DAN BROWN

IZGUBLJENI SIMBOL Živjeti u svijetu i pritom ne biti svjestan smisla svijeta isto je kao i lutati velikom knjižnicom i pritom ne doticati knjige.

Tajni nauci svih vremena ČINJENICE: Godine 1991. u sef direktora CIA-e zaključan je dokument. Taj dokument se i danas nalazi tamo. Njegov kriptiran tekst spominje drevni portal i nepoznatu podzemnu lokaciju. U dokumentu se također nalazi i fraza: „Zakopano je negdje“. Sve organizacije iz romana postoje, među njima i Slobodni zidari (Masoni), Nevidljivi koledž, Ured za sigurnost, SMSC i Institut noetskih znanosti. Svi rituali, znanstveni podaci, umjetnička djela i spomenici iz romana stvarni su. PROLOG Zgrada Hrama 20:33 sati Tajna je kako umrijeti.

Još od svitanja vremena tajna je oduvijek bila kako umrijeti.

Tridesetčetverogodišnji pristupnik spuštene je glave zurio u ljudsku lubanju koju je

obuhvatio dlanovima. Lubanja je bila šuplja, poput kaleža, u njoj krvavocrveno vino.

Ispij ga, rekao je sebi. Nemaš se čega plašiti.

Kako je nalagala tradicija, ovo je putovanje započeo odjeven u obredne halje

srednjovjekovnih heretika na putu do vješala, u prevelikoj i razdrljenoj košulji koja mu

je otkrivala blijeda prsa, s lijevom nogavicom zadignutom do koljena i desnim

rukavom zadignutim do lakta. Oko vrata visjela mu je teška omča – „uže za vuču“,

kako ga je nazivalo Bratstvo. Noćas je, poput braće koja su svjedočila činu, bio

odjeven kao meštar.

Braća koja su ga okruživala bili su, svi redom svečano odjeveni u svoje janjeće

pregače, lente i bijele rukavice. Oko vratova visjeli su im ceremonijalni dragulji koji su

u prigušenom svjetlu sjali nalik očima sablasti. Mnogi od njih u stvarnom su životu bili

moćnici, no pristupnik je znao da njihov svjetovni položaj unutar ovih zidova ne znači

ništa. Ovdje su svi bili jednaki, zaprisegnuta braća koja dijele mističnu vezu.

Razgledavajući taj skup koji je izazivao strahopoštovanje, pristupnik se pitao tko bi u

vanjskom svijetu povjerovao da bi se takva skupina ljudi našla na istom mjestu…

kamoli na ovome mjestu. Prostorija je izgledala kao posvećeno pribježište iz nekog

drevnog svijeta.

Istina je, doduše, bila još čudnija.

Samo sam nekoliko ulica od Bijele kuće.

Veličanstvena građevina koja se smjestila na broju 1733, u Šesnaestoj ulici u

Washingtonu, D.C., bila je replika predkršćanskog hrama – hrama kralja Mauzola,

izvornog mauzoleja… mjesta gdje se odlazi nakon smrti. Pred glavnim ulazom, dvije

sedamnaest tona teške sfinge čuvale su brončana vrata. Unutrašnjost je bila kićeni

labirint obrednih komora, dvorana, zapečaćenih kripti, knjižnica; bio je tu čak i šuplji

zid u kojem su se čuvali ostaci dvaju ljudskih trupala. Pristupniku su rekli da svaka

prostorija u ovoj zgradi skriva tajnu, ali je on znao da nijedna ne čuva veće tajne od

divovske dvorane gdje je u tom trenutku klečao, u rukama držeći lubanju.

Dvorana Hrama.

Prostorija je bila savršeni četverokut. Nalik pećini. Strop se uzdizao zapanjujućih

stotinu stopa, podržavan monolitnim stupovima zelenoga granita. Nadsvođena

galerija sjedišta od tamnog ruskog oraha, presvučenih ručno štavljenom svinjskom

kožom obrubljivala je prostoriju. Zapadnim zidom dominiralo je trideset tri stope

visoko prijestolje nasuprot kojem su stajale skrivene orgulje. Zidovi su bili

kaleidoskop drevnih simbola; egipatski, hebrejski, astronomski, alkemijski i neki još

nepoznati.

Noćas je dvoranu Hrama osvjetljivao niz pomno postavljenih svijeća. Njihovom

mutnom sjaju pomagao je samo trak mjesečine koji se probijao kroz kružno okno na

stropu i obasjavao najčudniji predmet u dvorani – golemi oltar isklesan od jednog

jedinog bloka crnog belgijskog mramora, postavljen u samo središte kvadratne

prostorije.

Tajna je kako umrijeti, pristupnik je podsjetio samoga sebe.

„Vrijeme je“, prošaptao je glas.

Pristupnik je skrenuo pogled na istaknutu u bijelo odjevenu pojavu koja je stajala

pred njim. Vrhovni i vrlo časni meštar. Taj muškarac u kasnim pedesetima bio je

američka ikona; omiljen, robustan, neprocjenjivo bogat. Nekoć tamna kosa počela

mu je sijedjeti, a na njegovom slavnom licu odražavao se životni vijek proveden u

moći i nesvakidašnje živ intelekt.

„Prisegni“, rekao je meštar, glasom mekanim poput snijega koji pada. „Dovrši svoje

putovanje.“

Pristupnikovo putovanje, kao i sva takva putovanja, otpočelo je na prvome stupnju.

Te noći, u obredu sličnom ovom, Meštar mu je oči prekrio baršunastom kapuljačom,

na ogoljena prsa prislonio obredni bodež i upitao: „Izjavljuješ li iskreno, tako ti časti,

neukaljan pohlepom ili bilo kojim niskim porivom, da se slobodno i voljno nudiš kao

pristupnik tajnama i povlasticama ovoga bratstva?“

„Izjavljujem“, slagao je pristupnik.

„Onda nosi ovo kao trn u svijesti,“ upozorio ga je meštar, „jer čeka te trenutačna smrt

ako ikad izdaš tajne.“

U tom trenutku pristupnik nije osjećao strah. Nikad neće saznati što uistinu smjeram

ovdje.

Ali, noćas, noćas je u dvorani Hrama, u svečanoj atmosferi osjetio nešto prijeteće i

um mu je počeo vrtjeti sva strašna upozorenja koja je čuo na svome putu, prijetnje

strahotnim usudom ako ikad i s kim podijeli drevne tajne koje se spremao saznati:

grlo presjeći od uha do uha… jezik istrgnuti iz korijena… utrobu iščupati i spaliti…

prah rasuti u četiri vjetra nebeska… srce izvaditi i baciti divljoj zvjeradi…

„Brate“, rekao je sivooki meštar, pristupniku položivši lijevu ruku na rame. „Položi

konačnu prisegu.“

Pripremajući se za posljednji korak na svome putu, pristupnik je pomaknuo svoje

mišićavo tijelo i pozornost ponovno okrenuo lubanji koja mu je ležala u dlanovima. U

mutnom svjetlu svijeća, grimizno vino izgledalo je gotovo crno. U dvorani je zavladao

mrtvački muk, a on je osjećao kako ga svi nazočni motre, kako čekaju da položi

posljednju prisegu i pridruži se njihovom elitnom redu.

Noćas, pomislio je, noćas se ovdje, među ovim zidovima zbiva nešto što se nikad nije

zbilo u povijesti ovog bratstva. Nijedan jedini put tijekom svih tih stoljeća.

Znao je da će to biti iskra… i da će mu to dati nemjerljivu moć. Osnažen, udahnuo je i

naglas izgovorio iste riječi koje su u svim zemljama diljem svijeta izgovorili već

bezbrojni.

„Neka se ovo vino koje ispijam za mene pretvori u smrtonosni otrov… ako ikad

svjesno ili voljno pregazim svoju prisegu.“

Njegove riječi odjekivale su u praznom prostoru.

Zatim je sve utihnulo.

Umirivši ruke, pristupnik je lubanju podigao do usta i na usnama osjetio suhu kost.

Zatvorio je oči i nagnuo lubanju, vino ispijajući dugim, žednim gutljajima. Kad je ispio i

posljednju kap, spustio je lubanju.

Na trenutak mu se učinilo da mu se pluća stežu, da mu srce bjesomučno udara.

Bože, oni znaju! Zatim je osjećaj nestao, jednako brzo kako se i stvorio.

Tijelom mu je prokuljala ugodna toplina. Pristupnik je ispustio zrak, smijuljio se u sebi

dok je podizao pogled prema sivookom muškarcu koji nije ni najmanje sumnjao i koji

ga je tako nepromišljeno prihvatio u najtajnije redove svog bratstva.

Ubrzo ćeš izgubiti sve što ti je najdraže.

1. POGLAVLJE Otisovo dizalo koje se uspinjalo južnim stupom Eiffelovog tornja bilo je prepuno

turista. U tijesnoj kabini, poslovni čovjek stroga izgleda gledao je nadolje, u dječaka

pokraj sebe. „Sine, blijed si. Trebao si ostati dolje.“

„Dobro sam…“ odvratio je dječak, trudeći se obuzdati bojazan. „Izići ću na sljedećem

katu.“ Ne mogu disati.

Muškarac se prignuo bliže. „Mislio sam da si to dosad riješio.“ I nježno je dječaka

pomilovao po obrazu.

Dječak se stidio razočarati oca, ali mu je u ušima toliko zvonilo da ga je jedva čuo.

Ne mogu disati. Moram van iz ove kutije!

Vozač dizala govorio je nešto umirujuće o klipovima dizala i konstrukciji od lijevanog

željeza. Duboko ispod njih pariške ulice protezale su se u svim smjerovima.

Još malo, govorio si je dječak, istezao vrat i gledao gore prema platformi. Samo treba

izdržati.

„Tata, ne mislim da...“

Odjednom im se iznad glava prolomio suh prasak. Kabina je poskočila i opasno se

nagnula na stranu. Puknuti kabeli počeli su udarati po kabini, uvijajući se poput zmija.

Dječak je pružio ruku prema ocu.

„Tata!“

Pogledi su im se susreli u jednoj strahotnoj sekundi.

I onda je propalo dno.

Robert Langdon trznuo se i uspravio u mekanom kožnom sjedištu, grubo se budeći iz

polusvjesnog snatrenja. Sjedio je, potpuno sam, u golemoj kabini mlažnjaka Falcon

2000EX koji se probijao kroz turbulencije. Iza njega, jednolično su mumljali Pratt &

Whitneyjevi motori.

„Gospodine Langdon?“, zapucketao je zvučnik iznad glave. „Pripremamo se za

slijetanje.“

Langdon se uspravio i vratio bilješke za predavanje u kožnatu torbu. Kad su mu misli

odlutale, bio je dopola dovršio pregledavanje masonske simbologije. San o pokojnom

ocu, pretpostavljao je, potaknuo je neočekivani jutrošnji poziv Langdonovog

dugogodišnjeg mentora, Petera Solomona.

Drugi čovjek kojeg ne želim nikad razočarati.

Pedesetosmogodišnji filantrop, povjesničar i znanstvenik Langdona je pod svoje

okrilje prihvatio prije skoro trideset godina i u velikoj mjeri ispunio prazninu nastalu

smrću Langdonovog oca. Unatoč utjecajnoj obiteljskoj dinastiji i basnoslovnom

bogatstvu, Langdon je u Solomonovim blagim sivim očima otkrio poniznost i toplinu.

S druge strane okna sunce je već bilo zašlo, no Langdon je još nazirao vitki obris

najvećeg obeliska na svijetu koji se na obzoru uzdizao nalik koplju drevnog sunčanog

sata. Visok 555 stopa, mramorom obložen obelisk označavao je srce ove nacije.

Posvuda oko šiljka, kružno se prostirala pomna geometrija ulica i spomenika.

Čak i iz zraka, Washington D.C. zračio je gotovo mističnom moći.

Langdon je volio taj grad, a dok je mlažnjak slijetao osjetio je sve veće uzbuđenje

zbog onoga što ga je očekivalo. Mlažnjak je odrulao do privatnog terminala

smještenog unutar golemog prostranstva međunarodne zračne luke Dulles, i tamo se

zaustavio.

Langdon je pokupio stvari, zahvalio pilotima i iz luksuzne unutrašnjosti mlažnjaka

izišao na sklopivo stubište. Hladan siječanjski zrak dočekao ga je kao oslobođenje.

Diši, Roberte, pomislio je, uživajući u otvorenom prostoru.

Pistom se vukao prekrivač bijele magle, te se Langdon, silazeći na magloviti asfalt

osjećao kao da kroči u močvaru.

„Halo! Halo!“ odjeknuo je s drugog kraja pijevni britanski glas. „Profesore Langdon?“

Langdon je podigao pogled i spazio kako sredovječna žena s bedžem i mapom žuri

prema njemu i oduševljeno mahanjem pozdravlja njegov dolazak. Ispod modernog,

pletenog vunenog šešira, provirivala je kovrčava plava kosa.

„Gospodine, dobrodošli u Washington!“

Langdon se nasmiješio. „Hvala vam.“

„Ja sam Pam, iz službe za putnike.“ Oduševljenje u njezinom glasu djelovalo je

gotovo uznemirujuće. „Gospodine, molim vas, za mnom, vaš automobil čeka.“

Langdon je pošao za njom preko piste, prema Signatureovom terminalu, okruženom

blistavim privatnim mlažnjacima. Taksi stanica bogatih i slavnih.

„Profesore, ne bih vas željela dovesti u neugodnu situaciju“, rekla je gotovo krotko,

„ali jeste li uistinu onaj Robert Langdon koji piše knjige o simbolima i religiji?“

Langdon je malo oklijevao, i onda kimnuo.

„Tako sam i mislila!“, rekla je smiješeći se od uha do uha. „U mojem književnom

klubu čitali smo vašu knjigu o svetoj ženstvenosti i crkvi! Kakav ste samo skandal

izazvali! Stvarno se uživate igrati vatrom!“

Langdon se nasmiješio: „Stvarno nisam namjeravao izazvati skandal“.

Žena kao da je osjetila da Langdon nije raspoložen raspravljati o svome opusu.

„Oprostite. Samo meljem. Vjerojatno vam je već preko glave što vas svi prepoznaju…

ali, sami ste si krivi.“ Gotovo u šali prstom je uprla u njegovu odjeću. „Odala vas je

uniforma.“

Moja uniforma? Langdon je pogledao svoju odjeću. Na sebi je imao uobičajenu

dolčevitu boje antracita, sako od tvida, smeđe hlače i mokasinke… uobičajenu odjeću

za predavaonicu, predavanja, fotografiranja i društvena događanja.

Žena se nasmijala. „Te vaše dolčevite totalno su demode. S kravatom biste izgledali

daleko bolje!“

Nema šanse, pomislio je Langdon. Male omče.

Dok je Langdon pohađao akademiju Phillips Exeter kravate su bile obvezatne šest

dana tjedno – i unatoč ravnateljevim romantičarskim tvrdnjama da korijeni kravate

sežu do svilenih fascalia kojima su rimski oratori grijali grla, Langdon je znao da,

etimološki gledano, kravata potječe od nemilosrdnih četa hrvatskih plaćenika koji su,

prije nego što bi pohrlili u boj, oko vrata u čvor vezivali rupce. Sve do današnjih dana

tu drevnu ratnu odoru navlače uredski ratnici, nadajući se da će u svakodnevnim

poslovnim bitkama zastrašiti dušmane.

„Hvala na savjetu“, rekao je Langdon i zakikotao se. „Razmislit ću o kravati.“

Na sreću, muškarac profesionalnog držanja izišao je iz vitke Lincolnove limuzine

parkirane pokraj terminala i podigao prst. „Gospodin Langdon? Ja sam Charles, iz

tvrtke Beltway Limousine.“ Otvorio je stražnja vrata. „Gospodine, dobra večer.

Dobrodošli u Washington.“

Langdon je nagradio Pam za uslužnost i uvukao se u otmjeni interijer limuzine. Vozač

mu je pokazao kontrole klima-uređaja, vodu u bocama i košaru s vrućim pecivom.

Nekoliko sekundi kasnije Langdon je jurio privatnom cestom. Dakle, tako živi ona

druga polovica.

Dok je vozač brzao niz Windsock Drive, pregledavao je bilješke o putniku i obavio

kratak poziv. „Beltway Limousine na vezi“, javio se profesionalno i učinkovito. „Tražili

ste da potvrdim da je moj putnik sletio.“ Zastao je. „Da, gospodine. Vaš uzvanik,

gospodin Langdon stigao je i dovest ću ga do zgrade Capitola do sedam sati. Nema

na čemu, gospodine.“ I prekinuo je vezu.

Langdon se morao nasmiješiti. Ništa se ne prepušta slučaju. Predanost

pojedinostima bila je jedna od najjačih osobina Petera Salomona i omogućivala mu

da svoju pravu moć koristi nevjerojatnom lakoćom. Doduše, čovjeku tu pomogne i

par milijardi dolara u banci.

Langdon se smjestio u udobno kožom presvučeno sjedište i sklopio oči dok je buka

aerodroma zamirala za njim. Do zgrade Capitola trebalo im je pola sata vožnje, i bio

je zadovoljan što je sam i stoga može sabrati misli. Danas se sve zbivalo tolikom

brzinom da je Langdon tek sad počeo istinski razmišljati o nevjerojatnoj večeri koja

ga je čekala.

Stižem pod velom tajne, pomislio je Langdon uživajući u onome što ga je čekalo.

Deset milja dalje od zgrade Capitola, samotna pojava žurno se pripremala za

Langdonov dolazak.

Važna napomena prevoditelja: Prijevod knjige na hrvatski jezik je još u tijeku. Prevoditelj Petar Vujačić ističe da se u konačnici neki dijelovi mogu stilski razlikovati u knjizi koja će biti objavljena 11.11.2009.