A N T E P A V E L I

LIEPA PLAVKA

ROMAN IZ BORBE HRVATSKOG NARODA ZA SLOBODU I NEZAVISNOST

20 .

ANTE PAVELI DJELA II.

1. LIEPA PLAV KA

2. Izdanje 1935.

3. Izdanje 1954.

4. Izdanje 1969.

5. Izdanje 1990. Izdanje 2003.

COPYRIGHT - Sva Prava Pridrana NIZ "Domovina" Izpravak izvrio: Prof. Dr. Andrija Ili Deposito Legal: M.10322 Vinja Paveli Apartado 19.247 - 28080 Madrid - Espana

Posveeno

Ustakim borcima - Hraniloviima, Soldinima, Rosiima, Javorima, Deviima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Drave Hrvatske!

5

Prof. d r . Ante Bonifai

k 3. izdanju:

Chicago, USA - 1969.

Kao uvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjita, Vinja Paveli, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelia.

To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskoj emigrantskoj izdavalakoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, slui nama svima na ast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na proelju je dobra fotografija. Dokumentacija zapoinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelia iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaa - Hrvatskog Oslobodilakog Pokreta,

a na francuzkom j eziku pr iposlanog i z t orinske tamnice dravnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.

"Naa narodna borba ima jasnou i istou kristala",

pie Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da pie knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaka naela, hrvatska se borba nastavlja do konane pobjede.

Medju os talim do kumentima obj avljeni s u poz dravi i podpi si H rvatskih D omobranaca i z Sjeverne i J une Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisue hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji jo onda nisu bili rodjeni.

Premda su nas zatajili kroniari - Eden, M acMillan, Murphy, S ulzberger i t . d . - Hrvati i hrvatsko p itanje nalaze se i danas u sreditu podzemnog uskladjivanja globusa. Ovim prilozima Liepa Plavka

nije samo knjievna sublimacija unitenja jednoga tiranina, ve strogo poviestna dokumentacija Ustakog Pokreta.

Svaki Hrvat, koji proita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloenjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno unitavanje - borba za slobodu.

Liepa Plavka

je pravi pravcati realistiki roman i ita se na duak. Sladki i teni hrvatski jezik rodjenog pripovjedaa, nastavlja klasinu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovaia i Kumiia. Dok su se Amerikanci pobunili i p ostali u stae zbog pretjeranih daa i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljea vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezica do Starevia niu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i H rvatske Pravice. T o nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba itavog hrvatskog naroda. Na dan Radieve smrti i na dan 10. Travnja, sav je hrvatski narod bio jedna dua i jedno tielo.

Radi i Poglavnik sa stotinama tisua boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije unitio u poviesti niti e unititi u budunosti hrvatski narod.

Liepa Plavka

je povi est hrvatske bor be - od umorstva Stjepana Radia do smaknua njegova krvnika u Marseillesu - ali sva ideologija i nain borbe za budunost sadrane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunistikim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim rtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.

Kada je Poglavnik zapoeo oruanu borbu s lozinkom "na ljutu ranu, ljutu travu" iza u morstva hr vatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjunici imao je daleko manji broj ustaa uase nego to postoje danas irom globusa, kada srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa ak i svoje hrvatske nogometae - ustaama.

6

Ali suvremeno pokoljenje nije jo dalo vodje, koje bi bili kadri u nae vrieme zamieniti velianstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se irom svieta u ivljavaju kroz liepu plavku

kao svoje herojsko doba, koje je teko izjednaiti, a jo tee nadmaiti.

Tko je liepa plavka? Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana ve sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamiljenoj prii pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibi u 26 Goldegg-Gasse u carskom Beu? Uzdignuta u okvire bive hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kerka K.u.K. likog generala k ao s totine d rugih hrvatskih g enerala i marala, mi j oj n e zn amo p rezimena. O na je gospodjica, idealno savreno bie hrvatskog romanopisca, koji ne slae samo reenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu dravu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali.

Krunoslav Dulibi je danas za nas lik Ante Pavelia, dok sluamo njegov glas tako "ugodan, tako topao i mek".

Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slini duevno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne moemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. to da kaemo za druge tipine nae utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, D onnere, Greife, Krautnere i ardanie, koji su se pretvorili u strojeve za raunanje, zbrajali od potrebe ivotinjske i ljudske koe, znoj i krv na stranicama svog sebinog knjigovodstva. Nije se uzalud alio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kou guliti.

Majore Sretene i kapetane Glie, koji su zajedno vojevali na Kajmakalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i p ili i z i ste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, p retvoreni u b roncu po hrvatskim trgovinama i nenadmaive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju "radnike svinje" preruene u direktore narodnih "preduzea" i cigani sviraju, dok ae i tanjuri prskaju. Sve se je samo povealo i umnoilo na tisue puta.

Poglavnik nije izmiljao imena na evapoviima, ni Gursuzoviima ni piclerima, sami su ih sebi nadjeli i vre i dalje iste poslove: kradu dravu na sve mogue naine, zatvaraju i mue nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjea hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradike. Proli su uz to teajevi u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i en glezke i a merikanske metode Scotland Y arda i FBI, d a l au, mau, v araju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime "ujedinjenja", "demokracije", "bratstva i jedinstva" jae na grbai moralno i duhovno nii tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili e ih upoznati kao to smo ih mi upoznali.

Svi ti nai Dulibii i Tuge i Rue, svi nai Dabie i Barie imali su vrlinu cjelovitih i podpunih linosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, drali se zadane riei i zakletve. Danas vidimo romantiku - carbonara i hajduka, - jer je prolo gotovo pola stoljea u tom ratu na ivot i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunjeevii i Tutunpetrovii se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranih svieta pod oblikom plastinih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje "umjetnike figure", u kojima su ugursuzi na pisali ljubavno pismo s rieima: "pion Mitar Gursuzovi velika je budala".

Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke ice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis protenita Majke Boje Bistrike - Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala -Protokola -

i da "njezine blage crte lica i oi, to siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetece, to ga dri u naruju i svima ga pokazuje, kao da veli: "Za va spas, za vau sreu rtvovat e se On, moj sin, za odkup va umriet e na kriu stranih muka".

I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuu drugih Hrvata i Hrvatica... molei "Nju Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona rtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika"...

Zbog t oga j e d anas Liepa Plavka "razgovor ugodni naroda hrvatskoga", romantinih junaka i "pravog ovjeka". Narodi po Jungu idu kao i p ojedinci z a svojim i ndividualiziranjem, o stvaruju s voje o rientalne "mandale" i grade svoje Borobudure. U ivotu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga ivota i

7

istoga vjerovanja, drava nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti. elio bih samo, da svi nai PASOARI proitaju Liepu Plavku.

Druge promibe ne trebaju.

Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustakom astniku I. - Ivanu uti:

Nisu dugi u tamnici danci, Al su teki okovi i lanci,

to hrvatski narod su sapeli

Kako su to dumani eljeli.

Nu proi e od tamnice danci, Popucat e okovi i lanci,

A Hrvatska e slobodna biti!

NEZAVIS NA DRA VA HRVA T S KA Glasilo Ujedinjenih Kanadskih Hrvata

Toronto, Ontario - Canada Kolovoz 1969. - Broj 8 (109).

Hrvatski Korienski Pravopis prema Zakonskoj Odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i pravopisu u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, 14. kolovoza 1941. Broj CCXLIX - 1083 - Z. p. 1941

9

I.

Trei je ve dan, to Kruno Dulibi luta po bekim ulicama gotovo svih kotareva i trai namjetenu sobu.

Danas je ve rano u jutro sjedio u kavani pred hrpom dnevnih novina, to danomice poplavljuju nekada oholu priestolnicu austrijske carevine, ita oglase i biljei u mali depni blok adrese. Zabiljeio ih je est. Nu obzirom na izkustvo prolih dvaju dana, nisu ga oduevile ponude, koje je danas naao. Jo juer, kada bi proitao kako se iznajmljuje liepo uredjena soba, na vrlo zgodnom poloaju, sa svim udobnostima, prekrasnim izgledom, a uz vrlo povoljnu cienu, ve se vidio, kako udobno sjedi u toploj sobi i gleda kroz prozor na vlanu ulicu i kvrgave plonike sa pogledom punim saaljenja za one, koji po njima uurbano i mrzovoljasto idu, kako to zna gledati samo onaj, tko je i sam kroz vie dana umornih nogu Beom vrludao u potrazi za stanom. Danas ve znade, kako uglavnom izgledaju te "liepo" uredjene sobe, iju ljepotu naplauje stranac povoljnom, ili ak vrlo povoljnom cienom. Danas ve znade i to, to pod povoljnim cienama razumievaju dobroudne beke kuanice, koje jo uviek rado raunaju na milione, kao za vrieme one vrtoglave inflacije prvih poslijeratnih godina, kada je tiskara nove Republike Austrije

na vrlo jeftini nain uspievala zadovoljiti milionaku ambiciju svakog bekog gradjanina - sa kupom pl avo i zaranoga pa pira, koji j e n a s ebi n osio ba joslovne br ojeve nominalne vriednosti.

Poslijepodne istoga dana proao je od tih est adresa ve etiri, gotovo u etiri oprena vjetra, nu uviek sa istim uspjehom.

Sve same male, dvoritne, hladne i neprijazne sobice na kraju hodnika velikih stanbenih zgrada, od kojih svaka u ovo doba predstavlja jedno malo suvereno carstvo okrugle i okretne kuepaziteljice, kao vidljivi rudiment nekadanjega predratnog ustavnog prava pod ezlom, to ga je drao grevito u desnoj pandi na grbu crni dvoglavi orao Austrijsko-Rimsko-Jeruzalemskoga Cara.

Namjetaj tih sobica obino je vrlo smjela kompozicija starog raznovrstnog pokustva raznoga stila i nejednake dobi. Nu nije to, to bi Krunoslavu Dulibiu u sadanjem njegovom poloaju tako jako oteavalo izbor. Daleko vie odluuje tu pitanje visina najamnine. Svote, koje su od njega traene, nadmauju, ako ne ba mogunost njegovih mravih mjesenih beriva, a to svakako granicu, na kojoj njegova savjest postavlja neprekoraivu ogradu. Zna on dobro, da organizacija kojoj se je odao bez ikakve promisli, koja razpolae s njime, sa svakom esticom njega samoga, pa i sa istim njegovim ivotom, treba novana sredstva na sve strane, te da razsipati ta sredstva ne znai sluiti ciljevima organizacije i stvari za koju ona postoji, nego je oteivati.

Nu i drugi su jo razlozi, koji odluuju kod njega o izboru stana, koji inae u obinom ivotu nemaju gotovo nikakve vanosti. Uloga, to ju on vri, trai bezuvjetno da ostane im manje zapaen, da ivi povueno, da izbjegava svakom nepotrebnom saobraaju s ljudima u tudjem svietu, i da bude im skrovitiji znatieljnim, pa makar i be zazleno znatieljnim po gledima ljudi u s vakome r adu i kretanju. L jubopitne g ospodje, to iznajmljuju namjetene sobe, esto su ga tako izpitivale pogledima, kao da j e doao u o glede kakvoj s taroj tetki, kakve bogate za udaju dorasle djevojke. Mnoge su traile da im ocrta svoju prolost i da navede sve znamenitije i uplivne linosti, koje ga poznaju i koje mogu za njega jamiti, kao da ga primaju za blagajnika kakvog velikog poduzea, a ne za podnajamnika u siromanu podkrovnu sobicu.

- Znate, takva s u n esigurna v remena nastala. T reba zn ati, koga se p rima p od vlastiti k rov - umovale su s ozbiljnim licem astne najmodavke. Pa onda toliki stanari! Gotovo svaka ta najmodavka bavi se obrtimino iznajmljivanjem soba svoga stana, koga je imala sreu zaposjesti moda jo u blaena vremena cara Franje Josipa, te za koga plaa jo uviek istu najamninu kao i prije rata, makar ta najamnina danas vie ne slui ni za nabavu crvene boje za mazanje usnica kerima nekada dobrostojeeg bekoga kuevlasnika, to je prije rata udobno i bezbrino utucao dane svoga lagodnoga ivota bez ikakva zvanja i zanimanja, pijuckajui u svojoj stalnoj Weinstube kiseljkasto bielo vino iz burgelandskih vinograda i itajui uz guste dimove kratke cigare svoje omiljele ivotne novine Kronen Zeitung.

10

Te dobre gospodje daju u podnajam sve: sobu, predsoblje, pojedine krevete, pa ak po potrebi naizmjence isti krevet jednome podstanaru za dan, a drugome za no. One se same esto povlae stanovati u kuhinji, a kraj toga jo ee iznajmljuju i njezinu nuzuporabu, kada se kao podnajamnik desi kakvi mladi par, koji nema volje i mogunosti, da si sam za sebe osnuje podpuno kuanstvo, ili k akva u g odinama podmakla us idjelica, k oja osamljena ivi od kakve rente ili ostavtine, to joj je namriee roditelji, moda nekada ugledni dravljani stare Podunavske Monarhije.

Pa onda bezbroj stanara u ostalim susjednim stanovima, ije oi uviek lue kroz male i crvenkastim platnom zastrte prozore, to gledaju na polumrane i hladne hodnike im zakripe ili zalupe vrata od kojeg stana. Pa one strane kuepaziteljice, stooki cerberi, koji po svojoj dunosti - vie p rema p otovanoj r edarstvenoj vl asti na Schottenringu

negoli prema gotovo nepoznatome kuevlastniku - vre strogi skrutinij nad podanicima svoga kuepaziteljskoga carstva, te o svakome stanaru znadu vie i podrobnije negoli svi uredi kriminalne i politike evidencije, ve likog, d anas t ako arenoga i nternacionalnoga grada, to l ei na d esnoj o bali, u p jesmama plavoga, a u naravi mutnog i ukastog, znudenog i lienoga Dunava.

Sve to nisu stanovi za Krunoslava Dulibia, ije je zvanje i rad tajna za nebo i zemlju, za svakoga, osim za mali broj, koji negdje daleko od njega skrovito i tajanstveno diele uloge lanovima velike podzemne, neumoljive i nepomirljive organizacije.

- Ba je nezavidan posao traiti sobu u Beu - promrmlja Dulibi, kada je izaao iz vee jedne ve trone velike kue, jedne od onih, to nalie starim vojarnama, naputenima ve nekoliko desetljea. Na ploniku zastade na as, okrenu se kao neodluno na lievo, a onda na desno, pognut i sveudilj gledajui u vrke svojih cipela. Zatim se polagano uputi do susjedne kue i skloni se pred dosadnom sitnom kiom, to je sipila kroz planu proljetnu maglu, pod ovei balkon, to je strio nad kunom veom. Glavom mu prodje lagano uspomena iz djakih vremena, kada je kao mladi sveuilitarac zagrebakoga Sveuilita toliko put traio namjetenu sobu. Na tu uspomenu lice mu se malo razvedri i sjeti se onih liepih asova bezbrinoga ivota, kada je traei sobu zalazio u kue Kaieve, Medulieve, Palmotieve i mnogih ostalih ulica, kojima je na ulaznim vratima bila izvjeena cedulja, da se iznajmljuje namjetena soba.

Sjeti se onih iskrenih i simpatinih lica ljepuastih domaica, koje su ga ljubazno primale kada bi im rekao, da je sveuilitarac zagrebakog Sveuilita, s kojim se svako zagrebako diete toliko ponosi. Jer tamo, u onoj tamnoutoj zgradi, to se koi iza visokih platana na sjevernoj strani velikog Sveuilitnog trga, toliko je narodne prolosti, narodnoga ponosa i toliko nada za budunost. Iza kratkog matanja probudi ga nenadano sadanjost, malo se strese i opet promrmlja u sebi:

- Pa ipak moram ovo ludo pitanje stana im prije rieiti - i istodobno turi ruku u unutarnji dep kaputa i izvadi pismo, koje je sigurno ve tri puta proitao, nu unato tomu ga razmota i ponovno proita:

Dne 30. oujka 1932. Po danas izdanoj odredbi imate se smjesta preseliti u Be. im tamo stignete, javite svoju adresu, na koju ete odmah zatim dobiti daljne upute.

Predbjelno ne treba za Va tamonji boravak znati nitko od naih, koji se u Beu nalaze.

Pobonik: Baria

- Eto ve je trei dan to sam ovdje, a jo ne mogu javiti svoje adrese, koju tamo sigurno hitno oekuju, jer mora biti hitan i vaan razlog, da sam ovamo premjeten, kada je ta odredba tako nenadano dola - pomisli Dulibi i metnu pismo natrag u dep. Odmah zatim izvadi odlunim kretom ruke iz drugoga depa blok s adresama i proita sliedeu, petu od pronadjenih adresa u malom oglasniku novina: Goldegg-Gasse 26. Odmah zatim izvadi iz depa nacrt grada Bea i nadje, da se ta ulica nalazi u etvrtom kotaru, nedaleko Karolinen-Platza izpod Junog kolodvora. Malo promisli, smota nacrt i spravi ga u dep, a zatim se odluno uputi prema prvoj tramvajskoj postaji i uzpe se u tramvaj, koji vozi na Juni kolodvor.

Nije mu bilo teko pronai tu ulicu. Nakon deset minuta uzpinjao se je ve u prvi kat kue broj 26 Goldegg-Gasse. U oglasu su bila oznaena vrata broj 3. Na vratima je bio urezan otvor za ubacivanje listova, nu nije bilo uobiajne posjetnice niti kakove druge staklene ili porculanske ploe, na kojoj bi bilo oznaeno

11

ime posjednika toga stana. Dok mu je to opaanje lagano prohujalo mozgom, pritisnu na elektrino zvonce i uzdahnu: - Oh, opet pred izpitno povjerenstvo! - Lagan podsmjeh preleti mu preko lica, a odmah zatim pomisli kao za alu: - kada vlasnik stana i sam uva svoju bezimenost i ne iztie na vrata svoje posjetnice, mogue ga ne e mnogo zanimati ni toni opis moje istovjetnosti.

-

U taj as se otvori mali okrugli otvor na vratima, na koga se nadviri jedno tamno oko, koje je i kroz taj mali otvor imalo dosta mogunosti, da obujmi gornji dio tjela i lica Krunoslava Dulibia. On se pouri razjasniti svrhu svoje posjete. Oito je njegova vanjtina ulila u tamno oko dovoljno povjerenja, jer se odmah iza toga otvorie vrata, i Dulibi unidje utivo i sigurno u predsoblje.

-

Gospodin eli pogledati na mjetenu s obu - zazvoni u bekoj niemtini okrugli glas pristale gospodje, izmedju trideset i tridesetipet godina, koja je vrata otvorila, i koja ponovno prodje pogledom od glave do pete posjetnika, onim pogledom kojim se izpituje svakoga, tko nam se prvi put u ivotu pokae na kunom pragu.

-

Da, da milostiva gospodjo - odvrati pripravno Dulibi, koji je znao da se u Beu, kao i u Zagrebu, svaku gospodju oslovljuje milostivom.

Izvolite - nadoveza gospodja, pomae se za nekoliko koraka i ot vori pr va sobna vrata, koja s u vodila i z predsoblja, te pusti napried doljaka, i ne smeui s njega oiju.

-

Dulibi unidje u sobu, zastade po prilici u sredini, i kao u neprilici zaokrui raztreseno oima po sobi. Podidje ga udan osjeaj. Dok je do sada s vaka soba to j u j e pog ledao, pr avila na nj ega u tisak sasvim ba nalnog sklonita, udeenog za kakvog samca iz redova onih tisuu i tisuu malih i neznatih, nepoznatih i od drutva nepriznatih inovia, trgovakih namjetenika ili strunih radnika, ovoga puta osjeti Dulibi neto posve drugoga. Suha i svietla sobica, namjetena ednim ali skladnim i ukusno porazmjetenim pokustvom, odsjevala je istoom i dojmila ga se onako, kao to se vlastiti dom dojmi ovjeka, kada se u njega povrati nakon duljeg. napornog i neudobnog putovanja.

-

Odgovara l i va m?- zapita g ospodja i prikloni n eznatno g lavu n a desnu s tranu u z l jubazan s mieak, k oji odkriva niza zdravih bielih zubi.

Koja je ciena?- upita Dulibi i uperi pogled ne u oi, nego u biele gospodjine zube. - Osamdeset Schillinga - odgovori gospodja.

- Dozvolite mi, gospodjo jedno pitanje. Ima li jo drugih podstanara u stanu?

Gospodja ga pogleda neodluno, a zatim sa jaim smiekom ree: - Kako se uzme. Moj mu i ja smo zapravo podstanari, u koliko nas gospodjica, iji je zapravo stan, ve iz dugogodinje navike zajednikog ivota, ne smatra kao jednu te istu obitelj. Drugih podstanara nema. Ova soba jo do sada nije bila iznajmljivana, ve je sluila kao soba za strance, ili bolje rei za jednu staru gospodju, gospodjiinu rodjakinju, koja je svake godine dolazila u Be na boravak preko zime. Ove zime nije vie dola. Sirota stara gospodja umrla je ba neto prije svog zimskog lastavijeg lieta u ovaj na liepi Be.

- Soba mi odgovara, te sam spreman uzeti je uz cienu od osamdeset Schillinga - izjavi Dulibi odluno, gotovo i ne sluajui posljednih gospodjinih riei. - Dobro, nu morat ete govoriti jo i sa samom gospodjicom jer konana odluka, razumije se, pripada njoj. - Kada u moi govoriti sa gospodjicom?

- Danas teko, jer ona stie kui istom nakon sedam sati. Nu poto je sutra nedjelja, biti e kod kue, pa moete doi i prije podne, tako oko jedanaest sati.

Dulibi se malo namrti. Nije mogao ekati asa, da se ve jednom smjesti i pomisli, kako e morati jo jednu no proboraviti u hotelu, a zapravo jo u neizvjestnosti. Prodje pogledom jo jedanput po sobi, ovaj put mnogo sabranije, primie se k malom pisaem stolu, koji je bio smjeten kraj prozora, nesviestno i posve nepotrebno ga opipa rukom, a zatim se povrati prema vratima i ree:

- Molim, doi u sutra i nadam se, da me gospodjica ne e odbiti. - Kod tih se riei nehotice nasmije. Taj as predstavljao si je u duhu tu gospodjicu, koja je preko dana negdje namjetena, i koja e ga sutra sigurno

12

podvri izpitu sa svom strogou djevianskog usidjelikog morala i zabrinutosti za ugled i poten glas svog vlastitog doma, te za neoskvrnivost svoga ukusnog i urednog pokustva.

Samo tako si je mogao protumaiti da ga gospodja, koja mu je sobu pokazala, nije nijednom rieju upitala ni za zvanje ni za dobre preporuke.

Gospodja se osmjehnu takodjer, nu ne ree nita. Dulibi se nakloni i u ime oprotaja protisnu kroz zube neto slino kao:

- Do vidjenja!

Umjesto pozdrava gospodja ga pogleda opet izpitujuim pogledom i ree:

-Gospodin je oito inozemac?

Dulibi je pogleda i u taj mu as sinu misao, da je htio izii, a da se gospodji nije ni zahvalio, to mu je sobu pokazala, te pomisli s neugodnou, da se taj upit odnosi upravo na tu, recimo manjkavost, u odgoju.

- Da, stranac sam, odgovori gotovo u neprilici i da nekako odbije taj umiljeni prikor, dodade: - Razabirate po mojoj slaboj niemtini?

-

- O ne, gospodin govori korektno njemaki, nu mislim da po vaem tipu nije t eko p ogoditi, d a niste Austrijanac.

Moe biti. Nu ne u vas vie zadravati. Najljepa vam hvala na dobroti, to ste mi sobu pokazali. Sutra u biti slobodan doi u jedanaest sati.

Gospodja ga izprati do vanjskih vrata i zatvarajui ih polagano ree takodjer:

-Do vidjenja!

Kada je Dubili iziao iz kue broj 26 Goldegg-Gasse, bilo je oko pet sati poslijepodne. Imajui nalog, da njegov boravak ima za sada u Beu ostati tajnom, ak i za lanove organizacije, koji u Beu borave, razumio je da tajnost ima biti im vema uvana pred agentima i pionima neprijateljske vlasti, koja budnim okom i na sve mogue naine, bdije nad svakim, za koga i najmanje posumnja da bi mogao stajati u bilo kakvoj vezi s pokretom, koji je proti njoj uperen. Sigurno je, da ta uhodarska sluba, koja je u Beu tako razgranata, bdije nad svakim lanom organizacije, kojoj on pripada, kojigod tu dulje vremena boravi, pa bi i on bio lako odkriven, im bi se sastao bilo s kojim od njih. Na samu pak pomisao, da je ve tri dana vrludao po Beu u potrazi za stanom osjeti, da se i odvie izloio mogunosti da se sastane s kime od poznatih na ulici, i da na taj nain bude odkriven. Stoga odlui otii odmah najkraim putem u hotel i ne izlaziti do sutra sve do asa, kada se bude trebao povratiti natrag radi konanog pitanja sobe.

*

Gospodja Ana Beranek povrati se nakon Dulibieva odlazka u kuhinju, gdje je uslied njegova dolazka bila prekinula pregledavanje nekog rauna, to ga je bila doniela dvorkinja Fani Raftl,

mrava i kotunjava, slabo obuena ena, kao to su obuene sve radnike ene, koje u tom velikom gradu svakoga jutra, nakon to im mu ode na naporni rad, urno odlaze u gradjanske kue na dvorbu od nekoliko sati za neznatnu plau, ostavljajui u vlanoj podrumskoj sobici svoju nejaku djecu zamotanu u otrcane vunene rubce, preputajui ih da starije bdije nad mladjim.

- Bili ste sigurno nestrpljivi. Znam da vam se uri - ree gospodja Beranek ulazei u kuhinju.

Kotunjava enica ustade sa kuhinjske stolice, na kojoj je sjedila, sa kretnjom koja je odavala urbu.

13

-

-

Da, moja mala Roza ima ve od jutros temperaturu. Kada sam pred podne sa dvorbe kui dola, nala sam je vrlo bliedu i klonulu, a ruice su bile vrue kao vatra. Bojim se da je ozbiljno bolestna.

Ah, bio je jedan gospodin pogledati sobu. Odluio se da je uzme. Moemo raun rublja pregledati i sutra, kada dodjete na dvorbu. Idite sada kui. Ne e biti sigurno nita opasnoga. Mala je valjda samo prehladjena, a sada vlada u cielom gradu laka influenza. Dvorkinja rado prihvati odgodu i pouri se otii. Kada je sila niz stepenice u prizemlje, nadje se pred kuepaziteljskim stanom kuepaziteljice Mizzi Kropfmayer,

-

kako s toji naslonjena na poluotvorena vr ata. Izgledala je kao sve kuepaziteljice: debela, nizka, okruglog lica, prepletenog tu i tamo plavkastim ilicama, tupastog nosa i neuredne kose, obuena u kratkoj crvenkastoj suknji, koja je radi velikog trbunog obujma bila sprieda neto uzdignuta i kraa negoli otraga i gotovo joj do koljena odkrivala dvie zdepaste no ge u namrskanim, poneto zasukanim i ve dobrano izpranim sivkastim arapama. Ustavi dv orkinju i s ladko namjetenim smiekom ree:

O, gospa Fani!

-

to je vas vodilo ovamo tako kasno, pred veer? Ta vi podvorbu vrite samo prije podne. ta se je dogodilo?

Nita, gospa Kropfmayer,

-

nosila sam gospodji Beranek raun rublja - odgovori dvorkinja i htjede proi mimo nje.

-

Jesu li ve iznajmili sobu?- pouri se kuepaziteljica upitati i postavi se pred dvorkinju, kao da joj hoe sa cielim obilatim obujmom svoga okrugloga tiela zakriti put.

-

Mogue; ba je malo prije bio jedan gospodin, koji je sobu pogledao - odgovori dvorkinja, tapkajui nogama na mjestu u znak nestrpljivosti.

Ah! - uzkliknu kuepaziteljica, a mastno joj se i mesnato lice rastegnu, - netko je bio malo prije. Kako da ga nisam vidjela! Je li star ili mlad?

-

Dvorkinju oito ozlovolji to suvino i prilino zlobno pitanje, pa pokaza jo veu nestrpljivost, htjede zaobii oko kuepaziteljice i ree:

- Nisam ga vidjela. Idite pitati gospodju Beranek. Meni se uri kui, diete mi je bolestno.

-

Ali, gospa Fani, - kao uvriedjeno e kuepaziteljica - vi mene uviek izbjegavate. Uviek vam se uri i s vama se ovjek ne moe nikada porazgovoriti.

Zbogom g ospa Kropfmayer, uri mi se kui - ree glasnije dvorkinja, promae mimo kuepaziteljice i odskakuta hitro preko jo ono nekoliko stepenica, to su iz prizemlja do kunih vrata vodile, te umae na ulicu.

- Zbogom - promrmlja srdito kuepaziteljica, te odgega u svoj stan mrmljajui kroz zube: - od ove se betije ne moe nita saznati.

Gospodja je Beranek jedva ekala, da gospodjica stigne kui da joj pripovjedi o dogodjaju. Za nju je to doista bio jedan mali dogodjaj. U svojoj dobroj dui veselila se svemu, to bi moglo razveseliti gospodjicu, koju je tako volila, kao da joj je ki ili rodjena mladja sestra. Nije ni udo! Ve je toliko godina to su zajedno, i koje ih vee u dobru i u zlu, u veselju i alosti, kao da im je sudbina dosudila zajedniki ivot, na koga su se bile tako n avikle, da s i gospodja B eranek nije uobe mogla predstaviti, kako bi bilo mogue, da taj jedanput prestane i da se razidju. Razmiljajui o tome, okretno se je vrtila oko tednjaka priredjujui veeru. Njezin mu Jan Beranek, namjeten je uz dosta slabu plau u jednom ekom trgovakom poduzeu kao raunovodja i dolazi kui oko pol sedam na veeru, a odmah poslije veere ide u jedan eki lokal, u treem kotaru, gdje kao gusla u jednom malom orkestru zasluuje mali honorar, kojim nadopunjuje svoj mjeseni dohodak, potreban za ivot. Gospodjica dolazi iz svoga ureda odmah iza sedam sati i do tada treba prirediti veeru.

Iza est sati stigao je Jan Beranek i odmah se otiao presvui u crno odielo, u kojem je obavljao svoju veernju slubu. Kada je veera bila gotova, ekalo se je na gospodjicu. Nu zaudo, gospodjice nije dugo bilo. Ve je sedam sati bilo davno prolo, a ona nije jo stizala, iako je inae bila vrlo tona. Poslije ureda nije se nikada u gradu zadravala, a p ogotovo ne, bez da bi prije toga gospodji Beranek rekla, ako se je mislila negdje dulje zadravati. Jan Beranek nije mogao ekati. Gospodja mu je dala na brzu ruku veeru, i on je u pol osam otiao.

Malo uznemirena, ekala je Ana nestrpljivo i svaki je as pogledavala na veliku uru, to je visila na stieni sobe u kojoj se je jelo. Tako u samoi ekajui, opetovano joj se vraala misao na novog podstanara i na nove okolnosti u kui, koje e nastati primajui pod krov novu nepoznatu osobu, to jo nikada do sada nije bilo.

14

Tako razmiljajui pomisli nekako i nehotice, da e od sada u nepomueni sklad, koji je toliko godina vladao izmedju nje i gospodjice doi netko trei, ime e moda taj sklad biti poremeen. Nu, ta joj se misao priini smienom; ta to je samo jedan podstanar, koji sa njihovim zajednikim ivotom i njihovim m edjusobnim odnosom ne e imati nita zajednikoga.

- Tko zna, tko je i to je taj ovjek? - pomisli, i misao joj se vrati k pristaloj i ozbiljnoj linosti Krunoslava Dulibia: - zbilja liep i pristao ovjek! Bog zna od kuda je doao?

-

-

Ah, oprostite, draga Ano! - odjeknu zvonki djevojaki glas kao veselo srebrno zvonce pred velikim oltarom svetoga Stjepana na dan velike uzkrsne mise, i vitka se pojava mlade djevojke baci u naruaj gospodji Ani Beranek.

-

Tako ste me dugo ekali! Nu nije moja krivnja. Danas sam se morala u uredu dulje zadrati, budui da sam morala napisati veliki broj pisama, koja se odnose na neki novi veliki posao, to ga je tvrdka preuzela - zavri nadola gospodjica, odlaui ogrta.

No, no, nije nita! Bila sam u brizi, nu sada sam vesela, kada ste doli i kada vidim, da se nije nita stranoga dogodilo - ree toplo gospodja Beranek i poljubi u bielo, liepo elo gospodjicu, koja je ve bila ivahnim kretom ruke skinula sa glave mali pristali eiri, izpod koga se zatalasala bujna plava kosa kao sjajna aureola oko kakvog svetakog lika.

Za as su sjedile obje kod veere za prostrtim stolom. Ruiasto lice gospodjice je odsievalo od svjeine. Na njemu se zrcalila mladenaka srea, jer se nije nigdje osjeala tako sretnom i zadovoljnom kao kod svoje kue, kraj s voje d obre p rijateljice Ane, nakon p ovratka i z ne snosnoga ur eda, u kojemu j e u vrtlogu b ezdune poslijeratne trgovake pekulacije, kroz itav dan pisala na pisaem stroju pisma i odgovore na banalne trgovake transakcije, a esto i bljutave, nepismene, a po kadkad i drzovite umotvorine svojih poslodavaca, novih velikana, novim zakonima zatienog i u registrima trgovakog suda protokoliranog plemstva pekulacije i otimaine tudjeg dobra.

- Pomislite, draga Ano, to se sve ovjeku moe dogoditi. Oko etiri sata poslije podne pozvao me je prvi prokurist tvrdke u svoju sobu i ree mi, da je uo da elim dati u podnajam jednu sobu od naeg stana. Rekao je nadalje, da e k nama u ured doi jedan novi inovnik od pridruenog poduzea sirove koe iz Lavova, da e kod nas u uredu ostati nekoliko mjeseci, pa budui da treba jednu namjetenu sobu, neka ga ja uzmem na stan. Sigurno mu je to izbrbljala moja uredska drugarica, ona podmukla Berta Klinger,

kojoj sam na nesreu u raztresenosti pred nekoliko dana pripoviedala, da kanimo jednu sobu iznajmiti.

Dok je gospodjici to na duak govorila, mieajui graciozno liicom slador u svojoj alici aja, gledala ju je gospodja Ana velikim oima, koje su umjesto nje vidjele Krunoslava Dulibia i pomisli, kako ipak taj previe otmjeno izgleda, a da bi mogao biti neki agent sirove koe i ovjek iz kruga onih tipova, to sirotu gospodjicu okruuju u onim neurednim prostorijama, to na vratima nose nadpis: Blum et Comp., agenturni i komisioni ured.

-

U prvi as je, naime, bila pomislila, da je dananji posjetilac mogao biti taj inovnik, koga je gospodjici njezin pr okurist na stanovanje ponu dio, a t o valjda uslied t oga, to j e n jegov pos jet pa o n eposredno i za vremena, koga je gospodjica navela. No brzo se sabra, izgubi iz vida Dulibiev lik i gledajui dalje ukoenim pogledom u gospodjicu - upita:

- Nu, to ste odgovorili?

-

Ah, moja draga Ano, to mislite to sam rekla? Taj upit oinuo me je kao bi. Samo bi nam jo to trebalo, da nam tu u s tanu s jedi neki agent neke sumnjive agenture sirove koe. Brrr!- strese se gospodjica draestnom glavom i sae njeno ramenima, kao da je izpila licu neke gorke medicine.

- to ste odgovorili? - upita ponovno i nestrpljivo gospodja Ana. Ne znam kako, ali odluila sam munjevitom brzinom, i... slagala sam. Sram me je, ali nisam mogla drugaije.

Rekla sam, da je naalost soba ve iznajmljena.

-

U prvi as se Ana zabezeknula, a onda se osmjehnu i ree:

- Neka vam bude savjest ista; rekli ste istinu.

-

Kako? To nije mogue! - uzkliknu gospodjica, skoi na noge, pritri k Ani, sagnu se i zagleda joj se izbliza u lice.

to govorite? Nije mogue, ta istom je danas prvi put imao izai oglas u novinama.

15

-

-

Unato tome - odgovori Ana, i odmah se izpravi - naravno, ako vi pristanete, kada sutra u jedanaest sati dodje ovamo gospodin, koji je sobu pogledao i izjavio, da je spreman uzeti je. Ja, dakako, nisam mogla umjesto vas, dati konanoga pristanka, jer se o tome nismo bile nita dogovorile.

-

Da, kako sam bila luda, da vam nisam rekla, da sobu iznajmite i bez mene ako vam onaj, tko bude sobu traio, bude odg ovarao. Tko bi mislio, da e ve prvi dan netko doi. A onda, draga Ano, pa to se samo po sebi razumije, da ste trebali definitivno urediti, ako ste drali da reflektant odgovara. Kako ste mogli i pomisliti da to ne moete i bez mene uiniti - ree gospodjica u sladkom prikornom tonu, osjetivi se i sama oaloena na pomisao, da je Ana mogla biti povriedjena, to ju na to nije bila ovlastila, i njeno je zagrli.

-

Ne bih to bila nikako mogla uiniti bez vas - odgovori ljubazno Ana, pa pogladivi rukom njeno ruiasto lice svoje mlade prijateljice nastavi:

Nismo do sada jo nikada imale u stanu stranog ovjeka. Pa onda dotini gospodin izgleda da je stranac, dosta je mlad, po prilici trideset godina i vrlo pristao ovjek.

-

Gospodjica odvi ruke sa zagasitog i oblog vrata Ane Beranek, izpravi se i ree kroz smieh:

-

Draga Ano, ta vi ste domaica. Mene i tako nema po ciele dane kod kue, pa e podstanar i tako biti samo va teret, ili - smijui se jo jae - na vae zadovoljstvo, ako je tako pristao, kao to velite.

-

Nita, vidjet ete sutra i odluiti ete. Nadajmo se, da nije nikakav pustolov, a niti kakav traljavi agent sirove koe - ree Ana, takodjer sa smiehom.

-

Pa moramo ga primiti, kada sam ja danas u uredu rekla, da je soba ve iznajmljena. Pomislite, ona brbljava Berta, kada bi saznala da soba nije iznajmljena, denuncirala bi me, a lako si moete predstaviti, da bi me to moglo stajati i mjesta.

I ja mislim, da ete ga primiti, jer sam uvjerena, da e i na vas uiniti dobar dojam- ree Ana ravnodunim glasom, kao da hoe zakljuiti razgovor o tome predmetu, a onda predje na neki drugi svagdanji razgovor. I jo su dugo avrljale.

Kada je gospodjica bila ve u postelji, i kada joj je iz mekoga vanjkua virio tek draestni pravilni nosi i nekoliko pramenova plave kose, mislila je na sutranju svoju smienu ulogu iznajmiteljice namjetene sobe, i gledala u duhu sama sebe, kako e vano i ozbiljno tu svoju ulogu morati odigrati.

16

II.

N

edjeljom i veliki gradovi poprimaju oblije malih pokrajinskih mjesta. Jednostavno i edno obuene ene srednjeg stalea, koje se u obinim danima gotovo nikad ne vide na ulicama, idu mirno i spokojna lica prema crkvama, to se nalaze po raznim kotarevima Bea, medju obinim velikim kuama, i koje se o d nj ih razpoznaju tek ako ih se gleda sa suprotnoga plonika i po tome, to pred vratima obino stoje po jedan ili dva prosjaka pogurenih ledja i glave, inei ak i u ljeti utisak, kao da drhu od zime. Ulice su mnogo pustije nego obino, koju pusto jo vie upodpunjuju eljeznim kapcima zatvoreni izlozi i vrata duana, a uslied ega one velike i tamne kue jednostavnih proelja poprimaju posve drugi izgled, jer dobivaju kao neke zatitne oklope sve do prvoga kata, i postaju nekako ukoene i utljive kao lica ljudi, kada vrsto zatvore usta.

Tek oko jedanaest sati pojave se u sreditu grada na Kaerntner-Ringu

razkone i izazovne oprave, raznobojna teka i laka krzna, iz kojih se pomaljaju namazana lica, grimizno bojadisane usne i izpod umjetnih fantastino zavinutih obrva crno uokvirene oi dugih, umjetno naljepljenih trepavica.

Tu se u namjetenoj dostojanstvenosti izlau prijepodnevnome suncu i drzovito dugim pogledima kavanskih i ulinih lavova, ene i keri visokog velegradskoga drutva, podbuhle od vjenih drutvenih i kunih zabava i plesova, izprepletenih praznim duhovitostima poslijeratnih salona, i po novom shvaanju posve prirodno dozvoljenim ljubakanjima, kojima vie ne postavlja granice ni brak ni moral, jer se poslijeratni, na laku ruku obogaeni i iz dubiozne prolosti proizili sviet, uzdigao visoko nad smiene zastarjele nazore.

Krunoslav Dulibi je ekao neto prije jedanaest sati na tramvajskoj postaji ba na tome Ringu i ekao D-kola, koja vode prema junome kolodvoru, te promatrao taj velegradski bogataki sviet, to se polagano i umorno vue plonikom kao zamuljena rieka u ravnici. I kasnije iz tramvajskih kola promatrao je tu sliku sve do zaokreta, gdje tramvaj sa Ringa zaokree preko Schwarzenberger - Platza u ulicu Prinza Eugena, koje je ime Be toj ulici dao da poasti uspomenu velikoga austrijskog vojskovodje, a inae lana talijanske savojske dinastije. N a samom t rgu s toji v eliki s pomenik podi gnut dr ugom j ednom vojskovodji, knezu Schwarzenbergu. Dulibi odvrati pogled od plonika i od bogatakoga svieta te ga upravi na spomenik i na viteza, to na elinom konju uztrajno jai, i nakon to je car jedne noi kriom i kroz polumrane ulice ostavio priestolnicu i prepustio je bez bitke i bez carske bule, Adlerima, Rennerima i Breitnerima,

koji mu se zato bogato oduie i potedie te spomenike stare slave, te ne podigoe novoga spomenika Judi Iskariotu, kao to uinie njihovi drugovi u Moskvi.

Gledajui taj spomenik i pomislivi da e skoro zakrenuti u ulicu Prinza Eugena, sjeti se Dulibi, kako je dobri fratar, veliki hrvatski pjesnik Andrija Kai Mioi, u svojoj pjesmarici hrvatskih junakih pjesama opjevao i vojnike vrline princa Eugena Savojskog,

jer je taj carski general, kao i s totine drugih prije i poslije njega, imao mnogo prilika gledati hrvatske vojnike liti svoju krvcu u obranu domovine, kranstva i Europe proti velikom otomanskome zmaju, to se je kroz pet stoljea sa golom britkom sabljom u ruci zalietao sa Bospora preko pokorenoga Balkana, do hrvatskih ravnica. Sigurno je dobri fratar zato dobio i spomenik u Zagrebu na uglu Ilice i podnoju Mesnike ulice, gdje se njegov upravo svetaki lik miea s plavilom neba, to se naslanja na stari Gornji Grad, i tako mu ini divnu pozadinu.

Kako je izviedljivo gledao iz tramvajskih kola na spomenik, nagnuvi se sa sjedala napried da bolje vidi kroz prozor, - nekoliko s uputnika, to su usuprot n jega s jedili ok renuti ledjima spomeniku, kao pod nekom sugestijom okrenue glave i pogledae kroz prozor, kao to to ljudi obino ine u tramvaju, nemajui drugog posla i nesviestno u elji da vide, to netko drugi gleda. Nu ne vidjevi nita drugo osim spomenika, pokraj koga ve godine i godine svaki dan prolaze kao da ga i nema, okrenue glave natrag i upriee oi u Dulibia, koji ga je jo uviek gledao oima i mislima. Kada spomenik zamae, povue se i on natrag na svojoj klupi, a pogled mu se susretne s otrim pogledom ovjeka runog i odbojnoga lica, to je ba nasuprot njega sjedio. Dulibi odvrati pogled kao malo smeten, prodje rukom preko lica i zatvori izpod dlana oi, da si dobro zabiljei likove ljudi koji u njemu pobude i samo malo sumnje, a lik ovjeka to je nasuprot njega sjedio, uinio mu se sumnjiv i radi toga, to ga je tako tono i otro promatrao svojim zelenim oima, koje s u pokazivale previe znatielje, a radi crta lica svojstvenih ljudima iji izgled obino ne obeaje nita dobra.

17

Na uglu prije Goldegg-Gasse ustavi se tramvaj i Dulibi izidje. Na ploniku malo zastade, i okrenut prema nadvojvodskom d vorcu Belvedere, iz kojega j e n esudjeni nasljednik Franje Josipa otiao g odine 1914. na svoje posljednje vojno-nadgledno putovanje u Sarajevo, pogleda koso izpod oka u tramvaj i opazi, kako se onaj suputnik podigao napola na noge, i neto opruena vrata oito promatrao kojim e pravcem Dulibi krenuti. Tek kada je tramvaj zamaknuo prema Junom kolodvoru, zakrenu Dulibi u

Goldegg-Gasse.

- Ako je kakvi agent ili uhoda, upao sam mu u oi, jer sam gledao spomenik, to obino domai ljudi ne ine - pomisli Dulibi, srdit sam na sebe to je spomenik gledao.

Ulazei u veu broj 26 ve je bio zaokupljen milju na sobu i na svoju nepoznatu stanodavku. Unato tomu opazi u malom etverouglastom prozoriu paziteljskoga stana jedno okruglo i debelo lice i dva oka, koja su ga na as obuhvatila.

-

- Kuepaziteljica - promrmlja Dulibi i ode uz stepenice. Kada je bio ve u prvom katu pred novim stanom zau, kako u prizemlju lagano zalupie vrata. Pozvoni i ekajui okrenut napola prema stepenicama, opazi izmedju s tubinih ograda gornji dio debeljkastog enskog t iela, nadvitog nad ogradu, kako uzdignute glave gleda prema njemu, kao da hoe neto upitati. Uto se otvorie vrata, iza kojih se ukaza polovice tiela gospodje Beranek i cielo njezino simpatino lice.

-

Izvolite unii - progovori gospodja Beranek, dok se je on skidajui eira, umjesto pozdrava lagano naklonio. Dok je ulazio u predsoblje, izidje iz jedne sobe mlada enska pojava u tamnoj haljini, koja se niz vitko gibko tielo e legantno sputala, kao tunika na savrenim kipovima grkih boginja. Dulibi se nakloni i prema njoj, drei eir u sputenoj ruci.

-

Ovo je gospodin, koji je juer pogledao sobu! - Gospodjica odzdravi kratkim pokretom glave i ree: - Molim, izvolite n apried - i pr ui pos trance r uku, pokazujui vrata s obe, i z koje je bila as prije izila. Sve troje unidjoe u prostranu jedau sobu, liepo namjetenu tamnim pokustvom staro-njemakog stila.

Izvolite sjesti - ponudi gospodjica Dulibiu i pokaza mu laganim kretom ruke jedan od dvaju-

nizkih i udobnih stolaca, obtoenih tamnom koom, to su bili smjeteni kraj malog nizkog stolia u okruglo izboenoj udubini ulinog zida, providjenog trokrilnim prozorom i sama se spusti u drugi stolac. Gospodja Beranek primaknu za sebe jedan od etiriju stolaca, to su stajali oko stola u sredini sobe.

I gospodjica i Dulibi utili su, kao da ne znaju kako e zapoeti razgovor. Nu gospodja Beranek zapoe sigurnou zrele ene, malo pjevajuim glasom:

- Vi ste doista toan gospodin. Ba je odbijalo jedanaest sati, kada ste pozvonili. - Zatim s e malo nakrenu gospodjici i nastavi: - Gospodin je juer pogledao sobu.

Gospodjica j e treptala ubrzano tamnim trepavicama preko vedrog plavila oborenih oiju, neodluno i nemogui se jo nikako uiviti u ulogu kuanice koja iznajmljuje sobu, i koja se mora upustiti u razpravu o tom pitanju s nepoznatim ovjekom. Dulibi nije skidao pogleda sa liepoga djevojakoga lika, koga je pomalo podilazila rumen sve do kose, iji su se izrazito plavi pahuljasti pramovi savijali natrag preko tjemena, gubei se podrezani u kosinu na zatiljku.

- Da, pogledao sam i odluio sam je uzeti, ako je gospodjica spremna da mi je iznajmi - ree odluno Dulibi.

Gospodjica podigne k njemu svoje bistre oi, poprimi posve mirni izraaj, koji jo vie odrazi ljepotu njezinog pravilnog i njenoga lica, pa izusti jo uviek malo nesigurnim glasom:

- Prijateljica - kod toga se malo okrenu k gospodji Beranek - rekla vam je uvjete. Uostalom nije bilo ni potrebno ekati do danas, ve ste mogli zakljuiti to jo juer. Ja sam podpuno sporazumna, kako ona stvar uredi.

Gospodja Beranek se je branila od toga izraaja povjerenja, nu s osmjehom neke zahvalnosti, a Dulibi je gledao sad jednu, sad drugu, pitajui se u sebi, kakva veza moe medju njima postojati.

18

- Juer smo ustanovili samo cienu - a sada bi nam gospodin trebao rei, misli li sobu uzeti u najam na dulje vrieme, ili samo za koji mjesec. U potonjem sluaju ne bi nam, naravno, iznajmljenje konveniralo.

Dulibi namrti neznatno obrve, zateen s tim pitanjem i sviestan si, da nije na istu, hoe li ostati u Beu krae ili dulje vremena, pa se umiri u brzo stvorenoj odluci i ree:

- Predvidjam, da e moj boravak u Beu trajati dulje vremena, a jer ne volim mienjati stanove, moete u tom pogledu biti mirni, a vrsto se nadam, da ete sa mnom kao stanaru biti zadovoljni.

Opet je nastala kratka utnja, a Dulibi ju prekinu:

-to se tie ostaloga, moete takodjer biti mirni. Traei ve mnogo put stan, poznata su mi sva pitanja, koja iznajmiteljice obino na novoga stanara stavljaju, a koja vama, koji se s time niste bavili, teko idu preko zubi, nu na sva takva pitanja mogu dati odgovore, koji bi mogli udovoljiti i najstroim zahtjevima. Ne ete sa mnom imati n ikakve neprilike. P osjeti kojega moga p rijatelja i li z nanca, koji k meni k adkada dodj u na r azgovor drim, da vas ne e smetati, niti e za bilo kakvu smetnju biti povoda.

-

Gospodja Beranek kimnu glavom u znak pristanka, a gospodjica izrazi licem Dulibiu upravu neku zahvalnost, to ju je tim kratkim, ali uvjerljivim rieima rieio razgovora, koga nije znala ni zapoeti ni voditi. Njegove riei ulie u njih dvie neku sigurnost i povjerenje.

-

Treba dati svoje osobne podatke za izpunjenje prijavnice za redarstvenu oblast - ree gospodja Beranek, kao da hoe zakljuiti razgovor o s obi. - Budui da ste stranac, potrebno je da dadete putnicu, jer istu treba predoiti redarstvu sa prijavnicom.

-

Ako mi dozvolite, ja u sam tu formalnost prijave obaviti ve sutra i donieti u vam, od redarstva potvrdjenu prijavnicu - upade Dulibi ivahno u riei gospodje Beranek.

-

Biti emo vam zahvalni - ree gospodja Beranek i ustade, jer je u taj as dvorkinja pokucala na vrata i nakrinula ih, ne ekajui poziva da unidje. Gospodja Beranek se izpria i odlazei prema vratima doviknu:

Evo, gospa Fani, idem odmah! Vi ste na odlazku. Jeste li sve svrili? - i izidje iz sobe, da odpremi dvorkinju.

Gospodjica je za vrieme, dok je gospodja Beranek govorila o tom, da je Dulibi stranac, bila posve slobodno uprla u njega puni pogled, iz koga se je odrazivalo, kao da mu neto ita s lica, a onda zakrenu malo glavom i upravi pogled na veliku sliku, to je visila na suprotnoj stieni u tekom tamnom okviru. Dulibieve se smedje krupne oi povedoe za gospodjiinim pogledom, te se takodjer ustavie na slici. G ospodjica to o pazi i iz pogleda Dulibieva razabra kao neko pitanje, te izusti:

-Moj otac! - Nu odmah se zatim malo usupnu, obori oi, a licem joj udari jae rumenilo kao znak posramljenja, jer u taj as pomisli da e Dulibi misliti, kao da je ona htjela upozoriti ga na sliku svoga otca, iako je to uinila posve nehotice i zavedena zaudnom slinou tipa njegova sa tipom, to ga je predstavljao lik njezina otca. Dulibi to nije opazio, jer je uporno gledao u sliku, izpravivi jae gornji dio tiela i primivi vrsto obim rukama prostrane naslonjae stolca. Pogled mu se je ustrmio u njegov otri pogled sa slike, izpod visokog ela i jakih obrva. Ozbiljno lice izrazitih vojnikih crta odrazivalo se sa slike, kao reliev. Plava surka sa zlatnim ovratnikom te crvena boja podstave na prsima raztvorene teke kabanice, odavala je visoki in generala bive carske i kraljevske vojske.

Dulibi je dugo gledao u sliku, a u duhu su mu se redale uspomene. Prenese se u mislima unatrag dvanaest godina, k ada j e k ao dvadesetgodinji priuvni porunik 26. Hrvatske Domobranske pukovnije na fronti na Soi, sa svojim domobrancima odolievao paklenoj vatri tekoga topnitva, to su je kroz mjesece i mjesece bez prekida talijanski topovi sipali na njih uz teku tutnjavu. Gledajui lik generala na slici priini mu se, da stoji pred njim kao onog proljetnog dana godine tisuu devetstoosamnaeste, kada je on iz Glavnoga Stana doao pregledavati vojne jedinice na fronti. Njegova, Dulibieva pukovnija, bila je tada na kratko vrieme izmienjena iz rovova i nalazila se na oporavku u Gorici. Dok su momci stajali kao ukoeni u skladnom redu, prolazio je general mimo njih sa svojom pratnjom. Poslije pregleda postavili su se pred njega svi astnici pukovnije, koji su od ubojtog oruja bili svedeni na prilino maleni broj, i koji su, osim zapovjednika pukovnija, bili sve mladi priuvni astnici, veinom nesvreni djaci.

19

General je sa svakim izmienio po slubenom obiaju po koju rie. Kada je doao do Dulibia, odmah mu je zapalo oko o etiri kolajne za hrabrost, dvie z latne, a dvie s rebrne, to i h j e stekao na i stoj f ronti u kratko vrieme, prije nego je poluio astniki in. General mu je tada srdano pruio ruku. On je pozdravio na vojniku i uz uobiajenu vojniku formulu rekao svoje ime i in.

- Dulibi... - ponovio je general njegovo ime razvedrena lica i zvunim glasom odmah dodao: - Zemljae, jeste li ve dugo na fronti? Vidim sluite na diku nae junake domovine!

General j e govorio istim hrvatskim jezikom izgovarajui riei krupno i tvrdoom svojstvenim starim graniarskim astnicima.

-

Sve je to prohujalo mislima Dulibia i gledajui sliku, inilo mu se, kao da opet uje taj zvuni glas. Bogzna, kako bi jo dugo bio motrio sliku i ne opaajui zbunjenost gospodjice, da nije opet u sobu unila gospodja Beranek. Dulibi se prenu, pogleda gospodjicu. koja je naliila svome otcu i ree:

- Va otac? Je li jo iv?

Ne, odgovori gospodjica nujno, ne diui oiju. - Umro je kratko vrieme nakon Prevrata. - Liepim joj licem preleti lagana sjena, a crvene se usne njeno skupie.

-

Dulibi ju je promatrao i pomisli: - liepa je i kada je nujna! Promatrajui je jo koji as, opazi kao sjena sa lica nestaje, duge joj se trepavice podigoe, a na oba obraza kraj usana, ukaza jedna odluna crta, koja je odskakala od njenog lica, ali je bila u podpunom skladu sa zanosnim elom i izrazitim obrvama. Gledala je u gospodju Beranek, koja je opet sjela na svoj stolac i koja je ulazei ula posljednje riei razgovora, nu ne ree nita ekajui oito, da njih dvoje govor nastave. Nu Dulibi se nije usudio nita vie pitati, bojei se probudjivati oito alostne gospodjiine uspomene. Njemu je njezin usud bio prilino jasan i osjeti za nju, kao neim ponesen, duboku suut.

- Je li dvorkinja otila? - upita gospodjica gospodju Beranek, samo da neto rekne. Jest, diete joj je jo uviek bolestno, pa se uri - odvrati gospodja Beranek i pogleda naizmjence gospodjicu

i Dulibia, kao da joj je bilo ao, to se izmedju njih zapoeti razgovor ne nastavlja. Dulibi joj je bio toliko simpatian, da joj se inilo kao da im je stari znanac, te je u njezinoj dobroti obuze volja, da s njime razgovara o ivotu gospodjice i svome. Ta ju je elja podila kao potreba podieliti s nekim ono, to je uviek tako-rei, zatvoreno u ovom stanu medju etiri zida i medju njom i gospodjicom, jer su makar ivjei u ovom velikom gradu, ivjele kao odrezane od ostaloga svieta tiho i neopaeno. Osim njezinog mua, tako-rei nitko ne zna za njih, a i on neimajui s njihovim duama nita zajednikoga, stajao je pokraj njih vie-manje kao neki strani ovjek. Prirodjenom marljivou svoje rase, zaradjivao je svagdanji kruh, svoju je enu volio kao korektan mu, a gospodjicu potivao, sjeajui se, da njezinom pokojnom otcu duguje zahvalnost za nekada uinjena dobroinstva. Dublje u ivot, kojim se ivi u ovom stanu, niti ga je to vuklo, niti je tko od njega neto vie traio.

Nu i samoj gospodji B eranek nadodje misao, da b i gospodjici bi lo neugodno r azgovarati o t ome pr ed ovjekom, kojega je po prvi put u ivotu vidjela, i odlui u sebi, da e za to biti poslije prilike. I Dulibi osjeti, da toga asa nema vie to razgovarati, uini kao da se hoe ustati i ree:

- Gospodjice, nisam jo uo vau zadnju rie?

- Molim, ja sam sporazumna, moete useliti - odgovori gospodjica, uz ivahan podsmjeh.

Dulibi ustade i ree:

- Useliti u odmah danas poslije podne!

Obje ga izpratie u predsoblje. Gospodja Beranek mu dade klju od predsoblja, koga je imala u ruci ve kada se ono bila povratila u sobu. Predajui mu klju primieti:

20

- Glede kljua kune vee biti e dobro, da se nagodite s kuepaziteljicom, da ne budete morali u noi svaki put zvoniti i ulazninu joj plaati.

Dulibi se zahvali i izidje.

- Kada su gospodja Beranek i gospodjica ostale same u predsoblju pogledae se, stojei jedna pred drugom.

- Je li, da sam imala pravo, kada sam vam rekla da je pristao i simpatian? - ree veselo gospodja Beranek.

-

Jest, imali ste pravo - odgovori gospodjica, primi gospodju Beranek izpod ruke i povede je natrag prema sobi ali zato je tako dugo i uporno gledao sliku moga pokojnoga otca? Bio je kao zaudjen, a lice mu je odavalo kao da nastoji, da se neto sjeti.

Mogue je nekada vidio pokojnog generala za ivota - odvrati gospodja Beranek, k ao da tome n e pridaje nikakvu vanost i otidje u sobu.

*

Dulibi je iao hitnim korakom kroz Goldegg-Gasse, da im prije stigne na potu Junog kolodvora, sa kojega e odmah javiti svoju adresu prema dobivenom nalogu. Zakrenuvi u ulicu Prinz-Eugena, sjeti se ovjeka, koji ga j e p romatrao u t ramvaju, malo s e o gleda i nemalo s e i znenadi o pazivi g a, k ako stoji k raj el jezne ograde Belvederskog Parka

i ita novine.

- Oho, - pomisli - nisam se prevario!

Kada je Dulibi zamicao u ulicu idui mirno i ne obazrevi se na ovjeka, to je stajao uz eljeznu ogradu, prestade ovaj itati, savi polagano novine i stavi ih u dep kaputa, pogleda na sat, uputi se tramvajskoj postaji, i odveze se u sredite grada. Ve se za etvrt sata nalazio u zgradi jednog poslanstva, za koje ve vie godina vri neke usluge. Znao je, da se na poslanstvu nalaze inovnici i nedjeljom oko dvanaest sati u podne. Unidje u predsoblje sa sigurnou svagdanjeg posjetitelja i pridje malom stoliu kraj prozora, za kojim je sjedio uredski podvornik u svoj vanosti svoga slubenoga poloaja i slagao kup raztvorenih putnica.

-

- Je li u uredu gospodin Gursuzovi? - upita potiho i nagnu se nad stoli. Podvornik je dalje slagao putnice i otvarao svaku tako, da inovnik bude mogao redom stavljati svoj podpis pod ve udareni peat, i tek kada je zadnju metnuo na kup, pogleda s pol oka doljaka, poravna bridove putnica, i ree hladnim slubenim glasom:

- Jest, ovaj je as uniao.

Molim vas, najavite me.

Podvornik ustade polagano, upirui se rukama o stoli i najprije pogleda kroz prozor, a zatim uze putnice i ode pred jedna vrata. Jedan se korak pred vratima ustavi, okrenu se natrag i pogleda preko oala mimo doljaka na svoj stoli, kao da gleda nije li mu na stoliu to ostalo, zatim skinu oale i unidje u sobu. Nakon nekoliko asaka izidje, nosei u ruci jedan spis, pridje k stoliu, otvori ladicu i u nju ga zakljua, a onda se tek obrnu k doljaku i ree nehajno:

- - to se ono rekli? elite ka gospodinu Gursuzoviu?

- Da, molim vas najavite me - odgovori doljak i dobaci mu srdit pogled.

- Hm, vidjet emo! Danas je nedjelja, pa primamo samo u hitnim predmetima.

Ta znadete, da je predmet mojih posjeta uviek hitne naravi - ree doljak ujedljivo.

Podvornik jo malo postaja, oito donaajui sam u sebi odluku o ovom vanom uredskom predmetu, a onda pridje k jednim malim vratima, koja se u zidu nisu gotovo ni razpoznavala, otvori ih i nestade iza njih. Za as se povrati, mahnu doljaku jo s vrata rukom, dajui mu time znak da unidje, i zatvori za njim vrata.

21

-

Voditelj sigurnostne slube poslanstva Mitar Gursuzovi, sjedio je za praznim pisaim stolom, na lievu ruku podboene glave i zarinutih prstiju u crnu mastnu kosu. Tamno i od neprospavane noi podbuhlo mu lice, poprimilo je ukastu boju. I ne miui se, upravi pogled na doljaka i ree hrapavim glasom:

- O, picleru, to mi dobroga nosite?

-

Nita osobita, gospodine savjetnie; imam tek jednu malenkost - ree Spicler i mignu vodenim oima. - ini mi se, da sam u tragu jednoj zvjerki iz vaeg zoolokog vrta.

-

Ajde, picleru. Vi uviek lovite z ecove, a nikada d a b iste i ztjerali iz b rloga lisjaka - ree podrugljivo Gursuzovi, i ne maknu se iz svoga poloaja radi oite teine glave, kojoj je poslije toliko kroz cielu no popitog i prolitog pjenuca i cognaca i te kako bila potrebna podpora ruke.

-

Dajte mi, molim vas, va album, da ga pogledam. ini mi se, da se ne varam, Jedanput ste mi bili dali neke fotografije, nu nisam tada po njima mogao nita pronai. ini mi se, da sam danas vidio nekoga, ija je fotografija medju onima bila.

-

Neka vas vrag nosi picleru, samo me zabadava bunite - promrmlja Gursuzovi i ustade s naporom, raztegnu lice, kao da je progutao kiseli krastavac, i pridje k jednom ormaru, pritiui dlan na elo.

Evo vam zvjerinjaka - ree nehajno i baci na okrugli stol usred sobe ovei album sa slikama, to ga je izvadio iz ormara.

picler se baci na album kao maak na vrabca, otvori ga i stade pregledavati fotografije, dok je Gursuzovi opet sjeo za svoj pisai stol, turio ruke u dep i pruio noge daleko pod stol. Glavu je spustio na tvrdo utirkana prsa koulje, koja se svinula i izobliila, naubio je malo nakrivljene usne i zamirio kao pijanci, kada pred zoru zaspu za stolom u nonoj kavani.

picler je listao po albumu nizko pognute glave, koju je pomicao za fotografijama. Nakon to je prelistao vie stranica, zaustavi se, izpravi se, podie, odmaknu ga dalje i primaknu ga blie k oima naizmjence nekoliko puta, o nda naheri malo glavu i j o j ednom pogleda dobro jednu sliku p rema svietlu i napokon se primae pisaem stolu i ree:

- Gospodine savjetnie, ne varam se, evo ovaj!

Gursuzovi se malo pomae, lieno otvori oi i ree zievajui: - Hajde, da vidimo to si naao!

-

picler mu prinese blizu album i pokaza prstom jednu fotografiju, izpod koje je bilo napisan broj 107.

-

to?! - Skoi Gursuzovi kao pomaman. - Ovoga si vidio? Nije mogue! Ve je vie od godine dana,kako smo ga bili posve izgubili s vida. picler, ako je istina, onda si ovoga puta digao lisjaka i eka te mastna nagrada.

Vi to gospodine savjetnie uviek tako velite, nu ja si vrlo riedko omaujem bradu sa tim mastnim nagradama - odgovori picler lukavou sluge, koji uviek usluge cieni veima od primljene plae.

-

- Pripoviedate, kako i gdje ste ga pronali? navali Gursuzovi na piclera, oivi i otresavi se gotovo od umora i pospanosti.

-

Ej, gospodine savjetnie, vi uviek elite znati moje tajne - ree picler, nakrivi glavu i zakilji na jedno oko. - Nego, molim vas, recite mi prije, koliko vam vriedi ovo moje odkrie?

-

Ne zabrundavajte, nego mi odgovarajte ako ne elite da vas izpraim van iz sobe - povika Gursuzovi, hinei srditost.

No, no, gospodine savjetnie, hou samo rei, da me valjda ne ete i ovoga puta odpraviti sa par mizernih Schillinga - -

ree ponizno picler i zagega se na svojim krivim nogama. Dobit e koliko zasluuje. Da nema mene, ve bi te vrag bio davno odnio - izdera se Gursuzovi - Gdje si

ga susreo?

picler uze opet u ruke album, pogleda jo jednom dobro sliku i poe pripoviedati:

- Vozio sam se tramvajem. Na Schwarzenbergerovom trgu opazih na suprotnoj klupi ovjeka, koji je promatrao kroz prozor spomenik znatieljom stranca, ili barem ovjeka, koji ve dulje vremena nije bio u Beu. Promotrih ga pozorno i priini mi se, da sam njega ili njegovu sliku ve jedanput vidio. Iziao je iz tramvaja na stajalitu kod Karolinen-gasse. Razumije se samo po sebi, da je to u meni pobudilo sumnju. Ta me

22

ulica kota ve mojih ivaca. Nisam ga putao s vida i odmah sam pred sliedeom postajom izkoio iz tramvaja. Nu on nije zakrenuo u Karolinengasse, nego u Goldegg-Gasse. Ve sam bio na as izgubio nadu i pomislio, da sam se prevario u fizionomiji. Nu ipak se pourih i za as sam bio na uglu ulice. Zavirivi oprezno u ulicu, vidio sam ga kako ide od jedne kue do druge i gleda kune brojeve. Pred jednom se zaustavi, pogleda je od temelja do krova, izvadi iz depa jednu cedulju i zaviri u nju; jo jedanput pogleda na kuni broj, a onda unidje u kunu veu. Vidjelo se da trai neku adresu. Pourih se za njim pred tu kuu. To je bila kua broj 26. Udjoh oprezno u veu. Pred kuepaziteljskim stanom je stajala debela ena, oito kuepaziteljica. Upita me, to traim. Brzo se snadjoh i upitah je, da li se u ovoj kui iznajmljuje koja namjetena soba. Ona mi potvrdi da ima u prvom katu jedna soba za iznajmiti. Ja se zahvalih i rekoh, da u se kasnije povratiti. Otiao sam na to pr ed Belvederski Park,

te sam ekao oko pol sata, dok je taj ovjek iziao. Otiao j e p rema J unom kolodvoru.

-

Time je picler zavrio priu o svojoj detektivskoj tajni, a zatim upravi u Gursuzovia svoj vlani pogled, koji je izraavao misao: - valjda u ve na temelju ovoga dobiti bar neki predujam!

-

to, ot iao je na kolodvor! V aljda nije odputovao? - izlanu uplaeno Gursuzovi - zar ga niste pratili do kolodvora?!

Ne. ini mi se, da sam mu u tramvaju bio upao u oi, pa sam se bojao da mu ne postanem previe napadnim. Nu moete biti mirni, sigurno ima na kolodvoru u garderobi svoje stvari, pa je otiao po njih. Sigurno je uzeo sobu.

Gursuzovi izvadi iz depa listnicu, otvori je, prui picleru banknotu od 50 Schillinga

i ree:

- Evo, ne putajte ga s vida. Ustanovite tono kuda se kree, to radi i skim se sastaje.

-

picler, ne nauan na Gursuzovievu veliku dareljivost, segnu lakomo za banknotom, brzo ju strpa u dep i ree:

- Biti ete o svemu tono obavieteni, - a zatim se ponizno nakloni i podje k vratima. Zbogom! - doviknu mu Gursuzovi - pazite dobro, nagrada vam ne e manjakti.

Kada je picler iziao, pridje Gursuzovi k ormaru, izvadi iz njega spis broj 107, sjede natrag k stolu, otvori spis i poe itati:

"Krunoslav Dulibi, sin Ivana i Marije, rodjene Veljai, rodjen 4. svibnja 1898. u Dreniku, kotar Slunj. Svrio pravne nauke na Sveuilitu u Zagrebu. Bio dvie godine odvjetniki perovodja, nu nakon opetovanih zatvora radi protudravnoga rada, koji mu se na sudu nije nikada mogao dokazati, umakao u inozemstvo, gdje je sa protudravnim radom nastavio. lan je ustake organizacije, koja ima za cilj odcjepljenje Hrvatske od dravne cjelovitosti i osnivanje samostalne hrvatske drave. U bivoj Austro-Ugarskoj vojski imao je in priuvnog porunika. Sposoban je i talentiran, pa je tim pogibeljniji za jedinstvo drave. Naroiti posao, koji mu je u organizaciji dodieljen, jest podravanje veza izmedju lanova organizacije u domovini i onih u inozemstvu".

Gursuzovi sjede odmah k pisaem stroju i napisa sliedee izvjee ministarstvu:

"Danas je vidjen ovdje u Beu poznati i opasni hrvatski revolucionarac i terorist Krunoslav Dulibi. Poduzeo sam sve mjere, da se nad njim vri najstroi nadzor, da se onemogui njegov zloinaki i protudravni rad".

Smjesta sam stavi spis u kuvertu, naslovi ga, zovne podvornika i naloi mu, da ga odmah odpremi, a zatim, se protegnu, predje rukom preko ela, uze eir i tap te izidje iz ureda. Sutradan Gursuzovi izviesti svoga predpostavljenog o odkriu, koga je uinio. Oko jedanaest sati unidje u uredsku sobu predpostavljenoga, u kojoj je u dubokom konatom fotelju sjedio gospodin "poslanik na strani" s jednom pod sobom podvinutom nogom. U jednoj je ruci drao raztvorene jutarnje novine, a u drugoj u visini prsiju alicu, koju je od asa do asa prinaao k ustima i srkao crnu kavu, ve treu toga prijepodneva, ne skidajui oiju s novina.

23

- -

Dobro jutro ree Gursuzovi i postavi se pred svoga predpostavljenoga.

-

Vraga je dobro - odvrati surovim glasom poslanik iz fotelja, i srknu naglo kratkim i zvunim srkom vruu kavu, namrti elo i podigavi visoko obrve, kao da su se iste automatski povukle sa naglim srkom.

-

Zar niste itali dananje novine? Evo, digli su opet u zrak jedan vlak. Ovaj su nam put lopovi dali dobar udarac. Pomislite tridesetak kilometara pred Zagrebom odletio je u zrak jedan vagon vlaka, u kome su se imali voziti u B eograd d va i nozemna ministra, nai saveznici. Na svu sreu, da je u zadnji as bio promienjen program puta, i oni su proputovali s jednim vlakom prije. Liepo bi bilo svrilo, da promjena nije u zadnji as uinjena. Ima nekoliko mrtvih i mnogo ranjenih. Kada emo ve jedanput stati na kraj tim teroristikim zloincima! - dovrio je poslanik odlaui alicu i novine te pogledavi Gursuzovia, koji je pred njim stajao blied i neizpavan, jer je te noi bilo primanje kod jednog glasovitog industrialca, ija jo glasovitija supruga, prima sve do pred zoru.

Vidite, tako se dogadja kada policija nita ne vriedi - ree Gursuzovi nakon kratkog razmiljanja. Da oni dolje u dravi vre posao onako zduno i savjestno kao mi vani, ve davno ne bilo ni traga tim zloincima.

-

Poslanik ga pogleda i upita:

- Gursuzoviu, kako to izgledate, kao da ste ve tri dana bili u grobu? Jeste li bolestan?

-

Nisam bolestan, nego sam gotovo izcrpljen - odpuhnu Gursuzovi sa gestom ovjeka, koji je od tekog rada i napora iznemogao. - Ve sam etrnaest dana gotovo nou i danju na nogama. Nu nije mi ao, nije bilo uzalud. Iako je bilo teko, pronaao sam onoga, koga sam traio. Velika lovina. Skoro emo imati podpuni uvid u jedno pakleno pripremanje novih uzbuna u zemlji. Vlada e nam morati biti do groba zahvalna.

- Koga ste pronali?

-

Znamenitog i opasnog ustakog zloinca Krunoslava Dulibia, kojemu je povjerena jedna velika zadaa, koju je on ve napola pripremio, i radi ega se nalazi sada ovdje u Beu.

-

Ah, Gursuzoviu, vi ste doista nenadkriljiv! - uskliknu poslanik, pomae se u fotelju i izprui nogu, na kojoj je do sada sjedio. - Treba ga odmah prijaviti ovdanjoj policiji i zatraiti njegovo uhapenje, da tako sprieimo namjeravani zloin.

-

Ne, to ne smijemo napraviti. Time ne bismo mnogo poluili. ini mi se, da je priprema ve tako daleko dosegla, da njegovim hapenjem ne bi smo stvar o meli, a o ni dr ugi bi nam i zmakli. T rebamo ga pustiti na slobodi, da moemo njegovo djelovanje pratiti, da tako dodjemo u mogunost da u zadnji as pohvatamo svu tu bandu dolje u zemlji. Tako emo dravi uiniti najveu uslugu.

-

ef je pratio sa zanimanjem Gursuzovievo razlaganje, a onda ree:

Imate pravo! To e biti opet jedno remek djelo vae sposobnosti i revnosti. Ne izvjeujem ja badava svakom zgodom o velikim vaim zaslugama za uvanje jedinstva nae velike i mone drave.

Gursuzovi protrlja zadovoljno ruke i nasmija se u sebi. Nije se ni sam nadao, da e mu ova podvala tako dobro izpasti.

24

III.

Blum et Comp. agenturni komisioni ured, postao je ve poznata trgovaka firma. Robert Blum izpao je pod konac godine 1919. bogzna od kuda. Preko godinu dana hodao je po selima i nudio po kuama na prodaju raznu sitnu robu, pravei svoje dobre poslove sa selskim mladiima i djevojkama. Odmah poslije rata moglo se je svata prodavati. Sviet se bio zaelio raznih sitnarija, kojih je u ozbiljno ratno vrieme bilo posve nestalo. Ljudi nakon rata izgubili su pravu mjeru o vriednosti novca i robe, te su plaali za kakvugod sitnicu velike svote. Kada je dola ona silna inflacija, trebalo je papirnate Krune

visokih brojki troiti na to bilo.

Kada je Blumu dosadilo skitati se po selima, primakao se u veliki centar. Tu je naao svoje znance i prijatelje. Malo se iznenadio, to su svi dobro obueni, ve poneto zaobljenoga trbuha i sa finim cigarama u ustima. Nu brzo se je osvjedoio, da to nije tako teko postii. Ve je za kratko vrieme stajao i on naveer pred bekim kazalitima, i uz bajoslovne ciene prodavao ulaznice, koje su posjetnici uzalud na kazalitnim i koncertnim blagajnama traili, jer je na svim blagajnama obino ve rano na veer bio izvjeen nadpis: "razprodano". Be je jurio u kazalita, na koncerte i zabave, kao i svi ostali gradovi poslije rata. Nije se pitalo to kota ulaznica: - mora biti! Predugo je trajao rat, premalo zadovoljstva donio kada je svrio, pa je trebalo nadoknaditi sve one zabave i uitke, koji su bili za vrieme rata izgubljeni. Nevolja je vladala, ali je bilo previe onih, koji bi joj lieka traili u emu drugome, negoli u zabavi i uitku.

Oni, koji su shvatili da te zabave i uitci tisua, mogu donieti i neku korist stotinama, koji dodue ne idu na koncerte i zabave, ali znadu za vremena pokupovati ulaznice, pravili su "dobre poslove". I Blum je to brzo shvatio. Gubiti se nije moglo, jer iako je valuta rapidno padala, tko je znao mogao je tediti, a kraj toga su ciene raznim ul aznicama, to s e aputanjem i na migivanjem pod triemovima ka zalita kriom prodaju, rasle ka o trstika iz vode.

Nu Blum je imao sreu. Jedne se je veeri gurao u guvi po triemu kazalita "Theater an der Wien"

medju publikom sa etiri ulaznice u depu, kao da se uri da im prije unidje u dvoranu i zauzme svoje mjesto. Nu nije mu to bilo ni na kraj pameti. Gurao se medju publikom i strigao oima traei one, kojima se na licu vidi, da do ulaznice nisu doli. Doguravi se do u blizinu blagajne opazi ovjeka, nizkog, debeljkastog, u tekoj zimskoj krznenoj kabanici i pod tvrdim okruglim eirom, kako se od blagajne odmie s otegnutim izrazom u licu, kao to ga otegnu oni, koji stignu na kolodvor, nakon to je vlak ve otiao. Blum je odmah pogodio o emu se radi, i nije ga putao s vida. Vidio je kako se primie dvjema enama, to su stajale u tekim krznenim kabanicama na kr aju vr eve pokraj zida, i ve likim oima nestrpljivo promatrale uurbanu strku. Potisnu se odmah za njim, da mu bude blie negoli koji drugi prodava toliko udjenih ulaznica. ovjek pod tvrdim eirom stade pred dva arena teka krzna i etiri izbuljena upitna oka, odpuhnu, sae ramenima i ree:

- Sve je razprodano, nemamo sree!

Starija je ena ostala hladna, a druga je zavrnula nosom, razkopala srdito krzno, malo se napried nagnula i podboila ruke o bokove. Iz oiju joj se prosu srba, a koa joj se na bradi malo namrskala kao u djeteta prije nego e zaplakati:

Ah, papa! - dobaci otcu - mi uviek svakamo dodjemo prekasno! Zato se nisi pobrinuo prije za ulaznicu. to emo sada? Rosenfeldovi su sigurno ve unutra. Oni su se pravodobno... Nije dospjela dovriti svoga predbacivanja, jer je u taj as starija gospodja primila za ruke nju i ovjeka pod tvrdim eirom, kao da ih hoe okrenuti. Pred njima je stajao Blum i gledao as nju, as njezina mua, drei ruku u depu i neodluan, bi li im ulaznice ponudio ili ne bi, ili bi od njih traio neko razjanjenje.

-A, Blum! - uzkliknu debeljkasti ovjek pod tvrdim eirom i podie u zrak obje zdepaste ruke, na kojima su bile navuene crvenkaste konate rukavice. - Blum, ovjee, jesi li to ti?!

Blum nije odmah odgovorio, kao da jo nije bio na istu, u koji bi ih pretinac svojih poznanstava svrstao, pogleda jo jedanput svih troje drei otvorena usta, a onda ree:

- Donner, oh Donner, skoro te nisam prepoznao Kako si se samo udebljao!

25

Donner ga je ve tapkao svojom rukom po pleima i brzo govorio:

- Zar ne pozna moju enu? Ah, ah, Frieda, to kae, to ti je na stari znanac Robert Blum! Boe moj, Boe moj! - govorio j e brzo Donner i vrtio se na mjestu, sad prema Blumu, sad prema eni - a ovo j e naa Lilica, naa kerka... da, ona je bila onda jo malena, nisi je zaboravio, ha Blum?

Frieda Donneru prui ruku i ree:

- Kako ga ne bih poznala! - a pred oima joj se povrati nekadanja davna slika, kada je skupa s njezinim muem u Zagrebu na ulazu u sajmite prodavao stare dronjke i pokrpane lonce, kada su obojica njih mrava i nikada valjano o brijana l ica, za mazanih i p oderanih ci pela, hodali p o za gorskim selima svaki sa velikim svjenjem na pleima, i prodavali po sajmovima i pred crkvama djevojkama limene broeve, umjetne cvjetie od bieloga voska, okrugla ogledala i ute mjedene prstene; momcima male depne noie, a starcima zemljane lule od crvene ilovae, nataknute na kvrgave trenjeve ibuke.

-

Lilica je odvratila glavu od tronog odiela Blumova i njegove neugledne figure te gledala nestrpljivo otca, kao da hoe rei: - Koga vraga vie, kao da si se sastao s Rotschildom, a ne s ovim nekakvim otrcanim Blumom zguvanog ovratnika i zamazane kravate!

- Tebi idu dobro poslovi, a Donner? Vidi se - ree Blum mjerei Donnera vlanim oima, Da, da tako tako, ivi se - branio se Donner oito bojei se, da e ga Blum na raun staroga poznanstva i

kompanjonstva taj as staviti na pumpu za nekoliko Schillinga, -

pa da izbjegne, dodade alostnim glasom:

-

Eto, jedanput sam htio neto priutiti svojoj enici i svojoj keri Lilici i ne moemo dobiti ulaznice. Juer smo stigli od kue iz Zagreba, zna, malo poslova radi, a malo da se familija raztrese.

-

Vidi Donner, to bi ti da nema svoga staroga Bluma? -ree u pobjedonosnom smiehu Blum, i izvadi iz depa ulaznice za najljepa mjesta u parketu. Lilica poskoi kao tele na lancu, a Donneru se razvedri lice, nasmija se izpod crnog neurednog brka i pokaza velike ute zube:

-

Bravo Blum, bravo! - povika i prui ruku za ulaznicama. -Vidim, da si jo uviek onaj stari majstor, koji na svaemu znade zasluiti - potapka ga ponovno po ramenu, zakilji na jedno oko i upita: - Koliko kota?

etrdeset tisua Kruna

po komadu - odvrati Blum.

Dok je Donner turio ruku u dep i vadio novarku, pogleda u enu i umjesto oduevljenja opazi joj na l icu zaprepatenje. Dosjeti se jadu i ree: - Frieda, ne plai se, zna to su ti nove austrijske Krune. To ti iznosi po prilici samo etiri predratne Krune. ena ne odgovori nita samo sae usnama. Izgleda da joj se i to previe inilo. Lilica se nije uplaila te visoke brojke, pogledala je zahvalno Bluma, koji joj je malo prije bio odvratan, a onda pograbi za ruke otca i majku, kao da ih hoe povui, u strahu da ne zakasne na poetak operete. Dok je Blum smotavao primljene banknote ree mu uurbano Donner: - Hvala Blum, napravio si mi veliku uslugu - prui mu ruku, a onda dodade, kao da se neto dosjetio: -Zna mi stanujemo u ho telu Bristol, tamo, zna,na Ringu; - dodji sutra oko deset sati... moda emo neto govoriti o poslovima... moda u imati neto za tebe - zavri Donner ve odlazei za kerju, koja ga je za ruku vukla, i gledajui na Bluma natrag okrenute glave. Za njima se je tiskala i gospodja Donner mahnuvi rukom Blumu u znak oprotaja.

Blum je stajao i gledao neko vrieme za njima, onda pogleda etvrtu ulaznicu, koja mu je ostala u rukama, ogleda se na sve strane i opet se izgubi u guvi.

Donner je malo gledao na pozornicu. Najprije je razmiljao o Blumu i sve vie dolazio do zakljuka, da je Blum izvrstna akvizicija za njegov posao sirovom koom, kojeg je ba poeo tjerati u Zagrebu. inilo mu se, da je Blum kao stvoren za taj posao. Zatim se malo prenese mislima u prolost, kada su zajedno zasluivali one siromane krajcere kao staretinari i pokuari. Onda je doao rat. Bluma je od jedanput nestalo. Izgubio se bogzna kuda, bez da mu rekao i - zbogom! A onda su dole velike liferacije stoke za vojsku. On je dobio mjesto kod jednog liferanta, koji ga je slao po selu kupovati goveda, tjerati ih na kolodvore i ukrcavati. S vremenom se je malo operjatio, poeo je i sam dobivati neke manje dobave za vojsku, a pod konac rata bio je ve "gotov ovjek". Odmah poslije Prevrata ili su poslovi kao ludi. Na svemu se zasluivalo. Ve je imao i novu veliku kuu usred Zagreba. Sada je poeo i trgovinom sirove koe. Izvrstan posao. Na klaonici se kupuje po etiri Krune po kilogramu, soli i metne u skladita, a kada se za mjesec dana naberu tri do etiri vagona,

26

prodaju se po dvadeset i etiri Krune po kilogramu. Prodaju se u Zagrebu domaoj tvornici koa. Nu, kada bi je prodavao u inozemstvu, mogao bi zasluiti jo i mnogo vie. Blum e biti za taj posao kao stvoren. Treba u Beu otvoriti agenturu... sve e ii kao po loju. Sutra, sutra e to sve sa Blumom dogovoriti... I preselivi tako svoje misli na sutra, Donner se u toplom zraku parketa pomalo uljuljao u san i tvrdo zaspao, sjedei izmedju ene, koja je sjedila vrsto stisnutih usnica, i keri, koja je sjedila na pol stolca i napried nagnuta zurila u pjevae, kao da e sad otii na pozornicu. Sutradan je sjedio Donner duboko u velikom konatom fotelju u dvorani hotela Bristol,

gdje je primio Bluma. Blum je otvorenih usta sluao njegovo razlaganje i obim rukama prihvatio da bude njegov kompanjon, i da u Beu otvori poslovnicu za posao prodaje sirove koe. Donner mu je tumaio kako taj posao dobro ide. kako je konjunktura silna i kako novac lei na ulici, samo se treba sagnuti i pobrati ga. I nije se u raunu prevario.

Tada u Beu osnovani Agenturni i Komisioni Ured radio je, posao je napredovao, a zarada je rasla kao kvas na vruoj pei. Blum je skoro uniao u niz stotina i stotina trgovakih velikana, koji su zabiljeeni na poslijeratnom trgovakom horizontu, kao zviezde za vedre zimske noi. Danas, nakon deset godina, sjedi uvaljen u mekom stolcu pred stolom zatrpanim raznim ponudama i bankovnim biltenima u svom kabinetu, na koga se nastavlja nekoliko velikih soba, punih pisaih stolova i stroja, za kojima sjedi desetak namjetenika, inovnika, agenata i tipkaica, to se kroz cieli dan kine i gutaju sve zaguljiviji zrak, im je vea aktiva tekuih rauna, to u nekoliko velikih banaka to su otvoreni na ime

Blum i Kam, Agenturni i Komisioni posao u Beu, Spiegelgasse broj 17.

U jednoj od tih soba sjedi ve nekoliko godina za pisaim strojem liepa i njena generalska ki, i neumorno prebire sitnim ruiastnim prstiima po tastaturi pisaeg stroja prikovana za njega kao galiot na kanjenikim galijama rimskog imperija.

Prvoga dana, kada je bila primljena u tu kovnicu Blumove sree, predstavio ju je ef ostalom personalu s rieima: "Naa nova plava tipkaica". Od toga dana nije nitko vie pitao za njezino ime, za njezino podrietlo, za njezine osjeaje, jer su svi gledali tek koliko je dopisa na dan odtipkala i zvali je jednostavno: Liepa plavka!

Robert Blum ju je primio u svoj ured na preporuku jednog visokog vladinog inovnika, nekadanjeg astnika iz astnikog zbora njezinog pokojnog otca tek zato, da se ne zamjeri toj uplivnoj linosti. Nu skoro se osvjedoi da ne treba aliti, to ju je u svoj ured primio. Plavka je bila nenadkriljiva tipkaica; za kratko je vrieme sama sastavljala dopise i odgovarala na pisma, a osim toga vladala je sa vie jezika.

Kao diete rodjeno u Beu od otca carskoga generala i majke proiztekle takodjer iz visoke astnike obitelji, poznavala je vrlo dobro njemaki jezik. Francuzki je nauila u riei i pismu od odgojiteljice, koja joj je poslije materine smrti, j o kao t rogodinje d iete, za d ugih i zbivanja otca n a vojnim vjebana i r atnim p oljanama, nadomjestila i otca i majku. Osim toga vladala je i hrvatskim jezikom, jer stari general nije propustio, da je naui i da s njom uviek govori onim jezikom s kojim je sa svojih osamnaest godina doao u carsku vojsku, da od pjeaka dotjera do generala, kao to su dotjerali toliki i toliki sinovi iz hrvatske Vojne Krajine,

jer je carska mudrost za svoju vojsku jedini obru bila, koji je na okupu drao tolike razliite zemlje i narode, i vie cienila bistri um, vojniki talent i hrabrost srdca, negoli sve svjedobe vojnih akademija i sva stabla rodbinskih podrietla.

Ovo poznavanje hrvatskog jezika, uzeo je Robert Blum posebice u svoj raun, cienei da e mu to jedanput dobro doi, kada e se dobro operjaiti i nadje za zgodno, da se otrese svoga druga Donnera, to sjedi u Zagrebu i po njegovom miljenju ne radi nita drugo, nego s njim dobitak napola dieli, i kada odlui da sam svoju vagu na zagrebaku klaonicu postavi, jer e mu onda trebati namjetenici, koji poznaju tamonji jezik.

27

Gospodjica je radila neumorno kroz dane i mjesece u tom uredu, zatiena nevinou i djevianskom istoom kao neprobojnim oklopom od nasrtljivih pogleda i riei onih, koji su u istom uredu s njome radili, ili koji su u taj ur ed po s vojim s pekulacijama dol azili. Kod kue ju je naveer uviek ekala njezina dobra i vjerna prijateljica Ana Beranek, na ijem se krilu odmarala od dnevnoga napora, ponienja i povreda svetih i njenih osjeaja, da sliedeega dana okriepljena i ojaana, opet ponese kri svoga ivota, ne znajui i ne videi, kada e ga moi sa svoga nejakoga ramena odloiti. Ljudi su joj bili tudji i strani,inili su joj se kao bez srdca i due. Svi su jurili za svojim interesima, za svojim prohtjevima i zabavama, a ona u bujici te urnjave stupala mirna i osamljena. Dodue svaki as se je tkogod spotakao o nju, dobacio joj pogled, nu ne da je utjei, ne da je osokoli, ne da joj pomogne izii iz te strane struje, gdje nemilice jedan drugoga gura laktima u rebra, da kraj njega bre pojuri u svojoj mahnitosti, to ga je zahvatila u jurnjavi za blagom i uitkom, nego da uzput, na as pokua pruiti svoje uprljane ruke za njezinom ljepotom i istoom. Koliko je put dola naveer kui i kao pred jastrebom umakla golubica, spustila zaplakano lice u krilo prijateljice, drhuih ramena od bolnog jecanja.

Oh, teko tebi, nejaka keri onih, koji za tebe ive samo u uspomeni i daleko na zviezdama, i ije skrbne roditeljske oi bdiju nad tobom samo u tvojim djetinjim snima, kada ti na malu glavu, u tvojoj posteljici padaju kose u hladne zrake none mjeseine! Teko tebi u vrtlogu bezdunoga laktanja, jo bezdunijeg svieta, u kojemu su te ostavili nejaku, da se kroz njega sama probija na putu do svoga smirenja i do svoje sree!

Tako su prolazili dani mladoga joj ivota,u kojima nije upoznala ni dobrote ni ljubavi osim one, to joj je pruala Ana, koja joj je nadomjetala i sestru i majku.

Nu kraj svega toga probudjivao joj se od vremena do vremena, negdje duboko u dui neki osjeaj, kao traak nade da to ipak ne moe tako vjeno trajati, i da u tom svietu, njoj tako tudjem i za nju tako hladnom, mora ipak negdje biti neto, to bi njoj siroti djevojci moralo biti blizko i drago, i da bi to jedanput moralo doi od nekuda potiho i neujno, makar ne zna kako bi se morala primai neka nevidljiva njena ruka, koja bi pogladila one plave kose, koje nikada na sebi ne outie blagoga milovanja materine ljubavi. Oh, kako bi kroz suze radostnice gledala u t aj et erski l ik, koji b i s e b ez uma p oput s jene s agnuo, da s e usnama dot akne pl avih pramova njezine kose, kako bi se zaronila u duboke oi, iste i tople, koje bi je gledale pogledom neke velike, uzviene i nedozene, prave i iste ljubavi!

Ali to su bila samo snatrenja hranjena od vremena do vremena onom nadom, koja se je kadkada pomaljala iz skrovitoga kuta due, i to na as, da opet zatim izesne, a za njom se povraala zbilja, neumoljiva zbilja, okruena prazninom koja sirote dieli od ostaloga svieta kao hladni morski valovi otoi od kopna.

Nu od nekog doba poeli su se u mladjahnoj dui ee pojavljivati ti osjeaji nade, nekako su joj se vie, dulje i odvanije misli zabavljale s matanjem, niklih iz tih osjeaja. esto se je gledala sigurnijom i jaom. Nije znala zato je to, niti si je mogla raztumaiti, nu svakog puta, kada bi se zaniela u matanju, inilo joj se da vidi nekoga, ne zna koga, tko je izvor toga poleta, na koga se njezine neodredjene nade oslanjaju. Taj neodredjeni lik, nevidljiva osoba, poela je i nehotice u mati dobiti sve konkretnije oblike. to dalje, taj je lik bivao sve izrazitiji, i s vremenom poe kao da ju prome neto u srdcu, kao da kroz njega naglo prostruji neko sjeanje. Svaki put bi se kod toga nesviestno jae izpravila, kao da je u grudima osjetila neki gr, nu koji ipak nije izazivao nikakvu bol, nego naprotiv neko nejasno ugodno uvstvo.

I opet joj se jednoga dana, kada je sjedila za pisaim strojem u uredu i dok je isto mehaniki prstima po stroju prebirala, zanesoe misli u tihu sanju. Pisai strojevi i za njima pogureni inovnici, agenti i komisionari, to su u sobi sjedili, i podbuhla i blieda Berta namazanih usta i obojene kose, koja je usuprot njoj sjedila, sve se to poe pomalo gubiti u nekoj magli, koja ju je obuzimala. Obuze je i neko ugodno toplo uvstvo i osjeti, kao da se stolac na kome je sjedila, nekuda nagiba, nu u svojoj mati ipak je bila sigurna, da e se sad pokazati onaj vrsti i nepomini lik, na koga e se osloniti njezini pogledi i njezine misli. I doista za as poee zasjenjene oi razpoznavati sve jasnije obrise lika koji je, im je u njega vie upirala oi, postajao sve to jasniji, dok se na jedanput itava ne trgnu, prenerazi i gotovo povika ... Pred njezinim oima stajao je lik Krunoslava Dulibia!

Berta prestade tipkati i pogleda je zaudjeno. Ona se malo strese i dodje k sebi. Nije znala gdje je prestala s pisanjem, pogleda zbunjeno i pomaknuvi valjak na pisaem stroju, sagne se na njega kao da ita posljednje redke, koje je bila napisala. Nu nije razumjela to ita. Misli su joj bile raztresene.

28

-

Dok se je ona tako silila da se sabere, u sobi su Roberta Bluma sjedila, njemu suelice, dva elava ovjeka srednje dobi. Lica su sve trojice bila uzbudjena. Razpravljali su zapuhani, upadajui jedan drugome u rie, a na asove sva su trojica govorila u jedan mah.

-

Gospodin Blum - vikao je nii deblji elavi ovjek - ovo je posljednji put, da smo robu preuzeli bez protesta. Drugi put, ako bude u ovakvome stanju, sudbeno emo protestirati i staviti vam ju na razpolaganje. Znate i sami, kakvu ete tetu pretrpjeti, kada se u trgovakome svietu prouje nesolidnost vaega poslovanja. Roba nikako ne odgovara pogodbenim uvjetima, jer su gotovo svi komadi izrezani i oteeni.

-

Osim toga je koa kr ivo klasificirana - upade uzbudjeno drugi elavi ovjek - i to tako oito, da se to nije moglo dogoditi zabunom... Roba je preko polovice tree vrsti, dok po vaoj ponudi smije tree vrsti biti najvie pet posto. Gospodine Blum, vi znate, kakvo se ime pred sudom daje takvom poslu! - Da, pred sudom i pred dravnim odvjetnikom!

-

Ali gospodo moja - branio se Blum - ta ne ete valjda meni insinuirati prevaru? Rekao sam vam, da se s ovom poiljkom oito dogodila neka zabuna. Ja u stvar izviditi. Vi znadete, da robu ne preuzimam izravno ja u Zagrebu, ne go moj drug Donner, i on je izravno odprema kupcima. Ja u mu sluaj odmah javiti i traiti razjanjenje. Za Boju volju, ne ete valjda rei, da sam ja naprama vama hotimice uinio neto nepotenoga, s kojima ve toliko vremena radimo, i prema kojima sam bio uviek korektan trgovac?

-

Da, da, va drug Donner - prihvati mirnije manji elavi ovjek - o tom se ba i radi. Ne predbacujemo mi vama nepotenje, ali o vaem se drugu Donneru govori svata. Ve cielo beko trite sirove koe govori da je va drug Donner na psu, da je sasvim propao, a onda nije udo da je poeo ovako raditi. Njegov e vam postupak ubiti svaki kredit.

-

uo sam i ja mnogo toga o njemu, ali to sve ne e biti istina. Konkurencija pretjeruje - ree Blum malo znudena lica.

Nita konkurencija - upade opet onaj vei elavi ovjek - luksuz, luksuz, moj dragi, to je ono to je Donnera upropastilo. Gostba, trkai konji, keri, oficiri koji kerima udvaraju, trka za ordenima, to su uzroci krivo klasificirane sirove koe, to je va kompanjon dobavlja potenim muterijama.

Blumu je nekako uspjelo umiriti ove muterije, brau Freitag, tvorniare koe, te ih nakon nekoliko uvjerljivih riei izprati konobarskom utivosti do u sobu svojih namjetenika, koja je stajala do njegove sobe. U toj se sobi nalazio ostariji, prosjedi, dobro obuen ovjek, nu prostakoga lica i kukastoga nosa, koji je ekao da unidje k Blumu, kada bude slobodan. Kada je Blum s