DIPLOMACIJA HRVATSKIH

NARODNIH VLADARA

UVOD

U hrvatskoj se historiografiji 20. st. pojam hrvatski narodni vladari koristio za

razdoblje od doseljenja Hrvata na današnje prostore tj. od 7. st do 1102. god.(Hrvatsko-

ugarske unije). Jedan od izvora iz prve ruke, doduše iz 10. st. je bizantski car Konstantin VII.

Porfirogenet (912.-959.). Taj izvor svjedoči da je sam čin doseljenja Hrvata na današnje

prostore veoma usko povezan s međunarodnim odnosima. Naime, Porfirogenet govori da su

se Hrvati naselili ovdje u rimsku Dalmaciju, koja je veoma širok pojam i u koji je tada

zasigurno spadao i teritorij kasnijeg Huma i Bosne.

Porfirogenet kaže da su se Hrvati na spomenuti teritorij doselili u 7. st na poziv

bizantskog cara Heraklija, za kojeg znamo da je zasigurno slao mnogobrojna poslanstva u

Bijelu ili Veliku Hrvatsku iz koje su prema usmenoj tradiciji u današnje prostore Hrvate

naselili pod vodstvom 5 braće i 2 sestre: Klukas, Lovelos, Kosentzis, Muhlo i Hrobatos te

sestre Tuga i Buga. Iz navedenog izvora proizlazi da se tom doseljenju Hrvata prethodila

veoma široka obostrana diplomatska aktivnost.

Ovdje je veoma važno naglasiti da je u procesu doseljenja Hrvata u prvom redu

prethodila oficijalna diplomatska aktivnost pa tek onda vojne operacije. Za razliku od

mnogobrojnih drugih naroda koji su najprije vojnom silom osvajaju nove prostore, pa tek

onda diktiraju diplomatske odnose.

Hrvati su u vrijeme doseljenja imali jaku vojnu silu, ali je nisu stavljali u prvi plan već

su na diplomatski način dolazili do novog teritorija. Taj je teritorij veoma prostran, a na njega

doseljava samo dio Hrvata iz Velike Hrvatske, pa stoga u kasnijim stoljećima nije bilo niti

potrebno voditi osvajačku politiku, nego samo obrambenu kako se kasnije lijepo može vidjeti

iz mnogobrojnih diplomatskih poteza hrvatskih narodnih vladara.

1

INTITULACIJA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA

U ispravama hrvatskih narodnih vladara intitulacija donosi ime vladara u jednini (JA

ZVONIMIR KRALJ HRVATSKE), odnosno donosi se ime u subjektivnom obliku. To je

jedna od karakteristika Benedektanske kare (oprava) koja dalje živi u ispravi i koja pak iz

Italije prelazi u Hrvatsku. Tako nam i oblik intitulacije pokazuje put kojim su kulturne

tekovine sa zapada dolazile u Hrvatsku.

Intitulacija je vrlo važna diplomatička formula ili sastavni dio isprava koja u ispravama

hrvatskih narodnih vladara najčešće dolazi nakon dotacije. Prva sačuvana Hrvatska intitulacija

u ispravama nalazi se u Trpimirovoj ispravi od 04. 03. 852. Ona glasi: „stoga ja naime

grješnik Trpimir vladar Hrvata milošću Božjom“ (Unde ego licet pecator Tripimir dux

Croatorum iuvatos nuvere divinum). U ovoj se ispravi spominje prvi put naziv Hrvati. Ova

Trpimirova intitulacija u sebi sadrži devociju ili zaziv božanstva, a ta se devocija

upotrebljavala samo za vladare. Ako se ovu intitulaciju usporedi s titulama drugih

srednjovjekovnih vladara može se doći do zaključka da je ta formula jednostavna, ali ujedno

pokazuje da je dotični vladar na vrhuncu svoje moći, kako se to može vidjeti i kod kasnijih

hrvatskih kraljeva. Međutim, iste takve osobine intitulacija sadrži i kod drugih vladara koji su

dostigli vrhunac svoje moći. Ta Trpimirova isprva sačuvana je samo u prijepisima pa ne

možemo ni saznati kako se točno pisalo njegovo ime. Tim se problem najviše bavio

povjesničar Miho Barad. Ova Trpimirova titula dux u hrvatskoj se historiografiji najčešće

prevodi kao knez, a neki to prevode kao vojvoda. Poznavajući značenje izraza knez i vojvoda

mi smatramo da s izraz dux treba prevoditi općenito s izrazom vladar.

Druga po redu najstarija u ispravama sačuvana intitulacija hrvatskih narodnih vladara

jest Muncimirova (Muncimiro divino munere jovatus Croatorum dux). U njegovoj ispravi

izdanoj u Biaćima 28. 11. 892. i ona glasi „muncimiro croatorum dux“ i ona sadrži devociju u

obliku milošću Božjom divino munere. Muncimirove isprave njegovo ime pišu kao

Muncimir, pa ga tako trebamo pisati mi povjesničari da bi ga se moglo razlikovati od srpskog

kneza Mutimira. U današnjoj historiografiji za tog hrvatskog vladara pojedini povjesničari

upotrebljavaju oblik Mutimir, a noviji ispravno Muncimir. Muncimirova intitulacija kao i

prethodna Trpimirova ne daje puno podataka o njima kao vladarima. Iz nje saznajemo samo

da su oni vladari Hrvata, a tek iz drugih izvora doznajemo više o njima. Tako npr. za

Muncimira saznajemo da je on Trpimirov sin, da je odigrao ulogu suca između ninskog

biskupa Aldefrede i splitskog nadbiskupa Petra u sporu oko posjeda crkve sv. Jurja u Putalju

2

(Solin) te druge pojedinosti iz vremena njegova vladanja Hrvatskom. Njegovu titulu dux koja

se u hrvatskoj historiografiji prevodi s knez i s vojvoda smatramo da treba prevoditi i kao kod

Trpimira uopćeno s vladar jer nijedna od prvih dviju navedenih titula ne sadrži u sebi potpuno

značenje titule dux, osobito ne knez jer je Muncimir comes (knez) a tako i Trpimir knez, prije

nego je posta dux, dux je veća titula nego knez.

Budući da nam je tradicija isprava hrvatskih narodnih vladara sačuvala samo manji

broj tih isprava potrebno je posegnuti i za drugim izvorima da bi se bar donekle moglo

kontinuirano i kronološki pratiti intitulacija hrvatskih narodnih vladara, osobito prijelaz titule

dux u rex. U današnjoj se historiografiji ustalilo mišljenje Franje Račkoga, a kasnije i drugih

da se hrvatska kneževska vlast preobrazila u kraljevsku 10. st. i da je prvi hrvatski kralj bio

kralj Tomislav. Od vladarskih isprava nije se sačuvala niti jedna prije Trpimirove iz 852. god.

i Muncimirove iz 892. god. a poslije njih prva sačuvana kraljevska isprava jest ona kralja

Mihajla Krešimira II. iz 950. god. U prvim dvjema ispravama vladari se nazivaju dux ili

duces, a kasnije hrvatski se vladari nazivaju rex (kralj).

Papinske isprave iz 9. st. koje su generacija prvih hrvatskih vladara nazivaju

Trpimirove nasljednike Domagoja, Zdeslava i Branimira kao dux, princeps i comes. Te se

titule upotrebljavaju za vladare koji su po tituli niži od kraljeva pa se i u Muncimirovoj ispravi

njegova supruga zove comitisa (kneginja).

Učeni njemački benediktinac Gotschalk Trpimira titulira kao rex (kralj), što nam

pokazuje da i titula dux i rex imaju značenje vladara. U poslanici pape Ivana X. Tomislav se

već naziva rex croatorum, u istoj poslanici taj papa humskog vladara Mihovila naziva dux

(vladar humljana) što pak znači da postoji gradacija među tim terminima, a pouzdano se zna

da pape i općenito Crkva nisu griješili u titulama. Važno je znati da se ista takva terminologija

upotrebljava i kod susjednih Mlečana u 10. st. No, u tim izvorima hrvatske vladare tek krajem

10. st. nazivaju vladarima. Toma Arhiđakon tek Stjepana Držislava naziva kraljem dok kralja

Tomislava naziva knezom. Rački pretpostavlja da je to iz razloga što Toma nije znao da

postoji navedena poslanica pape Ivana X. te za spise Splitskog Sabora. Prema tome, Toma

nije imao izvora za to razdoblje, ali se to može opravdati time što nije postojala znanost koja

bi Tomu uputila na druge izvore koji bi mu upotpunili znanje.

Šišić zastuplja teoriju koja ide u prilog Tomislavu. Šišić tvrdi da su hrvatski vladari prije

kralja Stjepana Držislava nosili samo titulu rex Croatorum pa se stoga Tominom mišljenju

nema šta prigovoriti. Tomina riječ vrijedi više od svakog modernog „kritičkog“ nagađanja

ponavljajući to time da je bizanzski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu i odbranu

dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslao kraljevske znakovlje tj.

3

krunu, žezlo i mač. Tako je Stjepan Držislav prvi od hrvatskih kraljeva okrunjen za kralja

Hrvatske i Dalmacije vjerovatno u Biogradu na Moru i to od splitskog nadbiskupa i po

bizantskom krunidbenom obredu. Tom prilikom Držislava je bizantski car Bazilije II

imenovao eparhom tj. Carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i dodijelio mu titulu

patricija i titulu carskog bizantskog dvora. Iz toga proizilazi da se u Tomino doba smatralo da

je bizantski car, a ne papa ovlašten davati kraljevsku titulu hrvatskim vladarima, bar što se

tiče Dalmacije.

No, suvremeni povjesničari ne bi se smjeli složiti s tim tumačenjem jer iz isprave Krešimira II

nalzimo izraz u intitulaciji Croatorum acte Dalmatie rex- kralj Hrvata i Dalmacije. Tu ispravu

ne navodi ni Rački ni Šišić, ali ide u prilog Račkom.

Prvo su međunarodni odnosi na prostoru na kojem su doselili Hrvati vezani za proces

početka pokrštavanja Hrvata. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu „De administrando

imperio“ govori o trostrukom pokrštavanju Hrvata:

1. prvo je bilo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.) a u doba hrv. vladara ili arhonta

Porge koji je bio sin onoga vladara (arhonta) koji je diplomatski ili vojno porazio

Avare nakon čega je Heraklije vratio diplomatsku u kraljevini kako bi dobio

svećenstvo za pokrštavanje Hrvata.

2. drugo je bilo u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.-829.) kada su se navodno

Hrvati odrekli Bizanta i krštenja ali su opet navodno kasnije vratili poslanstvo

bizantskom caru Baziliju I. Makedonskom (867.-886.) i tražili svećenstvo za

krštavanje na što im je nakon diplomatskih pregovora car i poslao svećenstvo na

čelu s kraljevskim čovjekom i tom prilikom Hrvati sebi izabraše novog vladara

kojeg pak potvrdi bizantski car.

3. krštenje Hrvata bilo je u doba hrv. narodnog vladara Porina kojega kao i Porgu

pojedini povjesničari poistovjećuju s Bornom u vrijeme kojeg su se Hrvati

oslobodili od Franaka i kako navodi Porfirogenet nakon diplomatske akcije dobili

misionare iz Rima i pokrste se.

U takvom je ozračju bila i međunarodna diplomatska akcija Rima preko opata

Martina sredinom 7. st. U svezi otkupa zarobljenih kršćana i kostiju kršćanskih

mučenika s područja hrv. vladara. Nakon pokrštenja hrv. vladar posredstvom pape

Agatona (678.-681.) sklopi 679.god. međunarodni ugovor s Bizantom po kojem su

Hrvati da neće ratovati izvan svoje zemlje. Taj ugovor pada u doba bizantskog

uređenja odnosa s Arapima, Langobardima i Avarima.

4

7. i 8. st. oskudijevaju izvorima za međunarodne diplomatske odnose hrv. vladara.

Tek oko 800.god. zna se za hrv. vladara Višeslava koji vlada u Hrvatskoj od mora do

Gvozda a sjeverno od Gvozda i u Posavini nalazi se hrv. vladar Vojnomir kojega u

ratu protiv Avara (795.-796.) svrstavaju na stranu saveznika Avra.

Kroz to je razdoblje međunarodna diplomacija hrv. vladara toliko jačala koliko je

bilo više dvorskih svađa, bilo na bizantskom ili na franačkom dvoru. Krajem 8. ili

početkom 9. st hrvatski vladar gubi takav povoljan diplomatski status i biva na udaru

velikih država.

799.god. franački markgrof Erih napada Višeslava u Primorskoj Hrvatskoj i pogiba

kod Trsata a napade nastavlja nasljednik Kadaloh koi 803.god. podvrgava Primorsku

Hrvatsku pod Franke. Ubrzo i Bizant zarati s Francima nakon čega je došlo do mira i

ugovora 812.god. po kojem je ugovoru Hrvatska bila razjedinjena. Francima je pripao

najveći dio kopnene Hrvatske i Istra, a Bizantu gradovi Zadar, Trogir, Split i otoci

Krk, Osor i Rab (bizantska Dalmacija).

U vrijeme slabog franačkog kralja Ludovika Pobožnog hrv. vladar sjeverne

Hrvatske, Ljudevit Posavski (810.-823.) sa sjedištem u Sisku stvara odlučnu

diplomatsku akciju protiv Franaka. Povod tom sukobu opet je bio obrambene naravi,

naime, okrutno i nemilosrdno tlačenje panonskih Hrvata od strane furlanskog

markgrofa Kadaloha.

Suvremeni franački anali bilježe za 818.god. da su cara Ludovika Pobožnog koji se

vraćao iz Aachena dočekali diplomatski predstavnici mnogih vladara među kojima i

zastupnici Ljudevita Posavskog. Hrvatsko je poslanstvo oštro protestiralo pred

Ludovikom govoreći da se teror njegovog markgrofa Kadaloha više nemože trpjeti i

da će se hrvatski narod oduprijeti tiraninu ukoliko ga car ne obuzda. Ludovik se

oglušio na traženje pravice Ludovikovih poslanika te nije poduzeo ništa protiv

Kadaloha da bi zaštitio narod hrv. vladara.

Nakon diplomatskih pregovora i neuspjeha, Ljudevit Posavski je podigao narod na

oružje, pa je stoga na njega krenuo s vojskom Kadaloh. U tom sukobu Ljudevit

Posavski porazi Kadaloha, ali opet uputi diplomatsko poslanstvo na dvor Ludovik

Pobožnog nudeći mir. Na to se 819.god. u Aachenu sastalo carsko vijeće koje je

raspravljalo o porazu carske vojske pod Kadalohom. O tom vijeću franački anali za

819.god bilježe da je u srpnju te godine u palači Ingelheim bilo odlučeno da se iz

Italije u Panoniju pošalje vojska na Ljudevita Posavskog ali se ona na kraju vratila bez

uspjeha.sad Ljudevit Posavski preko opunomoćenog poslanstva ponovo postavi uvjete

5

koje franački car nije htio prihvatiti već odredi svoje uvjete za mir. No njegove uvjete

nije prihvatiti Ljudevit Posavski koji se ponovo počeo pripremati za rat.

Isti franački anali navode da su na strani Ljudevita Posavskog bili istočni Slovenci

tj. Hrvati iz Karantanije i Timočani tj. Slaveni oko rijeke Timok.

Istodobno dok je Ljudevit Posavski ratovao protiv Franaka njegov sunarodnjak i

vladar iz Primorske Hrvatske, Borna (810.-821.) s titulom Dux Dalmatie antque

Liburniae guduscanorum, bio je saveznik Franaka. Franci su graničili s dalm.

gradovima tj. s bizantskom temom Dalmacijom, protiv čijih gradova je borna dobivao

pomoć od Franaka.

Stoga i nalazimo Bornine poslanike skupa s poslanstvom Ljudevita Posavskog u

Ingelheim pred Ludovikom Posavskim s tom razlikom da Bornini vojnici zahvaljuju

Ludoviku za pomoć dok poslanici Ljudevita Posavskog tuže se na careva tiranina

Kadaloha.

Franački je dvor ozbiljno shvatio međunarodnu diplomatsku aktivnost Ljudevita

Posavskog iz koje se rodila pobuna, o tome nas potanko izvješćuju anali koji su inače

u pravilu suhoparni. Oni za 820.god. bilježe da se u siječnju sastalo vijeće u Aachenu

na kojem je odlučeno poslati tri vojske protiv Ljudevita Posavskog. Tu je carskom

vijeću svojim savjetima pomogao Borna i to najprije preko svojih poslanika a onda i

osobno, ali će ga zato kazniti Ljudevit Posavski: „ I kada je minula zima i trava nikla

da se moglo napasti konje tri se vojske šalju na Ljudevita“. Izgleda da ni tada Ljudevit

nije bio pobjeđen jer anali za 821.god. opet donose za drugi mjesec da je u Aachenu

održano vijeće na kojem se raspravljalo o ratu protiv Ljudevita Posavskog: „i određane

su tri vojske da idućeg ljeta naizmjenice puszoše odmetnička polja“.

Iz anala se poznaje koliko je međunarodna diplomacija Ljudevita Posavskog bila

opsežna kada ga je i gradski patrijarh Fortunat potpomogao protiv Franaka poslavši

mu vrsne zidare za utvrđivanje gradova.

Na kraju svega uz brojna diplomatska poslanstva Franci su morali poslati 10 vojni

da bi svladali hrvatskog vladara Ljudevita Posavskog. Nakon toga oko 900.god u

Podunavlje stižu Mađari s kojima hrv. vladari započinju diplomatske pregovore ali i

ozbiljne ratne sukobe. Na drugoj strani politička vlast hrv. vladara Primorske Hrvatske

tijekom 9. st. teče drugim sretnijim tijekom.

To je doba slabljenja Bizanta i franačkog vladara u Italiji, a njihovu superiornost

hrv. primorski vladari malo osjećaju. U to doba Primorska Hrvatska više osjeća

posljedice rastućih drugorazrednih sila Mlečana i Arapa. Mlečani teže osigurati za

6

sebe trgovački put uz hrv. obalu, a Arapi ugrožavaju sve živo na svim obalama

Sredozemnog mora pa tako i hrv. obalu odakle odvode zarobljenike u Kordopski

kalifat u Španjolskoj.

Nakon Višeslava i Borne u Primorskoj Hrvatskoj je vladar Mislav (835.-845.)

Mislav je stolovao u Klisu iznad Salone. Bio je u dobrim odnosima sa svojim

susjedima s kojima je imao međunarodne diplomatske odnose tj. i s Bizantom i s

Francuzima kao i sa tadašnjim bizantskim Splitom. Nosio se uspješno protiv Venecije

u obrambenom smislu kao i njegov sunarodnjak Družak koji je bio knez Neretvana.

On je prvi hrv. vladar koji dolazi u bliži dodir sa splitskim nadbiskupom i Splitom

uopće. Rezultat diplomatskih odnosa je da Splićani počinju kupovati Neretvane na hrv.

teritoriju čime se približava politika zbližavanja hrv. kopna s primorskim gradovima.

Sljedeći diplomatski čin Mislava je sklapanje mira s mletačkim duždom

Tradenikom 839.god.koji je mir vrijedio i za Neretvane. Prekršen je od strane Mlečana

čiji su diplomati loše procjenili međunarodnu diplomatsku i vlastitu vojnu snagu

tadadašnje Hrvatske te su na čelu s duždom Tradenikom napali hrv. obalu. Ishod je bio

katastrofalan za Mlečane, jer kroničar bilježi da je poginulo preko 400 Mlečana. Upad

Saracena u Jadran odložio je širi sukob između Venecije i Hrvata.

Diplomatske odnose sa splitskom crkvom poslije Mislava nastavlja i Trpimir

(845.-864.), nama poznat po prvoj sačuvanoj ispravi iz 852.god. Tom ispravom

Trpimir ptvrđuje darovnicu svoga prethodnika Mislava i poklanja solinskoj biskupiji

crkvu i samostan sv. Jurja u Ozalju zajedno sa nekim posjedima za uzvrat što mu je

nadbiskup Petar pribavio srebro. Na dvoru boravi veleučeni njemački redovnik

Gotschalk koji je između ostalog odigrao važnu diplomatsku ulogu dovodeći

benediktince u Trpimirovu Hrvatsku. Gotschalkovim savjetom Trpimir je započeo

benediktinskog samostana u Rižincama.

Uz nekoliko drugih hrv. vladara Trpimira nalazimo upisana u glasovitom

evanđelistaru među hodočasnicima u Akvileju. Njegovo hodočašće je bilo spojeno s

prvom međunarodnom diplomatskom misijom hrv. vladara.

U sukobu Bugara i Franaka, Trpimirova diplomacija odigrala je veliku ulogu.

Trpimira nalazimo s vojskom na sjeveroistočnoj Bosni na franačkoj strani , a to nam

pokazuje njegovu nazočnost na sceni svjetskih zbivanja i dokaz nam je da mu je držva

bila prostrana i da sjeveroistočna i istočna Bosna jest tada u sastavu hrvatske države.

Domagaj (864.-876.) je Trpimirov nasljednik, ali vuče porijeklo iz druge loze. On

se cijelo razdoblje svoje vladavine morao boriti na diplomatskom i vojnom polju

7

protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, osobito protiv Mlečana koje je tada podržavao

Bizant. Nakon diplomatskih pregovora Domagoj je svojim brodovljem pomagao

Franke, caru Ludoviku u borbi protiv Avara kod Barija u Italiji gdje su 871. god.

Hrvati i Franci zajednički na juriš istjerali Saracene iz toga grada.

Međutim na drugoj strani Domagojeva je međunarodna diplomacija zakazala u

odnosu na Mlečane jer su oni tom prilikom i to pod pokroviteljstvom Bizanta

opustošili hrvatsko primorje i pokorili Neretvane čijim je barbarskim činom Domagoj

bio povrijeđen.

Vrativši se iz Italije Domagoj je kao ranjeni lav navalio svom žestinom na

Mlečane. Da bi sakrili sramotu i otupili Domagojevu odlučnost, Mlečni mole papu

Ivana VIII. (872.-882.) za posredovanje nazivajući Domagoja kako nam je sačuvano u

kronici Ivana đakona „najgorim vladarom“ a Hrvate „najgorim narodom“.

Tom je neprilikom Mlečanima papa odista pomagao i to preko svojih poslanstava

upućenih Domagoju da ne dožive poraz. Uz tu intervenciju Domagoj je imao dipl.

Odnosa s papinstvom. Tako Ivan VIII. između kraja 12.mjeseca 872. god. i 5.mjeseca

873.god. piše Domagoju o tome kako je bugarska crkva potpala pod utjecaj

carigradskog patrijarha Ignacija. Nadalje između 874. i 875.god. papa kori Domagoja

što je dao smaknuti svoga protivnika usprkos obećanju da će mu oprostiti, da mletački

svećenik Ivan nema nikakve krivice u tome te da i dalje može vršiti svećeničke

dužnosti.

Isto tako papa moli Domagoja da poduzme mjere protiv gusara, a urotnike neka

kažnjava progonstvom. Nakon ovih događaja oko Barija franački car Ludovik II. piše

bizantskom caru Baziliju i prigovara mu da su bili nepošteni prema Hrvatima u

vrijeme dok su se oni borili pod Barijem protiv neprijatelja kršćanstva.

Pred kraj svoje vladavine tj. 875. i 876.god. svojom odvažnošću i povoljnim

međunarodnim odnosima tj. pritiskom Arapa na Bizant i na Franke, Domagojeva

Hrvatska postiže potpunu državnu neovisnost.

Međutim za Trpimirova sina Zdeslava (878.-879.) nakon političkog obrata

Hrvatska nakratko priznaje bizantskog cara vrhovnim suverenom, a carigradskog

patrijarha crkvenim poglavarom.

Kako je Bizant odredio da dalmatinski gradovi plaćaju danak hrv. vladaru umjesto

bizantskom namjesniku u Zadru, Zdeslav je izgubio vlast na hrv. prijestolju i nakon

njega dolazi Branimir (879.-892.) koji uz pomoć pape postaje samostalni hrv. vladar.

8

Sa Zdeslavom propada i posljednji pokušaj opredjeljenja hrv. vladara prema grčkoj

crkvi i Bizantu.

U Branimirov međunarodni diplomatski uspjeh spada i odredba bizantskog cara

Bazilija da dalmatinski gradovi moraju plaćati hrv. vladaru danak u iznosu od 710

dukata. I Venecija plaća Hrvatima i Neretvanima godišnji danak za slobodnu plovidbu

Jadranom. Od Branimira Hrvati pristaju uz Rim i zapadnu kulturu.

Koliko je Hrvatska u to doba bila važan politički čimbenik pokazuje nekolicina

pisama pape Ivana VIII. upućana vladaru Branimiru. Papa ga naziva „uzvišenim

mužem“ i „slavnim vladarom“, pa kaže: „blagoslivljam tebe i cijeli tvoj narod, i

zemlju tvoju da sada i dovijeka u zdravom duhu i tijelu možeš vladati zemaljskim

knešzvom koje imaš sretno i sigurno“, zaključeno od 7.6.879.god. Takav blagoslov i

priznanje zasigurno zaslužuju samo moćni vladari.

Veliku ulogu u diplomatskim odnosima s papom Ivanom VIII. odigrao je na strani

Branimira u crkvenim pitanjima njegov ninski biskup Teodozije, koji poslije postaje

splitski nadbiskup, kojega je za nadbiskupa posvetio akvilejski patrijarh Valpert (874.-

900.).

Venecija nije trpjela premoć hrv. vladara na Jadranu, pa je stalno činila

međunarodne diplomatske spletke kod Bizanta, Franaka i pape. 880.god. u doba dužda

Ursa Patricijaka obnovila neki stari ugovor s franačkim carem protiv hrv. vladara.

Novi dužd Petar Kandijano poslao je brodovlje u hrvatske vode koje se moralo vratiti

bez ikakvog uspjeha. Nakon toga u 8.mjesecu 887.god. zaplovio je sam dužd s novim

brodovljem prema hrv. obali.

Uspio je doploviti do županijskog grada Makra, gdje je u jednoj bitci potukao

Neretvane, ali ubrzo nakon toga, u okršaju koji se zbio 18. rujna 887.god. mletačko je

brodovlje bilo poraženo od hrv. mornarice unutar koje su bili i Neretvani. Preživjeli

Mlečani pobjegli su glavom bez obzira, ostavivši tijelo poginulog dužda na mjestu

pogibije. Andrija Tribun kasnije je našao duždevo tijelo i odnio ga u Veneciju gdje je

obavljen pogreb.

Od 887. pa sve do 948.god. mletačke kronike ne bilježe sukobe s Hrvatima, što

znači da je ponuđen mir hrv. vladaru uz obvezu plačanja danka Hrvatskoj. U prilog

tome je podatak kroničara Ivana Đakona koji bilježi da je dužd Petar Orseolo

1000.god. oslobodio žitelje tj. Mlečane od tlačenja Hrvata i zabranio da se Hrvatima

plaća danak.

9

Kako se kasnije može vidjeti u Hrvatskoj su oko 1000. god. Doista vladale smutnje

na vladarskom dvoru. Nakon makarske pobjede hrv. brodovi su plovili i do Venecije.

Kroz to razdoblje hrvatski su primorski vladari međunarodni diplomatski vojno toliko

ojačali da se njihova vlast oslanjala na same zidine gradova bizantske teme. Stoga je

realna konstatacija da su čim bi izišli iz svojih zidina, odmah su upali na hrv. teritorij.

Branimira je nasljedio najmlađi Trpimirov sin Muncimir (892.-910.) a bio je otac

kasnijeg kralja Tomislava. Jedan od prvih sazvanih Muncimirovih međunarodnih

diplomatskih poteza jest izdavanje isprave splitskom nadbiskupu 892.god. iz koje

saznajemo da na dvoru ima više župana i da u sporovima nastupa kao sudac. Tako ga u

istoj toj ispravi vidimo pred crkvom sv. Marte u Biaćima, kako sudi u sporovima

između ninskog biskupa Aldafreda i splitskog nadbiskupa Petra jednog imenjaka i

jednog od nasljednika onoga Petra koje mu je Trpimir darovao posjed u Putalju da

sudi poradi posjeda za koji se vodila parnica u kojoj su se parničili navedeni ninski i

splitski biskup.

Do toga spora je došlo zbog toga što je splitski nadbiskup u vrijeme crkvenog

raskola kao bizantski podanik pristao uz Bizant, a ninski je biskup ostao uz Rim.

Budući da su se posjedi splitskog nadbiskupa nalazili na hrv. teritoriju jer su dobiveni

od hrv. vladara koji je pristao uz Rim, zato su posjedi morali pripasti hrv. vrhovnom

crkvenom vladaru tj. ninskom biskupu.

Međutim, smrću raskolnika Focija crkvene su se prilike smirile pa je splitski

nadbiskup počeo tražiti izgubljene posjede. Hrvatski vladar Muncimir donese presudu

u korist splitskog nadbiskupa na štetu ninskog biskupa.

Završnica te isprave glasi: „na sutrašnji dan 29.9. ja često spominjani vladar došao

sam u grad Split položiti na posvećeni oltar sv. Dujma svojom rukom ispravu,

darovnicu i ostale darove koje sam pribavio, te davši tu darovnicu crkvi sv.Dujma,

vratih se.“

U vrijeme Muncimira u Raškoj su bjesnile borbe za prijestolje među braćom. Petar

Vojniković pobjegao je U Hrvatsku Muncimiru, čijom je pomoći zarobivši i oslijepivši

svoga rođaka Branu, Muncimirovom pomoću vratio u Rašku na prijestolje.

Solidan međunarodni diplomatski status Muncimira i njegovih prethodnika

pribavio je Tomislavu (910.-930.) titulu hrv. kralja bar prema titulaturi papinske

kancelarije koja u tim titulama griješi rijetko. Tomislav je od svoga prethodnika

naslijedio uređenu državu čime je imao mogučnosti razviti međunarodnu diplomatsku

aktivnost.

10

Na početku svoje vlasti Tomislav je pozornost usmjerio na sjever gdje je propala

Velikomoravska država, a Mađari se naselili u srednje Podunavlje. Tomislavu je

poslano poslanstvo diplomata posavskih Hrvata na čije je molbe suzbio navale

Mađara.

Na drugoj strani, u višegodišnjem sukobu bugarskog cara Simeona s Bizantom i

podvrgavanju Raške pod Bugare čiji je knez Petar Vojniković bio štićenik hrv. vladara

te u sukobu carigradskog patrijarha s Rimom i oko jurisdikcije nad Dalmacijom,

hrvatska diplomacija na čelu s Tomislavom je postigla vidan uspjeh.

Naime, 923.god. carigradski patrijarh Nikola posebnim pismom moli papu Ivana

X. da pošalje legate u Carigrad da ponovno uspostave veze među istočnom i

zapadnom crkvom.

Rezultati tih događanja bila su odreknuće od jurisdikcije i to po već koji put, nime

odreknuće carigradskog patrijarha nad dalmatinskim gradovima i otocima u korist

Rima i njihova predaja od strane cara Romana na upravu, obranu hrv. vladaru

Tomislavu, kojemu je bila i dodijeljena i titula carskog prokonzula. Isti naslov

bizantski car je i priznao zahumskom knezu Mihovilu Viševiću.

Tako konačno dalmatinski gradovi i otoci trajno dođoše u krilo Rimske crkve a u

političkom pogledu u užu svezu s državom hrv. vladara. Time je bizantski car u osobi

hrv. vladara Tomislava osigurao sebi zaleđe da bi se lakše mogao obračunati s

bugarskim carem Simeonom(893.-927.).

Nedugo zatim planuo je ustanak tijekom kojeg se Raška odcijepila od Bugarske,

ali to nije dugo potrajalo jer u proljeće 924.god. Bugari ponovno poraze Srbe i postave

im za kneza svog štičenika Časlava Klonimirovića, dok Zaharija s mnogim

odličnicima pobjegne u Hrvatsku.

Preostale vođe srpske pobune skupa sa knezom Časlavom Bugare odvedoše u

ropstvo a sav ostali narod su raselili iz Raške. 924.god. potpuno nestane Raške države

čija se večina puka sklonila u Hrvatsku. Stoga je car Simeon krivim okom gledao

Tomislava jer je zaštitio Zahariju i njegov narod te je udario na Hrvatsku s velikom

vojskom na čelu s Algoboturom, ali u dvije velike bitke Bugari su poraženi.

Hrvatski je vladar Tomislav u to doba bio na vrhuncu svoje moći. Njegov

suvremenik i kasniji bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu čiji je

naslov „O upravljanju carstvom“ bilježi da je Tomislav tada mogao mobilizirati u

Hrvatskoj 100.000 pješaka i 60.000 konjanika. Tomislav je na moru imao 10 velikih

brodova koje su se nazivali sagene (sagine) a svaki brod je imao po 40 naoružanih

11

mornara i to bez veslača i nadasve imao je Tomislav 100 manjih brodova zvanih

Kondure na kojima je bilo po 10-20 oružanih mornara. Stoga bez takve sile i

diplomatske vještine Tomislav ne bi mogao ujediniti Panonsku i Primorsku Hrvatsku,

odnosno ne bi se mogao oduprijeti Mađarima niti bi pak mogao proširiti svoju vlast na

otoke Vis, Brač, Hvar i sklopiti savez s Bizantom od kojeg je vještom diplomacijom

dobio Dalmaciju na upravu odnosno njezine gradove Zadar, Trogir i Split, te otoke

Osor, Krk i Rab niti bi se bez takve sile mogao oduprijeti veoma jakom bugarskom

caru Simeonu i njegovim Bugarima. S takvom diplomacijom i vojnom moći Tomislav

se najkasnije do 925. god. okrunio za hrvatskog kralja imajući pri tome zasigurno uzor

u bugarskom moćnom vladaru Simeonu i bizantskom admiralu Romanu Lokapenu

koji su se okitili carskom krunom. Za diplomatsku aktivnost oko točnog mjesta i osobi

koja je krunila Tomislava izvori nisu pouzdani, ali je sigurno da je krunu i ostale

kraljevske insignije dobio od rimskog pape, kakav je to bio slučaj i sa bugarskim

carem Simeonom i njegovim sinom Petrom. Štoviše papa Ivan X. u svom pismu iz

925. god. Tomislava naziva „rex croatorum“, a poznata je činjenica da rimski pape ne

griješe u titulama. U vrijeme Tomislava dalmatinski biskupi ponovno priznaju nad

sobom vlast rimskoga pape ili zapadnog patrijarha, ali zauzvrat traže jurisdikciju na

području tzv. Kraljevstva. Oko toga se razvila živahna međunarodna diplomatska

aktivnost jer je napose splitski nadbiskup tražio metropolitansku vlast kako u

dalmatinskim gradovima tako i na području cijele tadašnje Hrvatske, te ukidanje

konkurente mu biskupije u Ninu. Tome se zahtjevu odlučno usprotivio ninski biskup

Grgur pa stoga diplomatskim putem kralj Tomislav i dalmatinski biskupi traže da papa

bude sudac na crkvenom saboru 925. god. u Splitu. U to doba ninski biskup nije pod

splitskom metropolijom niti pod akvilejskim patrijarhom nego je izravno pod Svetom

Stolicom. Doduše ninski biskup još nije episcopus croatensis biskup svih Hrvata jer taj

naslov sa službom nastaje nešto kasnije, niti je u razilaženju hrvatskih i dalmatinski

gradova u vrijeme Tomislava i prije bio uzrok rimski obred jer on postoji i u hrvatskim

i u dalmatinskim gradovima, niti je uzrok bila vjera, nego politička vlast. Splitski

nadbiskup tražio je političku vlast. Na saboru u Splitu 925. god. nazočni su bili kralj

Tomislav, knez humljana Mihovil Višević i prije svega biskupi. Na tom se saboru

donosi crkveno-politička odluka da se ninski biskup podvrgne splitskom nadbiskupu i

što je važno da se ne zaređuju biskupi glagoljaši to znači Hrvati jedino ako nema

latinskog svećenstva onda se tek mogu rediti glagoljaši, ali opet uz papino posebno

12

dopuštenje. To je pokazatelj da se hrvatski kraljevski dvor oslanja na latinski kler ali je

imao uporište trajno u glagoljašima.

Sveta Stolica je imala veliki ugled, što je hrv. vladar nastojao iskoristiti, pa makar

žrtvovao glagoljaše. Latinsko svećenstvo je to stanje iskoristilo pa stoga papa potvđuje

sve odredbe splitskog sabora 925.god. osim jurisdikcije nad cijelom Hrvatskom.

Tome se protivio ninski biskup Grgur koji je bio neposredni papinski podložnik.

Sveta Stolica je uvažila prosvjed i odredila da se u Splitu ponovno provede sabor oko

927.-928. na njemu su se uz crkvena rješavala i politička pitanja pa je splitska

nadbiskupija zadržala primat u Dalmaciji i Hrvatskoj a ninska je biskupija ukinuta.

Pobjeda splitskog nadbiskupa ujedno je i pobjeda i hrv. narodne međunarodne

diplomacije tj. međunarodne politike koja je išla za tim da bizantsku Dalmaciju uključi

u sastav Hrvatske. Taj će proces ometati Venecija.

O prvim nasljednicima kralja Tomislava podaci su u izvorima vrlo škrti.

Tomislava je nasljedio kralj Trpimir II. (928.-935.). on je bio vjerojatno Tomislavov

mlađi brat ili stričević. Trpimir II. je jedva održavao stečenu međunarodnu poziciju

svoga prethodnika Tomislava.

Zatim slijedi Krešimir I. koji vlada od 935.-945. i imao je dva sina. Stariji je bio

Miroslav koji vlada od 945.-949. a mlađi je bio Mihajlo Krešimir II. koji vlada 949.-

969. Hrvatsku krunu je prigrabio stariji Miroslav koji je pak trebao dijeliti vlast sa

svojim bratom. Iz njihovog se neslaganja rodila pobuna kojom se okoristio Mihajlo

Krešimir jer je na čelu njegove strane bio ban Pribina. U to su doba u Hrvatskoj

zaredale velike smutnje koje su izazvale građanski rat u kojem je pak poginuo kralj

Miroslav i to od ruke bana Pribine. Tada je hrv. kraljevska kruna pripala Mihajlu

Krešimiru II. uz kojega je stajao moćni ban Pribina tj. prvi po imenu poznati hrv. ban

koji je tada bio vojni zapovjednik u sjevernoj Hrvatskoj točnije rečeno u županijama

Lici, Gackoj i Krbavi. Žena Krešimira II. zvala se Jelena a bila je iz plemičkog roda

Madijevaca iz Zadra.

U doba spomenutog građanskog rata, Hrvatska je izgubila dosta teritorija. Tako je

srpski veliki župan Časlav od Hrvatske odcijepio Bosnu a bugarski car Samuel (976.-

1014.) nakon što je osvojio Srbiju počeo je prodirati i u Hrvatsku.

Istodobno su i Mlečani pokušavali zadati odlučni udarac Neretvanima. Međutim

kad su se prilike u Hrvatskoj primirile, Krešimir II. nakon smrti srpskog kneza Časlava

(umro 960.) stupio je u odlučnu međunarodnu diplomatsku akciju te vratio Bosnu

matici Hrvatskoj, a s dalmatinskim gradovima obnovio je dobre odnose. Jednom

13

prilikom kada je došao u ženin rodni kraj Zadar, poklonio je benediktinskom

samostanu sv. Krševana selo Diklo.

Krešimiru II. se pripisuje i veoma sadržajna isprava iz 950. kojom poklanja

zaslužnim i vjernim dvanaestorici Hrvata otok Vranjic (lat. Durana) i još neke posjede

i Solinu. Već 970.god. u izvorima se spominje Krešimirov sin Stjepan Držislav (969.-

997.).

On je zapravo prvi hrv. kralj koji nosi titulu rex Chroatie et Dalmatie. Tako nas u

svojoj kronici izvješćuje splitski nadđakon Toma. Stjepan Držislav je na hrv.

prijestolje došao u doba kad se Bugarskoj i Bizantu zbivaju sudbonosni događaji.

Držislav je bio u veoma dobrim diplomatskim odnosima s Bizantom jer mu je

pomagao u zajedničkoj borbi protiv bugarskog cara Samuela koji je oko 990. obnovio

bugarsko carstvo i osvojivši Drač, Duklju, Trebinje i Zahumlje zaprijetio Hrvatskoj

sve do Zadra.

Uz Držislava stajao je njegov močni ban (lat. potens banus) Godemir i carski

prokonzul zadarski prior Majo iz čije obitelji potječe Držislavova mati Jelena. Ovaj

zadarski prior Majo veoma je utjecao na diplomatske odnose Držislava prema Bizantu

koji ga je okrunio preko splitskog nadbiskupa za kralja Dalmacije i Hrvatske te ga je

tom prilikom bizantski car Bazilije II. imenovao eparhom ili carskim namjesnikom

dalm. gradova i oko 990. odlikovao titulom patricija.

U to je doba Držislav bio u dobrim odnosima i s Venecijom koja mu je redovito

plačala uobičajeni danak koji se zvao solitus cenzus koji je bio dogovoren još u doba

Branimira. Međutim, baš u to doba Venecija je u dobrim diplomatskim odnosima s

bizantskim carem Samuilom II. i u dobrim je odnosima s vladarom njemačko-rimskog

carstva Otona III. pa je u ljeto 996. odlučila preko svoga dužda Petra Orseola uskratiti

plačanje uobičajenog danka Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga je nakon više od 100

godina došlo do većih međunarodnih sukoba između Hrvatske i Venecije.

U to godine 997. umre kralj Držislav koji iza sebe ostavi sinove Svjetislava (997.-

1000.), Krešimira (1000.-1030.) i Gojslava (1000.-1020.). istodobno je u Hrvatskoj

planuo rat među braćom za prijestolje što je veoma odgovaralo Veneciji. Dok su se

dvojica braće dogovarala da zajedno vladaju, treći Svjetislav prigrabi sebi svu vlast i

kada je hrv. predstavništvo došlo u Mletke po uobičajeni danak, mletački dužd Petar

II. Orseolo (991.-1009.) otpremi ih s porugom da će ga sam donijeti hrv. vladaru.

I doista na poziv dalm. gradova načelu sa Zadrom čijih su 40 građana zarobili

neretvanski gusari, mletački dužd uz pristanak bizantskog cara Bazilija II.na Spasovo

14

19.5.1000.god zaplovi na ratni pohod u Dalmaciju. Počevši od grada i Poreča pa do

Dubrovnika i Korčule, duždu se pokore svi gradovi u koje je dospio i obečaju mu

vjernost. U Zadar su se došli pokloniti duždu pokornici hrv. kralja Svjetislava ali ih tu

oholo odbi. Tom se prilikom mletačkom duždu pokloni i hrv. kraljevski grad Biograd

a u Trogiru pred dužda stupi Svjetislavov brat Krešimir zvani Suronja, predavši duždu

sina Stjepana za taoca. Po drugim mišljenjima to je bio Svjetislav.

Nakon toga pohoda mletački dužd u tadašnjoj svjetskoj diplomaciji izbori titulu

dužda Dalmacije a u dalm. gradovima bi obnovljena bizantska vlast. Tada su se u

Hrvatskoj pojavila dva kralja.

Naime, Krešimir III. Suronja (1000.-1030.) i Gojslav (1000.-1020.) dok

Svjetislavu više nema spomena. Kralj Krešimir III. Suronja u početku je priznavao i

podržavao dobre diplomatske odnose s duždom Petrom Orseolom i bizantskim carem

Bazilijem II. koji je upravo tih godina imao uspjeha u ratu protiv bugarskog cara

Samuela.

Oko godine 1008. Krešimirov sin Stjepan koji se kao taoc odgajao u Veneciji,

oženi duždevu kći Hicelu. Nešto kasnije, sin i nasljednik dužda Oton, oženi se sestrom

prvog mađarskog kralja Stjepana I. (997.-1038.) (poslije proglašen svetim).

Tom je ženidbom došlo do neposrednih rodbinskih veza hrv. kraljevske loze s

kućom Arpadovića. Nakon smrti dužda Petra II. Orseola 1009.god. , nema više izvora

koji bi govorili kakvi su bili odnosi između njegova sina, nasljednika Otona Orseola i

hrv. kralja Krešimira III. ti su diplomatski odnosi oko 1018. zasigurno bili poremećeni

što ukazuje na činjenicu da je Krešimir III. namjeravao obnoviti diplomatske odnose i

vlast u dalm. gradovima kakvi su odnosi bili u doba oca mu Stjepana Držislava.

U tom nastojanju ga je ometala jaka romanska stranka koja se obratila Veneciji za

pomoć. Tako je u ljeto 1018. zaplovilo brodovlje dužda Orseola prema hrv. obali i

porazilo Krešimirovu mornaricu. Razlog tomu brzom porazu izgleda treba tražiti u

zbivanjima između Bizanta i Bugarske.

Upravo je tih godina Bizant skršio moć Bugara, pa su hrv. kraljevi krešimir III. i

Gojslav pohitili caru Baziliju izraziti privrženost, znajući dobro da je Bizant uvijek

držao da i Hrvatska pripada tome carstvu. Bazilije ih doista primi blagonaklono te ih

uz poklone 1018. odlikova dvordkom titulom patricija. To su zadnje vijesti o

međunarodnoj diplomatskoj aktivnosti kralja Gojslava koji nakon toga 1020. preminu.

15

Izgleda da se tih godina ako se to nije zbilo već 1000.god, Neretvanska oblast

potpuno pridružila hrv. kraljevstvu, otada postala kroz sva kasnija stoljeća sastavni dio

Hrvatske. Kačići kao najveće pleme te oblasti bili su uvršteni u hrv. plemičke rodove.

Također u to doba 1024. izbije pobuna protiv diždevske obitelji Orseolo, to je

nagnalo dužda Otona, brata mu Ursa, akvilejskog patrijarha sa sjedištem u Gradežu u

bijeg u Istru. Izgleda da je hrv. kralj Krešimir III. iskoristio tu priliku i pokušao zauzeti

dalm. gradove što je ponukalo bizantskog cara Bazilija na slanje langobardskog

kapetana Bazilija Bojoana u Hrvatsku koji kako nas izvješćuju južnotalijanski ljetopisi

godine 1024. zarobili ženu Krešimira i pod stražom svoga sina posla je preko Barija u

Carigrad.

Daljnja sudbina te kraljice nepoznatog imena nije nam znana ali je svakako te

godine ponovno uspostavljena banska vlast u bizantskoj Dalmaciji koju je kao i prije

vršio carski strateg ili prokonzul ili zadarski prior. Sljedeće godine umire bizantski car

Bazilije II, a nasljedi ga starac brat mu Konstantin VIII. Tada se slabljene bizantske

vlasti počinje osjećati i u Dalmaciji.

Oko 1026. u Hrvatsku, vraća se na očev dvor hrv. kraljević Stjepan, muž Hicele

Orseolo koji po svoj prilici postaje očev suvladar. Njegov je povratak jačao

diplomatske odnose između rođaka prognanih potomaka Petra II. Orseola u prvom

redu između hrv. i mađarskog dvora na koji se bio sklonio sin Petar kao sin sestre

mađarskog kralja Stjepana I. Tako oko 1027. mađarski kralj Stjepan I. šalje pomoć

svoje vojske u Hrvatsku koja skupa s hrv. vojskom opsjeda dalmatinske gradove.

Tom su prilikom Split i Trogir priznali vlast hrv. kralja. Oko godine 1033.-1036.

zadarski gradski prior je Grgur, sin Madijev. Njegov brat Dobronja je zadarski gradski

tribun između 1034.-1036. Njemu i ocu mu Madiju hrv. kralj Krešimir III. je nekoć

darovao kraljevsku zemlju Točinja u blizini Zadra. Upravo taj Madije bio je rođak hrv.

kralja Krešimira III. i to po ženskoj lozi, tj. Krešimirov otac Stjepan Držislav ili djed

Mihajlo Krešimir II. oženio se iz roda Madijevaca.

Tog rođaka Dobronju hrv. je kraljevski dvor poslao na diploatsku misiju u

Carigrad da brani hrv. vlast protiv Orseola odnosno da opravada napad hrv. i mađarske

vojske na dalmatinske gradove. Izgleda je Dobronja prvi put imao uspjeha na

bizantskom dvoru, ali mu to nije pošlo za rukom, i drugi put kada na hrv. prijestolju

više nema Krešimira III.

Nakon Krešimira III. vlast u Hrvatskoj potpuno preuzima njegov sin Stjepan

(1030.-1058.), a bio je oženjen Hicelom Orseolo. Stjepan I. je nastavio očevu politiku

16

pridobivanja dalmatinskih gradova. U tome je i uspio zahvaljujući dobrim

diplomatskim odnosima s Bizantom što mu je omogućilo tako duže razdoblje

vladavine Hrvatskom u njgovo doba, a možda i prije, na hrv. vladarskom dvoru boravi

episcopus chroatensis (biskup Hrvata), i to pristankom splitskog nadbiskupa Pavla.

Prvo poznato ime s takvom službom jest Marko oko 1042.god. dakle upravo u doba

kraljevanja Stjepana I.

Stjepana I. nasljedi njegov sin, slavni Petar Krešimir IV. (1058.-1074.) a bio

je unuk Krešimira III. pojedini povjesničari Petra Krešimira IV. Smatraju najvećim

hrv. kraljem. I doista od svih hrv. narodnih vladara najviše je sačuvano isprava upravo

iz doba kancelarije Petra Krešimira IV. Njegovo stolno mjesto bio je Biograd kod

Zadra u kojoj je po svoj prilici i krunjen. Za njegove vlasti Biograd je imao

građanstvo, priora grada i svoga biskupa.

Između ostalog poznat je Krešimirov diplomatski potez osnivanja

benediktinskog samostana sv. Ivana Evanđeliste kojega je ujedno bogato obdario

posjedima. Prilikom nadograđivanja toga samostana 1060.god. u nazočnosti svojih

velmoža, zatim dvorskih časnika i papinskog legata Majnarda, Krešimir IV. je darovao

tome samostanu otok Žirje, posjed Rogovo i ujedno samostan oslobodio svih poreza i

podložnosti svjetovnoj vlasti.

Između 13 sačuvanih isprava Petra Krešimira IV. osobito se ističe isprava

izdana u Rimu 1066/67 kojom potvrđuje posjede samostanu sv. Krševana posjed u

Diklu, koje je prije poklonio njegov djed i isprava također izdana u Ninu 1069. kojom

istom samostanu poklanja otok Maun. U intitulaciji kralja Hrvatske i Dalmacije u

spomenutoj ispravi sadržan je rezultat njegove uspješne diplomacije u inozemstvu.

On naime u uspravi kaže da je svemogući Bog rasprostranio njegovo

kraljevstvo na kopnu i na moru. Doista, za vladavine Petra Krešimira IV. u sastavu

hrv. države su i Neretvanska oblast i cijela Bosna, a Hum je stalno u sastavu. Izvori

nam kazuju kako je taj vladar sa svojom pratnjom putovao po svome kraljevstvu,

dijelio pravdu i vladao u slozi sa svojim velmožama. Tako ga 1060.god. vidimo na

čelu u Biogradu kako prima diplomatsko predstavništvo pape Nikole II. na čelu s

legatom, spomenutim Majnardom koje poslanstvo prosljeđuje putem do Splita gdje se

održavao crkveni sabor.

U vrijeme Krešimira IV. pada klinijevski pokret u crkvi kojim je glavni

pokretač bio opat Hildebrand kasniji papa Grgur VII. (1073.-1085.). Probuditelj

crkvenih reformi u Hrvatskoj bio je tada splitski nadbiskup Lovre (1061.-1090.),

17

duhovni otac Petra Krešimira IV. kako to sam kralj za sebe kaže u sačuvanim

izvorima. Pred sam kraj vlasti Petra Krešimira IV. međunarodna hrv. vladarska

diplomacija kroz jedno kraće razdoblje dolazi u krizu. Razloge tomu po svoj prilici

treba tražiti u krivoj prosudbi tadašnjih političkih zbivanja, odnosno svrstavanja na

krivu stranu. Posljedica toga je nazočnost Normana u vodama hrv. obale Jadrana.

Kraj se te krize počeo nazirati dolaskom na hrv. prijestolje Dmitra Zvonimira

(1075.-1089.). Njegovom izboru i krunjenju za kralja prethodila je živa i svestrana

diplomatska aktivnost. Krunjenje je obavljeno u Solinu u nazočnosti klera, plemstva i

puka. Zvonimir je proklamacijom bio izabran za kralja, a obred krunjenja obavio je

legat pape Grgura VII. Gebizon, uz asistenciju fosonbronskog biskupa Fulkana kod

drugog predstavnika Sv. Stolice te hrv. višeg klera. U ispravi o svome krunjenju 1075.

Zvonimir obećava papi između ostalog vjernost, svake godineplačati 200 zlatnih

romanata te papinskim poslanicima samostan sv. Petra u Vrani kako bi imali gdje

stanovati kada dođu u Hrvatsku.

Zvonimirova se diplomatska aktivnost očitovala prema vanjskim čimbenicima i

u doba održavanja crkvenog sabora u Ninu 1079/1080 u središtu obnovljene biskupije

na kojem je saboru bio nazočan portuanski nadbiskup u svojstvu papinskog legata. Taj

sabor imao je cilj zabraniti laičku investituru tj. podjelu crkvenih službi od strane

vladara i svjetovnih velmoža.

U Hrvatskoj toga nije bilo pa se ta zabrana više ticala srednje i zapadne

Europe. Na istom je ninskom saboru izrečena presuda protiv bribirskog župana

Strezinje, koji je htio oteti neke posjede biogradskom samostanu. Također i prema

splitskom nadbiskupu Lovri, Zvonimir je imao živu diplomatsku aktivnost.

Zvonimir je suvremenik međunarodne diplomatske aktivnosti i borbe između

pape Grgura VII. i njemačkog cara Henrika IV. U tim je događajima Zvonimir stao na

stranu pape što ga je kasnije koštalo možda čak i glave, a njegovo kraljevstvo je dobilo

drugu dinastiju. Svoju vladarsku diplomaciju Zvonimir provodi po uzoru na zapadne

vladare. Uz njega je na dvoru hrv. biskup koji nosi taj naslov još u doba njegovih

prethodnika.

Uz mnoge velmože u Zvonimirovu su diplomatsku aktivnost uključeni i

neretvanski knezovi koji se kao svjedoci nalaze u ispravama izdanim u hrv.

prijestolnicama Biogradu, Kninu i Solinu. Papa Grgur VII. ide Zvonimiru na ruku u

borbi protiv Vecelina 1079., a papa njemu u diplomatskoj aktivnosti u borbi protiv

Bizanta i Mlečana.

18

Dmitar Zvonimir jest zadnji veliki vladar iz hrv. dinastije. Suvremeni nam

izvori kazuju da je bio veliki vladar ali ne govore kakvom je smrću umro, a tek kasniji

izvori propovjedaju da ga je njegova diplomatska i politička usmjerenost koštala

nasilne smrti nakon koje su u Hrvatskoj nastale trzavice i smutnje.

Zvonimira nasljedi boležljivi kralj Stjepan II. (1089.-1090.). Stjepan II. je

vladao kratko a nakon njegove smrti naglo ojača stranka Zvonimirove udovice Jelene

Lijepe koja je ponudila krunu svome bratu Ladislavu.

Smrću posljednjeg hrv. kralja narodne krvi po imenu Petra, nismo sigurni jeli

se prezivao Kačić, Snačić ili Svačić (1093.-1097.), njegovom smrću nestaje i

međunarodne diplomacije hrvatskih narodnih vladara. Unijom između Hrvatske i

Mađarske 1102. hrvatska diplomatska aktivnost poprima skroz drukčiji tijek.

19