EPHRAIM KISHONDeva kroz ušicu igle

Pasha je blagdan kojim se slavi naš izlazak iz Egipta gdje smo bili roblje i žrtve faraonove reakcionarne politike u resoru radnih odnosa. Te nezaboravne noći naši su preci pobjegli iz zemlje gdje su bili potlačeni, te su u krugu lutali pustinjom ne bi li se prvikli na osjećaj slobode. Taj proces potrajao je tada četrdeset godina, ali se nama katkad čini da i dan-danas traje.I MOJSIJE REčE GOLDSTEINUčim je noć svojim plastom poklopila sve živo, u taboru je opet zavladala strepnja. Mojsija nije bilo već tjednima, izbivao je gore na Brdu, a o njemu ni glasa. U malim skupinama tu i tamo stajali su židovi i muklim grlenim šapatom debatirali o nizu nedaća što ih zadesiše na dugom putu iz Egipta.šiban suhim pustinjskim vjetrom, sinajski se pijesak vrtložio kao u nekom zlokobnom, pomam-nom kolu. Nemir je obuzeo i stoku što je istezala svoja putila i prestrašeno rikala u pustoj divljini. Noć je bila crna ali zvjezdana i okrutna. Oko tabora kružili šakali, smijeh im bio sličan ljudskom, kao od neke slutnje. A Brdo bilo zlokobno nijemo.U jednom od relativno čvršćih šatora, šutke je sjedila skupina ljudi omotanih šarenim gunjevima. Muškarcima se oči krijesile u polumraku, dah im ritmički šištao u grlu, a u kutu su žene masnim; U— John dijeli — rekao je bradati dugajlija i bučno srknuo iz roga. — Izvolite presjeći, doktore Salomone.Doktor Salomon presiječe špil, a zdepasti, masnokosi John počne dijeliti. Igrali su poker još od rana popodneva i Johnova je kožna kesa već bila nabubrila od blijedožutih grumena zlata.— Danas je našem prijatelju pala sjekira u med — progundao je Pinky Goldstein, sirov divljak raščupane kose što se meškoljio na mjestu. — Baš nas je orobio.— Ma daj — prosvjedovala je Johnova žena Vilma. — A što mogu kupiti s tim? Prepelice i manu, pa opet manu i prepelice. Sve čekam da i meni izbiju krila pa da poletim. Ni krastavca, ni rajčice, ni malo luka ili češnjaka ne možeš dobiti za sve izraelsko zlato.— I ja ću te izvesti iz Egipta u zemlju kojom teče med i mlijeko ... — Pinky Goldstein ponovi valjda već po stoti put imitirajući Mojsijev spor i nesiguran govor. — Ti prokleti cionisti!— Kad se samo sjetim onih telećih polovica koje mi je slao šurjak iz južnog Gošena — uzdahnuo je dr Salomon čačkajući krupne žute zube. — Svake godine tovio je za nas tele dok nije došao onaj ludi egipatski kapetan i spalio selo a njih posjekao i raščetvorio. Kakvi šnicli! To je bio život!Zavladao je muk. Po taboru su psi prijeteći režali. S kamenih lojanica kapao je i cvrčao loj.— Sve u svemu, mislim da smo bili obični idioti što smo se zaglavili ovdje. Sve se vrijeme pitam što ja, Pinky Goldstein, egipatski asimilant izraelske vjere, radim ovdje u pustinji? što mi je falilo u Gošenu? što mi je ovo trebalo?— Zato što si naivčina, Pinky, eto što —nrasnnla ie Glnria knia ie ma/ala obrve macnnmcrvenom kredom. — Koliko sam ti puta govorila: »Pinky, ti si intelektualac. Nadglednici imaju povjerenja u tebe jer ne spadaš medu šljam, pustit će te na tom mjestu do smrti jer si im neophodan!« Ali ne, on zapeo za Kanaan!— Ali, draga — prosvjedovao je Goldstein — ti to postavljaš tako kao da sam ja htio da odemo. A koliko sam puta Mojsiju javno rekao: »Molim te, ne davi nas, pusti nas da služimo Egipćanima.« Ali je na kraju situacija postala nesnosna i ti to znaš. Uostalom, zar nije faraon naredio da se naši prvorodjenci pokolju?— Ne budi smiješan! Svi smo znali da od te naredbe neće biti ništa.— Ma nemoj! A nisu li Nilom plivala tijela židovske djece?— Ali ne u našem kraju. I ta je sramota počela tek kad se Mojsije popeo faraonu navrh glave. Dotle nije nikome od nas ni vlas pala s glave.Igrači su ispustili karte i uzvili čupavim obrvama.— Istina, u Gošenu se moralo raditi — primijetio je John — ali je naš rad bar, bio priznat. Nije bilo kao ovdje gdje hrana »deždi s neba«.

I kad bih predao propisanu kvotu opeka, ne bi me jako tukli.— Ali te ona zvijer jednom tako izbičevala da ti je duša već bila na jeziku.— Ne pretjeruj! Uopće nije bilo tako strašno. A to je on učinio zato što sam spomenuo ime faraonovo. Napokon, imao je pravo! Mora li čovjek spominjati ime faraonovo? Ne mora! Onda se znao red.— Faraon je bio strog ali pravedan — složio se Pinky. — Ako si muški radio i držao jezičinu za 7iihima nadglednici te nisu dirali. ... J__.__^— Medu nama rečeno — iscerio se masnokosi John — zar faraon nije imao pravo što nas nije htio pustiti? Znao je on što se krije iza sve te cionističke propagande! Dali smo se uhvatiti kao muhe na lijepak pa sad tako i crkavamo u ovoj pustinji.Vjetar je podigao šatorsko krilo i unio oblak vrela pustinjskog pijeska. Dr Salomon baci rog iz kojeg je pio u kut i gadljivo pljune.— Vrag odnio te mlake splačine od vode —.. zabrundao je. — U Gošenu ti nisu trebale čarolije da bi voda potekla. I dala se piti. Uh, kad se samo sjetim svoje ukusno namještene dvosobne spilje koju sam ondje ostavio...— Uostalom — dobacila je Gloria četkajući kosu — ima već ne znam koliko tjedana da nije bilo nikakvih čuda.S ruba tabora vjetar je donio graktanje lešinara. Vilma uključi kaveno kuhalo.— Najgore je to — nastavio je dr Salomon — što Mojsije sluša Jitra, svoga tasta goja, a ne naše židovske stručnjake, i uvodi kastinski sistem s pukovnicima i kapetanima. Volio bih znati kako misli balansirati budžet ako zabranjuje kamate. I tko će biti tako lud da ide u neke investicije ako svake sedme godine mora osloboditi robove?— Kažu da Aron kani uvesti namet u zlatu u skoroj budućnosti — šapnuo je Pinky. — To bi zbilja prevršilo mjeru. Da mi je znati je li Mojsije što postigao na Brdu?Ostali su samo slegnuli ramenima. John je snažno protrljao oči koje su ga pekle.— Daj nadi Radio-Kairo — rekao je. — čuo sam da bismo se možda mogli vratiti. Da se razumijemo, ništa konkretnog. Navodno faraon ne odustaje od žrtvovanja prvorodjenaca, ali nam inače nhećava human nostunak ... Naravno, moialL bi-smo mu predati Mojsija... Bila bi nam osigurana radna mjesta... hrane koliko nas volja...Ljudi su skupili glave. šatorsko je krilo lepršalo na vjetru.A upravo u tom trenu Jahve je predao Mojsiju kamene ploče.Prema pouzdanoj statistici, najstrašniji su ratovi oni što izbijaju iz vjerskih razloga, zato što čovjek bližnjemu svome može sve oprostiti ali ne i to da se svome Tvorcu moli na svoj način. Kako u našoj zemlji nema rivalstva s nekom drugom vjerom, to se rat vodi en famille, izmedju onih što se doslovno drže Mojsijevih propisa, onako kako su ubilježeni u zapisnike sinajskog sastanka, i američkog reformističkog pokreta koji uzima u obzir da je u medjuvremenu svijet dobio frižidere, Karla Marxa i mlijeko u tetrapaku, a da i ne govorimo o instant-rastavi u Meksiku.MA KOME TO »FUJ«?Jedne od ovih olujnih noći, još strašno uzbudjen grubim napadom na židovski reformizam u Knessetu, pala mi je na um ideja da upitam za mišljenje jednu od glavnih ličnosti upletenih u tu aferu. Naravno, znao sam da, s obzirom na delikatnu temu, razgovor neće biti lak, ali me strašno zanimalo kakvo je oficijelno mišljenje te meritorne osobe o kulturkainpfu, kojem očito ne možemo izbjeći.Ja: Po Tvome mišljenju, koja je osnovna razlika izmedju dvije glavne struje u židovstvu?Gospod (kao da vrda): Na žalost, u zadnje vrijeme bio sam zaokupljen problemom posve druge naravi. Naime, u prostoru sila teže slabi, svemir mi se širi, pojavila se opasnost da jednog dana beskraj nestane, a onda bih morao početi sve iznova. Koliko ste vi daleko od sunca? __----.........Ja: U židovskim ili arapskim ciframa?Gospod (nestrpljivo): Arapskim, naravno.Ja: 153,000.000 kilometara.Gospod: Znači, za nepunu milijardu godina bit ćete više od dvjesta milijuna kilometara daleko od njega, a tko zna što se onda može dogoditi? (Važnim tonom): Molim, imajte na umu da je Zemlja samo manji planet u sunčevu sistemu, a u svakoj galaksiji ima na milijune sunčevih sistema.

Ja: Rabin jeruzalemske četvrti Sanhedria, kad je poslušao jednu reformističku službu, rekao je: »Fuj!« i dvaput pljunuo!Gospod: Galaksija s milijardama nebeskih tijela imam najmanje nekoliko milijuna, stoga morate shvatiti da mi valja misliti ne samo na toga vašega poštovanoga rabina nego i na sve ostale probleme.Njegove stavove treba provjeriti bez posrednikaOdlični, ugladjeni i diljem svijeta čuveni Gospod odgovoran je za stvaranje svemira milijarde godina prije Krista. Onda je 3000. godine prije Krista modelirao, zavrtio i nastanio Zemlju, sve za ciglih šest dana, i otada se brine o njenim potrebama s nemalim uspjehom. Razgovor se vodio na govornom hebrejskom, obogaćenom tu i tamo po kojim madjarskim izrazom.Ja: Gospode, mi smatramo da si Ti, više od ikoga drugoga, zainteresiran za strogo poštovanje Zapovijedi.Gospod (kategorički): Molio bih vas da ne pokušavate provjeravati moje stavove preko posrednika.Ja: Jesi li Ti ortodoksan?Gospod (kao da se koleba): Nisam. Najprije sam• ¦ _____i ¦ „r..-n n\\\r>je danas toga puna kapa. (Oštro) Vi tamo dolje puni ste obzira prema svakoj funkciji, prema svakom bijednom politikantu, a prema meni nikada. Moja je situacija ovdje jednostavno neodrživa. S jedne strane, hvale me zbog gigantskog djela koje sam stvorio, zbog nadljudskih zakona po kojima priroda funkcionira kao podmazana, a koji daleko nadilaze čovjekovo shvaćanje. S druge strane, htjeli bi da svakog jutra slušam istu priču i one iste bizantske hvale kojima me obasipaju kao da sam kakav estradni umjetnik kojem nikad nije dosta aplauza. (Citira iz dokumenta) »Veliki kralju, Heroju nad herojima, Vladaoče generacija, Otkrivaču tajni, Ti koga sve živo slavi, živototvorče, Ti koji pamtiš zaboravljene, Ti čije oči sve vide, Sveti i Strašni, u Paraboli i u Strahu«, i tako se navija satima i satima, da ti se smuči. Ma daj!U krajnjoj liniji ne vrijediJa: Gospode, oni Te hvale jer Te duboko poštuju.Gospod: Oprosti, molim te, ali to je poruga mojoj inteligenciji! Zar Tvorcu svijeta treba takva prozirna laska? Pa takve stvari ne biste se usudili servirati ni kompjuteru telavivske općine! (Mirnijim tonom) Vjeruj mi, mladiću moj, vrijeme je da me malo pustite na miru. Malo promjene ovdje, malo kresanja ondje, i od toga nikoga neće boljeti glava. Inače vam to u krajnjoj liniji ne vrijedi. (Dosjetljivo) Reci de, kako možete nakon Goldina zlatnog doba i dalje inzistirati da se muškarci i žene ne smiju moliti zajedno? Nadalje, uopće ne pamtim da sam išta rekao o nekom pokrivanju glave, a zacijelo nisam aludirao na nekakva srednjovjekovna poljska krzna. (Zbunjeno) Pa jesam li ja od vas tražio davam ja neprijatelj? Pa vi jednostavno odbijate mlade od mene.Ja: To je tradicija, Gospode. Tvoja tradicija.Gospod: A ne, nećete se za sve i svašta pozivati na mene! (Oštro) Evo, već neko vrijeme putujete na Mjesec, a tako ste bezobrazni da tvrdite kako sam ja, čuješ li me, ja zabranio javni prijevoz subotom! Ja kojem svaki potez odiše logikom! Ili uzmi, na primjer, vaš svadbeni obred koji se jednako obavlja na aramejskom, na jeziku koji čak ni ja ne razumijem. (Obuzdava se) Dobro, ne bih htio da me krivo razumiješ. Ja nemam ništa protiv ortodoksnih, sve dok me ne sile da mislim kao oni, ali, pitam ja tebe, zašto moraju reći: »Fuj!« svaki put kad u svojim molitvama ili inače spominju Nežidove? Kako se to pljuvanje slaže sa činjenicom da sam ja zadužen ne samo za njih nego i za cijeli svemir, uključujući i obožavaoce zvijezda i zodijaka na Marsu? Je li onda cijeli svemir »fuj«? Jesmo li zato stvorili Državu?Obzira se mora imatiJa: Jesi li Ti bezvjerac, Gospode?Gospod (kategorički): To nipošto! Molim, ovo neka ti bude jasno! (Polako) Ja jednostavno nastojim očuvati svoj status medu ljudima od makinacija fanatičkih stranaka. Od mene očekuju da najozbiljnije tražim strogo poštovanje svih 613 zapovijedi, kao da se otada ništa novo nije dogodilo! Ma potrudite se bar jednom da na stvari gledate s moga stajališta, za ime Božje...Ja: Gospode, jesi li Ti pristaša reformističkog pokreta?Gospod (oprezno): Kako sada stvari stoje, još se ne bih izjašnjavao. Recimo da

simpatiziram s timJa: Sa svim dužnim poštovanjem, čime to dokazuješ?Gospod (začudjeno): Imaš pravo. Nitko još nije dao pravu definiciju židovskoga Boga. (Zamišljeno) Ja sam židov zato što sam židov. (Toplo) Vidiš, ja vas sve volim, ja sam pun dobre volje, ali vi morate imati obzira. Molim vas, nemojte me odbijati od religije. Omogućite mi da obavljam svoju funkciju i za iduće generacije.Ja: Hvala Ti, Gospode. Mogu li našim čitaocima reći da nas Ti i dalje smatraš svojim izabranim narodom?Gospod (srdačno): Svakako. Volim vas više od drugih naroda.Ja: Zašto?Gospod: Tako ste mi smiješni.Kako sam već rekao, mi smo čvrsto vezani za tradiciju, odnosno, da bolje kažem, tradicija nas drži u stisku čeličnom šakom. Uzmimo, na primjer, onu najvišu zapovijed iz Knjige nad knjigama kojom nam se nalaže da svake sedme godine ne obradjujemo zemlju. I što da se radi? Pustimo li zemlju da se odmara, skapat ćemo od gladi. Budemo lije obradjivali, naljutit ćemo Svemogućega. Nagodimo se, dakle, za ime Božje!SUBOTNJA GODINAVisoke sfere blistaju prečistim svjetlom i Uzvišeno mjesto zrači sjajem. Svemirom vlada dostojanstvena tišina. Ondje sjedi Gospod, u blaženom spokojstvu, kao i uvijek kad se Djelo poslušno obavlja u skladu s Njegovim željama. A onda, audijenciju traži jedan od nebeskih funkcionara, neki nervozan sitan zloduh rijetke kozje bradice.— Gospodaru svjetova — počinje važnim tonom — imamo opet problema s Izraelom.Gospod mu rezignirano mahne.— Znam, one argentinske mesne konzerve koje nisu košer...— Eh, da je samo to — uzdiše funkcionar hipokritski. — Vladaru svjetova! Oni obradjuju zemlju u kibucima vjerskih stranaka.— Nije važno — kaže Gospod — neće im škoditi.— Oh, Kralju — šapće funkcionar. — Ovo je subotnja godina, sedma godina, Gospodaru svjetova, kad se zemlja mora odmarati kako bi Tvoja volja bila ispunjena.Gospod zatvara oči, razmišlja. Svjetlo se muti, Riječ stostrukom jekom odzvanja Prostorom.— Tako, dakle! Znači, oni obraduju zemlju koju sam im ja dao, obradjuju je na subotnju godinu iako sam ja to zabranio! što mi to opet izvode?! Gdje je Fried?Frka i strka. Teklići lete na sve strane, traže predstavnika Nebeske religijske fronte, Adelberta Frieda, svojedobno iz Bratislave. Prostorom sijevaju munje.Adelbert Fried stiže trkom, za njim se vijori molitveni šal.— Zašto obradjujete svoja polja za sedme godine? — grmi Gospod. — Odgovori!Adelbert Fried smanjuje se za oko polovicu svoje mjere. Smeteno premeće po rukama jarmulku.— Gospodaru nebeskih vojski — kaže — mi ne obradjujemo svoju zemlju. Mi ne raspolažemo nikakvom zemljom u Izraelu.— Kakve su to gluposti! Stoje s vašom zemljom?— Rabinat ju je ustupio jednom Arapinu. Ustupili su cijelu zemlju. U Izraelu trenutno nema ni komadića zemlje u židovskim rukama, i zato, vidiš, ne mogu ni obradjivati svoju zemlju.Gospod se opasno mršti.— Ustupili jednom Arapinu? Cijeli Izrael? Gdje mi je pravni savjetnik?Dr Benjamin već dolijeće pred prijestolje.— Gospodaru svjetova! Situacija je ovakva — objašnjava. — Ministarstvo vjere, sa sudski ovjerenim pismenim ovlaštenjem Ministarstva poljopri- listnnilo ie u vlasništvo, na aodinu dana. svuzemlju u Izraelu jednom Arapinu. Ugovor je potpisan u Jeruzalemu pred predstavnicima vlade i Rabinata, na dan Av Yud Zavina.— A kad je to?— Otprilike sredinom kolovoza. Gospodovo čelo brazdi se dubokim borama.— I tako su oni našli da ustupe zemlju baš nastupom subotnje godine, je li, i točno na godinu dana? Ustupili cijeli Izrael jednom Arapinu? čudna koincidencija...— Ugovor je propisno uglavljen potpisima i pečatima i pohranjen u sefu jedne banke — nastavlja dr Benjamin. — Pravno tu nema ni

najmanjeg propusta.— Jesu li zatrubili u rog ovnujski? — pita Gospod.— Naravno — kaže Adelbert Fried — naravno. Gospod još nije uvjeren. Svita se zgurila, cvili,olujni vjetar kovitla oblake.— To mi se nimalo ne svidja. Odredio sam da zemlja mora počivati svake sedme godine, i da mora počivati i ratar. Nikad nisam rekao da ta odredba ne vrijedi za ustupljenu zemlju.— Oprosti, Svevišnji Gospodine -— odgovori Adelbert Fried padajući ničice ¦— udari me, ako hoćeš, ali to ja pamtim bolje nego Ti. To si Ti izrijekom odredio.— Zar ja! Daj zapise!— Mojsije! Mojsije! — zapovjednički glas zvoni Svemirom i eto Mojsija gdje se konačno pojavljuje iz nebeskih sfera. U rukama nosi pet knjiga zapisa.— Pročitaj mi bitne stavke, sinko!— Moja treća knjiga, dvadeset peto poglavlje — govori Mojsije. — »Govori Izraelcima i kaži im: 'Kad udjete u zemlju koju vam dajem, neka ta zemlia održava Jahvin subotnii Dočinak.'«_..— Vidiš? — kaže Gospod. — što sam rekao?— »šest godina zasijavaj svoju njivu, šest godina svoj vinograd obrezuj i beri njegov plod.«— Vidiš, Kralju kraljeva — primjećuje Adelbert Fried. — Svoju njivu\ Zato se odredba ne odnosi na tudju njivu.Gospod je ljut.— Ja onda nisam ništa rekao o nekoj »svojoj njivi«.— Gospodaru svjetova — ne daje se Fried — ovaj je tekst odobrilo čak i rabinsko Veliko vijeće Agudat Izraela.Gospod diže pogled.— Jesu li zatrubili u rog ovnujski?— Naravno.— Hm...Iz svite se diže uzdah olakšanja. Gospod, blagoslovljeno Mu budi Ime, kao da se miri s aranžmanom. Napetost popušta, Svjetlost se širi Svemirom. Ah ne! Gospodu se lice smrkava, mršti se u gnjevu.— Pričajte što vas volja — pada glas po nazočnima — ah me nećete tek tako predriblati. Tu ste mi nešto smućkali, samo još ne znam što.— Gospode — šapće Adelbert Fried — Gospode ...— Kuš! I tako, kažeš, Ministarstvo vjere dobilo ovlaštenje od Ministarstva poljoprivrede?— Napismeno, Gospode, napismeno.— Dobro, neka je i tako, ah otkuda ministarstvu takve ovlasti? Da moju zemlju ustupi jednom Arapinu? Moj Izrael? A za koliko su ga ustupili?— Za pedeset funti — šapće Adelbert Fried oborenih očiju. — Naime, toliko je zapravo dobio Araoin.— To mi sve gore smrdi. Ma je li ikad itko čuo tako nešto? Da mi nekakvo profano i debilno Ministarstvo poljoprivrede tek tako baca zemlju koju sam zauvijek dao Abrahamovu plemenu...— čak su i zatrubili u ovnujski rog — šaptom se vadi Adelbert Fried, ali mu više ništa ne pomaže. Zvonom mjedena zvona odzvanja Glas, Svemirom puca grom, odozdo odjekuju trublje Nebeskih visina.Gospod ustaje.— Odlučio sam — kaže Sud. — Ulažem formalni prigovor.Tipična je osobina židova da žele spasiti čovječanstvo, pa ako treba, i protiv njegove volje. Jedan od najistaknutijih predstavnika toga stava jest stari dobri Karl Marx koji je izmislio besklasno društvo, jednakost i proizvodnju bez eksploatacije. što se toga tiče, sve što je u tom pogledu čovječanstvo postiglo, to je ono nekoliko kibuca u Gornjoj Galileji.BIJESNI STARACNa putu u Haifu, svratio sam u jedan snack-bar na zalogaj-dva i ondje mi pogled pade na starca židova u kaki-šorcu, lica zarasla u ogromnu i čupavu bradu. Sjedio je za stolom i jeo salatu s jogurtom. Njegovo mi se široko lice učini odnekud poznato, tko zna zašto.Prišao sam mu.— Oprostite, nismo li se već negdje vidjeli?

— Lako moguće, ja sam na svakom ideološkom seminaru — stari mi židov odgovori. — Zovem se Marx, Karl Marx.— Bože mili, niste valjda onaj osnivač marksizma?Starcu se lice ozari.— Jesam. — Porumenio je od sreće. — Mislio sam da me svijet već zaboravio.— Zaboravio? — uskliknem. — »Proleteri svih zemalja ujedinite se?«— Pa ovaj... proleteri... svih zemalja...— Ah, da! — Starac nabra čelo, naprežući se da se sjeti. — Da, da, bilo je nečega u tom smislu, zar ne? I dobro je palilo kod masa, ha? Ah, davno je to bilo. Izvolite sjesti.Sjeo sam kraj Marxa. Nekada sam ga u svom starom kraju bio temeljito proučio. Bio sam napose dobar u »ciklusima ekonomske krize« i u »trulosti kapitalizma«. Bilo je lijepo upoznati ga osobno. Iako je, ruku na srce, djelovao prilično starački — najmanje 150 godina, žalostan prizor. Pokušao sam mu malo podići moral.— Znate, prošlog tjedna vidio sam vam sliku u TV dnevniku.— Da, rekli su mi. U Albaniji, je li?— Da. Na prvomajskoj paradi. Cijela je Albanija nosila vaše i Enverove slike.— Ah, Enver je bio dobar dečko. — Starac je natanko srkao jogurt i mljaskao ustima. — Imam njegovu sliku s posvetom.časni je starac pažljivo razmotao minijaturni portret nasmiješenoga Envera i pružio mi ga da ga vidim. U jednom kutu slike albanski je lider ukoso načrčkao posvetu: Tse meine rebbe un groissen Lehrer, haver Karl Marx, mit groiss Achting, Enver.— šteta što ne znam albanski — uzdahnu Karl Marx i vrati sliku u džep. — Oni su u redu. Oni čuda izvode. Ali drugi...— Hoćete reći Rusi?— Nemojte mi ih ni spominjati! Kakve sam nade polagao u njih! »Predvodnici svjetske revolucije«, ili kako su već nazivali sami sebe. A danas im je partijska linija ista kao u Jenkija. Još malo pa neće biti nikakve razlike medju njima.— Ali, Učitelju — prigovorio sam — sami ste u svom Manifestu napisali da treba težiti društvu u kojem neće biti medjunacionalnih razmirica.— Ja? — Starac usrknu zrak kroza zube. — Zar sam to ja napisao?— Da-da. Rekli ste da je to krajnji cilj.— Ah, krajnji cilj! A zar ne vidite da su oni tek na početku? Kao prvo, treba ognjem i mačem uništiti kapitalizam.— A što je s miroljubivom koegzistencijom?— Trt! Nikad nisam ništa napisao o nekoj koegzistenciji. To je izmišljotina onih varalica iz Kremlja. što bi oni htjeli? Uništiti kapitalizam većom proizvodnjom kolor-televizora? Enver je imao pravo: ti nouveaux riches nemaju ni pojma što je marksizam.— A Institut Marxa i Lenjina u Moskvi?— Podvala! Ondje uče pjesmice o ljepotama Majčice Rusije. čuo sam da je jedan student pitao što će na kraju uništiti kapitalistički sistem. Znate što mu je predavač odgovorio? Porez na prihod gradjana!— Ima nešto u tome.— A klasna borba? A diktatura proleteri)ata? Zar su sve to morali baciti u vodu? Od toga kod njih više nema ni traga, gospodine moj. Institut Marxa i Lenjina, ma dajte! Ako baš morate znati, reći ću vam da mi je draža londonska robna kuća Marks i Spencer.Pokušao sam ga smiriti.— Ne sekirajte se, gospodine Marxu. Nije rečeno da se sve to neće srediti.— Samo još Albanci to mogu! — raspali se starac. — Samo oni! Oni će vas i naučiti što je komunizam, gadovi jedni! Naučit će vas što su muke! Bez brige, napravit će od vas takve proletere da se nećete moći prepoznati! Malo ih je ali su »gute Marxisten alle, bis zum letzten Mann«, shvaćate li vi što to znači?.........._ ..._............_....... ..................____— Trebat će im mnogo vremena.— Imaju ga koliko hoće! Samo čekajte! Znao sam ja što radim kad sam u Dijalektičkom materijalizmu napisao: »U evoluciji kvantiteta utječe na ideološku kvalitetu, a kvaliteta... opet... ugrožava... historijsku kvantitetu.« Doduše, ni sad mi nije posve jasno što sam htio reći... A ovaj, imaju li Albanci atomsku

bombu?Starac završi svoj skromni obrok i obrisa tanjur komadom kruha pa ustade.— Moram se vratiti svojim pilićima — reče. — Radim kao najamni radnik u kokošinjcu kibuca, tamo preko puta. To je sve što mi je ostalo na ovom svijetu: Albanci i vaši kibuci. Divota!1Famozni izraelski kibuci jedini su u povijesti poznati dobrovoljni poljoprivredni kolektivi. Stvoreni su bez ikakve policije, prijekih sudova i strijeljanja (zbog koje provokacije je Sovjetski Savez protestirao u više navrata).Naš kibuc raspolaže zemljom, privrednim objektima i zlatnim rudnicima vrijednim na milijune funti, ali član kibuca od toga nikad ne vidi ni groša jer sve pripada kolektivu. Svi imaju jednaka prava, jedu istu hranu, čak nose i košulje istog broja. Radio-aparate i televizore ili imaju svi ili ih nema nitko. Ako samo jedan od njih pode u kino, onda moraju poći svi.Kad je u svoje doba Ben-Gurion dao ostavku i povukao se u kibuc zvan Sde Boker, umalo da nije upropastio kolektiv. Naime, energično je odbio bilo kakve privilegije. Zato, kad je objavio da se neće držati dijete koju mu je liječnik propisao, nego će jesti isto što i svi ostali u kibucu, cijeli je kibuc morao prijeći na strogu dijetu bez soli i s malo bjelančevina. Nešto kasnije, morali su pokrenuti tečajeve grčkog jezika za sve članove kibuca, jer naš velikan, ljubitelj Platona, nije nipošto htio sam uživati u plemenitim idejama velikoga filozofa.»Kolektivizam je veličanstvena teorija, jedini joj je nedostatak što se može i ostvariti«, rekao je jednom jedan duhovit čovjek. Kako je imao pravo! čudan je mikrokozam taj kibuc.Mislim da neće biti zgorega da vam ispričam što mi se dogodilo za jednog veselog vikenda kad sam, na poziv prijatelja Shimona, posjetio njegov kibuc kako bih usred veličanstvenog spokojstva prirode malo zaboravio na buku i metež smogom zagadjena grada.IZZY BI SE žENIOKad me ugledao, Shimon se rastopio od sreće jer se upravo tog dana selio u novu sobu, mali mu je ležao s ospicama1, žena mu je bila otišla da asistira nekoj kravi koja se skanjivala da se oteli, a on je morao hitno u blagovaonicu na plenum koji će raspravljati o slučaju ludog Izzvja, čovjeka koji im je već nekoliko dana pio krv zahtijevajući da mu se dade četiristo funti, inače bit će svašta.— A što će kibucniku novci? — upitao sam Shimona trčeći uz njega u blagovaonicu.— Da si kupi ženu — odvrati mi seljački izravno Shimon, inače blagajnik kibuca. Zatim mi sve u trku ispriča svu tu nevjerojatnu priču.Dakle, kibuc je Ludog Izzvja bio postavio za nabavljača, pa se on tako, u tom svojstvu, našao u jednom susjednom selu i ondje se do ušiju zatelebao u mladu Jemenku imenom Hefziba.što se on preživao Kraus, a Hefziba Habivel, nije ga ni najmanje smetalo. Stupio je pred bradatog gospodina Habivela i iznio mu svoje nadasve časne nakane prema njegovoj kćeri.Otac je zaprošene djevojke odmah toj molbi dao svoju bezrezervnu podršku, štaviše, s obzirom na momkovu nezrelu mladost, zatražio je kćer samo četiristo funti (u gotovu).21 Naime, prema načelima kolektivizma, čim jedno dijete dobije ospice, sva ostala djeca slijede njegov primjer.2 Doseljenici kozobradovići iz Jemena nisu samo dvije tisuće godina za našim vremenom, nego su i krajnje konzervativni. Nema toga boga koji će ih natjerati da se odreknu kakva drevnog običaja koji im je

Izzy se zabezeknuo, ali mu je strpljivi starac objasnio da on, kao otac, ima pravo na nadoknadu za ono što je investirao u svoju kćer, plus odredjene kamate (za rizik kojim je bio izvrgnut ako bi mu kćerka umrla ili pobjegla od kuće). Da skratimo stvar, Ludi je Izzy obaviješten da tu cjenkanja nema i s tim se vratio u kibuc.Sad, gradskom je čovjeku lako u takvom slučaju. Lijepo uzme stambeni kredit, ili proda bakin nakit, ili udarnički radi prekovremeno, ili udari u fuš, ili mazne pare iz blagajne.

Ali, što da izvede čovjek iz kibuca? Prodati nema što osim svoje čiste savjesti, koja mu u najboljem slučaju može donijeti 50—60 funti. Zato se mora obratiti sekretarijatu kibuca da mu da lovu kojom će kupiti ženu.Nakon rasprave od svega nekoliko minuta, sekretarijat je odbio zahtjev Ludog Izzvja kao nerealan, iz tri razloga: a) žena se ne kupuje za pare; b) ne živimo u kameno doba; c) a tko je ikad čuo za takvo što?S druge strane, sekretarijat je odlučio stupiti u kontakt s već spomenutim Habivelom i objasniti mu po kratkom postupku svu bezumnost njegova stajališta.Tako su sekretar kibuca i predsjednica socijalnog odbora posjetili staroga Jemenca, pa su se nepuna dva dana kasnije vratili i rekli da... pravo rečeno... ako se čovjek zadubi u srž problema... gledaš li s Jemenčeva stajališta... moraš priznati da zahtjev staroga Habivela nije baš bezvezan — ali je cijena apsolutno pretjerana! (Za četiristo funti dobiješ kravu muzaru ili diesel-pumpu, zaboga!)Nato se Ludi Izzy užasno razgalamio i zatražio da mu se Hefziba smjesta kupi ili će on, životom se Wnne nannstiti tai skun biiednih škrtaca. oreseliti seu susjedno selo gdje će se baviti uzgojem cvijeća i započeti nov život.Rukovodioci kibuca pokušali su ga umiriti, rekli su mu neka se malo strpi, do vraga, pa su sazvali hitan sastanak na koji je sad žurio Shimon sa mnom.Atmosfera je bila napeta. Muškarci su bili zauzeli položaje u prvim redovima, žene su stajale uza zidove i plele debele džempere, a djeca nisu htjela sići s prozora i otići u krevet. (»Hoćeš da dobiješ po guzi?« »Da, hoću da dobijem po guzi!«) U zlokobnoj tišini, za govornicu je stupio sekretar kibuca.— Haverim1 — počeo je — mi se ovdje nalazimo pred dosad nečuvenim problemom. Izzy traži četiristo funti jer toliko košta njegova mladenka. Svi znamo da je Izzy stari član kolektiva i dobar radnik. Zato predlažem da mu se taj trošak odobri donacijom od dvjesta funti i kreditom od dvjesta funti na dvadeset godina.Nato je Ludi Izzy skočio na noge.— Meni ne treba nikakva vaša milost, smrdljivci! ženidba je biološka potreba i zato me tretirajte kao bolesnika. Je li jasno?— Samo čas! — prekinula ga je predsjednica socijalnog odbora. — Ako je tako, zašto se ti ne bi liječio s nekom curom iz našeg kibuca?— Tako je! Tako je! — prihvati zbor pletilja u stražnjim redovima.Sad je Izzy podivljao.— Hoću ženu izvana! — zagrmio je. — Neću ni da čujem za ove što se dijele badava. A neću ni jeftiniju od četiristo funti! Ili tako, ili nikako!Sekretar je nervozno lupao šakom po stolu.— Haverim, haverim — reče — ovo je emocionalna kriza koju valja riješiti nadljudskim žrtvama.Zato predlažem da kibuc poveća donaciju na dvjesta pedeset funti, a ostalo da se skupi od dobrovoljnih priloga.— Malo morgen! —-graknule su žene. — Ni kinte! Neka digne kredit kod Ememefa!U tom presudnom trenutku je blagajnik Shimon zatražio riječ i postavio jednostavno pitanje: neka uvaženi sekretar kaže točno s kojeg bi konta digao predloženih dvjesta funti?Sekretar je stao nešto mumljati o svakakvim mogućnostima... naći će se načina... nastojmo riješiti probleme jedan po jedan... i tako dalje.— Možda iz Fonda za razvoj? — dobacio je neki dobronamjeran član, ali su mu prijedlog dočekali urnebesnom drekom.— Ni slučajno! — zagrmjela je gomila. — Zar zbog takve trice ugroziti sigurnost naše djece?Izzvju je nato prekipjelo.— A što je s mojom djecom? — raspalio se. — Zar ona nemaju pravo da se rode?— Molim vas, haveriml — Sekretar je lupao po stolu. — Mora se naći neki izlaz. Molim... molim te, Izzy, nemoj me krivo shvatiti, možda... možda bismo mogli uzeti novac iz... iz Fonda za stoku... ne prekidaj me, Izzy, evo, slučajno baš planiramo da kupimo... jednu... jednu kravu...— Ubojico! — odjeknuo je zbor majki. — Kako se usudjuješ! Igraš se sa zdravljem naše djece! Otimaš im mlijeko iz usta!Rasprava je zapala u ćorsokak. Izvan sebe od bijesa, Izzy je ustao i glasom što je drhtao od uzbudjenja zatražio da mu se novac stvori do sutra u podne, makar za to morali prodati pet-šest cura iz kibuca, inače će im se tako osvetiti da će se sviTo je Shimonu dalo ideju za moguću soluciju; predložio je da se utemelji Fond za

žene, u koji bi svaki neoženjeni muškarac uplatio po dvadeset do pedeset funti za svoju buduću nevjestu, već prema težini ili nekom drugom kriteriju.— Haverim — rekao je sekretar zaključujući sastanak — ta ideja čini mi se dobra, samo bih molio dotične da svoje nevjeste po mogućnosti odaberu medju djevojkama našega kibuca, a ako već pošto-poto hoće neku izvana, neka nipošto ne pristanu na takve astronomske cijene.S tim smo se razišli. Nije još bilo pet kad sam konačno legao, a nepuna dva sata kasnije krenuo sam kombijem kibuca u miroljubivi Tel Aviv i njegovo veličanstveno spokojstvo.U početku bijahu benzin i auspuh, a onda bjehu stvoreni motor i kola, sirena i semafor. Tome se kasnije pridružiše parking-sat, prometni znaci i prometni pajkan, a na kraju je Sotona izbio iz velegradske kanalizacije i Paklu promijenio ime u »parkiralište«. Slijedi biblijska verzija te priče.VRAžJA PROBA I ZA JOBABijaše nekoć u gradu Tel Avivu čovjek po imenu Job Kunstatter. Bio je to čovjek neporočan i pravedan, bojao se zakona i klonio zla.I od svog roda imao je sedam sinova i uz njih pridje kamionet.čovjek taj bijaše najvrliji medju svojim naraštajem, te oprezom najvećim vozaše po cestama i auto--stradama, amo-tamo idjaše zemljom i po njoj hodaše gore-dolje, a nikad mu se ne dogodi da bi ga prometnik zaustavio a kamoli mu kaznu naplatio. Sve svoje poreze i namete Job plaćaše još prije roka, dapače, u tome bijaše jedini medu svojim naraštajem.Sad, jednoga dana dodju sinovi Općine da stanu pred svoga Gradonačelnika, a medju njima pristupi i Sotona.I Gradonačelnik reče Sotoni: »Nisi li zapazio slugu moga Kunstattera? U gradu mu nema ravna, čovjek je to neporočan i pravedan, boji se zakona iA Sotona odgovori Gradonačelniku i reče: »Nisi li ti ogradu dizao oko njega za cijeloga života? Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra, u lice će te prokleti.«I tu na licu mjesta Sotona i Gradonačelnik sklopiše okladu. Gradonačelnik reče Sotoni: »Pazi, sa svime što ima, radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.« S tim Sotona ode ispred lica Gradonačelnika i tako vam je sve počelo.Jednoga jutra ustade Job Kunstatter iz postelje, sidje u dvorište i crni mu mrak pade na oči i noge mu se oduzeše. A to bijaše zato što je oduvijek uvečer parkirao svoj kamionet u dvorištu, pošto mu teško bijaše naći mjesta u prepunim gradskim ulicama. Ali toga jutra ispred dvorišnih mu vrata stajao i prolaz mu priječio jedan behemot od kamiona. Udari Job u viku i trubljavinu i sve susjede obidje pitajući ih za vlasnika kamiona, ali ga ne nadje nego se ovaj tek u 10.30 pojavi sve nogu pred nogu, a to bijaše Elifaz Parkirac.»čovječe!« vapaj se podiže od Joba. »Ne vidiš li ti da ovo vrata su od dvorišta moga?«»Baš me boli«, tako Jobu vozač kamiona. »Ja ti ga parkiram gdje mi se hoće«.I ode on i smjesti ga Jobu na isti način i sutradan, pa i u četvrtak. A Job nije noću imao mira ni spokoja, u strahu da će mu ujutro opet biti kamionetu izlaz zapriječen, jer je samo njime i zaradjivao kruh svoj nasušni. Ustajao je Job usred gluhe noći i na ulicu silazio da vidi kako stvari stoje, pa i Elifazu Parkircu za brisače kamiona zadijevao poruke na kojima stajaše: »Upozoravam te zadnji put, svinjo jedna, da parkirati prestaneš ispred izlaza moga.« Ništa ne pomaže, jer Elifaz bijaše mnogo krupniji od Joba i tijela lojem premazana.ipak ne zgriješi niti bezumno osudi Gradonačelnika. Ode u policiju i podnese prijavu protiv Elifaza Parkirca.A u policiji mu rekoše: »Tu mi ništa ne možemo jer pred ulazom u tvoje dvorište nema nikakva službenoga znaka zabrane.«»Ako je tako«, reče Job, »držat ću se riječi Prorokovih.«Jer Jeremija bijaše rekao: »Dižite znak!« I Job ne zažali ni vremena ni napora da postigne svoj cilj te pohiti u općinski ured za obilježavanje putova, gdje podnese molbu pa se otada na svaku odbijenicu snova vraćao jer se ne dade odvratiti od svoga nauma.»Nije li vlast zato da nama na korist a ne na štetu bude? pitao je Job i nije imao pokoja sve dok se jednog dana dva inspektora ne dokoturaše u njegovo dvorište i utvrdiše da je mjesto oku njihovu zgodno za parkiranje te mu odobriše molbu, pa ni dvije godine ne minuse a na objema stranama ulaza digoše se znaci. I na prvome stajaše: »Ulaz u dvorište. 5 metara«, a na drugome: »Kraj zabrane«.I veliko slavlje nastade i sinovi Jobovi prirediše gozbu svojim prijateljima te

se jelo i pilo cijelu noć, a Kunstatter ustade vrlo rano i izadje u dvorište i crni mu mrak pade na oči jer mu je kamionetu izlaz opet bio blokiran. Silan se vapaj podiže iz Jobova grla i on odjuri ravno k pozorniku.»Znam, gospodine, znam«, umiri ga pajkan. »Vidite, već sam mu zapisao kaznu.«što je pak značilo da se dotle u pretrpanom gradu toliko namnožilo kola da gradjani i nisu imali kamo parkirati doli gdje stignu, makar gutali gorke pilule kazni.»To se meni isplati«, Elifaz Parkirac jednom reče Jobu. »Za tih par šekela bar se ne mučim tražećiA za njim se i drugi povedoše i stadoše parkirati ispred Jobova dvorišta, izmedju ona dva znaka, a Job dade u najam svoju haljinu, obrije glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče:»Pravedni trpe, a zlikovci uživaju.«Onda se u dvorištu podiže oblak prašine a iz njega istupi Jobova žena. I ona ovako prozbori Jobu:»što tu ležiš u prahu i vapiš? Ja ću tebi reći što ti je činiti. Samo ti postavi svoj kamionet uvečer izmedju onih znakova i više ti nitko neće oteti mjesto.«I Job učini kako mu bje rečeno, i nakon mnogih mjesečevih mijena teška jada i nespokojnih noći Jobu se san opet vrati na oči. I on u zoru ustade vesela srca i sidje u dvorište i crni mu mrak pade na oči, jer avaj! — na vjetrobranu kamioneta legla cedulja, a kazna podebela.Otrči Job do pozornika i zapjeni se: »što li ti meni kaznu zapuca, o pajkane?«A pajkan mu pokaza znak.»A što li ondje piše, gospodine? Zabranjeno parkiranje, je li tako?«A Job se oglasi svojim čuvenim smijehom: »Ha--ha. Te znakove mene radi postaviše, e da bih sa svojim kamionetom mogao lako izaći iz dvorišta ujutro.«»Samo vi izvolite izlaziti, gospodine«, na to će mu pajkan, »ali nemojte vozilo ostavljati ondje gdje je parkiranje zabranjeno!«»Ali to je zabranjeno radi mene!«»Zna se da je radi vas, a i radi drugih, gospodine.«»Zar ne razumijete? Ovo je moj znak.«»Ako je tome tako, onda morate služiti primje-Sutradan se na vjetrobranu opet nade kazna i Job se pospe pepelom po glavi i zavapi: »čemu znaci ako u njima nema spasa? Parkiram li u dvorištu, ne daju mi van. Parkiram li vani, udare me kaznom. O, ne bilo dana kad sam se rodio!«Za tih dana Job Kunstatter ništa i nije radio doli obijao uredske pragove zbog znakova, a tako se bio osušio da pljuvačke nije imao da proguta. Sve u svemu pola života stuca medu zidovima raznih odjela sve istući pravdu.»Policija mora kažnjavati prema propisima«, objašnjavala vlast. »Na znakovima ne piše da ono mjesto pripada tebi.«A Job je na to odgovorio: »Ako je tako, onda to i napišite!«»E, to ne može«, reče mu vlast. »Samo diplomati i ugledni političari imaju pravo na rezervirana parkirališta na javnom mjestu. Običnome smrtniku kao što si ti može u najboljem slučaju pripadati slobodan pristup u vlastito dvorište. Uostalom, zašto bi uopće parkirao vani kad imaš mjesta u svom dvorištu?«Nato Job otvori usta i svima skide sve po spisku, pa ga pograbiše, dobro isprašiše i kao antidržav-nom elementu otiske mu prsta uzeše. I onda je svakog jutra samo bacao one cedulje i ni prebijena šekela kazne nije plaćao, pa ga pred sud dovukoše i osudiše i patnja mu tolika bijaše da se njegovi pobojaše da bi jednog dana mogao i umrijeti. A onda jednog jutra on side u dvorište i —što sad?! — ni traga nema njegovu kamionetu izmedju onih znakova, jer je policiji već bio pukao film pa je Levijatana dovukla i njime Jobov kamionet odvukla u sigurno utočište gdje neće zapriječiti ulaz uKunstatteru živci pukoše i on reče: »Zar je snaga moja ko snaga kamena? Zar je tijelo moje od mjedi lijevano? Dokle će me mukama razdirati prometna policija?«Sinovima njegovim bijaše puna kapa svega te se raspršiše na sve četiri strane svijeta, a i žena mu spakira kufere.»Ma jesi li ti šmizla ili si muško?« reče mu žena. »Zar ne vidiš da su oni znakovi propast tvoja? Sredi da ih skinu pa ćeš opet moći parkirati ispred svoje kuće bez ikakva straha od kazne.«Nato Job pohiti u općinu i u prah pade pred prometnom komisijom i stade je preklinjati neka mu s vrata skinu onu kaznu božju od znakova.»A čovječe božji, što ti misliš daje ovo? Piljarnica neka ili službeni ured?« planuše činovnici. »Još onomad si nas se kao krpelj prikrpio da ti postavimo

znakove ispred tvoga dvorišta!«»Ah, kad je to bilo!« odgovori Job. »Skriveni su putovi prometnih propisa u našem gradu, amen.«Vlasti ispustiše suzu sućuti.»Razumijemo te i duša nas boli«, rekoše činovnici, »ali ruke su nam vezane. Jer znakovi oni ne bijahu namijenjeni tebi, nego parkirnom prostoru u tvom dvorištu. Dokle god je ondje dvorište, dotle mu i ulaz mora biti slobodan.«»Ja ću dvorište uništiti, očiju mi mojih,« stade Job frfljati. »Ma ja ću ga dinamitom! Ma načičkat ću ga svega antitenkovskim zaprekama!«Iz svakog je ureda letio naglavce i više nije znao za spokoj sve do kraja svojih dana.A Sotona, čiji su prsti, sjetimo se, i zakuhali bili cijelu tu kašu, bio je već odavno inkasirao okladu, samo što je poslije sve ostalo teklo samo od sebe. Jedne noći bez mjesečine pozornik je u svojojr>r>Vinrlnii nrimiiftin npku mraftlll nrilikll ffdie veli-kom pilom reže stup prometnog znaka, pa Job i ne stiže završiti posao jer ga pajkan odvede u ćorku i izvede pred suca. Kunstatter je pet mjeseci sjedio u mračnoj rupi u uzama a iz njegovih usta neprestance tekle kletve, tako grozne da su njegovi uzničari morali sebi mahovinom uši začepiti.Priča se daje Job, postoje odrapio svoje i izašao, otkrio da su mu ukrali kamionet, ali mu ni ta spasonosna novost ne pomože bolesnu duhu i trag mu se zametnu u pustoši. Prema legendi, on i sad luta po južnoj pustinji, a turisti tvrde kako mu se katkad izdaleka čuje jezivi smijeh, te se i vidja kako juri samom crtom nebosklona i trubi automobilskom sirenom po 140 puta.Izrael je jedina zemlja na svijetu gdje jadni doseljenici predstavljaju solidnu većinu. I zato držimo raširene ruke kako bismo prihvatili braću što nam stalno pritječu iz dijaspore. Samo je pitanje dokle možeš držati raširene ruke?RUSI DOLAZE— Poštovani gospodine, čast mi je da vam u ime države i njezinih institucija priopćim radosnu vijest...— O masovnom doseljavanju iz Rusije?— Da! U okviru programa ponovnog okupljanja razdvojenih porodica, po dvjesta duša mjesečno, počam od četvrtka po podne.— Oh, slabo mi je od neizmjerne sreće! Mogu li vas zagrliti, gospodine?— Bog vas blagoslovio!— Takav sam vam oduvijek bio, gospodine! Svaku sam peticiju odmah potpisao, bez trena dvoumljenja. Neka moj narod dodje!— Jeste li i vi slavenskog podrijetla, gospodine?— Samo njihov simpatizer. Kakvi su to divni ljudi! Zdravi, jedri, a kako znaju uživati u jelu, piću i zabavi!— Naprosto su divni!— Kako samo plešu i pjevaju po cijeli dan! »Oči čornije«! I što je najvažnije: svaka obitelj ima— Naša budućnost!— I marljivi su, gospodine, disciplinirani su, hvala bogu, odrasli su pod komunističkim režimom pa su navikli da ujutro rano ustaju i svojski rade! Nisu kao naši židovi, oni su snaga! Bit će nam doslovce spas. Kažem vam, dogodilo se predivno čudo! To će promijeniti sliku naše zemlje, ozdraviti našu privredu, vratiti nam moral! Ma još i ne možemo sagledati kako će taj fantastični dogadjaj utjecati na tok svjetske povijesti.— Hvala vam.— Nema na čemu.— Mnogo, mnogo vam hvala.— Samo tako naprijed! I izručite moje najljepše želje tisućama doseljenika.— Možete ih izručiti i osobno.— Na žalost, kola su mi na popravku.— Nema potrebe da putujete. Oni vam dolaze ovamo.— Tko to dolazi?— Rusi dolaze.— Kome?— Vama, gospodine. Naravno, ne svi. Samo jedna obitelj.— Ja nemam nikoga medju njima.— To nije važno. Ovih dana svaki će izraelski dom ugostiti po jednu obitelj iz Rusije. Zato sam i došao, gospodine, da vas o tome obavijestim.

— Je li to odredjeno zakonom?— Za sada je na dobrovoljnoj bazi.— Pa što onda kažete »da me obavijestite«? Pitajte me!— Mislio sam, tako ste se obradovali, gospodine ...— Naravno da sam se obradovao! Ne morate vi mene učiti! Moja je kuća oduvijek bila otvorena zamatnvni nriliv M— Da?— Dvorino muziciranje.— Kako, gospodine?— Objasnit ću vam. Gostinska je soba jedina slobodna prostorija u našoj kući, a upravo u njoj držimo klavir. Moja kći Dvora uzima dvaput tjedno privatne lekcije od gospodje Pressburger koja predaje na konzervatoriju. čekali smo dvije godine na njezin pristanak da preuzme Dvoru i sad to jednostavno ne mogu otkazati.— Biste li mogli premjestiti klavir na drugo mjesto?— Na to sam već pomislio, ali kamo? Salon je praktički zakrčen dugim kredencom. Osim toga, jeste li kad pokušali pomicati klavir? To, bogme, nije šala.— Samo privremeno ...— Da ste mi samo rekli prije dva tjedna, prije nego što je Dvora počela s lekcijama, možda bih i mogao što učiniti za našu rusku braću, ali je sad prekasno. Jeste li pitali susjede?— Jesam.— I?— Violina. Truba. Kontrabas.— Da, da, tako vam je to. Ali, uostalom, a jesu li meni što dali kad sam došao ovamo?— Trosobni stan.— Samo dvo-i-polsobni. Ako se ne varam, ti vaši Rusi navikli su na posve drukčije životne uvjete. Oni su vam puka sirotinja, vjerujte mi.— Znači, nema ništa od toga?— Nisam to rekao! Ja sam uvijek spreman na žrtve, ako su nužne! čujte, pa zar ne plaćam porez?— A osim toga?— Osim toga, treba mi mir u kući. Ti ljudi ustajui plešu po cijeli dan. »Oči čornije, oči čornije«, da izludite od toga. Uz to, svaki ima po troje ili četvoro djece. Jednostavno, nisu kao mi ostali.— I što ćemo onda raditi?— Da, to je zbilja problem. Plaćate li što onima koji ih uzmu?— Ne plaćamo.— Onda ne znam.— što, da ih pošaljemo natrag?— Bojim se, u takvoj situaciji...— žalosno je, zar ne?— Samo privremeno. Nadam se da će za koju godinu moja kći završiti s lekcijama, ili će možda gospodja Pressburger otići u mirovinu...Okupljanje izgnanika sa sve četiri strane svijeta predivno je, tako reći epohalno dostignuće, ali je s jezičnoga gledišta stvorilo takav kaos prema kojem je Babilonski toranj obična potleušica od blata.U Izraelu se govori više jezika nego što ih ljudski rod zna. Velšanin neće najbolje razumjeti škota, a ovaj neće Amerikanca, ali izmedju njih ima više jezičnog afiniteta nego izmedju židova iz, recimo, Afganistana i židova iz Jugoslavije.Službeni je jezik naše zemlje hebrejski, koji je i materinski jezik naše djece — u svijetu jedini materinski jezik koji majke uče od djece. Službeni formulari moraju se popunjavati na hebrejskom, ali mi uglavnom čitamo na engleskom a govorimo jidiš. Učenje hebrejskog nije ništa teže od učenja kineskog. Prosječan se doseljenik za svega tri-četiri godine, u najgorem slučaju, osposobi da prolaznika upita na tečnom hebrejskom:— Biste li mi, molim vas, rekli koliko je sati, ali na engleskom?Kad ima posla s vlastima, gradjaninu dobro dodje znanje hebrejskoga kako bi ga razumjeli. A još bolje mu dodje neznanje kako ga ne bi razumjeli. Ovo mogu dokazati iz vlastitog iskustva, onim što se meni dogodilo u jednom uredu.

OPERACIJA BABILONMorao sam obaviti neke sitne formalnosti oko uvoza rendgenskog aparata. Dakle, otišao sam u Ministarstvo alopatijske razmjene da pitam mogu litpoklonjenog od rodjaka u inozemstvu, iako nisam liječnik, ali bolujem od bulboznog duodenitisa pa mi valja svakog časa slikati želudac.U ministarstvu je sve išlo kao po loju. Na šalteru za informacije me neki mladić (koji je zamjenjivao strica što je bio otišao na vježbu rezervista) otpremio neka probam u sobu 1203, odakle su me vratili u sobu 4.Zatim sam obišao sobe 17, 3, 2004, 81 i 95, i na kraju stigao do sobe 504, to jest ureda dra Bara Cvanida, savjetnika bez portfelja za poslove rendgen-aparata. Pred njegovim vratima nije bilo ni žive duše, ali me upozoriše da u sobu mogu ući samo ako imam cedulju s brojem. To zato da se ne bi stvarali neugodni repovi. A brojevi su se dijelili u sobi 18.Kad tamo, pred sobom 18 strahota od repine! Izračunao sam u tren oka: brzinom od trideset sekundi po glavi, plus po jedan padobranac na svaka tri gradjanina pokorna, mogao bih doći na red otprilike za pet-šest godina, što je, priznat ćete, prilično dugo vrijeme čak i u ovoj zaguljenoj ekonomskoj krizi.Kako sam od rodjenja pomalo podmuklica i sebičnjak, ušao sam u susjednu sobu 17 i kroz nju bezobrazno upao u sobu 18, gdje su se dijelile cedulje s brojevima.U tom trenu u sobi nije bilo nijedne stranke, samo neki krupan činovnik očiju kao u guštera koji se na moj neočekivan upad prenuo i bez pardona maršnuo me van:— Nema upadanja sa strane! Neću vas primiti! Zar ne vidite kolik je rep vani? Morate stati u red kao i svi drugi!U takvoj situaciji morate munjevito smisliti nešto— Bulbozni — razvukao sam naziv svoje bolesti — bulbozni duodenitis.činovnik je bio ignorant u medicini. Zinuo je i zabuljio se u mene.— što? — reče. — Tko? Zašto?Nato mi se upali žarulja koja bi, po mom rezonu, mogla revolucionirati izraelske repove.— Dvargichoke plokay gvichkir? — upitam činovnika smiješeći se ljubazno. — Shmusek groggy. Lati ten?1To ga je ubilo u pojam.— Redste jidiš? — upita me. — Efsher redste Speak English?— Dvargichoke plokay.— Redste francais?— Gvichkir u mugvichkir.činovnik ustade i pozva blagajnika iz susjedne sobe.— Ovaj jadnik ovdje zna samo madjarski — reče svome kolegi. —Ti si iz Transilvanije pa vidi možeš li dokučiti što bi to htio.— Haver — obrati mi se blagajnik — te mit akarol mama?— Dvargichoke plokay — odmah dočekam. — Latiten?Blagajnik je onda pokušao s rumunjskim i rutenskim, pa je slegao ramenima i prepustio me sudbini. S trećeg kata sišao je neki bljedunjavi službenik iz Odjela za procjenu kalorija te me ispitivao na arapskom, turskom i nizozemskom. Naravno, držao sam se svoga dvargichoke i tužno širio ruke. Zatim je s drugog kata došao inženjer koji je brzo izredao sve slavenske jezike. Ništa.1 Da ne bi bilo nesporazuma, ovo nije hebrejski nego bezveznoPoslužitelj koji je raznosio čaj slučajno je znao finski. — Shmusek — ponovio sam očajno. — Shmusek groggy\ — Jedan savjetnik s akademskim obrazovanjem pokušao je s latinskim, a onda mi se generalni direktor za kontrolu riže obratio na retoromanskom. — Gvichkir.— Neka nepoznata žena zablebetala mi je na talijanskom, španjolskom i japanskom, a onda su pozvali portira, doseljenika iz Afganistana, koji me oslovio jezikom svoje rodne grude i nečim nalik na etiopski.Dok je na red došao jedan knjigovodja, inače Pigmejac-kanibal, s narječjem plemena Gnu-gnu, oko mene se bio stvorio popriličan krug ljudi koji su pokušavali pogoditi odakle sam i što bih htio.Blagajnici su se kladili da sam neki Indijanac mješanac, a drugi su tvrdili da ću prije biti Eskimac, ali je to kategorički demantirao direktor Istočnoevropskog ureda koji je i sam bio Eskimac.Pozvan telefonski, kontrolor nestalih zaliha robe pokušao je raščistiti situaciju na malajskom, ali je naišao na neprobojan zid mojih dvargichoka. Došao

je koordinator javnog razočaranja s aramejskim. Plokay. Slijedili su valonski i baskijski. Mugvichkir. Zatim norveški, papuanski, grčki, portugalski, tibetski, ladino, svahili, letonski, volapiik... Nula. Ni makac.Kad se sve živo iznemoglo izvalilo po podu oko mene, prišao sam ležerno stolu onog činovnika i, kao da sam to tek sad otkrio, uzeo jednu od cedulja s brojevima što su ondje bile rasute. (Sjećate se? Radi toga sam bio i došao ovamo.)— Pa on hoće broj! — Dobra se vijest munjevito raširila mračnim hodnicima. — Broj hoće! Konačno! Broi! Alelnia! ______......„.........................Silom sumi gurnuli u ruku još jednu cedulju, pa su mi čestitali tapšali me po plećima i grlili, a čini mi se da mi je kontrolor čak poljubio skut kaputa... Svima vlažne oči... Opće oduševljenje zbog tog čudesnog okupljanja izgnanika. (Poslije ću po džepovima naći još desetak cedulja.)— Dvella — progundao sam, i sam malo ganut. — Dvella.1Svaka čast izuzecima, ali poznavanje hebrejskog jezika ipak gradjaninu naše zemlje predstavlja ključ za pun i sretan život. Stoga je poželjno da novi doseljenik progovori jezikom zemlje od trena kad se iskrca, pa makar mu rječnik bio ograničen na pet osnovnih izraza: »šalom«, »hvala«, »molim«, »zašto«, »idiote«. Ako slučajno nauči i šesti, e, tek smo onda nadrljali.POZIV ZA SELEKTIVNU IMIGRACIJUNedavno sam morao nazvati Weinreba, ne sjećam se zašto, a uostalom, i nije važno. Samo znam da sam mu htio skresati svoje. Nazovem mu kućni broj i ondje netko podiže slušalicu.— Halo — zapiskutao je prestrašeni ženski glas. — Halo.— Halo — kažem ja — tko je tamo?— Ne znam. Ne zna niko.— Ja pitam tko sad govori tamo.— Amo?— Da, tamo.— Ja govori, halo.— A tko ste vi?— Novo metla.— Molim vas, dajte mi gospodina \Veinreba.— NVeinreb? Kuda?— Na telefon.. ^, =tt- Da. čeka maln....... ^..„^.....................,.......— čekam.— Halo.— Weinreb?— Ne. Novo metla.— Molio sam vas da mi dadete gospodina Weinreba.— Gospon, govori po rumunjsko?— Ne! Molim vas, dajte mi gospodina Weinreba!— Da. Halo... ne može sada.— Zašto? Nije kod kuće?— Ne zna, halo.— Kad će se vratiti?— Ko?— Weinreb! Kad se vraća kući? Gdje je NVeinreb?— Ne zna — zajeca nova djevojka. — Ja došla od Rumunjska.— čujte, djevojko moja — nato ću ja blago — želio bih govoriti s gospodinom Weinrebom. Kažete da nije kod kuće. Dobro. Ne znate kad će se vratiti. Dobro. Ali, valjda mu možete reći da sam ga zvao, je li tako?— Samo malo — zavapi žena — halo.— što je sad?— Ne može kasti, gospon.— Zašto ne možete?— A ko to NVeinreb?— Pa što vi meni »ko to«? Zar ga ne znate?— Govori po rumunjsko, gospon? Samo zerica?— čiji je to stan?— Od gazda. Halo?

— Koji je broj?— Kuća broj sedamdeset tri, drugo kat.— Pitam koji je broj telefona.— Ne zna.— Zar ne piše na telefonu?Poseban problem predstavljaju židovi koji još žive u arapskim zemljama. židovu koji živi u Kairu mora biti malo neobično da se prigodom Pashe moli: »Slava Svemogućem Gospodinu koji nas je izveo iz Egipta, zemlje ropstva.« Nije čudno ako takvima nije sve bistro u glavi.FRANgOIS MOSTOBRANNaš dramatičan susret sa šeikom, sinom užarene pustinje, dogodio se prije mnogo godina u jednom malom restoranu u Aveniji MacMahon, nedaleko od Slavoluka pobjede. U tom restoranu našli smo se pukim slučajem, jer je u Parizu svaki restoran »najbolji«, ali smo imali nekih problema s dešifriranjem zakučastih galskih izraza u jelovniku. Zato smo zamolili konobara neka nam kaže kakvo je to jelo duga imena koje završava s Marijom--Antoanetom. Konobar nam je ispalio brzometnu paljbu francuštine, od koje, na žalost, nismo razumjeli ni slova. Samo smo se gledali u očaju, a onda smo odjednom začuli na perfektnom hebrejskom:— To vam je samo hladna plata.Iznenadjeni, pogledali smo čovjeka za susjednim stolom. Tih, sredovječan tip, elegantno odjeven, prilično tamnoput. A čudno se držao: izgovorio je ono nekoliko riječi i nastavio jesti i ne gledaiući naviše. žena i ia zdedali smo se začudjeno.— Oprostite — konačno odlučih osloviti neznanca — jeste li vi Izraelac?— Ne — on odgovori — ja sam Arapin.I nastavio je jesti. ženi se u ždrijelu zaglavila slana srdela a ja sam osjetio kako mi se sva koža ježi. čudna mi čuda: prvi put oči u oči s neprijateljem! Evo, spokojno sjedimo usred Pariza i mirno jedemo hladnu platu, a tko zna, možda ćemo se već sutra gledati preko nišana?Ipak mi je, kao rodjenom vitezu, čast nalagala da mu pokažem kako znam poštovati hrabrost protivnika koji je suočen sa sigurnim porazom.— Eselam alejkum.— Alejkumu eselam.Najdraža ženica i ja prestadosmo jesti, toliko smo bili uzbudjeni. Smijemo li uopće razgovarati s njim? Da nije to agent neke strane sile koji bi od nas htio izmamiti kakve vojne tajne, pa zato nastoji steći naše povjerenje predstavljajući se kao Arapin? Ali ne! čovjek je bio miran i sabran, plemenitost njegovih crta još su više isticale naočale s okvirom od kornjačevine na orlovskom nosu. U očima si mu vidio odraz onih širokih prostora pod vedrim nebom kojima je morao lutati taj slobodoljubivi sin pustinje. Mora da je šeik ili slična zvjerka.— Jeste li vi, gospodine, iz Izr... ovaj, Palestine?— Ne, ja sam iz Libanona.Napetost je donekle popustila. Druga liga. Dobro, bar nije Sirijac, hvala budi Alahu!— Ja sam dugo živio u vašoj zemlji - nastavi šeik na besprijekornom hebrejskom. — Prije rata.Oborili smo oči, silno smeteni. Možda je za sobom ostavio kuću, zemlju? Skupio sam hrabrost da nesretnom izbjeglici pokažem svoju dobru volju.— Ja se molim — tako ja njemu — da što prije dodje dan kad ćemo se opet moći uzajamno nnsier.ivati. ._.................._ .... .,.........................__.....,..,....._.............,jm is— Nadajmo se — odvrati šeik. — Mir bi koristio svima.— Naša je najveća želja da se sporazumijemo s arapskim zemljama.— Strpimo se pa ćemo vidjeti.To je bila atmosfera srdačne koegzistencije. Blago nama, kakvo predivno iznenadjenje! Kod kuće nas šopaju svakakvim bajkama o gorućoj mržnji i tome slično, a evo šeika gdje s nama priča kao da je naš čovjek.— Ne znamo tko će prvi potpisati mir s Izraelom— nastavim ja sa značajnim osmijehom na usnama— ali smo sigurni da će Libanon biti medju prvima. Sjenka osmijeha preleti preko šeikova lica.

— Možda. Iako Arapi nisu u stanju ni izmedju sebe sklopiti mir.— Arapske su države — ustanem ja u obranu naših dobrih susjeda — u fazi budjenja nacionalne svijesti i konsolidacije svojih individualnih putova.— Ma jesu vraga — tako će šeik. — Oni se jednostavno ne mogu složiti, i to je sve.Nema smisla poricati — bili smo zaprepašteni. Toliku nepristranost, toliku objektivnost nismo ni u snu očekivali od kralja pustinje.— čuj — šapne mi slatka ženica — mora da je kršćanin.Da, to bi moglo biti, oni su mnogo umjereniji.— Ako se ne varam, gospodine — počnem izokola — vi u svojoj zemlji imate vrlo jaku kršćansku zajednicu, zar ne?— Pa i nije baš tako.— Jeste li vi kršćanin, gospodine?— Nisam.— Znači, vi ste musliman?— Nisam... ., — Pa.Uq.slfe.onda? ..— A što biste htjeli da budem? židov, zna se. Sebe nisam mogao vidjeti, ali mi je ženino licebilo školski primjer manifestacije kratkog spoja u mozgu. čak je na tren zaškiljila.— Oprostite — izmucam — kažete da ste židov, gospodine?— A što ste drugo mislili? Sad mi je krv jurnula u glavu.— čuj, Yankele — riknem — što me onda puštaš da ti ga tu tupim o miru medju našim narodima? Zašto mi odmah nisi rekao da si židov?— Nisi me ni pitao.— Pitao sam!— Pitao si me jesam li iz Palestine. A ja sam iz Libanona.— Ali, za ime božje, nisi Arapin!— A zašto ne bih bio?Na usta mije izbila pjena. Kako se usudjuje tražiti od mene da ga smatram Arapinom? Dosta ti je da mu samo vidiš židovski grbavi nos i mutne oči, pa da znaš kako su i njegovi preci došli iz Egipta s tvojima u istom konvoju.— Ti nisi Arapin, stari moj — kažem mu —jer se nećeš tući protiv Izraela!— Mi smo izuzeti od vojne službe — prihvati šeik i nastavi: — Ali, što se ostaloga tiče, mi smo punopravni gradjani.Ubrzo smo od njega doznali da u Libanonu ima oko devet tisuća židova i da uživaju punu ravnopravnost i slobodu, samo što ne smiju slati stranu valutu u inozemstvo. I mogu biti što god hoće, samo ne vojnici, činovnici, suci, policajci, političari, nastavnici, poljoprivrednici, sportaši, odvjetnici, novinari, radio-spikeri i mujezini.— Pa što vam onda preostaje?__ PravitiI on proizvodi četke. Ima dvije tvornice u Bejrutu i predstavništvo u Parizu. Pola vremena živi kod kuće, a pola u Parizu. Najgore me dotuklo što se i on zove Ephraim.— Ali me zovu Francois — reče.— I mene su tako zvali u starom kraju.U to ime naručili smo rundu pića. Froike nam je ispričao kako je trgovao s Egipcanima. Dvaput je išao u Kairo i oba puta su ga Egipćani najprije uhapsili, pa ga pustili i dopustili mu da obavi svoj posao. Na jesen ide opet k njima na hapšenje. Kod kuće ima mnogo prijatelja Arapa. Pitao sam ga kako s njima razgovara o Izraelu. Drže se što dalje od te teme, rekao je Froike.— Ali ipak? — inzistirao sam.— Ipak, ništa — odvratio je Froike.— Ali imam rodjake u Haifi — pohvali se. — Doduše, ne mogu im pisati.— Zašto ih ne posjetiš?— Moglo bi se doznati, pa bi mi zabranili povratak u Libanon.— Pa što? Ostao bi u Izraelu. Francois se stao meškoljiti. Oblio ga znoj.— Znaš — napokon reče — mi u Libanonu služimo kao neki most izmedju židova i Arapa.Tada šeik ustane, kradomice se ogleda i na brzinu oprosti.— šalom, Ephraime — šapnem mu — do godine u Jeruzalemu.Mislim daje odsutno klimnuo glavom. Ali, više se nismo vidjeli. Iako smo radi

njega zauzeli grad.Istinska veličina jedne zemlje može se pouzdano procijeniti prema razini njezine televizije. Izraelska televizija ima kratak ali zato siromašan program koji se sastoji od škarta. A onima koji traže bolji televizijski program vlast odgovara da u Bibliji nema ni riječi o televiziji.SUPERPLEMENITO VINO— Dobar dan, gospodo. Mi smo predstavnici izraelske televizije. Došli smo u vašu zemlju da nabavimo igrane filmove za naš program.— Dobro došli, gospodo. Raspolažemo širokim izborom filmova za vas: akcionih, znanstvenih, ratnih, ljubavnih, pa krimića, napose onih s porukom o isplativosti zločina. Za kakve je filmove zaiteresirana izraelska publika?— Ankete pokazuju da su joj najdraži filmovi koji počinju izmedju osam i devet uvečer.— Imamo ih!— Samo čas, gospodo. Moramo vas unaprijed upozoriti da smo mi vrlo mala zemlja, okružena neprijateljima, stoga su nam sredstva za televiziju vrlo ograničena.— Zar se kod vas u Izraelu ne plaća televizijska pretplata?— I te kakva, samo što taj novac ide na subvencioniranje tekstilne industrije. A koliko ti— Pa, cijene nam se kreću prema godinama proizvodnje. Na primjer, filmovi iz šezdesetih godina su vam po dvjesta pedeset dolara. Oni iz pedesetih koštat će vas samo sto osamdeset dolara. Kakve su vam financijske mogućnosti?— Imate li što iz tridesetih?— Naravno. Imamo izvrsne filmove s Ramonom Novarrom, Glorijom Swanson i nezaboravnom Dolores del Rio. To su vam kao plemenita crvena vina kojima je bouquet sve finiji što su starija. Evo jednog hita s početka dvadesetih godina, Sotona tuge, o borbi američkih vlasti protiv krijumčara alkohola. Bela Lugosi u ulozi bezobzirnog ilegalnog proizvodjača.— Koliko košta?— Osamdeset dva dolara.— Imate li štogod manje aktualno?— Imamo. Plavi andjeo s Lionelom Barrvmo-reom. Samo šezdeset pet dolara.— Dajete li kakav popust nerazvijenim zemljama?— Na žalost, ne dajemo. Ali, imamo jednu raniju verziju tog filma s Emilom Janningsom u ulozi profesora. Možete je dobiti za svega pedeset jedan dolar.— Može li za petnaest dolara?— žao mi je, ali to je film za koji bi svaki kolekcionar dao ne znam što. Pitajte svoje prabake, gospodo. Pa i vaše starije bake jamačno se sjećaju tog filma. Uvjeren sam da će izraelska publika sa svojim profinjenim ukusom uživati u toj klasičnoj kreaciji.— Problem su sredstva, gospodo. Možemo li nazvati Jeruzalem i časak porazgovarati s našim šefom računovodstva?— Halo, Zvvanziger? Našli smo nešto vrlo pogodno, jedan gotovo novi povijesni film, a cijena mu je pedeset tri dolara. Pedeset tri, da, pedeset tri. Možda bismo mogli oboriti cijenu na pedeset dva. Ne, ovi ne razumiju hebrejski. Da, to je cijena, od pedeset dva do pedeset tri. Ipak, to je cjelovečernji film, ima cijelu špicu, ima režisera.. Oprostite, gospodo, gospodin Zwanziger pita imate li kakvu raniju verziju Plavog andjela!— čini mi se da imamo. Bit će iz 1917, s Mary Pickford i Douglasom Fairbanksom. Izvanredan film. Mnogo divne gestikulacije, izražavanja osjećaja, pa maksi-suknje...— Možemo li ga odmah dobiti?— Bez problema. Samo da pošaljem čovjeka u muzej i za jedan sat imate film.— Koliko taj košta?— Tri dolara po kilogramu.— Halo, Zvvanziger? Imaju jednog jeftinijeg Andjela. Sasvim plavog, da, perfektan... što? Ne, to nismo pitali... Oprostite, gospodo, gospodin Zwanziger pita je li to nijemi film?— Mislim da jest. Ali ima vrlo jasne titlove u ornamentiranim okvirima. Lijepo djeluju na televizijskom ekranu. Naravno, s klavirskom pratnjom.

— Gospodin Zvvanziger pita može li ga pratiti harmonika?— Svakako. Eto, svojedobno ga je afganistan-ska Kraljevska televizija prikazivala s pratnjom bubnjeva.— Imate li štogod klasičnije, recimo kakav rani Rudolph Valentino ili slično?— Veliku pljačku vlaka iz 1903, u tehnici braće Lumiere. četrdeset pet minuta. Samo dvadeset— A recite nam, gospodo, je li bilo filmova u devetnaestom stoljeću?— Na žalost, iz tog doba imamo samo zoožiro-skop. To je disk koji se vrti, a kroz otvore vidite konja u trku ili balerinu u plesu.— Je li kompletan?— Da. S petrolejskim svjetiljkama. četiri i pol dolara zajedno s kurblom.— Gospodin Zwanziger pita može li isplata u ratama.— Mislim da će moći.— Okej, spakirajte nam to.Talmud kaže: »Reda mora biti!« Zato je u Izraelu jedna od najpoštovanijih profesija redar, čovjek sa zadaćom da spriječi svako remećenje reda na javnom mjestu. »Gospodine, ovdje se ne možete zadržavati. Ovo je mjesto rezervirano za predsjednika vlade!« »Pa ja sam predsjednik vlade, prijatelju!« »Baš me briga ako ste i predsjednik vlade, ali odavde — odbijte!«NA VRATIMA TI čUVARE POSTAVIH, JERUZALEMENeku večer dodje k meni Stockler, tajnik Kluba veselih pajdaša, i reče mi:— U subotu imamo u klubu večer lake zabave. Bilo bi nam drago da nam održite predavanje na temu: »Ima li izvornoga izraelskog humora, a ako ga ima, zašto ga ne bi bilo?«— čujte — odgovorim — po mom shvaćanju, piscu je prva zadaća da piše.— Naravno — tako meni Stockler — ali vam ipak ne možemo platiti više od dvadeset pet funti.— Ma nije u pitanju novac...— Odlično! Onda smo se dogovorili. Pazite, počinjemo u šest i trideset.Stigao sam pred klub u šest i trideset. Ne volim se hvaliti, ali je dvorana bila puna pa su organizatori zaključali ulazna vrata pred kojom se tiskala gomila. Pokušao sam se laktima probiti, ali se željezne šipke na vratima pokazašenenrnhoinimaObišao sam zgradu, našao stražnji ulaz, polustakle-na vrata, a s unutrašnje strane visi plakat kojim se najavljuje moje predavanje te večeri. Iznad plakata zjapio je otvoren prozorčić. Pred vratima su se vrzmali neki mladi optimisti, a kroza staklo, bočno uz plakat, mogla se vidjeti dupkom puna dvorana sa gospodinom Stocklerom u napetom iščekivanju. Kucao sam neko vrijeme na vrata — ništa. Zalupam jače i eto redara, čvrsta macana, koji gurne plakat u stranu i poznatim internacionalnim znakom pokaže mi da se pokupim. Uprem prstom u se pa u plakat, pokazujući mu da sam ja taj predavač, a on digne lijevu ruku (očito je bio ljevak) i zaprijeti mi da će mi polomiti sve kosti. Od mladeži oko mene podigao se kor poruge jer da mi stari otrcani trik ne pali. A ja pojačam lupanje po vratima prateći ga ritmičkim udarcima nogom. Tad se vrata malo odškrinu i glavni redar odalami me po glavi metlom.— Nema mjesta! — zaurla. — Gubi se! Zateturao sam od snažnog udarca, ali nisamizgubio prisutnost duha.— Ja sam predavač — brzo mu dobacim i skočim u stranu. — Pustite me unutra, zaboga!— E, večeras mi tu ne ulazite ni da ste šef države! — zagrmi redar i zamahne metlom. — Mladiću, brišite ili zovem policiju!I neopozivo zatvori vrata, zaključa ih i navuče zasun.Sjeo sam na rub pločnika i razmotrio situaciju. Nije mi bilo ni nakraj pameti da odustanem. Bio sam pripremio predivno predavanje u kojem izlažem kako izvornoga izraelskog humora nema jer humorističke institucije nemaju podršku vlasti. Pljesak nestrpljenja iznutra potakao me na akciju. Otišao sam u ljekarnu preko puta i nazvao Klub— Da? —odgovori mi .nečiji grub glas. — Nema više mjesta.— Molim vas, dajte mi gospodina Stocklera.— Nemoguće, on je na predavanju. Zbogom. To jest, na mom predavanju.Vratio sam se na svoj položaj i ondje zatekao samo još jednog mladića sa spremnicom za harmoniku. Odmah smo se sprijatelji!. To je bio »bogat umjetnički

program« osobno, koji isto tako nije stigao da ude prije dizanja pokretnog mosta.Dvije glave znaju više od jedne, ali ni zajednički nismo uspjeli smisliti kako nadmudriti redarevu budnost. Albert — tako se zvao »bogat umjetnički program« — izvadio je harmoniku i udario u potpuri borbenih koračnica, ali mu je svirku nadglasalo burno zviždanje nestrpljive publike.Valjalo je nešto poduzeti pa kud puklo da puklo! Vratio sam se u ljekarnu i zatražio štogod čime bih mogao pisati po staklu. (Imao sam na umu onaj gornji prozorčić.)— Da niste predavač u klubu? — upita me ljekarnik.— Jesam.— Takvi se uglavnom služe ružem za usne. Kupio sam jedan »Poljubi me žarko«, pa sam seuz pomoć druga »Programa« popeo uz odvodnu cijev i na staklu prozorčića napisao golemim, jarkim slovima JA SAM PREDAVAč.Glavni redar i njegov asistent spaziše me i zgrabiše onu metlu, ali odskočismo od vrata prije nego što ih oni otvoriše.— E, jeste idiot — prekori me Albert u punom trku. — Zašto niste napisali naopako?Harmonika je bila strašno teška, pa mi je Albert sve predišući rekao kako bi već odavno digao ruke od toga da mu Stockler nije bio obećao sedamdeset net funti za Doounu Droerama. Kako smo projšjjkraj pošte, pade mi na um bogovska ideja. U pošti upitam službenika u kojem roku uručuju hitne telegrame.— Otkud da znam? on će mirno. »VANI SAM STOP«, napisao sam. »PUSTITEME ZABOGA STOP VAš PREDAVAč.«Vratili smo se do kluba, ali poštara nije bilo (što ti je naša pošta!). A u dvorani urnebes. Publika samo što nije demolirala dvoranu. Nismo smjeli oklijevati ni sekunde više.— Da provalimo? — upita me Albert promuklo. I ja sam vidio da nam nema drugog izlaza, odnosno ulaza. U jednom kutu dvorišta našli smo čvrstu gredu za skele, uhvatili je ispod ruke, stali na nekoliko koraka od vrata i onda se sa svojim udarnim ovnom zaletjeli u dveri tvrdjave. Prvi su nalet izdržale, ali su na drugi ispale iz šarki.Proboj je bio kratak ali žestok. Glavni redar navalio je na Alberta i srušio ga jednim udarcem svoje medvjede šape. Ja sam eskivirao stolicu što je poletjela na mene i pojurio u dvoranu u cik-cak liniji da izbjegnem granate. Glavni redar napusti tijelo »umjetničkog programa« i skoči na me s ledja, ali se dočepa samo moga kaputa koji prepustih njegovim šakama. Napokon provalih u dvoranu krvave ali neprignute glave.Stockleru je odlanulo kad me ugledao. Upitao me zašto kasnim. Rekao sam mu.— Da, to nam se dogadja koji put — priznao je Stockler. — Možda su naši redari prerevni, ali, vjerujte mi, da nisu, bilo bi i gorih stvari. Evo, na primjer, lani se pjesnik Melamed-Becker ugušio jer se htio uvući kroz cijevi klima-uredjaja.Stockler me predstavi publici koja me pozdravi izvanredno srdačno. Glavni redar i njegov asistent stajali su kraj pozornice i pljeskali mi frenetično.— Dame i gospodo — počnem — nema dvojbeZbog vjerskog karaktera naše zemlje, odnosno, da budem točniji, zbog živog sudjelovanja vjerskih stranaka u vlasti, u nas svadbe mogu biti samo tradicionalne, što će reći raskošne priredbe, s impresivnim rabinskim ceremonijalom i bogatom trpezom koja ima da zasiti falange izgladnjelih gostiju. To je jedno od onih, kako se zovu, skupo plaćenih zadovoljstava. U pravilu, troškove židovske svadbe snosi mladenkin otac, umjesto miraza, a onda briše u Belgiju i ostavlja za sobom hrpe čekova bez pokrića. Obred rastave neizmjerno je skromniji i jeftiniji, samo je stvar u tome što po pravilima igre najprije dolazi svadba.SVATOVAC POD SORDINOMU silnom smo uzbudjenju ušli u dvoranu gdje će se Amnon i Tamara vjenčati. Tjednima smo prije toga razbijali glavu što da kupimo mladome paru. Samo smo jedno znali — vazu za cvijeće nećemo uzeti jer je to odveć otrcano. Zato smo, ne gubeći vremena, pročešljali sve trgovine dok nismo našli nešto zaista zgodno — predivnu vazu, možda donekle i otrcan dar, ali što da radiš kad ne možeš naći ništa drugo? Svoj smo dar položili na stol uz ostale svadbene darove. čuvao ih

je neki mališan pospanih očiju, pa smo iskoristili priliku dok nas nitko ne gleda, te velikim slovima ispisali svoja imena ne samo na našem paketu nego i na povelikoj kutiji što je ležala kraj njega.Dvorana je bila jedna od najljepših u Tel Avivu, stnlnvi su hili krcati noslasticama.a u jednom kutu veselo je svirao mali sastav. Bilo nam je drago što nam mili prijatelji ulaze u svetu bračnu luku u tako divnoj atmosferi i tako haj--ambijentu. To će im se sigurno urezati u pamćenje i ostat će im utjeha u propasti što ih čeka. I medju ostalim prijateljima mladoga para vladalo je izuzetno raspoloženje. Vidjelo se da Amnonovo i Tamarino slavlje smatraju i svojim, iako su neke nevjestine prijateljice, kao na primjer crnokosa Lilly, bile još neudate i stoga, htjele-ne htjele, bile evidentirane kao usidjelice. U društvu je bilo i neke postarije gospode s kojih je tiho kapnula i suza--dvije, a toga ih nije bilo stid jer, uostalom, koliko se puta čovjek u životu ženi? U pravilu samo dva-tri puta, a više od toga rijetka je sreća. Ali ta statistika nije vrijedila za Amnona i Tamaru. što se njih tiče, jednodušno je mišljenje gostiju bilo da su oni idealan par gugutki.— Brak iz ljubavi — izjavi Gusti, nevjestin bivši momak. — Kako je lijepo otkriti da na ovom okrutnom svijetu još ima romantike!Lilly mu se toplo pridruži — ono dvoje doslovno luduju jedno za drugim. Isprva su se Tamarini roditelji protivili tom braku. Napokon, ona im je jedinica. Snivali su kako će se udati za nekoga vani i imati sve što joj srce želi. Ali je Tamara bila kratka i jasna: »Ili njega ili ćete vidjeti što ću učiniti!« Nije bilo druge, morali su pristati. Uostalom, momak zaradjuje strašnu lovu, a financijska situacija Tamarinih roditelja nije baš ružičasta.Pazi, stigla je Tamara! Baš je kao san. Onakva vitka, u djevičanski bijeloj vjenčanici, djeluje kao profesionalni foto-model. Oko glave blista joj aureola nevine ljubavi. Da, na toj se djevojci osjeća neka čistoća, neka dirljiva bezazlenost. To smo svinsiptili— Kako si mi lijepa? — dovikne joj Clarice. Lilly se nije mogla obuzdati a da je ne zagrli:— Predivna si!Clarice bi se kladila u što bilo da je mladenkina vjenčanica Fischerov model. Nakon vjenčanja, Tamara je može skratiti za desetak centimetara i imat će fantastičnu večernju toaletu. To je materijal od najmanje dvadeset funti po metru. Francuska svila, vidi se. Dobro, uostalom, kad će cura nositi haljinu koja košta kao pola mercedesa ako ne na svojoj svadbi? Naročito poslije svega onoga što je sirotica morala prepatiti.— Bolje ne pitajte — šapne Lilly. — što je ta djevojka prošla, to je za ne vjerovati! Njezini su se polomili da je prije odlaska u vojsku udaju za onoga košarkaša, i sve je već bilo spremno, a onda, kakva propast!— Ma šta kažeš! — mi ćemo na to. — A što?— Dobro, ali neka ostane medju nama! Točno tjedan dana prije svadbe jedna tobožnja prijateljica jadne Tamare otišla je do košarkaša. Znate već te prijateljice koje vas kobajagi tako vole a za ledjima vas samo panjkaju. E, ta je košarkašu servirala svakakve bljuvotine o Tamari, ali momak, naravno, pošten čovjek, nije povjerovao ni riječi od toga, samo je upitao Tamaru je li to istina. A ona mu je rekla: »Ako ti vjeruješ da bi to moglo biti točno, onda nisi čovjek i bolje je da raskrstimo.« Momak se htio ubiti, htio se objesiti, ali kako je od košarke izrastao, strop mu bio prenizak, pa mu se izjalovilo. A jadna se Tamara propila. Momak ju je molio da jednostavno okrene list, ali mu je ona odbrusila da je prekasno, mali moj! Mislim da su se i dalje strašno voljeli, ali je onda ona imala avanturu s nekim kapetanom, a poslije je išla od ruke do ruke.*.^_ Ta io "jViiHci vaolnvilsi maln mira i nr>ninkn' ......_ _U medjuvremenu stigao je mladoženja: pristao, preplanuo mladić u tamnom odijelu, privlačnih, lijepih crta lica.— Nije li mladji od nje? — upita Gusti, ali su ga ostali odmah ušutkali. Pa što, bit će najviše koja godina razlike! Zar je to važno? Tamara se jednako dobro drži a još je prošla kuru uljepšavanja. Nas je drugo kopkalo: od čega taj Amnon živi? što zapravo radi po cijeli dan?—- Ništa — javi se jedan gospodin s lulom. — ženi se.

— Znate ga?— I te kako! To je običan gulanfer. Kladim se da je i ono odijelo na njemu unajmljeno.— Jadna Tamara! — sažalimo se na mladenku. — Pa od čega će živjeti?— O, za to ne brinite. Zaposlit će se kod njezina oca — podrugljivo će onaj s lulom. — A taj će dobiti prvoklasnog zabušanta.Pa da, tako se danas radi. Kiptjeli smo od ogorčenja. Ti boga, ta propalica ne zna ni koze čuvati, a takav je besramnik da će živjeti na tastovoj grbači! Pogledi nam podjoše za jadnim ocem jadne Tamare. Stajao je kraj rabina i sastavljao svadbeni ugovor. Hm, tu smrdi na vjenčanje per mus. Otac kao da je prilično uzrujan. A zbog čega?— On je tipičan nouveau riche— šapne Gusti. — Zgrnuo je gomilu para s tekstilom i sad kćeri kupuje muža.Za našim ledjima netko je pričao škakljive detalje o poslovnim maherajima staroga. Stalno se svadjao sa svojim ortakom i jednog dana je ortak nestao pod tajanstvenim okolnostima. čak se i policija umiješala. Kažu da je bilo i sablažnjivih otkrića, ali što sve to sad vrijedi? Važno je da je monsieurn 7A/pV'jn« ta iurlnn Tamani Nazdravlje mu bilo! Ali mora da je strašan škrtac. Pa je li ovo neka dvorana? Zar nije mogao naći ništa pristojnije u cijelom Tel Avivu? Samo pogledajte što je po stolovima: par užeglih sendviča, koja slana srdela, salata s majonezom i narančin sok. Zar Amnon i Tamara nisu zaslužili ništa bolje od ovoga? A slatki su ovako zajedno, zar ne?— Tamara kao da je propala — Lilly će zabrinutim tonom. — Preuzela je sve manire stare cure. Pazite što vam kažem, najpametnije je u brak ući s prvom ljubavi.— Ah, sretna je, a to je najvažnije — Clarice ustane u obranu svoje prijateljice. — Iako sam joj milijun puta rekla neka za nos uzme tamniji puder, da joj se ne vide tragovi plastične operacije.— što? — zbijemo se oko nje. — što ste rekli?— Ma zar ne vidite? Grozno! Toga bi kirurga trebalo otpremiti na robiju, ja vam kažem!Sad su se gosti skupili oko svadbenog baldahina. Gulanferova mamica i tatica tresu se od uzbudjenja. što je ovo? Grle one nouveau riches a ništa ne govore! čudno. Kažu da im ta partija nije baš po volji; nadali se da će im sin upecati što bolje. U strogom povjerenju, znate, ali se oni ne mogu kriviti za ovo. Gulanfer ih je postavio pred jait accompli.— Mućnimo malo glavom — tiho će onaj s lulom. — A zašto su toliko požurili sa svadbom?— Da, zbilja, zašto?Kakvo naivno pitanje! Na usnama gostiju lebdio je znalački osmijeh.— Uostalom — javi se Gusti — mislim da se sada može govoriti o tome. Pa to zna cijeli grad. Zimus je Amnon pobjegao od kuće. Njegovi su uzeli detektiva. Našli su ih mrtve pijane u nekom prenoćištu u Jaffi. Tamarin brat htio ga je ubiti. Izakuhala! Njezin se otac zakleo da će ga ustrijeliti kao bijesna psa ako se ikad usudi samo prići njegovoj kćeri.Amnon je prišao mladenki, nježno joj pogladio kosu i izmijenio riječ-dvije s njom.— U redu — reče Tamara. — Kako ti kažeš, dragi.Vidite, već se svadjaju! Kako je to tužno! Već sada! Vidi se da joj nije bilo druge. To joj je bila posljednja prilika. Više joj nije dvadeset, nego punih dvadest dvije, i zato mora biti kuš. Obred je počeo. Gulanfer se ukočio kao kip. Blijed je kao krpa! A Tamara, čini se da je razroka. Lilly mi šapće na uho da inače nosi naočale i sad je jadnica slijepa kao šišmiš.Mladoženjini roditelji stali su uz nevjestu. Lijepa ceremonija! Evo, sad joj gulanfer natiče prsten, vrlo skroman prsten, s obzirom na njegove pare.— A gdje će provesti medeni mjesec?— Oh, otkad su ga ispucali!— Zar je to važno? — naruga se lulaš. — Ovaj put tata Kirschner plaća ceh u hotelu.Podsjetili smo ga da Tamarin otac nije Kirschner. Tako smo otkrili da je on — to jest lulaš — ovdje greškom. Bio se uputio na neku drugu svadbu. No, kad je već došao, onda je i ostao. Amnon je petom skrhao čašu. Prema nekim promatračima, to je učinio s jedva prikrivenim bijesom. Iz jednog kuta odjekuje histeričan

smijeh. Svi pogledaju onamo. To je opet druga priča. Kažu mi da je ona cura ondje hodala s gulanferom pune dvije godine, a kad joj je počeo rasti trbuh, na brzaka se udala za nekog stranog diplomata. No, nastavila je s gulanferom kao da ništa nije bilo, a onda je gulanfer doznao da diplomat sve to vrijeme zna za njega, i to ga jesve dok mu Tamarin tata nije zaprijetio revolverom u ruci.— I koliko će taj čekati da je prevari? Upravo ono štu su svi mislili još otprve. Bilo jeneizbježno da netko postavi to pitanje.— Ako mene pitate — reče lulaš — tri mjeseca, i to u najboljem slučaju.Gusti bi se okladio na tjedan dana. Lilly je bila skroz pesimistična.— Tamara nije tako glupa kako izgleda — šapne nam. —Sinoć mu je lijepo rekla: »Amnone, ja znam za koga se udajem. Samo što ću radije biti raspuštenica nego usidjelica.« I bogami ima pravo.Stan je na njezino ime. Clarice usput spomene da zna jednog dobrog odvjetnika, za svaki slučaj.— Vidjet ćemo — progundjaju gosti. — Nikad se ne zna.Gledali smo ta dva mlada čudovišta. Kao, stupaju u brak. Ljube se nježno, glume, ali im je okrutna sudbina jasna svakome koji ih gleda. Obred je završen. žurimo do mladenaca, obasipamo ih najljepšim željama, cmačemo ih od srca.— Mazel tov! Mazel tov!1— Mnogo sreće i radosti u životu!— Dabogda sto dvadeset godina!— Trt, trt, trt...RAVNO IZ PRVE RUKEZnam da to nije nimalo hvale vrijedno, ali priznati moram: dok u rane jutarnje sate produktivni dio žiteljstva muški hiti na svoje konstruktivne zadaće, ja smognem tek toliko snage da se okrenem na drugu stranu i nastavim hrkati. Stoga čitalac može zamisliti što se zbilo s mojim unutrašnjim svijetom kad me jedne noći u sedam sati probudilo zvjerski ludo lupanje po vratima. Zateturao sam put vrata, ali ih je dotle Manfred Toscanini srušio i zahuktao se, u pidžami, u moj hodnik.— Shalom! — reče Manfred. — Jesi li čuo?— Nisam — odgovorim slijepljenih očnih kapaka. — Spava mi se.Okrenem se na svojoj osi i zateturam natrag put kreveta. A susjed me zgrabi za skute pidžame.— čovječe! — proštenje Manfred. — Digli su u zrak palaču Histadruta u Arlosoroffovoj ulici!1— Strašno — kažem — ni takva me eksplozija nije probudila.— Ni ja je nisam čuo — prizna Manfred. — Ali Kunstatter kaže da umalo nije oglušio. Dotrčao je k meni u pet sati, a onda se požurio da obidje blokove jedan, dva i tri, a ja sam preuzeo na sebe da obavijestim blokove četiri, pet i šest, kako bismospriječili paniku. Kunstatter kaže da se nad ruševinama još i sad dižu debeli oblaci prašine. Sa svih strana strše u nebo karbonizirane grede...Opis groznog prizora me zaprepastio, ali sam ipak uočio da mi susjed u tome nalazi neko zadovoljstvo, kao da ga je, recimo, šef potapšao po plećima. A to me raspalilo. Histadrut mi nije baš na srcu, jer njegove glavonje samo satima navijaju a na kraju opet ne znaš što bi htjeli reći — ipak, to nije razlog da se raduješ što je uništen Kremlj u Arlosoroffovoj ulici.— Stani malo, Toscanini — kažem. — A što se tako veseliš? Kakva korist od toga?— Znaš, obišao sam sve stanove u blokovima četiri i pet, ali ondje nikome nije palo na um da me pita tako nešto. — Moj se susjed namršti. — Ne veseli me, ali ja ipak vidim dalje od nosa. Kao stari član Histadruta, kažem ti da nam ne škodi ako nas koji put podsjete da u ovoj zemlji ima i drugih snaga. Naravno, šteta zgrade.1 Kakva katastrofa!Dotle sam se sasvim razbudio. Otvorio sam prozorske kapke i zažmirio u vanjski svijet. Jutro se veselo gizdalo medju zgradama u susjedstvu. S mora je puhao svjež povjetarac. Rublje gospodje Kalaniot već se sušilo na mojoj anteni. Dva su se psića motala u krugu hvatajući se za rep. U daljini se netaknuta dizala palača Histadruta. Raznosač novina upravo je prolazio na biciklu ispred naše kuće — po običaju kasno.— Oprosti što te prekidam — okrenem se Manfredu — ali eksplozija palače Histadruta valjda je još u fazi planiranja. Eno ti palače!

Manfred Toscanini naglo ušuti, stane vrtkati jednim stopalom i ne pogleda me u oči.1 Sjedište Histadruta, tj. sindikata, koje su obični ljudi nazvali »Kremljom«, raskošno je i golemo zdanje koje opremom odgovara1 Tipičan socijalistički fenomen. Dragi su ti sindikati jer si socijalist, ih nti mi-.vt»č cmicliti if»r (i if mr«ln Kiti r*i-OMni7ir^n ,. _ ^. *,...... ...,..»— Palača Histadruta je čitava — kažem. — čuješ li me?— čuo sam te. Nisam gluh.— Onda izvoli pogledati.— Neću. Nema potrebe".— Zašto?— Jer je noćas odletjela u zrak. Kakva katastrofa!— Ali eno je, gledam je rodjenim očima!— Dosta! — ražesti se Manfred. — Jesi ti tvrdoglava mazga! Nije ti jasno da imam informaciju iz prve ruke?Na tren mi se malo zamuti u glavi. Susjed me pogleda bijesno, a onda mu se u očima pojavi sućut.— Smiri se — potapše me po ramenu. — Palača je sravnjena sa zemljom. Sam bog zna tko je to izveo. Sa svih strana karbonizirane grede...Mrak mi padne na oči.— Idi do vraga! — dreknem. — što si tu stao i melješ jedno te isto kad možeš prići prozoru i sam se uvjeriti?!— Nemam se što uvjeravati. Meni je Kunstatte-rova riječ dovoljna.— Ma neka Kunstatter i sto puta kaže...— Stani! — cikne Manfred. — Hoćeš reći da Kunstatter laže? Dobro! Da znaš da ću mu reći. Hoću, bogami! Taj će znati kako će te natjerati da to poližeš, budi siguran!— A tko? — izgubim strpljenje. — Tko ti je taj Kunstatter?— Eto vidiš! Gospodin uopće ne zna tko je Kunstatter, a dere se iz sveg grla daje lažljivac! Nisi li malo pretjerao?Rasplačem se. Manfred me sućutno pogladi po kosi.— Mogu ti dovesti očevice — reče. — Ljude kojiod cijele zgrade ostale samo karbonizirane grede. Kakva katastrofa!— Ali s ovog prozora...— Ako baš hoćeš znati, to su objavili i na radiju!— Na kojem radiju?— Kunstatterovu! Još je gotovo nov, marke Philips...Na tren se pokolebam. Pa, ljudsko oko može i pogriješiti, a Kunstatter ostaje Kunstatter... što! Bacim se na Manfreda Toscaninija, zgrabim ga oko pasa i nadljudskim naporom dovučem ga do prozora.— Gledaj!— Nije potrebno. — Moj se susjed otimao u mom stisku, zatvorenih očiju. — Da sam htio, mogao sam gledati i sa svoga prozora. Ali je Kunstatter detaljno ispričao...Opalim ga po trbuhu.— Jesu li je digli u zrak ili nisu? Da li sad ondje stoji ili ne stoji?— Stoji... sad.— Kako to misliš »sad«?— Noćas su je digli u zrak a jutros je opet izgradili.Tada se Manfred ote iz mog zagrljaja, opsova i odjuri na svjež jutarnji zrak da nastavi izvršavati svoju zadaću. Odgegao sam natrag u krevet, gdje sam sanjao kako isprobavamo neko novo nuklearno oružje pa je netko krivo spojio neku žicu i cijeli se svijet raspao u prah i pepeo. Samo je palača Histadruta ostala čitava. Uostalom, zbilja ne vidim zašto se takvo nešto ne bi moglo dogoditi. Morat ću pitati Kunstattera. iin<:tiitti=»r'j HaOd svih osobina koje nas krase, jedna od najljepših je naša neslomljiva ljubav prema tradiciji. židovi ponosno tvrde kako je naša vrsta preživjela samo zahvaljujući tome što smo se najpokornije držali Zakona. Ako je tome tako, onda je doprinos ovog autora tom preživljavanju bio zaista minimalan.COSI FAN TUTTINije ugodno znati da si nekome upropastio sreću, pogotovo ako je riječ o nedužnu

neznancu. Da budem konkretan, junak ove priče je Joseph, za koga prije nisam znao ni da postoji, a čiju sam budućnost i bračnu sreću uspio uništiti za sva vremena. I to za samo nekoliko minuta.Počelo je tako što mi je u stan došla neznanka od četrdesetak godina te mi izverglala, s nešto slabijom dikcijom pri kraju zbog akutnog manjka kisika, ovu tiradu:— Oprostite gospodine što vam smetam jer se zapravo i ne znamo ali znate sad bih se mogla udati za Yossija ali to što vam govorim vi ne znate da sam se ja rastavila od prvog muža a zašto nema veze i ne pitajte me stalno je bio pijan i kupovao darove drugim ženama ali Yossi ne pije a puno para zaradjuje i ne bavi se politikom pazite što vam kažem jer on nije ovdje od jučer a ima dobar posao trguje tekstilom i hoće odmah dijete neće da čeka jer \;iSp> niip tnl-r> mlurl ali ip visok hev rliake na slavi inegdje ima stan ne sjećam se adrese svakako nas morate jednom posjetiti učinit ćete nam tu uslugu je li tako?— želim vam sve najbolje, gospodo — kažem ja, tek radi vlastite sigurnosti. — Neka vam brak donese svu sreću za kojom svekoliko čovječanstvo žudi. Shalom, shalom i javite mi se kojom dopisnicom.— Hvala vam gospodine ali vam još nisam rekla ono važno a to je da Yossi ovdje ima prijatelje samo starosjedioce kao on a oni ne mogu pred rabinom svjedočiti da nije bio oženjen u svijetu iako nije a vi ste ovdje došli kasnije i vi ste novinar i to je dobro jer tako možete svjedočiti za nas oboje.1— U redu — odvratim — to ću vam ja napisati...— To nije dosta jedan Yossijev prijatelj napisao nam je uvjerenje da je on neoženjen na memorandumu Metro-Goldwyn-Mayera i to je napisao na američkom jer je tamo zaposlen ali je rabin rekao da čovjek mora k njemu osobno i hvala vam unaprijed što ste tako ljubazni ja redovito čitam vaše priče zadnja je bila nikakva2 zato sutra ujutro u devet preko puta kavane Passage nadjemo se pred rabinom oprostite ali žurim ja sam Shulamit Ploni drago mi je što smo se upoznali.Nisam baš od sorte koja rado čini usluge, zato što je to obično skopčano s gnjavažom, ali sam taj put1 Prije obavljanja obreda vjenčanja, rabin se uz pomoć pouzdanih svjedoka mora uvjeriti da stranke nisu vezane kakvim ranijim brakom. Za tu sitnu uslugu uglavnom se obraćamo susjedu zato što mu cijelu godinu držimo maslac u našem hladnjaku. Naravno, u takvom svjedočenju ima nekih elemenata rizika, jer tko nam jamči da dotična stranka nije još u braku, ali tu uslugu svejedno rado obavljamo jer bismo se jednog dana i sami mogli naći u sličnoj situaciji.2 što je, naravno, ordinarna laž. Dapače, to je bila vrlo smiješnashvatio da je sudbina dvoje zaljubljenika u mojim rukama, a osim toga, kako rekoh, bilo me strah gospodje Ploni. Točno u devet sati nacrtao sam se pred glavnim rabinatom gdje me visoki ćelavac ovako oslovi:— Jeste li vi svjedok?— Jesam — odgovorim — pa što onda?— Požurimo. Podvornik je već zvao. Shulamit će odmah doći. Traži nekog prolaznika koji bi htio njoj biti svjedok. Sve će biti gotovo za par minuta. Morate reći da me znate još iz Podvolozske i da se nikad nisam ženio, ni na minutu. To je sve. Samo stvar formalnosti. To svi rade. U redu?— U redu. Ali recite mi, zbilja se nikad niste ženili?— Nikad. Zašto bih tražio svraba?— Tako. Samo, ja nikad nisam bio u tom vašem mjestu, kako se ono zove...— Hochem.1 Zar niste novinar? Samo recite da ste bili reporter u Podvoloszkoj i da ste godinama pisali o meni.— Neće mi vjerovati.— Zašto ne? Mislite da ovdje svatko zna što je to reporter?— Još nešto. Ne mogu upamtiti ime toga mjesta koje počinje sa »P« ...— Vrlo važno, onda recimo da smo se upoznali u Brodvju. I to je u Poljskoj.Brody mi je bilo lakše upamtiti, morao sam se samo sjetiti Benjamina Brodvja, bivšeg predsjednika američke cionističke organizacije. Još sam, ne znam koliko puta, ponovio Yossijeve osobne podatke, a on mi je uz to obećao da će mi suflirati1 »Hochem« znači mudar, ali se zapravo tako ironično kaže nekome koji bi da ispadne pametan kao mi. a što ie očito aDsurdno.

ako zapnem. Ni slutio nije da mu je sudbina već zapečaćena.Uto je stigla Shulamit Ploni sa svojim svjedokom, pa me Yossi na brzinu još obavijestio da mu je prezime Kuchman. Podvornik me natjerao da pokrijem glavu nekim kričavim rupcem,1 te nas je bez ikakvih kerefeka uveo u rabinovu sobu. Našli smo se pred časnim bradatim patrijarhom koji je govorio s teškim aškenaskim akcentom. Rabin me najsrdačnije pozdravio, očito brkajući me s mladenkom, ali sam ga ja ispravio, pa je unio podatke mladenaca u debelu knjigu stoje ležala pred njim na stolu. Onda se opet obratio meni, kao da je u meni osjetio slabu kariku u namještaljki.— Koliko dugo poznajete mladoženju, sinko?— Trideset šest godina, rabine.— A je li bilo nekog vremenskog razdoblja, makar i najkraćega, da je veza izmedju vas bila prekinuta?— Ni minute, rabine.Sve je teklo planski glatko. Rabin je prihvatio »Brody« bez riječi, nije znao što je »specijalni reporter« pa je u odgovarajuću rubriku upisao »agencija za rezervne dijelove«, i na kraju je upitao:— I vi, dakle, sinko, tvrdite da mladoženja nikad nije bio oženjen ni u rabinatu ni na bilo koji drugi način?— Nikad.— Znate ga dobro?— Bolje ne bi ni valjalo.— Recite, sinko, je li mladoženja kojim slučajem potomak plemena Cohena?' Prema židovskoj tradiciji, glava mora biti stalno pokrivena, a u glavnom rabinatu pogotovo. U ovom slučaju, rubac je poslužio kao— Pa naravno! — odgovorim. — I te kako!— Hvala vam, sinko. Spriječili ste katastrofu — reče rabin i zaklopi svoju knjižurinu. — Ako tako stvari stoje, ovaj se muškarac nipošto ne smije oženiti ovom ženom. Jednome Cohenu' nije dopušteno da stupi u sveti brak s rastavljenom ženom.Shulamit Ploni histerično zajeca a Yossi me prostrijeli pogledom koji bi i tenk zdrobio.— Oprostite, rabine — promucam —ja to nisam znao, jer sam u inozemstvu išao samo u svjetovne škole. Molim vas da tu moju izjavu ne uvažite.— To ne može. Molim, izvolite otići. Yossi skoči kao furija.— Samo čas! — zaurla. — A biste li mene poslušali? Ja se zovem Kuchman i nikad nisam bio Cohen. Naprotiv, moji su preci bili beznačajni židovi, tako reći robovi.— Zašto je onda vaš svjedok rekao ono što je rekao?— Moj svjedok! Ha-ha-ha! Pa ja ga sad vidim prvi put u životu! Ne znam odakle mu ideja da bih ja bio neki Cohen!Rabin me zbunjeno pogleda preko ruba svojih naočala.— Istina. Upoznali smo se tek danas — priznam. — Zar mislite, rabine, da znam tko je on, i što je? Samo, nisam znao propise pa sam mislio, ako prodje za Cohena, da mu neće škoditi, dapače, možda mu to dobro dodje, dobit će popust na pristojbu za vjenčanje ili na kino-ulaznice. Vjenčajte ih, časni oče!— Ne mogu. Mladoženja bi mi morao dokazati da nije nikakav izdanak Cohena.1 Kohanim su bili vrhovni svećenici drevnog Izraela i od njih supotekli svi današnji Coheni, Kohni, Kishoni (?) itd. Njima bi, kao^ patricijima, jnpralo bili ispod častjda se žene rabljenom ženom.— Za ime božje — proštenje Yossi — kako mogu dokazati tako nešto?— To ja ne znam —odgovori rabin. —Dosad to nitko nije uspio. A sad, molim vas, izvolite napustiti ove prostorije.Vani sam za dlaku izbjegao linč. Yossi se kleo svim svojim slavenskim precima da će jednom poravnati račune sa mnom, a Shulamit Ploni je cijeli pločnik poškropila suzama.— Zašto ste nam to učinili? — jecala je. — što ste se gurali za svjedoka kad pojma nemate ni o čemu? Vi ste opasan kreten! Vi ste lažljiv svjedok, eto što ste! Sad se zbog vas Yossi ne može vjenčati sa mnom!Imala je pravo. Zlodjelo mi je bilo gnusno.Svaki je Izraelac obuzet opasnom manijom — razvojem zemlje. Samo što je židov lijen, pa će sklepati kuću u tri dana kako bi mogao do kraja tjedna prodavati zjake. Nakani li čitalac, pod utjecajem ove knjige, posjetiti Izrael, uvjerit će se na svoje oči kako i danas bolujemo od te kronične i neizlječive bolesti, od

graditeljske groznice. Padne li nekom ludjaku na pamet da podigne grad usred najgore pustoši, to se nikome neće činiti čudno. Istini za volju, imamo dosta takvih ludjaka. I gradova usred najgore pustoši.BLAUMILCHOV KANALU ludnici Bat Yam, Casimir Blaumilch, četrdeset-petogodišnjak i nezaposleni svirač okarine, u svojoj je solari bjesnio kao lud. Upravo prije pet minuta bolničarka mu je bila oduzela žlicu za obuvanje cipela kojom je kopao tunel za bijeg. Blaumilch je bio beznadan slučaj: pola godine ranije izgubio je razum kad mu je vlast odbila izdati izlaznu vizu pod izgovorom da je neuravnotežen.1 Odonda je bijednik stalno kopao tunele prema granici.Sad se odjednom smirio. Pala je noć. Blaumilch je tiho otvorio vrata svoje ćelije i šmugnuo van...Trkom je uhvatio autobus za Tel Aviv. Kad je stigao tamo, otišao je ravno u skladište poduzeća za cestogradnju. Nitko ga nije vidio kad je ušao.1 Mi smo jedina zemlja na svijetu koja ludjacima daje ulaznu vizu a onda ih više nikad ne pušta van - kako nas ne bi sramotili po bijelomTo je bilo u utorak.U četvrtak ujutro promet se zaglavio na raskršću Allenbv Roada i Rothschild Boulevarda.' U zoru se točno nasred raskršća stvorio šatorčić, a četiri su zardjale naftne bačve označavale da su »radovi u toku«. U šest sati pojavio se sredovječan radnik, tegleći novu novcatu pneumatsku bušilicu na benzinski pogon. U šest i pol pokrenuo je bušilicu pa je sva četiri kuta raskršća spojio dvjema metar širokim dijagonalama razrovana asfalta. Onda je otišao na gablec.U deset sati krkljanac je bio stravičan. Navodno se red vozila s kojih su paranoidno tulile sirene protegao sve do predgradja. Naokolo su galopirali pajkani iz konjičke policije, urlali naredbe lijevo i desno, ali su se ubrzo i oni stopili s uzavrelom masom motorizacije.U podne je na lice mjesta stigao ministar unutrašnjih poslova. Dvadeset dvojici nazočnih visokih policijskih funkcionara naredio je da po svaku cijenu uspostave red, a onda je, kipteći od gnjeva, krenuo u općinu. Naravno, autobusi nisu više vozili. Prva pomoć i vatrogasci skakali su na svaki poziv ali se nisu mogli probiti.Usred paklene buke samo je jedan čovjek sačuvao hladnokrvnost: radnik cestogradnje. »Drrfrr«, drndala je bušilica u snažnim šakama Casimira Blaumilcha dok se on polako ali neumoljivo probijao Allenbv Roadom prema moru.Ministar je potražio dra Kvbisheva, općinskog koordinatora za održavanje cesta, ali ga nije našao. Otišao je u Jeruzalem, a njegov zamjenik nije htio ni usta otvoriti bez njega. Ipak je ministru obećao da1 To jfi,U>člt4 koja bi se mogla usporediti s njujorškim kolodvorom

će narediti obustavu radova, ali tek kad se vrati dr Kuvbishev. U Jeruzalem je upućen brzojav.Gradonačelnik je dočuo što se zbiva, pa je svom tajniku naredio neka stvar ispita na licu mjesta. Tajnik je otišao u Allenbv Road, prošao trostruki policijski kordon, prišao radniku cestolomcu i, koristeći tren stanke u onom grozomornom drndanju, upitao ga kad računa da bi mogao završiti.Casimir Blaumilch najprije nije ništa rekao, ali kad je vidio da se ne može otarasiti te dosadne stjenice, dobacio mu je jedinu hebrejsku riječ koju je znao: Humor!'Gigantskim naporima, mjestimice uz pomoć suzavca, policija je uspjela uspostaviti kakav-takav red, oslobodila već gotovo krepanu konjičku policiju i zatvorila za sav promet kilometar i pol Allenbv Roada. O tome su obaviještene općinske vlasti i uprava poduzeća za cestogradnju.čim je dva dana kasnije primio brzojav, dr Kuvbishev se vratio iz Jeruzalema i zatekao pravi darmar u svom telavivskom uredu. Službenici su prekopali arhiv tražeći projekt o popravku bloka Allenbv-Rothschild. Našli su dva posve različita plana i nisu se mogli snaći koji je od njih pravi.Dr Kuvbishev je zatražio neka mu donesu oba plana. Našavši u njima da se spominje kanalizacija, uputio ih je Sektoru za kanalizaciju čiji je direktor upravo bio po nekom važnom poslu u Haifi. Planovi su mu upućeni po kuriru, a on ih je vratio s opaskom da tu mora biti neka greška jer da u Tel Avivu praktički i nema kanalizacije.1 Doslovno znači »dupe^ali prvo joj je značenje »blesavi iebivietar-U medjuvremenu je dr Kuvbishev premješten u Ministarstvo trgovine, a njegov

nasljednik, Haim Pfeiffenstein, proučio je pažljivo dokumente, obilježio ih velikim crvenim upitnikom i proslijedio Ministarstvu rada, sa zahtjevom da se utvrdi zašto se prišlo realizaciji projekta javnih radova a da nije konzultirana općinska vlast.Dotle je Casimir Blaumilch stigao do Ulice Rambat. »Drrrr«, drndao je nepopustljivo dan i noć, izmedju četiri pokretne zardjale bačve, a žitelji Allenbv Roada tužnim su pogledom mjerkali dragu im ulicu preobraćenu u asfaltni krš preko kojeg i pješaci muku muče.Najgoru je glavobolju zadavala totalna prometna zbrka izazvana eliminiranjem Allenbv Roada i Rothschild Boulevarda iz prometa. Sad su sporedne ulice bile zakrčene pa ih je valjalo proširiti. Pitanje sredstava riješeno je državnim zajmom. Naravno, glavni autobusni kolodvor morao se preseliti na sjever a zbog toga je trebalo sravniti sa zemljom kvart Rabbi Smuk.Na oštar prigovor ministra rada, Haim Pfeiffenstein je referirao gradonačelniku, a zatim upitao poduzeće za cestogradnju kako napreduju radovi. Direktor cestogradnje Piotr Amal obećao je da će ispitati stvar. Kopije te korespondencije upućene su židovskoj agenciji, Odjelu za useljavanje.Sad je Piotr Amal predložio da posreduje izmedju uprave Tel Aviva i Ministarstva rada i o toj odluci obavijestio izvršne organe sindikalne organizacije Histadrut, ah je gradonačelnik inzistirao da se najprije radovi obustave i o tome obavijestio autobusna poduzeća.Allenbv Road je izgledala kao da ju je stresla podzemna A-eksplozija. Sad je to bio dubok jarak,-,ma.A,, Ki-rl.i Mcf'jlt') i hptAna N^rl svim tim SUstalno lebdjeli oblaci fine prašine. Iz polomljenih vodovodnih cijevi šikljale su po dva kata visoke fontane. Na ulici gotovo da i nije bilo žive duše.U toj kritičnoj situaciji, Piotr Amal je dokazao svoju duboku političku mudrost. Pozvao je dra Kuvbisheva pa se, nakon četiri sata žestoke diskusije, s njim dogovorio da se radovi prekinu kako bi problem mogao ispitati jedan parlamentarni odbor. O tom su dogovoru cirkularnim pismom obavijestili Državnu kontrolnu komisiju i Predsjednika.Sav taj trud bio je zapravo suvišan. Dva tjedna prije Casimir Blaumilch bio je skrenuo samo malo lijevo i u četvrtak u zoru stigao na more.Ostalo je banalno.More je navalilo u novostvoren kanal, dotle poznat kao Allenbv Road, i ubrzo liznulo obalu na Rothschild Boulevardu. Grad je začas shvatio kakvi se potencijali kriju u novoj situaciji. Najprije su po kanalu počeli kružiti taksi-čamci, a odmah za njima je s privatnim gliserima nastao prometni krkljanac. »Allenbv Road« je opet oživjela.Na svečanoj inauguraciji kanala gradonačelnik je prerezao vrpcu, pa je izrazio svu svoju duboka zahvalnost radnicima cestogradnje koji su samoprijegornim i udarničkim radom, dostojnim svojih tradicija, ispunili plan mnogo prije roka. A onda je Tel Aviv prekrstio u »Veneciju Blistoka«.Izrael je nekom greškom socijalističkci zemlja, ali su mu veze s kapitalizmom nadasve srdačne. Zato svake godine sazivamo velike ekonomske konferencije na koje pozivamo židove milijardere iz cijelog svijeta te ih molimo neka nas pouče kako ćemo živjeti na njihov račun.žMIKAJ BOGATE!— Izvolite ovuda, gospodo.Delegati ekonomske konferencije izašli su iz Ureda za unapredjenje proizvodnje naranči i nastavili obilazak najgornjeg kata Ministarstva financija. Vodeni doktorom Bar-Bitzuom, ušli su u omanju prostoriju na dnu hodnika gdje su zaposlenom osoblju mahnuli neka samo nastavi svoj posao.— Lijepo — reče sir Isaac Wolfson gledajući oko sebe. — A što se ovdje radi?— Ovo je naš Odjel za prevenciju lakih profita — uljudno objasni dr Bar-Bitzua. — Sve je tu kompjutorizirano IBM-sistemom, kao što možete i sami vidjeti.Gosti su pogledom pogladili golemi kompjutor koji je zauzimao cijeli kut prostorije.— Tu nam se slijevaju sve informacije o pokušajima lakog bogaćenja — nastavi dr Bar-Bitzua. — Ova ekipa stručnjaka budnim okom prati svaku tendenciju takve vrste u našoj privredi.Doktor otkine vrpcu papira sa zujećeg teleprinte nročita nainoviiu viiest: Ove zims Uzemlji kupljeno previše kišobrana stop proizvodjači kišobrana ostvarili velike

zarade stop nužna hitna intervencija gotovo.— Vidite, na ovakvu informaciju naša ekipa odmah reagira — reče dr Bar-Bitzua. — Najkasnije po podne poslat će upute o povećanju poreza na svilu za kišobrane za dvadeset tri posto, a osim toga, razmotrit će se i druge mogućnosti povećanja nameta u toj branši.-— To ima svoj rezon — složi se lord Sieff. — A što će biti ako proizvodjači kišobrana nastave zgrtati profite? \— U tom slučaju, onernogućit ćemo ih povoljnim prognozama vremena. A nastavi li se ta provokacija, možemo posegnuti i za specijalnim porezom u obrambene svrhe na sredstva zaštite od kiše, bilo što, samo da spriječimo ekstraprofite u toj branši.Dobro — reče britanski milijarder Charles Clore — ali zbog čega ste zapravo protiv bogaćenja?— Odmah ću vam reći, gospodine — u povjerenju odvrati dr Bar-Bitzua. - Zato što je ono u apsolutnoj kontradikciji sa zakonima prirode. Naime, ni u životinjskom ni u biljnom svijetu nema ni traga nekoj perverznoj težnji za akumulacijom novca. Tom bolešću zaraženi su samo neki segmenti čovječanstva.— U tome zacijelo ima istine! — zamišljeno će barun Edmond de Rotschild. — Morat ćete pripaziti na nas!— Na tom području još nismo postigli savršenstvo — priznade dr Bar-Bitzua — ali u nekim naprednim socijalističkim zemljama, na primjer u Albaniji, Kubi i Mongoliji, vlast je uspjela do kraja iskorijeniti tu morbidnu težnju za naglim boga-— Pa, još imate vremena — utješi ga sir Isaac. — Uostalom, na kraju konferencije formirat će se koalicija s lijevim socijalistima i time bi to trebalo biti riješeno.U tom trenu je u području Haife na ogromnoj zidnoj karti počela žmirkati crvena signalna žaruljica, a kompjutor je obradio podatak za nekoliko sekundi. Kompanija za ekspres-proizvod-nju jarmulki Kirvata Motzkina upravo je tog jutra podijelila svojim dioničarima dividende od dvanaest posto. S tim otkrićem je automatski obavljena kontrola kompanije. Osnovana je prije tri godine s latinskoameričkim kapitalom, a prema svojeručnom ovlaštenju ministra financija, na komadiću papira prikvačenom za pravilnik imala je pravo na podjelu dividendi od dvanaest posto.— Formalno, imaju pokriće — reče dr Bar Bitzua — ali tko je onda mislio da će zbilja ostvariti dobitak?Problem je odmah riješen telefonskim dogovorom s Ministarstvom industrije i trgovine koji će odobriti slobodan uvoz jeftinih japanskih jarmulki.— Mi vodimo fleksibilnu ekonomsku politiku — komentirao je dr Bar-Bitzua. — Ako iduće godine ta tvornica propadne, mi ćemo bez krzmanja zabraniti uvoz stranih jarmulki. Mi nemamo ništa protiv tvornice sve dok ne stvara lak profit.— Naravno — složi se lord Greeen. — Samo se čudim što to ne uzimaju u obzir i sami tvorničari!— Pa, znate, ima tvornica koje su u tom pogledu upravo uzorne. Uzmimo, na primjer, veterane naše privrede, državne korporacije koje već desetljećima zadivljuju svojom zdravom gubitaškom politikom.Tu je dr Bar-Bitzua gostima pokazao kako specijalni elektronski uredjaj automatski briše svakiSad se naglo upalilo pozorno svjetlo na konzoli frizerskog sektora. Frizerke Jeannette, Gizi, Manci i Lili zaradjuju previše stop kakva sramota gotovo — javila je konzola. Automatski je porez na šampone povećan za 130 posto, a u Uredu za porez na dohodak odmah je alarmno zvono zazvrndalo tri puta, što je bio signal za provjeru svih poreznih prijava frizeraja za sve fiskalne godine od osnutka države do danas.— Za doba prije rata za nezavisnost ne interveniramo —objasnio je dr Bar-Bitzua. —Naša je politika da ograničimo miješanje države u život gradjana privatnika i da likvidna platežna sredstva usmjerimo u kratkoročne zajmove.Teleprinter izbaci novu vrpcu s podacima: Odvjetnik Avigdor Fleischhacker Ulica nacionalnih heroja 22 III kat kupio ženi kola stop otkuda stop svinja gotovo.Iz tih stopa krenula je specijalna potjera da ulovi profiterska kola. Druga je posebna ekipa brižljivo sastavila nacrt zakona kojim se odvjetnicima iz Ulice nacionalnih heroja zabranjuje kupovina novih kola za idućih pet godina, osim ako u tom razdoblju budu više od dvaput u inozemstvu.

— Vrlo lijepo — reče sir Sigmund Warburg, očito zadovoljan. — Glavno je ojačati privredu.— Hvala vam, gospodine!Delegacija izadje iz prostorije i zaputi se natrag, na konferenciju.— Izvrsno! — prasne u smijeh sir Isaac pošto su se vrata zatvorila za njim. — Svaka vam čast, doktore Bar-Bitzua, ideja s ovim cirkusom za nas bila vam je perfektna!— Kako molim? Sir?— Zar ovo nije bila zafrkancija? — upita sir Isaac.Dr Bar-Bitzua se kiselo nasmiješi:Fakat jest, ma koliko bio žalostan, da su urednost i točnost u izravnom razmjeru s geografskim položajem. što više idete na sjever, u one sretne zemlje koje su blagoslovljene svježijim podnebljem, i vlakovi i avioni i satovi sve su točniji, i pošta i vaši dišni organi pravilnije funkcioniraju, a radnici u pravilu rade. Nemojmo zaboraviti da je Izrael suptropska zemlja.NEUHVATLJIVI GINGERPrototipu našeg aviona »Arava«, inače odličnom domaćem proizvodu, dogodio se sitan peh. Nekoliko dana pred odlazak na izložbu zrakoplovstva u Parizu, gdje će se po prognozama oko njega sjatiti kupci kao mutavi, sletio je bez desnog kotača pa se na pisti opružio potrbuške kao ranjen vrabac. No, kako odgovorni rekoše, problem je riješen. »Arava« će ipak stići na izložbu, iako s malim zakašnjenjem. Uostalom, svečano je otvaranje samo jeziva gnjavaža. Rekoše da nezgoda nije izazvana ničim važnim nego banalnim nizom slučajnosti. Ljudi, budite pametni, nema razloga za uzbunu, sve je pod kontrolom! Nema problema.Istraga se nastavlja. Iako u zrakoplovstvu nisam nikakav tata-mata, a o samoj nezgodi nisam dobio nikakve podatke, smatram se eminentno pozvanim da svojim vitalnim iskazom rasvijetlim razloge tog slijetanja na lijevu nogu. Naprosto iz iskustva, i izda je nezgoda izazvana time što su ključevi bili u Gingera. Svaki je drugi razlog apsolutno isključen.Točnosti radi, evo rekonstrukcije svih detalja. Nakon zadnjeg probnog leta, pilot je rekao Shlomu da mu se ne svidja kako mu kotači škripe. Shlomo je pak morao hitno u općinu nekim privatnim poslom, i zato je rekao vrataru neka nazove Zimmermana u hali i kaže mu da avionu pregleda potrbušnicu ili šta ti ga ja znam. Zimmermana, medjutim, nije bilo, jer ponedjeljkom redovito odlazi u dva i pol, a ni vratar nije bio pravi nego neki drugi, u zamjeni, jer je stari morao ujutro na urološke pretrage. Taj zamjenik pak nije znao gdje Zimmerman stanuje (tko li mu je taj Zimmerman, uostalom?), a ni telefonska centrala nije se odazivala, jer je živa bio otišao u Haifu da preuzme neki paket na carini. Jedini popis s adresama i Zimmermana i svih mehaničara bio je u jednoj ladici pod ključem, ali je ključ bio u Gingera koji je otišao nekamo u prizemlje. Potražiše ga u kafeteriji, ali bio je otišao prije desetak minuta, a kako kod kuće nema telefona a ključ je u njega, tu više ništa ne možeš. Tako je »Arava« uzletjela s molitvom i sletjela na jednu nogu, ali je inače sve u redu. S piste su pokupili većinu dijelova.I tako, svaka je daljnja istraga suvišna. Jasno je kao dan da drukčije i nije moglo biti. Uvijek bude kako bude. U našoj mediteranskoj domovini gotovo se svaki ambiciozni nacionalni pothvat prije ili kasnije nasuče jer je ključ u Gingera. Udješ u bilo koji veliki kompleks, staru renomiranu tvornicu, tek otvorenu suvremenu robnu kuću, Ministarstvo vanjskih poslova, filmski studio, autobusni terminal, i vidiš opći darmar, osoblje juri kao podivljalo, traži od žive liniju i lupa po vratima zaključanogpojavit će se odnekud bačva sala apoplektična lica i dreknuti:— Gdje je ključ?— U Gingera — odgovara Avigdor grleći zid.— A gdje je Ginger?Po cijeloj tvornici ori se iz zvučnika:— Gingeru, traži te Kooti! Da si mu odmah otišao u ured s ključevima! Gingeru, čuješ li me?Ali Gingera nema. To je zapravo jedna od najljepših Gingerovih osobina — da ga nema. Otišao je. S ključevima. Nema ni petnaest minuta daje bio kod klozeta, bit će daje otišao, ili šta ti ga ja znam. živi negdje bogu za ledjima i nema telefona. Njegovu novu adresu zna Zimmerman, ali Zimmermana sad nema.Da bih olakšao istragu koja je u toku, s najvećim ću zadovoljstvom ovdje točno

opisati Gingera. To je, prvo i prvo, ridjokos i zdepast momak u razdrljenoj košulji i samtericama, ima od rodjenja spljošten nos, rutava prsa i blijedoplave oči; jak je kao konj, napravio je dva sina i jednu kćer, fali mu jedan zub, a koji — to ovisi o individualnom primjerku. Poseban će srećković možda jednom godišnje, uglavnom u rujnu, na tren vidjeti Gingera uživo, penje se uza stube a ključevi mu zveckaju. To su prigode kad Kooti za dlaku izbjegne kap.— Gingeru, boga ti tvoga — urla debeli pomodrela lica — pa gdje si ti, do vraga?— U skladištu, zna se — odgovara Ginger. — A gdje ću biti?— Rekli su mi da si izašao.— Glupost.Katkad Gingeru nalože neka dade napraviti duplikate svih ključeva pa da ih preda Shlomu. Ali Ginger ih iz principa ne naručuje, a osim toga,bio u komisiji koja je Shlomu bodovala radno mjesto. Prema jednoj teoriji, u cijeloj zemlji postoji samo jedan jedini Ginger i taj vam s ključem obilazi sve velike tvornice, pa se zato i ne može nigdje naći. Bilo ovako ili onako, Ginger je, poput muha i štrajka poštara, sastavni dio naše čarobne životne pozornice. Bez njega je život nezamisliv. Kažu da su ga jednom, u nekoj velikoj tvornici oružja, lisičinama bili svezali za strug, pa je puna dva sata bio vidljiv golim okom. A onda je izvukao ruke iz lisičina i otišao, te se otada više nikakvo oružje i ne proizvodi, sve je pusto i besmisleno, nad ponorom lebdi Gingerov duh, samo mu Zimmerman zna novu adresu ati Zimmermana nema u zgradi. Pjevajmo hvale Gingeru u koga je ključ!Da bi industrija mogla napredovati, treba joj stalan dotok organiziranih, marljivih i postojanih radnika, golem rezervoar vještine i znanja. Od spomenutih kvaliteta, »organiziranost« je u redu. Mi smo zemlja moćnih radničkih sindikata. U skladu s tim, svaki naš industrijalac zna da mu je sveta dužnost da radnicima pruži bar svaka dva mjeseca valjan razlog za štrajk. Ako u tome zataji, zna se — štrajk!ZAčARANI KRUGPoduzeće Izraelski čepovi d. d. s ograničenim jamstvom osnovano je tek prije nekoliko godina, ali se za to kratko vrijeme visoko popelo na ljestvici naše dinamičke privrede. Uspjelo je ne samo da udovolji svim domaćim potrebama za visokokvalitetnim čepovima estetske izrade, nego i da se probije na ciparsko tržište i ubrzo ga osvoji. Istina, tvornica uživa poseban tretman od strane državnih vlasti, to jest dobiva 165 posto stimulacije na svaki dolar izvoza, ali u tome nema ničeg neumjernog, s obzirom na to da sirovinu, visokokvalitetno hrastovo pluto, mora uvoziti preko švicarske, a radnu snagu preko Federacije rada. Ekonomski krugovi smatraju Izraelske čepove d. d. s ograničenim jamstvom jednim od najrentabilnijih poduzeća u zemlji, čiji će se čisti profit vrtoglavo penjati čim se sretno pridružimo tom zazornom Evropskom tržištuZna se točno kad se začela kriza u radnim odnosima: 27. rujna.Tog dana gospodin Steiner, utemeljitelj poduzeća i predsjednik njegova upravnog odbora, pozvao je predsjednika Radničkog savjeta, nekog Josepha Ginzburga, i rekao mu:—¦ Tvornica je cijele noći prazna, bez nadzora. Pravo je čudo što dosad još nitko nije provalio u nju i odnio sve što imamo. Ovo se zapravo i ne tiče vas, Ginzburg, ali reda radi želim vam reći da smo odlučili uzeti noćnog čuvara.— Ali, Steineru, to se mene i te kako tiče — odvratio je Joseph Ginzburg. — Tu odluku mora potvrditi Radnički savjet.— Meni ne treba nikakva potvrda s vaše strane, Ginzburg — odrezao je gospodin Steiner — ali neka vam bude!x Pokazalo se, medjutim, da je ta diferencijacija bila posve suvišna. Radnički je savjet jednodušno odobrio da se postariji radnik Trebich prekvalificira u noćnog čuvara, s tim da, naravno, dobije neke beneficije, kao dodatak na samoću u kojoj će biti i da mu trećina plaće bude izuzeta od poreza, a kako će se to knjižiti — snadjite se! Uprava je uvjete prihvatila bez riječi i stari je Trebich počeo svoju noćnu smjenu. Neko je vrijeme sve išlo kao podmazano, ali je nakon prve noći Trebich otišao predsjedniku Radničkog savjeta i rekao mu:— Ginzburg, mene je strah samoga.Predsjednik Radničkog savjeta upoznao je upravu s tom novom situacijom. Gospodin Steiner je opet pokazao svoj antiradnički stav i zatražio da se ta stara kukavica odmah vrati na prijašnje radno mjesto.

AH ie Josenh Ginzhnrtr stnipst« srp7an Hirf»l-t/-ira ...— Radni čovjek nije nikakav čep da ga možete bacati amo-tamo, Steineru — rekao je. — Na Trebichevo staro mjesto već smo postavili novog radnika i zacijelo nećemo dopustiti da ga otpustite samo zato što vi nemate smisla za socijalnu pravdu. Predlažem vam da radi očuvanja dobrih radnih odnosa postavimo još jednog noćnog čuvara koji će starome praviti društvo.Steiner je kapitulirao, jer su proizvodni troškovi po milimetru čepa bili relativno mali pa mu je bilo mrsko ljudima kvariti užitak proizvodnog rada u tvornici. Tako su te noći dva noćna čuvara sjedila u pretrpanoj prostoriji, gdje su se zapravo proizvodili čepovi. No, ujutro je stari Trebich otišao k Josephu Ginzburgu i rekao mu:— Ginzburg, sad je bolje, ali noću strašno ogladnimo. Treba nam topli obrok.Ovaj put je sukob izmedju gospodina Steinera i predsjednika Radničkog savjeta prerastao u otvorenu konfrontaciju. Uprava je bila voljna pristati da se uzme žena koja će dvojici čuvara kuhati topli obrok, ali je bez pardona odbila Ginzburgov zahtjev da se zaposli električar koji će uvečer paliti a u zoru gasiti svjetla.— Pa što je ovo? — viknuo je gospodin Steiner. — Zar ne mogu sami paliti i gasiti svjetla?— Prvo i prvo, Steineru, ne vičite, jer mene nećete uplašiti — odvratio je Ginzburg svojim karakterističnim mirnim tonom. — Drugo, zna se da znaju rukovati električnim instalacijama, valjda nisu djeca, je li tako? Medjutim! Medjutim, nema nikakve dvojbe da je paljenje i gašenje rasvjete dodatno zaduženje kojim se ugrožava tudje radno mjesto. Ako uprava želi imati dva noćna čuvara na dužnosti, Radnički savjet neće se tome protiviti, ali noćni čuvar nije dužan da uz to obavlja i električarski posao!......................................................... ...Steiner je problijedio.— Ginzburg — zahripao je — to je isključivo stvar uprave!— Steineru — odvratio je predsjednik Radničkog savjeta — da čujemo što će reći arbitražna komisija!Kao i obično, uzeli su kolektivni ugovor i potražili u članu 27: »... u pitanjima tehničke naravi u samoj tvornici uprava može djelovati po svom nahodjenju, ali s tim da ne mijenja uvjete rada.«— Tu smo — kucnuo je Ginzburg noktom po tekstu. — Vi ih mijenjate.— Nipošto ih ne mijenjam!— Mijenjate ih!Rasprava je potrajala trideset i šest sati. Na kraju je intervenirao sekretar mjesnog Radničkog vijeća i predložio kompromis koji će i upravu Izraelskih čepova d. d. s o. j. spasiti od blamaže. U načelu je prihvaćeno da se uzmu i žena koja će noću kuhati, i kvalificirani električar koji će voditi brigu o rasvjeti; ali taj električar neće paliti i gasiti svjetla, nego će to obavljati žena, a on će je samo nadzirati u tehničkom pogledu.— Iskreno se nadam — izjavio je sekretar mjesnog Radničkog vijeća prilikom potpisivanja dogovora — da će se ovim ukloniti svi nesporazumi u ovoj tako važnoj proizvodnoj grani, i da će od sada sve konstruktivne snage biti usmjerene na primjenu nove ekonomske politike, povećanje proizvodnosti, zamrzavanje nadnica...— Dosta, dosta — prekinuo ga je Ginzburg — nema smisla zalaziti u sitnice.U tvornici su prošla dva cijela dana u atmosferi nenarušenog spokojstva.A onda je u utorak gospodin Steiner pozvao predsjednika Radničkog savjeta Ginzburea. Pred-sjednik Upravnog odbora sjedio je u svom širokom naslonjaču i mahao nekim listom.— što je ovo? — siknuo je gospodin Steiner. — što je ovo opet, za miloga boga?!— Ultimatum — odvratio je Ginzburg. — Zašto?U dokumentu kojim je mahala drhtava ruka gospodina Steinera bili su rezimirani zahtjevi grupe četvoro noćnih radnika koji su za svoga predstavnika bili izabrali veterana čuvara Trebicha. Zahtjevi su se ukratko svodili na četiri bitne točke: a) unajmiti kvalificiranog vratara koji će noćnoj smjeni otvarati i zatvarati vrata; b) s obzirom na predstojeće duže zimske noći, povećati za 15 posto onaj dio plaće za koji porezna uprava ne smije znati, pa ma kako se to smutilo u knjigama; c) uzeti mladog psa čuvara; d) mirovine; e) odgovarajući

broj madraca i deka.Autori ultimatuma nazvali su svoje zahtjeve »minimalnim programom« i natuknuli da će poduzeti oštre mjere ako odmah ne započnu pregovori i rješenje svih spornih točaka.— Ginzburg — graknuo je gospodin Steiner izvan sebe od bijesa — tako mi svega na svijetu, zatvorit ću ovu prokletu tvornicu!— E, to bi bio lokaut koji nije odobrila Federacija rada pa bi vas mogao skupo koštati — prezirno se iscerio predsjednik Radničkog savjeta. — Uostalom, tko ste vi, Steineru, da nam stalno prijetite?— Ja sam vlasnik ove firme! Ja sam njezin osnivač! Ja sam njezin direktor!— Dajte, Steineru, ne budite smiješni. Tvornica Drioada onima koii u ni oi rade.............— A tko ovdje uopće radi? Pa nas svaki čep košta kao da je od zlata!Zamišljena lica, Joseph Ginzburg koračao je gore-dolje neko vrijeme i onda je stao pred direktora.— Steineru — rekao je tužnim tonom — vi ste otpušteni. Idite po svoju plaću i gubite se.No, teško je razočaranje čekalo Josepha Ginzbur-ga. Unija radnika čepne industrije, članica Federacije rada, nije se složila s tim otpuštanjem.— Druže Ginzburg — rekli su predsjedniku Radničkog savjeta na neslužbenom sastanku — gazdu sa petnaest godina staža u branši ne možeš tek tako otpuštati bez otpremnine. Zar ne bi mogao malo popustiti u nekim točkama tog ultimatuma? Evo, na primjer, što će ti mlad pas-čuvar?— Vi ste lakaji kapitalizma — suho je odrezao Ginzburg. — Vi ste izdajice radničke klase i prodajete nas kao Juda za trideset srebrnjaka. Drugovi, mućnite malo glavom, bliži se reizbornost!I bijesno je zalupio vratima za sobom. Trebicheva je grupa već treći dan štrajkala usporenim radom. Navečer su dolazili na posao sve vukući nogu za nogom, kuharica je kuhala topli obrok na laganoj vatri, a jeli su ga čajnim žličicama. Onda su im se pridružili radnici srodnih industrijskih grana, to jest proizvodjači boca, pivovarski radnici i barsko osoblje, štrajkom upozorenja od jedne i pol minute, pa je Centralni komitet Federacije rada bio prisiljen na hitnu akciju. Pozvali su kapitalista na neslužbeni razgovor.— Pazite, druže Steiner — stali su mu objašnjavati — ova je svadja zapravo besmislena. Zašto ne biste malo povećali taj dio plaće druga Trebicha o kojem drugovi iz porezne uprave ne smiju znati?..Madjrace. deke. osa i vratara možete iako namiriti izFonda za razvoj, a što se tiče mirovina, dok ti radnici steknu potrebni radni staž, vi ćete već odavno izgubiti vlast nad tvornicom, pa što vas briga?— To je pitanje ugleda — odgovorio je drug Steiner. — Oslobodite me te bande pa ću se vas sjetiti u svojim molitvama.— Dobro, složit ćemo se s ukidanjem noćne čuvarske smjene samo ako se može bez najmanje dvojbe dokazati da je postala suvišna. Ali to bi očito značilo da cijela tvornica mora prijeći na noćni rad.Tako je poduzeće Izraelski čepovi d. d. s o. j. prešlo na. noćnu proizvodnju, prebacujući sve zaposlene, to jest šest radnika, tajnicu i gospodina Steinera personalno, na jednu jedinu noćnu smjenu. Isprva je bilo nekih poteškoća, uglavnom zbog večernje škole i kulturnog uzdizanja, ali je i to prebrodjeno, te je uz odredjena tehnička poboljšanja i vrlo, vrlo dugoročan državni zajam uprava uspjela zadržati cijenu izvoznog čepa na jednu funtu. Duhovi su se smirili i proizvodnja se vratila na normalu.Sve dok jedne noći, nekoliko minuta poslije ponoći, gospodin Steiner nije pozvao u svoj ured predsjednika Radničkog savjeta.— Tvornica je pusta i prazna cijeli božji dan — rekao je gospodin Steiner. — Iako se to vas ne tiče, Ginzburgu, reda radi, želim vas obavijestiti da je uprava odlučila unajmiti dnevnog čuvara.želudac je kao naši radnički sindikati: ne prima ničije naredbe, nego slijepo traži svoje i točka. To izaziva more komplikacija. Novi doseljenik side s broda, poljubi tlo što su mu ga preci gazili, razbije tu i tamo koji šalter državnih ustanova, smjesti se u Negevu i postane sastavni dio izraelske društvene zajednice. Ali njegov konzervativan i pristran želudac ostaje madjarski, turski, nizozemski ili već što je prije bio.šAšLIK, SUM-SUM, VUS-VUS

Da budem konkretan, uzmimo mene. Postao sam već toliko starosjedilac da čak govorim pomalo s ruskim naglaskom, a ipak i sad urlam u snu čim se sjetim kako već sedam godina nisam okusio guščja jetra.Najprije sam se borio protiv tog svog kozmopolitskog stava. Svojim sam najuvjerljivijim tonom rekao želucu: »Guščja su jetra fuj! Klopat ćemo brda finih crnih maslina i postat ćemo jaki kao seoski bik u doba žetve.«Ali mi je želudac uzvratio »Hajd' se...« (stid me to ponoviti) i ostao pri svom hiperciviliziranom jelovniku.1Neko vrijeme udovoljavao sam hirovima svoga želuca u jednom dekadentnom evropskom restoranu, i on je bio zadovoljan. Onda sam se preselio u1 U što me sve može uvaliti takav stav vidi u idućoj priči »Varijacija miemu želuca«.,posve drugi kvart gdje je postojala samo jedna mala gostionica koju je držao neki Naftali, netom stigao iz Iraka.1Kad sam prvi put svratio kod Naftalija, želudac mi se stao propinjati kao što se propinje samo u trenucima smrtne opasnosti. Naftali je stajao iza šanka i gledao me s nekim tajnovitim osmijehom Mona Liše na usnama, na samom šanku bio je poredan asortiman neodredjenog repromaterijala u tehnikoloru, a na polici u pozadini ležale spremne neke male limenke s egzotičnim začinima.Nije bilo nikakve dvojbe da sam naišao na gostionicu izrazito arapskog jezičnog tipa, i htio sam brže-bolje zbrisati, ali mi je želudac signalizirao da mu se žuri.— No, što ima dobro danas? — upitam čvrstim glasom, na što Naftali pogleda u jednu točku desetak centimetara desno od moje glave (malo je razrok) i reče:— Imam humus, meši s burgulom i vus-vus. Težak izbor. Humus me donekle podsjećao naneki latinski citat, ali me vus-vus dotukao dibidus.— Dajte mi porciju vus-vusa — odlučno ću Naftaliju, na što mi na tanjur spusti fantastičan potpuri plavog patlidžana, riže i kosanog mesa. Okus mu je bio ne samo čudan nego nastran, ali sam Naftaliju htio dokazati da onaj njegov tajnoviti smiješak za mene ne vrijedi. Dapače, da bih ga potukao do nogu, malo kasnije mu ležerno dobacim:— Imate li još što?1 Irak je svojedobno istjerao oko 200000 židova, u nadi da će oni u Izraelu upropastiti životni standard. No, plan mu je propao. Irački .židovi posve su se uklopili u privredni život zemlje, samo što nakon— Imam, gospodine — odgovori Naftali, cereći se bezobrazno. — Hoćete li kabab s baharatom, šašlik s elfom, ili možda režanj sehona ili smir-smira!— U redu — tako ja njemu — dajte mi pomalo od svega.Naručio sam takav mišmaš jer jednostavno nisam upamtio ni jedno od onih egzotičnih imena. Očekivao sam da će mi Naftali servirati kakve sirupaste slastice, ili pregusti kompot, ili neko slično krmivo. On, medjutim ude u pregradak u kutu, pa najprije isfašira odrezak nekakva crvenog mesa, a onda ga pospe paprom, uljem, peludom, sumpornom kiselinom iz jedne zelene epruvete...Dva tjedna kasnije, liječnici su mi dopustili da ustanem iz kreveta i vratim se poslu. Malo su mi se tresla slabačka koljena, ali inače sam se osjećao prilično dobro, jer mi se uspomena na onaj banket bila izgubila u dugoj komi. Medjutim, tu se opet umiješa sudbina jarac.Idem ja tako u ured, a Naftali izadje na tren iz svoje trovačnice i zacereka mi se u brk. Sad, ja sam vam malo preponosan tip, a i pomalo prijeke ćudi. Udjem ravno k njemu, pogledam ga ravno u oči i kažem:— Nešto slasno i papreno, habibi!1— Odmah! — skoči Naftali. — Danas baš imam prvoklasnu kibu s kantonom, i haši-haši.Naručim duplu porciju nečega što ispade arheološki nalaz u kojem su svi poznati začini od falafela do prženog luka, plus naprstak dinstana smirkova praha. Sve to smažem a onda se razgalamim da hoću slatko.— Suarsi s miš-mišom ili baklavu sa sum-sumom?Pojedem oboje. Dva dana kasnije nisam osjećao uopće više ništa. Na kraju tjedna sam se kao kakav mjesečar opet stvorio pred nasmiješenim Naftali-jem. Ni sam ne znam zašto. Morat ću se ipak konzultirati s kakvim dobrim psihijatrom.— A što biste danas željeli, gospodine? — tako meni Naftali, a s lica ne skida onaj svoj prezir prema slabiću Evropejcu.Takvu podlost nisam mu mogao oprostiti. Zar da od mene pravi budalu? Zar ne zna

da nemam pojma kako se zovu ta njegova nastrana jela?Ne znajući što ću, improviziram:— Dajte mi kimsu. I komad sbaghija s kub--kubonom.I što mislite da se dogodilo? Naftali uljudno reče:— Odmah, gospodine — i donese mi kosanu ovčetinu s pireom od bijele repe.Došlo mi je da padnem u nesvijest. »što li je sad ovo?« pomislio sam.— Hej! — zaurlam na Naftalija. — A gdje mi je kub-kubonl1 sad drhtim kad se toga sjetim: Naftali skoči i donese mi kub-kubon u kutijici.— Znate šta? — okrenem se Naftaliju kad sam smazao jelo. — Dajte mi čašu vago-giore,' ali da mi bude kao led ledena!Istrusim vago-gioru i polako mi sine istina. Burgul, baharat, šašlik, vus-vus, mehsi, pehsi, sve je to samo velika prevara kako bi se impresionirali glupi Aškenazi2. To je dakle tajna onog osmijeha Mona Liše!' Vago Giora zove se moj znanac iz banke koji mi je jednom sredio pozamašan kredit, pa sam smatrao svojim dugom da mu ovjekovječim ime.2 Neevropski židovi zovu one evropske »Aškenazi«, ili pak »vus-Otada se više ne bojim orijentalne kuhinje. Dapače, moglo bi se reći da je obratno. Jučer sam čak natjerao Naftalija da se zacrveni i pokunji kad mi je donio tanjur pečenog mao-maoa.— Zar je to mao-maol — podviknuo sam mu porugljivo. — A gdje je ka/ka?'Nisam ni taknuo mao-mao dok mi Naftali, sav dršćući, nije donio još kafku. Imao je dobar okus. čitaocu toplo preporučujem da prvom zgodom ode u kakav orijentalni restoran i naruči pečeni mao--mao s kapljicom kafke, a može i saroyana. Vjerujte mi!Literarne zasluge Franza Kafiće mogu biti i prijeporne, ali kaoVARIJACIJA NA TEMU žELUCAKako rekoh, moj tvrdoglavi madjarski želudac stalno me uvaljuje u neke nevolje. Zbog njega me umalo ne linčovaše u Americi.To je bilo u jednoj kafeteriji. Napredovao sam sa svojim pladnjem duž linije i došao do natpisa »Ledeni čaj«. Kažem konobarici za šankom:— šalicu hladnog čaja, bez leda.¦— Da, gospodine — odvrati konobarica i ubaci mi pola tuceta kocki leda u čaj.— Pazite — kažem ja — rekao sam »bez leda«.— Jeste li htjeli ledeni čaj, prijatelju?— Ja hoću hladni čaj.Cura je stala migati očima kao semafor koji je izgubio kontrolu, a onda je, donekle smetena, ubacila još dvije-tri kocke u moj čaj.— Evo vam ga na! Slijedeći!— Obratno, curo! Ja hoću bez leda.— Led se ne plaća. Slijedeći!— Ali mene boli želudac od leda. Zašto mi ne biste dali šalicu čaja i kvit, a ne da bacate led u nj?— što? Kako? — zafrflja ženska. — Ja vas ne razumijem, prijatelju.Oni koji su iza mene čekali u redu stali su gundjati na račun tih stranaca idiota što ljudima trate dragocjeno vrijeme koje je ipak novac. Skužio sam na koga se cilja, ali je u meni simultano ustao moj famozni istočnjački ponos. ..,_— Ja 2a inak hoću bez leda.Smatrajući da to već prelazi djelokrug njene nadležnosti, konobarica je pozvala šefa, nekog orijaša s cigarom medju zubima.— Ovaj ovdje traži ledeni čaj bez leda — požali mu se konobarica. — Tko je ikad čuo za takve perverzije?— Dragi moj gospodine — šef će meni — naš ledeni čaj pije mjesečno 1,930.000 gostiju i dosad se još nikad nitko nije potužio.— U to sam siguran — odvratim. — Ali ja ne podnosim preledeno piće. Zato sam i tražio čaj bez leda.— Ali ga svi piju s ledom!— Ja ga ne pijem.šef me pogleda i namršti se.— Kako to mislite, vi ga ne pijete? Ono što je dobro za više od dvjesta milijuna Amerikanaca, vama nije dobro, je li?Od leda me boli želudac. šef se još dublje namršti, trseći se da to nekako ukapira, ali mu je moj zahtjev ipak bio besmislen.— Ovaj lokal radi već četrdeset i tri godine — obavijesti me — i do sada smo

poslužili dvadeset tri milijuna ljudi.— Ali ja ga ne želim s ledom!Dotle su me ogorčeni gosti već bili opkolili i sukali rukave za linč. šef je shvatio daje došao čas kad je red da plane.— A ja ti kažem da ćeš mi u Americi piti ledenizagrmi. — Kod nas se još nije zadesio takav okorjeli perverznjak!— Ja sam samo htio...— Kuš, znam ja takve! Vama ovdje ništa ne valja. A odakle si?— Ko, je F ja? — upitam. — Iz Egipta.čaj!Onda sam morao kidati da spasim živu glavu od razbješnjele gomile što mije bila za petama. No, to je bio samo početak. Gdje god bih se pojavio, američko bi se javno mnijenje polako okretalo protiv Arapa. Pa netko je morao tu nešto poduzeti, nije li tako?Moram napomenuti da u našoj zemlji postoji i sve je veći onaj segment populacije koji ne samo da ne muče takvi problemi kao što je aklimatizacija želuca, nego i ne zna za njih. To su oni koji su ovdje rodjeni, sabre, generacije u usponu. U Americi se mladi razlikuju od starih samo po tome što su viši i gaje dublje poštovanje prema formuli 1. U Izraelu se očevi i sinovi razlikuju kao nebo i zemlja. Ne sjećam se kad je to bilo, delegacija naših studenata sabra sudjelovala je na kongresu studenata u Pragu. U skladu s trenutnom okukom u krivudavoj partijskoj liniji, česi su tada bili antisemiti, i tako je grupica prerevnih mladih za ručkom provocirala dečke sabre koji su spokojno jeli. »židovi!« šištali su im. »židovi!« činilo se daje neizbježna opća makljaža, ali se ništa ne dogodi. Sabre nastaviše jesti i ne trepnuvši okom. Kad je ručak završio, netko upita našu delegaciju: »Zar niste čuli kako vam dovikuju 'židovi'?« Sabre se ljubazno nasmiješiše i rekoše: »Kako ne bismo čuli. Pa mi i jesmo židovi.« Drugim riječima, uopće nisu znali da je »židov« nekad bila pogrdna riječ.Po izgledu, mladi je sabra puka inkarnacija nacističkog rasnog ideala, samo što je još viši i još žuče kose. Bucmasti židovski očevi gledaju donekle sa strahopoštovanjem u svoje sinove medvjedjeg rasta. Dok su u Evropi očevi sanjali o židovskoj državi, u Izraelu sinovi sanjaju o putu u Evropu. Dok su pobožni djedovi obuzdavali svoje zle nagone — unuci im obuzdavaju Arape. S tim unucima nije lako izaći na kraj.YIGAL I INKVIZICIJASjedili su kraj mene na klupi na RothschildovuV.i-H iStariji gospodin s naočalama što su mu bile skliznule do vrha nosa, koji je mrmljajući čitao neke novine na jidišu, i mališan od nepunih deset godina, očito sabra, koji je u rukama držao neki jezovit triler.Dječak se odjednom okrene starom gospodinu.— Djede — reče — što je to »inkvizicija«? Djed odmjerenim pokretom presavije novine igurne naočale na svoje mjesto.— Prije više stotina godina — otpoče s neskrive-nim ushićenjem — u mračnom srednjem vijeku, našim je precima sudbina bila zbilja gorka, moj Yigale. Tjerali su ih u geta s visokim zidovima, a svaki ih je Nežidov mogao udarati, pljuvati po njima i ponižavati ih koliko god ga volja. Da, da. Crkveni su im poreznici otimali i zadnji teško zaradjen novčić, ako bi im uopće i ostao pošto bi platili carski porez. Naše su mudrace žive spaljivali, naše sinove prodavali u roblje, a naše žene...— Dobro — prekine ga Yigal — to znam, ali te pitani, djede, što je to »inkvizicija«?— Yigale, ne budi drzak! Odmah ću ti reći. Inkvizicija nije bila drugo nego paklenski način obračunavanja s onima koji ne vjeruju u kršćansku dogmu. Naravno, žrtve su joj bile gotovo isključivo židovi...— Zašto »naravno«? Zašto?— Miran budi! Hoćeš li me poslušati do kraja? — raspali se stari gospodin. — U mučionicama inkvizicije fratri u crvenim kukuljicama čerečili su svoje žrtve, našim mučenicima čupali nokte užarenim kliještima, vješali ih za noge nad tihom vatrom, lomili im kosti na rastezaču...— Dobro — opet ga prekine Yigal — preskoči to i pričaj kad su naši digli

ustanak!__ — K nii ustanak?.............. _......._......_ _ ._,.._ .....»— Kakvo pitanje! Pa ustanak židova protiv fratara!— Ne prekidaj me, Yigale! Naši su djedovi bili bogobojazni i krotki židovi koji se ne bune protiv volje Božje.— što? Zar je Bog htio... to ... inkviziciju ...?— Sram te bilo, Yigale! Kako se usudjuješ tako govoriti! Znaj da su naši preci bili heroji koji se nisu dali slomiti ni pod najgroznijim mukama! Vjera im se ni trena nije pokolebala, pružili su dokaze dotle nevidjene unutrašnje hrabrosti...— Odlično! Znači da su na kraju ipak udarili po tim fratrima, je li tako?— Yigale! — naljuti se stari gospodin. — Pa što ti govorim? Naši preci, počivali u miru, pretrpjeli su i najjezivije muke od ruku svojih krvnika, ali su i svojim posljednjim dahom hvalili Boga što ih štiti od njihovih neprijatelja. »Pa da mi je i dolinom smrti proći« — citira stari gospodin iz Psalama — »zla se ne bojim jer si ti sa mnom.«— To mi nije jasno — reče Yigal, misleći na citat. — Kako su mogli pjevati da je s njima sve u redu, a fratri ih spaljuju? E, da su fratri pjevali...— Balavce, tebe opravdava samo to što ne znaš što govoriš. Vjera naših predaka u Boga duboko je djelovala čak i na krvnike, pa su oni u smrtnom strahu bili prisiljeni da ubijaju sve više i više nevinih žrtava.— Dobro, djede — opet će Yigal — ali sad mi pričaj o ustanku.— Hoćeš li šutjeti, da ili ne?!— Ma samo mali ustanak!— Kuš, šegec!1 Zar da obeščastiš uspomenu na naše pretke? Da se oni nisu oduprli nego da su1 Tako pravovjerni židovi zovu mlade neznalice koje zanimaju samo stvari od ovoga svijeta. U svoje doba takav se naziv smatrao gotovo smrtnom uvredom, ali su se sabre tako navikle da ih zovu šegecpodlegli strahotama inkvizicije, ti danas ne bi bio židov.— To nije istina — glatko odbije Yigal takvu teoriju. — Opet bih bio židovski dječak jer sam rodjen ovdje, u Izraelu.— Ti si poganin, eto što si! Ne znaš cijeniti heroizam svojih predaka!— Glupost! — vikne Yigal, duboko uvrijedjen. — Zar hoćeš da ti vjerujem kako je Božja volja da me fratri kolju? Oprosti, djede, ali ti tvoji preci morali su biti neki strašni trtaroši.I tada nas Yigal napusti.— Trtaroši! Kakvim se rječnikom danas služe! — gnjevno će stari gospodin, pa se okrene meni: — Jeste li ikad vidjeli ovakvo skandalozno ponašanje, gospodine? A za takve smo stvorili ovu državu! Zar nisu strašni?— I te kako su strašni, blago nama s njima!Izraelci su presretni što im djeca nisu slična njima, pa je gotovo nevjerojatno koliko ih maze i tetoše. Ude li tko u pun autobus s djetetom od pet kila, odmah će dobiti mjesto, ali mu ga nitko neće ustupiti ako na ledjima nosi vreću od pedeset kila. Ne bih želio ustvrditi da su sva izraelska djeca geniji. Samo 85 do 90 posto njih. što se tiče ostalih 10 do 15 posto, medu njima ćete naći zadovoljavajući broj poluidiota. Ne uvjetovanih poluidiota — u nas nema reforme školstva — nego onih rodjenih. Kao što je, na primjer, Ahimaaz.AHIMAAZImajući na umu da se bliže hladni zimski dani, ušao sam u trgovinu na Mograbi Squareu' i od vlasnika, gospodina Leichta, zatražio špicerice od antilopa s gumenim poplatom, marke »robi«, kakve su u modi u Americi, bog bi ga znao zašto.— Odmah — reče gospodin Leicht i stade prekapati po svojim policama. No, ubrzo utvrdi da ima i cipela od antilopa, i cipela s gumenim potplatom, i američkih špicerica, ali baš te »robi« na kojima su združena sva ta tri elementa nema. Bio sam strašno razočaran i valjda mi se na licu vidio sav moj jad, jer se gospodin Leicht požurio da me1 Svijet ima dvije točke oko kojih se okreće: Times Square u New Yorku i Mograbi Square u Tel Avivu. U te dvije točke koncentrirano je 43 posto kinematografa u svijetu. Ako Izraelca pitate gdje je Etiopija, odgovorit će vam: »Znate gdje je Mograbi? E, vidite, Etiopija je petutješi: nema problema, evo, odmah šalje momka u svoju drugu trgovinu, preko puta pošte, za koju minutu dobit ću ono što tražim. Ovlaš uzvivši lijevom obrvom, pozove momka i ovako mu reče:— čuj, Ahimaazu, idi u našu trgovinu preko puta pošte i reci im neka ti dadu

»robi« špicerice, američke, antilop, gumeni potplat, broj četrdeset dva. Jesi li razumio?Momak je bio neki mladac iz Jemena u nježnoj dobi od četrnaest godina, s kronično retardiranim kvocijentom inteligencije, kojem si po očima vidio da u glavi nema ne samo zadnjih nego ni primarnih misli.— Jesam — odvrati Ahimaaz nekako maglovito. — A zašto?— Ovome mladom tupanu ne vjerujem — reče gospodin Leicht. — Kod mene je tek oko tjedan dana. Bit će bolje da mu damo vaše cipele, da nam ne donese krivi broj.Izuo sam cipele i pružio ih gospodinu Leichtu, koji ih je strpao u jednu kutiju i dao ih momku.— Upamti: »robi« špicerice, američke, antilop, gumeni potplat, broj četrdeset dva. Trkom!— Gospodin Leicht — zamuca Ahimaaz — ne znam gdje da idem, gospodin Leicht.— Ne znaš gdje je pošta?— To znam.— Pa što onda čekaš? Trkom, hitno je!Da budem kratak: sjedio sam u čarapama kod gospodina Leichta dva sata i dvadeset minuta, a Ahimaaza nema pa nema. Za sve to vrijeme razgovarao sam s gospodinom Leichtom i nervoza nam je skokomice rasla, iako smo je svim silama susprezali. Iscrpli smo sve teme, od koegzistencije do propisne upotrebe žlica za obuvanje cipela, paotvorište vrata i eto Ahimaaza, hvata zrak, a ruke mu prazne.— Nu\ — skoči na nj gospodin Leicht. — A gdje su cipele?— Otišle — odvrati momak. — Avionskom poštom.Nakon pola dana istrage uspjeli smo utvrditi slijed dogadjaja.Dakle, prilično smeteni Ahimaaz otrčao je — kako mu je to izrijekom naložio gospodin Leicht — ravno do glavne pošte gdje je stao u red pred šalterom 4, jer je ondje bio najveći red. Napredovao je vrlo sporo jer je to bio šalter za preporučene pošiljke, a kako je neki trbonja iz nekog ministarstva došao sa tisuću i dvjesta službenih pisama, možete zamisliti kako je išlo. Konačno je momak došao na red.Gurnuo je kutiju s mojim cipelama službeniku pod nos i rekao:— Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva.— šalter 8 — odvratio je službenik. — Dalje, molim.Ahimaaz se svrstao u red pred šalterom 8 i tako došao do vage na kojoj se važu paketi. Gurnuo je kutiju i rekao:— Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva. Službenik je izvagao kutiju.— Ovo ne može ići kao pismo — rekao je. — Mora kao paket.— Nije važno — odgovorio je Ahimaaz i trepnuo očima. — Tako hoće gospodin Leicht.— Dobro, mladiću moj — službenik je slegnuo ramenima. — Ali bit će skupo. Kamo ide?— Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva. Službenik je pogledao tarifnu tabelu.— Zašto preporučeno?— Je li važno?— Jako važno!— Znači, još pedeset osam para. A imaš li toliko, mladiću?— Mislim da imam.Sad je tek službenik otkrio da na paketu nema adrese ni primaoca ni pošiljaoca.— Pa što je ovo? — frknuo je. — Zar ne znaš pisati?— Ne najbolje —odgovorio je Ahimaaz crveneći se do ušiju. — Nas u kući osmero, samo najstariji brat naučio čitati u kibucu.— Krasna familija — zagundjao je ljutito službenik, ali je onda prevladalo njegovo dobro židovsko srce pa je zgrabio kemijsku olovku i upitao:— Koja je adresa?— Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva.— Rabin Spitzer, SAD — službenik je napisao na kutiji i onda nervozno upitao:— A koji grad, koja ulica?— Gospodin Leicht je rekao tamo gdje je pošta.— To nije dovoljno.— Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva — ponovio je Ahimaaz. — Gospodin Leicht nije rekao ništa više.

— Ti boga, što čovjek ovdje mora trpjeti — zagundjao je službenik i, prožet sigurnošću rodjenom iz iskustva, napisao na kutiji: Poštanski fah 42, Brooklvn, New York.'— Tko je pošiljalac?— Gospodin Leicht.1 Izraelci žive u uvjerenju da svi američki židovi žive u Brooklvnu.Gdje on stanuje?To ne znam. Ima trgovinu u Allenbv Roadu.Kad sam prije nekoliko dana prolazio ispred njegove trgovine, gospodin Leicht me pozvao k sebi i pokazao mi pismo što ga je primio od rabina Spitzera koji živi u Južnoj Carolini (očito je adresa bila pogrešna). Rabin Spitzer se zahvaljuje na lijepom daru i kaže kako ga je duboko dirnuo taj dokaz brige Izraelaca za svoju braću u Americi. Samo napominje da su mu obično draže nove cipele jer da u pravilu duže traju.Na izraelskim telefonskim centralama u pravilu je mlada, vitka sabra fatalna oka i sa tri ruke. Nosi smedje džempere, a ujutro kašlje i mrzi cijeli svijet. Pred podne situacija je nesnošljiva i često se izrodi u nasilje. Svaki je pokušaj posredovanja unaprijed osudjen na propast. U bučnoj zvonjavi za ljetnih mjeseci možemo biti sretni ako nekako očuvamo prekid vatre.VRUćA LINIJASraz divova općenito počinje čim okreneš broj a izraelska telefonistica s one strane barikade diže slušalicu i kaže:To jest, ništa ne kaže, samo diže. Iz nje zrači muk, jeziv muk što ti para uši. U najboljem slučaju, čut ćeš kao izdaleka, u pozadini, glas Grinspana koji moli transportno poduzeće neka idući put, za ime božje, pošalje račun na njegovu novu adresu, a ne kao u petak...— Halo! — dereš se u slušalicu. — Halo!Izraelska telefonistica sluša kako nadvikuješ Grispana, ali te za sada drži na ledu. Potiho se nada da zoveš iz javne govornice, u kojem slučaju ne možeš napustiti aparat. Jer, ako si kod kuće, onda si pokretan: možeš puštati neka se muk izmuči, možeš otići u kuhinju i napraviti sendvič, pa otvoriti bocu piva i vratiti se do telefona opremljen za dugu— Halo — kažeš žvačući narodni kruh — halo! Tu se koji put dogodi i da dobiješ odgovor.Uostalom, elementarna mržnja izraelske telefonistice nije usmjerena na tebe osobno, nego na cijeli svijet što se služi svakakvim podvalama i trikovima samo da dobije vezu. Sraz dobiva osobni karakter tek kad se ona odazove:— Ovdje 729 556, dobro jutro!Naziv i adresu nikad ne spominje, jer je to najstroža tajna poznata samo nekolicini odabrani-ka. Da, naziv možeš dobiti, ali ne preko telefona. Tako zasad imaš samo broj — i šlus.— Halo — kažeš — mogu li dobiti gospodina Zerkovitza?— Koga?Pogledaš u papirić koji držiš u ruci. Nema greške, to je taj broj, sve je u redu.— Zer-ko-vi-tza.— Da, gospodine.čuješ mali milijun krckanja i pucketanja od utikača što se meću i vode i kontakt je uspostavljen. I ništa. Svijet tišine vraća se u svoj svojoj veličanstvenosti. Zerkovitza možda malo i ima, a možda malo i nema. Nikad se ne zna. Samo će vrijeme pokazati. čučneš kraj aparata i mumljaš koračnice. Tako se osjećaju astronauti s onu stranu Mjeseca, kompletno odsječeni od ljudskog roda.— Halo! — vičeš s vremena na vrijeme. — Halo! Onda zglobom prsta kuckaš po slušalici, pa pušešu nju ne bi li joj udahnuo malo života. Prodje petnaestak minuta, vidiš koliko je sati, pa spuštaš slušalicu i prekidaš spoj s nespojivim. A sa Zerkovitzem moraš razgovarati (zapravo ti treba samo broj telefona njegova šurjaka), pa se vraćaš u boj i novim snagama vrtiš broj. Ovaj put linija— Dobro, neka Naphtali odnese paket poslije četiri — govori izraelska telefonistica. — Ja sigurno neću svakog dana nekog boga vući na autobusni kolodvor, oprostite, halo 729-556, dobro jutro!Skidaš paučinu s mozga. Kad sam to pitao telefonisticu da mi nekamo odnese nekakav paket? To valjda mora obaviti Naphtali, je li tako? Neka toga boga Naphtali nosi u četiri sata, ma može i u četiri i pol, baš me briga.

Nastojiš da ne budeš nestrpljiv.— Halo — kažeš — tražio sam Zerkovitza.— Koga?— Zer-ko-vi-tza.— A tko ga treba?E, sad ona mora znati. Prije si joj se nekako provukao kroz sito, ali je ovaj put nešto u tvom glasu probudilo njezino urodjeno nepovjerenje. Rampa se spustila, počeo je obred identifikacije. Pažljivo razmišljaš što da joj kažeš: ovdje dr Shay--Shenberg, iz Elektre d. d., Zerkovitz se neće sjetiti, ali mi smo zajedno išli u pučku školu...Na kraju kratko kažeš:— Amnon.'1 Amnon se uvijek probije. Amnon je ubojit. Izraelska se telefonistica odmah opusti, opet ti nade ožive od silnog krckanja u liniji, i za koju sekundu uroniš u grobnu tišinu. Sad više ne gubiš dragocjeno vrijeme u dešifriranju značenja one ubitačne stanke, nego uzmeš knjigu Hanibal — čovjek koji se digao na Rim i s legendarnim ratnikom prelaziš snijegom zatrpane Alpe. Bože, što je to bio fantastičan pothvat — prevesti cijelu kolonu promrzlih slonova preko visokih planina, pa niz rijeke, sred oluja i gromova.Pred samim dverima »carskog grada« staneš, u jalovoj nadi da ćeš možda prije doći do Zerkovitza.— Halo — vičeš u slušalicu — halo! Daleko, daleko, možda preko beskrajnog oceana,u srcu New York Citvja, netko cvrkuće na jidišu. Netko kome se izraelska telefonistica smilovala. A ti si izgubljen slučaj, nadrljao si gore nego Naphtali. I previše se gorčine nagomilalo u zadnjih nekoliko minuta. Samo da se s tom Shulom možeš naći licem u lice vani, izvan radnog vremena, možda bi s njom i našao zajednički jezik, eventualno bi joj se udvarao, nije važno ako je ravna kao daska, bilo bi perspektive za brak, djecu, alimentaciju. Ali ovako kako stvari stoje, s linijom u pat-poziciji, nemate ni sadašnjice ni budućnosti. Ona je na telefonskoj centrali, a ti si običan nazivač — mačka i miš. Ne da si nabrušen na nju, to nikako; dapače, poštuješ Shulu, pred njezinom moći osjećaš se kao mrtav, samo što izmedju vas nema komunikacije. Da bi pokušao opet uspostaviti odnos, najbolje ti je spustiti slušalicu, skresati što, pa opet vrtjeti broj za odlučnu rundu.— Gospodjice — kažeš oštro — zašto me puštate da čekam pola sata bez veze?— A tko ste vi?— Amnon. Pitao sam vas prije tri četvrt sata za Zerkovitza...— Njega nema, gospodine!— Pa zašto mi ne kažete?— Vidite da vam kažem!— Kad će se vratiti?— Ne znam.— A kamo je otišao?— Ne znam....... — Da li uopće.jajdi tamq?— Mogu li ostaviti poruku za njega?I tu se ona stručnim trzajem ruke oprašta od tebe i kvit posla. Na svu sreću. Jer u tim kritičnim momentima u meni tako kuha da mi je jedno sasvim bistro: potraje li ovaj razgovor još minutu, skinut ću kaput, skočit ću u slušalicu, otpuzat ću žicama ravno do centrale i bacit ću se na Shulu ričući kao zvijer. To bi bila borba na život i smrt. Shula bi mi manikiranim noktima zderala kožu s lica a ja bih joj očnjacima tražio vratnu žilu. To će se i dogoditi jednog dana. Samo je pitanje vremena. Politička rješenja nisu više moguća.Izraelski radio nije ni po čemu izuzetan, osim po tome što su sredstva od kojih živi tako tanka da samo što ne skapa. Ako dobro pamtim, u svijetu postoje dvije vrste radiostanica: državne koje jinancira država, i privatne koje žive od reklama. Mi imamo samo državnu koja od države ne prima ni prebijene pare. A kako su samo ptice voljne pjevati besplatno — da budem konkretniji, muške ptice — to naš radio mora manjku sredstava parirati inventivnošću.MISTERIJ KOL ISRAELAOnomad sam bio zaista ugodno iznenadjen. Dobio sam pismo kojim me Kol Israel1 moli da sudjelujem u programu »Panta rei«. Naravno, bio sam polaskan tom izuzetnom časti, pa sam otišao u studio Kol Israela, do gospodina Noudinija,

urednika programa. Ubrzo smo zabrazdili u vrlo živ razgovor. Gospodin Noudini mi je rekao da ima izvrsnu osnovnu ideju za moj prilog, to jest, da ja napišem nešto na visokoj literarnoj razini ali s emotivnim nabojem, nešto ozbiljno ali zabavno i smiješno, s tim da ne diram u vrednote hebrejskog jezika i kulture, a da to bude zdrav i iskričav humor, naravno u granicama dobra ukusa i moralnih normi. To je u osnovnim crtama bila njegova ideja2.1 Tako se zove naša radio-korporacija.2 A što možete očekivati od čovjeka kojem je plaća praktički nikakva?U tom duhu nastavili smo razgovor otprilike tri i pol sata, ne zalazeći u detalje jer je gospodin Noudini istaknuo kako mi želi dati punu slobodu u realizaciji ideje. Na kraju smo se dogovorili da ću mu donijeti dvosatni rukopis za tri tjedna. Već smo se rukovali, puni uzajamne bratske ljubavi, kadli mi pade na um da bi mi valjalo iskoristiti tu srdačnu atmosferu za raščišćavanje odredjenih financijskih pitanja. Stoga sam odvukao gospodina Noudinija u stranu i upitao ga koliko Kol Israel plaća za posao takve vrste.Gospodin Noudini problijedi kao krpa, zaljulja se i reče:— Ne brinite, oko toga neće biti problema.— U redu — kažem — pa ipak...— Bit ćete zadovoljni.— što će reći?— Prema uobičajenoj tarifi.U takvim slučajevima, obično prekidam ispitivanje, jer jest da uz zlato i dijamante obožavam čistu lovu, ali se u najskrivenijoj dubini duše ipak sramim što sam takav materijalist u doba kad drugi samoprijegorno svašta izvode. No, u duhu mi se iznebuha nacrtao onaj macan sa prst debelim obrvama što me ispsovao na pasja kola jer mu nisam bio platio radio-pretplatu, i to mi dade snagu da postavim sudbonosno pitanje:— Koliko?Urednik se tresao kao da ima Parkinsonovu bolest, a oči mu panično kolutale na sve strane.— Pa, za sat emisije plaćamo piscima po trideset pet para — šapne. — Ali, s druge strane, nekoliko puta spominjemo piščevo ime, a zna se da je publicitet najvažniji.Brzo sam skontao u glavi. Da napišem takav*; a*na kraju bi ga mogli još i odbiti. I to za trideset pet para po satu! Bolje bih prošao da prosim! što je uopće trideset pet para? Pa onda, od toga mi na porez odmah ide dvadeset pet para. Rekao sam gospodinu Noudiniju da je deset para netto zbilja premalo, bar meni koji sam navikao na visok životni standard. što mogu dobiti za deset para? Koliko kapi benzina? Urednik se složio da svota nije baš basnoslovna, pogotovo u usporedbi s Evropom gdje se takav rad masno plaća. Ali moram razumjeti da mu budžet ne dopušta prekoračenje limita od trideset pet para. Dapače, za program »Panta rei« predvidjeno je dvadeset para, ali će mi on preostalih petnaest para isplatiti raznoraznim računovodstvenim manipulacijama o kojima bolje da ne govorimo.— Oprostite — planem — ali kako je to moguće kad nas sve žmikate skupom radio-pretplatom?— Mi od nje ne vidimo ni pare — objasni mi gospodin Noudini. — Nju država uzima za nadoknadu svojih troškova. Pazite, evo, mi ćemo vam ime, kao autora, spomenuti četiri puta... Uostalom, najvažniji vam je publicitet.Odlučno sam odbio takvo gledište, na što se on srušio u naslonjač i samrtničkim glasom upitao koliko sam u svojoj krajnjoj lakovjernosti očekivao da ću iscijediti iz njega.— Pa — kažem — računao sam na pet funti. Ipak sam uspio urednika oživiti za sveganekoliko minuta. Srce mu je opet počelo kucati, ali je još punih petnaest minuta teško hripao.— Pet funti! — ponavljao je mašući glavom. — Pet funti za rukopis! Dragi moj gospodine, takve pare ne možemo dati ni nobelovcu! Smiješno! Pet funti! Tko ima toliko novca u zemlji? Ne, dragi moj gospodine, mogu vam samo obećati da ćemo vam ime snomennti npt nnta ___„.,.— Ne! Pet funti!— U redu, trideset osam para — uzdahne gospodin Noudini. — Imam kod kuće jedan stari trenčkot, prodat ću ga...

— Dobro, neka bude četiri i pol funte.— Trideset devet para.— četiri funte.— četrdeset para.— Tri i pol funte.— četrdeset i jednu paru.Nato sam ustao i rekao da mije žao, ali da sam ja čovjek od principa. Osjećao sam da bi me con gusto popio u kapi vode.— čekajte malo — reče uzimajući telefonsku slušalicu — da pitam Staroga. Halo, ovdje »Panta«. Vidite, gospodine, ovdje je kod mene onaj pisac o kojem sam vam govorio, i zamislite, traži ni manje ni više nego... nego ... dvije i pol... Molim? Slažete se? Dobro, ako je tako, onda u redu. Ne, stanite! Ne dvije i pol pare, nego dvije i pol funte! Funte! Ne, funte! F-u-n-t-e! Naravno da postoje! — Tu gospodin Noudini poklopi dlanom slušalicu i šapne: — Stari kaže da takav novac ne postoji i da je para jedino legalno sredstvo plaćanja. — Onda će opet u slušalicu: — Halo! Siguran sam sto posto da takav novac postoji. Da, vidio sam ga, pravokutan je i u koloru... funta ima sto para! Da, već je odavno u prometu... Da se šali? Ne, kunem vam se, ozbiljno traži dvije i pol funte, što će reći dvjesta pedeset para... Ma ne, ne, nije prvi april, djece mi moje... Halo! Halo!Obljeven hladnim znojem, urednik spusti slušalicu:— Vidite što ste mi napravili? Sad Stari misli da od njega pravim budalu. Vjerujte mi, nemamo drugog izlaza nego da vam ime spomenemo šest— Dvije i pol funte — ponovim nepopustljivo. — Moram prehranjivati troja usta.Sve škripeći zubima, odmarširali smo u susjednu sobu gdje se moj urednik stao dogovarati s nekim svojim kolegom.— Pazi ovako, Yoskele — reče mu. — Ako u idućem programu smanjiš orkestar na pola, uštedjet ćeš oko funtu i pol za putne troškove. Ako mi to pozajmiš, ja ću odmah šupirati jednog najavljivača i tako uštedjeti pedeset pet para za mjesec dana. To bi zajedno bilo dvije funte i pet para. Od lanjskog povećanja prosjeka moram još dobiti deset para. Ostalo ću pokriti iz ovogodišnjeg budžeta, s tim što neću otići na dopust nego ću raditi prekovremeno, a najavljivač će mi preuzeti sve uloge u adaptaciji Jadnika.Nakon pola sata natezanja, uspjeli su se dogovoriti, s tim da gospodin Noudini dade u zalog svoj sat.— Dakle, i to smo obavili — reče na kraju, ne krijući svoj najdublji prezir. — Dobit ćete te svoje dvije i pol funte, gospodine. Ali, kumim vas bogom, nemojte nikome reći... razumijete me...— Bez brige, bit ću nijem kao riba. A kad ću dobiti novac?— U toku godine, nadam se.Ispričao sam se zbog svoje agresivnosti i pokušao se opravdati opisujući svoje financijske poteškoće, ali to očito nije djelovalo na Noudinija, pa sam u njegovim očima ostao podao i bezobrazan ucjenjivač. Išuljao sam se iz njegova ureda i sudario se sa trojicom stručnjaka iz državne administracije, koji su tu već tri mjeseca uzalud pokušavali otkriti razloge slaboj kvaliteti programa Kol Israela. Upravo su provjeravali akustičnost studija, ali se još nisu približili rješenju zagonetke. Da, ima takvih»Tko se zadnji smije, najsladje se smije«, kaže dobro poznata poslovica aludirajući na idiote koji shvate u čemu je vic tek dva sata nakon što ga čuju. Za svijet osudjen na stalno ratovanje, ta je glupa poslovica u svakom slučaju besmislena, jer se jednostavno nitko ne smije zadnji. Jedna strana napravi novu raketu, šest mjeseci kasnije suparnik već ima antiraketnu raketu, na što onaj prvi brzo stvori antiantiraketnu raketu, i tako dalje, do propasti. što se nas tiče, mi usavršavamo tehniku beskonačnog ratovanja miroljubivim sredstvima: porezom na prihod.RUPA MNOGO, KVAKA JOš VIšEOnomad je Zelman Weintraub, čuveni proizvodjač macesa iz Jeruzalema, naručio od mene svečanu besjedu što bi je on odverglao kao odgovor na tople čestitke kojima ga njegovi poštovaoci i radnici kane iznenaditi na rodjendanskom slavlju. Za tu svoju spontanu besjedu Weintraub mi je ponudio autorski honorar od 230 funti, koje će mi isplatiti u tri jednake rate. Suvišno je i reći koliko sam bio ushićen tom manom. No, kad sam stao malo zbrajati dva i dva, vidio sam da mi se trud neće isplatiti, jer moram svojim kolima dvaput putovati u Jeruzalem, pa će mi benzin progutati i više od ostatka mog honorara, kad se odbiju svi porezi i

daće.— Moraš se snaći na neki način — reče mi slatkaSpielberger je najbolji ekspert za poreze u našem gradu, promućuran stručnjak koji zna svaku rupu u postojećim propisima, jer ih je on i krojio kad je bio šef Istražnog odjela Ministarstva financija. Poslušao me namrštena čela.— Gospodine — reče kad sam završio svoje izlaganje — bitno je pitanje da li zaradjujete više od sto deset funti mjesečno?— Na žalost, zaradjujem.— Da li kojim slučajem namjeravate otići iz zemlje? Emigranti uživaju neka izuzeća.— Ne, ostajem.— Onda ste u teškoj situaciji — zaključi stručnjak. — Ne biste li u Jeruzalem išli autobusom?— Ne bih. Meni je zlo u autobusu — objasnim.— Pa sjednite do vozača.— U to se ne mogu pouzdati. U zadnji čas pojavi se neka trudnica i oduzme mi mjesto.Opet se nadjosmo dva dana kasnije.— Dakle, imate dva moguća izlaza — obavijesti me stručnjak. — Prvi je prilično jednostavan: vaša žena neka kupi neko gubitaško poduzeće i fungira kao vaš literarni zastupnik.— Izvrsno — kažem. — To neće biti teško naći.— Samo čas — obuzda me Spielberger. — Tu vam je sine qua non da vi osobno nemate nikakve veze s poduzećem, ni u kakvom obliku, s obzirom na to da vas žena predstavlja. Da li se kojim slučajem rastajete?— Još ne.— Nije važno, to ćemo srediti na neki način. Poduzeće vaše žene naplatit će cjelokupan vaš honorar iz Jeruzalema, a na njega neće platiti nikakav porez jer ta svota ide na smanjenje subitaka. .— Perfektna ideja!— čekajte! Sad je novac na kontu poduzeća vaše žene pa se postavlja pitanje: kako ga izvući odande? Jer, ako vam žena jednostavno podigne novac u poduzeću kao svoju pristojbu, onda mora na to platiti porez.— Ajme!— I tome ima lijeka. Ovako: poduzeće vaše žene otvori podružnicu na ime vašeg sina, a vaša žena uplati za vas životno osiguranje na iznos autorskog honorara što ćete ga dobiti od gospodina Weintrau-ba. Kako znate, premije za životna osiguranja izuzete su od poreza.— Moram li i umrijeti?— To bi bilo idealno, ali nije obavezno. Ima jedna posebna vrsta osiguranja zvana »živi leš« kojom se polica anulira nakon tri godine, a uplaćeni iznos refundira se u gotovini.— Odlično!— Ali — nastavi stručnjak — i tu ima kvaka: vlast to može tretirati kao »fiktivan ugovor«. Stoga bi bilo dobro da korisnik bude neka treća strana, osoba koja pravno nema nikakve veze ni s vama ni s podružnicom na ime vašeg sina. Imate li nekog prijatelja od povjerenja?— Nemam.— U tom slučaju, stojim vam na raspolaganju u ulozi te treće strane. Posebnim ugovorom izmedju nas dvojice ja ću sebe imenovati vašim fideikomi-som za premiju osiguranja, tako da vam moram staviti na raspolaganje iznos osigurnine koji će mi biti refundiran istekom trogodišnjeg ugovornog roka.— Vi ste genij!— Polako! Na to biste morali platiti porez sve do zadnje pare.— Jao!— Zato ćete taj iznos dobiti od mene na ime odštete za klevetu.— Kako, molim?— Od ljetos se samo na taj način može izvršiti uplata-isplata izmedju dvije stranke sa stalnim boravkom. Prema važećim propisima, bar u ovom momentu, na odštete za klevetu, dosudjene pravomoćnom sudskom presudom, ne plaća se porez.— A zašto ne?— Zato što se to smatra troškom.— Genijalno!— Hvala lijepa. Prije nepuna dva mjeseca na taj sam način prenio petsto funti

na jednog klijenta. Istina, zato sam ga morao dvaput ošamariti, ali u vašem slučaju bit će dovoljna koja uvreda. Na primjer, reći ću da imate madjarski naglasak.— To nije nikakva uvreda — odgovorim. — Pa ja imam madjarski naglasak.— čekajte, možda ćete ga za tri godine izgubiti.— Ne mogu se pouzdati u čudo.— I tu će se naći neka rupa. Bitno je to da vi mene tužite zbog uvrede, a dosudjena odšteta mora biti točno u visini refundirane osigurnine koju će podružnica vašeg sina inkasirati a ja preuzeti kao vaš fideikomis, a što će biti iznos autorskog honorara koji će gospodin Weintraub uplatiti na gubitaški konto poduzeća vaše žene. Slažete li se s tom idejom?— Meni se čini da je u redu — prihvatim. — Ali, rekli ste da postoji još jedna solucija?— Da — potvrdi Spielberger. — Uzmite pare, ne dajte potvrde i zatajite taj iznos.— To ne! Neću nikakvih komplikacija.Britansko rješenje problema poreza — tj. avanturistička pljačka — postalo je u zadnje vrijeme tako popularno u ovoj zemlji da su naši najugledniji dnevnici otvorili posebnu kolumnu pod naslovom »Tjedna pljačka«. To zato što su nam policija i ostale snage sigurnosti još u stadiju šegrtovanja. Valjda se i ne može odmah startati s visokom krimi-kvalifikacijom, zar ne? Valja najprije proći osnovnu školu, ili bolje rečeno obdanište.DOSTOJNI SVOJE ZADAćENakon detaljne analize posljednje, vrlo spretno izvedene pljačke novčane pošiljke u kolima stare izraelske osiguravajuće agencije Nick & čarter, a koja je pljačkašima donijela čist prihod od 330.000 funti nakon odbitka poreza, čovjek mora bez ikakve dvojbe priznati da su tim napadom svi zainteresirani bili posve opravdano zatečeni. Prvo, od prethodne pljačke istih kola iste agencije prošlo je najmanje deset dana, osim toga, taj put radilo se o svoti od samo 33.000 funti a prevozila se u sasvim drugu banku. Prema tome, nipošto se nije moglo predvidjeti da će se to ponoviti.Nadalje, agencija Nick & čarter ovaj put je ipak poduzela izvanredne mjere opreza, pa taj prijevoz novca nije uopće najavljen u mjesnim dnevnicima. štaviše, sad to i nije obavljeno blindiranim kolima upravo zato da potencijalnim pljačkašima netone novčanica, uklonili su sve oznake agencije, čak su i upozorenje na krovu: »Pazi! Novac!« kamuflirali ljepljivom vrpcom. Stoga nitko i nije mogao predvidjeti neke smetnje niti što tome slično.Istina, otprilike dva sata prije nego što će vozilo s novcem krenuti, netko je telefonski nazvao upravu agencije Nick & čarter.— Oprostite — upitao je glas. — Da li vi danas prevozite novac?— Da — odgovorio je dežurni službenik osiguranja. — Vozimo ga u poštansku štedionicu.— A koliko toga?— Trista trideset tisuća. A tko je tamo?— Krivi spoj.S one strane čovjek je spustio slušalicu, a dežurni službenik je čas kasnije sve to zaboravio vjerujući da se radilo o pogrešnom spoju. Medjutim, istražitelji sad povezuju tajanstveni poziv sa »čovjekom na triciklu«. To jest, dok se tih trista trideset tisuća funti krcalo u kamion, sa strane je stajao žuti tricikl i na njemu je sjedio čovjek koji je bilježio ukrcaj svake vrećice novca. Naime, novac je bio u malim vrećicama da bi se mogao lakše prekrcati u drugo vozilo ako slučajno dodje do defekta. Kad su sve vrećice ukrcane, čovjek je zajahao na tricikl pa je nekakvim signalnim zastavicama mahao manje-više prema gradskom centru, ali su ga bili uzeli za mornara. Tek je mnogo kasnije, prigodom rekonstrukcije pljačke, nekome palo na um da je to mogao biti i sudionik u pljački.Upravo iz tih razloga nitko se nije osvrnuo na onu trojicu što su se još rano ujutro bili postavili oko poštanske štedionice s automatima i kaćušama kineske proizvodnje. Ljudi su jednostavno mislili da su to neki saboteri, diverzanti ili šta ti ga ja znam.agencija Nick & čarter zatražila da tu ne bude nikoga tko bi samom svojom pojavom mogao upozoriti na predstojeći prijevoz novca. Pojavio se samo jedan detektiv u civilnom odijelu, ali je i on spadao u pljačkašku družinu.

U poštanskoj štedionici posao je tekao normalno. Istina, sat nakon početka radnog vremena jedan je mladji knjigovodja primijetio nekog neznanca kako ide po zgradi i zardjalim kliještima reže telefonske žice. Knjigovodja je najprije pomislio daje to običan probisvijet, ili možda ekstremist, jer mu je lice bilo pokriveno vunenom čarapom, ali kad se tip popeo na stol i počeo trgati osigurače alarmnog uredjaja, knjigovodja mu je prišao i upitao ga što tu radi.— Ja sam iz pošte — odvratio je čovjek i knjigovodji je odmah bilo sve jasno. Tek nakon nekog vremena sjetio se da je pošta tu gdje on radi, pa je otišao da o tome izvijesti Staroga, ali je ovaj upravo bio na sastanku sa Sulzbaumom. U medjuvremenu, bilo je još nekih znakova po kojima se moglo naslutiti da se nešto kuha, naročito kad je čovjek sa čarapom na glavi izvukao pištolj i naložio svima da legnu na pod. Svi su ga poslušali, osim starog blagajnika koji nije izgubio prisebnost duha, nego je polako stopalom tragao za tajnim alarmnim dugmetom pod stolom. Na žalost, dugme je zbilja bilo tajno pa ga nije mogao naći. Onda je i on legao na pod i čekao. Neki klijenti, koji su naknadno ušli, začudili su se što svi službenici leže na podu, ali su uglavnom pomislili da se to snima televizijska serija, pa su i oni legli nadajući se da će i sebe vidjeti u tom kadru.Dotle su vani pljačkaši praznili kamion. Dvojica naoružanih čuvara agencije Nick & čarter zapravo su bili nemoćni, jer su imali samo poljske haubice,iznutra nnprpnp n stra^nia vrata kamiona apljačkaši su im upali s boka. Jedan stražar pokušao je prevariti bandite vičući im: »Otvorite vrata pa ćete vidjeti svog boga«, ali ga oni nisu poslušali nego su sa strane izvukli gotovinu od trista i trideset tisuća funti. Drugi stražar, iskusan čovjek, vratio je toj bagri milo za drago psujući joj potiho sve po spisku na rumunjskom.Spomena je vrijedan i taksist koji je stajao tu blizu dok se obavljao transfer novca. Učinilo mu se da se tu nešto muti pa je otišao do javne govornice i počeo okretati 92 da nazove policiju. Vrtio je tako oko četvrt sata, a dotle su kriminalci obavili posao pa su mu, prolazeći kraj govornice doviknuli: »Promijenili su broj. Okreni 1-0-0!«Taksistu je, medjutim, ponestalo žetona, a ni u pošti ih nije bilo već pet dana, pa je čovjek potjerao taksi na autobusni kolodvor da kupi žetone, ali je u žurbi uletio u jednosmjernu ulicu s krive strane te ga je prometna šćapila, zapucala mu masnu globu i odvela u bolnicu na analizu krvi. Poslije, kad su izašle novine s ilustriranim izvještajem o pljački, policija je uputila radio-kola, ali pajkani nisu mogli naći ulicu, zbog zbrke u prometnim znacima, pa su se tako zaletjeli do Jaffe i ondje postavili blok — to jest, sakrili se za zavoj i čekali da banda naidje i propisno stane na semaforu pred autobusnom postajom. Ali pljačkaši su nanjušili zamku i nisu se pojavili.Uprava agencije Nick & čarter objavila je da pljačkaši ipak nisu tako pametni kako su mislili, jer su zaboravili uzeti u obzir inflaciju. Takodjer je objavila da će im stražari ubuduće biti opremljeni suzavcem kako bi se što lakše rasplakali. Govori se i o instaliranju kase od neprobojnog čelika, za pohranu novca, što je revolucionarni izum nekogGradjanstvu se upućuje usrdna molba da pomogne snagama sigurnosti. Tko god uoči kakve neznance sa čarapama na glavi da plaćaju gotovinom iz vrećica s natpisom Nacionalne banke Izraela, neka odmah nazove policiju na broj 92. Hvala.I__1__] _ ^ •„___1 „1, „ „ *«X^„« „„„U tehnokratskoj stvarnosti naših dana, kad komplicirane sprave i supermodemi kompjutori mogu proizvoditi sve što se može zamisliti pod kapom nebeskom a da ljudska ruka i ne takne masovni proizvod, u našoj zemlji ostala je još šačica pravih majstora koji nastavljaju ponosnu tradiciju iz minulih stoljeća. Malo-pomalo, čak i ti posljednji dinosauri nestaju iz naših života, a što je najžalosnije, njihov se odlazak ne može pospješiti. Tuguješ li ti, poštovani čitaoče, što nema dinosaura? Ja - ne!POSLJEDNJI IZ PLEMENA OBRTNIKAJedne večeri prošlog tjedna, upravo kad sam se spremao van, žena me pogleda pa će:— Zašto nemaš aktovku da u njoj nosiš papire kao svaki pošten čovjek?— Ti boga, pravo imaš, ženo — ja ću na to. — Za moj status čovjeka od pera, to je ono što mi treba.— Idi i kupi si nešto specijalno — odredi žena. Otišao sam do torbara na uglu i

objasnio mu daželim specijalnu kožnu aktovku, nešto što imponira, crno a mat, sa mnogo pregrada, sa mjedenom bravicom, i sve u tom tonu. Torbar je bio neki čovječuljak koji je govorio samo jidiš, a smisao za ukus bio mu je vrlo ograničen.— Aktovka je aktovka, nije dragulj — on će meni. — Mogu..vara dati samo ono što imam.gospodine moj. Vrlo čvrstu aktovku za dvadeset pet funti. Ako hoćete da vam bude nakindjurena, onda potražite nestora koji još ima strpljenja da sluša mušteriju.Bio sam duboko uvrijedjen. Točno, stalo mi je do prvorazredne izradbe, ali da mi netko kaže da hoću nešto nakindjureno? Jao si ga židovskom obrtu ako ga ovakvi predstavljaju. Ostavio sam torbara s njegovim levantinskim shvaćanjima i potražio umjetnika u koži koji je zanat naučio u nekom civiliziranom dijelu Evrope. Nakon tjedan dana mahnita traženja uspio sam otkriti Sigmunda Wasserperla, čuvenoga kreatora otmjene kožne galanterije.čim sam ušao u radionicu, osjetio sam snažan miomiris čistoće i reda. Za povećim radnim stolom plavook i sjedokos postariji čovjek. Gospodin Wasserperl glavom. Opisao sam mu svoju delikatnu situaciju — naravno, jezikom Goethea i kancelara Brandta — i on me pažljivo poslušao. Onda me cijenjeni umjetnik obavijesio da će iz posve humanitarnih razloga preuzeti na svoja pleća taj posao i uložiti sve snage da proizvodu udahne značajke primjerene mom statusu kolege umjetnika. štaviše, kako bi odagnao svaku moju eventualnu sumnju u njegovu profesionalnu vještinu, gospodin Wasserperl mi je potanko opisao svoj život, počevši od mature u državnoj gimnaziji u Stuttgartu, uključujući sudbonosni trenutak kad mu je kao u božanskom nadahnuću sinulo da će mu život biti lišen svakog smisla ne bude li izučio vještinu izrade elegantnih kožnih predmeta. Tako je gospodin VVasserperl počeo kao šegrt kod firme Singer i Singer u Hamburgu, a onda je prešao u famoznu bečku firmu Kirschner Ledervvaren, gdje je proveo — kako se sam izrazio — trideset i četiriZadržao sam se u priči s gospodinom \Vasserper-lom do oko ponoći. Na kraju smo se sjetili radi čega sam zapravo bio došao, pa je majstor s pomoću logaritamskog računala i tablica odredio dimenzije moje buduće aktovke. Zatim smo razmotrili koja će koža najbolje odgovarati bitnim uvjetima — da perfektno izgleda i da se ne suce.— što mislite o ulaštenoj bizonskoj koži? — upita me gospodin Wasserperl.— To je to! — odgovorim. — Svidja mi se. Neka svakako bude ulaštena!— Nemate pojma kako mi je drago — šapne gospodin Wasserperl u velikom olakšanju. — To je vrlo jaka koža koja je osobito podesna za ukrasnu obradu.Dotle je moje početno oduševljenje bilo donekle splasnulo. A i večera mi je kasnila oko šest sati.— Samo, znate, ne želim ništa kičasto — pokušam staroga vratiti na zemlju, ali me gospodin NVasserperl prekine mahnuvši nestrpljivo rukom.— Kod mene nema drugorazredne izrade — frkne. — Moj trideset četvorogodišnji rad kod firme Kirschner Ledervvaren nameće mi veliku odgovornost. Samo tražim malo strpljenja. Vaša će aktovka biti gotova prekosutra a stajat će vas 30 funti.Dva dana kasnije otišao sam po aktovku, ali nije bila gotova. Dapače, gospodin NVasserperl nije ni počeo rad, jer je dvije protekle noći proveo u razmišljanju i zaključio da bizonska koža ipak neće biti pogodna, malo je odveć porozna, pa bi radije uzeo kožu gazele ili zebua, koja možda jest malo skuplja, ali će mi, s druge strane, potrajati i do 100, pa i 150 godina. Složio sam se na licu mjesta s tučenom kožom zebua i s tim smo se rastali.Tri dana kasnije došao sam po svoju aktovku, ali u/.,eto rt ir\cpočetkom tjedna otputovao. Otišao je u neku finomehaničku radionicu da naruči specijalne zakovice od kaljene mjedi i oble glavice kojima će okovati rubove moje aktovke. Rekao sam joj da mi ne trebaju nikakve zakovice, život je i prekratak za njih, valja nam ga uživati u svakom trenutku! No, gospodja NVasserperl odvrati daje njezin muž od one vrste majstora koja izumire, od onih koji će se radije odreći svoga posla nego praviti škart, kao što rade izraelski fušeri. Iskoristila je priliku da me podsjeti kako je njezin muž radio trideset i četiri godine kod firme Kirschner Ledervvaren, koja je bila dvorski dobavljač Njegova Veličanstva cara Franje Josipa iz kuće Habsburgovaca.Malo-pomalo pomirio sam se s mišlju da ću život završiti kao pisac bez

portefeuillea, ali mi se onda jednog maglovitog jutra na vrata stana pojavio glavom gospodin \Vasserperl. Starac je izgledao strašno umoran i zabrinut. Gorko mi se požali kako u svojoj dobi mora krstariti zemljom za šaku glupih zakovica, a nekada se u Beču takva sitnica mogla dobiti u svakoj trgovini. Sama je majstorova pojava predstavljala nijemu osudu čovječanstva u cjelini, pa mi se neko vrijeme čak činilo da čujem kako zloslutno lepeću krila udesa. No, gospodin je NVasserperl zapravo bio došao da se sa mnom dogovori o podstavi aktovke. Smatrao je da može ići samo bajcana koža narvala, s obzirom na izuzetnu otpornost toga rijetkog materijala.— Dragi gospodine NVasserperlu — kažem mu — zbilja se divim vašim profesionalnim kriterijima, uostalom, trideset četiri godine kod firme Kirschner Lederwaren zaista nisu mačji kašalj, ali, vjerujte mi, meni i ne treba takva jedinstvena aktovka. Koliko znam svoju ženicu, ubrzo ću joj u njoj nositi kućiStarcu se lice ozari.— Sva sreća da ste me upozorili! Jer, ako je tako, moramo se pobrinuti da aktovka bude nepropusna i iznutra, ne samo izvana. U takvoj situaciji, podstavit ću je struganom tuljanovom kožom. Imate li, gospodine, kakve veze u Kanadi?— čujte, Wasserperlu — odgovorim — aktovka je aktovka, a ne dragulj, zaboga! Dajte, napravite mi toga vraga kako bilo, pa da se više ne gnjavimo s tim.— To ja ne mogu — ražesti se smrtno uvrijedjeni majstor. —Zar mislite daje to meni tako lako? Kad smo već kod toga, zar mislite, gospodine, da mogu udovoljiti svim tim vašim hirovima za mizernih trideset funti? Tko će mi nadoknaditi pusto vrijeme koje trošim na to?Tad sam uočio da je jadni starac živčano propao; lice mu se grčevito trzalo, a bilo je nalik na suhu šljivu. Uputio sam stricu Egonu u Americi hitan brzojav s molbom neka mi avionskom poštom pošalje cijelu tuljanovu kožu. Dva tjedna kasnije preuzeo sam paket na carini. Pohitao sam s kožom do Wasserperla. Na moje veliko zadovoljstvo, stari je bio dobro raspoložen, jer je uspio na brzinu skočiti u Negev, gdje je od nekih čobana Beduina kupio komad špage od sukane jute prepletene zlatnom žicom od kojeg kani napraviti ručku za aktovku. Ali, kad je vidio ono što mi je poslao stric Egon, naglo je problijedio i koljena su mu se zatresla.— Plastika! — šapne stari umjetnik, a lice mu se preli neizrecivim gadjenjem. — Usudjuju se VVasser-perlu donositi plastiku!Majstor je bacio materijal u kantu za smeće,prišao ormaru i bez riječi izvadio iz njega starinsku.lovačku pušku. Onda me prezirno poeledao i top-ćući izašao iz radionice. žena ga je očajnički zazivala, ali je nastavio svoj hod, uspravna tijela i podignute glave, sve dok mu tragičan lik nije ~ progutala ponoćna pomrčina.— Otišao je u lov u pustinju —žena je slomljeno zajecala. — Znam ja njega. Drukčije on ne može raditi. Baš zato su ga i toliko voljeli u firmi Kirschner Ledervvaren.— Trideset četiri godine — dometnem, i sam pomalo dirnut, ali je moja iskrena sućut djelovala na gospodju Wasserperl kao sol na živu ranu.— A što vi toliko mučite moga muža? — izdere se starica na mene. — Zar ga hoćete ubiti zbog te vaše glupe aktovke?— Da — odgovorim. — Jednog od ovih dana i hoću.Za tih tegobnih dana zbilja sam po glavi premetao ideju da ga ukokam, jer sam i sam bio na kraju snaga u toj borbi za aktovku. A onda sam jednog utorka dobio poruku koja me potresla do dna duše — gospodin Wasserperl je hospitaliziran u kritičnom stanju. Savjest me strašno zapekla, pa sam kupio velik buket cvijeća, strpao ga u novu aktovku koju sam za dvadeset pet funti kupio od onog torbara Levantinca, i otišao u posjet svojoj žrtvi. U bolnici sam doznao da je gospodin VVasserperl negdje na obali Crvenog mora ustrijelio nešto u bliskom rodu s tuljanom, ali ga je na stalnoj kiši i napornom putu izdala snaga pa se kući vratio tresući se od groznice. Sad mu je kraj kreveta sjedila žena. Oboje me dočekaše optužilačkim pogledima. Gospodin VVasserperl je bio žut kao pergament, a oči mu bile podljevene krvlju. Slabašno mi je mahnuo rukom neka se prignem nada nj. Prislonio sam nhn na nieeove usne. ^._....................................— Morate ... naći... srebrne kopče... — šapne starac. — Bakrene kopče nipošto neću. One mi ne odgovaraju.

— Da, Praoče — šapnem i ja. — Slušam vas.— Isto tako — nastavi on zadnjim snagama — morate nabaviti malo labudova izmeta. To je najbolje sredstvo za laštenje kože.— Sve — obećam — sve ću učiniti, Praoče. Posvetit ću se do svog posljednjeg daha našoj aktovki, samo mi se brzo oporavite!Starac ušuti, posve iscrpljen, glava mu utone dublje u jastuk. Gušeći se od kajanja, pohitao sam do šefa odjela, gonjen niz hodnik kletvama rasplakane gospode Wasserperl. Liječnik mi reče da trenutno ne može ništa učiniti. Bolesniku treba udovoljiti u svakoj njegovoj želji kako bi mu se vratila volja za život. A to zato — kako je liječnik doznao iz pouzdana izvora — što je gospodin NVasserperl radio kod odredjene bečke firme i radije će umrijeti nego napraviti kakav fušeraj. Zamolio sam ga da sve bolničke račune šalje meni. Sutra idem u močvare na sjever da potražim labudov izmet. Još sam mlad i radno sposoban.Mi smo još mlada zemlja i zato se još nismo navikli na situaciju, inače povoljnu, da svaki židovski momak može jednog dana postati predsjednik vlade. Zato nije čudno što je potražnja nadasve velika. Ne radi same funkcije nego radi užitka ostavke. Ovaj autor to čini odmah.NE RAčUNAJTE NA MENEU zadnje vrijeme tako se rapidno šire kritike na račun premijerske fotelje da se čini kako baš svatko, osim samoga premijera, hoće o tome da kaže svoje. Kako sadašnja vlada, po svemu sudeći, ipak neće potrajati do kraja stoljeća, zacijelo ne bi bila loša ideja da se već sada objavi ponuda koja bi bila formulirana ovako:»Država Izrael poziva na podnošenje molbi za položaj predsjednika vlade. Ponude, najidišu, uputiti Izvršnom vijeću sindikata.«Prema tome, nije čudno što se i ovaj autor katkad pita ne bi li se morao malo ozbiljnije zamisliti nad tom idejom. Uostalom, nisam više u cvijetu mladosti, a osim toga, u meni nema ni zrnca onog državničkog smisla koji bi mogao poremetiti status quo. što se tiče kvalifikacija, tu sam kao stvoren za političara, ali, na moju veliku žalost, to neće valjati. Taj posao nije za mene.Jednostavno, ne želim biti premijer.Posao je kao šipak pun svakakvih gnjavaža uu svim dokumentima piše »zanimanje — pisac«. I sad, recite, odakle mi takva snaga da obidjem puste urede kako bi mi se to promijenilo u »premijer«? Zatim, morao bih prisustvovati svakoj akademiji i svečanosti na kojoj mi je dužnost biti, a onda bi morali buditi moga adutanta da bi on mene obzirno probudio. što je najgore, morao bih kosu ofarbati bijelo i slaviti šezdeset deveti rodjendan, što mi je u ovoj dobi čista jeza.Da i ne govorim o osobnim odnosima. Pošto dobro znam predsjednika države, siguran sam da bi nakon dva mjeseca svakome govorio kako sam ja sinonim za tešku i fatalnu pogrešku. »Kao kozer nije loš«, rekao bi on, »ali kao premijer je propast.« što mi to treba? A u kinu? Znam ja našu bezobraznu rulju: onome, kako li se ono zove, da, Sharonu, klicat će kao šašava, a meni će preko volje udariti dlanom o dlan jednom-dvaput. I kako ću se osjećati? A ministri? Svakog jutra zaželjet će mi dobro zdravlje i dug život, a od onoga što će pri tome misliti koža mi se ježi.Idemo dalje. Kako bih mogao ambasadore oslovljavati s »Vaša ekscelencijo« a da im se ne cerekam u brk? Pa onda, ako me američki predsjednik u intimnom razgovoru upita, recimo: »čuj, Ephrai-me, razmišljaš li ti uopće da ikad napustite Jeruzalem?« ne bih znao što da mu kažem, jer se obično crvenim kad moram slagati na engleskom. Iz tog istog razloga ne bih mogao držati govorancije i referate o ekonomskoj stabilizaciji i budućem prosperitetu. A stane li me tko daviti s našim odnosima sa Sovjetskim Savezom, što da mu kažem Obratili ste se na krivu adresu, pitajte Fidela Castra? I kako ću predsjedniku Bolivije zaželjeti sve najbolje za njegovo ozdravljenje kad ga, kao prvo, ne poznajem, a kao drugo — gdje mu dodje taZato, budite dobri i pustite me na miru, molim vas!Ne želim zbog te premijerske fotelje zanitati svoju milu obitelj u razvoju. Moja bi uzorita ženica, na primjer, morala preuzeti patronat nad borbom protiv maloljetničke delinkvencije, kao da nemamo dosta tog svraba kod kuće. A čim bi ona postala patron delinkvenata, hladnjak bi nam bio stalno prazan. A ne da mi se ni pričati po sat i dvadeset šest minuta s belgijskom kraljicom-majkom. Jedva podnosim gospodju Bialazurkevitz, s kojom inače mogu prekinuti priču čim mi je

puna kapa, jer jest majka ali nije kraljica. I kako da držim predavanje američkoj organizaciji cionistkinja i da ih šarmiram, kad se meni principijelno svidjaju mlade mace, a ne ženskadija s proporcijama 93-93-93? I što će mi kraj uzglavlja crveni telefon vruće linije sa stranačkim komitetom, kad uživam u mirnom noćnom snu?Neka kojim slučajem dobijem na Sportskoj prognozi, sve će živo misliti da je cijelo kolo bilo namješteno. Na tu funkciju samo me jedno privlači: umirem od želje za književnim nagradama. Ali, s druge strane, kome može biti drago da gleda zidove išarane njegovim imenom sa cijelim prilogom zazornih epiteta? Svoje slabosti i mane i sam znam, pa zašto da mi ih rastrube na sve strane? Pored toga, navikao sam biti bez dlake na jeziku i što će mi sad nekakvi savjetnici da me upućuju što ću gdje reći, kao da sam malo dijete?Ne, ne bi valjalo. Nije mi do cmakanja bucmaste dječice koja me daruju cvijećem ovom ili onom prigodom. Meni su draga moja djeca — a ostala, eno im roditelja, neka je oni cmaču! I ne želim biti kum nečijem desetom djetetu jer mi je svaki put na brith milah' muka gledati one stvari. Uopće me nezanima da s priprostim pukom diskutiram o ovogodišnjoj žetvi, jer kišu mrzim iz dna duše, čim se sjetim blata što mi ga gosti unose u kuću. I posljednje ali ne i najmanje važno: od same pomisli da bi se u Brooklvnu morao penjati k Tori, uz klicanje tisuća donatora — budim se urlajći usred noći.A dok ja sjedim u onoj fotelji, rulja oko mene sve vrijeme samo nagadja hoće li me iz nje izbaciti Janko ili Marko.Ne, ljudi moji, najdublje zahvaljujem svima koji su mi ponudili posao, ali još nisam dorastao toj zadaći. Morat ćete se zasad snaći bez mene. Ipak, preporučujem vam svoju ženu za pokusni mandat.Demokracija je danas dosegla takve domete da svak može slobodno razmijeniti mišljenje i s najvišim ličnostima. S tim da pri ruci ima dobrog medija. Od svih spiritista, najsretniji su izraelski jer su jedini smrtnici koji mogu govoriti s Mojsijem bez prevodioca.PRISUTNOST DUHANa putu kući sreo sam Kunstattera. Nekoliko minuta razgovarali smo o nuklearnim bombama, radio-aktivnim oborinama i sve bližem sudnjem danu, a onda je moj znanac slegao ramenima i rekao:— Pravo da vam kažem, mene od svega toga ništa ne dira. Ja sam spiritist.Mora daje u mom pogledu pročitao: »Kunstatte-ru, jesu li ti sve daske na broju?« jer je reagirao očito uvrijedjeno:— Oprostite — reče — ali taj vaš blesavi osmijeh samo pokazuje kakva ste totalna neznalica. što vi znate o toj grani znanosti?— Ne znam mnogo — priznam. — Tek toliko da se neki ljudi okupljaju i tobože čavrljaju s dušama mrtvih, a nitko točno ne zna kako se izvodi ta finta.Iz Kunstatterova lica nestade krvi. Zgrabi me za nadlakticu pa me iskonskom snagom potegnu za sobom u usku uličicu..........,..____„..„„.,,__,......._.,.._.— Ne! — usprotivim se. — Neću! Nisam nikakav medij! Ja sam skeptik! Molim vas, pustite me, gospodine Kunstatteru!U sobici je sjedilo pet muškaraca tužna lika i tri žene šlampava izgleda. Kunstatter mi je pustio ruku tek pošto me predstavio:— Ovaj čovjek ne vjeruje!Svi ljutito zagundaše, a jedan muškarac mi pridje i reče kako je i on prije petnaest godina bio takav mudrijaš, ali mu je onda na jednoj seansi duh rabina Akibe rekao broj telefona (svoj, to jest, ne njegov) pa otada on svake večeri priziva duhove, a što se ovoga svijeta tiče, boli ga briga, neka i izgori ako hoće! Upitao sam ih jesu li zbilja ikad vidjeli pravog živog duha, na što su mi odvratili osmijehom kojim se blag otac smiješi na naivnost svoga sinčića.Kunstatter je prigušio rasvjetu, pa je stol pokrio komadom voštana platna na kojem je bilo otisnuto cijelo hebrejsko pismo, brojevi od jedan do devet, neke hebrejske kratice i oznake »Da« i »Ne«, izmedju kojih je stajao upitnik. Zatim je nasred stola postavio čašu i rekao:— Sad ćemo sjesti oko stola pa ćemo vrhovima prstiju tek lagano dirati čašu. Nema potrebe upirati. Za koju minutu, čim uspostavimo kontakt s nekim duhom, čaša će se sama od sebe početi micati.Sjedili smo prilično dugo u tajanstvenom polumraku, samo su nam se cigarete žarile kao kakve nervozne krijesnice. Nakon nekoliko minuta desna mi je ruka utrnula pa sam je morao pomaknuti.— No? — upitam nestrpljivo. — No?

— Psst! — ušutka me društvo. Nastavilo se traženje kontakta. četvrt sata.kasnije, kad mi jetišina već postala nesnosna, pade mi na um briljantna ideja. Vrhom kažiprsta lagano gurnem čašu i — gle čuda nevidjena! — ona se pomače!— Kontakt — objavi Kunstatter, pa se obrati duhu: — Dobro nam došao, dragi brate! Daj nam kakav znak svoje dobre volje.čaša se zaleti i namjesti na jednu hebrejsku kraticu. Svi smo se uzbudili. Osjetio sam grč drskosti u dnu želuca.— Hvala ti, dragi brate — šapne Kunstatter. — Reci nam tko si. Kako se zoveš?čaša se stala igrati »školice« po platnu zastajkujući sad na ovom, sad na onom znaku. Jedna je žena sricala odgovor: »M-R-4-K-?-L-L-L«— I to mi je neko ime — primijetim, ali me Kunstatter ušutka:— To je očito neki špijun. Njima daju šifrirana imena kako ih ne bi otkrili. — Onda se opet obrati duhu špijuna: — Iz koje si zemlje, dragi brate?čaša je trenutak oklijevala, a onda je udarila gore-dolje kratkom prugom izmedju dva slova: »B--L-B-L-B-L«— Jadan čovjek, valjda je mucavac — šapne Kunstatter. — Jasno je da je iz Belgije.— Dobro — ja ću zadrto — ali kako to da govori hebrejski?— Dragi brate — prokrklja Kunstatter glasom suzdržana bijesa — govoriš li hebrejski?čaša sprintom skoči na »Ne«. Vrlo neugodna situacija.— Hvala ti, dragi brate — Kunstatter dade duhu »voljno«. — Vrati nam se kad se malo bolje upoznaš s hebrejskim jezikom. Dotle nam pošalji nekog drugog.Duh ode dok bi rekao britva, a mi smo upornonastavili ip nnitanhoćemo sada. Predložio sam Mojsija, s obzirom na to da on govori hebrejski, ali se većina tome usprotivila iz pijeteta. Na kraju se složismo s Aronom, Mojsijevim bratom. Opet smo taknuli prstima rub čaše i čekali.Dotle sam već bio shvatio odredjene znanstvene principe na kojima se zasniva spiritizam. U mozgu mi se kao munjom rasvijetlilo kad sam otkrio da se čaša miče samo kad je netko gura. Uostalom, zašto bi se obična čaša za vodu micala od svoje volje? čaša je čaša, a ne vrtuljak. Da vam budem iskren, što je špijun zanijekao da zna hebrejski, bilo je djelo mojih ruku — bolje reći prsta. Pa što? Je li možda zakonom zabranjeno biti dobar medij?Konačno se pojavio Aron, ali mi je dotle desna ruka gotovo usahnula a u ramenu mi sijevali noževi. Duh nas pozdravi sve po propisima, jednom hebrejskom kraticom, i izrazi se spremnim za suradnju.— Odakle si došao, dragi brate? — upita Kun-statter drhtavim glasom (uostalom, nije li to Mojsijev brat?), na što je čaša poskokom odgovorila: »S-I-N-A-J«. Kakav veličanstven trenutak! Svi u strašnom uzbudjenju, a jedna žena ciknu vidjevši kako se u vazi na polici za knjige nešto zeleni. Samo je Kunstatter sačuvao prisutnost duha.— Ne čudim se točnom odgovoru — reče. — Kad je kontakt pravi, uvijek je ovako. Dragi brate — obrati se duhu — koji su ti od svih židova najdraži?Bez daha smo pratili Aronov odgovor: »K-R-A-U D-A-V-I-D... J-U-D-A M-A-K-A-B-E-J-A-C... S-I-M-O-N P-E-R-E-S... E-P-H-R-A-I-M K-I--S-H-O-N ...«Nastala je napeta tišina. Svi su sijevali očima na kan Ha sam in kriv što Aron redovito čitamoje humoreske. Samo su me prsti boljeli jer je Kunstatter nastojao herkulovskim protupritiskom poništiti Aronovu pohvalu.— Arone, dragi brate moj — sad ja preuzmem inicijativu. — Da li vjeruješ u spiritizam?Nema duha koji je ikad doživio takvu borbu. Prsti su mi prilično čvrsti, ali je Kunstatter upirao snagom očajnika. Iako u polutami, vidio sam kako se zajapurio u pokušaju da spriječi negativan odgovor, makar mu otpala ruka, jer duh koji ne vjeruje u spiritizam uopće nije duh nego bijedna varalica. Kako rekoh, kažiprst samo što mi nije pukao, ali se nisam dao nego sam nadljudskim naporom gurao čašu na »Ne«, dok je Kunstatter njome manevrirao prema »Da«. Nijema borba potrajala je neko vrijeme s promjenljivom srećom u pojasu »ničije zemlje« označenom upitnikom i na kraju — puče čaša.— Duh se ljuti — reče netko. — Ne bi mu se smjela postavljati provokativna

pitanja!Kunstatter je trljao utrnule prste mrzeći me iz dna duše. Upitao sam mogu li postaviti pitanje kojem odgovor znam samo ja.— Samo izvoli — odvrati Kunstatter mrko i iz pričuve ubaci u borbu novu čašu.— želio bih čuti — izgovorim — što sam dobio na dar za svoj bar-mitzvah od strica Egona?— Dragi brate Egone, daj nam znak! Striče Egone, dodji! — vikne Kunstatter u tamu. Povukao sam ruku, kako ostali ne bi posumnjali da bih htio utjecati na tok dogadjaja. Ukratko, nakon minute--dvije pojavi se duh strica Egona, čaša krenu i prošeta se od slova do slova: »P-I-N-G P-O-N-G«.Došao sam k svijesti na balkonu, pošto mi jen k"konjaka. Odgovor je bio točan, stric Egon mi je zaista poklonio stolni tenis za moj bar-mitzvah! Tresući se kao prut, napustio sam seansu i otada više ne znam što je duševni mir. što li se ondje dogodilo? što li se dogodilo'/Nazvao sam ne znam koliko puta strica Egona, koji u savršenom zdravlju živi u Jaffi, ali mi je on svaki put ponovio da o svemu tome nema pojma.čovjek je društveno biće koje je sedmog dana stvorilo kućne zabave. Mi pozivamo sve svoje prijatelje. To jest, ne baš sve, nego samo one koje, hoćeš-nećeš, moraš pozvati. Ostali automatski prelaze u neprijateljski tabor. Tu se ništa ne može — rat je rat.KONSPIRATIVNA VESELICAPrimicanjem kraja godine redovito se našpanamo kao čovjek koji nigdje ne može dobiti svoje najdraže trankvilizante. Tko zna što ljude hvata s približavanjem Nove godine, ali je činjenica da se atmosfera do maksimuma nabija elektricitetom. Crne sjene bježe tamnim uličicama sve stružući uza zid, a u očima im neopisiv užas.što se mene tiče, jedne me večeri neka tajanstvena ruka pograbi i uvuče u vežu gdje je bilo tamno kao u rogu. Bio je to moj rodjeni znanac, poznata teatarska ličnost, iako sam ga jedva prepoznao jer je na glavu nabio debelu jutenu kapuljaču s prorezima, kroz koje su mu grozničavo zurile oči.— čujte — šapne mi na uho. — Pozvani ste k nama na doček Nove godine.— Dobro — šapnem — ali zašto moramo šaptati?— Psst! — psikne. — I zidovi imaju uši. Pozvali smo samo malo strogo odabranih, pa ne želim da to— U redu — dahnem — nikome neću ni pisnuti. A gdje će biti bakanalije?— To ćete doznati u zadnji čas. Da vam sad kažem, netko bi to mogao doznati, pa bi se uvrijedili naši prijatelji iz susjedstva koje nismo pozvali.— Jasno mi je — složim se. — Ipak, kako ću doći na lice mjesta?— Javit ćemo vam telefonski lokaciju zbornog mjesta i lozinku. Operaciju smo organizirali na bazi konspirativnih ćelija. Svaki zna samo šestoricu drugih. Tako ćemo valjda izbjeći nepoželjne zamjerke. Od vas se traži da ponesete bocu konjaka... a ja vam kažem da Amerikanci baš sada ne bi smjeli popustiti, to bi bila fatalna pogreška, Rusi se samo prave važni...Dobro si pogodio, cijenjeni čitaoče, upravo je netko prošao kraj nas u mračnoj veži.— Moramo biti oprezni. — Moj je budući domaćin obrisao znoj s čela kad je opasnost minula. — Tko li je to mogao biti? Ne želim sebi stvarati neprijatelje, ali jamačno razumijete da ne mogu pozvati svakoga. Izvolite poziv.S tim riječima gurnuo mi je u ruke kartu s reljefnim zlatotiskom: »Osobni poziv br. 29. Serija B. Svečana odjeća.«— Bolje da to odmah spalite — promrmlja moj budući domaćin tresući se od glave do peta i držeći se za ludjački uzburkano srce. Zapalio sam pozivnicu sa sve četiri strane i rasuo pepeo niz vjetar.— Izlazim prvi i krećem desno — šapne mi budući domaćin. — Počekajte pet minuta, pa krenite lijevo.I čovjek nestade u noći. Uzdahnuo sam od olakšanja. I mi imamo tulum za Novu godinu, aNaša je suptropska zemlja konstantno ugrožena neprijateljskim obručem od sto milijuna Arapa, ali prosječni izraelski gradjanin duguje svoj neizbježni čir na želucu susjedu s gornjeg kata, kojem je palo na pamet da zalijeva svoj prokleti

fikus upravo onog časa kad si promolio glavu da vidiš pada li kiša. U davno doba je Josephus Flavius ovjekovječio te svakodnevne čarke u svom djelu O židovskom ratu. U svakodnevnoj praksi imaš na stotine efikasnih sredstava kojima ćeš susjedu zagorčati život i istjerati ga iz stana. Spomenimo samo neka: stereofonski zvučnici, orijaške, rdjom prošupljene kante za smeće, klavirske vježbe u cik zore kraj otvorena prozora. Slijedi klasično poglavlje iz povijesti nedobrosusjedskih odnosa, s odobrenjem Društva za zaštitu životinja.ARISTOBULOS ISTJERIVAčNa onom kraju našeg predgradja stoje odmah uz auto-stradu leži mala skupina dvo-obiteljskih kuća okruženih vrtovima. Donedavno smo mislili da je ondje mir i spokoj, raj na zemlji, ali nakon onoga s Aristobulosom nismo više u to sigurni.što se dogodilo?Dogodilo se da su u jednoj od onih kuća stanovale obitelji nastavnika glazbe Opaža Mavera i činovnika Yehoshue Spiegela. A ta dvojica i njihove obitelji od prvog su trena stali jedno drugome na žulj, a zatim su zapeli iz petnih žila da vide tko će koga istjerati iz kuće. Istresali su jedan drueome tone smeća u vrt. oilili televizijske antene.navodno je Opaz Mayer čak htio žicom priključiti Spiegelovu kadu na visokonaponski vod. Situacija se još gore zaoštrila kad je Yehoshua shvatio da će, dokle god gospodja Spiegel radi, cijelu njegovu plaću i dalje gutati Odjel za prihode gradjana Porezne uprave. Stoga je dao otkaz i otada mu samo žena radi, a on sve vrijeme sjedi kod kuće i puca od akumulirane energije i neiživljene poduzetnosti. Bilo je jasno svakome da od dva susjeda jedan mora otići. Samo je bilo pitanje kome će prvom živci pući. Oklade su padale tri prema jedan u korist Opaža Mayera.Sve dovde to je prilično otrcana priča koja se može odnositi na svaku kuću gdje pod jednim krovom stanuje više od jedne židovske obitelji. Ali je jednog oblačnog dana došlo do povijesne prekretnice. Naime, Spiegel je nabavio psa imenom Aristobulos. Nije to bio neki krupan pas. Naprotiv, bio je posve malen, ali mu je lajanje imalo sve osobine nužne da normalnoga susjeda otjera ravno u ludnicu, a kamoli susjeda koji je još k tome nastavnik glazbe i stoga profinjena sluha. Osim toga, Aristobulos je uvijek lajao u najnezgodnije vrijeme — to jest u pet i petnaest ujutro, izmedju dva i četiri po podne kad bi gospodin Mayer drijemao na kauču, pa opet u ponoć i izmedju tri i pol i četiri ujutro.Trećeg dana po dolasku psa na bojište, za njegova redovitog popodnevnog koncerta, gospoda Mayer izašla je u vrt i odatle u pravcu Spiegelova stana emitirala ovo upozorenje:— čujte vi, ušutkajte to čudovište ako vam je život mio! Nećete li, tako mi svega na svijetu, moj će ga muž ustrijeliti!To nije bila nikakva pusta prijetnja, cijelo jepušku. Zato je gospodja Spiegel ozbiljno shvatila upozorenje i otada, čim bi Aristobulos započeo svoj program non-stop lajanja, stala bi ga umirivati blagim tonom govoreći:— Tiho budi, Aristobulose! Smetaš gospodinu Maveru. Zar te nije sram, Aristobulose? Tiho! šššš!A pas je i dalje tjerao svoje. Dapače, još bi povisio decibele, reklo bi se, radi demonstracije svoje duboke vjere u demokratsku slobodu lajanja. Onda se gospodin Mayer obratio svom odvjetniku tražeći zakonsku zaštitu od te četvoronožne kuge, ali je odvjetnik, začudo, stao na Aristobulosovu stranu. Odgovorio je gospodinu Mayeru da po zakonu svaki gradjanin ima pravo držati kod kuće psa koji laje, nigdje nema nikakvih propisa kojima bi se odredila snaga i vrijeme lajanja.što je sad mogao učiniti gospodin Mayer?Jedne noći bez mjesečine ustao je, zgrabio pušku i stao u zasjedu iza nekih stabala, čekajući Aristobu-losov neizbježan izlazak. Ali pas se samo izlajao u uobičajeno vrijeme (dva, tri i pol, pet i petnaest po ponoći), a nije izašao. Od vremena do vremena učinilo se gospodinu Mayeru da čuje kako pas grebe po vratima i tužno cvili, ali mu gospodari ne otvoriše vrata, što iz okrutnosti, što zato što su predosjećali da ga vani vreba opasnost.Iduće dvije noći bile su repriza prve. Pas je lajao ali nije izlazio. Mayer je izgubio strpljenje pa se prišuljao pod prozor spavaće sobe Spiegelovih ne bi li otkrio tajnu te fiziološke anomalije. Pritisnuo je Opaz Mayer nos na prozorsko staklo, pogledao — i nije mogao vjerovati svojim očima.Evo što je vidio: leži gospodin Spiegel na svom krevetu, s izrazom dosade na

licu — i laje. Do njega gospodja Spiegel malo drijema a malo automatski svoin nnruku: »Tiho budi. Aristobulose!Smetaš gospodinu Maveru. Zar te nije sram, Aristobulose? Tiho! šššš!«Dodje Mayeru da istog trena na licu mjesta ustrijeli kurvina sina, ali se onda obuzda i ode ravno u policiju gdje dežurnome ispriča cijelu tu nečuvenu pripovijest. Dežurni ga je pažljivo poslušao, pa se probudio i rekao:— Pa što?— čovječe! — riknuo je gospodin Mayer. — Taj mi kurvin sin upropaštava sluh i tjedan dana ne da mi oka sklopiti!— Oprostite — odvratio je dežurni — ja mogu intervenirati samo ako nečiji zvučnici trešte poslije ponoći. Zabraniti nekome da laje, to ne mogu, osim kad bi uz to lijepio plakate bez propisne dozvole. Znate, to je zapravo u nadležnosti općine.Vratio se gospodin Mayer kući pa je ujutro, to jest pošto ga je Aristobulos probudio u pet i petnaest, pohitao do svog odvjetnika i potužio mu se da Yehoshua Spiegel kod kuće drži pseudopsa. Odvjetnik je prelistao svoje knjige i nakon nekog vremena dao svom klijentu posve negativno pravno mišljenje.— U zakonskim propisima britanskog mandata nema ni riječi o nekoj zabrani imitiranja životinjskih glasova. štoviše, prema otomanskim propisima, odredjuje se čak i honorar na koji ima pravo osoba zaposlena kao pas čuvar. Prema tome, ostaje samo jedna solucija: da ga tužimo zato što nema dozvole za držanje psa kod kuće.Odvjetnik se pokazao i lukav i agilan. Odmah sutradan podnio je tužbu protiv Yehoshue Spiegela, jer nije platio psetarinu na sebe, i zatražio da se pas smjesta liši slobode. No, odmah je obaviješten daje u teškoj zabludi, jer da je psetarina plaćena za cijelu godinu unaprijed za rasnog psa neke skandinavske*-**i crnino c v\aAtrn-a/-\m r\f\ impnn A riet/^Kni r»c PrviU medjuvremenu je lajanje jačalo tako reći svakim satom. Kao da je Aristobulos shvatio da se bije posljednji i odsudni boj.Tad je gospodin Mayer, u još jednom, očajničkom pokušaju, obavijestio Ministarstvo zdravlja da je njegov susjed Aristobulos, sudeći po glasu, bijesno pseto koje bi se u interesu javne sigurnosti moralo hitno likvidirati. Odmah je na mjesto upućen kvalificirani veterinar koji je Yehoshuu Spiegela temeljito pregledao i izdao mu pozitivno uvjerenje o zdravstvenom stanju, našto je Ministarstvo zdravlja zadužilo gospodina Mayera da plati troškove pregleda.To je bila kap koja je prelila čašu. Početkom ovog mjeseca gospodin Mayer je pokupio prnje i odselio se na sjever. Otada je ovo opet miran kvart. Prema nekim ovdašnjim radikalnim krugovima, gospodin Mayer je trebao uzvratiti kontralajanjem. No, zna se, lako je dijeliti savjete, ali prilično je teško lajati u duetu.RELATIVNOST PRAVDEDrama u jednom činuMjesto radnje: bilo koja autobusna stanica u Izraelu.Ličnosti: gradjani pokorni.Vrijeme: bilo koje.Dr Partzuf (ugura se kroz već zatvorena vrata autobusa i upada u nj):Okej. Kreči!Vozač (isključi motor): Hej, vi tamo! Izadjite! Dr Partzuf: Zašto? Vozač: To pitajte Ured za informacije. Slobodno mirecite da sam idiot i izvolite izaći. Dr Partzuf: Neću! Mjesta ima dovoljno. Molim vas,dajte se malo natrag! (Gura se medu gomilu.) Bočna stijena autobusa: Au!... (puca) Nervčik: Pa što je ovo ovdje? što je tom zaguljenomšoferu? Jedan putnik više, pa što, je li to važno?Krenimo! Starija dama: Tako je! čovjek je mršav, ne zauzimamnogo mjesta. Idemo! Vozač: Dok se taj čovjek ne skine s autobusa, ja nekrećem. A imam vremena koliko god hoćete. Dr Partzuf: Idiote! (Hoće da side.) Zvika (hvata dra Partzufa za rukav): Stanite,gospodine, stanite! Ne budite tako nervozni! Avi, vozaču, što se pravite važni? Pa uzmitejadnika, što vas košta! Neće vam kruna pasti sVozač: čujte, s vama se neću prepirati. Vremenaimam koliko god hoćete. Nervčik: Skandal! Je li ovo socijalizam? Ovaj jadnik

žuri na svoje radno mjesto. Uzmite ga, glupane! Manfred Toscanini: Tako je! Takvi su nam vozači inajviše krivi za inflaciju! Starija dama: Diktatori! Doseljenik iz Iraka: Ben Gurion! Naravno, BenGurion...1Dr Partzuf: Ja hoću da izadjem. Zvika: Ne otimajte se, stari moj, ja vam ne damvan. Ovo više i nije samo vaša stvar nego se tičesviju nas! Ne budite takva kukavica. Maznite gapo gubici i riješite problem! Dr Partzuf: Hoću da izadjem. Svi: Ne! Borite se za svoja prava, čovječe! I viplaćate porez. Tim gulikožama treba očitatilekciju. Oni ovako s vama danas, a sutra će opet snekim drugim od nas! Nervčik (iako je to strogo zabranjeno, izviruje krozprozor): Policija! Policija!(Vozač spokojno sortira kovanice utrška.) Policajac (ugura se u autobus): Molim vas, dajte senatrag!Pukotina u bočnoj stijenki autobusa: Auh! (širi se) Policajac: Tišina! Tko tu pravi nered? Nervčik: Ovaj bezobrazni vozač rekao je ovomgospodinu da je idiot i hoće da ga izbaci van... aonda ga je ovaj udario u samoobrani... pa jevozač njega... i to je sve. Policajac: I previše. Ako je to vozač učinio, vodimga u stanicu. (Vadi notes.) Trebaju mi dvojicakoji će to posvjedočiti pred sucem za prekršaje.' Doseljenici s Orijenta često spominju Ben Guriona naoko bez(5 kraja na kraj autobusa struji strah poput ledenog propuha. U mislima putnika iskaču vizije beskonačnih čekanja po tamnim sudskim hodnicima.)Policajac: Kako se zovete, gospodine?Nervčik: Ja turist. Ne govori hebrej. Amerika. Nje ponjimaju po ruski. Nem tudum magvarul...Policajac: A vi, gospodjo?Starija dama: Gle ti njega! A tko će kuhati Hershlu? Hoćete li vi? Uostalom, ja nisam ništa vidjela. Naočale su mi ostale kod kuće.Policajac: A kako se vi zovete?Doseljenik iz Iraka: Ben Gurion!Policajac {gleda oko sebe, oči mu sijevaju): — Pazite, ljudi, ja ne mogu ništa poduzeti protiv vozača ako nemam svjedoka... Hej, vi tamo! {U autobusu panika diže svoju nakaznu glavu. Na jedini izlaz iz zamke hrli stampedo. Tuče brat brata, oca izdaje sin. Tras! Nekolicina iskaču kroz prozor.)Policajac {tijelom blokira izlaz): Vi tamo, dodjite odmah ovamo! Kako se zovete?Manfred Toscanini: Dr Yehiel Sauermilch, inter-nist, Naserova ulica broj sto jedan, zvoni dvaput. {Policajac piše, a Toscanini se zavlači pod sjedalo.)Policajac: Sad još jedan svjedok...{Mrtva tišina. čuje se kako najednom prozoru zuji neka astmatična muha.)Nervčik: Budimo pošteni, a što bismo mogli reći protiv vozača? Zar je on kriv što neki nedisciplinirani putnik neće da izadje iz pretrpanog autobusa?Starija dama: Tako je! Naš pošteni izraelski vozač radi u najtežim uvjetima, a onda se tu nadje neki švercer da mu komandira.Manfred Toscanini {izviruje ispod sjedala): Zar i m n o A r nno ra r\Dr Partzuf: Ma što sad hoćete... ali... pa jasam... samo... hrrr... Zvika: Zaveži! Maloprije si prijetio na sva usta. je li?Sad budi muško i gutaj što te spada! I nauči ,;e dasidješ čim ti vozač kaže! Manfred Toscanini: A što se tu natežemo? Mabacimo tog tipa van pa da već jednom krenemo!Naprijed! Svi: Tako je! To je prava riječ! Pozornice, izbacitetog bezobraznog idiota pa da možemo krenuti....Ben Gurion... Zar zbog ovakvih pred suca?!...Vozač ima sto posto pravo!... Vozi, druškane! Dr Partzuf: Ali... ali... Policajac {baca ga van): — Htio si gužvu, je li,prijatelju? Sad ću ti ja pokazati tvoga boga...Diži se!... Daj legitimaciju! Vozač {pali motor): — E, baš vam hvala. To ste

odlično sredili.čUDESA ANTIBIOTIKADogodilo mi se to na stubama. Odjednom me malo zasvrbi resica lijevog uha. žena me zagnjavila neka odem k liječniku jer da se s takvim stvarima nije šaliti.Odem, dakle, specijalistu za unutrašnje bolesti. Zavukao mi se u uho, preturao po njemu valjda tridesetak minuta, pa je izašao i službenim tonom dijagnosticirao da me uho mora svrbjeti.— Uzmite šest kapsula penicilina — odredi mi. — Time bi vam to moralo proći.Progutao sam penicilin i zbilja me dva dana kasnije više nije svrbjelo a resica mi bila kao nova. No, veselje mije donekle bilo pomućeno time što mi se trbuh osuo nekim crvenim mrljama koje su me tako svrbjele da sam pošizio. Vratio sam se onom specijalistu. Samo što me pogledao, odmah je znao koliko je sati.— Pa da, ima ljudi koji su preosjetljivi na penicilin i od njega dobiju alergični osip. Uzmite dvanaest tableta aureomicina i za nekoliko dana će to nestati.Uzeo sam aureomicin i mrlje su nestale. S druge strane, napala me visoka groznica a koljena mi otekoše. Odvukao sam se k specijalistu.— Logična stvar — reče specijalist. — Aureomicin može izazvati neželjene nuspojave u zglobo-Prepisao mi je trideset dvije tablete teramicina pa su moji virusi nestali kao na dodir čarobnog štapića. Temperatura je pala, koljena mi splasnula na normalu. No, ovaj put smo pozvali specijalista kući, jer nisam mogao iz kreveta. On je otprve pogodio da su mi strašni bolovi u bubrezima izazvani teramicinom. A s tim nema šale, reče, uostalom, bubrezi su bubrezi.Iz vješte ruke diplomirane medicinske sestre dobio sam šezdeset četiri injekcije streptomicina pa su bakterije stale masovno crkavati kraj moga tijela.U bolnici su me najprije podvrgli dugoj seriji laboratorijskih pretraga pa su utvrdili da u mom tijelu više nema ni jednog jedinog mikroba, sva je nevolja samo u tome što su sudbinu mikroba doživjeli i moji mišići i živci. život mi može spasiti samo ekstra jaka šok-terapija kloromicetinom.Moji su obožavaoci masovno navalili na moj pogreb, a uz njih i tisuće znatiželjnih besposličara. U prekrasnom posmrtnom govoru rabin je napose istaknuo kakvu je herojsku a izgubljenu bitku medicina vodila protiv mog organizma rastočenog bolestima.Zbilja je šteta što sam umro tako mlad. Tek u paklu sjetio sam se da me uho zasvrbjelo ondje gdje me komarac bio ubo.čETIRI JAHAčA APOKALIPSEKad je čovjek u najsladjem snu?Temeljitim znanstvenim istraživanjem dokazano je da je čovjek u najdubljem snu točno u pet sati i dvadeset pet minuta ujutro. A točno u pet sati i dvadeset pet minuta, gradjanina iz najsladjega sna iznebuha budi eksplozija nalik na erupciju vulkana. Nagla kataklizma koja čovjeka lansira iz kreveta nije jednotonska. Pakleni urnebes zvuči kao da si naglo uključio iz sve snage sve vrpce na kojima si, na primjer, snimio zračni napad, stampedo krda od tisuću bizona, uragan, kijevsku tenkovsku bitku i Tarzanov osvetnički urlik... U pet i dvadeset pet ujutro.Na taj izvanzemaljski fenomen svak reagira na svoj način. Jedni zabiju glavu pod jastuke i zdušno se mole. Drugi se ludjački vrte i obrću po spavaćoj sobi kao muhe bez glave. Ovaj se autor u pravilu baca na slatku ženicu i davi je bez ijedne jedine riječi, sve dok ona ne upali noćnu svjetiljku i uvjeri ga da nije u košmaru.— Kako mogu svega četiri čovjeka praviti ovakvu paklensku buku? — upitao me moj susjed Felix Selig, naginjući se kroz prozor u pet i dvadeset pet ujutro. — Kako?Obojica smo odozgo promatrali četiri jahača Apokalipse: šofera vozila gradske čistoće, momka što stoji na papučici i onu dvojicu što iz dvorištaM.normalna stručnjaka za gradsku higijenu, ali se ispod njihove nepretenciozne vanjštine krije kvartet eminentnih virtuoza tehnike treska: vozač, na primjer, vozi isključivo u prvoj brzini i dizlašu daje gas do daske, a oni što dovlače kante stružu njima i oru dvorišta tako da se zemlja trese. Uzgred se neprestano prepiru tako gromko kao da će se sad na preklati.Preklati?Kad pažljivije poslušaš, vidiš da se uopće ne prepiru. To oni tek čavrljaju o

običnim svakodnevnim zbivanjima. Prema napisanim pravilima remećenja mira, ta dvojica kulučara pokreću svoj razgovor ugodni tek kad stanu dovlačiti kante sa dna dvorišta, kojih dvadeset-trideset koraka od vozila. Onda se okreću i urlaju manje-više u smjeru vozača:— Hej, ti, hej! Reci, gdje si bio sinoć, ha? Vozač pruža glavu kroz prozor i trubi u ružičastuzoru:— šta? Gdje sam bio? A, kod kuće, ha? A ti?— Išo u kino, da! Ratni film! Ti boga, kakav film! Super!Zlosretnici koji stanuju na dvorišnoj strani kuće kunu se da se ona dvojica kantonosaca u dijalogu katkad unose jedan drugome u lice.— čuj — deru se iz sveg grla. — čuj, ovo je danas teško ko sam vrag, ha, je V da je teško?— A mora bit' kad ovi ovdje žderu ko svinje, mater im njihovu!Gospodja Kalaniot, kojoj je kob odredila da su joj kante točno pod prozorom i koja je zbog toga non--stop na rubu živčanog sloma, jednom je otvorila prozor i jahačima doviknula:— Tiše, ako boga znate! Tiše! Zar morate ovoliko aalamiti usred noći? . ,___.....„_........„._.„___.— Ama koja noć, ženo božja! — zagrmio je jedan od njih. — Pa već je pet i po, zar nije?— Zvat ću policiju! — Adalbert Toscanini se pridružio protestnom zboru, na što su četiri jahača udarila u takav grohotan smijeh da bi se od njega i pajkan namjernih na mjestu pretvorio u stup soli.— Tako je, tako je, zovi ih, daj! — zaurlali su Adalbertu. — A gdje ćeš naći cajkana u pet i po, ha, gdje?Da, da, ti radnici gradske čistoće, to su vam veseli momci bez kompleksa, mišićavi židovski mladići što pucaju od zdravlja, joie de vivre i decibela. Da ih je Karl Marx upoznao, rasplakao bi se od sreće. čini ti se da nema na svijetu sile koja bi ih mogla upokoriti. Taj dojam potvrdjuju činjenice. To znam iz iskustva. Na sastanku kućnog bloka prošlog tjedna susjedi su meni povjerili zadaću da kontaktiram općinsku službu čistoće i pokušam nekako ishoditi bar djelomično ublaženje ranojutarnjeg potresa. Nazvao sam šefa službe i istresao mu sav naš jad.— Meni kažete! — odvratio mi je šef tonom duboke sućuti. — Pa i meni udaraju svakog jutra taj isti program. Otjerat će me u ludnicu.Ljetos, kad su svima bili otvoreni prozori, uputili smo vlastima kolektivnu peticiju, sa cijelim nizom potpisa, tražeći da se četvorici jahača Apokalipse zabrani bacanje kanti po tri metra u zrak, nakon čega slijedi takav prasak da u pet i pol ujutro mnogima pucaju nervi. Nismo dobili odgovora. Dvorkinja kod Sieglerovih, neka Etroga, koja je slučajno prva susjeda onome što se vozi na papučici, savjetovala nam je neka ne poduzimamo ništa — već su dva ministra oštro protestirala ali su ih na kraju prisilili da dadnu ostavke i odu u kibuc.Posavjetovali smo se s odvjetnikom, koji je— Idite preko vikenda u Jeruzalem — preporučio nam je napokon. — Tamo radnici čistoće često štrajkaju.Na k^aju smo pribjegli vati. Nabili smo njome uši i postigli nekakav efekt sordine, ali je onaj vrisak »Hej!« i kroz nju prodirao i rezao kao kirurški skalpel.Na našem posljednjem sastanku dr Wasserlauf nam je održao prognostičko predavanje.— Kronična besanica i neprestani traumatski šokovi s vremenom će ostaviti svoj trag na naše moždane funkcije — rekao je liječnik. — Nema nikakve dvojbe da će se na našim potomcima manifestirati zastrašujući znakovi degeneracije njihovih roditelja i da će jutarnje skupljanje smeća u krajnjoj liniji rezultirati oštrim padom intelektualne razine populacije uopće.Nama se u duhu pojavila slika naše unučadi kako nas fiksiraju tužnim, prijekornim očima, pa nekim čudnim, jarećim skokovima nestaju u gustoj šumi.— Ne! — zaškripali smo zubima. — Nešto se mora poduzeti!Siegler je citirao drevnu mudrost:— Ako ne možeš silom, pokušaj milom! Takav kompromisni stav bio je u skladu s našimurodjenim smislom za doličnost, jer vam i ne moram reći da smo se iz dna srca beskrajno divili četvorici smetlara što su osudjeni da već u cik zore tako

rintaju i crnče, dok mi, siromašno bijelo smeće kakvo jesmo, lijepo hrčemo pod perinama sve do pet i dvadeset pet. Stoga smo odlučili da pokušamo s individualnim psihološkim pristupom — bez obzira na troškove.A onda smo za jedne od tih jutarnjih kataklizama registrirali ovu emisiju:— Hej! — dreknuo je onaj s papučice dvojici kantonosaca. — 'Ladno danaske, ha, je V da je 'ladno?........................................__.............__................................. „.. .— Hej! — zagrmio je odgovor sa dna dvorišta. — A kupi si džemper, bogara ti tvoga, kupi si džemper!— šta džemper? Je 1' to kažeš džempei« ha? A otkale meni džemper, ha?Iz njihovih usta u naše uši, a mi — na djelo. Zarad svojih familija, zarad svijetle budućnosti naše djece, zarad mira na Blistoku. Iz tek utemeljenog higijenskog fonda kućnog bloka gospoda je Kalaniot kupila odličan crveni džemper najvećeg broja, a onda ga je Felix Selig, praćen Etrogom, odnio momku s papučice. Naša je delegacija svečano predala poklon dotičnom momku, s izrazima žarke nade da će toplina tog odjevnog predmeta pridonijeti stvaranju spokojnije atmosfere. Momak s papučice samo što se nije rasplakao od ganuća, izrazio je svoju zahvalnost za divan dar i obećao da će to odmah priopćiti svojim stručnim suradnicima.Sutradan u pet i dvadeset pet ujutro gospodu Kalaniot je iz kreveta lansirala ova potresna konverzacija:— Hej! — riknuo je bik s papučice. — Ovi vodje meni kupili džemper, čujete li što vam govorim, ha?— E baš su ljudine, ha, baš jesu! — zagrmio je vozač u osvit. — Da, da, strašne ljudine, nije nego!U finalu uobičajenog repertoara momak s papučice je od puste sreće zbog novog džempera otpremio zadnju kantu parabolom ravno na prethodnu što je balansirala na dvorišnoj ogradi, pa su se zajedničkom eksplozijom obje strovalile na kamenje dvorišta kao dvije zalutale granate. Otada nešto slabije čujem na lijevo uho. S druge strane, nešto bolje spavam na desnom boku. To je tako dobra solucija da se čudim kako se tome nisam prije dosietio.ženska je duša ovom autoru isto što i otvorena knjiga, samo što je, na žalost, taj evergrin napisan totalno nerazumljivim jezikom. Zašto su žene takve kakve jesu? Kralj Salomon, svjetski priznati stručnjak za slabiji spol, proveo je svestranu anketu medu svojih tisuću žena i na kraju došao do neizbježna zaključka: taština, taština, sve je taština. Kralj je svoje rekao.L.SINDROM OKRETANJADa je čovjek postigao nevjerojatan napredak na zemlji, to je zacijelo neprijeporno. Još otkad se uspravio i prohodao na dvije noge, čovjek s uspjehom svladava sile prirode. Izumio je ciferšlus i riješio tajne Stvaranja uključujući i one u svemiru. Samo je u jednome žalosno zatajio; postoji jedan ekstrasenzorni fenomen kojim nikad neće ovladati — ženino osvrtanje.Da. To vam one rade, a tek moja najdraža — bolje da vam ne kažem. Sjedimo vam tako negdje na javnom mjestu, bila to kavana, ili stadion, ili kinematograf, i ja ondje, mojoj ženici za ledjima, uočim nekoga koga iz odredjenih razloga ne želim toga trena nipošto »vidjeti«. I njoj, ženici, samo šapnem:— Upravo su ušli Zeligovi. Ne osvrći se!Paf! Istog joj se časa glava okrene. Bez sekunde oklijevanja i na najindiskretniji način. Bezazleno, iskolačenih očiju zuri u Zeligove, a meni neugodno,najradije bih u zemlju propao. (šuška se da su Zeligovi pred rastavom.) Kad mi to napravi, gušim se od bijesa, pokušavam joj objasniti da zreo čovjek ... Uostalom, što će biti ako ne možemo... pa ima i delikatnih situacija u kojima čovjek zacijelo... Na što mi slatka ženica odgovara da ništa i nije bilo — Zeligovi je nisu ni primijetili. Vraga nisu! Tek što su ušli, on nam je demonstrativno okrenuo ledja, samo nas je njegova žena odmjerila dugim pogledom, vjerojatno zato što ju je muž preklinjao neka se ne osvrće. Sad je gotovo, znaju da smo ih spomenuli, a to je vrlo nezgodno.čovjek je tu nemoćan i točka. Pričao-ne pričao, isto ti se piše. Glas vapijućeg u pustinji. Kunem se, koji put i kleknem, pa na koljenima molim svoju životnu suputnicu, dlanom zaklonim usta i psičem joj:— Molim te, molim te, ni za živu glavu nemoj... A ona se već osvrće i

ispitivačkim pogledomprobada one za koje je molim da ih ne gleda. I odmah ih locira, bez greške, kao da ima ugradjen radar. Od vremena do vremena pribjegavam dešpe-ratnim trikovima — na primjer, upozoravajući je neka ne gleda, kradomice gledam desno, dok je Siegler, koji mi duguje dvije tisuće funti, upravo ušao slijeva. A ženica odmah gleda lijevo i Siegler zna da sam upravo spomenuo njegov dug. Kakva bruka!Onomad sam konzultirao jednog psihijatra. Opisao sam mu situaciju u svoj njenoj ozbiljnosti. Shvatio me i predobro.— Pa i moja se žena osvrće — priznao mi je. — To je grozno nasljedje što datira još od Drveta poznanja. Manifestira se morbidnom žudnjom za kršenjem zapovijedi. Tko ne zna priču o Lotovoj ženi! On ju je preklinjao neka se ne osvrće. I znašešto je bilo. žene! Ali, čini se da postoji jednostavan lijek. Umjesto da joj branite, morate joj izričito narediti da se osvrne.To ima smisla. I tako sam sinoć, u restoranu, primijenio tu preventivnu metodu. čim se pojavio Bar-Honig, koji je pronevjerio sto tisuća funti i sad se na sudu provodi kao bos u trnju, dobacim slatkoj ženici:— Brzo, okreni se! Upravo je ušao Bar-Honig!Ona se odmah osvrnula i onoga jadnika prikovala prodornim pogledom. Došlo mi je da umrem od srama. Mislim da ću se otisnuti do Sodome i provjeriti onaj stup soli. Kopka me slutnja da je ono zapravo sam gospodin Lot.»što je najviši znak dobrote'/ Ljubav prema životinjama!« rekla je gladju izmorena mačka na kiši, a naše toplo židovsko srce potvrdjuje: »Tako je!« Dobro, a voli li tko miševe'/ U zoološkom smislu te domaće životinje spadaju u porodicu sitnih glodavaca. Mi smo pak krupni i nismo glodavci, stoga ih i ne želimo u obitelji. Samo što miševi nisu svjesni toga.O MIšEVIMA I žENAMAPočelo je jedne mrke, olujne noći, kad sam se u dva i pol po ponoći naglo prenuo zbog nekog tihog šuškanja u ormaru. Uza me, i slatka se ženica uspravila i suspregnuta daha osluhnula noćnu tamu.— Miš — šapne ženica. — Bit će da je došao iz vrta. što da radimo, za ime božje?— Ovog momenta ništa — odvratim. — Možda će šmugnuti van od svoje volje.Nije šmugnuo van od svoje volje. Naprotiv, na tmurnom svjetlu zore dva su nagrizena stolnjaka bila dokaz o njegovoj revnoj saboterskoj djelatnosti. ženu je spopao posve nerazuman bijes.— Zvijer! — sikne. — Likvidiraj ga!Iduće noći zasukali smo rukave. čim je onaj bijedni stvor stao grickati stijenku ormara — čudna li ukusa čak i za miša — upalimo svjetlo i skočimo pred taj komad namještaja, ja s metlom u ruci a žena očima u kojima sijeva mržnja bogato začinjena aadjeniem. ... „............^........,___........,,,^..........„...._.,.....................Munjevitim pokretom otvorim vrata ormara i spazim prestrašenu životinjicu kako bježi iza plahti na najgornjoj polici ormara. Skinuo sam plahte sve jednu po jednu, a kad sam i zadnju potegnuo, ugledali smo sivog mišića gdje se trese kao tek spravljena hladetina i ciči u najdaljem kutu police. Imao je šarmantne duge brke i okice nalik na dva dugmića crna kao ugljen.— Zar nije sladak? — uzdahne ženica i sakrije se iza mene u smrtnom strahu. — Ma gledaj ga, kako li se jadan malecan prestrašio! Da se nisi usudio da ga ubiješ! Samo ga vrati u vrt.Pokoravajući se njenu nalogu, pružim ruku da mišića zgrabim za vrh repa, ali se on naglo izgubi medu ručnike. Izvučem sve ručnike. Kad sam došao do zadnjeg, miško se zabuši u amorfnu masu naših ubrusa. Izvadim sve ubruse, a on skoči iz ormara — koji je sad zjapio prazan — i smjesti se pod kauč.— Blesavče mali —ja ću, strašeći ga metlom — zar ne vidiš da te hoću samo vratiti u vrt?Odgurnemo kauč nasred sobe, a miš odmagli pod regal. Uz pomoć slatke ženice, uspio sam za rekordnih pola sata izvaditi sve knjige, našto je ona podla zvijer zaronila medju opruge naslonjača. Sad mi je već jezik visio do pupka.— Da mu nisi što učinio! — ženica me jednako opominjala. — Kako je sladak!— Dobro, neću ga ni taknuti. — škripeći zubima, sastavljao sam regal koji se bio raspao. — Ali znaj da ću ga pokloniti nekom laboratoriju neka na njemu izvode eksperimente.Legli smo u četiri i četrdeset pet ujutro izmoždeni do daske i fizički i

psihički. A miš je nastavio klopati iznutrice naslonjača.Probudi me hičkokovski vrisak. ženica mi je drhtavim prstom upirala u rupu veličine tanjurića— čudovište! — buncala je. — Da si odmah doveo eksperta mišomorca!Nazvao sam poduzeće za tamanjenje glodavaca koje uživa izuzetan ugled u svojoj struci i ispričao im svoje jade. Glavni inženjer terenske službe odgovorio mi je da poduzeće ne preuzima individualne slučajeve, bavi se samo tamanjenjem brojnijih mišjih familija. Nato sam mu odbrusio da mi se vjerojatno ne bi isplatilo najprije odgojiti nekoliko generacija miševa u ormaru, a onda sam, u nastupu gnjeva, u prvoj željezariji kupio mišolovku s oprugama kao za slonove.Moja ženica-svetica najenergičnije je prosvjedovala protiv takva »barbarstva«, ali sam je na kraju uspio uvjeriti da mišolovka ionako neće funkcionirati jer je domaće proizvodnje. Napokon je, iako preko volje, pristala da mi dade komadić sira za mišolovku. Smjestili smo je u mračni kut i te noći nismo oka sklopili, nego smo samo osluškivali neprekidno šuškanje u mom radnom stolu.Odjednom nastade grobna tišina. žena mi zine od užasa, ali ja skočim iz kreveta uz slavodobitan urlik. Napravim dva-tri koraka i uto prasne škljocaj, a na mom lijevom stopalu od palca mi se stvori kaša.— Ma kakav miš — dahtao sam dok mi je žena stavljala hladne obloge na zdrobljeni palac. — To je krokodil!ženica se smješkala; njoj je odlanulo jer je sve vrijeme strepjela da miš ne nastarada. Citirat ću je doslovce:— Uostalom, taj mali stvor radi samo ono što mu je majka Priroda odredila.I zgazi mišolovku iz sve snage, raspade se opruga na sastavne dijelove.No, što je sve majka Priroda namijenila mišu da— Uništio mi je sv<> nžu! — obavijesti me ženica ujutro, gušeći se od žuči i pokazujući mi oskvrnutu vrećicu s rižom. — Da si odmah popravio mišolovku!Otišao sam u željezariju i zatražio novu oprugu, ali me trgovac obavijestio da ne drže rezervne dijelove. Preporučio mi je da uzmem drugu mišolovku, skinem s nje oprugu i namjestim je na staru. Poslušao sam ga i opet smjestio ubojitu spravu u kut. Sad sam čak put do nje markirao komadićima imitacije slanine.Noć je bila napeta kao nategnuta violinska žica. Naš je miš harao u mom stolu gdje mi je doslovce pojeo rukopis. Od vremena do vremena zastao bi da predahne, a u tim stankama srca su nam tako bubnjala u ušima kao da u džungli slušamo tam-tam.— Ako ta tvoja prokleta zamka ubije malecnog, zbilja ne znam što ću učiniti! — ženica naglo zajeca u nekom ponoćnom sentiš-izljevu aktivista Društva za zaštitu životinja. — Ta je tvoja rabota čista okrutnost, isto što i vivisekcija! Mišolovke bi morali zakonom zabraniti! A što ima slatku malu njuškicu!— Ali je zlo i pokora!— Možda je ženska? — slinila je slatka ženica. — A što ako nosi mlade?Na svu sreću, šuškanje se dalje nastavilo bez stanke.Da budem kratak: oko pet sati ujutro, slomljeni netom proživljenim patnjama, utonusmo u dubok san. Kad smo se probudili, u stanu potpuna i zloslutna tišina. U kutu je bila mišolovka — a u njoj nešto sivo... nešto sivo...— Ubojico! — osudi me ženica. Otada više ne govorimo. što je još gore, više i ne možemo zaspati bez šuškanja. Po sudu moje žene, to je kazna zbog moga zvjerstva.Izraelski teatar preuzela je avangarda. Gledaoci koji do prije nekoliko godina nisu razumjeli ni slova u modernom kazalištu i skidali sve p0 spisku tim besmislicama, sad su radikalno promijenili stajalište i na sva usta hvale avangardna djela, iako ne razumiju ni slova od onoga što se zbiva na daskama.PRIZNANJE LEžEćEM DIVUU subotu o podne, prelazeći preko Frishamove ulice, vidio sam u kavani Yardena Podmanitzkoga gdje sjedi sam za stolom. Nije me pozvao ni da sjednem ni da popijem hladno piće, pa sam odmah shvatio koji je razlog toj njegovoj neuobičajenoj hladnoći: veterana naše glume prošlog je tjedna dnevna štampa kovala u zvijezde zbog njegove uloge u Zvizdarijaina. U tom komadu s univerzalnim porukama igra rolu ostarjelog svodnika muških prostitutki, te je svojom prirodnom i neposrednom glumom prikovao publiku za sjedala. Sam je čuveni I. L. Kunstetter napisao kako je »iznenadjenje te nezaboravne večeri nedvojbeno bio Podmanitzki koji je doslovno Mračio dijaboličnom intuicijom. Njegov je Alfonso remek-djelo teatarske animalno-sti; svakim puhanjem, svakim kretom svojih iščaše-nih udova, a najprije i nadasve svojom nenadmašivom šutnjom,

stekao je neprijeporan status karakternog glumca per excellence«.— Kunstetter je to genijalno uočio, maestro —šutnje pod teškim baroknim stolom, u trećem činu, osjetio sam kako mi žmarci plaze niz ledja.— To mi stalno svi govore — spremno potvrdi Podmanitzki. — Grinstein je nakon premijere napisao da je ono moje ležanje pod stolom u njemu pobudilo asocijacije na konspirativni nihilizam i šta ti ga ja znam.— Izvrsno rečeno! — priklopim. — Koliko se samo simbola krije u tome! Izadješ iz kazališta pa se danima pitaš i protiv svoje volje: zapravo, zašto je Alfonso ležao izvaljen na podu cijeli sat?— Sat i osam minuta!— Da. Ako smijem pitati, što bi time redatelj htio reći?— Dakako da smijete pitati. To nije nikakva tajna. I ja sam ga pitao.— I što je rekao?— Da tako piše u scenariju. A onda sam mu ja rekao, preko jedne žene koja govori francuski: »Oprostite, Boulanger, u tekstu kaže da moram spuznuti pod stol, ali nigdje ne stoji da moram ondje preležati do kraja predstave.« A on je nato dobio histeričan napad na francuskom, urlao je da, ako se njemu hoće da ja ondje ležim dva mjeseca, onda bogamu ima da ležim dva mjeseca i šlus. Otišao sam ravno u upravu i bez uvijanja im rekao da ja, sa svojih trideset osam godina dramskog iskustva, neću dopustiti tom idiotu da me drži satima opružena na prljavim daskama, s punim šakama triješća. Usrdno su me zamolili neka to samo učinim, ionako ga više neće angažirati. Tada još nisu znali da će mu kritika tako kaditi.— Točno. Rekli su daje njegova režija marionetska ekspresija naše generacije.— To se i vidi.— Svi su kritičari osobito hvalili prizor u kojem yj i pet muških prQs.ut.uiki jašete na |iyaćeni stroju,a glave ste pokrili rupčićima svaki u drugoj boji. A propos, što bi to trebalo značiti?— Pa, rupčić vam je krpica koju nosite u džepu, i ako se, ne daj bože, prehladite...— Znam što je rupčić, gospodine Podmanitzki, ali bih želio znati što biste htjeli reći s onim jahanjem na šivaćem stroju?— Niste slušali Avigdora Ben-Papigu u Luft--klubu? čekajte, da vidim, negdje sam to zapisao. Aha, rekao je kako je »orgija rupčića kaleidoskop savršeno paradoksalne svijesti«.— To je jasno, ali bih volio znati zašto pokrivate oči?— Zašto, zašto! Pa tko bi se sve vrijeme svadjao s onim idiotom od Boulangera? Hoće rupčiće, u redu, daj mu rupčiće! Samo sam tražio da mi Mundek svaki put opere rupčić, ali mislite da je to učinio? Te krpe smrde po plijesni. Na premijeri je Honigman usred prizora šapnuo: »Dečki, moram kihnuti!« Svi smo ga čuli i samo smo se tresli od smijeha.— Honigman ... je li to onaj za koga su rekli da je virtuoz škole drvene glume?— Da, taj, lafčina, izdržao je da ne kihne sve do stanke. Bojao se Boulangera.— Pa zar vam on nikad ništa ne objasni?— Honigman? Zašto bi nam morao...— Ne, Boulanger!— Ah, on! Da vam pravo kažem, taj vam neprestano nešto objašnjava, ali ga ja osobno slušam samo s pola uha jer je to kod njega sve nešto zbrkano, samo me dekoncentrira u poslu. Jedan od nas, onaj mladi Ben Tirosh, znate ga, onaj što glumi sadista, taj ga sve vrijeme nešto zapitkuje. Pitao ga je i za rupčiće, a Boulanger mu je rekao da čovjek u životu vidi više ako ne vidi ni klinca. »Oprostite, Boulanser«. rekao sam mu nreko one žene koiagovori francuski, »sa svim dužnim poštovanjem, znate li vi zbilja što to govorite?« A on će meni nato: »Zašto bi čovjek morao sve razumjeti, gospodine Podmanitzki? Da li vi možda razumijete ptice?«— U tome ima nešto.— Dakako da ima. Jedna prijateljica moje žene ima veliku papigu koja izgovara cijele rečenice, samo što se od toga slabo što razumije. Inače je vrlo stara papiga, zimus je bila bolesna, a stalno se češe...U tom trenu jedna stara dama otmjene vanjštine pridje našem stolu i tako reći strastveno poljubi Podmanitzkoga u oba obraza.— Hvala vam — šapne stara dama. — Hvala vam, hvala vam!

Glasom koji je drhtao od uzbudjenja dama ispriča kako je dvaput gledala Zviždanje samo radi one konfrontacije izmedju Podmanitzkoga i njegove žene na samrti, koja mu u lijesu priznaje da dijete nije zapravo njeno nego iz utrobe neke druge žene. Stara nas dama napusti jecajući, ganuta uspomenom na svoje dvije nezaboravne večeri.— Kakva draga i inteligentna žena! — reče Podmanitzki zureći za njom. — Samo, koju je to ženu iz komada spominjala?— Onu koju su koze silovale. Vašu ženu.— Ta je moja žena?— Kako, zar niste znali?— Znao sam da mi je u komadu neki rod, ali nisam bio siguran s koje strane. Da vidimo... ah, znam što me zavaralo! Na početku drugog čina ona mi govori: »Alfonso, ti si mi kao sestra!«— A što joj vi odgovarate?— »Kurvo!« i ugrizem je za koljeno. Kako sam odatle mogao znati da mije ona žena, recite i sami?

-1'Stanite malo, a što ona kaže? Ako se ne varam, moli me da vidi parenje glodavaca. Kojih glodavaca?— Pa znate, miševa, štakora...— Tako sam i mislio. To je moj šlagvort. Dov Shlufer je napisao da sam dao perfektno utjelovljenje nihilista koji u sebi nalazi boga. Sjećate se, kad se na kraju prizora puzeći gubim s pozornice, posve omamljen...— Da, bili ste veličanstveni, gospodine Podma-nitzki! I kad upitnim pogledom zurite u okrutnu beskrajnost i ostajete nijemi...— Ne, to je bilo samo na premijeri jer sam bio zaboravio tekst pa sam gledao u Mundeka iza kulisa. Ali, poslije sam točno izgovarao što je trebalo: »Samo su mrtvi zbilja živi, Zelmane!« i izlazio. Na subotnjoj matineji to mjesto uvijek pozdravljaju burnim aplauzom.— što zapravo želite reći time, gospodine Podmanitzki?— Da plješću rukama.— Ne, ne, mislim onim da su samo mrtvi...— To su autorove riječi, što mene pitate? Najprije smo mislili da je valjda štamparska greška, pa je redatelj išao gledati u original, ali i tamo tako piše pa je tako i ostalo. Boulanger je htio da tu rečenicu izgovorim nekakvim filozofskim tonom, gledajući s poda ravno u publiku. I dopustio je da nešto sočno skrešem pri izlasku, a to je vrlo efektno. O tome je Tamara Blumenfeld rekla da je to krik ljudske duše, dokaz nedostatka komunikacije. I to je apsolutno točno. Ja jednostavno ne mogu dalje s tim Boulangerom. Oprostite, već je dvanaest i pol.Yarden Podmanitzki izvadi iz džepa mali tranzistor, postavi ga na stol i poče zaneseno slušati radio-komentare. čuvši slatke pohvale, licem mu se razli izraz vrhunaravnog blaženstva, a oči mu seispuniše suzama sreće. Pola stoljeća stručna ga je kritika nemilosrdno kidala na komadiće. Sad je ta kritika prvi put shvatila kakvim je mukotrpnim putom on gradio svoje ličnosti, kakav je dubok analitički pristup ličnosti u toga genijalnog umjetnika. Odnosno, da citiram I. L. Kunstettera, to je »takva apsolutna identifikacija da se gubi svaka razlika«. Na kraju krajeva, ipak je Yarden Podmanitzki uspio.U vrtoglavoj karijeri Yardena Podmanitzkoga iduća je stanica filmska slava. Ali, on ostaje i glavni oslonac svoga kazališta, jer u našoj maloj zemlji čast je zvijezdina jedina zarada; zvijezda ne zaradjuje više od mljekara na Mliječnom putu. I zato se naši scenariji izvrgavaju plastičnoj kirurgiji svakog jutra nakon prozivke.KAKO SE TANGER SPASIODopustite mi da vam se predstavim: snimam izraelski akcioni film Gdje je orlove trta sletjeti, jednu od najsmjelijih avantura u povijesti domaćeg filma, po mom scenariju i u mojoj režiji, financiranu stranim kapitalom — što će reći državnom subvencijom. Radnja je zasnovana na istinitoj priči iz moje mašte: jedna izraelska komandoska grupa diže u zrak raketnu bazu u Tangeru i vraća se živa i zdrava u studio, što je glumcima prilično naporan posao, jer im valja prijeći Egipat, Libiju i Alžir pješice, ali ih za to kraljevski plaćam.Prve su scene snimljene bez ikakvih smetnji. Komandir grupe, Yarden Podmanitzki

u ulozi otresitog Griške, odabrao je svoje ljude medju vojnicima kažnjenim zabranom izlaska. Zatim ih je poveo kroz Saharu — to jest sve kružeći oko kibuca Ein-Shahar u Negevu — i tako je išao tri dana i tri noći da bi četvrtog dana konačno stigao u moju baraku i rekao: .-.....—JSuira ujutro moxam&e vratiti .u Tei Aviv,.....— Jeste li pri sebi? — tako ja njemu. — Sutra upadate u zasjedu, zar ste to zaboravili?— žao mi je — Podmanitzki će meni — ali javili su mi iz teatra da je sutra ujutro proba. Spremamo Hamleta, a ja sam duh oca njegova. To je uloga na koju sam čekao cijeli život.— A znate li da je to kršenje ugovora?— Znam, ali ja sam član ansambla. ćao, javite mi se!I ode on na sjever. Odlučio sam nastaviti snimanje po planu, s tim što ću dodatnim dijalogom objasniti nagli nestanak komandira radi probe. Dijalog je tekao izmedju narednika zvanog Tripoli i radista ovako:Radist: Približavamo se Tangeru a ja ne vidim Grišku. Gdje je?Tripoli (s rječitim osmijehom): Bit će tamo, momče, uzdaj se u njega!A ne možeš se pouzdati ni u koga. Podmanitzki mi je iste večeri telefonirao da su mu dodijelili i ulogu djedova duha za koju tekst mora sam napisati, prema tome, tog tjedna ga nema.— Podmanitzki, vi ste otpušteni! — odrežem mu po kratkom postupku.Nato me upita koliku ću mu otpremninu isplatiti, ali sam već spustio slušalicu. Situacija je bila škakljiva: prema originalnoj ideji, cijela moja grupa imala se vratiti u bazu bez gubitaka, ali kad sam pisao scenarij, nisam bio uzeo u obzir kazališne probe. Sad je jedno bilo jasno: Griška mora poginuti. Da bih to riješio na umjetnički način, naručio sam od šefa proizvodnje mladog lešinara. Lešinar je imao da kruži nad Griškom i grakće: »Grak! Grak!«O pogibiji Podmanitzkoga ostale je obavijestio Trinoli u nosve novom nrizoru. »Skuno će nlatiti zanašega Grišku!« Tako je rekao narednik, dižući ruku u strašnoj zakletvi. Grupa se nastavila vući pustinjom bez većih poteškoća, a vodila ju je Tsipi Weinstein, kći beduinskog šeika, koja se zaljubila u Grišku, odnosno sad u Tripolija. Komandosi su prešli Saharu i kad su stigli u kibuc, mrtvi umorni ali s visokim borbenim moralom, navrh brežuljka pojavio se lik Griške koji je trčao i vikao:— čekajte! Redatelj se prehladio i kazalište mi je dalo fraj do utorka!— To gore po vas, Podmanitzki — doviknem mu. — Jučer smo vas ubili. Već smo naručili lešinara!No, kako sam ga bio uzeo uz fiksni honorar za cijelu ulogu, bila bi šteta da ga ne iskoristim do kraja. Stoga je pala odluka da Podmanitzki i kod nas glumi duha, to jest da vodi kolonu kroz pustinju lebdeći pred njom uz pratnju vergla. Pokazalo se daje Podmanitzki baš dobro došao, jer se Tripoli tog jutra nije vratio iz Eilata. Traženi glumac u pravilu sudjeluje u najmanje tri filma odjednom. U našem slučaju, Tripoli je izbivao od ponoći na snimanju u Galileji, pa bi u zoru došao ravno k nama i radio do podne, a onda bi jedan zaprašeni džip dojurio brzinom rakete da ga prebaci u Eliat na rad za američku televiziju do ponoći. Sad je na jednoj točki na tom kružnom putu nestao — valjda je negdje zaspao ili mu se što dogodilo? Kako bilo da bilo, morali smo nastaviti bez njega. Tu zadaću obavio je sanitetlija grupe, inače profesionalni govedar koga nam je kibuc dao u najam do kraja snimanja.— Dečki — objavio je taj u gro-planu — nema više Tripolija!— Zaštitio nam je odstupnicu — dometnuo jeLnm'jnHir ornnp __ Rrvrir* ep Hn 7^r1nit=»a iTietk^lTada, vrag ga odnio, uočim da sam ostao bez komandira grupe. Pošto je Griška ispario, grupa je ostala bez ijednog glumca od imena, osim možda Tsipi \Veinstein, ali je ona bila šeikova kći.Novi prizor bio je vrlo impresivan: Tsipi se u zoru svlači i grupi objavljuje: »Ja sam narednik marin-skih komandosa i preuzimam komandu!«Osjećaj da nismo ni za korak ostali bez vode, podigao nam je moral, ali smo još morali riješiti problem oca, plemenitoga beduinskog šeika osobno. Zato je i on strgao kefiju s glave i predstavio se ratnicima: »Kapetan Lollik Tof iz Jeruzalema, kontraobavještajna služba. Za mnom!«Tolike važne metamorfoze zbog jednog običnog Tripolija koji je hrkao kraj neke benzinske crpke na selu! Medjutim, efektivi su opet bili popunjeni, pa je novi kapetan lakim korakom gazio na čelu grupe pod žarkim pustinjskim suncem. Te

večeri idiota je uhvatila groznica: dobio je sunčanicu.— Malarija! — odlučim. — Ide dalje na nosilima!Sanitetlija-govedar i radist nosili su ga cijeli dan snimanja, a uvečer mi rekoše da oni to ne mogu izdržati — kapetan je pretežak, a uz to još stalno jede.— Dobro — kažem — a što ćemo s njim? Obojica poniknu očima pa me nijemo pogledaju.U pogledu vidio sam im smrt. Složio sam se s tom drastičnom solucijom. Dao sam glavnom električaru deku i štap: uostalom, u izvornom scenariju bio je beduinski šeik. Popeo se na brežuljak i snajper-skim metkom, izdaleka, prekrasnim pogotkom pokosio kapetana.Narednica se bacila na tijelo svog oca. Pardon,— Gospodjice Weinstein! — šef proizvodnje jurio je po logoru. — Snima se, gospodjice Weinstein!Ubrzo se ispostavilo da se Tsipi pridružila ansamblu narodnih pjesama Carmon. Imao sam predosjećaj da ni ona više neće vidjeti ovdašnjeg sunca.Kaznu je i te kako zaslužila: dobila je ponudu od poznatog ansambla pa je s lokacije pobjegla u Haifu da sudjeluje u zadnjim probama, a onda s ansamblom ode na turneju po svijetu. U mom filmu pala je s Crvene stijene. Doduše, nisam je mogao prikazati kako pada, jer je, kako sam rekao, bila na probama u Haifi, zato smo samo čuli dug vrisak pa je komandos-govedar ušao u šator i izmucao:— Nije se mnogo mučila. Zadnja joj je riječ bila »Tanger«...Tu je radist nešto primijetio što je, po mom mišljenju, bio puki cinizam: da je Tanger u španjolskoj s kojom mi održavamo dobre odnose. Prostrijelio sam ledenim pogledom toga trećeraz-rednog glumca kome sam plaćao dozlaboga visoke dnevnice, i vidio sam kako je problijedio. Samovoljnoj Tsipi priredio sam predivnu pogrebnu scenu, jer je pogreb najlakši prizor na filmu, možeš ga snimiti i bez glumaca. Griškin je duh održao posmrtno slovo koje sam napisao na koljenima na licu mjesta.Nakon Tsipina pogreba, Griška me odveo u stranu.— Stalno razmišljam o toj ulozi — reče mi ozbiljnim tonom. — što mislite, radi posve dramatičnog efekta, ne bi li trebalo da me zakopaju u pustinjskom pijesku, kao nekog novog Mojsija kome nije bilo dano da stupi...— Podmanitzki — prekinem ga — što je sadGospodine moj — nato će Podmanitzki — meni se umire.Zašto?Sin mi završava zabavište sutra u deset ujutro, i ja sam mu obećao da ću doći. Dajte da noćas umrem, to vam nikad neću zaboraviti.- A biste li mi rekli tko će upasti u Tanger ako mi svi krknu? — vrisnem. — Sve ću vas tužiti!Dijete je specijalno za tu prigodu naučilo jednu pjesmicu naizust — napomene Podmanitzki.Krepajte!što se upravo i dogodilo. Silom prilika, Griškin duh je nagazio na minu i poginuo. Nakon njegova naglog odlaska u zabavište, mrak mi je pao na oči, pa kad sam slučajno vidio radista-dnevničara kako se krije iza neke zardjale bačve, dršćući kao list, obuze me neka čudna strast. Dok sam ga fiksirao ukočenim, ledenim pogledom, on se povlačio u dno šatora.— Nemojte — šapne — to mi ne smijete učiniti... obratit ću se sindikatu... trodnevni otkaz... ja sam još mlad, hoću da živim. Neeee!Sredio sam ga tako da je skapao od žedji usred pustinje. Grozna smrt, ali čim se netko sa mnom hvata za detalje iz sindikalnih prava, taj neka od mene ne očekuje milosti! Sad mi je od komandosa ostao samo govedar.— Tanger! — U sceni iz donjeg rekursa govedar je prstom upirao u vodotoranj kibuca i sam sebi v;'kao: — Za mnom!U tom trenu, na korak od osvajanja raketne baze, grubo nas je prekinuo sekretarijat kibuca. Zaustavili su komandosa-govedara usred njegova samačkog juriša i zatražili da se trkom vrati u staju gdje ga čekaju dvije krave s natečenim trbuhom.— Gospodo — zamolim sekretarijat — baremZmija ga je ugrizla za nogu, a ja osobno, u uniformi oficira Ujedinjenih naroda, odao sam mu posljednju počast u sjajnom pogrebnom obredu kojem je, pored mene, prisustvovao i kuhar kibuca koji je slučajno imao slobodan dan. U konačnoj zvučnoj obradi dodao sam i nekoliko topovskih salvi. Sve u svemu, ispao je vrlo

impozantan prizor.U posmrtnom slovu svojim glumcima vjerolomci-ma rekao sam:— Pali su, ali su znali što hoće!Navrh brežuljka Griškin se duh kočio u stavu »mirno«, jer je upraviteljica zabavišta bila odgodila svečanost za vikend. Visoko u zraku, lešinar je cijelu stvar rezimirao s nekoliko impresivnih graktaja.U montaži sam naslov filma Gdje je orlove trta sletjeti promijenio u Avetinjski komandosi. Oficir snaga Ujedinjenih naroda, koga sam ja glumio, postao je glavna ličnost filma. Neki stručni kritičari, kojima sam projektirao prvu radnu kopiju, plakali su kao mala djeca gledajući moj akcioni film. Rekoše da to što nitko od njih ne stiže do žudenog cilja ima sumorno toplu dokumentarističku vrijednost, koja je, iako s odredjenom pacifičkom tendencijom prožeta veličanstvenim humanističkim značenjem što moje djelo čini univerzalno važnim per excellence. Ima nečega u tome. I ja sam tako nešto mislio.što se sporta tiče, nemamo se čega stidjeti. Uostalom, ne možeš od nedozrela djeteta očekivati da ti ruši svjetske rekorde. Uz to, ima sportova kojima na hebrejskom i nema imena. Kao, na primjer, hokej na ledu. što, medjutim, nije zapreka za spontanu inozemnu turneju.NAPRIJED, LAVOVI JUDEJE!Počelo je tako da je židovska reformistička zajednica iz Quebeka pozvala izraelske hokejaške izabranike na dvomjesečnu turneju po Kanadi. Poziv se činio posve ozbiljan, s obzirom na to da je Zajednica preuzimala obavezu financiranja turneje, i zato ga je Nacionalna sportska federacija razmotrila na svojoj sjednici.Na toj sjednici, nakon uvodne riječi predsjednika, ustao je tajnik SK Hapoela i žestoko napao ideju o turneji. Nakon te njegove provale je odmah, moglo bi se reći automatski, ustao predstavnik kluba Lavovi Judeje i izrazio mišljenje da turneja, naprotiv, predstavlja kategorički imperativ.— Sport zbližava narode — rekao je predstavnik Lavova. — Kanada je domovina hokeja na ledu. Stoga će to biti najprirodniji način da pojačamo naše veze s njom. Hokejska ekipa Lavova Judeje spremno preuzima na sebe sve tegobe turneje...Na kraju je stvar riješena kompromisom: hokejaški izabranici Lavova otići će na trijumfalnu turneiu do Kanadi, a SK Haooel dobit će podebelukiideviznu svotu koja će mu omogućiti da sa pet jedrilica sudjeluje na Tokijskoj regati. Dobitak od turneje hokejaša ide u državnu kasu, a putne troškove jahtaša snosit će Privredna komora.Formalnosti su brzo obavljene. Izabranici Lavova dobili" su kolektivni pasoš, a igračima je odobren džeparac od pet dolara (rukovodiocima, trenerima itd. 20 dolara). Istodobno je predstavnik kluba odletio u Beč, gdje je kupio petnaest pari klizaljki od nerdajućeg čelika i propisne palice. Sve je bilo spremno za polazak: datumi utakmica dogovoreni su brzojavno, rukovodioci, treneri itd. spremili su kufere, kadli odjednom izbiše neke poteškoće koje umalo ne dovedoše u pitanje turneju.Pukim slučajem otkrilo se da u Izraelu nema ni jednog jedinog igrača hokeja na ledu. Pogotovo ga nije bilo u klubu Lavovi Judeje, čiji su rukovodioci mislili da je hokej na ledu neka zimska varijanta kuglanja.Ali rukovodioci Lavova nisu gubili glave i nakon temeljitog češljanja svih ogranaka u provinciji našli su nekoliko desetina sportaša koji su mogli nedvojbeno dokazati da su u inozemstvu igrali hokej na ledu. Kandidati su se morali podvrgnuti strogom teoretskom ispitu, i pismenom i usmenom, pa su izabrani samo najsposobniji.Medjutim, na to je intervenirala Nacionalna sportska federacija, otkazala turneju i o tome obavijestila židovsku reformističku zajednicu u Quebeku.Onda je ekipa hokejaša naglo nestala. Nitko ne zna kako se to točno dogodilo, samo se zna da su Lavovi jednog četvrtka uvečer otputovali iz zemlje avionom u Pariz. četiri je igrača povelo žene, a jedan je poveo majku i pse. Navrat-nanos upućena je u. Pariz, službena delegacija koia će biesuncepohvatati i vratiti kući, ali se ubrzo otkrilo da su Lavovi smišljeno lansirali vijest o odlasku svoje ekipe u Pariz samo zato da bi ona mogla neometano sletjeti u Kopenhagen.Danski su židovi toplom dobrodošlicom dočekali izraelske sportaše i svaki je igrač dobio na poklon električni ventilator. židovska momčad odigrala je prvu

trening-utakmicu protiv jednog mjesnog amaterskog kluba. Rezultat utakmice nije objavljen, ali je navodno pokazao fantastično visoku razinu danskog hokeja na ledu.Slavodobitni marš Lavova Judeje dosegao je vrhunac kad su ukrstili palice s kanadskom hokejaškom reprezentacijom na stadionu u Quebe-ku, pred masom od 20 000 gledalaca, s kojima je bio i kanadski kabinet i diplomatski kor. Uoči utakmice, kanadska je štampa — na temelju informacija dobivenih od izraelske ambasade — laskavim riječima pohvalila fenomenalan napredak izraelskog hokeja na ledu u posljednjih nekoliko godina i čak upozorila čitaoce neka »ne potcijene izuzetnu spremu Lavova jer bi mogli doživjeti neugodno iznenadjenje«.Utakmica je završila rezultatom 637:0 (176:0, 103:0, 358:0) u korist kanadske momčadi.Gledaoci su oduševljeno klicali kad su izraelski igrači doklizali na teren u svojim plavo-bijelim dresovima sa crveno-zlatnim lavom na grudima. U prvim sekundama igre Izraelci su pružili dojam da su ravnopravni suparnici, ali su onda Kanadjani, koji su nesumnjivo imali taktičku prednost, uspjeli povesti i to su vodstvo zadržali do kraja.Lavovi su bili hendikepirani činjenicom što su trojica njihovih igrača raspolagala samo teoretskim poznavanjem klizanja pa su često gubila ravnotežu. Zvijezda. izraejske mom_čadi bio je centar ShulteissII koji je, iskoristivši slabost kanadske obrane, uspio u tri maha potrbuške uletjeti u protivničku mrežu.Relativno visoka gol-razlika ne pruža pravu sliku te izuzetne utakmice; uzmu li se u obzir svi objektivni faktori, Lavovi Judeje nisu smjeli izgubiti s više od 600 golova razlike.Tu činjenicu priznala je i kanadska štampa i pohvalila izvanrednu teoretsku spremnost izraelskog tima, a trener kanadskog tima izjavio je da su Lavovi pokazali veličanstvenu psihičku kondiciju. Neki su kanadski listovi oštro kritizirali slabu igru svog nacionalnog tima tvrdeći da je morao pobijediti većom razlikom.1Kanadski su židovi demonstrirali svu svoju ljubav i odanost u drugoj utakmici, koju su Izraelci odigrali protiv jedne momčadi kanadske treće lige, kad se Shulteiss II opružio koliko je dug, poljubio led, palica mu izletjela iz ruke, fijuknula i udarila pak koji je uletio u kanadsku mrežu. Sudac je morao zaustaviti igru na dvadeset minuta koliko je trajalo frenetično klicanje prisutnih 1300 gledalaca. Uzgred budi rečeno, utakmica je završena rezultatom 498: 1 za Kanadjane, ali valja reći da su Lavovi bili teško hendikepirani klizavim terenom, iritantnim pištanjem sučeve zviždaljke i prisutnošću kanadskih igrača.Otprilike tih dana stigao je iz Izraela ovaj brzojav: ZA IME BOžJE ODMAH KUćI USKLIčNIK SPORTSKA FEDERACIJA. Ali Lavovi su odmah uzvratili ovim brzojavnim odgovorom: SAD KAD SE UIGRAVAMO UPITNIK. Sutradan, u nazočnosti dvadeset trojice fanatičnih cioni-1 To su bili izrazito antisemitski obojeni listovi od kojih pristojan sviiet zazire.sta i drugog sekretara izraelske ambasade, Lavovi su odigrali svoju treću utakmicu, ovaj put s rezervnom momčadi mjesne gimnazije. Rezultat — 318:0.Menedžer izraelske ekipe pokušao je dogovoriti turneju po Sovjetskom Savezu, predlažući šest uzastopnih utakmica s najjačim sovjetskim sastavima. Medjutim, do tog aranžmana nije došlo jer je ekipa neočekivano vraćena čarter-avionom El-Ala u Izrael a da se ljudi nisu stigli ni oprostiti od svojih mnogobrojnih kanadskih prijatelja i navijača.Kružile su glasine da su Lavovi Judeje potjerani iz aviona s lisicama na rukama, ali to nije službeno potvrdjeno. šuškalo se i da su tri izraelska igrača pristupila kanadskoj hokejaškoj reprezentaciji, ali su te glasine opovrgnute povratkom cijele ekipe.Da lije pionirski duh još živ? To pitanje muči naše ljude izmedju poslovnih banketa i kućnih zabava. A nije baš ni neko beznačajno pitanje, jer je nadasve teško do starosti se obogatiti a istodobno ostati mlad i siromašan.KAKO SE ZAčELA MAFIJAIdeja je bila Shmuelova. Sjedili smo u njegovoj sobi — Haim, Nehama i ja — proklinjali svu tu našu groznu zbrku.— Kultura je u ovoj zemlji u katastrofalnoj situaciji — reče Haim. — Mladež samo juri na porno-filmove i guta bijedne američke stripove. Hebrejska

je literatura zapala u slijepu ulicu.Svi se složismo. U nama su se neko vrijeme samo smjenjivali nemoćan bijes i žarka želja da se nešto poduzme.Na kraju Nehama razjareno skoči.— Samo pričamo i pričamo! Učinimo nešto! Mladi smo, lijepi i jaki. čvrsto vjerujemo u bolju, pravedniju i ljepšu budućnost. Spasimo kulturni život Izraela, pa da i naš život ima nekog smisla!Preplanula nam i glatka lica zasjaše od zadovoljstva, u očima nam se nada zaiskrila poput blijeska munje, a naše se vitke prilike uspraviše.— Da osnujemo kružok! — predložili. — Okupit ćemo oko nas sve one revne i nesebične snage kojima je još stalo do kulturnog napretka zemlje.— Tako je! — oduševi se Shmuel. — živio kulture!Tako smo o našem novom veličanstvenom pothvatu raspredali do u sitne sate. Odlučili smo da uzmemo u najam neku prostoriju koju ćemo nesebičnim radom pretvoriti u malo ali intimno utočište svakog istinskog i u srcu mladog prijatelja umjetnosti. Zatim smo se dogovorili da ćemo održavati visokokvalitetne književne večeri od kojih će prihodi biti namijenjeni razvoju mladih talenata. Duhovi nam se vinuše do božanskih visina i ondje se usidriše.U zoru ne odosmo na počinak nego odmah potražismo odgovarajuću prostoriju kako bismo što prije ostvarili svoj sveti cilj. I zbilja nadjosmo zgodan suterenčić, ali nam ga vlasnik, neki Grk, trgovac gnojivom, ne htjede unajmiti.— A tko ste vi? — upita nas. — što ste vi? Kakav vam je to kružok? Gdje vam je ugovor?Izvalili smo se od smijeha. Ugovor? Smiješno! Nama ne treba nikakav ugovor! Jedinstveni cilj i žarka ljubav prema hebrejskoj kulturi stvaraju medju nama zajednicu interesa jaču od svakog glupog komadića papira. Ali Grk ni da čuje — on će poslovati samo s pravnom osobom, inače, kako će znati od koga će potraživati naplaćenu najamninu? Hoćeš-nećeš, morali smo odlučiti da nam neki poznati odvjetnik sastavi nekakav ugovor pa da skinemo s vrata tu stupidnu formalnost.Odvjetnik, dr Shay-Sonnenschein, primio nas je u svojoj kancelariji. Duboko nas je impresionirao na prvi pogled, samo što mu je kancelarija u svojoj prethodnoj inkarnaciji bila kućna drvarnica i stoga nije imala prozora.— Nemate pojma kako mi je drago da vas upoznam — reče dr Shay-Sonnenschein. — A sad mi recite tko ste i o čemu se radi?— Gospodine, mi smo mladi i još imamo ideala tako će niemu Shmuel. — želimo se svim svoiimsnagama založiti za duhovni preporod zemlje kako bi buduće generacije mogle uživati u plodovima naše nesebične i svestrane kulturne djelatnosti. Odvjetnik klimnu glavom.— Tako. želite, dakle, stvoriti takozvano »nedo-hodovno društvo s neograničenim jamstvom«.— Dohodak nam je posve nevažan — dobaci Haim. — Siguran sam da ćemo biti u gubitku, unatoč svom dobrovoljnom radu.— To se nikad ne zna — primijeti odvjetnik. — Sad ste još mladi i nezreli, ali za deset godina mogli biste misliti i posve drukčije. Predlažem vam da stvorite takozvano »otomansko društvo«.— U redu — složno rekosmo i htjedosmo poći, ali nas dr Shay-Sonenschein zadrža govoreći da valja prvo raščistiti neke detalje.— Prvo i prvo, u pravilniku moram specificirati način kako će se društvo likvidirati.U nama sve zakuha od bijesa. Ma o čemu to priča? Koga vraga da se likvidiramo kad jedva čekamo da se konstituiramo? I tako rekosmo odvjetniku da o likvidaciji nema ni govora.— Nije to tako kako vi mislite — objasni nam odvjetnik. — Sad ste još mladi, ali za deset godina, tko zna, možda ćete jedan drugom skakati u oči. Zato i jest pametno raščistiti te škakljive probleme u samom početku. Ja vam predlažem da o likvidaciji može odlučivati samo skupština članstva, i to jednoglasno.— Kako god želite.— Dobro. A sad, kako će se dijeliti imovina društva u likvidaciji?— Ma dajte, koja imovina?— Imajte strpljenja pa ćete vidjeti što će se dogoditi za deset godina!

Predlažem vam da se sva

\r\ iiLmedju njegove članove na jednake dijelove. A svaki eventualni spor da rješava za tu svrhu odredjena arbitražna komisija.— Ma kakav spor?— Vidjet ćete. Na žalost, to vam je tako. Sad ste još mladi, ali neće tako biti dovijeka. Da, moramo još odlučiti o kriterijima za prijem u članstvo društva.— Primat ćemo svakoga s originalnim i konstruktivnim talentom.— To nije nikakva pravna definicija. O primanju u članstvo morat će odlučivati upravni odbor.— Kakav upravni odbor?— Prema otomanskim propisima, društvom mora rukovoditi upravni odbor od tri člana.— To nema veze, nas je četvoro.— što znači da je jedna osoba suvišna. Pogledasmo se i veselo nacerismo. Ovo je zbiljasmiješno.— Glupost — reče Haim. — Dobro, onda recimo da Ephraim ne želi biti član tog »upravnog odbora«...Opet prasnusmo u smijeh. Svi smo bili bijesni što moramo trošiti dragocjeno vrijeme na takve trice i kučine a čeka nas sveti poziv! Ja sam bio dodatno bijesan što mene isključuju iz upravnog tijela. Zašto mene? To nije lijepo. To ću im zapamtiti.— Dakle, riješili smo pitanje upravnog odbora — nastavi dr Shay-Sonnenschein. — Sad da vidimo kako ćemo iz društva izbaciti nepoželjne članove.— Koga to, molim? ...— čekajte, ne mislim sada. Ali za deset godina možda ćete zaključiti da se s nekim od vaših članova jednostavno ne može dalje, ili da je to pokvarenjak ili što slično, pa ga hoćete izbaciti.Jasno se sjećam da su svi pogledali u mene. Zašto „..,......u „mene, saraG. .u..mene?..— Predlažem vam — reče odvjetnik — da se član može isključiti samo jednoglasnom odlukom odbora.— To ne dolazi u obzir — ja ću povišenim glasom. — Ja ne vjerujem odboru. O tome može odlučiti samo skupština.— To bi bio težak teret, sazivati skupštinu — usprotivi se Shmuel. — Tako se praktički nikad ne bismo mogli nikog osloboditi.— A recimo da izbacimo Shmuela — postavim ja hipotetično pitanje. — Hoćemo li mu morati što platiti?— I o tome bi morao odlučivati upravni odbor.— To otpada! — planu Nehama. — Recimo da meni ostali zagorčaju život, neću seja valjda svadjati s gadovima! Moja se nadoknada mora unaprijed utvrditi!— Zašto ne? — prihvati dr Shay-Sonnenschein. — Sve se može unijeti u pravilnik. Eto, na primjer, da bi se lakše izbjeglo plaćanje poreza, reći ćemo da član koji odlazi dobiva šestomjesečnu plaću, a ne otpremninu.— Kakvu plaću?— Kakvu god odredite. Imajte na umu da će društvo biti nedohodovno, stoga ćete morati medu sobom dijeliti sve što dobijete.— Ma dajte, možda koju funtu?— Sad je to koja funta, a za deset godina mogle bi biti stotine tisuća funti. Uostalom, u prostorijama društva imat ćete snack-bar. Dalje, prostorije možete iznajmljivati za bar-mitzvah. Možete organizirati koncerte. Pa onda ples subotom uvečer, to je vrlo popularno. Ako se malo potrudite, ishodit ćete izuzeće od plaćanja poreza. Onda se čista dobit može diieliti medju članovimaJkao plaća, _ ,,„,— Valjda ne medu svim članovima — umiješa se Haim. — Možda samo medu četvoricom utemeljitelja ovdje prisutnih?Taj prijedlog prihvatili smo jednodušno.— Ja sam u principu protiv primanja bilo kakve rulje — nadoveza Nehama. — Morali bismo odrediti visoke članarine tako da nam može pristupiti samo zaista kulturan svijet.Odvjetnik nas posluži kavom. U onoj komorici duhanski je dim bio tako gust da si

ga mogao rezati nožem. Shmuel se donekle udaljio od mene. Krajičkom oka zirnuo sam na tog odvratnog oportunista.Nehama i Haim nešto su se došaptavali i kradom pokazivali prstom čas u Shmuela, čas u mene. Odlučio sam da se tih dviju guja otrovnica oslobodim u prvoj prilici.— Doktore, kakva je situacija — obratih se odvjetniku - ako se otkrije da netko od nas ima nečistu prošlost? Pa bi, recimo, mogao pobjeći s našom gotovinom?— U tom slučaju, trebalo bi odmah sazvati skupštinu članstva.— A ako je dotičan špijun koji se uvukao u naš krug? - upita Nehama i pogleda me očima u kojima je gorjela mržnja. — što bi trebalo napraviti s takvom huljom?— Morali biste ga predati policiji i izabrati novi upravni odbor.— A ako netko od nas postane narkoman, ili pobjesni, ili se pokaže da je opasan ludjak?— Vrlo umjesno pitanje. U pravilnik ćete morati uključiti cijeli odjeljak gdje će se odrediti ovlaštenje upravnom odboru da po hitnom postupku izbaci svaku osobu nesposobnu za privredjivanje, bilo zbog bolesti, starosti .i Jako .dalje.— To je u redu! — graknu Shmuel. — Ne trebaju nam bogalji!Haim, koji ima čir na želucu, mrtvački problijedi i zgrabi brončani pritiskivač za papir.— A što zakon kaže — upita — ako jedan od nas umori drugoga?— U slučaju umorstva, arbitražna komisija odlučuje kolika će se nadoknada isplatiti udovici žrtve. Ali, mislim da je ovo dosta za danas. — Dr Shay-Sonnenschein zaklopi dosje Prijatelja hebrejske kulture. — Predlažem da se opet nadjemo u petak po podne kako bismo riješili probleme investicija, dividendi i uvoznih dozvola.Shmuel je bio za uvoz uglavnom švedskih porno--filmova i američkih porno-revija, a ja sam predlagao da se uvoze engleski noževi »skakavci«. Prilikom odlaska nastojao sam da ne okrećem ledja ostalima. Neugodno je prolaziti praznim ulicama u društvu tih mafijaša.— Dakle, u petak skupština! — reče Nehama te se razidosmo bez oproštaja, u duši deset godina stariji. Do petka moram nabaviti strojnicu. Nikad se ne zna.DAN RICINUSAOnomad smo Ervinke i ja sjedili u kavani i lili suze nad našom jadnom zemljom koja tone u moralno blato, s kafićima punim trutova lovaša za koje ni sam bog ne zna od čega žive. Tako smo već tri dana razbijali glavu nad tom misterijom ali uzalud. S druge strane, eto nas dvojice, mladi smo, zdravi, spremni pustinju osvojiti — a jedva sastavljamo kraj s krajem sa smiješnom crkavicom od plaće. Zašto, pitamo se, zašto? Onda smo ustali, platili, mijenjamo lokal, a Ervinke spazi paketić od smedjeg papira gdje leži na stolici kraj njegove. Odavno je tu ležao a da nismo ni znali.— čuj — kažem Ervinkeu — trebalo bi ga dati konobaru.— Zna se — odvrati Ervinke zamišljeno — ali valjda ne moramo odmah, je li tako?U dvije riječi, neko vrijeme savjest nam nije dala mira ali onda Ervinke pogodi najbolje rješenje.— Pa, prvo otvorimo paket a onda ćemo ga predati — reče. — Jer, tko zna, možda su u njemu lažni dolari pa bismo mogli nadrljati ako bismo ih predali?Pred takvim argumentom skidaš kapu. Razderali smo pak-papir i u omotu našli valjda kojih sto tisuća malih naljepnica, od onih što se lijepe na bočice s lijekovima:OL. RICIN1 Ricinusovo ulje —¦>-......... Priif nnntrphp Hnhrn nromućkati ...... t._Kad je Ervinke vidio naljepnice, problijedio je i, tresući se od uzbudjenja, promucao:— Gospode Bože, kakvo nam je blago palo u šake! Pa mi smo bogati!Prvo sam pomislio da je Ervinkea smutila prevelika doza kofeina pa sam ga pokušao smiriti. Ali, nije se ni osvrnuo na moje lijepe riječi, nego je izjurio iz kavane vukući me za sobom, i uletio u prvu željezariju. Tu je kupio kilogram pribadača.A onda — kakvo valjanje!Ervinkeje najprije zaustavio sredovječnog gospodina koji se našao pred nama i pribo mu jednu naljepnicu na rever.

— Koliko? — upitao je gospodin.— Koliko date - odgovorio je Ervinke i dobio deset para. Onda je naišla jedna dama sa dvije curice. Ervinkeje i njoj pribo naljepnicu a curice su nato zatulile: »Mamice, i ja ću!« Dobili smo dvadeset pet para. Jedan elegantni gospodin dao nam je pola funte, ali je naljepnicu za ricinus bahato strpao u džep. U prosjeku je prilog bio po deset para. Neki je mladi egzistencijalist odbio pribadanje govoreći da on nije religiozan. Našao se ijedan koji je rekao kako »ni mrtav ne dam pare tom vašem fašističkom fondu«.Poslije smo podijelili zalihu pa smo operirali svaki za svoj račun. Nakon nepuna tri sata stali smo sretati iste ljude koji su nam prstom pokazivali na rever, kao dokaz da su već obavili svoju gradjansku dužnost.Do podne smo potrošili pribadače pa smo ih kupili još kilogram. Do mraka u gradu nije bilo više nikoga bez ricinusa na reveru. Potrošili smo svu zalihu. Ja sam zaradio oko deset tisuća funti, a Ervinke, brži s pribadačama, četrnaest tisuća.u.,; r„DrolNAVALI, NARODE!Prije nekoliko dana kažem Ervinkeu:— čuj, Ervinke, jesi li za jednu partijicu u subotu prije podne?— Vrlo rado, ali imam bar-mitzvah — odgovori Ervinke.— Oprosti, Ervinke, valjda te nisam dobro čuo. Tko to ima bar-miztvah?— Pojma nemam. A nije me ni briga. Bitno je da je bar-mitzvah. Ideš sa mnom?— Zašto ne?Tako je počelo. Ervinke mi je objasnio da već godinama ide svake subote prije podne u Klub telavivskih trgovaca i industrijalaca gdje se stalno nešto slavi, ili je bar-mitzvah ili pir.— Jedeš i piješ a ni kinte ne platiš — ispričao mi je Ervinke. — Usput upecaš kakvu mačku, ili užicaš malu pozajmicu, pa onda danima živiš od te krasne uspomene. To je doživljaj koji toplo preporučujem svakome.Da ne duljim, u subotu u jedanaest sati, u crnom odijelu, nacrtali smo se u Klubu. Putem sam bio zamolio Ervinkea neka me malo uputi kako mi se valja držati, ali mi je on kratko odrezao da je to stvar nerva — ako ga nemaš, onda sjedi kod kuće! Bitno je dan prije posjeta ništa ne jesti.Kad smo došli u Klub, ondje se već bilo natiskalo valjda desetak tisuća ljudi. Na ulazu su stajali elegantan sosoodinzažamna lica i njegova supruga,samo što nisu kolabirali od umora. Uz njih je bio neki dječak koji se cerio od uha do uha. Stali smo u red i polako se primicali.— \4azcl tov - rekosmo u jedan glas. - Sve najbolje!Roditelji nam zahvalno stisnuše ruke.— Hvala lijepa — odvratiše u jedan glas. — Najljepša vam hvala što ste došli.Ervinke se prope na nožne prste i srdačno uštipne za obraz dječaka koji se zacrveni i stidljivo promrmlja:— Hi-hi-hi...Odlazeći od njih, čuo sam kako majka pita muža tko li su, zaboga, ta dvojica, a muž joj šapće da su valjda iz neke ambasade.— A sad - reče Ervinke čim smo obavili formalnosti — na sendviče! Svaka je sekunda dragocjena! Ima ljudi koji dolaze samo da bi se nažderali, zato požurimo dok još ima čega!Sendviči su bili izvrsni, osobito oni s guščjom jetrom. Smazali smo ih po pedesetak svaki. Zatim smo pili pivo i konjak, a u medjuvremenu su nam servirali kobasice i valjuške. Za pola sata osjećali smo se kao kod kuće. Mahnuo sam konobaru koji se probijao s pladnjem i rekao mu neka mi hitno donese zdjelu vrhnja. Ervinke je naručio odrezak i kompot od bresaka. Sve smo to dobro zalili šampanjcem, a onda smo navalili na ananas. Vrijeme je prolazilo a nama sve ljepše. I tako, sve uz jelo, upoznali smo dva ministra kojima smo se preporučili za zaposlenje, i porazgovarali s rektorom židovskog sveučilišta. Neka visoka žena dijelila je besplatne kazališne ulaznice. Digli smo joj šest komada. Dva dječačića silom su nam ugurala uNakon dva sata ugodne i lake zabave Ervinke mi dade znak da krenemo - iz kuhinje se nije iznosilo više ništa. Kod vrata je bio stol s darovima dječaka za bar-mitzvah. Ervinke je stao prekopavati po njima pa je izabrao jednu Bibliju i neki podeblji engleski rječnik, a ja sam se zadovoljio luksuznim izdanjem Shakespeareovih djela i parom koturaljki.

Iduće subote na programu je svadba.čUVAJ SE čUVARA!Jedne sparne večeri Ervinke i ja odlučismo da pogledamo toliko hvaljenu izložbu »Dom i vrt« koju navodno obilaze sve same mlade i zgodne kućanice. Uskočili smo u moja kola i odjurili na lice mjesta. Parkirao sam kola pred glavnim ulazom i otišao kupiti ulaznice, a Ervinke se naslonio na zid i uzeo čačkati zube.Odjednom mu pridje jedan gospodin i upita:— Koliko?— Trideset i pet para — kao iz topa će Ervinke i uze novac. No, gospodin je stajao kao da nešto čeka, a onda ga konačno upita:— Nećete mi dati kupon?— Kakav kupon?— Ma što »kakav kupon«? Za moja kola.— Ah, to! - sjeti se Ervinke, izvadi iz džepa notes, istrgne listić i na njemu zapiše broj kola dotičnog gospodina: »T 14948«.Gospodin brižljivo presavije listić i spremi ga u novčarku. Sad je još samo htio znati zašto se za čuvanje kola ovdje naplaćuje trideset pet para, a kod bazena samo dvadeset para?Ervinke mu odgovori da on naplaćuje trideset pet para, a ako je gospodinu to previše, neka izvoli parkirati kola kod bazena.Gospodin se sav zajapuren uputi na izložbu, a Ervinke se zamisli nad mogućnostima koje mu nudiSad Ervinke nije više čekao da mu netko pridje; čim bi stigla kakva kola ili motocikl, prišao bi vozaču, dao mu listić s upisanim registarskim brojem vozila i datumom i samo rekao:— Trideset pet para.Od svih vozača našao se samo jedan, neka bijedna propalica, koji nije htio platiti nego je okrenuo kola i otišao ih parkirati tri kilometra dalje (zbog mizernih trideset i pet para, zamislite!). U roku od deset minuta Ervinke je potrošio cijeli notes, pa sam morao na komadiće potrgati jednu »posljednju opomenu« Poreznog ureda što mi se bila zatekla u džepu, da Ervinke na tim papirićima ispisuje brojeve vozila i datum.Kad je izdao i zadnji komadić »posljednje opomene«, ušli smo u izložbenu dvoranu gdje smo srdačno poćaskali s demonstratorkom automata za guljenje krumpira. Htjela nam je dati svoj telefonski broj, ali nismo mogli naći ni komadića korijandola da ga zapišemo.Dok je došlo vrijeme za odlazak, praktički smo bili zaboravili na kola što su nam bila povjerena na čuvanje, pa smo se smrtno uplašili kad je iz mraka pred nas iskrsnuo naš prvi klijent i mahnuo nam pod nosom svojim listićem. Nema mu kola, netko ih je digao. Ervinke je pažljivo kontrolirao listić i rekao:— T 14948. Gospodin ima pravo. Izvolite, evo vaših trideset pet para.Isplati mu ih iz svog džepa, a onda odosmo avionom na Cipar za vikend.Pitanje koje se stalno nameće: kako li je živjeti u zemlji gdje su svi braća? To jest, gdje je ministar obrane židov, predsjednik Vrhovnog suda židov, pa čak i prometnik židov'.' Zbilja, što se ovog posljednjeg tiče, mora biti lijepo kad znaš da ti kaznu za prekršaj nije odrapio neki tudinac inovjerac, nego čovjek tvoje krvi, brat tvoj, pajkan prometnik. A kako krv nije voda, tu katkad i bude malo bratoubilačkog rata.GLAS SAVJESTIPijesak se po pločnicima gomilao nošen vrućim pustinjskim vjetrom. A kava, s druge strane, tanka i hladna. Ervinke je kroz kavansko staklo promatrao kako vani teče borba za opstanak. Dan dosade, isti kao jučerašnji ili prekjučerašnji. Stenju izmaltretira-ni vozači, do neba se čuje, ali im vapaje lomi kamena ravnodušnost prometnika.— Dosta! — Ervinke skoči na noge. — Idemo u policijsku akciju!Platim pa zaveslamo ravno u najbližu policijsku stanicu.— Gdje mogu prijaviti prometni prekršaj? — Ervinke upita dežurnoga.— Ovdje — odgovori dežurni. — što se dogodilo, gospodine?— Vozio sam kola Ulicom Shloma Hamelecha - počne Ervinke — pa sam stao na uglu Kralja— Da? — reče dežurni. — Slušam vas. I što je dalje bilo, gospodine?— Odvezao sam se.— Odvezli ste se?— Da, odvezao sam se i gotovo zaboravio što je bilo. Onda slučajno prodjem

ponovo pored mjesta nedjela i odjednom mi sine: »Gospode Bože, a stanica?!«— Koja stanica?— Autobusna stanica! Zar ne znate daje na uglu Shloma Hamelecha i Kralja Georgea autobusna stanica? čovječe! Zabranjeno je stati na manje od dvanaest metara od stanice, a ja mislim da sam stao!Dežurni je samo zatreptao očima.— I zato ste došli ovamo, gospodine?— Da Ervinke će skrušeno. — Najprije sam sebi rekao: »Vrlo važno! Stao si samo na pola sata, nitko te i nije vidio, pa što te briga?« Ali mi onda savjest nije dala mira. Vratim se u Ulicu Shloma Hamelecha i koracima izmjerim udaljenost. Devet metara, i to jedva! Vidio sam da mi duša neće mirovati ako se ne prijavim policiji. I evo me. ¦-Ervinke zaključi svoje priznanje i pokaže na mene: — Ovo je moj odvjetnik.— Zdravi bili — reče dežurni i zavali se na svom sjedalu. -- Sad, ako vas organ nije vidio, onda ste ovaj put imali sreće, gospodine, pa vas nećemo kazniti za prometni prekršaj.Ervinke izduži lice.— Kako vi to, ako me organ nije vidio? — poviče. — A da me sutra netko ubije, a nema organa za svjedoka, opet nikom ništa, je li? I vi ste mi neki čuvar zakona!Dežurni ga poprijeko pogleda.— Gospodine — reče — budite ljubazni i ostavite me na miru. molim vas!— A ne, prijatelju! — Ervinke lupi šakom po stolu. - Mi plaćamo porez zato da bi nam policija osigurala mir i red! Ili je možda - dometne sarkastično — moje nedjelo zastarjelo za pola dana?— U redu, gospodine! — sikne dežurni, crven od bijesa, pa otvori knjigu prijava. - Izvolite mi datisve podatke!— Kako vi kažete ~ nato će Ervinke. — Dakle, kako sam rekao, vozio sam Ulicom Shloma Hamelecha, to jest, tako mi se bar čini, ali se ne bih mogao zakleti. Kako bilo da bilo...— Stali ste s kolima kod autobusne stanice?— Možda jesam, da, lako je moguće da jesam, ali samo na sekundu, zapravo ...— Rekli ste da ste izašli iz kola!— Ja rekao da sam izašao iz kola?! Možda sam rekao da sam se vratio. Da, htio sam, sad se sjećam, htio sam samo vidjeti što mi je to s motorom. 1 zato sam stao. Pa jesam li ja kriv ako mi motor kašlje? Recite, jesam li ja kriv? Jesam li?— Gospodine — zastenje dežurni — gospodine!— Molim vas - zacvili Ervinke obarajući se na dežurnoga. — Zar mi ne možete jednom progledati kroz prste, samo ovaj put, a? Evo, od danas ću dobro paziti, majke mi! To mi se nikad više neće dogoditi, pustite me ovaj put, imajte srca...— Gospodine — zaurla dežurni — van!— Hvala vam, oh, hvala vam — šapne Ervinke i povuče me za sobom na ulicu. Za nama je dežurni klonuo kao prazna vreća. Svatko mora obavljati svoju dužnost, zar ne?Još od stvaranja svijeta, što se po židovskom kalendaru dogodilo 5. listopada, čovjek je tražio da svoje ime ovjekovječi. U tom cilju pokazao se spreman da, recimo, spali Artemidin hram u Ejezu, ili da pravi djecu. A svjetsko židovstvo uživa još jednu mogućnost — njegova braća u državi Izrael spremna su svaku javnu zgradu posvetiti njegovu imenu, njegovo je samo da tu zgradu podigne. L ovoj je priči riječ o sitnoj ribi u toj razmjeni.STAN SOLIDARNOSTIErvinke je bio strašno uzbudjen, a imao je i zašto.Prvi put od svog dolaska moj je prijatelj dobio predivan stan u novogradnji. Sve je bilo vrlo svečano. U veži je poduzetnik, okružen svitom razdraganih općinskih funkcionera i praćen Sousi-nim koračnicama susjeda-harmonikaša, prerezao plavo-bijelu vrpcu, pa je gomila od sedamdeset osmoro donatora iz inozemstva nagrnula unutra.Jedna žena u slamnatom šeširu široka oboda stajala je na pragu i zaljubljenim pogledom milovala natpis na dovratniku: Ova je drvena vrata darovala gda Matilda R. PVeinreb, Boston, Mass. Kraj nje je neki simpatičan turistički par glačao

mjedenu pločicu nad kvakom na kojoj je stajalo: Ovu je kvaku darovala obitelj S. T. Englandera (San Francisco, Calif.J, u čast rodjenja svoje druge unuke, Glorije Veronike, sestre Silvije Anne Mary, obje nam živjele 14 j>reći± blagostanju!Ervinke je s pladnjem sendviča obilazio donatore tu i tamo zastajkujući da ispije čašicu s kojim od svojih dobročinitelja. Kako rekoh, bio je ganut do suza.— Da mi nije bilo njih, nikad ne bih došao do krova nad glavom — šapnu mi u jednoj od svojih rundi. — Kako je to dirljivo! A nisu me ni poznavali. Moj jedini dodir s njima bilo je ono šapirografirano pismo.Bilo je to zbilja jednostavno ali vrlo djelotvorno pismo što ga je Ervinke svojedobno bio uputio preko oceana:»Dragi brate (draga sestro u dijaspori! Suvremeni tehnološki razvoj i učvršćenje demokracije diljem svijeta omogućuju čak i malom čovjeku da ostvari neotudjivo pravo svakog dobrog židova, pravo da svoje ime ovjekovječi u Izraelu jednokratnom i skromnom darovnicom, to inače prirodno pravo što su ga dosad uživali samo oni tako bogati da su mogli darovati palače, škole i svakojake muzeje. Stoga mi je čast obavijestiti Vas da smo otvorili predbilježbu za revolucionarni ekspresni donacijski program nazvan Mali dar — veliko priznanje kojim se čak i skroman čin darežljivosti nagradjuje lijepim i velikim natpisom ...«— Takvom se odazivu nisam mogao ni u snu nadati — povjeri mi Ervinke. — Bio je tolik da sam morao obaviti strogu selekciju kandidata.Odjednom se iz Sunshineove dvorane — to jest kupaonice — začula vrlo bučna prepirka. Jedan je turist, crven kao rak, upirao prstom u metalnu pločicu s natpisom: što je ova kupaonica obložena keramičkim pločicama treba zahvaliti samo plemenitosti Jame sa B. Sunshinea iz Bujfala, N. Y.— Ovo je sramota! — urlao je gospodin -™-_ I Jeovorom se iasno odredjuie »impo-zantna ploča-zahvalnica od čiste mjedi, veličine 35 x 25 cm, postavljena na najistaknutijem mjestu i dobro osvijetljena«.Ervinke se očito našao u nebranu groždju. Bijes mini-donatora bio je opravdan jer je njegovu pločicu bacala u zasjenak golema mramorna ploča postavljena nad umivaonikom. Ova ledjna četka nosi ime gospodina M. K. Bialazurkevitza i njegove supruge, Ch icago, 111.— Po zidovima nije bilo više mjesta — ispričavao se Ervinke. — Uostalom, zajedno s velikom čarter-pločom, u stanu ima sedamdeset i osam zahvalnica.U tom trenu se oveća grupa iz Philadelphije, koja je bila došla prema ugovoru o čarter-aranžmanu. popela na krov da se slika. Njezin se duhovni voda. rabin H. P. Todot, s razumljivim ponosom naslonio na pozlaćenu ploču koja se blistala na suncu: Ova se antena diže na ovom krovu zahvaljujući žiteljima Grada Bratske Ljubavi, gospodinu i gospodi Wagner-man, gdici Emil) Z. Krupskind, obitelji Seligson, gospodinu P. U. Fireladyu ml. i njegovoj djeci Johnu, Franklinu, Evelvn, Harryju, Gustiju, IVilliamu i Daisv Ma\.Malo-pomalo iscrpla se zaliha sendviča, harmo-nikaš je otišao na svoju dužnost rezervista i slavlju dodje kraj. Ervinke je svezao leptir-kravatu i održao slavljenički govor kojim je izrazio najdublju zahvalnost svima koji su o svom trošku došli s one strane oceana samo zato da bi bili nazočni inauguraciji stana i njegove cjelokupne opreme.— Najradije bih ih sve izljubio — reče mi Ervinke. — Baš sve, osim onoga tamo Blumenthala!Oči mi podjoše za bijesnim pogledom moga U kutu ie staiao zdepast turist, očLflLU,___„plivale u suzama, a drhtavim rukama trljao je i glačao brončanu ploču, vezanu ni za što, na kojoj je golemim slovima bilo urezano:Ovu je brončanu ploču darovao N. B. Blumenthal i: Bronxa u New Vorku.U svojoj povijesti mi smo dvaput izlazili iz Egipta. Prvi put u davno doba, mnogo prije britanske evakuacije, a vodio nas je Gospodin Bog. Drugi put otišli smo pod pritiskom Ujedinjenih naroda, nakon britanske evakuacije. Epohalni izum prvog izlaska bio je beskvasni kruh, maces. Naši preci nisu imali vremena da pripreme kvasac, i otada, u cijelom tjednu Pashe, jedemo beskvasni kruh kako ne bismo zaboravili da smo »nekoć bili u ropstvu«. Sve je to vrlo dirljivo, ali je li čitalac ikad pokušao sedam dana živjeti od Ijepenke? Nije čudo što sve ostalo

vrijeme jedemo samo ukvasan kruh.TKO CE GA KOMEJednog od ovih dana nakon Pashe, mislim da je bila srijeda — ne, sad se sjećam, bio je utorak — prelazeći preko Dizengoff Circusa sretnem Ervin-kea, drži pod pazuhom neki omot u smedjem pak--papiru. Podjemo dalje zajedno raspravljujući o filozofiji i crnoj burzi, a onda mi Ervinke naglo pruži onaj omot i reče:— Molim te, pridrži mi ovo samo časak dok nešto obavim u ovoj kući. Odmah se vraćam.Stajao sam tako otprilike sat vremena, s omotom u ruci, a onda me obuzela neka slutnja, pa udjem u kuću da potražim Ervinkea. U kući strka i zbrka. Da bi se domogao druge ulice, Ervinke je bio probio stražnji zid. Sad mi je slutnja prerasla u strah, pa sam razderao smedji pak-papir i našao kutiiu macesa s ioš. netaknutim pečatom,rabina.,.,_Ni za živu glavu nisam se mogao domisliti što je Ervinkea natjeralo na takav očajnički korak. S druge strane, nisam znao što ću s macesom, jer sam ga slučajno i ja imao šest kutija kojih se nisam mogao riješiti. Neko sam vrijeme stajao na mjestu, u društvu te apsurdno suvišne kutije, a onda sam je ponovo pažljivo smotao i pristupio jednom od ukućana:— Oprostite — kažem — biste li mi časak pridržali ovo?čovjek oprezno primakne omot uhu. Začuvši tiho krckanje, razdere pak-papir.— Baš ono što sam mislio! — dobaci mi podrugljivo. — Mladiću moj, obratili ste se na krivu adresu. čovječe, ne znam kamo bih sa svojih devet paketa... A sad mi se gubite s očiju s tim svojim macesom i da vas više nisam vidio!Tek sad sam shvatio kako je moralo biti Ervinkeu, ali mi je bilo jasno da se na neki način morao osloboditi viška tih hrskotina. Naglo mi sine ideja, pojurim u najbliži park, ostavim paket na jednoj klupi i požurim van. Tek što sam stigao do prvog ugla, a u srcu me nešto štrecne. »Sram te bilo!« šapne mi neki glas tradicije, vjerojatno u ime saveza vjernika. »Zar ostaviti maces u divljini! Jesmo li zato izašli iz Egipta i sa sebe stresli lance ropstva?«Nisam praznovjeran, ali katkad triput pljunem preko ramena kad mi crna mačka prodje ispod ljestava. (Sjećate li se naše Latife od uroka?) Kako bilo da bilo, zapekla me savjest, pa sam se vratio i potražio ono siroče, paket macesa. Nadjem klupu i zinem od čuda — na njoj dva omota. Neki je podlac iskoristio moju kratkotrajnu odsutnost i mom paketu, dometnuo svoj. što sam drugo mogao? Uzeo sam oba. Ali, zar je moguće da židov takonAčtn npini cvnmp Hr^tn 7iHnvnl , _................__..K stricu Jacobu stigao sam mrtav umoran i u jednom znoju. U kuću sam mu se morao uvući kroz kuhinjski prozor jer su mu ulazna vrata bila zabarikadirana velikim četvrtastim omotima u smedem pak-papiru. Popričali smo malo o ovome, malo o onome, a onda se naglo lupim po čelu kao da sam se sjetio nečega užasno važnog, skočim na noge i iskočim kroz prozor. Na ulici sam gotovo pukao od smijeha jer sam višak macesa uspio uskladištiti kod dobrog starog Jacoba.Radost mi je bila kratka vijeka. U sedam uvečer pokuca mi na vrata neki momak, iskrca mi na prag šest kutija macesa s popratnim pismom i pobjegne.»šaljem ti tvojih šest kutija macesa koje si zaboravio kod mene«, napisao mi je stric Jacob. »Znam da bi ti bez njih bilo teško. Drugi put ih bolje čuvaj.«Sutradan sam unajmio prijevoznu trokolicu, ukrcao omote i poštom ih otpremio, kao anonimni pošiljalac, Shlomu Hautu koji živi u jednom dalekom kibucu.Tri dana kasnije primio sam poštom, od anonimnog dobročinitelja, četrnaest kutija macesa. Još tri stigla su mi preko jedne medjunarodne špedicije, a još jedan ubacili su mi kroz prozor koji sam nesmotreno bio ostavio otvoren.Ujutro sam, spotičući se u labirintu macesa, prodro do vrata i izvirio na ulicu. Neki je stari prosjak sjedio i drijemao na proljetnom suncu. Veselo fućkajući, odskakutao sam do njega.— Je li, stari, jesi li mi gladan? — upitam ga. — Bi li što dobro pojeo?Prosjak me odmjeri pogledom.— Koliko kutija? — upita me.— O-osamnaest — promucam. — Onih omanjih, nortabl. . _ _..„........ ^.....___

Prosjak je neko vrijeme razmišljao i konačno će: — Moja je tarifa deset para po kutiji. To je funtai osamdeset. S mojom garancijom. Sad opet imam mjesta u stanu. S druge strane,

kao da mi fali maces. šteta što nisam zadržao barjednu kutiju!Pomanjkanje parking-proslora predstavlja jednu od najoštrijih kriza čovječanstva koju nigdje nisu uspjeli riješiti osim u socijalističkom lageru. Situacija je svakog dana sve kritičnija. U Americi je na svaka dva žitelja po jedan auto, a u Izraelu je svaki drugi žitelj prometnik.ESPRESSO GAMBITSjedili smo u našoj omiljenoj kavani, srkali espresso i čeznutljivo pogledali na znak zabrane parkiranja vani. Sve se više sklapao mrak. Ervinke je odsutno miješao tamnu tekućinu. Već je bilo vrijeme za uobičajeni obred svojatanja kola. Tek oko deset sati pojavi se prvi prometnik — neki štrkljasti fić mišjih brkova i važna koraka. Ervinke je čekao, a kad je Organ stao ispred sportskog, poput vatrogasnih kola crvenog auta i izvadio bilježnicu, točno u sekundu izleti iz kavane.— Samo tren — protisne Ervinke zadihano. — Ušao sam samo na minutu ... samo na kavicu...— Gospodine — važno će Organ — to recite sucu za prekršaje.— Ma dajte, molim vas — zacvili Ervinke — budite čovjek. Uostalom, evo me, tu sam...— Gospodine, ometate me u vršenju dužnosti!— Ma samo sam na minutu ušao... Sadistički sporo pajkan ispuni listić pa uzgledazažarena oka:— Vidite ono gore, gospodine? — reče. — što piše na tom znaku?— Parkiranje zabranjeno šest metara — skrušeno šapne Ervinke. — Ali samo na kavu, kunem vam se...— Gospodine — prijeteći će pajkan —još samo riječ pa ću postupiti po članu sedamnaest: parkiranje predaleko od ruba pločnika.— Vidite? — puhne Ervinke. — Zato vas ljudi i mrze!— I član sedamnaesti — odmjereno zapiše pajkan i dometne: — Još bih vas mogao i privesti, gospodine!— A zašto?— Nisam dužan da vam objašnjavam. Dokumente molim!Ervinke mu ih pruži.— Gospodine — plane Organ — meni ne treba vaša zdravstvena iskaznica! Gdje vam je vozačka dozvola?— Nemam je.— Aaa, nemate je? Odlično! član dvadeset tri! A imate li prometnu dozvolu i osiguranje?— Nemam.— Nemate?— Nemam. Nemam ni auta. Grobna tišina.Jeziva, vibrira.— Pa onda — prošapne fić — pa onda... ova... ova crvena sportska kola... čija su?— Otkud bih ja znao? — tresne mu Ervinke. — Ja sam samo ušao da na brzinu popijem kavu. I sve ovo vrijeme pokušavam vam to reći, ali me vi ne...slušate!.Pajkan problijedi i pretvori se u antimateriju, čeljusti mu se samo ritmički rasklapale i sklapale. Taj će mi izraz još mnoge noći razbijati san. A onda je, ljubičasta lica, utaknuo listić pod brisač sportskih kola i krenuo. Na uglu se oštrim praskom dezintegrirao.Sve u svemu, bila je ugodna i zabavna večer.S obzirom da se primičemo kraju knjige, evo nešto o onom kraju, s usrdnim nadama da će čovječanstvo u svojoj, na žalost, sve većoj umnosti, ipak doći pameti. Priča je prilično smiješna. Bar za sada.ATOMI ZA MASENa uglu Arlosoroffove ulice zaustavi me Shult-heiss.— Molim te, bi li me prebacio do pošte? — zamoli me. — Moram hitno po paket.Pustim ga u kola. Bio je vrlo nervozan. Upitam ga što mu je.— Ne pitaj me! šurjak mi iz Njemačke šalje atomsku bombu.— što?— Da, strašno, zar ne? Doduše, pročitao sam u nekom časopisu kako je,

zahvaljujući jednom njemačkom izumu, proizvodnja nuklearne naprave postala jednostavan i jeftin proces koji se može primijeniti i u kućnoj radinosti. Ali, svejedno, da mi je pošalje poštom!— Vrlo čudno, moram priznati.— Kako sada stvari stoje, reklo bi se da to sebi već može priuštiti svaka šuša. Evo, vidi što mi šurjak Friedrich piše. Ovdje, pod P. S.: »Imam za tebe malo iznenadjenje. Danas ti šaljem atomskubombu. Lijepo mi se zabavljaj!«^.,?;^ ......¦_ .........,,.._...........,_„^..1.......— Friedrich je oduvijek bio široke ruke — reče Shultheiss. — I što sad da radim s bombom?— Ne znam. Ja je nikad nisam imao.— Beatrice me izludila. Kad sam odlazio, izderala se na mene: »Neću nikakvo nuklearno oružje u svojoj kući! Zar mi nije dosta muke s malim?« Bogme, što se toga tiče, ima pravo. A ni ja ne bih volio da mi se Danny igra s atomskom bombom. To ne bih mogao podnijeti. Sve razmontira, što god mu padne šaka. Samo zamisli! Uostalom, a gdje ću držati tu bombu? U hladnjaku?— Je li to neka velika bomba?— Pojma nemam. Nisam stručnjak. Dobro, pročitat ću upute. Možda štogod i shvatim. Nadam se da ipak nije uzeo najveći broj. Imamo vrlo mali zamrzivač. Ali Beatrice bi je svejedno izbacila iz njega. Vjeruj mi, da Friedrich nije tako osjetljiv, odmah bih mu je vratio. Ma kome treba atomska bomba? što misliš, bi li me pustili daje testiram? Ne ovdje... u Negevu.— Pa, ako nadješ pravu vezu...— Siguran sam da ću zbog toga imati okapanja. Pa susjedi, znaš kakvi su mi! Ionako nas već zovu snobovima. Zato i ne zamjeram ženi što ne želi imati bombu. Kaže mi: »Dosta mije već što Danny kašlje po cijeli dan. Prodaj je!« Da, jesi li možda ti zainteresiran?— Ne baš.— Pa, da. Beatrice kaže da bi je država odmah otkupila za dobre pare. Moš' misliti, kažem ja njoj. A što ako mi šurjak dodje u posjet i upita me gdje je bomba koju mi je poslao? šta onda da mu kažem? »Friedrichu, prodao sam je«?— Pa nemoj je prodavati.— Kao da je to tako lako! Time preuzimaš i odredjenu odaovornost, Ea ilešku gnjavažu- Prvo iprvo, valja ti ići na sve te puste konferencije o razoružanju. Pa to je da pošiziš! Tko danas ima vremena za sve te gluposti?— Sjedinjene Države, Sovjetski Savez — stanem mu nabrajati — pa Francuska, Engleska, Kina, a eto, i Shultheiss.— Ne, ja neću ići.— Zašto ne?— Jer sam pred publikom stidljiv i ne znam držati govore. Osim toga, imam samo jednu bombu, a što će zahtijevati od mene? Daje uništim. Znam ja njih. E, neću im ja ništa uništiti. Tko mi jamči da će i drugi uništiti svoje zalihe, nije li tako?— Tako je.— Pazi što ti kažem, taj njemački izum okrenut će cijeli svijet naglavce. Zar danas pošten čovjek može sebi priuštiti takve troškove?— Koje troškove?— Osiguranja! Oprosti, ali ne mogu snositi taj rizik, da mi bomba eksplodira u kući. Ne samo to, nego što ako dodje do kvara? Tko će mi je popraviti? Da neće vodoinstalater Stuks?— Zašto bi se pokvarila? To je nova bomba.— Sd, mislim da daju garanciju na godinu dana. Samo, te garancije u pravilu ne vrijede za slučaj elementarnih nepogoda i rata. što je, uostalom, smiješno! Pa kad ćeš upotrijebiti bombu? U ratu, zna se!— Zar bi je ti upotrijebio?— Budi siguran!— A kako .bi je lansirao?— Poštom.Shultheiss se konačno obuzdao i smirio.— Ah, da ti pravo kažem — reče — i nije me briga. Dobro, držat ću kod kuće bombu. Pa ni

...Vfilike sik ne upotrebljavaju svoje hQjn.be. .Meka njeza svaki slučaj! Uostalom, znaš šta? Kad zrelije razmislim, drago mi je što ću kod kuće imati atomsku bombu!— Zašto?— Ne znam zašto. Drago mi je. čovjek je s tim nekako sigurniji u sebe. Samo da mi je Danny slučajno ne nade ...Stigli smo do pošte. Shultheiss je platio 45 funti carine i 26 funti poreza na luksuzne proizvode.— Pazite! — opomenuo je poštare. — U paketu je bomba.Paket je bio mali. Otvorismo ga uz asistenciju dvojice policajaca. Suspregnuta daha izvadismo šarenu kutiju s natpisom: »živjeli atomi! Savršen model atomske bombe, sijeva i praska! Najljepša zabava za djecu i odrasle!«— Taj je Friedrich lud! — zapjeni se Shultheiss. — Ovo je Dannvju za rodjendan. — A onda s tužnim pogledom dometne: — šteta, već sam se navikao na tu ideju...Dakle, svi smo mi svjesni da u velikoj mjeri ovisimo o onom tupastom kažiprstu koji će tek radi štosa pritisnuti dugme i od svih nas napraviti šarene radio-aktivne oblake. Situacija jest zaguljena, ali za neke ipak ima i svojih prednosti.LAžNI ALARM?Ima tome dva tjedna, naidjem na Ervinkea u našoj kavani u Ulici Disengoff. Prijatelj mi sjedi i čita novine — valjda prvi put od osnutka naše države. Izgleda kao da su mu sve ladje potonule, a prstima nervozno bubnja po stolu.— što ti je? — upitam ga. — Je li lova, ili te mačka ne šljivi?Mir.— što?— Pitaš me što me grize. Pa evo, kažem ti: mir. Platim što je popio, izadjemo i prošetamo se podšarenom rasvjetom Ulice Disengoff. Lijepa proljetna večer. Iz kino-dvorana upravo izlaze umorni gledaoci, a po pločnicima tiskaju se i bedrima njišu ženske.— Da budemo načisto — počne Ervinke. — Ja sam bitnik.— Po svemu sudeći.— Da, ali ne bitnik-amater koji se povodi za modom. Otkad sam počeo misliti, shvatio sam s apsolutnoai sigurnošću da u mom životu neće bitinikakve apsolutne sigurnosti. Ipak sam se uvijek osjećao bogovski. Naši su starci stalno morali misliti na obitelj, te što će biti s njima kad ostare, te koliku će mirovinu primati, i tako dalje. A mi? Mi se osjećamo slobodni kao ptice! Pitaš me što će biti za trideset godina? čovječe božji, baš me boli što će biti za sedam dana! žurno naidje Gyuri.— Nakon predstave, kod Putzija — dobaci Ervinkeu. — Da dodješ s bocom i bar s jednomcurom!— Ništa od toga — tako će Ervinke. — Sutra sedižem već u deset i pol.— Ne digao se dabogda — frkne me Gyuri i nestane u gomili. Ervinke je nato ostao mrtavhladan.— Ja sam pozvan u drukčije društvo — objasni mi s iskricom žara u očima. — Pripadati izgubljenoj generaciji znači biti dio svjetskog pokreta! Nekada, tip mojih godina rekao bi: »Svakog dana samo plandovati, svake noći u tulume, pa kamo to vodi, kako će to završiti?« A danas, mi smo izgubljena generacija, čovječe, koja zna da će to završiti u jednom velikom blijesku kad stanu padati atomske bombe.— A ako ne?— Onda neće biti dobro. Ali, bar se možeš nadati da će cijeli svijet propasti, kužiš? Bez te nade i ne vrijedi živjeti. Da se moram brinuti za sutra, misliti za onda kad ću biti krezub, blesav starac, pošizio bih, čovječe, po-ši-zi-o! Tako si samo kompliciraš život, vjeruj mi. Nekada je tip morao curi na uho gukati o kućici u cvijeću i travi oko nje, i o bucmastoj dječici, da bi od nje što dobio. A danas se te stvari srede glatko i slatko: »Ma što je'' Pa tko zna što će biti sutra?« Kužiš štos?Jedan nam taksist zatrubi jer smo prolazili na crveno za pješake.— Gdje su ti oči, kretenu? — zaurla Ervinke i pakosno šutne blatobran. — Zar ne vidiš da je tebi zeleno?

Taksist zbunjeno trepne očima i progunda nešto o prometnim propisima po kojima on ima pravo prolaza. Ervinke uvuče ruku u auto i čovjeku veselo zamrsi kosu.— Propisi? — reče. — čovječe, sutra će već i Eskimi imati nuklearno oružje, a ti meni o propisima! Daj, kreni!Odjednom Ervinke stane i čelo mu se smrači.— Uh, a noćas! Trgnem se iza sna u groznoj pomisli: tko zna, možda će uspostaviti mir na cijelom svijetu, naprečac uništiti sva atomska oružja, a ja, samotan bitnik, naći ću se nasred ove ovdje ulice lišen svake normalne zasade, bez profesije, bez ičega, samo s longplejkom života! Grozomorno!— Možda sve to i nije takvo zlo kako ti se čini.— Daj, pusti me s mirom! — rasrdi se Ervinke. — S tim pregovorima samo mi bacaju klipove pod noge. Zamuti mi se mozak od svega toga. što, da se odjednom moram srediti, crnčiti za šaku love, praviti djecu, slagati salo na trbuhu, držati uštedjevinu u banci s kamatama od tri i pol posto! Užas! Onda će se u autobusu mladi dizati starijima, čitat će se debele knjižurine i rulja će noću spavati. Morat ćeš biti lijepo ispeglan, gradski će saobraćaj teći kao po žnori, cure će biti čedne i pristojne. Jezivo!Dršćući, Ervinke šutom otpremi jednu kantu za smeće u svemir.— Lako je tim usijanim glavama buncati orazoružanju — reče - ali tko će snositi