlja umirala od želje za
drvećem. Dodao je da je odlučio, pošto nema nikakvog hitnog posla, da
popravi to stanje.
Mladost me je tjerala da budućnost zamišljam prema sebi i u smislu
potrage za srećom. Rekoh mu da će za trideset godina njegovih deset
hiljada hrastova izgledati veličanstveno. On mi je jednostavno odgovorio,
da ukoliko mu Bog podari još života, za trideset godina će posaditi još
toliko mnogo, da će deset hiljada izgledati kao kap u moru.
Osim toga, sada je proučavao razmnožavanje bukovog drveća, a imao je i
mali rasadnik sadnica, kojeg je uzgojio od bukovih žireva blizu svoje
kolibe. Sadnice, koje je od ovaca zaštitio žičanom ogradom, bile su
prekrasne. Razmatrao je da sadi i breze u dolinama, gdje je bilo nešto
vlage ispod površine tla.
Sljedećeg dana smo se rastali.
4
![Page 5: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/5.jpg)
5
Naredne godine, 1914., izbio je rat, u koji sam bio uključen pet godina.
Jedan vojnik u pješadiji nije imao vremena da razmišlja o drveću.
Rat se je okončao, a ja sam dobio mali demobilizacijski bonus i ogromnu
želju da konačno udahnem čisti zrak. S takvim ciljem sam se opet uputio
u ogoljene predjele.
Pejzaž se nije bio promijenio. Ipak, iza napuštenog sela u daljini primijetio
sam nešto poput sivkaste izmaglice, koja je poput ćilima pokrivala vrhove
brežuljaka.
Već dan ranije počeo sam misliti na čobanina koji je sadio drveće. “Deset
hiljada hrastova”, pomislio sam, “stvarno zauzimaju prilično mnogo
prostora".
Vidio sam, tokom onih pet godina, isuviše umirućih muškaraca i
pretpostavljao sam da je i Elzear Bufije umro. Pogotovo kada imate
dvadeset godina ljude od pedeset smatrate starcima, kojima nije
preostalo ništa drugo već samo da umru.
Nije bio umro. Promijenio je zanimanje. Sada je imao samo četiri ovce, ali
pored toga i stotinu pčelinjih košnica. Otarasio se ovaca, jer su
ugrožavale njegove sadnice. Nije se brinuo zbog rata. On je neprekidno
nastavio saditi.
Hrastovi iz 1910. godine sada su imali deset godina i bili viši nego ijedan
od nas. Bio je do impresivan prizor. Ostao sam, doslovce, bez riječi, a
kako on inače nije mnogo govorio, proveli smo cijeli dan, šetajući šumom
u tišini.
Iz tri dijela, šuma je mjerila jedanaest kilometara u dužini i tri kilometra u
najširoj tački. Ako se sjetimo da je sve ovo izniklo iz ruku i duše ovog
čovjeka, bez tehničkih sredstava, možemo razumjeti da ljudi mogu biti
jednako djelotvorni kao i Bog i na drugim poljima, osim u uništavanju.
5
![Page 6: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/6.jpg)
6
On je proveo svoj plan, a bukovo drveće, koje mi je sada bilo do ramena,
prostiralo se dokle god pogled doseže. Hrastovi su već bili odebljali i nisu
bili na milosti glodavaca; a što se tiče samog Proviđenja, da bi se uništilo
to djelo, trebala bi snaga ciklona.
Pokazao mi je prekrasne gajeve breza, posađene prije pet godina – to
jeste, 1915. godine, kada sam se borio na Verdenu. Posadio ih je u svim
onim dolinama gdje je pretpostavljao - s razlogom - da je tu bilo vlažnosti,
gotovo na samoj površini tla. Bile su nježne, poput adolescenata, ali i
veoma tvrdoglave.
Činilo se da se stvaranje desilo u nekoj vrsti lančane reakcije. Nije se
brinuo zbog toga; odlučno je ustrajavao u svom zadatku i svoj njegovoj
jednostavnosti.
Kad smo se vraćali prema selu vidio sam vodu kako teče u potocima,
suhim od pamtivjeka. Ovo je bio najimpresivniji rezultat lančane reakcije,
koji sam vidio. Ovi suhi potoci, nekada davno, bili su ispunjeni vodom.
Neka od otužnih sela, koja sam ranije pomenuo, bila su izgrađena na
mjestima starih galorimskih naselja, u čijim su ostacima arheolozi iskopali
udice. Tu se u dvadesetom vijeku cisternom dovozila voda.
I vjetar je raznosio sjeme. Kako se ponovo pojavila voda, pojavili su se
vrbe, košaračke vrbe, livade, vrtovi, cvijeće i neki način života. Ali,
preobraženje se dešavalo tako postepeno da je to postalo dio mozaika, a
da se tome niko nije iznenadio.
Lovci, penjući se u divljinu u potrazi za zečevima ili divljim svinjama,
naravno da su primijetili iznenadni rast malog drveća, ali to su pripisali
nekom prirodnom kapricu zemlje. Zato se niko nije ni miješao u rad
Elzeara Bufijea. Da su ga primijetili, sigurno bi mu se suprotstavili. Bio je
neprimjetan. Ko je u selima ili u vlasti mogao i sanjati o takvoj upornosti u
veličanstvenom darivanju?
6
![Page 7: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/7.jpg)
7
Od 1920. godine, nije prolazila ni jedna godina, a da nisam posjetio
Elzeara Bufijea. Nikad ga nisam vidio da slomljenog ili obeshrabrenog.
Ipak, Bog sami zna koliko On pomaže!
Nisam predstavio sve poteškoće sa kojima se Elzear suočavao.
Zamišljamo da je za takav jedan uspjeh bilo potrebno pobijediti zlu kob, a
da bismo osigurali trijumf takve predanosti, trebalo se boriti i protiv
očaja. Da bismo imali barem malo jasniju sliku ove izuzetne ličnosti, ne
smijemo zaboraviti da je on radio u potpunoj samoći: tako potpunoj da je,
potkraj života, izgubio naviku govora. Ili možda nije vidio potrebu za tim?
U posjetu mu je 1933. godine došao zaprepašteni šumar. Taj ga službenik
obavijesti o naredbi protiv paljenja vatre u prirodi, da se ne bi ugrozio
rast ove “prirodne šume ”. Bilo je to prvi put, reče mu ova naivčina, da je
vidio kako šuma sama od sebe raste.
Čitava delegacija ispred Vlade stigla je 1935. godine, da ispita “prirodnu
šumu”. Bio je tu i visoki zvaničnik iz ministarstva šumarstva, jedan
zastupnik u skupštini, tehničari. Rekoše se isprazni govori. Odlučeno je da
se nešto mora učiniti i, srećom, ništa nije učinjeno, osim jedne korisne
stvari: čitava šuma stavljena je pod zaštitu države, a iskopavanje drvenog
uglja zabranjeno. Bilo je nemoguće odruprijeti se ljepoti tih mladih
stabala u punom jeku, a ona su opčinila i samog zastupnika.
Jedan moj prijatelj bio je u delegaciji među službenicima ministarstva.
Njemu sam objasnio misteriju. Naredne sedmice, zajedno smo otišli
pronaći Elzear Bufijea. Našli smo ga predanog u radu, nekih dvadeset
kilometara od mjesta gdje je urađena inspekcija. Ovaj činovnik iz
ministarstva nije mi tek tako bio prijatelj. Poznavao je vrijednost stvari.
Elzearu sam dao jaja koja sam donio na poklon. Podijelili smo užinu na
troje, i proveli nekoliko sati u nijemom promišljanju o pejzažu.
Iz pravca iz kojeg smo došli, padine su bile pokrivene drvećem, visokim
šest to sedam metara. Prisjetio sam se kako je to izgledalo 1913. godine;
7
![Page 8: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/8.jpg)
8
pustinja… Miran, redovan rad, krepki planinski zrak, umjerenost i, iznad
svega, smirenost duha podarili su ovom čovjeku odlično zdravlje. Bio je to
jedan Božiji atleta.
Pitao sam se koliko će još hektara pokriti drvećem. Prije odlaska, moj
prijatelj je jednostavno i kratko predložio neke vrste drveća za koje je
zemljište, izgleda, bilo pogodno. Nije insistirao na tome. “Zbog veoma
dobrog razloga”, rekao mi je kasnije”, ovaj čovjek zna više od mene o
ovome".
Na kraju jednog sata hoda – pošto je u njemu sazrela misao - dodade,
"Zna više od bilo koga. Našao je predivan način da bude sretan"!
Zahvaljujući ovom službeniku, ne samo da je šuma, već je i sreća ovog
čovjeka bila zaštićena.
Ova tvorevina došla je u ozbiljnu opasnost tokom rata 1939. godine. Pošto
je tada vozila pokretao plin dobiven iz drvenog uglja, nikad nije bilo
dovoljno ogrijeva. Počela je sječa među hrastovima iz 1910., ali je
područje bilo toliko udaljeno od bilo kakve željeznice da se je poduhvat
učinio finansijski neisplativim. Na koncu se odustalo od toga. Čobanin to
nije ni vidio. On je bio nekih trideset kilometara dalje, mirno nastavljajući
svoj rad, zanemarujući rat 1939. godine, kao što je zanemario i onaj 1914.
godine.
Posljednji put sam sreo Elzer Bufijea, u junu 1945. godine. Tada mu je
bilo osamdeset sedam godina. Krenuo sam putem kroz pustare; ali sada
je, uprkos haosu u kojem je bila zemlja zbog rata, tuda prolazio autobus,
vozeći između doline Durans i planine. Ovom sam, relativno brzom,
prevoznom sredstvu pripisao to što više nisam prepoznavao prizore iz
mojih ranijih putovanja. I meni se činilo da me je put vodio kroz potpuno
nove predjele. Trebalo je da negdje vidim ime sela da bih bio uvjeren da
sam, ustvari, u tom području gdje su nekad bile ruševine i pustoš.
8
![Page 9: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/9.jpg)
9
Autobus me je iskrcao u Vergonu. Ovaj zaseok, 1913. godine, od nekih
deset ili dvanaest kuća imao je tri stanovnika. Bila su to divlja stvorenja,
koja su mrzjela jedno drugo. Živjeli su od lova na zamke. Njihovo stanje
bilo je beznadežno.
Sada je sve bilo drugačije. Čak se i zrak promijenio. Umjesto grubih suhih
vjetrova, koji su me nekoć dočekivali, puhao je blagi povjetarac, natopljen
mirisima. Zvuk poput žubora vode čuo se iz planina: bio je to šumski
vjetar.
I što je bilo najčudnije, čuo sam stvarni zvuk vode koja se uliva u bazen.
Vidio sam da je izgrađena i fontana. Voda je slobodno tekla – a ono što me
se najviše dojmilo - neko je pored fontane posadio lipu; taj neoporecivi
simbol uskrsnuća.
Osim toga, Vergon je svuda odisao radovima, za čije je poduzimanje
trebalo imati nade. Znači, nada se vratila. Ruševine su bile raščišćene,
oštećeni zidovi srušeni. Nove kuće, svježe ogipsane, okruživali su vrtovi u
kojima je povrće i cvijeće raslo u uređenom neredu, kupus i ruže, poriluk i
zijevalice, celer i šumarice. To je sada bilo mjesto gdje bi neko želio
živjeti.
Odatle sam nastavio pješke. Tek okončani rat nije dozvolio potpuno
cvjetanje života, ali je Lazar izašao iz groba. Na nižim padinama vidio sam
mala polja ječma i raži među travom; a duboko u uskim dolinama
zelenjelo se nekoliko pašnjaka.
Trebalo je da prođe samo osam godina od onda, pa da cijeli taj predio
zasjaji zdravljem i napretkom. Na mjestu ruševina, koje sam vidio 1913.
godine, sada su stajala uređena imanja, lijepo uređena, svjedočeći o
sretnom i udobnom životu. Stari izvori, nahranjeni kišama i snijegom, koje
čuva šuma, ponovo su tekli. Pored svakog imanja, fontane su se preplitale
na pokrivačima svježe mente.
9
![Page 10: Čovjek koji je sadio drveće](https://reader036.vdocuments.pub/reader036/viewer/2022082401/548ad2f4b479594a0e8b46c6/html5/thumbnails/10.jpg)
10
Sela su se ponovo gradila, malo po malo. Ljudi iz ravnica, gdje je zemlja
skupa, dolazili su ovdje da se nasele, donoseći sa sobom mladost,
dinamičnost i poduzetnički duh. Na putu su se sretali uhranjeni muškarci
i žene, dječaci i djevojčice koji se znaju nasmijati i koji su iznova otkrili
želju za seoskim zabavama.
Ubrajajući ranije stanovništvo, sad neprepoznatljivo u udobnom životu,
više od deset hiljada ljudi duguju svoju sreću Elzearu Bufijeu.
Kad pomislim da je jedan čovjek, opremljen samo svojim fizičkim i
moralnim pomagalima, mogao učiniti da ova zemlja Kanana iznikne iz
pustare, onda sam uvjeren da je, uprkos svemu, ljudska sudbina vrijedna
divljenja. I kad svedem račun - koliko je upornosti trebalo u veličini duha i
ustrajnosti u dobročinstvu, obuzet sam ogromnim poštovanjem prema
ovom starom i neukom seljaku, koji je uspio da završi posao - dostojan
Božijeg zadovoljstva.
Elzear Bufije preminio je u miru 1947. godine, u bolnici u Banonu.
10