CRVENKAPICA

Živio sam u šumi. Tu je bila moja kuća i ja sam je volio. Želio sam da je uvijek čista i pospremljena.

Jednog prekrasnog sunčanog dana, dok sam čistio otpatke koje su iza sebe ostavili izletnici, začuo sam korake. Provirio sam iza stabla i vidio da djevojčica sa košarom ide niz stazu.

Odmah mi je bila sumnjiva jer je bila tako čudno odjevena, sva u crvenom, sa pokrivenom glavom, kao da nije željela da je netko prepozna.

E, sad, znam ja da ljude ne treba suditi prema onom što odijevaju, ali ona je bila u mojoj šumi i osjećao sam da o njoj moram saznati nešto više.

Pitao sam je kako se zove, odakle je došla - znate već, kako to ide. Prvo mi je rekla da ne razgovara sa strancima. To me je prilično uzrujalo.

Stranac? Ma, nemoj! Na koncu, ja sam već odgojio cijelu obitelj mladih u ovoj šumi. Onda se malo smirila i ispričala mi priču o tome kako ide baki koja je bolesna i nosi joj ručak u košari.

Zapravo, izgledala je kao poštena osoba, ali mislio sam da bi trebala naučiti da nije pristojno uči u nečiju kuću, tako sumnjivo i neprikladno odjevena. Pustio sam je neka nastavi svojim putem, a ja sam prečacem otrčao do bakine kuće.

Kad sam vidio tu divnu staricu, odmah sam joj objasnio što je bilo i ona se složila da njezinu unuku treba naučiti kako da bude malo pristojnija. Dogovorili smo se da se ona neće pokazati dok je ja ne pozovem - zapravo, ona se sakrila pod krevet.

Kad je stigla djevojčica, pozvao sam je u sobu gdje sam ležao u krevetu. Odmah kad je ušla, napravila je nepristojnu opasku o mojim velikim ušima. Mene su i prije vrijeđali, pa sam pokušao popraviti situaciju rekavši da su mi uši velike da bih bolje čuo. Bila mi je namjera pokazati joj da mi je draga i da uvažavam ono što ona govori. Ali ona je napravila drugu «mudru» opasku o mojim buljookim očima. E, jasno vam je što sam počeo osjećati prema ovoj djevojčici koja se pravila pristojna, a očito je vrlo nepristojna osoba.

Ipak sam i dalje bio kulturan, pa sam joj rekao da su mi oči takve da je bolje vidim. E, njena slijedeća uvreda me je stvarno dotukla. Vidite, mene oduvijek muči to što imama velike zube, a ova mala djevojčica, mirno mi je rekla da su mi zubi preveliki. Znam da sam trebao imati bolju samokontrolu, ali sam skočio iz kreveta i zaurlao da imam velike zube zato da je bolje pojedem.

Ali evo, iskreno recite, nikada vuk ne bi pojeo malu djevojčicu. Svi to znaju, ali to derište je počelo trčati kroz kuću uz užasnu vrisku. Trčao sam za njom pokušavajući je smiriti. Skinuo sam sa sebe bakinu odjeću, ali to je samo pogoršalo situaciju.

Onda, odjednom vrata se otvoriše i na njima se pojavi dvometraš iz Odbora za zaštitu šuma, sa sjekirom u ruci. Pogledao sam ga i bilo mi je jasno da sam u gadnom sosu. Prozor iza mene je bio otvoren, pa sam iskočio što sam brže mogao.

Želio bih reći da se tako završilo, ali ta baka nikada nije ispripovijedala kako je zapravo bilo.

Nedugo zatim, proširila se priča da sam ja neko užasno stvorenje kojem ne treba vjerovati.

Ne znam za tu djevojčicu, u smiješnoj crvenoj opravi, ali ja sigurno nisam živio sretno do kraja života.