desanka maksimovic - izbor iz poezije

204
DESANKA MAKSIMOVIĆ IZBOR IZ POEZIJE STREPNJA  Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.  Ne, nemoj mi prići! Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra'. Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna.  Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu? Iz daleka samo sve ko zvezda sja; iz daleka samo divimo se svemu.  Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva! BLIŽI SE, BLIŽI LETO Bliži se, bliži,leto; u duši već ga slutim. Pomalja zlatnu kosu u zrelim njivama žutim.

Upload: okusknjige

Post on 11-Oct-2015

382 views

Category:

Documents


2 download

DESCRIPTION

Naša najveća pjesnikinja

TRANSCRIPT

  • DESANKA MAKSIMOVI

    IZBOR IZ POEZIJE

    STREPNJA

    Ne, nemoj mi prii! Hou izdaleka

    da volim i elim tvoja oka dva.

    Jer srea je lepa samo dok se eka,

    dok od sebe samo nagovetaj da.

    Ne, nemoj mi prii! Ima vie drai

    ova slatka strepnja, ekanje i stra'.

    Sve je mnogo lepe donde dok se trai,

    o emu se samo tek po slutnji zna.

    Ne, nemoj mi prii! Nata to i emu?

    Iz daleka samo sve ko zvezda sja;

    iz daleka samo divimo se svemu.

    Ne, nek mi ne priu oka tvoja dva!

    BLII SE, BLII LETO

    Blii se, blii,leto;

    u dui ve ga slutim.

    Pomalja zlatnu kosu

    u zrelim njivama utim.

  • Zrikavci su mi rekli

    koje u putu sretoh:

    "Blii se, blii leto."

    Blii se, blii leto.

    Pomalja usne rujne

    u bulkama crvenim.

    Mirisu livade bujne

    i polja i umarci

    koje u putu sretoh:

    "Blii se, blii leto."

    Blii se, blii leto.

    Kao sjajna carska kruna,

    zlatna mu svjetluca kosa

    rumenih svitaca puna.

    Svi su mi oni rekli

    kad ih u putu sretoh:

    "Blii se, blii leto."

    VONJA

    Vozimo se. Pokraj puta

    razasuta

    sela lee.

    Ko potoci posle bure

    konji jure,

    lete, bee.

  • Vrh potoka i ipraga

    topla, blaga

    veer pada.

    Vozimo se. Sanja cvee;

    miris slee

    sa livada.

    Gle, seoske kue bele

    kao strele

    tek prolete.

    Pored puta stabla vita,

    iblje, ita,

    lete, lete.

    Gle, poinju i svetlaci,

    lete znaci,

    da se pale,

    i iz magle trepte sive

    kao ive

    zvezde male.

    Po beskrajno nenom, mekom

    i dalekom

    nebu plavu

    nasmejani mesec bludi,

    to na ljudi

    lii glavu.

  • Vozimo se. Pokraj puta

    razasuta,

    sela lee.

    Ko potoci posle bure

    konji jure,

    lete, bee.

    OPOMENA

    uj, reu u ti svoju tajnu:

    ne ostavljaj me nikad samu

    kad neko svira.

    Mogu mi se uiniti

    duboke i meke

    oi neke

    sasvim obine.

    Moe mi se uiniti

    da tonem u zvuke,

    pa u ruke

    svakom pruiti.

    Moe mi se uiniti

    lepo i lako

    voleti kratko

    za jedan dan.

  • Ili mogu kom rei u tome

    asu udesno sjajnu

    predragu mi tajnu

    koliko te volim.

    O, ne ostavljaj me nikad samu

    kad neko svira.

    Uinie mi se negde u umi

    ponovo sve moje suze teku

    kroz samonikle neke esme.

    Uinie mi se crn leptir jedan

    po tekoj vodi krilom ara

    to nekad neko rei mi ne sme.

    Uinie mi se negde kroz tamu

    neko peva i gorkim cvetom

    u neprebolnu ranu srca dira.

    O, ne ostavljaj me nikad samu,

    nikad samu,

    kad neko svira.

    NA BURI

    Svu veer na pustom bregu

    neko stoji.

    Pusti me, majko, da vidim

    da li je ovek ili bor.

  • Pusti me da vidim ko to

    svu veer gleda

    u na beli, skromni dvor.

    Pusti me, majko, nee me

    umoriti hod,

    breg je blizu naeg doma.

    O, ja oseam da mi je rod

    taj ovek ili bor

    to svu veer blizu groma

    stoji i gleda u na dvor.

    Vidi li oblak crn,

    ogroman, zlokoban brod

    nad njim plovi

    i smrt nosi?

    O, majko, idi,

    ti ga bar zovi

    neka se skloni u na dom

    taj ovek ili bor

    to svu veer stoji i gleda

    u na beli skromni dvor.

    Na pustom bregu on je sam

    kao dete kad ruke skrsti

    nad bolom nekim prvi put.

    Pusti me da tanki moji prsti

    meta budu burama zlim.

    Pusti me, pusti, dobra majko,

  • tako je potmuo

    i zao oblak

    to vitla nad njim.

    PROLETNJE PESME

    I

    Prolee, danas zvau te istotom:

    jo sunce vrelo poljubilo nije

    oka ti dva;

    a stidljivo ti lice jo se krije,

    i nekom sveom, nevinom lepotom

    danas ti sja.

    Prolee, danas radost u te zvati:

    jer za osmehe elo tvoje vedro

    jedino zna.

    Na tvoje isto, nasmejano nedro

    danas prljavom nogom ne bih stati

    elela ja.

    Ve kad bih kako danas leptir bila,

    pa da visoko u zrak se uznesem,

    nadvisim sve:

    da tebi nigde mrlju ne nanesem,

    da samo senkom svojih tankih krila

    dodirnem tle.

  • II

    Oseam veeras, dok posmatram laste

    i pupoljke rane,

    kako srce moje polagano raste

    k'o vidik u lepe, nasmejane dane;

    kako s mladim biljem postaje sve vee

    i lako k'o krilo,

    i kako mu celo jedno nebo sree

    i pakao bola ne bi dosta bilo;

    kako ezne za svim to bi ivot mog'o

    lepog da mu dade,

    i da mu niega ne bi bilo mnogo:

    tako su mu velike enje mu i nade.

    Oseam, da dosad sve je bilo ala

    moga srca vrela;

    da jo nikom nisam ljubav svoju dala

    koliko bih mogla i koliko htela;

    Da ima u meni cela nena plima

    rei nereeni',

    da bih srce mogla poklanjati svima

    i da opet mnogo ostane ga meni.

  • ENJA U TUINI

    Da mi je da ne umrem u tuini

    Lepe su sve bukove u zemlji este,

    livada svaka lepa je mlada,

    i sve reke nepoznate,

    svi vrhovi to se suncem zlate,

    sve i gde nije i gde jeste

    pogled i noga mi stupila kada.

    Ali kut zemlje na kom smo ito eli

    i sa koga smo cedili vina,

    zemlja koju smo pili i jeli,

    ija na ognju palili drveta,

    gde smo sahranili oca i sina,

    kao da je sva grob pradedovska,

    krvavo nam je bliska i sveta.

    U tu bih zemlju hteo da legnem,

    u taj kraj gde biljka svaka,

    gde bubica svaka bolno me dira

    kao bun to na bratovom grobu cveta,

    kao mrav to njime mili.

    Zemlja sa koje smo jeli i pili,

    koja nam je kao srce roeno jasna

    i tajanstvenija od svemira,

    hteo bih da mi grobom bude.

  • KRVAVA BAJKA

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

    na brdovitom Balkanu,

    umrla je muenikom smru

    eta aka

    u jednom danu.

    Iste su godine

    svi bili roeni

    isti su im tekli kolski dani,

    na iste sveanosti

    zajedno su voeni,

    od istih bolesti svi pelcovani,

    i svi umrli u istom danu.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

    na brdovitom Balkanu,

    umrla je muenikom smru

    eta aka

    u jednom danu.

    A pedeset i pet minuta

    pre smrtnog trena

    sedela je u akoj klupi

    eta malena

    i iste zadatke teke

    reavala: koliko moe

    putnik ako ide peke...

  • i tako redom.

    Misli su im bile pune

    istih brojki

    i po sveskama u kolskoj torbi

    besmisleno lealo je bezbroj

    petica i dvojki.

    Pregrt istih snova

    i istih tajni

    rodoljubivih i ljubavnih

    stiskalo se u dnu depova.

    I inilo se svakom

    da e dugo,

    da e vrlo dugo

    trati ispod svoda plava

    dok sve zadatke na svetu

    ne posvrava.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

    na brdovitom Balkanu,

    umrla je muenikom smru

    eta aka

    u istom danu.

    Deaka redovi celi

    uzeli su se za ruke

    i sa kolskog zadnjeg asa

    na streljanje poli mirno,

    kao da smrt nije nita.

  • Drugova redovi celi

    istog asa se uzneli

    do venog boravita.

    POKOENA LIVADA

    Livada kraj reke sanja.

    Zrikavci tuno zriu.

    Pomrlih trava due

    jo lebde vrh otkosa

    to se lagano sue.

    O, vi ne znate tunu

    o smrti trava priu.

    Zrikavci tuno zriu.

    Jutros doose neki

    divovi kao hrae

    u domovinu trava;

    i mrtvo pade bezbroj

    ljupkih, arenih, glava;

    i bezbroj nenih tela

    zdenue u plae,

    divovi kao hrae.

    Svega devojka jedna

    zlatnog, okruglog oka

    i trepavica beli'

    lepra na livadi

  • i ranjenicima deli

    mirisne osmehe edne,

    umesto crvenog soka, -

    devojka zlatnog oka.

    Sutra opet u zoru

    doi e divovi oni,

    i strane surove vile

    zdenue u sena mnoge

    mirisne glave mile.

    Leae u jednom grobu

    toliki milioni.

    Doi e divovi oni.

    Tuno zrikavci zriu,

    uje se do oblaka;

    veera celog ale

    zelen-konjici svoje

    lepe viteze pale.

    Plau nad grobovima

    mrtvih, dragih junaka,

    uje se do oblaka.

    PESNIK

    Pesnik nema roda, veka ni porekla.

    Kao zrak on je: bio, jest i bie.

    On je bogova dobro i otkrie.

  • On je oduvek kao breg i reka.

    Pesnik nema roda, porekla ni veka.

    Mlad je i kad mu stotinu je leta,

    A star i kada mu tek je dvadeseta.

    Pesnik je kao zrak, breg i reka.

    On je miljenik bogova samoe,

    Razume ga ljubavi bog gospod

    Kad srce kruni za sobom ko proso,

    Puste ga da sneva dokle hoe.

    Ludoga mu ne ometaju sna,

    I ne brane da bei zemlji s tla.

    SUDBA

    U prolee, u prolee kad vrbe zelene

    I potok tee plavim nebom umiven,

    U cvetovima kad miriu magle;

    U prolee, u prolee rue uvele

    Zavoleh miris skriven.

    U maju, nad srcem kad su mi se nagle,

    Suenice vile nisu umele

    Od ludosti da mi ga spasu.

    U prolee, u prolee ja zavoleh

    Senke u neijem glasu.

    U prolee, u prolee, tako je sueno,

    Srcu mom uvek e ljudi da se ude

  • I ei mu niko nee shvatiti.

    O, ao mi je mladia koji me voleo bude

    U prolee, jer e patiti.

    SELJAKOVA SMRT

    Mirie sva kua na jabuke brane,

    U podrumu poinje da previre ira,

    Sladi miris ljiva na sve sela strane.

    Prvi ut list pada u zelenilo vira.

    Svetenik molitvu ita,

    Ali mnogo se jasnije uje

    Kako u konicama pele zuje,

    Kako u lebarnici tapu sita.

    Mnogo se jasnije uje

    Kako tuno muu dva vola,

    Kako neko opravlja i kuje

    Stara za sprovod kola.

    Iz hrasta pod kojim je spavao

    Sadeljan mu je koveg prosti,

    I oni to su mu na svadbi igrali

    I sad su opet njegovi gosti.

    Sunce ve poinje da pada

    Treba u zemlju lei pre mraka,

    I pokojnik se na put krete,

    Osta mu za leima itnice zgrada,

  • Osta putanja do tora

    Nikla iz njegovih koraka.

    Proe kraj rala i motika,

    I ne digoe mu se ruke da ih se mae,

    Proe bez osmeha kraj otave i pae,

    Zabrana, njiva i strane ljivika.

    Proe bez pozdrava preko zlata

    to lagano je sipilo s granja,

    Preko krupnih lisnih dukata,

    Preko zemlje meke to za stope prianja.

    Kao kad se vraaju iz vodenice

    Idu volovi nogu pred nogu.

    Pria sprovod uz tihu setu

    O ceni ljiva i penica,

    I bogu,

    Velikom nebeskom kmetu.

    SRBIJA JE VELIKA TAJNA

    Srbija je velika tajna:

    Ne zna dan ta no kuva,

    Niti no ta zora raa,

    Ne zna grm ta susedni grm sanja

    Niti ptica ta se dogaa

    Izmeu granja.

  • Ne zna guter ta puzi ispod kamenja,

    Niti kukuruz struk sluti

    ta se u susednoj njivi sprema.

    Svakog asa sve se menja,

    Nijednog kuta ni lista nema

    Da nije tajna.

    Ko zna ta krije u sebi

    I ta nevina rosa sjajna;

    Ti seljaki poslovni krici

    to se s brda na brdo uju

    Zaveru moda kuju.

    Ko e u toj zemlji kada

    Znati ta i devojka mlada

    U nedrima netaknutim nosi;

    Kakvu teku tajnu

    U rukama svojim dri dete;

    I starica pogrbljena svaka

    Do kakve se uputila mete.

    U toj zemlji i vetri

    I mirisi, potoci i reke,

    I crkvena zvona

    Potajno prenose vesti,

    Na prvom zavijutku

    Gde uma poinje ona

    Ko zna ta moe sresti.

  • U toj zemlji ni zejoj stopi

    Neprijatelj verovati ne sme,

    Ni tragu volovskih kopita.

    Dogovori su moda tajni

    I etelake pesme

    I udari umskih sekira

    I uspavanka uz kolevku skrita.

    NEMAM VIE VREMENA

    Nemam vie vremena za duge reenice,

    Nemam kad da pregovaram,

    Otkucavam poruke kao telegrame.

    Nemam vremena da raspirujem plamen,

    Sad zapreem ake zgorela ara.

    Nemam vie vremena za hodoaa,

    Naglo se smanjuje putanja do ua,

    Nemam kad da se osvrem i vraam.

    Nemam vie vremena za sitnice

    Sad treba misliti na veno i neobuhvatno.

    Nemam kad da razmiljam na raskrsnici,

    Mogu stii jedino kudgod u blizinu.

    Nemam vremena da ita izuavam,

    Nemam vremena sad za analize,

    Za mene je voda sada samo voda

    Kao kad sam je pila sa kladenca;

    Nemam kad da razlaem na sastojke nebo,

    Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

  • Nemam vie vremena za bogove tue,

    Ni svoga nisam dobro upoznala.

    Nemam kad da usvajam zapovesti nove,

    Mnogo mi je i starih deset zapovesti.

    Nemam vie kad da se pridruujem

    Ni onima koji istinu dokazuju.

    Nemam kad da se borim protiv hajkaa.

    Nemam kad da sanjam, da lagano koraam.

    ZMIJA

    Ispod suhog otkosa

    izmilela zmija.

    Oko nje pusta livada,

    jedan cvet;

    nad njom dva-tri oblaka,

    ptica let.

    Sunce sija.

    Dalekom putanjom pesma,

    ko zna ija.

    Usamljen um se zapleo

    u travu.

    Ona slua; u zrak budno

    digla glavu.

    Sunce sija.

    Tu su joj ubili majku

    otricom kose;

    i nju e kad jednom izmili

  • iz evara.

    Istrunue odea njena

    puna ara,

    preliva rose.

    I u venosti posle nikad vie

    sunati se nee ista zmija

    nit' istih ptica minue let;

    nikada vie isti cvet

    nee naii.

    Sunce sija.

    SREA

    Ne merim vie vreme na sate,

    ni po sunevom vrelom hodu;

    dan mi je kad njegove se oi vrate,

    a no kad ponovo od mene odu.

    Ne merim sreu smehom, ni time

    da li je enja moja od njegove jaa;

    srea je meni kad bolno utim s njime,

    i kad nam srca biju ritmom plaa.

    Nije mi ao to e ivota vode

    odneti i kaplju moga ivljenja;

    sad neka mladost i sve neka ode;

    on je stao kraj mene pun divljenja.

  • PREDOSEANJE

    Poznala sam te kad sneg se topi,

    topi, i duva vetar mlak.

    Blizina prolea duu mi opi,

    opi, pa udno udisah zrak.

    S nenou gledah stopa ti trag,

    trag po snegu belom;

    i znadoh da e biti mi drag,

    drag u ivotu celom.

    Poznala sam te u zvonak dan,

    dan pijan, sve i mek.

    injae mi se ve davno znan,

    znan kad te poznadoh tek.

    S nenou gledah stopa ti trag,

    trag po snegu belom;

    i znadoh da e biti mi drag,

    drag u ivotu celom.

    Poznala sam te kad kopni led,

    led, dok se budi proletnji dah;

    kad dan je as rumen, as setan, bled,

    kad sretno se i tuno u isti mah.

    S nenou gledah stopa ti trag,

    trag po snegu belom;

    i znadoh da e biti mi drag,

    drag u ivotu celom.

  • PO RASTANKU

    I

    Reci mi sad, kada ve prolo sve je:

    asi bolni i dani dragi, lepi;

    kad novi bol se starom bolu smeje;

    od rei tvojih kad dua ne strepi -

    reci, da l' te je moja

    tuga bolela

    nekad, kad sam te mnogo,

    mnogo volela?

    Reci mi sad, kad me ne voli vie;

    kad ti se proloj ruga nova srea;

    i kad se dana koji nekad bie

    due ti samo kad me vidi sea -

    reci, da l' te je moja

    radost bolela

    jednom, kad nisam vie

    tebe volela?

    II

    Nekad sam bila dobra i mlada

    i poverljiva i puna nada,

    nekada pre;

    ti si mi tada rei mog'o

    beskrajno mnogo, o kako mnogo

    sa re i dve.

  • Spokojni bili su dani moji,

    a ti si srcu mi prvi koji

    bee drag,

    pa iza svega to si mi rek'o,

    katkad surovo, katkada meko,

    ostao je trag.

    Sad srce moje bije tie:

    ve manje volim, a znam vie

    nego pre;

    ve sad mi ne bi rei mog'o

    onako dosta, onako mnogo

    sa re i dve.

    I kad bi danas priao meni

    i hteo rei davno reeni'

    buditi dra,

    u srcu mome aptao bi neko:

    da sve to si mi ikada rek'o,

    bila je la.

    III

    O, kad bi znao ti kako je meni

    to neu vie smeti

    ni u prolee, kad trava zeleni,

    ni kada cveta leti,

    doi ti sutonom, dok tuga raste.

    O, kad bi znao ti kako je dui

    kad zadnje drvee mre

  • i zadnje lie alosno pevui,

    to nee moi kao pre

    rei ti svoje jesenje planje.

    O, kad bi znao ti ta srce skriva

    kad oko zalud trai.

    O, kad bi znao ti kako jednolik biva,

    bez boje i bez drai,

    svaki dan kada te videla nisam.

    IV

    Zavolela sam ga. Veerom svakim odlazila sam u livade i u

    svaku cvetnu krunu sputala nenim apatom njegovo ime, i

    potom ga ujutru, namirisano i rosno, redom poljupcima

    vadila.

    Volela sam ga. Veerom svakim ostavljala sam u njegovoj

    dui jata nenih, tek roenih apata; i zatim ih svako jutro,

    pune njegove due, sa njegovih usana primala.

    On je otiao. Veerom svakim lutam po poljima i zovem ga,

    veam svoje rei, oteale od suza, na krila vetrova i zovem

    ga; meam svoje postarele apate u uanj lia i zovem ga.

    Ali uzalud: ujutru ujem samo umoran odjek svojih rei. On

    je daleko otiao.

  • V

    Zavole bela mirisna rua crni bodljikavi trn. Ti ne veruje

    meni, je li, dragi, da je rua zavolela trn?

    I kada mu ona u jednu bisernu zoru ree kako ga voli, on se

    grohotom i prezrivo nasmeja. Ti ne veruje meni, je li, dragi,

    da se trn prezrivo nasmejao?

    A kada jednoga dana neko htede uzbrati belu mirisnu ruu,

    trn mu izbode ruke. Ti ne veruje meni, je li, dragi, da mu je

    trn izbo ruke?

    NEJASNA PESMA

    Hvala ti za ovaj as bola prepun.

    Pored mene usamljen cvet bele krune

    i ulazi tiho u nebo mesec nepun.

    O, ne treba sklopiti oi suza pune

    kad mesec izlazi.

    Sii treba na livade i put,

    gde tiina lei bistra preko bilja

    i spava meseine iroki skut,

    pa zalutati u noi, bez cilja,

    kao u snovima.

    Jer vano je samo ono to je veno:

    meseca i srca uzrok polazni:

  • i, ma koliko bilo protivreno,

    voleti treba to su prolazni

    lepote asovi,

    to za radou bol dolazi,

    to sa zaboravom se ne moe boriti.

    Voleti treba to sve prolazi.

    O, nikada nita nemoj zboriti

    kad mesec izlazi.

    RODNA GODINA

    Duva septembarski mesec u frulu tanku,

    obrazi mu doli rumeni i puni,

    zrie zrikavac okotu u kruni,

    za gudalo mu zadenuli banku.

    Svirala meka u ustima vetru,

    potoku iz zukve harmonika viri.

    Svira Srbija, na svakom kvadratnom metru

    ima sviraa po tri, po etiri.

    Sviraj, mesee, u osmeh razvuci usne:

    umesto ljunka kukuruz pod nogom prska,

    u rakiju se i magla poljem gusne,

    puna je mleka i oko potoka trska.

    Igrajte, zlatne kupe sena i slame,

    razvejte po noi svud svetle pabirke:

    hvataj se, brdo, jedno drugom za rame,

    igrajte uz zvuke septembarske svirke.

  • Obesna frula sviraa meseca

    u igru i gore kolubarske tera,

    nikad ne videh veselijeg keca

    od razigranog na meseini Cera.

    Sviraj, mesee, pozovi da dou

    u igru setne strnjike i vonjaci.

    Kiere - umo, ubaru zbaci,

    zameni umornog Kosmaj-kolovou.

    Igraj livado, visoka pojato,

    talasajte se rodne zemlje nedra,

    hvatajte se reke u kolo, u jato,

    da jo vedrija postane no vedra.

    APRILSKA VONJA KROZ VOJVODINU

    Po Vojvodini se roje zelene pele,

    ljubiasta zasipaju oranja,

    dave se u vodama Tamia i Begeja

    i hvataju se o mostove i skele,

    grozde se poljem o umarke i mee,

    uzleu s plota i toku sa paoca

    i kolovozu sa srebrnih leja.

    Nikad odjednom ne videh toliko pela,

    na njive to su jo sino bile smee

    pala su krilca crvena i bela,

    a iz slomljenoga u ogradi koca

    zeleni i modri rojevi se viju.

    Proturim li glavu na proleni vetar,

  • lice na njemu glogom mi procveta.

    Po Vojvodini se roje mlade pele,

    kao deteline list su im krioca,

    uvlae mi se u nedra, u pazuha,

    i zuje oko snova i oko sluha.

    Nigde nema vie granice gole;

    pruim li ruku kroz prozor, istog trena

    roj proleni sa zukom na nju seda

    i sva olista kao prut topole;

    nagnem li se iz zahuktala voza,

    kosa mi namah postane zelena,

    o trepavice se nahvata zelena rosa.

    Po Vojvodini se rasule svetle pele,

    krioca su im sitna kao u prosa;

    dignem li oi nebu, tamo lei

    neskupljen beo otkos do otkosa.

    MOJI ZEMLJACI

    U Brankovini sad se drva seku

    i u grad voze da prodadu.

    Siromasi obaraju umu mladu:

    bukve ija kora se jo kupa u mleku,

    cerie to tek poinju da rastu.

    Ceo bogovetni dan pognuti seku,

    dogod sunce ne pree svoj put nebom.

    Tek kad svetenik na veernje sie niz reku,

    sednu na panjeve i mae se torbe s hlebom.

  • Sutradan na voiu jedinom silaze gradu,

    na leima komad proje za ruak nose.

    Ostaju im gole kraj kue bregova kose.

    Promiu polako po tueg drvea hladu.

    Hlad svoje ume u gradu e prodati,

    gledae oajno u njih bregovi goli.

    Donee kui samo opanke i svee

    i nekoliko grumenova kamene soli.

    OBEALA SI DA E BITI VENA

    Obeala si jednom u detinjstvu

    da e biti vena,

    otkle god se vraali da emo te zatei,

    kao senku ispod kune strehe,

    kao kuni prag.

    Nije bilo nijedne nae plovidbe

    da je nisi, kao ribarske ene,

    presedela na puini gledajui;

    nije bilo bure ni brodoloma

    da nismo posle njih

    pored neba ugledali i tvoje lice.

    Gde god bismo se probudili,

    bila si u prozoru ti i sunce;

    bila si nam uvek na dohvatu ruke

    kao voda,

    uvek kao vazduh

    prisutna i neophodna.

  • Obeala si nam da e biti vena

    kao sve to nas na svetu doekuje

    i ostaje posle nas.

    I kada si umirala,

    inilo se da se osea krivom

    to nas naputa.

    GRAANICE

    Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,

    kad bi se mogla na nebesa vazneti,

    ko Bogorodice Mileeve i Sopoana,

    da druga ruka kraj tebe travu na plevi,

    da ti vrane ne hodaju po paperti.

    Ili tvoja zvona da bar ne tuku

    ko srca predaka, Graanice,

    da bar svetitelji s tvog ikonostasa

    nemaju naih neimara ruku,

    ni aneli Simonidino lice.

    Da bar nisi toliko duboko

    ukopana u tu zemlju i nas same

    da se nismo privikli u tebe kleti,

    Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,

    kad bi se mogla u visine uzneti.

    Graanice, da si nam bar jabuka,

    da te moemo staviti u nedra

  • i zagrejati studenu od starosti,

    da nam bar poljima oko tebe nisu

    predaka divnih rasejane kosti.

    Da te bar moemo podii na Taru,

    u kaleniku portu te preneti,

    zaboraviti likove po tvom oltaru.

    Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,

    kad bi se mogla na nebesa vazneti.

    MIRNO MOJE SRCE SPAVA

    Snegovi, snegovi po svemu

    Mirno moje srce spava

    Sad mrtva ruka zaborava

    blago je pala po njemu

    Bilo je tunog svega

    ispod svoda neba plava

    Mirno moje srce spava

    Ne budite sada njega

    I radost i bol je proao

    I la i ljubav prava

    Mirno moje srce spava

    San je tihim korakom doao

    Ni za im nemam ei ni gladi

    U grudima mi sad san otkucava

  • Mirno moje srce spava

    U ROPSTVU

    Nekad smo svi znali jasno,

    od najnepismenijeg seljaka

    pa do gospode i dece njine,

    ta je rodoljubivo i asno,

    i ta treba da ine

    potomci negdanjih junaka.

    Ne mogu da poznam narod

    ije su pevali vrline

    pesnici od Branka do sada.

    Srpsko stado malo

    sve do poslednjeg runa

    razbilo se i ougalo.

    Postali smo zemlja

    robova i potkazivaa

    i stokatnih zelenaa.

    Pune su nam ulice sada

    potovanih zlikovaca,

    a zatvori nevinih robijaa.

    Na leima kao da grbu

    nosim od bola i stida,

    i ulicama kad idem,

    kao da mi blato baca

    pogled okolnih stranaca

    u lice, i svakog dana

  • veo mi se po veo skida

    sa rugoba naih rana.

    BALKANAC

    Ne stidim se to sam -

    kako vi velite -

    varvarin sa Balkana

    tla prljavtine i bure.

    uete sad

    i kod nas ima neke

    vama nepoznate kulture.

    Vi prvo ispitujete i sumnjate

    daleki ste i od roenih sinova,

    za trpezu svoju ne posadite

    svakog tuina.

    Vi moete da pijete

    a da svakom ne pruite

    ae vina.

    A kod nas su jo obiaji grubi

    mi putamo svakog pod svoje leme,

    kod nas se jo i s namernikom ljubi,

    kod nas se podvizi zbog gostoljublja ine,

    kod nas svaki ovek ima

    itavo pleme

    prijatelja i rodbine.

    Vi, doista, imate

    nekoliko miliona Hristovih kipova

  • na svakog oveka po jednoga

    imaju ga drumovi i polja, apsane i kole,

    a kod nas, kad ljudi veruju u Boga

    u sebi ga nose

    i tiho mu se

    skoro u snu, mole.

    Vi, istina, za svaki kut ivota

    imate sprava i maina,

    sve ste sraunali i sve znate

    izumi vai su za divljenje,

    a mi jo imamo starinske alate,

    ali sve je kod nas jo zdravo

    i prirodno ko glina

    i umiranje, i raanje, i ivljenje.

    Vi imate itave zbirke

    pravila i nauka o slobodi

    o svemu se kod vas pie i pripoveda

    ali mi po nepisanim zakonima

    slobodno ivimo

    i nekog prirodnog drimo se reda

    slino ognju,vetru i vodi.

    Kod vas je zbilja sve tano propisano

    kako se jede, govori i oblai,

    a mi kad govorimo, viemo

    i maemo rukama

    i orbu glasno sremo

    i u rukavicama smo

    obuu nosimo od svinjske koe,

    puno je kod nas seljakih navika i stvari

  • i kraljevski preci nai

    doista su bili govedari.

    Narod nas, zbilja, u gnevu moe da kolje

    rui i pali,

    ali mi nismo oni to smisleno tlae

    mi ne smatramo da je svet celi nae polje

    mi ne bismo podneli

    ni uroenik praumski da zbog nas plae.

    Dua je naa prostrana

    iako smo brojem mali.

    NEKO SE SEA DETINJSTVA

    Kaska ivaa maina

    preko debeloga platna

    za koulje vojnika.

    Poznajem dobro taj kas

    zadihan kao kaalj

    plunih bolesnika.

    Seam se detinjstva naeg

    kad je mati sva umorna i uta

    vazdan ila:

    po osam haljina,

    osam kaputa,

    osam kratkih kouljica,

    sve dok bi svetlost s brda

    kroz prozor lila.

  • Nad mainom veno nagnuta

    bila su joj plea i glava:

    krpila je po esnaest nogavica,

    po esnaest rukava;

    povazdan eljni smo bili

    njenog osmeha i lica.

    Zemlja bi se opasati mogla

    nizom dugih poruba

    to ih je ispod igle izvukla

    njena ruka,

    okorela od rada gruba.

    Uutkala se maina,

    digla se umorna valja

    da svetlost upali;

    brdo vojnikih koulja

    oko skuta joj se valja.

    Pa opet kaska igla

    potri, potri pa stane.

    Seam se detinjstva naeg,

    tog vremena i svetlog i tunog,

    iz kog od igle majine

    jo nosim otre rane.

    MESEINA

    Luta nam mesec oko sobe,

    kraj strehe plovi nae,

    srebrom nam napunio ae

  • i staklene boce obe.

    Meseinom sam se opila

    esto, zbog sree, zbog jada

    Pijmo, prijatelju, i sada,

    prozorska otvori krila.

    Videe, manje je slatka

    asa tvog starog vina

    nego kupa ova s visina.

    Pijmo je. No je kratka.

    Pijmo, prijatelju i sad skupa

    ovo ponono pie,

    sve moje znae bie

    kad zadnja se isprazni kupa.

    Bie ti sasvim prozirna

    moja dua i oko;

    gledae u srce duboko,

    do samog dna mu nemirna.

    Rei e potei same

    obraz stati da se ari;

    a mesec, krmar stari,

    iz umske smejae se tame.

    SELICE

    Kroz no i vlagu

    divlje se guske sele jugu

    i bolno kriu.

  • Oseam elju da mutnu neku

    napiem priu:

    kako odnose one sobom

    na krila svoja bela dva

    iz due moje drago neto,

    a ne znam kuda,

    i ne znam ta.

    TRAIM POMILOVANJE ZA... SEBRA

    Traim pomilovanje

    za sebra

    to nie i umire kao trava

    u zaborav iz zaborava,

    za trideste kuica njegovog krompira,

    za usukano kukuruza stabaoce,

    za dim nad krovom,

    za ono gde je, sledei oce,

    pogreio delom i slovom.

    Za sebra uvek verna ivotu,

    za sebra koji sunce voli.

    Ako ivot izda i seva,

    i guteri, sunca uivai,

    i pesnikinja mirisa, zova,

    za sebra,

    sebar izdati nee,

    za sebra koji u povodu

  • vodi po desetinu

    sebara sinova.

    POMILUJ BOE

    Pomiluj Boe, one koji su edni prolea,

    iezli kao osmeh tih

    meu zvezdane svetove.

    Pomisli, Boe, na njih

    u as kad prosipa cvetove

    povrh kutova svih.

    Zakloni, Boe blagi, svojim glasom

    na smeh, i na glas,

    ako radosni budemo u dan

    kad, edni ivota i mladosti,

    oni odoe od nas;

    zaseni svetlou venom njihov vid,

    o, Boe blagi, jer mene je stid

    asa zemaljske radosti.

    Zakloni, Boe, srcem svojim

    nae srce u as kad se prolee raa,

    kada cvetanja, kada sunca mo

    budu u nama tugu ubili;

    kad proe najpre as, pa dan, pa no,

    a mi se ne setimo njih

    ni asa kad smo ih izgubili.

  • Zakloni, Boe, zemaljske stolove i ae

    od njih, koji vie ne sedaju

    za prolene gozbe nae;

    od njih, ije due sad krue

    iznad vrline i zlosti;

    na ijem srcu mladom cvate rue

    u as kad su u umi lasta

    i ljubav u srcu naem

    prvi gosti.

    SRNINA MOLITVA

    Istoku okrenuta,

    srna pod borom klei,

    moli se molitvom zverinja,

    bez rei.

    Od jutarnjeg sjaja

    oi su joj crvene,

    ne vidi oko sebe nita,

    ni okolno drvee,

    ni jezero, ni mene.

    Hiljadu je vekova dizao

    njen visoki hram,

    vajao stubove u njemu,

    Gospod sam.

  • Mahovinom je zastro

    kamen goli,

    da bi srna imala

    gde da se moli.

    Istoku okrenuta,

    moli se dignute glave

    da borovi pravo rastu,

    da zime ne budu ljute,

    da drvo novo nikne

    na mestu gde staro se osui,

    da u jezeru voda

    nikada ne presui,

    da jasne budu zore,

    da umu mimoilazi grom.

    Istoku okrenuta

    moli se za svoj dom.

    I svud iz borove kore,

    kroz ume hram,

    miriu tamnjan i smola.

    I dok se moli, sveu

    dri joj Gospod sam.

  • OSVAJAI

    U obinom ivotu Nemci su, velite,

    utiva, uglaena bia,

    nisu lopovi ni ubice,

    pue lulu, piju pivo,

    dorukuju masla i meda.

    Moda je to i tako,

    ali to se to tie nas,

    kad je njihovo zajedniko

    stoglavo lice

    puno krvi i uasa,

    kad na sve tue gleda

    ili nadmeno ili krivo.

    I, velite, rodoljubi su oni,

    za domovinu bez razmiljanja ginu.

    Neka je i tako,

    ali nae rodoljube oni su pljuvali,

    nae najsvetije borce

    razbojnicima zvali,

    ponizili nam zemlju do skota;

    kad oni ubijaju, junatvo to je,

    kad mi svoj ivot branimo,

    divljatvo i sramota.

    I, velite, njihova deca su ista;

    podseenih noktia, umivenog lica

    lepraju kao cvee.

  • Verovatno je i tako,

    ali to se to tie nas,

    zbog njih naa deca prljava,

    i bez majki hode,

    zbog njih kod nas tee

    mesto pesme jauk i pokli buna,

    i krv mesto perae vode.

    I Nemica je, kaete, ljupka,

    ima enstvena nedra, okrugla,

    i obraze rumene,

    i besprekorna je mati.

    Ali to se to tie nas,

    i ona je na na narod

    bacala rugla

    i mirno sedela na kunom pragu

    dok sin njen negde progoni i strelja,

    dok sav svet zbog zemlje njene pati.

    I ona je naoj deci iz usta

    zalogaj otela.

    Oni, velite, vole svoje ognjite,

    svaki oko kue gradinu ima,

    i du puteva zasaeno voe.

    Ali u zemlji naoj

    oni su ostavili zgarite,

    useve pretvorili u barjake dima,

    i kroz tiinu naih pitomih sela,

    derali se uasni, uasno.

  • I kad mislim na njinu viku,

    na njine lule, pivo, decu, ene,

    na dobroudno lice im domae,

    voke kraj puta zasaene,

    ruke iste kao od zlata,

    doe mi da viem iz sveg grla:

    iveli narod prljavih nokata,

    a srca ista;

    iveli narodi to kod svoje kue

    psuju iz glasa,

    a boje se na senku pravde da stanu;

    iveli narodi ije ene nose

    oruje iza pasa;

    ija deca upava hode;

    iveli narodi ije opte lice

    blagom svetlou blista!

    POKAJANJE

    Tek sada, u ropstvu, vidim

    koliko sam tvoja bila.

    Koliko sam deo tvoje lepote

    i tvoje rugobe,

    iver to uz tvoje stablo pada,

    vidim tek sada

    kad mnogi te naputaju i sramote.

  • Tek sad kada te i nakazni grde

    i pljuju usred tvog lika,

    kad svakog asa se u tebi gine,

    kad se od tereta ugibaju

    i seljaka lea tvoje planine,

    kad nema trenutka ni spomenika

    na koje nije uvreda pala,

    tek sad vidim koliko si lepa

    i koliko si moja bila.

    Sad mi se ine proputeni

    i lee mi kao ljaga

    preko imena i lica

    dani kad sam te smetala s uma,

    utonola u male bolove line,

    kao da sam ti tuinka ija.

    Tek sada vidim da sam i ja

    tuina pustila preko tvog praga

    i bila jedan od tvojih ubica.

    PISMO OCU

    Sad je na zemlji, oe, drugi svet.

    Za sebe svi se grozniavo brinu,

    cene svoja imanja i siuna bia.

    Samo je nekoliko siromaha i mladia

    koji bi mogli za dobro drugih da ginu.

  • Za blagom sad najvie ude ljudi;

    prema oveku sve se hladniji biva;

    grabi svak da se na zemlji nauiva,

    jer ne veruje da e na nebu da se sudi.

    Ni tvoja molitva kod Boga ne pomae:

    iz dana u dan biva ovde sve grublje;

    drukije je sad, oe, i nae rodoljublje,

    Srbija i Vojvodina se ak gloe.

    Sad misle da treba bogato da se plate:

    trud za rodnu grudu i ljubav i ideali;

    priaju glasno ta su za zemlju dali.

    A ja s bolom mislim na tvoj ivot i na te,

    i ini mi se sada: nisi morao umreti,

    sve je moda bilo prazno i uzaludno:

    plamiak tvoje vere samo ja uvam budno

    i kroz sve mrnje ovde istog u ga proneti.

    SLOVO O LJUBAVI

    Ako se volite ljubavlju koja buja u samoi,

    od razdaljine,

    koja je vie od sna nego od svesti,

    i po rastanku drhtaete od miline,

    mognete li se jo ikada sresti.

  • Vi koji se volite ljubavlju isposnika,

    sa strahom od sagreenja,

    koji kao ptica o kavez lomite krila,

    seaete se uvek jedno drugom lika.

    I po rastanku zamreti vam nee guena htenja.

    Ako zbog nje pati od nesanice

    i u pono hoda budan po bati,

    ako te lomi neutoljena elja luda,

    seanja na nju nikada se nee spasiti.

    Onih s kojima se igramo oko vatre,

    a bojimo se da je dodirnemo,

    s kojima idemo kraj ponora nezagrljeni i nemi,

    seaemo se dugo ma i zavoleli zatim druge.

    Ako je eli bezgranino,

    a sedi kraj nje bez glasa sluajui bajku koja se u vama raa,

    svanuu slino,

    pamtie je i kad se zima pred tobom zabelasa.

    Ako veruje, sedei uz nju,

    da je ljubav maslakov puhor

    koji svaki dodir moe da strese,

    ako voli u njoj san i dete,

    ako ti je bez nje pusto i gluho,

    misao na nju budie te i kad se rastanete.

    Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo,

  • ije su nam usne ostale nepoznate,

    kojima smo samo s prolea, u snu, pisali pismo.

    Oni koji se kao reka ne mogu sliti,

    meu kojima nema spojnog suda krvi i krvi vrele,

    a srca im se dozivaju ludo,

    zaboraviti se nee ni kad im due budu posedele.

    Ako vam je ljubav no u srcu,

    a bojite se taj no izvui, kao da ete tog asa umreti,

    pamtie te on, setie te se i umirui.

    Oni zbog kojih srca oseamo kao ranu,

    ali ranu zbog koje se jedino ivi,

    u seanje nam banu i kad zavolimo druge

    i osetimo se nesreni i krivi.

    USAMLJENIKOVA PESMA

    Znam, kao nepoznati u luku brod

    zalutala je moja dua u ove strane.

    Znam da nikome ovdne nisam rod,

    da je trebalo da ivim u druge dane.

    Znam da sam tanki ptiiji glas

    koji se jedva iz daljine uje.

    Znam da sam troni biljke stas,

    povijan vetrovima oluje.

  • Da nisam donela nikakvu novu vest,

    da nita veliko svetu neu rei,

    da sve su rei moje samo ispovest,

    ljudska, tuna.

    Ali niko na zemlji nije kao ja

    razumeo boje beskonano delo,

    niko toliko etao dok mesec sja

    ni toliko sluao lie svelo.

    Niko nije voleo tako neke sitne stvorove

    ni prostrana nebeska krila,

    niko oslukivao tako nepobidne zakone boije,

    samo sam ja bila

    stanovnik uma i saputnik mrava,

    znala potoka i vetrova smer,

    znala o emu sanja livadska trava

    i ta osea u grmu skrivena zver.

    O znam, ostau sasvim nepoznata

    novom vremenu i novome kraju,

    ali mene poznaju sva nebeska blaga

    oblaci i bube i ume mene znaju.

    Potomstvu svome ispriae laste

    da sam prolee pesmom predskazivala

    i da sam uvek kad suton poraste

  • na usamljenim stazama snivala.

    Reke e moju sliku u sva mora razneti

    i u sva jezera neznana,

    ptice e moju pesmu s mladog bora pevati

    kad mene ne bude jednoga dana

    POTREBNO MI JE...

    Potrebno mi je mnogo sunca,

    i to nou, jedno da me susree,

    jedno da zamnom svetlost baca,

    u ponoru jednom dubokom,

    jedno da nosim u ruci

    kad od jada ne vidim prst pred sobom.

    Potrebno mi je mnogo nenosti,

    i to svakog dana, i mnogo od milote rei,

    potrebno mi je primirje

    izmeu srca i seanja

    izmeu neba

    i bola koji pred njim klei.

    Potrebna su mi dobrodolicom ozarena

    lica mnoga,

    i to svakog trena,

    potreban mi je prijatelj i to to vei,

    potrebni su mi mostovi visei

  • preko mrnje,

    preko nesporazuma nepremostivoga.

    DUU MI POKLONI

    Duu mi pokloni.

    Mene rastuuju ti krvi poari

    to iza sebe ostavljaju pepelite,

    te oluje to nite

    enina snevanja blaga.

    Duu mi pokloni,

    u ljubavi ja bih htela

    do u vena vremena

    da sve ostavlja traga.

    Duu mi pokloni.

    Meni je malo taj trnutak zaborava,

    to nestrpljivo krvi htenje.

    Duu mi, duu pokloni,

    od iskoni u meni spava

    enja plamena za venim,

    za ljubavi trajanjem

    i uznesenjem.

    Ja sam ena i ne eznem samo

    za vrelim ljubavnikim bdenjem

  • posle kojeg dua pada;

    htela bih u zagrljaju da doivim

    svetle snove

    i pijanstvo onog mutnog sklada

    to ljubav se zove.

    Htela bih da se ne izgubi

    nijedan na trenutak

    da svaka naa milota se stvori

    u kakav ivot, pa ma malen bio

    kao grumen veitog zlata,

    da mi dua blista posle zagrljaja

    kao julska nebesa zvezdama krcata.

    Duu mi pokloni.

    Priaj mi svoje snove u tami,

    priaj mi detinjstva seanja.

    eli i ti da bude uza me

    do poslednjeg dana.

    Duu mi pokloni i zadnju joj

    esticu svaku

    i najlaki daak svaki

    njenog bezdana.

    O daj mi svojih suza,

    nonih nejasnih muka,

    priaj ta srce ti najee sanja.

  • Drhti od iznenadnog zvuka

    moga koraka i glasa.

    eli i ti u mom zagrljaju

    da i posle smrti asa

    ostanu ti na mene seanja.

    ENA - MUKARCU

    O, ma ko da si, ostani

    noas kraj moga skuta,

    nikuda ne polazi.

    Za onim ega nema

    dua mi gori i luta,

    i goli, jer sve prolazi.

    I ini mi se, negde ljudi sad

    prolaznost imaju na umu,

    pa e doi noas na nas breg

    da spokojno svega se odreku.

    Veno nihaju jasike na drumu

    duu nemirnu.

    ute blago plaveti neba i teku.

    Noas me samo pogladi

    neno i blago po kosama

    i kai re mi to greje.

    Srce je moje pusto,

  • duu mi mori osama,

    i boli, jer prazno sve je.

    I ini mi se, negde u blizini

    rojeno srce da nekome smeta,

    pa e doi noas na na breg

    da nasmeje se svemu to biva.

    Oblak u suton iznad ume sleta

    i vrh livada brodi.

    Putuju jutrom magle ponad njiva.

    O, ma ko da si, zagrljaj

    noas mi vreo podari.

    Srce je moje umorno,

    dua je moja strana

    gomili ljudi i stvari,

    i uti u meni sumorno.

    I ini mi se, nedaleko negde

    od tuga tekih ljudi boluju,

    pa e doi noas na na breg

    da radosno svi poumiru.

    Grlice tihe brdom naim stoluju

    i jecaju meko.

    Putevi beli u nebesa uviru.

    BEZ USPOMENA

    Otii emo odavde bez uspomena

    na drhtavice trave blage

  • na tugu i meseinu po umama

    na predeo usamljen to se mrai.

    Otii u odavde bez uspomena, -

    mirisa to ga koscu u rukavima

    donose s livade,

    tajne to promakne pod trepavicama

    pokraj straza,

    zlatnika to ga putnik preko granice

    krijumari.

    Otii u odavde bez uspomena.

    Na poslednjem samo zavijutku

    jo jednom u se setiti tvojih oiju

    kao lepe kakve zemlje tue.

    TRAIM POMILOVANJE ZA... NESHVAENE

    traim pomilovanje

    za neshvaene

    koji ne umeju da premoste

    ni kapilarskih razdaljina

    do majke i sina,

    do svakodnevne stvari proste;

    za one koji ostaju strani

    rukama to ih dre u naruju,

    suncu pred kojim se sve razdani,

    sobnoj, kao koulja bliskoj, tami.

    za sopstvene due tamniare,

  • za radosti svojih trovae,

    za one to viu kad im se plae,

    kad u nenosti greznu,

    to uhode sebe kao tuina,

    za pukarnice srca njina,

    za svaiju duu zatvorenu

    i opreznu.

    SAMOA

    Od jutra hodam

    adom izmeu nabujalih voda.

    Nigde nikoga, samo tajna

    zamrena granja,

    samo ja i samoa

    beskrajna, slatka i oajna.

    Nigde zverke, deteta, oveka,

    a miris sunca nanosi te

    otud odakle nee doi nikad,

    i svetlost ima sjaj tvojih beonjaa,

    uza me koraa.

    I kad god me grana darne,

    ini mi se tvoje rame

    ide uza me,

    od senke na stazi uini se

    da ti eka,

  • a znam da to ne moe biti

    odsad pa doveka.

    UTEHA

    Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi

    saekaemo zajedno prve mirise snega.

    Ja volim vie zime istotu mirnu

    od bolesnoga dana prolenjega

    kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.

    iveemo zajedno sveane dane

    kad dua poinje tiho da sazreva,

    i bivaju pune ploda njene grane,

    i o venosti ve kradom sneva.

    Smejaemo se zajedno u veernje ase

    kad se ovek smeje tie i ree.

    Voleemo se kad poinju da se

    ivota ovog sagledaju mee,

    kad ljubavnici postaju jedno drugom

    prijatelji blagi i braa.

    Rastaemo se samo pred putanjom dugom,

    sa koje ne moe da se pie,

    ni da se vraa.

  • PRVI SNEG

    Bolje bi bilo u tome prostranstvu

    bez ijedne ive due

    da ni rei nismo izrekli,

    da se na bele ljuljake nismo peli,

    da smo sa grlicama snenim

    utke seli za razboje.

    Bolje bi bilo da nismo budili sneg

    iz sna detinjeg,

    da nismo srebrne jelenske rogove

    umom lomili.

    Bolje bi bilo da smo sa potokom

    uz ledeni nakovanj stali.

    UMIRANJE LJUBAVI

    To to nismo vie volebnici,

    to ne razumemo ta apue granje,

    to priroda govori sa nama

    Kao i s drugim svetom,

    to nismo bliski vie

    Sa kamenom i cvetom -

    Ljubavi znai tiho umiranje.

    To to nam zvezde opet

    Kao i drugima sjaje,

  • to se misli vraaju u trezno stanje,

    I kule se oblaka kvare,

    to sve dobija obine oblike stare -

    Ljubavi znai tiho umiranje.

    To to jasno vidimo sve stvari,

    Prolee to nam ne stavlja na elo,

    to ivot svetlu oljuticu svlai,

    I snovi svakog jutra to se smanje,

    to se sve na malu ljudsku meru svelo -

    Ljubavi znai tiho umiranje.

    DODIR

    Noas me u snu tae neka ruka,

    Ne znam koja,

    Sasvim kratko,

    Samo venost do tri dok izbroja.

    I od tog dodira doe do spoja

    Mene i nekog zvezdanog sveta -

    Ne znam sa kojom od bezbroja

    Maglina, zvezda i planeta,

    Sa kojom od duga.

    Samo nijednoga nebeskog sloja,

    Nijednog kruga,

    Ne mogoh se setiti kad se prenuh -

  • Sem one ruke

    Zaboravih sve u trenu.

    BOLNO PROBUENJE

    Ve je, dragi, dolo bolno probuenje

    i srce se steglo kao gvoe vrue.

    Ve je dolo gorko, teko uverenje

    da e jednog dana u sivo svanue

    sve ve prolost biti. U dui duboko

    ve se crna slutnja kao plima die;

    i zadrhti srce, ko ranjeni soko,

    i bolno se stee, kad ti priem blie.

    Oseam da ljubav tvoja e umreti;

    i biu ti, dragi, tua jednog dana;

    a u duu moju i ti e uneti

    jednu novu povrh mnogih starih rana.

    Da, dolo je, dolo bolno probuenje

    i srce mi steglo kao gvoe vrue;

    da, dolo je teko, gorko uverenje

    da e jednog dana u sivo svanue

    sve ve prolost biti.

  • NA KRAJU BIE OPET JEDNO ISTO!

    Kad pomislim da e kao pene nestati

    I hridi ove, gde se jutros moja tuga

    Mea sa gorkim mirisom pelena,

    Kuda u minuti ja kao svila zrana

    Samo, ispod plavih maslina i lovora zelena.

    Kad pomislim da je sve ovo to me boli

    I veno tako se ini, samo senka nestalna

    I da e i more ovo, i zvezdu, i planinu snenu

    Odneti vreme kao i oveka,

    I suzu njegovu zemaljsku i radost nenu:

    Mirna bih i gorka na pesak ovaj legla

    I veito na njemu ostala,

    Ne traei niemu na ovoj zemlji lek.

    Na kraju bie opet jedno isto

    Sve, ma ime se ispunio vek.

    I to bih onda inila ma ta

    Da mi radost doe ili tuga prestane,

    Kada sam prolea jednog u maju postala

    Samo zato da me opet nestane.

  • JA I TI

    O kad bih mogla samo jednom ja

    nekuda iza bregova

    pobei od sebe.

    Sasvim sama i vedra

    projurila bih kroz ume,

    razgrnula livadi nedra.

    U ivot bih se zagnjurila,

    svakom bih ruku pruala.

    Sa strau bih se pourila:

    da vidim u ivotu kako je,

    dua neija ako je

    za radost stvorena.

    Jer od roenja sa mnom,

    ma kud se makla,

    idem ja veno sumorna.

    A meni se uvek dopadalo:

    kad su tice kroz no letele,

    kad je lie tiho opadalo;

    kad su senke u sen sletale,

    kad me ljudi nisu voleli,

  • kad su stvari dui smetale.

    Oduvek je jedna ja slutila

    kobi, suze i bolove,

    i radosti moje sve pomutila.

    Oduvek me slatko zlostavljala:

    ni u umi, ni u ljubavi, ni u radu

    ni aska me nije ostavljala.

    Znam, umreu i ostariu;

    a nju uvek mladu,

    uvek ednu bolova

    na zemlji ostaviu.

    TRAIM POMILOVANJE

    Care Duane,

    Traim pomilovanje

    Za ene kamenovane,

    Za njine sauesnice, pomraine noi,

    Za miris deteline i granje

    Gde su pale opijene

    Kao prepelice i ljuke,

    Za njine ivote prezrene,

    Za, neudostojene samilosti,

    Ljubavne njihove muke.

  • Traim pomilovanje

    Za meseinu i rubine

    Koe njine

    Za njene sumrake,

    Za pljuskove kose raspletene

    Za ruku srebrno granje,

    Za njine ljubavi razgoliene

    I proklete

    Za Marije Magdalene.

    Za pesnikinju zemlju starinsku

    Za pesnikinju zemlju starinsku,

    Za njene vene rekvizite

    i ablone,

    za nebesa koja nenou kipte,

    za patetine sukobe vasione,

    za livade nkad idile site,

    za liriku mirisa i meseine,

    za prezrene aprilske plaveti,

    za oktobarskih uma buktinje,

    za slikovitost njenu prastaru,

    za bajku to pie inje.

    Za zemlju,

    Za melodinost njene poezije,

    Za bogatstvo sroka

  • Planinskih njenih odjeka,

    Za njenih potoka slobodan stih, mladi

    Uspavanku to je usred ua

    Peva reka,

    Za zdravice sto ih iz kamena

    Napijaju vodopadi.

    Za zemlju,

    Za slovo ljubve -

    Poeziju ljubavnu njenu,

    Za madrigale vodenog cveta,

    Za svadbenu igru belog granja,

    Za junskog neba zbirke soneta,

    Za pesnika koji voli i sanja,

    Za kosa, za slavuja

    Za njega, za svakoga

    Koji je pao nemilosti

    Pomilovanja.

    Za Pepeljugu

    Traim pomilovanje

    Za lepotu koja pod koritom spava

    Dok se maehina ki u zlatnom ruhu

    Dvorom epuri,

    Za Pepeljugu,

    Za pepeo suri

    Koji po njoj pada

  • Dok kraljevi keri maehinoj

    Saseenih peta

    Cipelu navlai;

    Za pastorku koja u zapeku stoji

    Dok su oholih maehinih keri

    Pune tvoje dvorane i perivoji;

    Za lepotu koja pod koritom spava

    U lancima nehaja i prezira,

    Za njene u vrtu zamrznute stope,

    Za pastorku koju ne izvode

    Pred kraljevskog prosca da bira.

    Za naivne

    Za one kojima se ini

    Da su jednaki

    Siromah i bogati,

    Slabi i jaki,

    Nesuen i onak koji se sa sa robije vrati,

    Bezruki i ovek sa rukama obema,

    Miropomazani i odluen odvere,

    Zvani

    I onaj to pred vratima eka,

    Za njih, za sebe,

    Za svakog oveka

    Traim pomilovanje

  • Za pesme

    Za pesme

    Sto u tankim lirskim kouljicama

    Iziz na posmrtne kritike ciu,

    Kad svaki udan kamenovanja

    Kamenom se na njih bacati stene,

    Kad hajkai na stare slave

    Ledenom podvrgnu biu

    Pesnikove stihove nedopevane.

    Za pesnikovu prvu ljubav

    Zatvorenu u stihova

    Krhke komore i pretkomore,

    Za ednost njenu,

    Kada pod radoznalosti padne lupu,

    Kad svaije mate vetrenjae

    U pohon krenu

    Da pronau gde se i zbog koga

    Prva pesnikova tuga zae;

    Za takozvane pesnike grehe

    Kad ih na arhangelske stave vage

    Licemeri na okupu.Za stvaralaku tajnu nenu kao sasa

    Kads nepozvani pesmi na vrata

    Odnekuda spolja bane,

    I pesnik lei bespomoan

    U zemlju dublje od dva hvata

  • Za ismevae

    Traim pomilovanje

    Za ismevae

    Koji sve isreda izvru ruglu:

    Meseevu glavobolju,

    I sunev optimizam,

    Dobrotu njive,

    Radoznalost voda,

    Duu zatvorenu,

    Duu to se lako oda,

    Starosti starca,

    Ljubavi mlade penu,

    Svaiju ubogost,

    Svaiju veliinu,

    One to za druge ive

    One to za druge ginu,

    Delo bez vrednosti,

    Delo gde vrednosti ima

    Za uboge ismevae

    Kraj kojih simploni sree minu

    Okrznuv ih samo prejanicama

    Svog dima.

    Za zavidnike

    Za zavidnike koji pomodre

  • Od odblesaka sunevog dana

    to u neije dvore prodre,

    Za oveka koji mrzi i vodu zato

    to ubori iza tueg plota,

    I zemlju jer raa i kod drugoga,

    I selica jato

    Koje na tuu kulu slee.

    Za zavidnike

    Koji pisnu kao zmija u procepu

    Izae li ija smelost na videlo,

    Reknu li ljudi koju re lepu

    Za neije delo.

    Za ljude

    Koji prieljkujuda sudba nanese

    Na ardake vee od njihovih

    Zemljiotrese,

    Da jezik poara

    Stogove neije slave lizne,

    I oni ga motre izbliza.

    Za zavidnike,

    Njima, care, ne treba gore kazne

    Od zlobe koja im srce izgriza

    Za jeres

    Blagorazumevanje molim

    Za jeres to se iri

    U predelima carstva tvojega

  • Da svet tek od nje postoji,

    Za jeretika to tvrdi da pre njega

    Nije bilo ni poara ni vulkana,

    Ni meseina, ni sunaca,

    Ni injem posutih uma, ni snega,

    Da istorije reke teku tek od jue

    Pene se i hue.

    Za velmoe koje govore,

    Da za Uroa nije bilo gospodstva,

    Ni zlatnih kondira,

    Ni manastira.

    Za ljude kratkovide

    I uskogrude.

    Za mladoga koji misli da je oveanstvo,

    Da lepota koju mu oi vide,

    Nastaje kad on je na svet nasto,

    Da niko nije voleo slino,

    Da velika svetkovima ljudskog ivota

    Tek s njim posta.

    Za svaije miljenje detinjasto

    I jeretino.

    Za svadbe bez venanja

    Traim pomilovanje

    za svadbe uinjene bez venanja

    bez blagoslova arhijereja,

    van Studenice i Deana,

  • za svadbovanja

    onih koji su sunce uzeli

    za svedoka,

    a za izmirnu

    proglasili miris bilja;

    za one to su bez svatova,

    kao u zadubinu Svetoga kralja,

    uli u duboku umu mirnu

    punu kosova, zeba, kreja.

    I nad otvorenom knjigom ivota

    to je blistala, umela i mirisala,

    kao iznad jevanelja,

    na pitanja ume

    uzimaju li se drage volje

    odgovorili, prvo ovek

    pa onda ena,

    kao pred svetenikom to drugi ine,

    da e zajedno sav ivot proi,

    njegovo meseinom obasjano

    vilinsko polje

    i njegove urvine.

    JEDNO UVERENJE

    Moram ti lepe veeri neke

    zenice tople zgledati do dna,

    pa ti na kapke providne, meke,

    lagano kao milovanje sna

  • spustiti usne.

    Moram ti jednom u dana jatu

    od mrskog dana uiniti drag,

    pa ti na srce, blago kao bratu

    kad bih da bola otklonim trag,

    spustiti ruku.

    Moram, kad jednom opazim da me

    s radou sreta poslednji put,

    uz tihu pesmu na tvoje rame,

    taj tako udno primamljiv kut,

    spustiti glavu.

    Tako e lepih jutara nekih

    pruaju drugoj zenica dna

    rei: "O, gde su oni meki,

    slini miloti lakoga sna

    poljupci njeni?"

    Tako e esto u noi jatu,

    kada ti ivot ne bude drag,

    rei: "O, gde je ona kao bratu

    da mi sa srca zbrie bola trag

    dodirom ruke?"

    Tako e, posle lutanja razna

    osamljen kad se vidi prvi put,

    rei: "O, gde je ona mazna

  • ramena moga na osamljen kut

    da spusti glavu?"

    NAA TAJNA

    O tebi neu govoriti ljudima.

    Neu im rei da li si mi samo

    poznanik bio ili prijatelj drag;

    ni kakav je, ni da li je

    u naim snovima i udima

    dana ovih ostao trag.

    Neu im rei da li iz osame

    ei, umora, ni da li je ikada

    ma koje od nas drugo volelo;

    niti srce nae

    da li nas je radi nas,

    ili radi drugih

    kadgod bolelo.

    Neu im rei kakav je sklad

    oi nae esto spajao

    u sazvedje edno;

    ni da li sam ja ili si ti bio rad

    da tako bude -

    ili nam je bilo svejedno.

    Neu im rei da li je ivot

  • ili od smrti strah

    spajao nae ruke;

    ni da li zvuke

    smeha voleli smo vie

    od uma suza.

    Neu im rei nijedan slog jedini

    ta je moglo, ni da li je moglo neto

    da uplete i sjedini

    due nae kroz itav vek;

    ni da li je otrov ili lek

    ovo to je dolo

    onome to je bilo.

    Nikome neu rei kakva se

    zbog tebe pesma dogaa

    u meni veito:

    da li opija toplo

    kao ume nae s prolea,

    ili tiha i tuna

    uti u meni reito.

    O, nikome neu rei

    da li se radosna ili bolea

    pesma dogaa u meni.

    Ja vie volim da preutane

    odemo ona i ja

    tamo gde istom svetlou sja

    i zora i no i dan;

  • tamo gde su podjednako tople

    i srea i bol iva;

    tamo gde je od istog venog tkiva

    i ovek i njegov san.

    MOJ SVET

    Moj svet se sastoji od misli mutnih,

    od srca pometenoga,

    od onoga to u bolu dokuim,

    moj svet se sastoji od nedoreenoga.

    Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,

    od prieljkivanja

    da ga ima negde gore,

    od prigovora njegovim zakonima,

    njegovoj volji da ovek bude stvoren.

    Moj svet se sastoji od nespokojstva,

    od prezanja pred svaim,

    u njemu su i skruenosti blage svojstva

    i pobuna

    to ovek proe tek to zakorai.

    Moj svet se sastoji od onoga

    to se misli kad je ponona tama,

    nestalniji je moj svet od dima,

    od tuge tii.

  • Stotinu vasiona svet sad u meni ima

    i stotinu krugova istilinih.

    RAZGOVOR

    Pitaju me svu veer njegove zenice edne:

    Jesi li ti rosa to na pustinjakove ruke pada

    neno?

    Uteha to u svete noi pohaa bedne?

    Je li bilo negde sueno i neizbeno

    tebe da volim?

    Jesi li ti suza srebrna pred grubou i zlom?

    Osmesi tvoji jesu li sa tobom isti?

    ime si ti vezana sa ovim sitnim tlom?

    Jesi li ti plamen na kome se dua isti

    umrljana ivotom?

    Jesi li ti duboka kao tvoje oi neizmerne?

    Jesi li ti kao san moj o tebi dobra?

    Hoe li moi ruke tvoje iste i smerne

    da odagnaju sa ela bore, to ih pobra'

    idui ivotom?

    Hoe li ljubav tvoja kao uplaena krila

    pobei ako te se usana mojih takne plam?

    Hou li, ako i ti sa mnom bude bila,

    ostati zazidan u sebe, i sam

  • do kraja ivota?

    A ja spustih glavu na uzdrhtale dlane

    gledajui u sebe bolno i neumitno,

    i bi mi kao da e celo bie u suzu da mi kane;

    i uini mi se srce odve sitno

    njega da voli.

    PESNIKOVO VIENJE

    Ko sunce voli

    senka ga ne naputa ni jednog trena.

    Ko boje voli

    na zenice mu padne mrena.

    Ko ivi u sebi

    napada ga sve izvana.

    Ko ne zna da vredja

    umire od zadanih rana.

    OILJAK

    Ima u dui mojoj oiljak koji samo u snu boli,

    Danju se smejem i ne oseam ga, nou nejasno

    titi hladnoom

  • uspomene na neku smrt.

    I ne znam od kog bola je ostao, i da li je to bilo jutro

    ili suton kad se urezao u moju duu.

    I esto se bojim: moda on nije trag prolosti, moda je

    tamna slutnja na neto bolno to duu oekuje.

    POSLANICA

    Boe, ja znam da me ti ne poznaje

    sluajno ruka tvoja ivot mi je dala

    sluajno ona me die i obara.

    Boe, tebi je svejedno da li je zala

    pun ivot moj ili dobara.

    Mada smo bili u tvom krilu, zaboravlja na nas

    kao mi na davno rasute snove

    ne tie se tebe da li smo plakali danas,

    ni gde emo proliti suze nove.

    Ja znam da ti nas ujedno vrsta,

    da dua moja utena je varka,

    isto smo pred tobom ja i pauk krsta

    i na kamenoj ploi arka;

    Isto je pred tobom potoka ubor i moj glas;

    jedno su uzdah moj i miris iz bata;

    pomeriti se nee nijedan trun, ni vlas;

    nad zvezdama to je na zemlji ispata'.

  • Pred licem tvojim jedno su stena gruba,

    i srce moje, i rubini i topazi;

    ni kad stanem prestolu tvom kraj svetlog stuba,

    poznati me nee oko tvoje, i ako me opazi.

    I kad god sie u ivota ovog tamu

    kao postanje, cvetanje i smrt,

    svud hodi dua tvoja kroz sebe samu

    kao kroz tui vrt.

    OZDRAVLJENJE

    Dugo sam bolovala od ljubavi

    i inilo mi se vano vrlo

    da li ima negde ili ne

    neega ega nema.

    A od jutros sve

    razumem udesno,

    i mislim da je umesno

    udesila priroda ili sluaj naneo,

    te nisam uvek draga bivala

    oveku koji bi mi enje zaneo

    za neim ega nema.

    U zamiljene sree maenju

    istroilo bi mi se srca pola,

  • utopila bi mi se dua u traenju

    neega ega nema.

    Sad jedino kao nad sreom strepim:

    da li e ovaj dan svanuti

    oblanim ili lepim,

    jer znam, nita mi ne moe doneti

    neega ega nema.

    ODGOVOR

    Pobrala sam spokojno rei tvoje plahe

    i pune nekakvog bola,

    jer znam, nee otii u monahe,

    kao to zbog neeg kaza.

    O, veruj mi, bie i drugih staza

    kojima e pobei od mene ti.

    Pomisli samo kako mene nije ni bilo;

    kako sam ja samu sebe izumela

    samo da bi me ti voleo,

    samo da bih umela

    biti san tvoj o meni,

    tvoj san koji me je gorko boleo.

    Ili poveruj jednog dana

    kako mi dua smeta

    da imam due,

  • kako mi srce smeta

    da te volim celim srca toplim dnom.

    Pomisli kako sam ja stkana

    od nadopunjavanja ivota snom.

    Pomisli sve to ti je uteha.

    Poveruj kako sam ja kriva

    to u meni jo pre roenja,

    pre detinjstva i pre mladosti

    gori bolna i iva

    strast da svoje i tue radosti

    pretvaram u bol.

    Ili pomisli, da je i moglo biti

    sve za im tvoja pesma ali,

    bilo bi tek za dah asa,

    pa venost celu opet ne bi znali

    jedno o drugom;

    unepovrat i nita ipak bi moralo

    sve da utalasa.

    Pomisli, izgubiemo se u no

    kao pesme tvoje odjek tuni

    u moj kraj;

    i znaj, i san i ovek

    i bol i srea prolazna da je;

    i da nita nema toliku mo

    da veno traje.

  • Ili, kada gorku ovu

    od mene dobije vest,

    pomisli da je isti ceo svet,

    i bolnu o meni svest

    uzberi kao otrovan cvet

    i baci je na drum.

    I pomisli ponovo

    kako mene nije ni bilo,

    kako sam ja samu sebe izumela

    samo da bi me ti voleo,

    samo da bih umela

    biti san tvoj o meni,

    tvoj san koji me je gorko boleo.

    PONO

    I odjednom udno se neto dogodilo,

    kao re arobna neka da se rekla:

    oivela je na zidu slika

    i reka iroko potekla,

    i kriom u nju pouvirali

    listovi poumirali.

    I odjednom tuno se neto dogodilo:

    u visokom nebu uo se krik,

    to je zrno neko pogodilo

  • nad rekom, u srebrno krilo,

    pticu koje nije nikad bilo.

    PESMA NAM IVOT ZNAI

    Ej, ti zaboravila sam ti ime

    na poslednjoj stanici ludila

    uj me

    Kroz krvotok mi poezija tee

    neko je rekao ivot mi pesma

    A tebi

    a meni

    Pospane oi na plonicima venosti

    piju, misli nam bdenje odnose

    i bolesna jesenja no u umiranju

    nae lek

    A ti, a ja

    Neko nam snove otima,

    moj putokaz u ludnicu vodi,

    tebe ruevine dave...

    Jo uvek mi kroz krvotok najezda tee

    Zna ta?

    Pesma nam ivot znai

    ivot nam nije pesma

  • LIRSKI RODOSLOV

    I bi moj prvi dan

    bilijardama tuih dana dodan,

    i svet nad sobom zapazih neba

    svetlom udu srodan.

    I bi detinjstvo -

    kovitlac pahuljica, svitaca, duga,

    i kao carstvo oko mene nemutih

    i nerazgovetna tuga

    u njihovom liku

    i njihovo bie s mojim isto

    i nauie me svom jeziku.

    U to svoje nemuto doba

    kao vrai

    i jurodivi

    poimah svet i ivi i neivi,

    poimah svaki um ta znai;

    razlikovah gnevno zujanje pela

    od svadbene njihove himne,

    i lavee lisica od lavea pasa,

    razlikovah glas vranin

    od gavranova glasa,

    i utanje ribe od utanja raka,

    i kao svanue udno sluah

    petlove iz zaselaka.

  • I buknu mladost,

    neoekivano

    kao uma od julske ege

    prolomi se doziv ivota

    kao doziv groma.

    Bi nejasnih slutnji, nesluenih otkria,

    bi snova, uzleta i brodoloma,

    i javie se kao iva bia

    Smehom i krikom

    prvi, neoekivani, slik za slikom.

    Bacih se kamenom u maticu rei

    slikovi se odazvae

    kao planinski odjeci,

    razgrtoh grane, magle, trave,

    javie se pesme kao to se jave

    preplaena ptiija jata

    na glas ljudskoga stvora,

    poee misli da se roje

    i kao pele da se jedna o drugu hvata.

    I bi ljubav.

    Do devetog vala srce se prope,

    sav svet u meni bee na noge usto

    zalutah snovima u prolee,

    pustih ptice u nedra.

    I poeleh da sve propatim, saznam,

    da sve uzmem i sve razdam.

    I kao biblijsko otkrovenje

  • bi iskustvo -

    a i sad se ljubavi udim vazdan.

    I bi pesniko zamonaenje.

    Zaustavi me neko vatrenim maem

    i naredi da reima cvetam,

    da re zanem.

    I satvorih svet

    ni na nebu ni na zemlji,

    svoje puine i kontinente,

    i sunca mnoga.

    I smestih se cela

    u puinu srca sopstvenoga.

    I samoa postade

    moja podanica i skutonoa,

    straar u mome svetu,

    kraj moga praga.

    Nisu me se ticali tui svetovi brojni,

    ni vera tua, ni dobra, ni loa.

    Svet moj i ja

    bili smo jedno drugom dovoljni.

    Izgubljeni u samoi kao u stepi,

    sumnjom se katkad kao kamenom u ruci

    na svet svoj bacah,

    i ruih ga kao kulu od karata,

    i sama na njemu otvarah vrata,

    sluajui udno kada spolja plinu

  • prizraci i prizvuci.

    I zatim ponovo vaspostavljah

    sveta svoga stepsku samou

    i tiinu.

    I opazih

    da je smrt oveku prva suseda

    kud god se okrenem domovi njeni,

    njezin prozor u moj gleda.

    smrt zapoe

    i mojim ivotom da se bavi.

    I pojmivi da je njeno sve odreda,

    sklonih se

    u tuge tamnoj dubravi.

    I pomislih, tako u susedstvu smrti,

    vreme je da ruke skrstim,

    da zvezda posmatram na nebesima

    bilione biliona,

    da sluam ta srcem odjekuje

    kao prostorom zvona;

    ali me ponovo

    pozva u svet nemira i nesna

    nekoliko u meni pesnika demona.

    i bi ponovo pesma.

  • MONOLOG RAZOARANOG

    Osmesi su se pretvorili vremenom

    u dosadu, u suze, u ljutine.

    Najsvetliji zaveti, obeanja

    postali su bremenom.

    Ruke to su milovale

    poele su zlo da ine.

    Nema ljubavi koja nije postala

    ili gaenje, ili ravnodunost ili saaljenje.

    Nema rei tople tri puta izgovorene

    sa istom snagom.

    Nema sna koji nije postao grubo htenje.

    Nema poverenja koje se nije pomutilo

    ni vere da nije pokolebana.

    Nikada nije mimoilo zlo

    koje se u radosti slutilo.

    Nikada radost i lepota nisu trajala

    tri puna dana.

    NEMIR

    Bojim se asa smrti.

    ta u rei sestri

    kad stane iz smrtnog sna

  • da me budi,

    da me pita

    za oseanja na zemlji skrita.

    ta u rei bratu

    kad izae

    iz vrta pravednika

    da sretne mene,

    i ugleda misli skrivene

    iza mog prozranog lika.

    ta u rei ocu

    kad mi kae

    pri susretu rei to blae

    prerastanja i dobrote krajne,

    i ugleda dela

    to sam htela

    da na zemlji budu tajne.

    ta u rei tebi

    kad sa ovoga sveta

    odemo u prostore plave;

    u svetlosti sunca i zvezda

    kad se sva tamna gnezda

    due jave.

  • MLADIEVA TUBALICA

    Kuda e sama ti to si htela

    samnom svuda?

    Kako e leati toliko bela

    posred blata?

    Kuda e u tamu ti golubice

    umiljata?

    Mnogo je na svetu devojaka

    tebe nema.

    Mnoge su devojke na svetu lepe

    kao ti nisu.

    Mnoge se slatko i blago smeju,

    tvog smeha nema.

    Svima e opet doi prolee

    tebi nee.

    Svi brae ponekom cvee to cvate,

    ja ne za te.

    Sunce e mlado svakom sjati,

    tebi nee.

    Svak e ponekog na igru zvati,

    Ja tebe neu.

    Svak pesmu u srcu ponekom sprema,

    tebe nema.

  • ZVEZDE

    Znam teko ti pada,

    okolo ljudi ginu,

    a ja kao besposleni monah

    u zvezdanu gledam visinu.

    Gledam kako se diu

    veernji lukovi i svodovi,

    i zvezde mi bivaju bliske

    kao seljaku jesenji plodovi.

    Gledanje u njih me lei

    kao zaviajno lipovo sae,

    i mami vie nego

    putnika vatre domae.

    I noas samo da iskapi pila

    zaborav za njih svei,

    zahvatila sam ga akom s izvora

    kome pesak zvezdani na dnu lei.

    Ali ne boj se, jutros sam oi

    spustila na zemlju bodra.

    Kada ustreba snage, znam, nada mnom

    zvezde su i nebesa modra.

  • MILOTA

    Kada se setim tvoga lika

    kako se u bolu isto smanji,

    i oiju tvojih

    kako se tada mute;

    tvoje senke pognute

    kad se setim

    kako se kraj zidova vue

    kao senka prosjaka,

    od milote mi zadrhte ruke,

    i kad bi bol mogao u naruju

    kao dete da se njie,

    ne bih ga sputala s ruku

    od jutra do mraka.

    Kad se setim tvojih ruku

    kako u bolu okotunjave

    kao ruke samrtnika,

    kako sve na tebi prozrano bude

    i bez miia,

    kao da je samo tuga

    od svega tvog ostala bia,

    sve svoje radosti bih htela,

    sve elje skrite,

    u blaga da raskujem dela

    da tebe tite.

  • POEZIJA

    Samo poezije bogu

    ljubimica sam bila.

    Sve moje tuge on je

    pretvorio u zrake,

    tekoe i terete sve

    u prolea oblake.

    Sve moje bolove on je

    u radosti preobrazio,

    drugi kad su me vreali,

    on me je mazio.

    Grehove sve najgore

    vrlinama je pozlatio,

    gubitke darovima najdraim

    uvek uzvratio.

    Postupke sve moje on je

    jedini razumeo.

    Svi kad su od mene otili,

    on je ostati umeo.

  • OPRAVDANJE

    Srce moje misli veito

    neku tunu misao.

    I ma ta sa mnom bilo:

    budem li kome postala

    ena verna,

    ili dragana ija,

    ili ma ta drugo;

    ili budem uvek smerna

    sanjalica ostala.

    Bude li dua moja sveto sedite

    jedne ljubavi;

    ili srce moje bolno sredite

    svih nenosti,

    ti mene uvek voli:

    Jer srce moje misli veito

    neku tunu misao

    to mene jedino boli.

    I ma ega da se latim,

    plemenitog ili zlog:

    mognem li zbog drugih da patim,

    ili budem neku sreu srca svog

    tuim bolom kupila;

    budem li katkad pratala,

    ili se budem uvek svetila,

  • znaj da sam grehove sve

    ve davno iskupila,

    znaj da sam ve davno

    zbog svega ispatala,

    i uvek mi oprosti:

    Jer srce moje misli veito

    neku tunu misao

    to mene jedino alosti.

    RADOSTI

    Kao svetiljka kraj obale rene,

    to se drhtavo produi u vodi,

    u dui naoj svaki muan dan

    bolno i drhtavo se nastavi.

    A radosti iezavaju brzo

    kao kruni talasi na vodi,

    kao beli oblaci na nebu,

    kao prolea

    radosti iezavaju brzo.

    Slino ponornicama u dubine

    zemljine tople i tamne to rone,

    beei od pogleda bola kap

    trai duboke kutove srca.

    A radosti su nae krilate,

    kao mirisi proletnji,

  • kao nove ljubavi

    radosti su nae krilate.

    udno, kao koljka zrno peska

    to prigrli i obvije biserom,

    dua naa hvata se za bol

    i najdraim ga blagom ogre.

    A radosti se opaze tek kad prou,

    kao iluzije tica arena,

    kao mladost,

    kao ivot

    radosti se opaze tek kad prou.

    ZELENI SUMRAK

    Oko mene nekad je morao

    zeleni sumrak biti

    i mirisati smreka.

    I kao da je jastreb ili orao

    sputao se u moju blizinu

    kad zvezde u vodu kanu.

    I moda je golubica meka

    jedno jutro mrtva osvanula

    na mom zelenom dlanu.

    Zvezde su gledale u moj dom

    i meseinu pio

    s vodenog cvea jelen.

  • A jednom, kad minu oluj ili grom,

    breza se u mojoj blizini

    zagrli granje i prosu.

    I ini mi se da potok zelen

    prolea jednoga ostavi

    na mome krilu rosu.

    I kao da je jo onda,

    svoj veni pevajui smer,

    zastao zauen kraj mene

    ovek ili zmaj,

    umski bog ili zver,

    a oi kao prolee zelene

    i gorke kao pelen

    e kobna bee obojila.

    I kao da i to se zbilo

    u suton zelen,

    kad ume slaze na pojila.

    POZDRAV RECI

    Nestana reko, u dnu moga sela,

    da li jo pamti stare nae igre?

    Ko sad zmajeve arenoga ela

    kraj tebe puta, i nemirne igre

    goni, te vezu?

    Da l' jo po tebi od hartije lae

  • sa nevidljivim putnicima plove?

    Ko imenima to u knjizi nae

    dalekih reka naivno te zove,

    novim i novim?

    Obale tvoje da l' su puste ili

    kakva majuna i bosa princeza

    kraj tebe eta ko po sjajnoj vili -

    u rukama joj od lista lepeza -

    i eka princa?

    Da li i sada od vrbova prua

    raskoni dvorci kraj tebe se grade,

    i ograuju dvorita bez kua,

    da li mesto drva po njima se sade

    suncokret i krlja?

    esto na tebe mislim sad kraj vode

    po kojoj pravi brodovi i lae

    sa putnicima ponosito brode;

    u kojoj samo poneka se nae

    kapljica tvoja.

    Kraj koje uvek, dokle suton pada,

    procveta bezbroj ukrasa, sitnica

    na enskoj ruci. Mnoga sjajna zgrada

    u ijoj vodi oholost svog lica

    stookog ogleda.

  • Al' tek sad mi se, reko, ivot ini

    nastavak nae u detinjstvu igre,

    za neim, moda, ega nema trka,

    il' kao to svet bi oku nae igre

    uinio se: samo jedna zbrka

    arena i udna.

    IM SE SRETNEMO

    im se sretnemo,

    otvara se dvorac zaarani

    ije mi samo imamo kljue

    i prolost sine kao kometa

    to snopove svetlosti za sobom vue

    izumrloga jednog sveta.

    im se srenemo,

    razgovor se me nama povede nemo,

    otvara se sunana krinja

    gde su posavijali prozirna krila

    svi nai dani,

    seanje zaromori, zarominja.

    im se sretnemo,

    zaronimo u virove uspomena

    kao gnjurci

    to trae rumene sprudove korala,

    u okeanske talase sure.

    im se sretnemo,

    zovem se opet imenom kojim sam

  • tebi se zvala.

    im se sretnemo, setimo se meseevog istog sjaja,

    istih oblaka, staza u tmini,

    kao dva putnika u tuini

    istoga svetlog zaviaja.

    BOGOJAVLJANJE

    Jovanjski mraz. Drvo i kamen puca.

    Kraj obala zaleene Kolubare

    ekaju ljudi, deca, ene stare,

    da pod probijenim ledom zasvetluca,

    lik boiji topliji od sunca

    u ledenom viru vodu da ozari.

    Mesec sleen vie ne krstari.

    Sleene zvezde. Drvo i kamen puca.

    Bog se oveku uvek javlja obno.

    Sad e, samo to nije, blii se pono.

    I boije lice svetlo u viru sinu.

    Samo ga dva ne opazie oveka.

    Jedan ode kui. Drugi osta da eka,

    gledajui as u vodu, as u visinu.

  • GLUVI PRASAK

    "NEK SE VIA SILA ZA NJU IPAK BRINE"

    Slabana mi molba i trebnik bez ruha.

    Malo krtih rei, stihovi bez sluha;

    Biu gluvi prasak njene veliine.

    Kad se za se molim greh natkriva svode

    Kako pogled uprem misli mi u ruglu;

    Jer aneli krase podnebesnu kuglu,

    S pesmom njena stiha na nebo ushode.

    Bolan jecaj trave to opanak smoi;

    Ropac utog mrava pod stopalom dzina;

    Na grobu junaka i smrt belog krina -

    Svi stihovi njeni imali su oi.

    Na brdacu porta ograena plotom.

    U njoj jagnjad bleji nenasita mlekom,

    Umakla su panji obaninu nekom;

    Stihovi joj slade Hristovom dobrotom.

    Uzlaeno klasje umarku do nogu,

    etelaki poklik razvejao plevu.

    Puka srenog dede raskrilila evu;

    Svaki stih joj himna milostivom Bogu.

  • "NITI MI SE PITA NITI SAOPTAVA".

    Jer kad voskom pie molitvu uz plamen,

    Njenom ednom milju uzvrua se kamen;

    Nebom stihom klie a pod ploom spava.

    "NEK SE VIA SILA ZA NJU IPAK BRINE".

    Aneli su DESI obrazdili kretnju -

    Spremna ona ode i za rajsku etnju.

    Ja sam gluvi prasak njene veliine.

    SUTRADAN

    Tuno je proi jutrom kuda jue

    veerom prooe nae pjane stope:

    kraj prozora gde si me poljubio deca ue,

    na klupu nau vrabac se smelo pope!

    Nigde nema sinone mutne divote,

    ni rei koje smo izmeali strasno;

    ruku tvoju i smeh i re dan mi ote,

    i sve o emu snovali smo kasno.

    Kao sove prhnule su nae seni,

    uplaene ispred sunca i jutra;

    mi nikad neemo proi zagrljeni

    po danu, mirno, ne strepei za sutra.

  • ivot e preko nas preliti talase,

    sutoni nai bie bez povratka.

    O, tek ujutro jasno, jasno zna se

    kako je staza naa tuna i kratka.

    NAA TAJNA

    O tebi neu govoriti ljudima.

    Neu im rei da li si mi samo

    poznanik bio ili prijatelj drag;

    ni kakav je, ni da li je

    u naim snovima i udima

    dana ovih ostao trag.

    Neu im rei da li iz osame

    ei, umora, ni da li je ikada

    ma koje od nas drugo volelo;

    niti srce nae

    da li nas je radi nas,

    ili radi drugih

    kadgod bolelo.

    Neu im rei kakav je sklad

    oi nae esto spajao

    u sazvee edno;

    ni da li sam ja ili si ti bio rad

    da tako bude -

  • ili nam je bilo svejedno.

    Neu im rei da li je ivot

    ili od smrti strah

    spajao nae ruke;

    ni da li zvuke

    smeha voleli smo vie

    od uma suza.

    Neu im rei nijedan slog jedini

    ta je moglo, ni da li je moglo neto

    da uplete i sjedini

    due nae kroz itav vek;

    ni da li je otrov ili lek

    ovo to je dolo

    onome to je bilo.

    Nikome neu rei kakva se

    zbog tebe pesma dogaa

    u meni veito:

    da li opija toplo

    kao ume nae s prolea,

    ili tiha i tuna

    uti u meni reito.

    O, nikome neu rei

    da li se radosna ili bolea

    pesma dogaa u meni.

    Ja vie volim da preutane

  • odemo ona i ja

    tamo gde istom svetlou sja

    i zora i no i dan;

    tamo gde su podjednako tople

    i srea i bol iva;

    tamo gde je od istog venog tkiva

    i ovek i njegov san.

    SVEJEDNO JE

    Ma ivela hiljadu godina,

    biu posle smrti ista

    sa neroenima.

    Ma bila najsrenija,

    biu posle smrti ista

    sa onim ko je uvek plakao.

    Ma bila klevetana,

    biu posle smrti ista

    sa onima koje su hvalili.

    Ma ostala u seanju svih ljudi,

    neu posle smrti znati

    da me se seaju.

    Ma posedovala sva znanja,

    znau posle smrti manje

  • od zemlje grumena.

    Ma imala srce toplije od anela,

    biu posle smrti ravnodunija

    od samog kamenja.

    Ma se svetlosti vazdan radovala,

    neu posle smrti moi

    izii iz pomrine.

    Ma kako svesna sebe bivala,

    neu posle smrti znati

    da sam postojala.

    PROLEE, A JA VENEM

    Zeleni poari trava

    bukte okolo mene,

    a ja venem.

    Suncu u oi pravo

    gledaju jagorevine zene,

    a ja venem.

    Nebo je mlada bata

    puna glogove pene,

    a ja venem.

  • Ptica u granju gnezdo

    sve jutro kljunom dene,

    a ja venem.

    Ruke su devojaka

    perunike nerazvijene,

    a ja venem.

    Svakoga se trenutka

    poneto u ivot prene,

    a ja venem.

    NAD IVOTOM

    I

    Oseam, poludeu prolea ovoga

    zbog neke daleke lepote.

    Smejem se,

    a sve mi je kao da suza neka

    ogromna u meni sija,

    i kao da tuga teka

    kroz mene protie.

    Smejem se,

    a kao da me se dua ija

    gorko dotie.

  • II

    Oseam, poludeu prolea ovoga

    zbog neke daleke lepote

    pod nebom roenog bola

    i zanesena lutau

    ispod zvezdanih kola.

    I ma gde bila, uvek u

    biti na visokom bregu

    ispod samog svoda.

    I ma ta gledala videu

    na vodama senku broda.

    I kada leta budu

    i uzri na njivama klas

    inie mi sa da ujem

    zloslutnica ranih

    blago rastuen glas.

    I ma sunce sijalo

    ja u uti apate

    mlade aprilske kie

    O poludeu, poludeu

    i neu nikada vie

    iz prolea ovoga pobei

    i veno u o njemu sniti.

  • Ni opaziti neu

    ivot to tek mi nagli.

    A prolosti za mnom staza

    kao zmija

    u malen kotur e se sviti

    i nestati u magli.

    III

    I oseam, ostau edna

    ove daleke lepote.

    I vraau se na ovaj svet

    u doba kad zloslutnice

    jednoliko jadaju,

    u doba kad cveta cvet

    zelenog kukureka

    i mlade kie padaju

    u smeh srebrnih reka

    I zaplakau kada spazim

    oblaka belog galije

    nebom zanihan hod

    I bie mi sve alije

    kad irokom rekom mine brod

    i odnekud rupce bele

    u pozdrav zaniu

    daleki dani koji mi behu

  • po bolu i smehu

    na zemlji rod.

    SVAKA TVOJA RE

    Svaka tvoja re, u meni je do pesme porasla

    svaka tvoja re.

    Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao

    svaki tvoj dodir.

    Na sluajni susret, u meni je do ivota porastao,

    na sluajni susret.

    Sve to mi se zbog tebe dogodilo, kao oarano

    ivi u meni, i ini se, nee proi,

    sve to mi se zbog tebe dogodilo.

    I volela bih da te tek sada volim prvi put.

    Volela bih da ne verujem da e mi srce za tobom proi

    kada bude jednom otiao.

    POZDRAV NEPOZNATOJ

    eno neznana, gospo blagorodna,

    onoga za kim moje srce udi,

    da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,

    o srcu mome on zboriti ne sme

    nikada nikom, ni ime probudi,

    kao cvet na biljci, na dui mi pesme.

  • Ja znadem, gospo, kako on glavu sputa

    u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,

    ja znam kako on mrzi, kako voli.

    Ja znam, vi ste mu sad ivot i srea,

    a ja mu bejah bol i svetinja.

    On sanja ljubav ukraj vaeg skuta,

    i srca vaa ko zvezde su srodna;

    al', eno neznana, gospo blagorodna,

    misao na mene kao avetinja

    ja znam da sada vaim domom luta.

    STANICE

    Noas na putu preda mnom

    blete u meseini

    ogromne, bele sante,

    stanice bola.

    Male postaje radosti

    samo jasikom obeleene

    brzo e promai.

    ivot e kraj njih prohujati

    ne dajui ni da se nakupi pregrt tog zlata

    prostrtog pod granama,

    ni da se kae i uje topla re,

    ni detetu ime da se nadene.

    Brzo se mora rukovati,

  • i prsten brzo natai,

    munjevito sagledati

    ta drage oi pitaju i poruuju.

    A kad se dojuri u stanice bola,

    gde se putevi ukrtaju i daljine prete,

    stajae se dugo u studenim ekaonicama

    iznad kojih svetli meseev

    komadi leda

    i zelene kazaljke asovnika

    idu sporo kao na smrt osueni.

    U jednoj od njih ostau zamrznuta.