Povodom 9. maja - Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope

Ponedjeljak, 09 Svibanj 2011 06:42

Historiografski zapis o prvom oslobođenju Kaknja u Drugom svjetskom ratu: Po dolasku u Sebinje prikupljeni su podaci o neprijatelju u Kaknju i željezničkim stanicama između Visokog i Lašve, te o mostovima i gazovima na rijeci Bosni. Izdata je naredba štabovima brigada za napad na neprijateljska uporišta od Željezničke stanice Lašva do Poriječana. Četvrta brigada je imala zadatak da pređe rijeku Bosnu kod sela Grab i da poruši prugu u što većoj dužini. Prva brigada je imala zadatak da likvidira neprijatelja u Čatićima, u Doboju i Kaknju, da poruši mostove na rijeci Bosni i Rudnik Kakanj. Udarna brigada bataljona imala je zadatak da zauzme i poruši željezničku  stanicu u Jehovini i Modrinju.

Napad na prugu i mostove počeo je 28. juna 1943. godine između 23 i 24 sata. Četvrta brigada je prešla mostove bez otpora. Udarna grupa brzo je likvidirala neprijatelja na stanicama, dok se kod Prve brigade neprijatelj duže zadržao u jednoj kući u Kaknju i kod željezničkog mosta u Doboju gdje se branio iz tri bunkera. Rezultati akcije su bili: Uništen Rudnik Kakanj, trafostanica koja je strujom napajala rudnike Kakanj i Brezu, mostovi na pruzi i rijeci Bosni, šest željezničkih stanica, četiri željezničke kompozicije, četiri lokomotive i 80 vagona. Onesposobljena je pruga u dužini od 30 kilometara, desetine vagona su survane sa porušenog mosta u Kaknju u rijeku Bosnu.

Osman Džafić je poginuo hrabro i junački u osvit slobode

Od prvih ustaničkih dana Osman Džafić je pomagao partizanima na Kozari. Mobilisan je 1941. godine u domobrane, kao komandir straže na Urijama, na periferiji Prijedora, prema Kozari, partizanima je  dostavljao podatke o neprijatelju, sanitetski materijal, oružje i municiju.

Između 15. i 16. maja 1942.godine Prijedor je prvi put oslobođen. Sa partizanima je u akciji bio i Osman Džafić, te njegov brat Mustafa Džafić i  saborac Esad Kapetanović. Uslijedila je odmazda neprijatelja tokom koje su sve trojica uhapšeni i prebačeni u logor Stara Gradiška. S obzirom da je postojala jaka partijska veza uspjeli su se izvući iz logora i vratiti u redove partizana. Početkom 1944. godine Osman Džafić je postavljen za komandira Kozaračke čete. Krajem 1944.godine, nakon oslobođenja Prijedora i Banja Luke, Osman je imenovan za

komandanta Trećeg bataljona Osme krajiške brigade. Da bi se jake neprijateljske snage razvukle i oslabila njihova borbena efikasnost Treći bataljon Osme brigade Četvrte divizije je dobio zadatak, sa drugim bataljonima, da se prebaci na desnu obalu rijeke Bosne i da dejstvuje na sektoru Visoko-Vareš-Zenica.  Treći bataljon kojim je komandovao Osman Džafić već 1. januara 1945.godine oslobodio je jako uporište Vareš.

Napad jedinica Osme krajiške brigade na Kakanj uslijedio je 30.marta 1945.godine. Prvi i Treći bataljon Osme krajiške brigade napadali su na kotu 375 (groblje i kapela). Drugog dana borbe jurišalo se sedam puta.  Osman Džafić bi išao prvi u jurišu, zvao je i kuhare, i sve iz Štaba, da krenu za njim. Neprijatelj je bio najavio predaju pokazivanjem bijelih maramica iz bunkera. Bila je to varka. Nijemci se nisu predavali, opet je počeo juriš. Osman Džafić je naišao pored ranjenog njemačkog oficira koji je na njega pucao iz pištolja. Metak je Osmana pogodio s lijeve strane lica, pored nosa, a izašao na desnoj, pored uha. Pritrčao je njegov rođak Hasan Džafić i podigao ga. Osman je samo rekao: „A“.  Sahranjen je navečer u selu Pope.

U Kaknju, na koti 532 - Orasi, u prvi sumrak 31. marta 1945.godine, ostao jezauvijek  hrabri partizanski komandant Osman Džafić.

 

17. jula 1943. godine formiran VFPO

Visočko-fojnički partizanski odred (VFPO) je  formiran  17. jula 1943. godine u selu Han-Ivnica kod Kreševa. Odred je od formiranja bio sastavljen od boraca  iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Vareša, Breze, Fojnice, Busovače, Ilijaša, Kiseljaka, Hadžića i Ilidže. Formiran je poslije V neprijateljske ofanzive i dolaska na teren Visoko - Fojnica – Kreševo Pete narodnooslobodilačke udarne divizije. Prva sjednica štaba Odreda i njegovo konstituisanje bilo je u Kreševu. Štab su sačinjavali : Milorad Novosel - komandant odreda, Aza Koluder – komesar, Danilo Štaka – zamjenik komesara, Akif Saletović - intendant i Edo Amrozić - obavještajni oficir Odreda. Odmah poslije sjednice štaba počele su borbene aktivnosti u cilju izvršenja postavljenih zadataka. Za nekoliko dana Odred je izvršio više uspješnih akcija kao

što je razbijanje njemačke patrole u Goduši, kojom prilikom su ubijena 4 njemačka vojnika, jedan je zarobljen; razoružanje domobrana u Blažuju, tom prilikom je zarobljeno 35 domobrana, zaplijenjena su 4 puškomitraljeza, 4 sanduka municije i 30 pušaka. Odred je učestvovao i u akciji paljenja neprijateljskih aviona u Rajlovcu. U ljeto 1944. godine Odred je uništio preko 10 vozova sa 200 vagona, preko 100 kamiona i drugih motornih vozila. Na prugama Sarajevo- Lašva i Sarajevo-Konjic Odred je stalno ometao saobraćaj, rušio manje mostove i propuste i izvršio preko 50 prekida saobraćaja. Pored toga vodio je i često borbe sa posadama neprijateljskih garnizona u Kiseljaku, Busovači, Lašvi, Kaknju i Visokom.Preko Visočko-fojničkog partizanskog odreda Vladimir Perić-Valter dolazio je u Vrhovni štab u Jajce.Preko veza na terenu u Odred su se slivali podaci o saobraćaju, o neprijateljskim jedinicama, označavali su se ciljevi bombardovanja od strane partizanske i savezničke avijacije. Odred je rasformiran 24. decembra 1944. godine.

Historiografija je zabilježila i pogibiju Gliše Jankovića, komandanta Visočko-fojničkog partizanskog odreda:Februar 1944. godine. Zima, ali bez snijega. Mrkla noć, prst pred okom se ne vidi.Kolona partizana Visočko-fojničkog partizanskog odreda maršuje prema selu Bukva u blizini Kreševa. Znali su da se u blizini nalazi ustaška postaja, ali niko nije očekivao iznenađenje. Na čelu kolone, kao i obično, komandant Gliša Janković, mada je komandni kadar uvijek trebao ići pozadi jedinice. Ali Gliša se nije na to obazirao. Imao je običaj reći: “Drugovi, ne pogađa svaki metak” i obično se smiješio. Bezbroj bitaka je Gliša prošao i metak ga nije pogađao. Ali ta noć bila je kobna za neustrašivog komandanta. I dok je kolona kroz tminu polako nastupala bez ikakvog znaka odjeknuo je pucanj. Ustaški stražar opalio je samo jedan metak i to nasumice, ali i on je bio dovoljan da ugasi život hrabrom partizanskom komandantu. U visini sljepoočnice metak je probio njegovu kapu “titovku”. Gliša je rođen 1916. godine u Osijeku kod Ilidže. Već 1941. godine stupio je u NOB.Isticao se velikim junaštvom pa je od vodnika u semizovačkoj četi Odreda “Zvijezda” ubrzo postao komandir Visočke čete, a zatim zamjenik komandira Četvrte čete Prvog bataljona Šeste istočnobosanske proleterske brigade. Od avgusta 1943. godine pa sve do pogibije Gliša Janković je bio na dužnosti komandira Visočko-fojničkog partizanskog odreda.O Glišinim podvizima pričali su partizani i narod u krajevima gdje je njegova jedinica vodila bitke. Dugo se pamtio njegov podvig kada je uništio tenk prilikom juriša na ustaško uporište kod Han Pijeska, a zatim od ustaša oteo teški mitraljez i po njima osuo vatru nanijevši im teške gubitke. Bio je poznat po tome što je od neprijatelja otimao oružje i tako se njegova jedinica naoružavala.

Slovo o Fadilu Dogdibegoviću Dikanu

Jesen 1939. godine. Vesele, bezbrižnim djetinjstvom zamamljene, oči živahnih dječaka  u kakanjskom Doboju pomno upijaju svaku gestikulaciju kakanjskog Mostarca Fadila Dogdibegovića Dikana. Taman se vratio iz Mostara gdje je pohađao Gimnaziju. Priča o ratu, tamo negdje u Evropi. Pominje i Crvenu  armiju, a dječija mašta rađa slike vojnika, koji mora da imaju crvene uniforme. I pjesma se čula tih dana u Doboju. Na krilima predratnog mostarskog  revolucionarnog zanosa  Fadil je pjevušio Bilećanku čija je interpretacija odavala snagu ideja koje su ga nadahnjivale. Već oko 1940. godine postojalo je jezgro omladinaca koje se formiralo oko krojačkog radnika Avde Iširlije i Fadila Dogdibegovića. Žandarmima to nije promaklo. Avdo je protjeran, a Fadil je osjetio da je zapažen i obilježen.  1942. godine Fadil se zaposlio u Rudniku. Zbog ilegalnog rada ubrzo je uhapšen i sproveden u Visoko. Pušten je zahvaljujući intervenciji komandanta Rudnika, inače simpatizera

Narodnooslobodilačkog pokreta. Ipak, veze sa partizanima su stalne. Iz Rudnika, ilegalnim putem, odlazi značajna pomoć za potrebe borbe.

Prvo oslobođenje Kaknja, 29. juna 1943. godine, bio je krupan događaj za Kakanj. Ivo Lola Ribar je oduševio narod svojim govorom u krugu Rudnika, kod stare Direkcije. U glavama mnogih prisutnih iz temelja se promijenio odnos prema NOP-u.

Nakon ovog događaja neprijatelj pojačava svoje snage u Kaknju. U Doboj dolazi bataljon Nijemaca, a ustaška vlast osniva tzv. seosku miliciju. Međutim, NOP sve više jača. Fadil je glavna veza sa Visočko-fojničkim partizanskim odredom. Fadilova  lična hrabrost bila je velika. Pod vrlo teškim uslovima ilegalnog rada ostao je u Kaknju i Rudniku sve do februara 1945. godine kada se pridružio borbama za oslobođenje. Poslije rata je radio u Rudniku  kao pomoćnik  direktora za kapitalnu izgradnju. Pored svih obaveza, onako veseljak i vječiti optimsta, okreće se i kulturno-prosvjetnom radu.

12. januara 1950. godine jednoglasno je izabran za predsjednika prvog Radničkog savjeta Rudnika, i ujedno u BiH. U tom trenutku imao je samo 27 godina. Tragična smrt 8.marta 1952. godine prekinula je njegov život i rad kada je bio u punom  naponu snage i stvaralaštva.

 

Stanislav Traup je 1942. godine organizovao prolazak partizana kroz jamu Orasi

Stanislav Traup je rođen 1915. godine u Kaknju gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. Kao fizički radnik radio je u Staroj jami. Zbog nježnog zdravlja i teških uslova rada,

poslije godinu dana, kada je prebolio tifus, prešao je na službu u Poštu kao činovnik. Poslije okupacije zemlje 1941. godine pozvan je kao domobran na dvomjesečnu vježbu u Sarajevo. Kasnije kao vojnik, partizanima je, putem svoga brata Franje u Kaknju, slao oružje, municiju, sanitetski i ostali materijal. 6. maja 1942. godine Odred je trebao da napadne Kakanj. Zbog toga je Traup kao obavještavac upućen na nekoliko dana prije u Kakanj. Bez obzira na veliki broj neprijateljskih vojnika koji su bili stacionirani u Kaknju, Traup organizuje prolazak jednog dijela partizana kroz jamu Orasi i tako omogućava napad na neprijatelja sa leđa. Poslije uspješno završenog zadatka, trećeg maja uvečer pošao je nazad u Odred. U međuvremenu, dok se nalazio u Kaknju, u Odredu se desila četnička izdaja. Izdajnici-četnici znajući za autoritet kojeg je uživao Traup, i znajući za vezu kojom će se on vratiti, sačekali su ga u Subotinju i iz kukavičke zasjede  ubili. Život Stanislava Traupa ugasio se u osvit zore 5 . maja 1942. godine.

Historiografski zapis o Melenti Bošnjaku

Melenta Bošnjak je rođen 1911. godine u selu Bosna, općina Kakanj. Osnovnu školu je završio u Bilješevu, radio je u Rudniku Kakanj, prvo na Separaciji, a zatim u Staroj jami. U Kaknju  je ostao do rudarske katastrofe 1934. godine kada prelazi na rad u Željezaru Zenica. Po dolasku NDH aktivno je radio na organizovanju ustanka. Poslije otpuštanja iz Željezare, sredinom 1941. godine, odlazi u svoje rodno selo Bosna, ali ubrzo biva uhapšen od strane ustaških vlasti. Zahvaljujući poznanstvu sa jednim ustašom bio je pušten. Bošnjak nastavlja sa pripremama za ustanak,  prvo na terenu Viduše, Saranovića i drugih sela u okolini Modrinja, a zatim prelazi na teren Ponihova i Dračića, početkom jeseni 1941. godine. Učesnik je prvih

borbi na Sebinju, Perinom Hanu i Dračiću. Jedan je od prvih komandira partizanskih četa na kakanjskom području. U Zeničkom partizanskom odredu ostaje do četničkog puča maja 1942. godine. Polovinom maja 1942. godine stupa u grupu udarnih bataljona od kojih se u  augustu iste godine formirala Šesta istočnobosanska brigada. U ovoj Brigadi biva postavljen za komandira čete. Krajem 1942. godine postavljen je  za zamjenika komandanta bataljona. U borbama se isticao kao primjeran borac. Poginuo je u borbi na Milićima kod Vlasenice marta 1943. godine.

 P.S. Na fotosu su borci Prvog bataljona Šeste  istočnobosanske  brigade kod Vrbničkih koliba za vrijeme Bitke na Sutjesci.

Historiografski zapis o Mehmedu Skopljaku

Mehmed Skopljak je rođen 1922. godine u Visokom. Nakon završene osnovne škole stupio je na izučavanje krojačkog zanata. Međutim, zbog nježnog zdravlja trogodišnje naukovanje je ostavilo  odraza na njegov krhki organizam. Zbog toga je napustio ovaj zanat i otišao u Kakanj da radi kod brata u trgovini. Bilo je to 1936. godine, a u Kaknju  je ostao do 1941. godine. 1941. godine odlazi u Sarajevu po nalogu antifašističkog pokreta  da radi takođe u bratovoj radnji. Ubrzo odlazi na područje   Konjica i Mostara gdje formira miliciju za koju od Talijana dobija oružja. Oružje je poslije proslijedio partizanskom odredu.

Aprila 1942. godine dok je boravio u Bjelimićima kod Konjica desila se izdaja milicije pa oružnici opkoljavaju kuću u kojoj se nalazio Mehmed Skopljak i njegovih 6 saboraca. Razvila se žestoka borba, neprijatelj pali kuću, pa su Mehmed Skopljak i saborci bili prisiljeni pokušati proboj. Tom prilikom oružnici Mehmeda Skopljaka hvataju živog i odmah ga ubijaju.

Rudijev put od Esena do Kaknja

Rudolf Rudi Mali je rođen 1912. godine u Esenu u Njemačkoj, poznatom rudarskom centru gdje mu je otac, porijeklom Slovenac iz Kamnika, došao u potrazi za poslom i kao rudar radio. Bile su to sudbonosne godine kada se pripremao i uskoro otpočeo Prvi svjetski rat u koji je ušao i Rudijev otac. Njegova majka sa djecom vraća se u Kamnik gdje dočekuje kraj rata i povratak supruga koji je bio u četverogodišnjem zarobljeništvu.  Opet su poslije toga uslijedila potucanja u borbi za posao. Tako je za porodicu Mali jedna usputna stanica bila Banja Luka u kojoj su se zadržali sedam godina. Godine 1936. Rudi je krenuo u Španiju,

međutim, uhvaćen je na granici pa je morao odležati šest mjeseci u logoru u Francuskoj. Nakon toga bio je protjeran u Kamnik odakle su mu bili roditelji. Odatle je, međutim, morao ići za roditeljima jer su se u međuvremenu oni nastanili u Kaknju. Došavši u Kakanj Rudi je radio kao kovač u Staroj jami, a kasnije je bio ložač na lokomotivi u Novoj jami.

U Kaknju ga je 1941. godine zatekao rat. Bio je zatvaran, ali je, zahvaljujući sretnoj okolnosti da je imao rodni list ispisan na njemačkom jeziku, bio pušten na slobodu. Po izlasku iz zatvora pomagao je NOP zajedno sa svojom suprugom Danicom.

1942. godine uključuje se u Zenički partizanski odred. 4. maja 1942. godine mučki je ubijen od strane četnika jer je u tom periodu Odred zahvatila sramna četnička izdaja.

 

Prvi obračuni Zeničkog partizanskog odreda sa neprijateljem

Dračići, siromašno seoce sa nekoliko desetina kuća, bilo je od novembra 1941. do januara 1942. godine sjedište štaba Prve čete Zeničkog partizanskog odreda. U decembru 1941. godine osnovana je još jedna manja četa. Ona je zauzela položaj oko Bijelih Voda. I brzo je došao okršaj. Već ranije neprijatelj je znao  za okupljanje partizana i formiranje odreda. Oni su odlučili da se partizanske jedinice još u zametku unište. Jednog decembarskog dana 1941. godine krenulo je oko 40 neprijateljskih vojnika na Dračiće. Seljaci iz najbližeg sela neprimjetno su ih proveli do jedne zgrade u kojoj se nalazio štab. Rafal neprijateljskog

mitraljeza sve je iznenadio. U zgradi se zateklo 19 partizana koji su odmah istrčali i na ivici šume prihvatili borbu. Prvi obračun sa neprijateljem nije dugo trajao. Opijenog strijeljanjem i pokoljem nevinih ljudi, nenaviknutog na otpor, neprijatelja je zbunio siloviti protivnapad partizana. Poslije kratke borbe neprijateljski vojnici su počeli da bježe. Sedamnaestogodišnji mladić Momčilo Karkeljaš, sa pokvarenim pištoljem bez metaka, gonio je četvoricu naoružanih neprijateljskih vojnika. Kao nagradu za držanje u borbi dobio je ispravnu pušku.

Prije velike borbe nekoliko dana uzastopno neprijateljski avioni  bombardovali su selo. Kažu da su se partizani toliko navikli da su znali kada ih bombarduje pilot, pristalica NOP-a, a kada fašista, jer je u Rajlovcu među pilotima bilo mnogo simpatizera NOB-a. Poslije prvog okršaja, zasjede na prilazima selu bdjele su i noću.