UMJESTO UVODA

Na osnovu raspoloživih informacija i podataka danas možemo reći da je problem invalidnosti kao vid društvene prakse i odnosa društva prema ovoj populaciji prošao kroz sljedeće periode nastanka, sazrijevanja, razvoja, osavremenjivanja i afirmacije:

1. Period intolerancije2. Period tolerancije3. Period individualne, sporadične i elementarne zaštite,4. Period organizovanije zaštite i većeg interesovanja nauke za problem kao takav,5. Period podučavanja, pokušaja organizovanog, vaspitno – obrazovnog rada i intenzivnijeg

angažovanja nauke,6. Period organizovanog vaspitanja, obrazovanja i osposobljavanja za rad na karikativnoj i

filantropskoj osnovi,7. Period profesionalizovanog zakonom zaštićenog i institucionalizovanog specijalnog

vaspitanja i obrazovanja, profesionalnog i radnog osposobljavanja8. Period vaspitno-korektivnog rada , začetka prakse rehabilitacije i krize specijalne

edukacije,9. Period monoprofesionalne i separirane rehabilitacije10. Period kompleksne rehabilitacije,11. Period integralne rehabilitacije.

Osnovna karakteristika razvoja društvene prakse na ovom području je zaostajanje u poređenju sa tempom sveukupnog razvoja i stepenom razvijenosti nauke i društva.

Invalidna lica teže za ukidanjem svake diskriminacije, za izmjenom postojećih društvenih odnosa i za uspostavljanjem takvih odnosa u kojima će imati isti položaj kao i svi drugi ljudi. Osnovne vrijednosti koje invalidna lica teže da ostvare definišu se kao:

pravo na život, pravo na jednakost, i pravo na poštovanje ljudskog dostojanstva.

Sve do XX vijeka preovladavao je stav o pravu društva da onemogući svaki promašeni život, a očigledan primjer promašenog života ogledao se u životu onih ljudi kojima prirodni nedostatak nije dozvoljavao da se uključe u život.

Osnovni zadatak tretmana ovih lica bio bi u maksimalnom korišćenju biopsihičkih mogućnosti za normalizaciju i integraciju u društvenu sredinu, a ne isključivo edukacija kojoj se davalo i daje dominantno mjesto u praksi. Ako analiziramo razvoj zaštite invalida dolazimo do četiri nivoa:

a. identifikacije,b. diferencijacije,c. institucionalizacije,d. socijalna integracija.

Efikasnijem sistemu integracije doprinosi aktivnost koja se odvija putem podizanja svijesti kod javnosti, korišćenjem mass-media, djelovanjem kroz škole i radne organizacije, i kroz pravna

1

akta. Brojne studije UN o zakonodavstvu u mnogim zemljama pokazuju da se rehabilitacija daleko bolje i brže razvijala tamo gdje je bila utvrđena zakonom. Tipičan je primjer Švedska, koja je zahvaljujući propisima još 1966.god. znatno brže eliminisala arhitektonske prepreke za teže invalide u javnim ustanovama.

U preporuci Međunarodne organizacije rada 1955. koja je poslužila kao osnova mnogim zemljama za izgradnju sistema profesionalne rehabilitacije, maksimalno se insistira na redovnim oblicima osposobljavanja, a samo iznimno u zaštitnim radionicama.

Težište integracije sa najširim mogućnostima je uključivanje djece i omladine sa smetnjama u redovne osnovne i srednje škole. Na planu integrisanog školovanja značajan doprinos dale su Ujedinjene Nacije, posebno Rezolucijom iz 1975.g. u kojoj se govori o pravima invalidnih osoba. O zaštiti invalida, posebno je bilo govora na XIII Svjetskom kongresu o rehabilitaciji invalida, održanom u Tel Avivu 1976.g. na kome su istaknuta dva značajna zahtjeva o socijalnoj integraciji:

da se invalidna djeca, kad god je to moguće, uključe u redovne škole i da se invalidne osobe, što je moguće više, uključe u normalne tokove društvenog života.

Smisao socijalne integracije ogleda se u zahtjevu za školovanjem, radnim osposobljavanjem i zapošljavanjem u sredini u kojoj se javila invalidnost.

Važna pretpostavka za unapređenje socijalne integracije fizički invalidnih osoba u narednom periodu jeste široko prihvatanje stavova društva da hendikep sam po sebi na mora biti više smetnja za socijalni razvoj, jer invalidna osoba se razlikuje od neinvalidne samo po tome što ima specifičan način zadovoljavanja svojih potreba.

INVALIDNOST I UZROCI INVALIDNOSTI

Danas je rasprostranjeno shvatanje o postojanju dvije osnovne kategorije invalida:

a) prva obuhvata osobe sa fizičkim nedostacima i oštećenjima ( uz očuvane mentalne sposobnosti ),

b) drugu čine invalidi sa mentalnim oboljenjima i nedovoljnom mentalnom razvijenošću.

Tabela:

UROĐENA (KONGENITALNA OŠTEĆENJA):

mentalna retardija tjelesna nasljedna negenetska oštećenja.

ZARAZNA (KONTAGIOZNA) OBOLJENJA:

dječija paraliza trahom lepra onhocerhozis ostala zarazna oboljenja.

2

NEZARAZNA TJELESNA OBOLJENJA

PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI

HRONIČNI ALKOHOLIZAM I NARKOMANIJA

TRAUME:

saobraćajni udesi profesionalni udesi ostale povrede razne prirode.

NEUHRANJENOST (MALNUTRICIJA).

Termini koji označavaju lica koja imaju nepoželjne karakteristike: defektni, nenormalni, ljudi sa manom, deficijentni, ometeni u razvoju, nesposobni, onesposobljeni, oštećeni, invalidni, hendikepirani, ubogi, ubogaljeni, osobe sa posebnim potrebama itd.

U Konvenciji o pravima invalida, invalidom se smatra '' svako lice koje nije u stanju da samo obezbijedi u cjelosti ili djelimično potrebe normalnog individualnog ili društvenog života, usljed defektnosti, urođene ili ne, u pogledu svojih fizičkih ili mentalnih sposobnosti''.

U Rezoluciji br. 99 Međunarodne organizacije rada ( MOR ) – '' invalidnom osobom '' smatra se ona osoba čiji su izgledi da dobije i sačuva odgovarajuće zaposlenje znatno smanjeni kao rezultat fizičkog ili mentalnog stanja.

Tako na primjer u odnosima proizvodnje i rada, invalidom će se smatrati lice koje, zbog fizičkog ili psihičkog oštećenja nije sposobno da obavi poslove koje prosječni radnik bez oštećenja obavlja. U odnosima obrazovanja, '' nesposobnim'', ''ometenim u razvoju'', ''mentalno zaostalim'' i sl, proglasiće se lice koje ne može da savlada propisani program škole koji inače prosječni učenici savlađuju. U porodičnim odnosima proglasićemo ga nesposobnim ako , zbog fizičkog ili psihičkog oštećenja, ne izvršava uobičajene roditeljske ili supružanske norme ponašanja.

Opšti je stav: '' to su ona lica koja imaju nepoželjne karakteristike. To je neko kome treba pomoć, zaštititi ga ili odbaciti''. ( Guskin, 1971 ).

Po Obermanu '' to je osoba sa statusom neadekvatnosti, a rehabilitacija je aktivnost koja je potrebna da joj se pomogne da promjeni status neadekvatnosti u status adekvatnosti''. Mi prihvatamo u ovoj knjizi naziv invalidno lice.

Prema zakonu o socijalnoj zaštiti ''invalidnim licem'' se smatra lice koje, usljed fizičkih ili psihičkih nedostataka, nije u stanju da se o sebi stara i da radom obezbjeđuje sredstva za život.

Postoje brojne klasifikacije pojma invalidnosti. Uzroci likomotornih oštećenja mogu biti razne bolesti i povrede, kao što su:

cerebralna paraliza i dječija paraliza, mišićna distrofija, skleroza-multipleks, bolesti srca i pluća,

3

povrede kičme, Parkinsonova bolest, reumatizam, spina bifida, posljedice upotrebe talidomida i ostale.

Ne postoji opšta klasifikacija likomotornih oštećenja, međutim osobe sa ovim oštećenjima u odnosu na njihove potrebe možemo podijeliti na tri kategorije i to:

1. Osobe koje koriste invalidska kolica,2. Osobe koje pri hodu koriste ortopedska pomagala,3. Osobe sa smanjenom funkcijom šake i ruku.

U odnosu na mogućnost kretanja i savladavanja raznih prepreka, dijelimo ih na sljedeće glavne skupove:

1) Pokretni invalidi; Osobe sa kardiovaskularnim plućnim oboljenjima, Osobe sa raznim ortopedskim ili hiruškim pomagalima-proteze, Osobe sa napravama za sakupljanje crvenog i urinarnog sadržaja, pod uslovom da

su pokretne, Osobe sa oštećenim vidom, Osobe sa oštećenim sluhom.

2) Polupokretni invalidi ( koji se mogu kretatti uz dodatna pomagala, štap, lakatne štake, podpazušne štake, tronožac. Takve osobe imaju teškoće pri samostalnom ustajanju iz ležećeg i sjedećeg položaja i obrnuto.

3) Nepokretni invalidi, koji se ne mogu samostalno kretati, te su im potrebna invalidska kolica. Jedna grupa takvih invalida može se kretati samostalno pomoću kolica, i to pomoću dlan – kotača, zatim onih koji se mogu kretati na električni pogon, te potpuno nepokretni invalidi, čija kolica mora pokretati druga osoba.

Razradom klasifikacije posljednje dvije decenije, piše S. Mašović, proširuje se grupa tjelesnih invalida ( koju su do tada činila oštećenja lokomotornog aparata i centralnog, odnosno perifernog nervnog sistema) i na hronično oštećenje od somatskih oštećenja, kod kojih se time smanjuje životna ili radna sposobnost.

Sa senzornim invalidima ( oštećenje vida, sluha, govora ) tjelesni invalidi čine fizički hendikepirane osobe koje predstavljaju oko polovinu svih, dok se druga polovina odnosi na mentalno retardirane i oboljele. Relevantna je još i socijalno-pravna, koja fizičke invalide dijeli prema obimu prava koja im (društvo) država priznaje (vojni, invalidi rada, ostali invalidi).

1. Prijedlog nove kategorije invalidnosti EU

Senzorna oštećenja :

1. Oštećenje vida (slijepi, slabovidni)2. Oštećenje sluha (gluhi, nagluhi).

4

Teškoće u učenju: ( nepopularan izraz '' mentalna retardacija'') različitog uzroka

Tjelesna (fizička) invalidnost:

1. Uzrok nastanka para/kvadri plegičari cerebralci distrofičari amputirci osobe sa artritisom osobe sa MS polio (dječija paraliza) spina bifida.

2. Mobilnost teškoće u kretanju kretanje uz pomoć štapa, štake i slično retanje uz pomoć invalidskih kolica.

Autizam

Kombinovane smetnje

2. Definicija svjetske zdravstvene organizacije, 1980.g.

Oštećenje – svaki gubitak ili abnormalnost psihološke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije.

Invalidnost – ograničenje ili nedostatak sposobnosti (izazvanih oštećenjem) ua obavljanje aktivnosti na način ili do nivoa koji se smatra normalnim za ljudsko biće.

Hendikep – teškoće i nedostatak mogućnosti (usljed oštećenja ili invalidnosti) koje pojedinac ima u obavljanju životnih aktivnosti koje su normalne za njihovu dob, političku, socijalnu i kulturnu sredinu.

Svjetska zdravstvena organizacija – WHO, Ženeva, 1980.

3. Hendikep kao socijalna kategorija

Neophodno je praviti razliku između nesposobnosti (invalidnosti), s jedne i hendikepa, s druge strane.Nesposobnost je biološka, a hendikep socijalna kategorija. Hendikep je socijalna posljedica onoga što izvijesni nedostatak čini osobi u određenoj sredini.

4. Nova definicija invalida EU

Izvod iz zajedničkog saopštenja predstavnika država EU izdatog povodom Evropskog Dana Invalida, 3. Decembar 1994, Brisel.

Invalid je osoba sa svim pravima, dovedena u situaciju koja je onesposobljava za funkcionisanje, usljed prostornih, ekonomskih i socijalnih barijera koje ta osoba (usljed oštećenja) ne može savladati na način kao i ostali građani.

5