danijel džino, bosanske piramide - pseudoarheologija i konstrukcija društvene zbilje u...

Umjetnost i društvo

status, broj 17, proljeće 2014. 245

„Bosanske piramide“: Pseudoarheologija i konstrukcija društvene zbilje u daytonskoj Bosni i Hercegovini

Danijel Džino

Mjesto projekta „bosanskih piramida“ u kreiranju bošnjačkog nacionalnog narativa, ali i novog projekta konstrukcije bosanske nacije, već je prepoznato u strategijama Osmanagića i njegovih suradnika da uspostave piramide kao svojevrsno mjesto zajedničke bosanske memorije na kojemu se doživljava iskustvo pripadanja bosanskoj naciji. Ovo se dobro vidi na simboličkoj razini – inkorporaciji nove zastave BiH u logo Zaklade te snažnim diskurzivnim naglaskom na „bosanstvu“ visočkih piramida

Gotovo je desetljeće prošlo otkako je Semir (Sem) Osma-nagić, samouki istraživač i pseudoarheolog, izišao u

medije 2005. tvrdnjom kako je brdo Visočica pokraj Viso-kog u središnjoj Bosni zapravo monumentalna građevina iz pretpovijesnog doba – „piramida“. Stvari nisu ostale samo na tome, pa su i okolna brda također proglašena „pirami-dama“, a čitav prostor oko Visokog prozvan „Bosanskom dolinom piramida“. Bez obzira na to što je „službena“ (ona kojoj se priznaje akademski status) znanost, kako lokalna tako i međunarodna, jednoglasno odbacila ovakve tvrdnje, ideja „bosanskih piramida“ i dalje živi otjelotvorena kroz ak-tivnosti zaklade Arheološki park: Bosanska piramida sun-ca.1 Činjenica kako „bosanske piramide“ nakon potpunog neuspjeha nastojanja Osmanagića i njegovih suradnika da privuku pozornost i uvažavanje institucionaliziranih znan-stvenika i dalje privlače posjetitelje, a i povremenu medijsku

1 http://piramidasunca.ba/bs/ (posljednji pristup 22/2/14).

pozornost, ukazuje na nedvojbeni kontinuintet društvenog značenja ovog cijelog projekta, osobito u lokalnim kontek-stima društvenog kapitala, identiteta i odnosa moći.

S obzirom da je Status (moj omiljeni) polemički, radije no striktno znanstveni časopis, ne bih želio da čitatelj ovaj tekst shvati kao potpuno znanstveni, već kao neku vrstu ozbiljne meditacije na temu, prolegomenu nekim budućim istraži-vanjima. Nije mi namjera ovdje raspravljati o tome jesu li „bosanske piramide“ stvarne ili ne – stvarna debata oko toga nikada se zapravo nije niti vodila u znanstvenim krugovima. No, izuzev pokatkad iritirane ili ironične reakcije strukov-njaka na miješanje amatera i pseudoznanstvenika, uglavnom u uglednijim znanstveno-popularnim časopisima,2 jako je malo pozornosti obraćeno na detaljnu raščlambu postoja-nja ovog projekta u različitim društvenim kontekstima. Što

2 Bohannon (2006); Kampschror (2006); Harding (2007); Rose (2006a); (2006b), itd.


magazin za političku kulturu i društvena pitanja246

je znakovito, rasprave u lokalnom znanstvenom diskursu gotovo da i nije bilo (što se lijepo vidi iz bibliograije ovog rada), izuzev na razini novinskih kolumni i internetskih blo-gova gdje se najveća pozornost usmjerila uglavnom prema poprilično banalnom činu raskrinkavanja Osmanagićevih „metodoloških“ pristupa i medijskih manipulacija.3 Ovo je nenadoknadiva šteta jer upravo kritička raščlamba usmje-rena k razumijevanju pojave pseudoarheologije, odnosno produciranja, distribucije i konzumiranja pseudoarheološ-kog „znanja“, mnogo nam toga govori o društvenim odno-sima, identitetu i konstrukciji društvene zbilje u kojemu ona postoji. Kritički i znanstveni pristup pozicioniranju pseudo-arheologije, odnosno svega onoga što se podvodi pod ter-min alternativne ili paraznanosti u društvenim strukturama određenog vremena i prostora, bolje nego njezino ignorira-nje ili otvorena konfrontacija, ponajbolji je način pristupa ovom društvenom fenomenu.4

Izvan lokalnog konteksta imamo i dalje vrlo sporo rastući korpus objavljenih znanstvenih radova koje je vrijedno spomenuti. Treba napose spomenuti izvrsne radove Terre C. Pruitt, koja je posvetila svoj magisterij, doktorat i neko-liko znanstvenih radova izučavanju Visočkih piramida – od čega je možda ponajviše korisna sama doktorska disertacija koja se bavi autoritetom i proizvodnjom znanja u arheolo-giji.5 Izuzev Pruittove, treba istaknuti još neobjavljeni rad Alexandera i Christie o utjecaju „bosanskih piramida“ na konstrukciju identiteta među Bošnjacima i Hrvatima u BiH, objavljeni uradak blogera koji se potpisuje pod pseudoni-mom Irna, a i osobno sam se kratko osvrnuo na problem uspoređujući ulogu arheologije i pseudoarheologije u dva pokušaja konstrukcije bosanske nacije: u Habsburškom im-perijalnom i post-daytonskom kontekstu.6

Želio bih se ovdje osvrnuti na nekoliko pitanja koja po mom mišljenju pružaju bolji uvid u razumijevanje razloga zašto ovaj paraznanstveni projekt i dalje opstaje, usprkos njegovu potpunom neuspjehu da se pozicionira unutar dominirajuće znanstvene paradigme. Prvi je uspješno uklapanje projekta u suvremeni postmoderni kontekst kreiranja i prenošenja znanja. Drugi je odnos piramidalnog projekta prema širem političkom projektu stvaranja bosanske nacije, odnosno mjesto „bosanskih piramida“ u kompleksnoj međunacio-nalnoj slici suvremene Daytonske BiH – problem kojemu se tek odnedavna počinje pridavati veća pozornost.7 Treći je

3 Koristan internetski depozitorij je Le site d’Irna Enquête sur les pseudo-pyramides de Bosnie (http://irna.lautre.net/ , posljednji pristup 22/2/14) gdje se može dobiti dobar uvid u medijsku debatu, ali i poveznice s drugim sličnim internetskim stranicama.

4 Holtorf (2005).

5 Pruitt (2007); (2009); (2011); (2012).

6 Tricic (2007); Čiča (2010); Irna (2011); Alexander i Christia (neobjav-ljeno); Pruitt et al. (2012). „Bosanske piramide“ se spominju u nekoliko ra-dova u različitim kontekstima npr. Dimitrovska (2008), 131-132; Holtorf (2010), 387-388; Dzino (2012); Lomonosov (2012), 72-82, itd., itd.

7 Pruittova, inače izvrsno informirana o političkoj situaciji u BiH, nezna-njem ili svjesno ignorira činjenicu kako je vrlo problematično generalizi-

usporedba različitih sudbina Zemaljskog muzeja u Sarajevu i Osmanagićeva projekta „bosanskih piramida“, koja možda ponajbolje ukazuje različite percepcije društvene korisnosti institucionalizirane arheologije i pseudoarheologije u da-našnjoj BiH.

K :

P I J

Kako sam već spomenuo, doktorska je disertacija Terre C. Pruitt do sada vjerojatno najznačajniji i najsveobuhvatniji znanstveni rad koji se bavi raščlambom problematike druš-tvenog značenja „Bosanskih piramida“.8 Disertacija istra-žuje probleme znanstvenog autoriteta i kreiranja znanja na usporedbi primjera arheoloških iskopavanja lokaliteta Çatalhöyuk u Turskoj koje vodi karizmatični arheolog Ian Hodder, i Osmanagićeva pseudoarheološkog projekta „bo-sanskih piramida“ u Visokom. Disertacija Pruittove polazi s pozicija prihvaćene poststrukturalne znanstvene paradigme koja smatra arheologiju i arheološka istraživanja socijalno konstruiranim djelatnostima nerazdvojnim od mentalnog sklopa znanstvenika koji interpretira materijalne dokaze od-nosno zeitgeista u kojemu se ovi dokazi interpretiraju. Ova-kvo, danas većinom prihvaćeno viđenje arheologije, ostav-lja mnogo više prostora za temeljitije otkrivanje višeglasja društvenih zbilja u kojima su ljudske zajednice iz prošlosti postojale i potpunije razumijevanje paralelnih narativa proš-losti. Takva percepcija arheologije je dio mnogo šireg meta-narativa koji negira da je izučavanje prošlosti, bilo povije-sno ili arheološko, metonimična znanstvena disciplina što na osnovu izoliranog fragmenta prošlosti ili artefakta može rekonstruirati prošlost nekog razdoblja ili što bi rekli dru-gim riječima: „otkrivati povijesnu istinu“. Zbog toga se ar-heologija posljednjih desetljeća učvrstila kao znanstvena disciplina duboko unutar korpusa humanističkih znanosti. Time je napravljen pun otklon od nekadašnjih viđenja u ko-jima se smatralo kako arheologija, poput prirodnih znanosti, može stvarati činjenice o ljudskim zajednicama i kulturama iz prošlosti kroz čin otkrića, promatranja i raščlambe objek-tivnih podataka. Prema tome, suvremena arheologija je po-stala kompleksna znanstvena disciplina snažno oslonjena na antropologiju i sociologiju, u kojoj nema mjesta za moderni-stički proiliranog Spielbergova ilmskog junaka Indianu Jo-nesa, kojeg Osmanagić često referencira u svom ponašanju ili odijevanju.

Govoreći o Osmanagićevu projektu, Terra E. Pruitt ističe kako njegov autoritet proizlazi iz podrške, kako ona kaže, bosanske javnosti i politike (o čemu malo kasnije), te odre-đenih profesionalnih institucija, kao što je Univerzitet u Sa-

rano i dekontekstualizirano govoriti o „bosanskoj javnosti“ ili „Bosancima“ u Daytonskoj BiH. O nacionalizmu i „bosanskim piramidama“ vidi u Irna (2011), 58-59; Pruitt (2009), 61-62, (2011), 181-183; Dzino (2012), 184; Lo-monosov (2012), 72-82, te Alexander i Christia (neobjavljeno).

8 Pruitt (2011), posebice 165-233.



rajevu koji je Osmanagiću dodijelilo doktorat.9 Nažalost, činjenica kako je ovaj paraznanstvenik nagrađen s doktora-tom za disertaciju o američkim Majama na fakultetu politič-kih znanosti, a ne na, uvjetno rečeno relevantnom,10 Filozof-skom fakultetu gdje postoji katedra za povijest (u to vrijeme još uvijek ne i arheologije), govori o krizi funkcioniranja bh. akademskih institucija, a ne o prihvaćanju Osmanagića od strane relevantnih znanstvenih struktura.11 Dalje, Pruittova s dobrim argumentima tvrdi kako se autoritet ovog „arheo-loškog nalazišta“ konstruira i potvrđuje kroz performans koji sama autorica naziva „tehnikom dima i ogledala“ (odnosno prodavanje magle), a ne predočavanjem hipoteza izgrađe-nih na osnovi dokaza koji funkcioniraju unutar znanstvene paradigme. Osmanagić u ovom performansu preuzima na sebe igranje uloge arheologa i znanstvenika, pribavljajući neophodne kvaliikacije (doktorat), i rekontekstualizirajući stereotipe iz pop-kulture (šešir Indiane Jonesa). Piramidalni projekt je, prema tome, primjer koji zorno pokazuje kako se autoritet uspostavlja u aktivnom odnosu između proi-zvođača znanja i njegovih konzumenata. Sukladno tome, razvidno je kako se Osmanagićev autoritet održava kao re-zultat pravilno odigranog performansa i manipuliranja pre-dodređenih uloga, kategorija ili socio-političkih odnosno društvenih institucija.12

Što Pruittova ne kaže eksplicitno jest činjenica da ne mo-žemo ignorirati postojanje problema u odnosu između pro-dukcije znanja u akademskom diskursu i njegove konzuma-cije u javnom diskursu. Drugim riječima, dominirajući pos-tmoderni diskurs i metajezik u izučavanju prošlosti postao je vremenom prekompleksan i neshvatljiv laiku zainteresi-ranom za prošlost. Samim time, autoritet postmodernog povjesničara i arheologa postaje puno težim za uspostaviti i održati jer razumijevanje metodoloških postavki na kojima počiva suvremena interpretacija iziskuje veliko i multidis-ciplinarno predznanje, i vrlo ga je teško prilagoditi prosječ-nom korisniku. Mene osobno beskrajno zabavljaju rasprave o povijesti na raznim internetskim portalima (poput www.forum.hr) gdje se u diskusijama neosporno obrazovanih la-ika zorno može vidjeti česta nelagoda, frustracija i nepot-puno razumijevanje temelja na kojima počiva suvremeni znanstveni diskurs. Zbog ovih razloga korisnik znanja koji nema akademsku naobrazbu unutar humanističkih znano-sti često traži nove i lakše načine za pristup informaciji o prošlosti. Internet pruža neograničen prostor zaobilaženja postojećeg autoriteta, odnosno konstrukciji novog autori-teta. Činjenice su manje-više tu u cyberprostoru, i sada ih je samo potrebno interpretirati sukladno sustavu razmišlja-nja koji odgovara logici interpretatora. Poput globalizira-

9 Pruitt (2011), 229-233, 238-41.

10 Povijest američkih Maja se ne izučava na institucionaliziranoj razini nig-dje u južnoslavenskom govornom području, tako da ni katedra za povijest u Sarajevu nije relevantna institucija za produkciju ili ocjenjivanje istraživa-nja o ovoj pretkolumbovskoj kulturi.

11 Osmanagić (2009), o Osmanagićevoj disertaciji vidi Normark (2012).

12 Pruitt (2011), 200-241.

nog islama ili fundamentalističkog evangelističkog kršćan-stva koji na slične načine nastoje zaobići teološki autoritet interpretacije kanonskih religijskih tekstova, tako i new age „alternativna“ znanost i pseudoarheologija nastoje izgraditi paralelnu mrežu „znanja“ o prošlosti.

Osmanagićev pristup medijima u svrhu kreiranja i distri-bucije pseudoarheološkog znanja također koristi nemi-novne strukturalne slabosti u procesu diseminacije ideja u akademskoj zajednici, koji je relativno spor. Znanstveni se rad u humanističkim znanostima treba napisati, recenzirati odnosno skrutinizirati od strane relevantnih stručnjaka, pa konačno objaviti u znanstvenom tisku, što obično uzima jednu do dvije godine, pa i više ako se objavljuje u prestižni-jem časopisu.13 Kada se objave, znanstveni radovi često nisu dostupni široj javnosti na internetskoj mreži zbog autorskih prava ili drugih ograničenja. Osmanagić i njegovi suradnici s druge strane koriste internet, ali i druge medije, kao oruđe za diseminaciju „znanja“ koje produciraju. Proces znanstve-nog skrutiniziranja preskače se i izbjegava, a „znanje“ se direktno distribuira konzumentu kroz internetsku mrežu. Time se velikom brzinom izgrađuje korpus pseudoarheo-loškog „znanja“, ali i dodatno utvrđuje autoritet kod kori-snika tog „znanja“.14 Stoga, na izvjesnoj razini možemo vi-djeti Osmanagićev projekt kao neobičan intelektualni hibrid pozicioniran između modernističkih shvaćanja arheologije kao prirodne znanosti koja može stvoriti nepobitne činje-nice o prošlosti kroz čin otkrića, korištenja krize postmo-dernog znanstvenog autoriteta te uspješnog oslanjanja na suvremene kanale distribucije znanja.

K

Konstrukcija nacije kao kompleksnog političko-identitet-skog projekta je danas opće mjesto u suvremenom znan-stvenom diskursu, slijedeći u stopama ideje Benedicta An-dersona ili Erica Hobsbawma. Stvaranje nacija u zapadnoj Europi 19. i 20. stoljeća uspjelo je homogenizirati suprot-stavljene regionalne pa i etničke identitete i ujediniti ih u imaginarne zajednice koje pružaju svojim pripadnicima pri-vid jedinstva kroz konstrukciju zajedničkog podrijetla, za-jedničke povijesti i zajedničke sudbine. Nacije nisu stvorene ni iz čega, već su se oslanjale na manipulaciju i restruktuira-nje već postojećih identitetskih narativa. Stvaranje nacija i nacionalnih država rezultat je grandioznih projekata intelek-tualnih i političkih elita koje su se posvetile stvaranju povi-jesnih biograija nacija, zajedničkih simbola i ostalih oznaka identiteta. Dakako, pod projektom stvaranja nacije ne treba podrazumijevati organizirano i unaprijed planirano djelova-nje iz jednog središta, već radije uspostavu i nadograđiva-nje nacionalnog diskursa kao kompleksnog metanarativa od strane različitih društvenih i političkih skupina. Nacionalni

13 Vidi o konstruktivnim načinima uspostavljanja znanstvenog autoriteta na internetskim blogovima u oblasti arheologije u Dimitrovska (2008).

14 Dimitrovska (2008), 131-132.



su projekti originalno potekli kao dio mentalnog sklopa na-roda zapadne i središnje Europe, premda su se podražavali u drugim dijelovima svijeta s više ili manje uspjeha.

Bosna i Hercegovina je prostor na kojemu se susreću i ispre-pliću tri nacionalna narativa. Dok su hrvatski i srpski naci-onalni narativ deinirani i uspostavljeni na temeljima kon-strukcije hrvatske i srpske nacije u 19. stoljeću, bosansko-muslimanski/bošnjački narativ prošao je nekoliko razvojnih faza o kojima ovdje nemam prostora raspravljati. Uspostava Daytonske BiH ohrabrila je dio bošnjačke političke i intelek-tualne elite da započnu s projektom konstrukcije bosanske nacije, kao inkluzivnog i multireligioznog identiteta. Logika izgrađivanja bosanske nacije jest preskakanje etničke hete-rogenosti u svrhu utvrđivanja državnosti i političkog centra-liziranja BiH. Nije začudo kako je narativ bosanske nacije ostao prihvaćen ponajviše među Bošnjacima i na većinski bošnjačkim teritorijima, jer su upravo Bošnjaci skupina koja najviše proitira od ovakvog razvoja stvari.15 Izgradnja bo-sanskog nacionalnog narativa (često prikazivanog kao gra-đanskog ili antinacionalističkog)16 rezultira s pojavom deri-viranog nacionalizma u BiH koji je komplementaran s boš-njačkim nacionalnim narativom, ali u sukobu sa srpskim i hrvatskim narativom koje na određenim više ili manje raza-znatljivim razinama negira i isključuje.

Konstrukcija nacionalne biograije bošnjačke nacije po-kazuje tendenciju povratka u bližu ili dalju predslavensku prošlost, što je razvidno u radovima Envera Imamovića, Muhameda Filipovića ili Ibrahima Pašića.17 Na ovoj razini, pseudoarheološka „teorijska“ interpretacija uklapa se u opći diskurs – iako nije neminovno prihvaćena od strane nave-denih autora, kao primjerice Imamovića koji se od početka oštro distancirao od Osmanagićevih ideja. Mjesto projekta „bosanskih piramida“ u kreiranju bošnjačkog nacionalnog narativa, ali i novog projekta konstrukcije bosanske nacije, već je prepoznato u strategijama Osmanagića i njegovih su-radnika da uspostave piramide kao svojevrsno mjesto zajed-ničke bosanske memorije na kojemu se doživljava iskustvo pripadanja bosanskoj naciji. Ovo se dobro vidi na simbolič-koj razini – inkorporaciji nove zastave BiH u logo Zaklade te snažnim diskurzivnim naglaskom na „bosanstvu“ visočkih piramida.18 Slično projektu stvaranja bosanske nacije, tako i „bosanske piramide“ ne uspijevaju postati zajedničkim di-jeljenim simbolom izvan većinski bošnjačkih dijelova BiH. Javnost, mediji, ali i političari, koji pripadaju srpskom i hr-vatskom identitetskom narativu u BiH nisu nikada prihva-tili „bosanske piramide“ kao „svoje“.19 Ovo dakako ne znači

15 Sam projekt je dobro ocrtan u Robinson, Engelstoft i Pobric (2001); vidi isto Helms (2012).

16 Što izaziva česte zabune kod vanjskih promatrača koji nemaju dobar uvid u „lokalno znanje“, vidi npr. Moll (2013), 922-926.

17 O čemu je pisano već u Statusu: vidi Periša (2008) ili Dodig (2013). Uopće o trendu vidi Kvaerne (2003) i Lomonosov (2012).

18 Pruitt (2011), 181-183.

19 Dzino (2012), 184.

da je prihvaćanje postojanja „bosanskih piramida“ vezano isključivo za Bošnjake, Bosance, ili za identitetski diskurs. Brojni bošnjački i bosansko-građanski orijentirani intelek-tualci, ali i obični građani, uključujući sve one koji se profe-sionalno bave arheologijom, jasno se ograđuju od projekta „bosanskih piramida“. U isto vrijeme, dio Osmanagićeve ekipe čine i ljudi koji nisu bošnjačkog podrijetla, a podrška njegovom istraživanju postoji i u new age skupinama u Hr-vatskoj i Srbiji, ali i šire, koje se bave konzumacijom alter-nativne znanosti. Naravno, nije neophodno niti spominjati kako je prihvaćanje „Bosanskih piramida“ također uvjeto-vano osobnim, političkim ili materijalnim čimbenicima. Primjerice, interes lokalne populacije u Visokom za projekt „Bosanskih piramida“ čvrsto je povezan s komercijalnim in-teresima i očekivanjem potencijalnih prihoda koji dolaze od turista i posjetitelja.

Nedavno empiričko istraživanje na uzorku od 203 boš-njačka i hrvatska srednjoškolca iz Mostara precizno ukazuje koliko se razlikuje odnos prema „bosanskim piramidama“ među pripadnicima ove dvije nacije. Od anketiranih 88 % Bošnjaka prihvaća „bosanske piramide“ kao činjenicu, što je vidan kontrast prema 31 % hrvatskih učenika koji ih prihva-ćaju. Zaključak studije Alexander i Christie je da etnicitet u mnogome objašnjava individualno pozicioniranje prema „piramidama“ te da je evidentno snažno identiiciranje učenika Bošnjaka s piramidama kao „svojim“ simbolom.20 Prema tome, „bosanske piramide“ kao simbolička odrednica ponajviše su prihvaćene od strane Bošnjaka i Bosanaca jer su zaživjele u javnom diskursu kao mjesto hodočašća, sakralni prostor označavanja i iskustva njihova identiteta. Ovo ugra-đivanje „piramida“ u lokalne identitetske diskurse pridaje nemjerljivo značajniju emocionalnu vrijednost aktivnom konzumiranju „znanja“ koje Osmanagić i njegova ekipa pro-izvode. Rezultati arheoloških iskopavanja produciraju pred-mete koji se kroz javno izlaganje lako preobražavaju u pre-poznatljive vizualne oznake, koje mogu postati prepoznatlji-vim simbolima u različitim identitetskim kontekstima. Ar-heologija omogućava obraćanje „zajedničkoj“ prošlosti kroz mogućnost iskustva te prošlosti putem direktnog kontakta s materijalnim artefaktom. Time se daje svojevrstan pro-zor u prošlost i ilustrira biograija imaginarnih zajednica, te pribavlja „dokaz“ kako se ta prošlost zbilja i dogodila. Na određenoj razini arheologija „dokazuje“ da se luidni i ne-stabilni društveni konstrukti, poput nacija, mogu smatrati iksiranim i nepromjenjivim realnostima kroz identiikaciju s predmetima iz prošlosti.21

Dakle, prihvaćanje „bosanskih piramida“ kao simbola, od-nosno njihovo uobličavanje u svojevrstan „sakralni prostor“ u bošnjačko-bosanskim identitetskim narativima omogućilo je ovom pseudoarheološkom projektu preživljavanje i nakon njegova neuspjeha u nastojanjima da se ugradi u znanstveni diskurs. Aktivna proizvodnja pseudoarheološkog „znanja“ je

20 Alexander i Christia (neobjavljeno).

21 Dzino (2012), 184-186



praćena aktivnom konzumacijom toga istog „znanja“. Dis-kurs o „bosanskim piramidama“ ugrađuje se aktivno i konti-nuirano u konstrukciju društvene zbilje i drugim načinima, primjerice kroz usmenoknjiževni žanr vica.22 Osmanagićev projekt je, prema tome, nadmašio namjenu pukog prenoše-nja „znanja“ publici zainteresiranoj za alternativnu odnosno pseudoznanost, postajući dijelom novog projekta izgradnje bosanske nacije kao mjesto hodočašća, homogeniziranja i učvršćivanja identiteta. S tog aspekta moguća je usporedba s Međugorjem, koje je izuzev što je u osnovi marijansko sveti-šte i izvor prihoda lokalnoj populaciji, postalo značajan sim-bol utvrđivanja hrvatskog identiteta u Hercegovini i Bosni u 1980-im i 1990-im.

„B “ Z

Govoreći o arheologiji, značaju predmeta i mjesta iz prošlo-sti u identitetskim narativima Daytonske BiH nije moguće izbjeći usporedbu između „bosanskih piramida“ i Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Zemaljski muzej, koji je znamenit po svo-joj arheološkoj zbirci, postoji već 126 godina, no doživljava sudbinu potpuno drugačiju od „bosanskih piramida“. U listo-padu 2012. kako je već dobro poznato, Muzej se morao za-tvoriti nakon dugogodišnje krize inanciranja i nemogućnosti izdržavanja svojih djelatnika. Premda je neosporna činjenica da je inancijska kriza teško pogodila sve kulturne institucije u Hercegovini i Bosni i otežala njihovo inanciranje kroz dr-žavne infrastrukture, mene ovdje ponajviše zanima mjesto muzeja u suvremenim identitetskim narativima i usporedba njegove sudbine s „bosanskim piramidama“.

Kako sam ranije naveo, Zemaljski muzej je artefakt nedo-vršenoga političkog projekta Habsburške kolonijalne misije u BiH. Muzej je u svojim osnivačkim temeljima nastao u mentalnom sklopu Habsburške „civilizirajuće misije“ i kon-strukcije bosanske nacije kao imperijalnog identiteta unutar Habsburškog imperija.23 Habsburška kolonijalna avantura u BiH (1878-1918) se s puno razloga može okarakterizirati kao kolonijalna „civilizirajuća misija“, slično onovremenim „civilizirajućim misijama“ europskih imperija u prekomor-skim kolonijama, posebice u Africi i Oceaniji.24 Arheologija je u tom projektu odigrala značajnu ulogu, osiguravajući materijalne artefakte i simbole za konstrukciju bosanske nacionalne biograije kojom su se bavili povjesničari po-put Lajosa Strommera (alias Lajos hallóczy, Ludwig von hallóczy, Ljudevit Taloci) koji je pripadao intelektualnom i političkom krugu formiranom oko Benjamina Kallaya (Béni Kállay de Nagy-Kálló) – imperijalnog ministra inan-cija zaduženog za kolonijalni pothvat u BiH.25 Arheologija,

22 Čiča (2010).

23 Dzino (2012), 180-183, vidi isto Novaković (2011), 402-404.

24 Okey (2007).

25 Kallay dakako intelektualni tvorac konstrukcije bosanske nacije, vidi Okey (2007), 55-65 i na srpskom Kraljačić (1987). O hallóczyju se pisalo u posljednje vrijeme, ali ne i iz ove perspektive – npr. nedavno Filipović (2010) s korisnom literaturom.

koja nije postojala kao organizirana disciplina na teritori-jima Hercegovine i Bosne u Otomanskom dobu, razvila se tek u kontekstu Habsburškoga kolonijalnog pothvata kao primjer kolonijalne arheologije tog doba, što je čini jedin-stvenom u usporedbi recimo s hrvatskom ili srpskom arhe-ologijom. Njezin razvoj, iskopavanja i institucionalizacija, posebice kroz ustanovljenje provincijskog (Zemaljskog) muzeja zahtijevali su značajne materijalne investicije koje su bile dostupne kroz imperijalne strukture. Originalna mu-zejska postavka, postavljena nakon dovršetka zgrade muzeja 1913., konstruirala je narativ prošlosti kolonije od pretpovi-jesti do srednjovjekovlja, potpuno izostavljajući otomanski period.26Organizacija i ustroj arheološkog odjela Zemalj-skog muzeja mijenjali su se jako malo otkako su originalno postavljeni 1913., dakako uz postupno obogaćivanje zbirki novim nalazima. Samim time, postavka muzeja odražavala je direktno kroz sve vrijeme njegova postojanja ovaj nedovr-šeni Habsburški kolonijalni projekt konzerviran i rekontek-stualiziran u različitim političkim realnostima postojanja. Time se donekle mogu objasniti promjene sudbine muzeja i njegova izravna povezanost uz promjenjivi politički kon-tekst BiH nakon Habsburškog perioda. Novi politički kon-tekst centraliziranoga jugoslavenskog kraljevstva, u kojemu Hercegovina i Bosna od 1923. više ne postoje kao zasebna teritorijalna jedinka, rezultira dramatičnim smanjivanjem inancijske potpore muzeju koja se odražava na smanjivanje njegovih istraživačkih potencijala.27 Period NDH prekratak je za ocjenjivanje, premda nije nemoguće očekivati kako bi vlasti ove tvorevine iskoristile njegov simbolički potencijal u svrhu konstrukcije prošlosti Hercegovine i Bosne kao in-tegralnih dijelova hrvatske države. Rekonstrukcija BiH kao socijalističke republike i „teritorija s posebnom namjenom“ unutar jugoslavenske federacije udahnula je novu živost i pridala značaj muzeju. No, uspostavom daytonske BiH kao de facto (kon)federalne države muzej se ponovno našao u potpuno novom političkom kontekstu. Nedostatak inan-cija i naglasak na istraživačke djelatnosti muzeja postavile su ovaj simbol nedovršenog projekta Habsburške BiH u situa-ciju gdje je bilo gotovo nemoguće rekontekstualizirati nje-govu širu ulogu u novom društvenom kontekstu.

Dodatni problem je nepostojanje kolekcije artefakata iz oto-manskog perioda koji predstavlja snažnu okosnicu u kon-strukciji bošnjačkoga nacionalnog identiteta – danas do-minirajućeg u Sarajevu. Dakle, zbog objektivnih problema (radije nego nesposobnosti njegovih djelatnika, koji su u teš-kim okolnostima činili najbolje što su mogli) nemogućno-sti rekontekstualiziranja društvene korisnosti ove institucije zapravo i nije iznenađujuće da se ona našla među prvima na udaru kada se pojavio nedostatak inancijskih sredstava u državnim strukturama. Treba pripomenuti i to da je Zemalj-ski muzej nastao i ostao „zamrznut“ u modernističkoj para-digmi autoriteta kao trajne kategorije, u kojoj se znanstveni

26 Dzino (2012), 182; Novaković (2012), 57.

27 Vidi o tom periodu više kroz prikaz djelatnosti arheologa Mihovila Man-dića u Periša (2007).



autoritet bespogovorno prihvaća i kojemu se vjeruje. Dakle, konstrukcija autoriteta u kojoj muzej operira sa svojim ko-risnicima ne ostavlja previše prostora za dijalog ili debatu, izuzev unutar same akademske zajednice koja jedina ima mogućnost konsenzusom modiicirati ili mijenjati domini-rajuću paradigmu. S druge strane, pseudoarheološki projekt „Bosanskih piramida“, kako smo vidjeli, konstruira autori-tet kroz performans i eikasni transfer znanja korisnicima, omogućavajući aktivnije sudjelovanje korisnika. No, kon-trola „znanja“ je u ovom slučaju monopolizirana od strane Osmanagića i njegovih suradnika koji su jedini ovlašteni da produciraju „znanje“.

***

Ovo me vraća na naslov ovog kratkog promišljanja. Kroz le-timičan pregled nekih temeljnih pitanja povezanih s projek-tom „bosanskih piramida“ možemo vidjeti kako je preživlja-vanje ovog pseudoarheološkog projekta zapravo logična po-sljedica percepcije njegove društvene korisnosti u lokalnim arhitekturama identiteta i moći. Relativan se uspjeh projekta također mora pripisati hibridizaciji zastarjelih pristupa ar-heologiji sa suvremenim mehanizmima transfera znanja. Društveni značaj, odnosno percepcija društvene korisnosti „bosanskih piramida“ u lokalnom kontekstu, usko je pove-

zan s procesima konstrukcije bosanskog i bošnjačkog identi-teta u daytonskoj BiH čime se prelaze okviri interesa publike zainteresirane za alternativnu znanost ili običnih znatiželj-nika. „Bosanske piramide“ ugrađuju se u javnom diskursu kao novi identitetski simbol, a skupa s produkcijom pseudo-arheološkog „znanja“, pozicioniraju kao aktivni sudionik u produkciji i konstrukciji društvene zbilje u daytonskoj BiH. Njihov društveni kapital temelji se isključivo na lokalnim kontekstima moći i identiteta koji zapravo određuju struk-turalnu potporu ovom projektu. S druge strane, stara i eta-blirana institucija konstruirana kako bi proizvodila „druš-tveno korisno znanje“ po zapadnoeuropskim kriterijima jednostavno odumire uslijed nemogućnosti prilagodbe no-vim društvenim prilikama. Ono što je u svemu tome zabri-njavajuće, dakako iz kuta pripadnika akademske zajednice, vidljivo je i ubrzano propadanje akademske razine, odnosno izraziti „šlamperaj“ i „hohštapleraj“ u produkciji znanja.

Danijel Džino (Sarajevo, 1971), povjesničar, dok-torirao klasične studije i antičku povijest na sveučilištu u Adelaideu u Australiji. Predavač je na katedrama antičke povijesti i međunarodnih studija (Odjel hrvatskih studija) sveučilišta Mac-quarie u Sydneyu.

L

M. Alexander i F. Christia, „Walk Like an Egyptian: Identity Construction in Post-Conlict Bosnia-Herzegovina“ (neo-bjavljen rad predan na recenziju u Comparative politics, do-stupan na http://web.mit.edu/cfotini/www/bosnia/papers/Pyramid_Final.pdf posljednji pristup 22. 2. 2014.)

Bohannon, J. (2006): „Mad About Pyramids“, Science 313/5794 (2006), 1718-1720.

Čiča, Z. (2010): „Odraz fenomena ‘Bosanske doline pira-mida’ u usmenoknjiževnom žanru vica“, u: S. Marjanić i I. Prica (ur.), Stanje i tendencije mitoloških istraživanja u hr-vatskoj znanosti: Mitski zbornik (Zagreb, 2010), 329-345.

Dimitrovska, V. (2008): „Blogging Archaeology: Creating an Open Access Source for Knowledge“, Arheo 25 (2008), 131-136.

Dodig, R. (2013): „Predslavenski korijeni ÜBER ALLES“, Status 16 (2013), 204-220.

Dzino, D. (2012): „Archaeology and (De)Construction of Bosnian identity“, Archaeological Review from Cambridge 27/2 (2012), 179-188.

Filipović, E. O. (2010): „Lajos hallóczy i bosanska heral-dika“, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Hi-storija umjetnosti, Arheologija) 14/1 (2010), 173-190

Harding, A. (2007): „he great Bosnian pyramid scheme“, British Archaeology 92 (2007), 40-44.

E. Helms (2012): „‘Bosnian Girl’, Nationalism and innocence through images of women“, u: D. Šuber i S. Karamanić (ur.), Retracing images: visual culture after Yugoslavia (Leiden, 2012), 195-222.

C. Holtorf, „Beyond crusades: How (not) to engage with alternative archaeologies“, World Archaeology 37/4 (2005), 544-551.

C. Holtorf, „Meta-stories of archaeology“, World Archaeo-logy 42/3 (2010), 381-393.

Kampschror, B. (2007): „Pyramid scheme“, Archaeology Ma-gazine 59 (2006), 22-28.

Kraljačić, T. (1987): Kalajev Režim u Bosni i Hercegovini (Sa-rajevo, 1987).

Kvaerne, J. (2003): „Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih historijskih mitova?“, u: H. Kamberović (ur.), Historijski mitovi na Balkanu: Zbornik radova (Sarajevo, 2003), 85-107.

Lomonosov, M. (2012): „Illyrianism Bosnian style: Balkan antiquity in contemporary national mythology and identity construction amongst the Bosniaks“, he South Slav Journal 31/3-4 (2012), 61-83.

Moll, N. (2013): „Fragmented memories in a fragmented country: memory competition and political identity-buil-ding in today’s Bosnia and Herzegovina“, Nationalities Pa-pers: he Journal of Nationalism and Ethnicity 41 (2013), 910-935.



Normark, J. (2012): „Osmanagić and Majanism“, Arqueolo-gia Publica Journal 2 (2012), 35-37.

Novaković, P. (2011): „Archaeology in the New Countries of southeastern Europe: A Historical Perspective“, u: L. R. Lo-zny (ur.), Comparative Archaeologies: A Sociological View of the Science of the Past (New York, 2011), 339–462.

Novaković, P. (2012): „he ‘German School’ and its inluence on the national archaeologies of the Western Balkans“, u: B. Migotti, P. Mason, B. Nadbath i T. Mulh (ur.), Scripta in Ho-norem Bojan Djurić (Ljubljana, 2012), 51-72.

Okey, R. (2007): Taming Balkan Nationalism: he Habsburg „Civilising Mission“ in Bosnia, 1878–1914 (Oxford, 2007).

Osmanagić, S. (2009) „Netehnološka civilizacija Maja na-spram modernih tehnoloških civilizacija“, doktorska diser-tacija, Univerzitet u Sarajevu 2009.

Periša, D. (2007): „Mihovil Mandić kao arheolog“, Arheo-loški radovi i rasprave 15 (2007), 249-283.

Periša, D. (2008): „Historija bosanske duhovnosti 2“, Status 13 (2008), 211-225.

Pruitt, T. C. (2007): „Addressing Invented Heritage: he Case of the Bosnian Pyramids“, magisterij, University of Cambridge 2007.

Pruitt, T. C. (2009): „Contextualising Alternative Archaeo-

logy, Socio-Politics and Approaches“, Archaeological Review from Cambridge 24/1 (2009), 55-75

Pruitt, T. C. (2011): „Authority and the Production of Knowledge in Archaeology“, doktorska disertacija, Univer-sity of Cambridge 2011

Pruitt, T. C. (2012): „Pyramids, Performance, and Pseudos-cience in Visoko Bosnia. A Valley and A Man: he Story Behind Bosnian Pyramids“, Arqueologia Publica Journal 2 (2012), 26-34.

Pruitt, T. C. et al. (2012): „Forum: the limits of Collabora-tion. Osmanagić in the campus“, Arqueologia Publica Jour-nal 2 (2012), 24-54.

Rose, M. (2006a) „he Bosnia-Atlantis connection“, Archae-ology Magazine (online sadržaj, objavljen 27. 4. 2006.)

http://archive.archaeology.org/online/features/osmanagic/, posljednji pristup 22. 2. 2014.

Rose, M. (2006b) „More on Bosnian ‘pyramids’“, Archaeo-logy Magazine, (online sadržaj, objavljen 27. 6. 2006.)

http://archive.archaeology.org/online/features/osmanagic/update.html, posljednji pristup 22. 2. 2014.

Tricic, L. (2007): „Dispatches from the Bosnian Valley of the Kings or How Bosnians created a ictionalized national Hi-story“, magisterij, California State University, 2007.

danijel džino, __bosanske piramide__ - pseudoarheologija i konstrukcija društvene zbilje u...

Documents

danijel džino, bosanske piramide - pseudoarheologija i konstrukcija društvene zbilje u...