Detroit, SAD, bankrot

Detroit, najveći američki grad koji je ikad u povijesti proglasio bankrot, zapravo bi mogao postati školski primjer situacije koja bi neko selo, grad ili državu mogla dovesti do toga da potonu u potpuno financijsko beznađe. To je bio grad koji je stasao na imućnom radniku i više nego solidnoj srednjoj klasi, na moćnoj automobilskoj industriji koja se činila neslomljivom. Automobil i jeftino gorivo u Americi su dignuti gotovo do razine ljudskog prava, nečega što mora biti dostupno svakome, poput pitke vode ili kruha i mlijeka. U tom kontekstu Detroit je doista mogao vječno ostati bogat, no dogodilo se mnogo toga što je rezultiralo – bankrotom! Jasno je da grad koji je nekada imao 1,8 milijuna ljudi, a sada ima samo 700 tisuća, više ne ubire porezni dolar od tih 1,1 milijun ljudi koji su otišli. Kada se tome pribroji i činjenica da se grad, nakon velikog udara krize 2008. godine, gospodarski radikalno teže oporavljao nego ostatak Amerike i da je stopa nezaposlenosti išla i do 26 posto, postaje jasno da je zaduživanje bilo jedini način da grad na neki način funkcionira, ali i da se isplaćuju mirovine i socijalna davanja zastrašujućem broju nezaposlenih. U relativno kratkom razdoblju Detroit je postao grad staraca i sirotinje. Ili još točnije – grad u kojem je siromašno afroameričko stanovništvo u 80-postotnoj većini. Postao je to i grad čiji glavni proizvod – masivni američki automobil lošeg dizajna koji potroši 12 litara kada mu otvoriš vrata – više nije prolazio na tržištu! Ta nesposobnost industrije da se prilagodi novom vremenu i novim uvjetima, nesposobnost da počne proizvoditi robu čija će kvaliteta i dodana vrijednost nadomjestiti manjak ljudi, vjerojatno je bio posljednji čavao u lijesu Detroita.

Kada se malo proprčka ispod površine, mogu se pronaći doista šokantni podaci – čak 32 od ukupno 50 američkih saveznih država de facto je već trebalo proglasiti bankrot. Od njega ih spašava jedino novac koji im daje federalni proračun i tako ih štiti od posvemašnje propasti. Moglo bi se reći da je to nešto vrlo slično onome što Europska unija radi s Grčkom i drugim članicama koje su se našle u financijskoj gabuli. Razlika je jedino u tome što o Grčkoj piše cijeli svijet, a činjenica da su Kalifornija ili Florida dužne k’o Grčka i da im ne bi bilo spasa da nema federalnog novca, prolazi bez ikakve medijske pompe. Kada se tome pribroji i to da je šezdeset američkih gradova raznih veličina već proglasilo bankrot, jedan od zaključaka koji se nameće jest da je i ta unija (američka) zapravo u jezivim problemima i da bi suluda zaduženost na lokalnoj razini i na razini saveznih država mogla biti mjehur koji će sljedeći eksplodirati i otvoriti neki novi kompleks problema koji bi mogli imati utjecaja na cijelu zemlju. Ima čak nekih koji se pitaju – je li i cijela Amerika zapravo pred bankrotom?

Prije godinu dana jedan je ugledni ekonomski analitičar u Forbesovu magazinu napravio zgodnu usporedbu. Usporedio je čovjeka koji godišnje zarađuje 75 tisuća dolara, ima 24 kreditne kartice i još kredita i ukupno duguje 1,2 milijuna dolara, odnosno 16 puta više od svoje godišnje zarade. To svakom razumljivo govori o razmjerima državnog duga. Čitanjem teksta odgovor se sam nameće, ali autor ga ipak nije želio eksplicitno napisati, već je svakome ostavio da zaključi sam.

Najsvježiji primjeri država u bankrotu su Argentina i Island. Kada neka zemlja bankrotira, ona prestane funkcionirati na svim razinama. Kada se to dogodilo u Argentini, bogati su uzeli svoj novac i otišli, a stradali su oni koji žive od svoje mjesečne plaće. No Argentina je pokazala da je moguć gotovo fantastičan oporavak. Sve ovo zapravo nameće zaključak da je cijeli svijet de facto zadužen preko svake mjere i da bi cijeli planet zapravo trebao bankrotirati. Sustav koji je generirao sve ove apsurde na umoru je, ali još žestoko maše repom i još može donijeti puno patnje i siromaštva.

Enron

Enron korporacija je bila američka energija, roba i usluga tvrtka sa sjedištem u Houston , Texas . Prije njenog stečaja 2. decembra 2001. Enron je imao oko 20.000 zaposlenih i bio je jedan od glavnih svjetskih proizvođača električne energije , prirodnog plina , komunikacije, i celuloze i papira kompanija, sa prihodom od gotovo $ 101.000.000.000 tijekom 2000.

Na kraju 2001, objavljeno je da je njegovo finansijsko stanje loše i to zbog značajnog institucionaliziranog, sistematskog i kreativnog planiranja računovodstvene prijevare , poznata još kao Enron skandal. Enron je od tada postao poznati primjer hotimično korporativne prijevare i korupcije. Skandal je također doveo u pitanje i računovodstvene prakse i aktivnosti mnogih korporacija u SAD-u i bio je jedan od faktora u stvaranju Sarbanes-Oxley Act iz 2002. Skandal je također uticao na veći poslovni svijet izazivajući raspada Arthur Andersen računovodstvene firme.

Enron je bankrotirao zaštitu u Southern District of New York tijekom kasnih 2001 i izabrana Weil, Gotshal & Manges kao njen stečaj zastupnika. Ona je završila svoju stečaja tijekom novembra 2004. u skladu sa sudom, odobren je plan reorganizacije. Novi upravni odbor promijenio je ime Enron u Enrona povjerilaca oporavak Corp, te naglasio reorganizaciju i likvidaciju pojedinih operacija i imovine prije stečaja Enron. Dana 7. septembra 2006. Enron prodaje Prisma Energy International Inc , njegov posljednji preostali posao, da Ashmore Energy International Ltd (sada AEI).

Riječka banka

Danas je zahvaljujući dostupnim podacima i svjedočenjima lakše analizirati korake koji su doveli do propasti Riječke banke. Krivnja jednog, drugog, trećeg optuženog, krivnja cijele političke strukture? Započnimo „Rekonstrukciju“.

Povratak u 2000. godinu vodi nas u vrijeme Vlade Zlatka Mateše. Listanje starih dostupnih materijala potvrđuje činjenicu: Riječka banka je prodana BLB za 41 milijun dolara. Nije BLB iz čistog mira dao novac bez prethodne provjere poslovanja, te je obavljena due dilligence analiza, puno revizija, kontrola, testiranja i nakon svih provjera odbor je donio odluku: Kupujemo banku.

U Riječkoj banci radio je i jedan djelatnik. Nazovimo ga Edi. Edi je bio miran, tih, povučen, nikada nije previše komunicirao sa kolegama, a kad bi ga netko i pitao što to u stvari on radi, odgovarao bi: „To je poslovna tajna.“ Edi nikad nije kasnio na posao. Osim toga nikada nije koristio godišnji odmor. Niti bolovanje. Edi je u potpunosti bio posvećen poslu. Šefovi su ga na sastancima hvalili i ukazivali kako bi se svi trebali ponašati. Jer Edi je uzor svima. Miran, radišan, ne zabada nos gdje ne treba, ima odgovore na sva pitanja, iako te odgovore baš nitko ne razumije, no to je zasigurno nešto jako komplicirano pa je bolje o tome ne razmišljati. Neka razmišlja Edi. On se i tako u Banci jedini u to razumije.

A što je Edi u stvari radio? Donosio je odluke da li će danas novcem banke kupiti dolar ili euro i kad će u kojem trenutku prodati dolar ili euro, te je proučavao hoće li yen skočiti prema kanadskom dolaru ili švicarskom franku. Isplati li se danas kupiti yen jer je japanska vlada donijela neke odluke, ili se isplati kupiti dolar jer „bollinger bands“ analiza pokazuje odstupanja koja u slučaju križanja „moving average“ linija mogu diferencirati prema..... hm, sad sam malo zabrijao u tehničke analize. A nije niti važno, i onako me nitko ne razumije. Da rezimiramo, sve banke u svijetu bave se forexom. Kupovinom i prodajom valute na tržištu kapitala. Tako zarađuju. Ili gube. Devizni brokeri, a to je upravo Edi bio, odluke o kupnji donose na temelju tehničkih ili fundamentalnih analiza.

Koliko je veliko forex tržište ? Prema nekim pokazateljima na NY burzi dionica zavrti se nešto više od 25 milijardi dolara. Dnevno. Svaki dan. Na globalnom tržištu u forexu se vrti više od 3 trilijuna USD. Svakodnevno. Mnogi znalci zbog toga forex tržište smatraju najvećim tržištem kapitala na svijetu. Što ono bez sumnje i jest. Koliko je to novca? Kad bi na primjer dnevno zarađivali jedan milijun USD trebalo bi nam 3 milijuna godina da zaradimo 3 trilijuna. Kad bi brojali do 3 trilijuna svake sekunde novi broj trebalo bi nam do kraja 95 tisuća godina. Matematički rečeno trilijun je jedinica iza koje ide 12 nula. No, kako se na forex tržištu zarađuje, tako se i gubi novac. Kad netko zaradi, netko drugi izgubi. Specifičnost ovog tržišta je u tome što kad odlučimo kupiti npr. dolar, te „uđemo u poziciju“, sa npr. dolarom prema euru, dokle god ne izađemo iz pozicije cijelo vrijeme gubimo ili dobivamo. Ako krivulja ide u smjeru koji nam odgovara dobivamo, suprotno gubimo. A možemo gubiti beskonačno. Odnosno onoliko koliko nam je limit. A Edi nije imao limit. Čak se i zaduživao kod drugih Banaka. A sve to iz razloga kako bi pokrio gubitke „ulaska u poziciju“. Jer svakom minutom, sekundom, dug je bio veći. Dok ne „izađeš iz pozicije“. A onda je dug stvaran. No, da si „ostao u poziciji“ minutu duže možda bi se sreća okrenula, te bi počeo pokrivati dug. A sad moraš, kako bi pokrio stari dug, opet „ući u poziciju“. Ali ovaj put opreznije. (moš mislit). I tako u krug.

Edi je ovo radio od 1997. godine do 2002. godine. Skrivao je dokumentaciju o svom poslovanju, a stvarne gubitke nije knjižio. Osim toga Edi je potpisao ugovore sa „Carr Futuresom” i „Swiss Financeom”, koji su prema svojim odredbama ugovora bili suprotni načelima bankarskog poslovanja i odlukama banke. Edi je devizne transakcije ugovarao u iznosima većim od propisanih 10 posto od temeljnog kapitala i u iznosima većim od propisanog limita.

Tko je ovo mogao spriječiti ? Ako ovo nije vidjela due dilligance analiza BLB da li je krivica njihova ? Što je uopće due dilligance ? Kaže nam Internet: “Due Diligence je jedan od ključnih koraka u procesu kupovine nekog društva. Due Diligence podrazumijeva procjenu ugovaranja s komercijalnog, financijskog i pravnog stajališta. Provodi se interdisciplinarno sa svrhom što boljeg uvida u razne aspekte poslovanja trgovačkog društva prije njegove prodaje / akvizicije radi izbjegavanja neizvjesnih stanja i eventualnih sporova. Postupak je koristan i kupcu i prodavatelju društva: prodavatelju omogućuje da se dobro upozna sa stanjem društva koje se prodaje i da spriječi “iznenađenja” koja bi u odnosu na stanje društva kupac mogao iznijeti za pregovaračkim stolom; kupcu udjela omogućuje da stvori svoju ocjenu stanja i vrijednosti društva i donese odluku o kupnji. Ulagatelj mora neovisno istražiti i potvrditi informacije kako bi se osigurao da ga prodavatelj ne bi namjerno ili nenamjerno pogrešno informirao.”

Da li je ovo mogla spriječiti kontrola Banke ? Pa ako nije probleme pokazala prethodna dubinska analiza, a što bi mogli tu napraviti kontrolori ? Postoji informacija da je netko znao što se unutar Banke radi, te je anonimnim pismom i obavijestio Upravu, no Uprava je provjerila poslovanje samo jedne godine, dok je problem trebalo tražiti duboko u prošlosti, čak 5 godina unazad.

I tako, jednog dana, 2002. godine, kad je već na vlasti bila Vlada Ivice Račana, zazvonio je telefon kod Predsjednika uprave Banke. Tražili su ga iz Londona. Sa burze valuta. I prenijeli mu informaciju da je devizno poslovanje banke prilično čudno, naime da nedostaje ogromna količina sredstava. Radi se o iznosu od oko stotinjak milijuna dolara.

Kako to već biva, informacija iz Londona probila se i do ušiju običnog puka, te je zavladala panika. Mali ulagači stajali su u redu tražeći svoje uloge, jer koliko su već izgubili na raznim makinacijama, promjenama tečaja, teško stvorena ušteđevina jedina je prava rezerva. I treba je zaštititi. Dok se može. Stampedo koji je uslijedio u samo jednom danu odnio je Riječkoj banci preko 50 milijuna eura štednih uloga. Odnosno aktive. Sa kojom Banka posluje. I bez nje ne može raditi.

Vlada, koja je još imala oko 25% dionica Banke pokrenula je sa BLB pregovore o sanaciji. BLBu je ponuđeno da, sukladno svom udjelu u Banci učestvuje i u sanaciji, što su oni odbili. I to vrlo nefer. Jer njihova due dilligance analiza trebala je na vrijeme pokazati probleme. A nije. Kakogod, BLB je ponudu odbio, te je prodao Banku Vladi za 1 dolar. Dakle Hrvatska je opet postala vlasnik Banke te se panika stišala.

U ovom trenutku trebalo je Banci dati zdrav, gotov novac, kako bi se sanirali dugovi. Zlobni glasovi govore kako je Banka 2002. sanirana državnim novcem, što ne odgovara istini.

Vlada je raspisala natječaj, najbolji ponuđač je bio Erste banka, te je 85% Banke prodano Erste za iznos od 55 milijuna eura i 100 milijuna eura dokapitalizacije. Riječka banka je dakle prodana dvaput, prvi put BLB za 41 milijun USD, a drugi put Erste za 55 milijuna eura. I sve ovo dešava se u trenutku

kad svi štediše Banku napuštaju, a sama Banka bilježi gubitak od 100 milijuna USD. I što je vrlo bitno, sve je ovo izvedeno bez ijedne kune iz državnog proračuna.

Suđenje za ovo djelo započelo je nakon prikupljanja dokumentacije od 60.000 stranica i o tome sve znamo.

Ako je sve ovo istina, a do sada istraživanjem nisam pronašao suprotne podatke, onda je prodaja Banke pod ovim uvjetima i na ovaj način potez genijalca i osobe od koje treba učiti kako se sa novcem postupa. Podsjetiti ću Vas na desetine raznih banaka po svim zemljama svijeta koje su u svijetu propale proteklih godina. Sjetimo se Ljubljanske. Za razliku od propalih banaka svi štediše Riječke banke dobili su povrat uloženog.

Naravno, možemo stvari gledati i emotivno, pa tvrditi da su to sve lopovi, da su ONI (tko) opljačkali Banku, da je to sve namješteno, no kad se emocije stišaju ostaju samo hladne činjenice i neoborivi argumenti. Da li je moglo završiti drugačije ? Da je postojao bolji sustav kontrole rada deviznog dilera zasigurno bi se problem uočio ranije, dok je bio u začetku. Često se postavlja pitanje gdje je nestao novac ? Da li je kod ovog ? Ili onog ? Spomenuo sam kako to izgleda na tržištu kapitala. Netko gubi, a netko dobiva. Novac ne nestaje, samo mijenja vlasnika. U ovom slučaju, dok je Edi gubio, nemjerljiv broj drugih deviznih dilera ili privatnih trgovaca na tržištu forexa, gdje se dnevno vrti 3 trilijuna USD, imali su uspješne dane za sebe ili svoje Banke. Možda je među njima i netko od čitača ovog teksta.

Teach bubble

Izražen i neodrživ rast prepisuje se šekulacijom dionica. Teach bubble je istaknut brzinom rasta cijena dionica i visoke procjene omjera cijena/ zarade ili cijena/ prodaje. Tehnologije dionica koje su uključene u balon mogu biti ograničene na određenu industriju, odnosno mogu pokriti cijeli sektor tehnologije u zavisnosti od potražnje investitora. Najnoviji Teach bubble dogodio se u kasnim 90. A završio se naglo početkom 2000. Uzroci za pad su brojni.