Šta znači pojam "ljudska prava"?

"Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i pravima" — tako počinje član 1 "Opće povelje o ljudskim pravima". To znači da svi mi od momenta našeg rođenja posjedujemo određena prava koja se nazivaju ljudskim pravima. Ljudska prava su zagarantirana svakom čovjeku na osnovu njegovog bivstvovanja kao čovjeka i ona su neotuđiva, što znači, ne mogu nikome biti oduzeta. Tekstovi koji slijede su dvije tipične definicije ljudskih prava, onakve kakve nalazimo u različitim leksikonima.

"Ljudskim pravima smatraju se zagarantovana prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na osnovu njegovog bivstvovanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i ne mogu biti ograničavana od strane države. Iz perioda borbe protiv apsolutizma potiče oznaka “urođena” i “neotuđiva” prava.(...) Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih prava  pripadaju dostojanstvo čovjeka, pravo na razvoj ličnosti, jednakost pred zakonom i ravnopravnost, sloboda religije i rasuđivanja, sloboda mišljenja, sloboda štampe i informacija, sloboda učenja, sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja, sloboda izbora zanimanja i sloboda rada, nepovredivost stana, garancija privatnog vlasništva, garancija prava na nasljedstvo, pravo na azil i peticiju, kao i zakonska prava poput zaštite od neopravdanog hapšenja (...)."

[citat iz:  Wichard Woyke (izdavaè), Mali riječnik internacionalne politike, Bonn 1994]

"U političkom rječniku pojam ‚ljudska prava‘ označava cjelokupnost prava na slobodu koja pojedinac može zahtijevati na osnovu svog bivstvovanja kao čovjeka i koja mu od strane zajednice pravno moraju biti zagarantirana iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o ‘prirodnim’, ‘nedržavnim’, ‘urođenim’ ili ‘neotuđivim’ pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje legitimira jedna politička zajednica (...)."

[citat iz:: Bertelsmann Discovery Lexikon]

KO?

Ukoliko nas pokradu na ulici, obratićemo se policiji. Ona traži lopova i izvodi ga pred sud, gdje on biva kažnjen zbog prekršaja. Mi svoju imovinu dobivamo natrag. Ali, ko je nadležan za prekršaje protiv ljudskih prava? Ko nadgleda moja prava? To su zamršena pitanja. U traženju odgovora na njih doći ćemo s jedne strane do Ujedinjenih nacija, do unije praktično svih država svijeta, a s druge strane do tzv. INGOs (International Non-Governmental Organizations - Internacionalnih nevladinih organizacija), koje se u globalu bave zaštitom ljudskih prava.

Da nam je potreban ovakav sudac kao što su Ujedinjene nacije, biće nam jasno kad se pozabavimo sa odabranim primjerima kršenja ljudskih prava. Svuda na svijetu dolazi do kršenja ljudskih prava. To nam pokazuje da su sa “Općom poveljom o ljudskim pravima” prava svakog čovjeka formulirana, ali da je ovo tek početak. Sad se radi o njihovom provođenju — svuda i uvijek.

Kako su se razvila ljudska prava?

Ideja o ljudskim pravima ima svoje korijene u grčkoj filozofiji antike i u religiji: Svi ljudi su pred Bogom jednaki. Razvoj ove ideje da se podijeliti u tri koraka:

1. korak: Filozofski korijeni (univerzalno pravo)

2. korak: Političko ostvarenje u okviru nacionalnih država

3. korak: Političko ostvarenje sa univerzalnim pravom u Ujedinjenim nacijama 

Filozofija prirodnog prava igrala je važnu ulogu u razvoju ljudskih prava.

1. Korak: Filozofski korjeni

Već u antičkoj grčkoj filozofiji, dakle, prije više od 2000 godina razvila se ideja o jednakosti svih ljudi, ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku. Ova tradicija prirodnog prava doživjela je svoj dalji razvoj u ranom hrišćanstvu/kršćanstvu i drugim religijama: Sve ljude Bog je stvorio jednakima i po uzoru na samog sebe. Ove dvije niti čine korijen ideje o ljudskim pravima. Ali ipak, one tada nisu imale mnogo toga zajedničkog sa političkom realnošću. Radilo se o filozofskim promatranjima koja su zahtijevala univerzalno pravo, ali koja su u svijet politike i prava bila prenesena postepeno, tek početkom novog doba. Centralni značaj za to pripada novovremenskoj filozofiji prirodnog prava, a prije svega engleskom filozofu John Lockeu. Njegovo djelo značilo je odlučujući duhovni proboj ideje o neotuđivim ljudskim pravima.

Život, sloboda i privatno vlasništvo za John Locke-a su nepromjenjiva urođena prava čovjeka. Svrha svake države je da štiti ova prirodna ljudska prava. Dakle, on svojom političkom filozofijom obavezuje državu na zaštitu ljudskih prava i time povlači odlučujući korak od apstraktne ideje o ljudskim pravima do njenog konkretnog ostvarenja u okviru države. Ove zamisli prihvatili su ustavotvorci u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama i ugradili ih u svoje Ustave. 

2. Korak: Političko ostvarenje u okviru nacionalnih država

Vodeću ulogu ovakvog razvoja imala je Engleska. Već 1215. sa “Magna Charta Libertatum” iznuđena su određena prava od kralja, dokumentom “Petition of Rights” iz 1628. zagarantirana je nepovredivost građanina, a “Habeas-Corpus-Akte” iz 1679. bio je odlučujući preokret za utemeljenje ideje o ljudskim pravima u konkretnom državnom pravu. Tim aktom građanin je bio zaštićen od bezrazložnog hapšenja. Uhapšenik se morao u roku od dvadeset dana izvesti pred suca.

Ova prava važila su i u engleskim kolonijama, dakle, i u Sjedinjenim Američkim Državama. U jeku borbe za nezavisnost/neovisnost tamo je po prvi put u historiji/povijesti formuliran Katalog ljudskih prava i to pozivajući se direktno na zamisli John Lockea, tj. „Virginia Bill of Rights" iz 1776, dokument koji se pored Američkog proglašenja nezavisnosti iz iste godine ubraja u najvažnije dokumente istorije ljudskih prava.. Dokumentom „Virginia Bill of Rights" sljedeća prava proglašena su neotuđivim ljudskim pravima i od tada grade jezgro ljudskih prava:

Pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo Sloboda okupljanja i sloboda štampe

Sloboda kretanja i pravo na peticiju 

Pravo na pravnu zaštitu 

Glasačko pravo

Ustavno-pravno ostvarenje ideje o ljudskim pravima krenulo je sa velikim zaletom iz Francuske u kontinentalnu Europu/Evropu. Francuska revolucija iz 1789. sa svojom parolom “liberté, égalité, fraternité” izvršila je izuzetan utjecaj. 26. augusta 1789. prihvaćena je „Povelja o ljudskim i građanskim pravima". Ona sadržava patetički pokušaj naglašavanja univerzalne važnosti ljudskih prava. Ali, najprije je riječ o tome da se u pojedinim nacionalnim Ustavima ljudskim pravima osigura značenje osnovnih prava, što se u toku 19. vijeka i desilo u gotovo svim europskim/evropskim državama. Političko i pravno ostvarenje filozofske ideje o ljudskim pravima u dobroj mjeri je uspjelo do sredine naseg vijeka.

Međutim, sada dolazi do slijedećeg problema: Ljudska prava iziskuju univerzalnu važnost, međutim, obavezujuća garancija za njih kao za osnovna prava bila je ograničena na uski okvir nacionalnih država. Ova protivrječnost uzeta je u razmatranje u trećem koraku, i to pokušajem univerzalnog političkog i pravnog ostvarenja ljudskih prava.

3. Korak: Univerzalno političko ostvarenje (Ujedinjene nacije)

Prije svega užasni zločini u toku Drugog svjetskog rata potakli su ljude na razmišljanje, kako bi se moglo osigurati važenje ljudskih prava širom svijeta. Ono što se desilo nije se smjelo više ponoviti. Svi ljudi na svijetu trebali bi imati osnovna prava i slobode. To je bio jedan od najvažnijih pokretača za osnivanje Ujedinjenih nacija. Zaključkom svih država ljudska prava nisu više bila stvar pojedinih država, nego su postala prilikom međunarodne zajednice država. Ovo je sadržano u jednom ugovoru između država, u tzv. Povelji Ujedinjenih nacija, koja je usvojena 26. juna 1945. godine.

U njoj se kaže da se sve države članice obavezuju, da će zajedno i svaka za sebe sarađivati/surađivati sa Organizacijom u smislu provođenja ciljeva Organizacije (član 56), a u ove ciljeve se ubraja zaštita ljudskih prava. Ovim članom svaka država članica Ujedinjenih nacija, a to su danas gotovo sve zemlje svijeta, obavezuje se na poštivanje

ljudskih prava. Da bi bilo jasno šta su to tačno ljudska prava sastavljena je "Opća povelja o ljudskim pravima", koja je usvojena 10. decembra 1948. godine. Ona predstavlja listu ljudskih prava, koja se daju podijeliti u više grupa. Ona označava početak pokušaja univerzalne političke i pravne provedbe ljudskih prava. Njome se želi ukinuti protivrječnost/proturiječnost između univerzalnog zahtjeva i nacionalnog značenja ljudskih prava.

Ljudska prava

Ljudska prava su u svim oblastima osnova mirnog suživota: kako u internacionalnoj, tako i u nacionalnoj politici, u mjestu gdje stanujete ili u porodici. Ona se tiču svakog pojedinca i zagarantovana su svakom. Jedan od najvažnijih obrazovnih zadataka je upoznavanje i promicanje ljudskih prava.

Koja ljudska prava postoje?

Ljudska prava su urođena prava i jednaka su za sve ljude na svijetu. Svaki čovjek ima pravo na njih samo na osnovu svog “bivstvovanja kao čovjeka”, neovisno/nezavisno od njegove pojedinačne pripadnosti nekom narodu, neovisno/nezavisno od toga u šta/što on vjeruje i neovisno/nezavisno od njegovog pola/spola. Zbog ovog razloga ljudska prava su neotuđiva, što znači ona uvijek važe i ne mogu nikome biti oduzeta. Njihova najvažnija funkcija je da štite građanina od države. 

Ljudska prava obuhvataju mnogo različitih oblasti ljudskog suživota. Zato ima smisla podijeliti ih u više grupa:

Grupa 1: Lična/osobna prava

Grupa 2: Politička i civilna prava

Grupa 3: Socijalna i ekonomska prava

Grupa 4: Prava treće generacije

Grupa 1: Lična/osobna prava

Prvu grupu čine tzv. lična/osobna prava. U ova prava spadaju ona prava koja bi trebala brinuti o tome da čovjek kao takav bude zaštićen od napada svake vrste i da njegovo ljudsko dostojanstvo ostane netaknuto. Primjer za to je pravo na život, što je osnova za sva ostala prava, i pravo na slobodan razvoj ličnosti. Kakvo djelovanje imaju lična/osobna prava na naš život, možemo vidjeti i po tome da je i u ovom stoljeću/vijeku, čak i u demokratičnim/demokratskim zemljama bilo dozvoljeno nekoga tjelesno kazniti zbog prekršaja. Samo prije nekoliko desetljeća bilo je čak sasvim normalno, da učitelj

svoje učenike zbog lošeg ponašanja kažnjava udarcima! Lična/osobna prava su jezgro ljudskih prava, njih nalazimo u svim dokumentima i katalozima o ljudskim pravima.

Grupa 2: Politička i civilna prava

Pored ličnih/osobnih prava drugu grupu čine politička i civilna, odnosno građanska prava. Ona bi svakom čovjeku trebala garantirati nesmetano učešće u političkom životu u okviru njegove zajednice, bez straha da će zbog toga biti neopravdano kažnjen. Na primjer, sloboda mišljenja i sloboda štampe ovdje igraju važnu ulogu, jer se ovdje ogledaju stavovi ljudi prema njihovoj vlasti i njihovo zadovoljstvo njom. Međutim, ukoliko se ovi stavovi više ne mogu izreći bez cenzure, onda vlada gubi pravo da demokratično/demokratski zastupa interese njenih građana.

Grupa 3: Socijalna i ekonomska prava

Socijalna i ekonomska prava čine sljedeću grupu. Ova prava prije svega treba da osiguraju da svaki čovjek bude opskrbljen najmanje osnovnim stvarima, da bi, u najmanju ruku, mogao preživjeti. Međutim, ovim pravima pripada i pravo svakog čovjeka na obrazovanje. Ako polazimo od toga da životu dostojanstvenom čovjeka pripada nešto više od samo „ne biti gladan“, onda je neophodno za svakoga stvoriti polaznu osnovu, nakon koje bi nešto mogao postići.

Grupa 4: Prava treće generacije

Takozvana prava treće generacije tek se odnedavno ubrajaju u ljudska prava. S jedne strane ova prava su prava činjenica, koje ukazuju na to da ljudska prava nisu samo puka institucija, nego da se ona razvijaju i mijenjaju, a sa druge strane kroz ova prava se prepoznaju novi problemi koji ugrožavaju pravo na život svih ljudi, te stoga trebaju naći svoje mjesto u katalogu ljudskih prava.

Pored prava na razvoj, koja bi trebala pomoći smanjenju jaza koji vlada između bijede i bogatstva širom svijeta, u prava treće generacije ubrajaju se, prije svega, prava na zaštitu okoliša. Ova prava imaju za zadatak garanciju da prirodni životni prostori čovjeka neće biti previše oštećeni ili èak potpuno uništeni. Od Konferencije na vrhu o zaštiti okoliša održane u Riu 1992. godine, prava kao što je ljudsko pravo na zdrav okoliš sve više dobivaju/dobijaju na značaju – posebno kod dolazećih generacija. Dakle, vidimo da ljudska prava nisu ustanovljena jednom za sva vremena, nego da su upravo dovoljno fleksibilna da reagiraju na nove izazove kao što su to globalni problemi zaštite okoliša. 

Doduše, i prava iz dvije zadnje grupe - često nazivana i "solidarna prava"- nisu neosporna. Ona se kvalitativno razlikuju od prava iz prve dvije grupe, koja se mogu uvijek i svuda održati, na šta/što ukazuje i sljedeći tekst: 

"Od sloma komunističkih režima i diskreditacije ideja uređenja, koje su nosili, smanjile su se i ideološki preoštre kontroverze ljudskih prava. U prvi plan u svjetskom kontekstu došle su kontroverze: Jedna dodiruje pitanje novih, kolektivnih kategorija ljudskih prava,

a druga problematiku univerzalne obavezanosti na ideju o ljudskim pravima s obzirom na raznolikost svjetskih kultura. U oblasti prve diskusije predstavnici južne hemisfere, ali i "progresivni" pobornici ljudskih prava sa sjevera pokušavaju ubaciti tzv. solidarna prava u pojam ljudskih prava. Tu, prije svega, spadaju: pravo na mir, pravo na razvoj i pravo na čist okoliš. Premda se tu radi o časnim i važnim političkim ciljevima ostalo je sporno to, da li se kod ovih kolektivnih ciljeva može raditi o jednoj jednako vrijednoj kategoriji pravnih zahtjeva kao i kod individualnih političkih prava. Postulativna solidarna prava su bez izuzetaka odraz kolektivnih stanja i uslovljavaju/uvjetuju političko djelovanje pri čemu se mora uračunati i neuspjeh. Ali za filozofiju ideje o ljudskim pravima bilo je stalno na centralnom mjestu to, da ljudska prava moraju biti moralna i stalno pravno održiva prava svakog pojedinca koja se u svakoj državi moraju ispuniti odnosno, održati."

[Ludger Kühnhardt, Ljudska prava, zaštita manjina i nacionalna država u KSZE procesu, u: Iz politike i novije historije/povijesti  47/1994, 13f.]

Utvrdili smo da se ljudska prava mijenjaju i prilagođavaju. Naučni/znanstveni istrazivač preduvjeta rata i mira Johan Galtung je našao jednu lijepu metaforu za ovaj proces:

"Možda je ovdje jedna metafora od pomoći. 10. decembra 1948. godine Opća povelja o ljudskim pravima, rođena od strane pune Skupštine Ujedinjenih nacija ugledala je svjetlost dana. Rezultat odražava jevrejsko-hrišćansku/kršćansku kulturu uključujući tendencije te kulture, da samu sebe  posmatra kao univerzalnu. Uzmimo ovo kao jedno stajalište kod jedne duge, a moguće i beskonačne vožnje autobusom. Postoje još i druga takva stajališta. Novi putnici ulaze. U autobusu dolazi do dijaloga. Možda neki putnici i izađu. Postoji još više takvih stanica i novih povelja (deklaracija), pri čemu ove svaki put odražavaju dublji i širi dijalog civilizacija. Svaka kultura daje nešto. Svaka kultura je zahvalna zato što su druge nešto doprinijele. Svaka kultura osjeća: "Ako nešto preuzmeš od mene, i ja ću se ponašati odgovarajuće". I kako se putovanje nastavlja svi mi postižemo uspjeh sastavljen od iskrene univerzalnosti. Od jedne univerzalnosti kao jednog procesa koji nikad neće stati, a koji obuhvata sve kulture."

[Johan Galtung, Ljudska prava - drugačije gledana - , Frankfurt/Main 1994., 230f]

Koja je razlika između ljudskih i osnovnih prava?

Osnovna prava imala su funkciju zaštite građana od države i bili su centralni dio vladajuće mislilačke škole liberalizma. Dakle, možemo ustanoviti da se osnovna i ljudska prava ne razlikuju sadržajno, nego da je razlika mnogo veća u formalnom području. Osnovna prava su prava koja svaka država garantira svojim građanima i prava koja su sadržana u Ustavima pojedinih država. Po osnovu njih građanin se može obratiti sudu. Ljudska prava su u izvjesnoj mjeri osnovna ideja koja leži iza osnovnih prava, do sredine našeg vijeka u njima se izražavao moralni zahtjev na prava definirana državnim redom, dakle, ljudska prava su prirodna prava. „Općom poveljom o ljudskim pravima“ putem Ujedinjenih nacija filozofska ideja se pokušava konkretizirati, a prava se pokušavaju

smjestiti pod svjetska mjerila kao što je to urađeno sa osnovnim pravima na nacionalnom nivou.

Ljudska prava, raspodjela vlasti i demokratija

"Kvintesencija političkog prosvjetljenja novog vremena je jedinstvo ljudskih prava, raspodjele vlasti i demokracije/demokratije. Realna učinkovitost ljudskih prava pretpostavlja njihovo pravno važenje, a ono pretpostavlja raspodjelu vlasti. Jer, jedino onda kada je državni moćnik obavezan pravu, može biti obavezan i ljudskim pravima. Ali u sistemu/sustavu raspodjele vlasti on je obavezan pravu, samo ako egzekutivna vlast ne raspolaže pravom niti ga može kršiti, samo ako je ta egzekutivna vlast propisana od strane ustavotvoraca i zakonodavaca i samo ako neovisni/nezavisni suci nadgledaju održanje prava.   

(...) Ali, razvoj ljudskih prava ima demokraciju/demokratiju za pretpostavku, naime slobodu naroda na samoodređenje svojih zakona i na javnu kontrolu sva tri oblika vlasti. Tako se zatvara krug: Raspodjela vlasti i demokratija proizilaze iz ideje ljudskih prava i završavaju u njoj. Trojstvo ljudskih prava, raspodjele vlasti i demokracije/demokratije čini jedno pravno-institucionalno jedinstvo. Političko ostvarenje tog jedinstva je uslov/uvijet humanosti i pravednosti, slobode i dostojanstva svakog čovjeka. Ukoliko jedan od elemenata iskoči iz tog kruga, prestaje postojanje i ostala dva."  

[Martin Kriele, Oslobođenje i političko prosvjetljenje. Pledoaje za dostojanstvo čovjeka, Freiburg 1980, 42]

Ko nadgleda ljudska prava?  

Svaki čovjek posjeduje urođena prava.  Pri tom je bilo riječi i o tome da se ljudska prava ne poštuju uvijek. Mnogo je teže nadgledati ljudska prava nego nacionalne zakone. Na fudbalskoj utakmici postoje glavni sudac i dva linijska suca, koji brinu o tome da se pravila igre poštuju. Naravno, oni ne mogu spriječiti prekršaje, ali glavni sudac prema pravilima igre može odrediti kaznu za prekršaje, ukoliko je primijetio njihovo izvršenje. Ukoliko glavni sudac previdi neki prekršaj, linijski sudac mu može skrenuti pažnju na njega, tako da on uprkos svom previdu može odrediti kaznu. Da bi upozorio glavnog suca na previd, linijski sudac maše svojom zastavicom. On sam, dakle, ne može odrediti kaznu, njegov zadatak je da glavnom sucu ukaže na prekršaj.

Glavni sudac ima težak zadatak. Bez obzira na to sta/što čini u svakom slučaju nije omiljen kod jednog od dva tima i kod navijača tog tima. Èesto je u oèima poraženog tima on „dežurni krivac“. Već tokom same igre njemu zvižde navijači oba tima. 

Naravno, fudbalska utakmica bi bila najbolja onda kada bi igrači sami od sebe prestali praviti prekršaje, ali je dosadašnje iskustvo pokazalo da sami apeli za Fair-Play nisu dovoljni.

U kakvoj vezi to stoji sa ljudskim pravima?

Najbolje bi bilo kada bi svi ljudi i države na svijetu poštivali/poštovali osnovna pravila igre, odnosno, kada bi se pridržavali ljudskih prava. Sve u svemu i ovdje iskustvo pokazuje da to, nažalost, nije slučaj. Sami apeli za poštovanje/poštivanje ljudskih prava nisu dovoljni. Zbog toga nam je – upravo kako je to slučaj sa fudbalskom utakmicom i nadgledanjem pravila igre – u području politike potreban sudac za nadgledanje ljudskih prava, i to sudac kojeg će podržavati linijski suci. Sudac su Ujedinjenje nacije (United Nations, UN), unija praktično svih država svijeta osnovana 1945. godine. Ova svjetska organizacija stvorena je nakon strahota Drugog svjetskog rata, da bi preuzela funkciju očuvanja mira i poštivanja/poštovanja ljudskih prava.

Pod okriljem UN-a formulirana su – i kako smo saznali – formuliraju se pravila igre. Godine 1948. države koje su zastupljene u ovoj svjetskoj organizaciji usvojile su  „Opću povelju o ljudskim pravima" koja se od tada kontinuirano razvija. Sve u svemu, ovim možemo ustanoviti, da se UN vrlo dobro snalaze kao sudac. Naravno, ni Ujedinjene nacije — kao ni fudbalski sudac — ne mogu spriječiti da dođe do prekršaja, dakle, da dođe do kršenja ljudskih prava, ali mogu pokušati, koliko god je to moguće, da djeluju protiv tih prekršaja. Teskoća koja se pojavljuje pri tome je sljedeća: Ujedinjene nacije ne rade sa običnim fudbalskim igračima, nego sa suverenim državama. Zbog toga je UN-u mnogo teže da očuva pravila igre.

Pri pokušaju ispunjenja svog zadatka UN se susreću sa istim problemima kao i glavni sudac u toku fudbalske utakmice. Donošenjem svake odluke UN bivaju neomiljene kod jedne od umiješanih strana, primaju zvižduke uglavnom od svih i naravno, one su „dežurni krivac“.

Nakon što smo saznali ko je preuzeo težak zadatak suca, naravno, želimo saznati ko podržava ovog sudca. Ko obavlja dužnost linijskih sudaca, ko UN upozorava na prekršaje, dok „maše svojom zastavicom“?

Ovu dužnost obavljaju međunarodne nevladine organizacije (INGOs = International Non-Governmental Organizations). One održavaju mreže zaštitnika ljudskih prava svuda po svijetu i objavljuju izvještaje/izvješća o kršenju ljudskih prava, koji/koja su širom svijeta veoma cijenjeni/cijenjena i od kojih strahuju mnoge vlade. Ove organizacije koriste internet da bi nečiste radnje otkrile javnosti, jer je u mreži nemoguća cenzura.

Dakle, ove INGOs upozoravaju na prekršaje, to je njihov najvažniji zadatak. One mogu staviti vlade država pod pritisak kad im javno spočitaju kršenje ljudskih prava, ali ne mogu za to odrediti nikakve sankcije. Kao i u fudbalu za to je zadužen samo glavni sudac, Ujedinjene nacije. 

Ujedinjene nacije su, radi nadgledanja ljudskih prava, obrazovale različite komisije, podkomisije i odbore. Tako, na primjer, postoji odbor za prava djece ili odbor koji bi trebao spriječiti diskriminiranje žena. Međutim, pored ovih posebno obrazovanih grupa  i ostale institucije UN-a bave se ljudskim pravima. Primjer za to je UNICEF, u čije područje djelovanja spadaju prava djeteta.Zbog kršenja ljudskih prava moguće je nekoga izvesti pred sud. U slučaju pojedinaca za to su zaduženi posebno osnovani sudovi za

ratne zločine. Ukoliko je prekršaje načinila država, za njih je zadužen međunarodni Tribunal u Den Haag-u.

Pošto se u okviru UN-a nalazi toliko različitih institucija koje se bave temom ljudskih prava, 1993. godine uvedena je funkcija Visokog komesara za ljudska prava. 

Od 1997. godine Mary Robinson je na ovoj funkciji. Njen zadatak je da koordinira rad pojedinih institucija. Osim toga ona pokušava što više ljudi i država ubijediti u ispravnost ideje o ljudskim pravima. Dakle, u određenoj mjeri ona reklamira ljudska prava. Međutim, ona je odgovorna, ukoliko „reklama“ zakaže. Ona je prvi partner za razgovor u hitnim slučajevima kršenja ljudskih prava. Za tu priliku posebno je ustanovljena vruća fax-linija. 24 sata dnevno na broj u Švicarskoj/Ženeva/41-22-917-0092 mogu se javiti žrtve i njihovi bližnji da bi dobili pomoć od UN-a.

Povrede ljudskih prava

U prilikama koje se odnose na ljudska prava u Drugom svijetskom ratu u okviru Ujedinjenih nacija postignuti su  tako veliki napreci, da za mnoge ljude na svijetu ljudska prava danas predstavljaju nešto samo po sebi razumljivo. Kad takvi ljudi čuju o kršenju ljudskih prava od muke i tjeskobe pomišljaju na „treći svijet“ ili na daleke diktature. Međutim, kršenja ljudskih prava nisu ograničena niti na kontinente, niti na određene političke sisteme, društvene norme ili religije. Gotovo da ne postoji država u kojoj se u toku jedne godine ne desi niti jedno kršenje ljudskih prava.  Apartheid-režim u Južnoj Africi ubraja se u širom svijeta poznate primjere kršenja ljudskih prava. Internacionalno djelotvorne organizacije koje su se posvetile zaštiti ljudskih prava, skreću pažnju na svojim internet-stranicama na kršenje ljudskih prava. Tamo se nailazi (nažalost) na mnoštvo primjera povreda ljudskih prava iz cijelog svijeta.

Šta su i kako dolazi do povrede ljudskih prava?

Sljedeæi isjeèak iz jedne knjige razumije povrede ljudskih prava kao zločin nad građanom od strane države i navodi instrumente koji bi mogli pomoći pri sprečavanju/spriječavanju ove posebno teške forme: 

"Pojam povrede ljudskih prava je ništa drugo do uljepšani izraz za najteže zločine koje država vrši nad građaninom. Povrede ljudskih prava kao zločini koji se vrše po nalogu, sa odobrenjem, odnosno trpljenjem ili pod zaštitom vlade ugrožavaju u najvećoj mjeri unutarnji, kao i vanjski mir svake države. Pokazalo se da je zbog kontrole monopola vlasti države putem podjele vlasti na legislativnu, egzekutivnu i judikativnu kao i putem slobodnih, općih i tajnih izbora koji se periodično ponavljaju stvoren jedan prikladan pravno-državni instrument. Države u kojima vlada diktatura ne poznaju ovaj instrument, one baš zbog toga povređuju ljudska prava i predstavljaju generalno jednu opasnost za svjetski mir. One truju političku klimu u kojoj ljudska prava i mir  imaju slabe šanse za ostvarenje." 

[Helmut Frenz, Ljudska prava — Zahtjev i stvarnost, u: Gisela Klent-Kozinowski u.a. (Izdavač), Pravo na bivstvovanje kao čovjek, Baden-Baden 1988., 21]

Da li su ljudska prava samo jedna lijepa ideja?

Ako već ima toliko kršenja ljudskih prava, ukazuje li to onda na to da su institucije zadužene da nadgledaju ljudska prava zakazale? Ostaju li ljudska prava samo jedna lijepa ideja?

U obranu/odbranu odgovornih institucija ovdje najprije moramo reći da bi bez njih bilo još više slučajeva kršenja ljudskih prava i da većina tih prekršaja vjerovatno nikad ne bi došla na svjetlo dana. UN-u i INGOs sa kojima UN sarađuje/surađuje moramo zahvaliti što uopće saznamo o kršenjima ljudskih prava. To je prvi važan korak da bi se prekršaji spriječili. Naravno, ostaje još mnogo toga da se uradi. Mi smo tek na početku djelotvorne i cjelokupne zaštite ljudskih prava. Ali, ako pogledamo šta se sve ostvarilo od Drugog svjetskog rata – dakle, za relativno kratko vrijeme – onda možemo optimistički posmatrati/promatrati budućnost. Ljudska prava su danas nešto više od puke lijepe zamisli i mnogo se radi na tome da što više ljudi uživa u njima.

Pri tome svemu od odlučujućeg značenja/značaja je da mi svi djelujemo u smislu tog cilja. Na svakom od nas je da poštuje ljudska prava i dostojanstvo ljudi koji žive oko nas, da bismo na taj način na samom početku sprijčèili kršenje ljudskih prava. Svako od nas može dati svoj doprinos, u svojoj okolini ili učešćem, podržavanjem ili radom u kampanjama INGOs. Jedan pogled na internet stranicu tih organizacija pokazat će Vam kako je to jednostavno.

Visoki komesar Ujedinjenih nacija, Mary Robinson, neumorno ukazuje na to koliko je važna zaštita ljudskih prava:

"... today's human rights violations are the causes of tomorrow's conflicts."

I Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Kofi Annan, naglašava:

"A United Nations that will not stand up for human rights is a United Nations that cannot stand up for itself."

DOKUMENTI

Opća povelja ljudskih prava

             (10.12.1948)

Virginia Bill of Rights

         (12. 06.1776)

Američko proglašenje nezavisnosti/neovisnosti  

       (04. 06.1776.)

"Povelja o ljudskim i građanskim pravima" Nacionalne skupštine Francuske

(26. 08.1789.)

Internacionalni Pakt o građanskim i političkim pravima

(19. decembar 1966.)

Međunerodni pakt o privrednim, kulturnim i socijanim pravima  

(19. dezembar 1966.)

Zaštita ljudskih prava u Africi

Banjul-povelja o ljudskim pravima i pravima naroda

 (27. Juni 1981.)

Opća povelja o ljudskim pravima u Islamu 

(19. september 1981.)

Povelja iz Rija o čovjekovoj okolini i razvoju (Deklaracija iz Rija)

(1992.) 

Demokratija"Demokratija je najlošija državna forma, ako izuzmemo sve ostale." Ovaj citat pripisuje se bivšem britanskom premijeru Winston-u Churchill-u. On time naglašava bitan faktor: nigdje ne postoji perfektna demokratija, ali uprkos svim sadašnjim kritikama demokratija je najuspješniji postupak mirnog rješavanja konflikata. I svugdje u svijetu, u najrazličitijim regionima i sistemima, ljudi se pozivaju na demokratiju. 

Demokratija živi od saradnje njenih građana. Preduslov bilo kakvog angažiranja je znanje. Samo onaj ko poznaje mehanizme i institucije u demokratskoj državi može

doprinijeti svojim angažmanom. Zbog toga se prezentacija ovih znanja ubraja u najvažnije zadatke političkog vaspitanja, čiji je cilj punoljetan građanin. 

Šta je demokratija? Koje forme demokratije postoje? Kako se ona razvijala od samih početaka u antičkoj Grčkoj? Šta kažu najvažniji politički mislioci? Kada je jedna država demokratska? Koje bitne elemente sadrži takva država? Kako izgleda demokratično/demokratsko društvo? Sa kojim problemima se demokratija konfrontira danas?

Šta je demokratija?

Da bismo odgovorili na ovo osnovno pitanje, predstavimo si jedno ljudsko društvo. Jedno ovakvo ljudsko društvo, koje poznaje svako on nas je porodica koju čine otac, majka i dijete. Jedna takva porodica stanuje zajedno, jede zajedno, živi zajedno. Pri tom nastaju problemi, koje svi poznajemo. Ko će iznijeti smeće, koji će se program na televiziji gledati i slični. Ko odlučuje šta će se učiniti?

Tu postoje dvije mogućnosti. Jedna je da odlučuje pojedinac, jer se on može suprotstaviti ostalim članovima porodice. Tako, npr. onaj ko drži daljinski upravljač od televizora u ruci, odlučuje koji će se program gledati na televiziji. 

Ali, može biti i drukčije. Mogu odlučivati svi zajedno. U našem primjeru postoji, dakle, mogućnost da se porodica odluči za jedan program, a onaj ko u ruci ima daljinski upravljač samo bira program koji su svi zajdnički odabrali. 

Jednako kao u našoj maloj porodici problemi u suživotu postoje i u većim zajednicama kao što je stanovništvo jedne države. I u tim zajednicama moraju se donijeti odluke. Međutim, tu se ne radi o televizijskom programu, nego o državnom programu, dakle, o onome što se dešava u okviru jedne države.    

U okviru države postoje iste mogućnosti koje smo imali u okviru naše male porodice. I ovdje je prva mogućnost da jedna osoba određuje šta će se raditi, odnosno ona osoba koja u ruci ima daljinski upravljač. Nazovimo tu osobu jednostavno vladar, jer on vlada državom, odnosno određuje program. Ovaj vladar ima veliku moć i vlada ostatkom ljudi, stanovništvom države. Pri tome stanovništvo nema šta puno da kaže, ono jedva da ima neka prava. Ono ne dolazi u posjed daljinskog upravljača i zbog toga mora dopustiti vladaru da samostalno odlučuje o programu.

Nepravedno, zar ne? Ali, postoji i druga mogućnost. Mogućnost po kojoj svaki čovjek ima prava, a samim tim i malo moći. Svi zajedno odlučuju ko će biti vladar kojem na određeno vrijeme daju svoju moć, da bi on mogao započeti sa vladinim programima. Ipak, vladar to može samo ako je stanovništvo saglasno s tim. On ne može početi sa nekim programom koji ograničava ili oduzima prava stanovništvu.

To sebi možemo predstaviti na sljedeći način. Svaki građanin ima jednu bateriju. Onda oni pronađu nekog od vladara kojem daju veliki daljinski upravljač. A tom daljinskom upravljaču potrebno je mnogo baterija da bi mogao funkcionirati. Zbog toga građani vladaru posuđuju svoje baterije. Dakle, vladar može koristiti daljinski upravljač samo onoliko dugo koliko mu građani posuđuju svoje baterije. 

Kad se baterije isprazne, a vladar ne dobije nove od svojih građana, onda on ne može više vladati. U svakom slučaju građani treba dobro da razmisle prije odluke da li će ili neće svom vladaru dati nove baterije. 

To su dva načina kako može izgledati suživot između građana i vladara. Za obje forme može se naći mnoštvo primjera. Prva mogućnost, diktatura, u kojoj građani jedva da imaju neka prava, bila je prisutna u Evropi do kraja 18. vijeka. Tek tada ljudi su počeli shvatati nepravednosti tog sistema. 

Tek tada unutar Evrope proširila se druga mogućnost, demokratija, iako je ona sama stara već 2000 godina. U 20. vijeku ona se počela primjenjivati u sve više zemalja širom svijeta. 

Kako se razvila demokratija? 

Antički grčki gradovi-države, prije svega Atina, važe kao kolijevka demokracije/demokratije koja je po tome stara više od 2500 godina. U ovoj osnovnoj sekvenci biće riječi o njenoj promjenljivoj historiji/povijesti. 

Pri tome ćemo se orijentirati po već uvriježenoj podjeli historije/povijesti na antiku, Srednji vijek i Novo doba. 

Demokratija u antičkom Polisu

Demokratija u Srednjem vijeku: "Gradski zrak čini slobodnim"

Demokracija u Novom dobu (Locke, Montesquieu, Rousseau)

Šta su karakteristike demokratične/demokratske države? 

Idealna forma ne postoji. Demokratija je nešto što je izraslo u tijeku/toku historije/povijesti i to je zadatak za svaku zajednicu koji se nikada ne završava. 

Sljedećih šest elemenata mogu se označiti kao jezgro demokracije/demokratije pri čemu svih šest elemenata ovise jedan od drugog. Jedan bez drugog se ne mogu zamisliti. Demokratično/Demokratsko društvo također spada u demokraciju/demokratiju koja funkcionira.

Izbori Parlament

Sva vlast u demokratiji proizilazi iz naroda. Narod bira vladu na određeno vijeme. Izbori su oznaka demokracije/demokratije. 

Izabrani predstavnici dolaze u parlament i moraju donositi zakone, odlučivati o budžetu itd. 

Vlada Opozicija

Ni jedna država ne može opstati bez vlade i uprave koja joj pripada i koja provodi zakone. 

Opozicija stoji nasuprot vlade, kontrolira je i pokušava da bude bolja alternativa za narod. 

Raspodjela vlasti Pravna država

Sistem "Checks and balances" brine o tome da u demokratičnoj/demokratskoj državi ne dođe do prevelike koncentracije vlasti, jer vlast vodi do njene zlouporabe/zloupotrebe. 

U demokratiji je sva vlast vezana za zakone i pravo. Čak i suverenitet naroda u osnovnim pravima ima svoje granice. 

Šta sve spada u jedno demokratsko društvo?

Uvijek moramo misliti na činjenicu da se u jednoj demokratiji država i društvo ne mogu razdvojiti jedno od drugog, oni djeluju zajedno, permanentno pokušavajući da se približe idealu demokratije. Uprkos tome, postoje neki bitni sastavni dijelovi moderne demokratije koji se najprije mogu svrstati u društvenu oblast.  

U te dijelove spadaju tzv. intermedijarne organizacije koje stoje između građana i države i povezuju ih. U biti ovdje se radi o partijama, savezima i medijima.

Sva tri dijela su neophodna za demokratiju. Oni predstavljaju intermedijarni sistem između naroda i ustavnih organa. A šta to znači u konkretnim slučajevima? Koje funkcije ispunjavaju partije, savezi i mediji u demokratskom političkom sistemu?

Partije i savezi:

Posrednici u procesu obrazovanja političke volje

Odnos između birača i izabranih ne može se opisati kao obaveza birača da samo da svoj glas, te prepuštanje svega ostalog predstavniku koga je izabrao. Samo kratki pregled zapadnjačke demokratije osvjedočiće svakog da ovakvo karakteriziranje

uloge birača ni u kom slučaju nije tačno. Političko djelovanje pojedinca seže i dalje ukoliko u clelokupnu sliku, pored partija i saveza, još uključimo i građanske inicijative, te socijalne pokrete, u kojima pojedinac može djelovati. Kao što je to slučaj u radnom i privrednom životu jednog industrijskog društva, tako su organizirane grupe i u politici odlučujuće sredstvo koje pojedinca oslobađa njegove nemoći i omogućava mu da djeluje kao član kompliciranog društva. Partije i savezi, građanske inicijative i socijalni pokreti pokušavaju utjecati na proces obrazovanja političke volje shodno svojim ubjeđenjima i interesima, i to direktno ili utjecajem na javno mnjenje, te pokušavaju iznjeti svoje brige i želje vladama i parlamentima ili preuzeti zadatke državnih organa i provesti ih u sopstvenoj režiji.  

[iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokratiju. Sastavni elementi slobodnog državnog poretka, BpB Bonn 1990.]

Problemi demokracije/demokratije

Već u prethodnim sekvencama naglašeno je da demokratija nije mašina koju treba jedanput instalirati da bi funkcionirala bez greške. Ona živi od određenih preduvjeta/preduslova koji se uvijek iznova moraju ispunjavati. Ona je u stalnoj opasnosti da će se suviše udaljiti od demokratičnog/demokratskog ideala. Kratko rečeno: demokratija nije stanje, nego permanentni zadatak. Njenom uspjehu doprinose institucije i postupci, ali prije svega angažman građana.