Crna Gora za vrijeme Turske vlasti u 16. stoljeću

Padom Meduna 1457. god. Osmanlije su dobile uporište za proširenje svoje vlasti do Morače i

do Zete. Prodiranjem na prostor Hercegovine i Albanije omogućilo im je još bolje

učvršćivanje vlasti u Zeti. No, najveći vrhunac su ostvarili ustupanjem Skadra 1479. god. i

Žabljaka. Padom Meduna, Crna Gora je ostala nezavisna, a poslije pada Skadra i povratka

Ivana Crnojevića 1481.god postaje i vazalna. Oblast zapadno od Morače i Zete u tome

preiodu odvaja se od zetskih oblasti i stvara se Crna Gora. Što se tiče same Crne Gore i

njezine vladajuće dinastije i njezina vladara, taj period je vezan za dinastiju Crnojevića. Bio je

na vlasti njezin posljedni vladar Đurađ. No, međutim je on je u novembru 1496. god moramo

pobjeći iz Crne Gore. Pošto je njegov brat i suvladar Stevan došao s porukom sultana da

Đurađ mora doći u Carigrad ili napustit zemlju u roku tri dana sa ženom i djecom. Ovo se sve

dogodilo iz toga razloga kako bi Đurađ opravdao svoju vezu s francuskim kraljem Karlom

VIII. Karlo VIII. nakon zauzimanja napuljskog kraljevstva, trebao krenuo je u križarski rat s

Osmanlijama. Stevan je uz pomoć Osmanlije uspio protjerati brata s prostora Crne Gore. Tim

činom Crna Gora postaje sastvani dio osmanske imperije. No, već u januaru 1499. god Firuz –

beg je Crnu Goru pripojio Skadarskom sandžaku. Zadržao je Stevana u Skadru i time izbrisao

svaki trag samostalnosti Crne Gore. Oduzeo mu je imanja i stavio ih pod svoju vlast, ali su se

taj imanja opet vodila kao dobra Crnojevića. I poslije pripajanja Crne Gore Skadarskom

sandžaku, ona je bila zasebna oblast sa samoupravom i turskim upravnikom. Sjedište se

nalazilo u Žabljaku. U defteru za Skadarski sandžak stoji da je naređeno popisivanje Crne

Gore prema sultanovu fermanu. Nekadašnji dijelovi Crne Gore proglašeni su nahijama.

Manastirima su uglavnom ostala njigova imanja i dobra koja su dobili od srpskih vladara i

velikaša, ali su morali plaćati mukatu tj. davati određenu godišnju svotu novca koja je bila

dosta manja od svote koju su izdavali samo seljaci. Grbalj sa solanama pokraj mora pripao je

carskom hasu. Dio stanovništva je imalo radnih obaveza u solanama. Seljaci su morali plaćati

harač, a ušur – desetinu i ostala podavanja od svojih baština davali su sandžakbegu i

spahijama. Što se tiče samog Đurađa on se nije mogao pomiriti s tom činjenicom da je

protjeran s Crne Gore. On je se htio vratit pod svaku cijenu na njezin teritorij. Nakon što je

Stevan uklonjenjen, on je započeo pregovore sa Firuz – begom. Ali te pregovore je prekinuo

rat Mlečana i Osmanlija 1499. god. Čak je preko Mlečana pokušao da se vrati. No, oni ga baš

i nisu smatrali nešto vjernim i odanim. Čak su stizali i prijedlozi iz Kotora da se Đurađ pošalje

u Crnu Goru, došao je i zahtjev iz Crne Gore da je Mlečani zauzmu. Na kraju ništa se od toga

nije dogodilo. Đurađ je uspio pobjeći i vratiti se na teritorij Crne Gore. Kad je došao u Crnu

Goru obnovio je pregovore s Firuz – begom. Firuz – beg ga je poslao sultanu koji mu je dao

zeamet u Anadoliji i tu se spominje do 1503.god. Đurađ se sultanu ustupio sva svoja prava

nad Crnom Gorom i ostale zemlje koje je držao. Od 1499. do 1514. god. tj. do dolaska

Skender – bega Crna Gora je pripadala Skadarskom sandžaku. Ali , je Crnom Gorom

upravljao subaša ili vojvoda Crne Gore. Uvedena su dva timara za dvojicu spahija i jedan

timar za kadiju. Prema kanun – nami iz 1523.god. Osmanlije su odmah nakon zauzimanja

uveli u Crnoj Gori poreze i feudalne dadžbine koje su se davale spahijama. Pored dvojice

spahija bilo je i 53 muselima, čije su kuće i baštine bile oslobođene poreza. Kanun – nama

izričito nalaže da je kadiji dato jedno selo kao timar. Spahija je mogao u godini odabari 2 mj

po želji i u ta dva mjeseca je trebao zavesti monopol što se tiče prodaje vina. Tada je raji bilo

izričito zabranjeno prodavanje svoj vina i naređeno samo prodavanje spahijskog vina.

Odredbe i globama i kaznama bile su uvedene kao i u ostalim krajevima osmanske imeprije.

Narod Crne Gore se nije mirio sa podčinjemom vlašću. Osim pasivnog otpora i bijega na

mletačko zemljište Crnogorski seljaci su u prvim decenijama 16. st. dva puta pobunili i odbili

da plat sandžakbegu neka podavanja. Kod Saduna stoje dvije zabilješke koje govore o

otkazivanju Crne Gore da plati dadžbine i harač. Kotorski providur piše 17.04.1510.god. da je

Skadarski sandžakbeg došao s vojskom u Podgoricu da uđe u Crnu Goru , jer je Crna Gora

odbila da plati 22 akče po porodici. U junu 1513. god stiglo je pismo kotorskog providura do

Mlečana, kojim javlja da neka sela u blizini Kotora nisu htjela platiti harač, pa su ih

sandžakbezi silom napali. Da bi smirio narod sultan je odvio Crnu Goru u zaseban sandžak i

za skender – bega postavio Skendera. Skender je bio poturčeni ( kaže Fahda da ne valja ovo

poturčen pa eto stavite sta bolje ako znate ) najmlađi sin Ivan Crnojevića. Opis položaja i

granica za vrijeme Skender – bega počiva na podatcima iz deftera iz 1521. i 1523. god. On je

dobio Crnu Goru na taj način što je uzeo u zakup Crnogorsku filuriju. Tada je ukinut spahijski

timar u Crnoj Gori. Čitavo je stanovništvo proglašeno slobodnim seljacima – filurdžijama.

Filurija je iznosila 55 akči od toga je 33 išlo sultanu 20 sandžakbegu i 2 akče su išle

skupljanjem poreza. Proglašenjem čitavog stanovništva slobodnim, spahijama nepodčinjenim,

seljacima – filurdžijama, Crna Gora je postala carski has. U Grblju koje je čitavo pripadalo

carskom hasu, stanovništvo se dijelilo na filurdžije i solare. Solare su donosile najviše prihoda

sultanu. Carine koje su plaćali Kotor i Budva također su spadale u careve prihode. Skender je

iskoristio priliku da baštine uvede u defter koji se radio pod njegovim nadzorom i to tako da

bude njemu u korist. Sa baštine gdje je posjednik pobjegao naplaćivalo je filuriju od rođaka ili

drugih susjeda. Skender je imao prihode od dobara Crnojevića, drugih hasa zemalja, ribolova,

mlinova... Skender se nije ponašao kao osmanksi sandžak – beg nego je sebe smatrao

nasljednikom očinske zemlje. Koristio je i njihov pečat tj. pečat dvoglavog orla. U svojoj

pratnji je imao muslimane i kršćane. Zaštićivao je crkvu. Smatra se da je bio dobar prema

narodu i da ga je čak i pomagao. No, i za vrijeme njega Crnogorci bježe i ne plaćaju dadžbine.

Do prve intrvencije dolazi 1517. god. zbog toga što narod bježi u Kotor. On je pisao

mletačkom duždu kako Crnogroci bježe u Kotor, Bar i Ulcinj i time direktno štete sultanu jer

ne plačaju harač. Prema riječima Skender – bega sultan gubi 500 akči dukata godišnje. Za

vrijeme njega se broj muselima smanjio na 36. Spominje se kao Crnogorski sandžakbeg do

1528. god. Zadnja vijest o njemu je bila 26. juna 1528.god. Crna Gora je tada prestala biti

zaseban sandžak i priključena je ponovo Skadarskom sandžaku. U drugoj polovini 16.st.

pripojena je Dukljanskom sandžaku, pa je opet krajem 16. st. postala zaseban sandžak. Do

morejskog rata Crna Gora je bila pod osmanskom vlašću. Nakon Skender – bega neke su se

stvari promjenile. Prihod sandžakbega se smanjio jer je kupljenje poreza bilo otežano, a u

nekim brdskim krajevima potpuno onemogućeno. Pošto je Crna Gora pripojena DUkljanskom

sandžaku poduzete su mjere da se uredi pitanje podavanja . Godine 1570. povećao se broj

filurija za 10 akči, koje su išle u korist sandžakbegu. Ukinuto je ubiranj onog dijela filurije

koja ide sultanu od zemljišta. Broj baština se smanjio jer su se u toku 16.st. još više pogoršali

uvijeti zemljoradnje a i zato što su se pojavili čiftluci. Nastali su iz razloga što su agama

pripala zemljišta koja su ranije držali seljaci uz davanje podavanja sandžakbegu. Do pred kraj

XVI. st .granice CG su ostale kao što su bile padom pod osmansku vlast. Crna Gora je

obuhvaćala oblast, koja se sada naziva Starom Crnom Gorom, ali sa Poborima, Mainama,

Brajićima i sa carskim hasom Grbljem na zapadu i sa oblastima do Morače i Zete na istoku.

Ta je oblast imala i svoje nahije: Grbavci (Lješkopolje ), Župa, Malonšići, Pješvici,

Cetinje, Rijeka i Crmnica, a kao posebna oblast carski has, nahije Donji i Gornji Grbalj. U

to doba osnažili su se i domaći feudalni elementi u CG. Poraslo je značenje vojvoda i

starješina crnogorskih knežina-knezova, a uskoro ce se pojaviti i domaće spahije. Ali između

brdskih plemena i do pred kraj 16. st. nije postojalo jedinstvo, iako ih je opasnost od

Osmanlija tjerala na zajedničke akcije. Glavna snaga koja ih je ujedinjavala bila je crkva.

Očuvala je stanovito teritorijalno jedinstvo i bila organizator odbrane u slučaju osmanskog

napada na autonomni položaj Crne Gore, koji se pri kraju 16. i na početku 17. st. razvio.