divljaČ Šumsko gospodarskog podruČja „ kupreŠko“ · vuk je društvena životinja i živi u...

DIVLJAČ ŠUMSKO GOSPODARSKOG PODRUČJA „ KUPREŠKO“

Ivanka Sučić

Divokoza (Rupicapra rupicapra L.)

Zakonski status vrste

Zakonom o lovstvu FBiH Lovostajem zaštićena vrsta.

Mužjaka nazivamo divojarac, ženku divokoza a mladunče jare.

Izgled i građa tijela

Tjelesni ustroj divokoze odaje maksimalnu prilagođenost životu na izrazito teškim terenima.

Čvrsta i snažna građa daje joj veliku okretnost, gipkost, elastičnost i gracioznost pokreta

kvadratne figure sa jakim udovima prilagođenim za kretanje po planinskim, krševitim

terenima, mišićavim vratom, lijepo oblikovanom glavom, kratkim repom i kukastim rogovima

(kukama) kod oba spola. Rogovlje raste cijeli život. Ljetna dlaka je svijetlo smeđa. Od zatiljka

duž leđa pruža se uočljiva tamna pruga mrko kestenjaste boje. Ovu dlaku, nešto dužu u

mužjaka nazivamo brada ili peraja. Zimi boja dlake varira od tamnosmeđe do gotovo crne

boje. Glava i podbradak su prljavo bijele sa crnim prugama od njuške, preko očiju sve do uški.

Mužjaci imaju jače povijene rogove. U vrijeme parenja, nabreknu im posebne žlijezde iza uški

- zaušnjaci, iz kojih se luči oštar miris. To je posebno izraženo kod jarca. Divokoze dosegnu

visinu u grebenu do 80 cm; Dužina 90 - 130 cm, rep je dug 7 - 8 cm. Mužjaci mogu dostići

masu do 50 kg. Ženke su u prosjeku za 10% manje i lakše. Sva osjetila divokoza su dobro

razvijena.

Način života

Ženke, jarad i mladi jarci žive u krdima, odrasli mužjaci redovito žive usamljeno, osim u

vrijeme parenja. Za vrijeme zime migriraju u niža područja, obrasla šumom ali i tada ostaju u

neposrednoj blizini stjenovitih predjela. Glavni predatori: orao, ris, vuk, lisica i kune.

Razmnožavanje:

Parenje: studeni do sredine prosinca. Graviditet u divokoza traje od 24 - 26 tjedana, broj

mladih jedno, rijetko dva. Vrijeme rađanja kasno proljeće od svibnja do lipnja, mladi sišu do

6 mjeseci. Spolna zrelost kod ženke nastupa sa 2,5 godine a kod mužjaka 3,5 - 4 godine.

Životni vijek je 14 - 22 godine.

Razred: Sisavci (Mammalia)

Red: Parnoprstaši (Artiodactyla)

Podred: Preživari (Ruminantia)

Porodica: Goveda (Bovidae)

Potporodica: Koza

Rod:Divokoza (Rupicapra)

Ishrana

Divokoze su biljojedi i glavninu ishrane im predstavljaju paša i brst. Tijekom hranjenja

redovito brste borovnice, brusnice, vrbe, johe, jele, klekovinu i tisu. Od trava koje uzimaju

većina su aromatične planinske trave, lišće, pupoljci, izbojci. Potrebe za vodom podmiruje

uglavnom preko rose na biljkama, eventualno na izvorima i potocima.

Od bolesti koje napadaju divokoze, svakako je najpoznatija šugavost koju prouzrokuje sitna

potkožna uš – šugarac. Ova bolest periodično pustoši evropske populacije divokoza, dok u

Bosni i Hercegovini, srećom nije zabilježena. Od ostalih bolesti značajno je zarazno sljepilo

koje se prenosi (kontaktom ili insektima) sa bolesnih na zdrave članove krda, a uzrokuje

potpunu sljepoću jedinke, te zarazna bradavičavost koju prouzrokuje virus.

Stanište

Staništa divokoza su visoke planine na granici šume i vegetacije oko 1 000 metara nadmorske visine. U kasnu jesen i pred zimu divokoze se povlače u niže dijelove zbog povoljnije klime i prehrambenih uvjeta. Medvjed (Ursus arctos L.)




Smeđi medvjed je naš najveći predstavnik kopnenih zvijeri Europe. Tijelo mu je krupno,

snažno i zbijeno, krupne glave sa širokim čelom i kratkim zaobljenim ušima. Na nogama ima

po 5 prstiju, u hodu gazi cijelim stopalom. Prilikom kretanja podiže istodobno obje lijeve ili

obje desne noge. Na prstima ima i jake kandže 5 - 6 cm dugačke. Krzno medvjeda se sastoji

od guste i mekane dlake, koja je nešto rjeđa u pazuhu prednjih i zadnjih nogu. Pokrovna

dlaka je najduža na hrptu a najkraća na glavi. Dlaka je ljeti kraća, a zimi duža sa gustom

poddlakom. Obojenost krzna varira od smeđe pa do gotovo crne. Mladi često imaju bijele

mrlje na vratu i prsima, koje kod nekih jedinki ostaju cijeloga života.

Odrasli medvjedi mogu narasti 100 - 130 (150) cm visine u grebenu. Dužina 180 - 280 cm,

dužina repa do desetak cm. Dobro uhranjeni mužjak može dosegnuti masu i do 350 kg.

Ženke su lakše i najveća masa se kreće do 200 kg.


Red: Zvijeri (Carnivora)

Porodica: Medvjedi (Ursidae)

Rod: Medvjed (Ursus)

Vrsta: Medvjed mrki (Ursus arctos)

Snimak nadzorne kamere u lovištu Trag medvjeda „Javorac“

Način života

Uglavnom samotnički, osim u vrijeme parenja, ili obiteljske grupe sastavljene od majki i

mladunaca. U potrazi za hranom, prelaze vrlo veliki visinski raspon: noću u nižim područjima

bliže ljudskim naseljima, danju u mirnim, slabo pristupačnim područjima. Zimu provode u

pripremljenom brlogu, uglavnom u prirodnim šupljinama i pukotinama. Medvjedi spavaju

nepravim zimskim snom. U takvom stanju medvjed primjećuje događaje (glasnije kretanje ili

glasanje) u okolici brloga. Tijekom zime , u brlogu, medvjedica omeči mlade. Iz brloga

medvjedi izlaze u ožujku. Glavni predator je vuk ali samo ako je u čoporu i ako je u pitanju

slab, bolestan ili star medvjed.

Razmnožavanje

Parenje medvjeda je krajem svibnja do polovine lipnja. Ženke se pare svake druge godine.

Graviditet traje oko 7 mjeseci. Od siječnja do veljače medvjedica omeči 1-3 medvjedića

(najčešće 2). Mladi sišu do 5 mjeseci, spolnu sazrijevaju sa 3-4 godine. Mladunci ostaju sa

majkom 2-3 godine. Dužina života je 10 - 20 godina.

Ishrana

Medvjedi su svejedi. Hrane se Travom i zeljastim biljkama, korijenjem i lukovicama, raznim

šumskim plodovima, bukvicom i žirom, koje čine 90% ishrane medvjeda. Preostali dio je

hrana animalnog porijekla, razni beskralježnjaci, lešine, te eventualni plijen.

Staništa

U našoj zemlji medvjed naseljava brdski i gorski pojas, pokriven šumom i raznolikim izvorima

hrane biljnog i životinjskog porijekla, s obzirom na potrebe medvjeda za staništima različitih

karakteristika, odnosno različitim tipovima šumskih zajednica sa pogodnim mjestima za

brloženje i potrebnim mirom u to doba godine. Za medvjede jako je važna i mogućnost

kretanja u svim pravcima, uključujući i veliki raspon nadmorskih visina, ovisno od doba

godine.

Vuk ((Canis lupus L.)




Za vukove je svojstveno da imaju mišićavo tijelo sa čvrstim i dugim nogama, prilagođenim za

brzo kretanje na velikim udaljenostima, sa snažnim vratom i širokim prsima i izduženom

glavom snažnih čeljusti. Izgled je kod oba spola identičan. Dlaka je naročito duga na vratu

gdje oblikuje tzv. grivu Vukove prepoznajemo po karakterističnoj tamnoj prugi na prednjoj

strani podlaktice prednje noge. Boja krzna je uglavnom žuto-siva do svijetlo smeđa pri čemu

su prsa, trbuh i noge nešto svjetliji. U kutovima usana nalazi se dlaka bijele boje, zbog koje

vuk izgleda kao da se smije. Odrasli vuk naraste u visinu do 85 cm a u dužinu 170 cm, od toga

na rep otpada do 45 cm. Težina odraslog mužjaka iznosi 40 - 60 kg dok su ženke lakše. Sva

osjetila su dobro razvijena.

Način života

Vuk je društvena životinja i živi u čoporu. Čopor je nastavak obiteljskog dominantnog para a

vođa takvog čopora je stari mužjak ali može biti i starija ženka. Teritorijalna vrsta, striktnose

drži utvrđenih granica teritorije čopora. Uglavnom aktivni u sumrak i noću, izuzetno danju,

zimi i za vrijeme parenja. U čoporu se vukovi kreću jedan za drugim po istom tragu. Mladi u

čoporu ostaju do 2 godine starosti. Prelaze velike udaljenosti u potrazi za plijenom. Samo

dominantnom paru (mužjaku i ženki) je dozvoljeno razmnožavanje. O mladima se brinu svi

pripadnici čopora.

Razmnožavanje

Sezona parenja za vukove je siječanj i veljača. Graviditet traje 63 dana, vučica okoti 4-8

štenaca (prosječno 4,65). Mladi su slijepi 10-12 dana nakon poroda. Ženke se kote u brlogu,

koji pripremaju u šupljoj stijeni, ispod korijenja stabala ili šupljem drvetu. Mladi sišu dva

mjeseca. Vrijeme rađanja je od ožujka do svibnja ovisno o nadmorskoj visini. Ženke su spolno

zrele sa 22 mjeseca. Životni vijek je 8-14 godina.



Podred: Psoliki (Canoidea)

Porodica: Psi (Canidae)

Podporodica: - Rod: Pas (Canis)

Vrsta: Vuk (Canis lupus)

Ishrana

Vuk je tipični mesojed. Hrani se različitim plijenom, od glodavaca do krupnih biljojeda,

domaće stoke i pasa kao i strvinama. Domaći psi predstavljaju posebnu poslasticu za vuka

Love uglavnom u čoporu.

Stanište

Vukovi mogu živjeti u svakom staništu u kojem nalaze povoljan zaklon i dovoljne količine

hrane. Vukovi nemaju prirodnog neprijatelja. Zaklon im je potreban da bi izbjegli progone od

strane čovjeka. U našim krajevima povoljne zaklone nalaze u velikim šumskim kompleksima i

šikarama. Od zaraznih bolesti kod vučje populacije najopasnije je bjesnilo koje se ugrizom

prenosi na ostale životinjske vrste i čovjeka.

Trag vuka „Fatine livade“ Brojnost vuka u BiH (Izvor: Adamič i sur., 2006)

Divlja mačka (Fellis silvestris Schhr)


Divlja mačka je izgledom slična domaćoj mački. Tijelo joj je zbijeno i dugo do 90 cm, rep je

kitnjast do 45 cm duljine obrastao cijelom duljinom. Uzduž repa se nalazi 6 do 8 tamnih

prstenova i crnim završetkom a visinu dostižu do 45 cm. Može dostići težinu i do 10 kg. Dlaka

im je gusta, sive boje sa karakterističnim crnim poprečnim prugama i uzdužnom tamnom

prugom po leđima. Na podbratku i vratu dlaka je žućkasto bijela. Usne i stopala su tamno

0

100

200

300

400

500

600

700

FBiH RS UKUPNO

Brojnost Vuka u BiH

do 1992

sadašnja


Red: Mesojedi (Carnivora)

Porodica: Mačaka (Felidae)

Rod: Mačke (Felis)

Vrsta: Divlja mačka (Felis silvestris Schr.)

pigmentirana za razliku od domaće mačke gdje su svjetlije. Zahvaljujući dugim taktilnim

dlakama u gornjoj usni ima izvrsno razvijeno osjetilo opipa. Unutarnja strana ušne školjke je

jako obrasla dlakom. Mužjak je veći od ženke.

Način života

Mačke su noćne životinje. U lov kreće u sumrak. Lovi sve životinje koje može savladati od

zeca, poljskih i šumskih koka te ponekog laneta. Sva osjetila su joj dobro razvijena a posebno

vid. Zahvaljujući tome dobro se snalazi i u gotovo potpunome mraku. Za ovu porodicu su

karakteristične kandže na prstima koje odlično koriste pri hvatanju plijena i kretanju. Hodaju

oprezno i gotovo nečujno a skaču u dužinu do desetak puta veću od dužine svog tijela.

Razmnožavanje

Mačke se pare jednom godišnje, tijekom siječnja i veljače, a ženka nakon 63 dana donosi na

svijet 2 do 4 slijepa mladunca. Mačići sišu oko 6 tjedana. Nakon perioda sisanja, majka

mladima počinje donositi živi plijen na kojem uče vještinu lova. Brigu o leglu vodi isključivo

ženka. Pred zimu se leglo razilazi. Spolno sazrijevaju s 9 mjeseci starosti.

Ishrana

Osnovna hrana divlje mačke su sitni glodavci (miševi i voluharice) ali i sve životinje koje može

savladati. Također lovi obje kune, lasice tvora a rado lovi i poljskog štakora. Lovi

prikradanjem i zaskokom. Isključivi su mesožderi.

Stanište

Starije visoke šume su iznimno pogodno stanište za divlju mačku

Ris ((Lynx lynx L.)


Zakonom o lovstvu FBiH trajno zaštićena vrsta.


Ris je naša najveća mačka. Odrasli primjerci narastu do 75 cm u visinu. Dužina tijela je od 80 -

130 cm, dužina repa 15 cm (11 - 24,5 cm) i tjelesne mase 18 - 25 (i više) kg. Ženke su u

prosjeku nešto lakše od mužjaka. Stražnje noge su mu duže od prednjih za oko 20 %, što mu



Podred: Mačkolike zvijeri (Feloidea)

Porodica: Mačaka (Felidae)

Rod: Mačke (Felis)

Vrsta: Evroazijski ris (Lynx lynx)

omogućava brz i snažan odraz. Odrasli ris može skočiti u dužinu i do 8 metara. Zbog dugih

nogu nerado se penje na više dijelove stabala pa uglavnom na stablu hoda po nižim

granama. Uši su kratke, uspravne i nose na vrhu čuperak crnih dlaka dug do 5 cm. Sa strane

glave, su duže dlake (zalisci). Na prednjim ekstremitetima ima pet, a na zadnjim četiri prsta.

Na vrhu prstiju prisutne su kandže koje se uvlače. Osnovna boja je crvenkasto kestenjasta sa

brojnim tamnim pjegama, po leđima tamnija, dok je na trbuhu i unutarnjim stranama nogu

blijedo žuta. Krzno risa čini gusta i meka dlaka, koja je nešto rjeđa u pazuhu prednjih i zadnjih

ekstremiteta. Dlaka je ljeti kraća, a zimi duža sa gustom poddlakom. Boja krzna može biti

svjetlija ili tamnija a pjege od crnih do blijedih (jedva vidljivih) veličine od 12x15 mm do

18x30 mm. Vrh repa je crne boje

Način života

Ris je teritorijalna životinja. Uglavnom živi samostalno, osim u vrijeme parenja, na svom

teritoriju ne podnose druge pripadnike svoje vrste ali umjesto da se međusobno bore

izbjegavaju jedni druge. Veličina teritorija ovisi o miru i dostupnosti plijena. U potrazi za

hranom dnevno prijeđe do 20 kilometara. Pretežno aktivan u ranim jutarnjim i kasnim

večernjim satima, dok dan i noć provode u odmoru. Glavni predator je vuk.

Razmnožavanje

Spolno dozrijevanje ženki je između 20 i 24 mjeseca života, dok kod mužjaka sa 30 mjeseci

starosti (poslije treće zime). Pare se jednom godišnje tijekom veljače i ožujka.

Graviditet traje oko 73 dana (65 – 74) a ženka u travnju ili svibnju okoti najčešće 2 – 3 mlada.

Mladi progledaju nakon dva tjedna. Sišu oko 5 mjeseci. Sa konzumiranjem druge hrane

počinju između 35 - 40 dana starosti. Životni vijek je 12 - 15 godina u prirodi, a u zatočeništvu

i 20 godina.

Ishrana

Ris je tipični predstavnik zvijeri. Plijen ne progoni, već postavlja zasjede te lovi prikradanjem i

šuljanjem. Nakon skoka na žrtvina leđa, istu nastoji oboriti i ubiti ugrizom u području grlišta.

Osnovni plijen čine mu jeleni, srne, divokoze, mufloni, divlje svinje. Pored njih ris ne propušta

ubiti lisice i manje pse, domaće i divlje mačke. U prosjeku im je potrebno oko 3,3 kg hrane

dnevno. Ljeti najveći postotak ishrane čine glodavci a zimi dvopapkari. Mogu uloviti plijen i

četiri puta veći od njih samih.

Stanište

Ris je prisutan u gorskim i planinskim staništima prekrivenih šumom. Najpogodnije uvjete za

život mu pružaju stare šumske sastojine sa mjestimičnim progalama. Prisutan je u klisurama i

na slabo pristupačnim pošumljenim i stjenovitim staništima. U potrazi za plijenom izlazi i na

planinske pašnjake, ali i na prirodne ili umjetne livade. Teritorij jedinke obilježavaju

izlučevinama mirisnih žlijezda, urinom.


Kuna zlatica u duljinu naraste 70 do 80 cm, na rep otpada oko 25 cm. Rep je kitnjast a dlaka

na njemu je tamnija od one na tijelu. Visina oko 25 cm, tjelesne mase 1,5 do 2 kg. Tijelo je

izduženo i gipko. Lubanja je građena tako da glavu može provući kroz male otvore. Gdje

uspije uvući glavu uspijeva provući i cijelo tijelo. Osnovna boja krzna je kestenjasta do tamno

smeđe boje. Dlaka na trbuhu je svjetlija od dlake na leđima dok je na nogama crno-smeđa.

Donja strana vrata i između prednjih nogu je zlatnožute boje po kojoj je zlatica i dobila ime.

Uši su kratke i trokutaste, oči krupne a njuška crna. Na gornjoj usni, iznad očiju, ispod brade i

po grlu raspoređene su dlake koje služe za opip. Zimska dlaka je u pravilu tamnija. Na

šapama ima pet prstiju a prostor između njih i jastučići na nogama su obrasli dlakom. Na

nogama ima duge i oštre nokte koji joj pomažu u penjanju i hvatanju plijena.

Način života

Kuna zlatica je noćno aktivna životinja. Tijekom lova se koristi poznatim stazama koje iznova

obilježava mirisom analnih žlijezda, izmetom i mokraćom. Taj sekret ima jak i postojan miris

koji se dugo zadržava. Dan provodi u skloništu koje preuzima od svog plijena. Vrlo spretan je

penjač i skloništa nalazi u dupljama stabala bjelogoričnih i mješovitih šuma. U jelovim

šumama koje oskudijevaju dupljama boravi u gnijezdima ptica. Teritorijalna je životinja i svoj

areal čuva od ostalih kuna.

Razmnožavanje

Parenje se odvija od lipnja do kolovoza a ženke koje nisu oplođene tijekom ljeta ponovo se

pare u veljači. Mužjaci se bore za ženku i pravo parenja. Kod kuna je prisutna embriotenija pa

zametak miruje do veljače kada njegov razvoj započinje normalnim tijekom. Od ukupnog

graviditeta koji iznosi 270 do 300 dana na razvoj ploda otpada svega oko 45 dana. U ožujku ili

travnju ženka okoti 3 do 5 mladih koji su slijepi, prekriveni nježnom dlakom. Mladi sišu 7 do 8

tjedana, progledaju nakon 5 tjedana a spolno dozrijevaju između dvije i tri godine starosti.

Već sa 60 dana starosti mirisne žlijezde počinju izlučivati sekret za obilježavanje teritorija.

Obitelj napuštaju krajem ljeta i početkom jeseni.

Ishrana

Kuna zlatica je predator i hrani se živim plijenom kao što su sitni glodavci, miševi, voluharice,

jaja ili ptići u gnijezdu a napada i krupniju divljač poput zeca i laneta. Povremeno se hrani i

šumskim voćem. Plijen hvataju zubima za vrat a ako je plijen manji za glavu. Ostatke plijena

Kuna zlatica (Martes martes L.)


Zakonom o Lovstvu FBiH lovostajem zaštićena vrsta

skrivaju u duplje stabala ili u napuštena gnijezda. Hrani se na zemlji a na drvo se penje zbog

odmora ili u potjeri za vjevericom. U godinama kada ima voluharica u izobilju hrani se

najčešće samo njima. U tom smislu je korisna divljač jer smanjuje populaciju glodavaca što

ima preventivni učinak u sprječavanju i širenju bolesti koje oni prenose.

Stanište

Zlatica se zadržava u šumama listača i četinjača. Pretežno obitava u brdskim i brdsko

planinskim staništima kao i u većim šumskim kompleksima. Prava je životinja krošanja drveća

i penje se po njima vrlo vješto. Preferira šume starijih sastojina bez gustog podrasta. Stanuje

u dupljama šupljih stabala, u napuštenim gnijezdima vjeverica, ptica grabljivica, rjeđe se

nastani u pukotinama špilja ili u podzemnim rupama.

Kuna bjelica (Martes foina Her)

Kuna bjelica je zvijer iz porodice kuna (Mustelidae). Areal kune bjelice i kune zlatice u velikoj

mjeri se preklapa, iako kuna bjelica ne nastanjuje sam sjever Europe već više gravitira prema

jugu.


Nešto je manja od zlatice, noge su joj razmjerno kraće i niže. Dlaka krzna je kraća i nešto

svjetlije boje, a mrlja na prsima je bijele boje, odatle joj potječe ime. Mrlja je uzdužno

podijeljena na dva kraka čiji se vršci protežu do prednjih nogu a mogu i prelaziti na njih.

Tabani i jagodice prstiju su goli. Njuška nije pigmentirana i ima ružičastu boju.

Način života

Penje se po drveću, ali ni izdaleka tako vješto kao zlatica. Po načinu života u mnogome je

slična zlatici. Jednako je okretna, krvoločna, vješto se penje i skače, dobro pliva i uspješno se

provlači kroz najuže pukotine. Kuna bjelica u zimsko doba povećava svoj stanišni prostor u

potrazi za hranom. Premda su obje kune asocijalnog ponašanja, čini se da bjelica lakše

podnosi pripadnike iste vrste u svom staništu. Teritorij obilježava izmetom i sekretom

analnih žlijezda ali je on prodorniji nego kod zlatice.

Razmnožavanje

Zakonski status vrste Zakonom o Lovstvu FBiH lovostajem zaštićena vrsta Kuna bjelica (lat. Martes foina) Razred: Sisavci (Mammalia) Red: Mesožderi (Carnivora) Porodica: Kune (Mustelidae)

Bjelica se pari u srpnju i kolovozu, ima jedno leglo godišnje. Mlade nalazimo od travnja do

svibnja. Ženka nosi 250 do 280 dana, jer je i kod bjelice razvijena embriotenija. Koti 3-5,

iznimno 7 mladih. Ženka ima 4 sise. Mladi ostaju 34-38 dana slijepi, sišu 6-8 tjedana. Spolno

sazrijevaju u dobi između 15-39 mjeseci. Životni vijek bjelice traje 10 do 12 godina.

Ishrana

Hrani se sitnim glodavcima, pticama i njihovim jajima, puhovima, vjevericama, mladim

zečevima insektima i njihovim ličinkama. Pošto se mnogo zadržava u blizini ljudskih naselja,

češće dođe u prigodu klati domaću perad. Lovi tijekom noći na većoj udaljenosti od

nastambe kako bi smanjila rizik od pronalaženje legla. Čini iste štete, ali i iste koristi kao i

zlatica.

Stanište

Nastanjuje se u blizini ljudskih naselja, koja zlatica uvijek izbjegava. Skloništa bira pretežno

na tlu u različitim pukotinama, napuštenim zdanjima, hrpama granja i kamenja. Kuna bjelica

je tipičan stanovnik otvorenih područja, voli i rubove šuma.

Zec (Lepus europeaus Pallas)




Tijelo je čvrsto i zbijeno, prekriveno gustom, vunastom dlakom koja je po leđima sivkasto

rđaste boje, a po trbuhu je bijele boje. Rep je s gornje strane crn a s donje bijel. Neki autori

navode da mu boja odnosno nijanse ovise o biotopu u kojem žive. Dužina tijela je 65 cm, rep

je dug oko 10 cm, odozdo je bijeli a odozgo crne dlake. Tjelesna masa kreće se od 3–6 kg.

Prosječno 3,5 – 4 kg, a pojedini primjerci mogu imati i preko 7 kg. Uši su najizraženiji dio

tijela i dulje su od glave. Vrhovi ušiju su crne boje a ostali dio sive boje . Oči su izrazito velike i

smeđe boje. Na gornjoj usni nalaze se dlake tzv „ brkovi“ kojima se noću služi prilikom

kretanja i traženja hrane.

Prednje su noge kraće i slabije od stražnjih. Prilikom skakutanja i u trku stražnje noge baca

ispred prvih. Zec ima tri mirisne žlijezde: na vrhu nosa, potom kutovima usana te mirisne

žlijezde oko anusa. U gornjoj čeljusti imaju 2 kao luk savijena glodnjaka, a iza njih su u


Red: Dvozupci (Lagomorpha)

Porodica: Zečevi (Leporidae)

Vrsta: Zec (Lepus europeaus Pallas)

jednom redu dva sjekutića. Glodnjaci su bez korijena i rastu neprestano tijekom cijelog

života. Životni vijek je 10 do 12 godina.

Razmnožavanje

Zečevi se pare gotovo tijekom cijele godine s izuzetkom 10-12 mjeseca. Ako je blaga zima,

parenje počinje u I mjesecu dok u planinskim područjima počinje nešto kasnije. Graviditet

traje 42 dana, a u svakom leglu okoti 2 – 5 mladih. Zečevi dolaze na svijet sa potpuno

razvijenim dlačnim pokrovom te odmah vide. Zečice mlade donose na skrovitim mjestima i

rasporede ih na nekoliko odvojenih mjesta kako bi povećale njihovo preživljavanje. Spolno

zreli su sa 8 mjeseci života. Kod zečeva je poznata pojava superfetacija, mogućnost da se

zečica pred kraj graviditeta odnosno par dana prije okota može ponovno pariti i biti

oplođena jer zečica ima maternicu podijeljenu u dva roga.

Ishrana

Zečevi su biljojedi i većinom se hrane travnatim i drugim sočnim biljem, kao što je: repa,

zelje, kelj, peršin kojeg osobito voli, djetelina, celer, pelin, mahune, lucerna, zob, raž,

pšenica, gljive, pupovi stabalca, sočno lišče, stabljike i listovi mladog graha i graška. Glođe

koru mladih stabala i grmlja. Omiljena su mu stabalca bagrema, topole, vrbe i johe. Od

voćarica to su stabalca jabuke, kruške, trešnje, breskve, marelice i šljive. Dnevno pojede do 1

kg hrane. Zbog vrsta i načina prehrane hrana mu je bogata kalijem, a siromašna natrijem, pa

stoga zec rado dolazi na solišta i uzima sol. Posebnost kod uzimanja hrane zeca je koprofagija

– neprobavljive dijelove hrane izlučuje u obliku vlažnog izmeta i ponovo ga jede i to često

izravno iz anusa, zatim se materijal zadržava u želucu i miješa s drugom hranom, te ponovo

prolazi kroz probavni sustav i izbacuje u obliku suhoga izmeta. Na taj način većina hrane

dvaput prolazi kroz probavni trakt pa životinja iz nje iskorištava maksimum hranjivih tvari.

Stanište

Zec je izrazito poljska životinja prilagođena životu na sasvim otvorenim prostorima ali životni prostor pronalazi i u šumskim staništima. Izbjegava veće komplekse starih šuma bez podrasta. Najviše mu odgovaraju topla, umjereno suha i propusna tla i suha klima. Najbrojniji je u nizinama, posebno u dolinama velikih rijeka. Optimalna nadmorska visina je do 600 metara dok se na većim visinama gustoća populacije zečeva osjetno smanjuje Predatori: sve ptice grabljivice, vuk, lisica, ris, divlja mačka, psi i mačke lutalice.

Divlja svinja (Sus scrofa L.)


Zakonom o lovstvu FBiH Lovostajem zaštićena vrsta


U odnosu na domaće svinje divlje se odlikuju snažno razvijenim prednjim dijelom tijela. Divlja

ima puno dužu njušku i rilo. Snažno i razvijeno tijelo pokriveno je gustim čekinjama

tamnosmeđe do crne boje. Tek oprašena prasad je smeđe boje sa po dvije tamne pruge sa

svake strane tijela. Osim čekinja dlačni pokrivač čini i kraća i mekša poddlaka. Zubalo je jače

razvijeno nego kod pitome svinje. Glava joj je trokutasta, s dugačkim rilom. Rilo je vrlo jako i

mišićavo i služi za okretanje i prevrtanje i rovanje zemlje, prevrtanje kamenja i panjeva…

Godinu dana stara svinja ima potpuno razvijeno zubalo. Karakteristika zubala divlje svinje su

trajno rastući zubi očnjaci. Očnjaci u gornjoj čeljusti vepra nazivaju se brusači a u donjoj

sjekači. Brusače i sjekače vepra nazivamo kljove a očnjake krmača klice. Posebnu

karakteristiku mužjaka čini slin hrskavično tkivo na plećki koje štiti od povreda kljova

suparnika. Od osjetila dobro su razvijeni sluh i njuh, vid je najslabije razvijen. Oči su

smještene sa strane i podešene su tako da se štite od povreda prilikom kretanja ili trčanja

kroz šikaru. Visina u grebenu iznosi do 110 cm a u dužinu do 155cm. Masa krmače kreće se

do 150 kg a veprovi i do 300 kg.

Način života

Divlje svinje su društvene životinje, žive u krdima. Krdo predvodi uglavnom starija iskusna

krmača. Veličina krda ovisi o dostupnoj hrani i stupnju uznemiravanja u lovištu. Stari veprovi

žive samotnjački i priključuju se krdu u jesen za vrijeme parenja. Mladi mužjaci u dobi od 2

godine napuštaju krdo i formiraju male skupine od 3-6 jedinki. Divlja svinja je tipična šumska

životinja, prilagodljiva staništu. Divlja svinja je najaktivnija noću. U mirnim lovištima, gdje

nema uznemiravanja od ljudi, već u prvi sumrak postaje aktivna. Svinje imaju mjesto noćenja

i mjesto na kojem se u tijeku dana odmaraju. Položaj mjesta ovisi o vremenskim prilikama.

Ljeti je na hladnijim i sjenovitijim mjestima a zimi na južnim stranama, zaklonjenim od vjetra.

S pojavom sumraka kreću u potragu za hranom.

Koljeno: Kralježnjaci (Chordata)


Red: Parnoprstaši (Artiodactyla)

Porodica: Svinje (Suidae)

Vrsta: Divlja svinja (Sus scrofa L.)

Razmnožavanje

Parenje divljih svinja nazivamo bucanjem. Početak parenja divljih svinja traje od sredine

jeseni do prosinca, stare krmače pare se prve. U to vrijeme mužjaci prilaze krdu i bore se za

pravo parenja. Odlučujući čimbenici za pobjedu su tjelesna masa i veličina kao i veličina

kljova. Slabiji veprovi izgurani su na periferiju lovišta gdje lutaju u potrazi za krmačama, često

su neoprezni i lakše nastradaju nego inače. Za vrijeme parenja vepar slinom i mokraćom

obilježava svoje područje kao i trljanjem o stabla.

Divlja svinja nema u prirodi ozbiljnijeg neprijatelja, osim vuka i medvjeda, kad zimi obično

strada prasad. Graviditet traje od 112– 120 dana. Neposredno pred prašenje krmača napušta

krdo i pronalazi mirno mjesto, obično pokriveno granama, suhom travom, lišćem gdje se

zavuče i tu se prasi. Krmača se obično prasi stojeći. Oprasi u prosjeku 7–9 prasadi i to

zovemo priplod ili broj divljači koje bilo koja ženka donese na svijet. Prirast je onaj broj

jedinki koji preživi do početka lovne sezone i uvijek je manji od priploda. Prasad sišu oko tri

mjeseca a osamostaljuju se sa šest mjeseci. Spolnu zrelost postižu sa devet mjeseci Svi

pripadnici krda brinu se o praščićima.

Prasad, ovisno o broju, teži od 750–1.000 grama. Već prvi dan sposobni su za trčanje i skrivanje. Praščići žive s krmačom u krdu, koje čine krmače, prasad i nazimad (nazimad je od 01. travnja do navršene druge godine života). Veprovi su potpuno odvojeni i žive samotnjački. Ishrana

Divlja svinja je svejed i u ishrani koristi biljnu i animalnu hranu. Najomiljenija prirodna biljna

hrana su žitarice, šumski plodovi i voće. Rado jede livadne biljke, poljoprivredne kulture i

podzemne stabljike određenog bilja. Od hrane životinjskog porijekla glavninu čine gusjenice,

ličinke, strvine, ptice i jaja ptica ali i sve životinje koje mogu uhvatiti i savladati. Štete koje

nanose poljoprivrednim kulturama nastaju rovanjem i gaženjem a manje od samog

hranjenja.

Stanište Osnovna karakteristika divlje svinje je prilagodljivost staništu i veliki prirast. Nalazimo je u

nizinskim šumama, uz slivove rijeka, u brdovitim i prigorskim terenima, otvorenim

površinama ispresijecanim šumom. kao i u visoko planinskim predjelima iznad 1.000m

nadmorske visine.

Tetrijeb veliki (Tetrao urogallus L.)


Zakonom o lovstvu FBiH Lovostajem zaštićen mužjak, ženke trajno zaštićene.

Sistematizacija:


Tetrijeb veliki ili kako se još naziva tetrijeb gluhan najveća je naša šumska koka koja može

narasti u dužinu 85 - 100 cm dok mu dužina repa iznosi oko 35 cm. Raspon krila 110 - 140

cm. Prosječna težina 3,5 - 5 kg. Ženke su u prosjeku za 1/3 manje, težine 1 - 2,4 kg. Tjelesna

masa uglavnom se mjeri u doba parenja a ne u jesen kada se vjeruje da mogu biti i teži. Glava

pijevca je crne boje a iznad oka je područje bez perja s golom jasno crvenom kožom u obliku

polumjeseca koje nazivamo „ružom“. Ova “ruža” je posebno uočljiva za vrijeme parenja. Na

podbratku se nalazi crno podugačko crno perje koje oblikuje „bradu“ koja se u vrijeme

parenja pri pjevanju nakostriješi. Vrat je sivoplav, sa širokim zelenkastim okovratnikom. Leđa

su tamnosmeđa sa sivkasto - bijelim nepravilnim točkicama. Grudi tamnozelene, dok je trbuh

crn, sa nepravilnim bijelim prugama ili mrljama. Rep je crn, sa bijelim mrljama, koje kod

svakog mužjaka imaju drugačiji oblik i raspored, a sastavljen je iz 16, 18 katkad i 20 pera.

Krila su sa donje strane sivoplava, a sa gornje smeđa sa bijelom pjegom na pregibu. Kljun je

jak, povijen, sa uzdužnim brazdama, kod mladih mužjaka je sivoplave boje, dok je kod starih

bjeličasto žut. Noge su jake, obrasle su perjem do prstiju, a na prstima se nalaze posebne

izrasline “resice” dugačke 5-7 mm, koje su u stvari zakržljali ostaci perja. Ove resice se gube

pri mitarenju, otprilike sredinom svibnja. Ženke su manje od pijevca i za trećinu laganije,

perje je jednostavnije obojeno sa tzv. "zaštitnom bojom”, hrđasto-smeđom i crnim

poprečnim prugama. Rep im je crn i hrđasto žuto išaran. Grudi su izrazito crvenkasto smeđe

sa primjesama narandžaste. Ruža iznad očiju je slabije razvijena i manje uočljiva, kao i kljun

koji je manji i gladak.

Razred: Ptice (Aves)

Red: Kokoi (Galliformes)

Porodica: Fazani (Phasianidae)

Podporodica: Šumske koke (Tetraoninae)

Rod: Tetrijeb (Tetrao)

Vrsta: Tetrijeb veliki (Tetrao urogallus)

Način života

Mužjaci žive odvojeno od ženki, najčešće pojedinačno, a nekad i u manjim grupama, ali i u

njima dosta samostalno i raštrkano. Ženke sa mladima žive u obiteljskim jatima do početka

zime. Tijekom dana uglavnom boravi na zemlji, u potrazi za hranom, noć provodi obavezno

na drveću.

Razmnožavanje

Birajući najskrovitija mjesta tetrijebi samo jednom godišnje gube svoju prirođenu plahost i

opreznost, kada u sezoni parenja potaknuti nagonom za produženjem vrste pjevaju svoj

poznati ljubavni pjev. Parenje tertrijeba počinje u drugoj polovini travnja, i traje do sredine

svibnja na tzv. „bojinama“ ili pjevalištima, na kojima se mužjaci trude da zauzmu najbolji

položaj. Svako pjevalište aktivno je već desetljećima i obično je smješteno na planinskim

kosama, vršnim kotama ili grebenima, uvijek je okrenuto istoku ili sjeveroistoku i obraslo

starijom miješanom šumskom vegetacijom.Jutarnje pjevanje počinje prije svanuća, a

pjev,ovisno o tome dođu li koke na pjevalište traje jedan do dva sata. Pjevanje tetrijeba je

specifično, sastoji se od četiri dijela od kojih prvi sliči na škljocanje,drugi na kucanje, treći na

vađenje čepa iz boce, a u posljednjoj fazi pjevanja, koja se zove „brušenje“ tetrijeb ne vidi i

ne čuje. Borbe između mužjaka su veoma česte i oštre. Pjevanje kombinirano sa šepurenjem

ima za cilj da privuče ženke. Jedan mužjak oplodi 4-6 ženki. Odrasle ženke snesu 6-12 jaja,

koje gnijezde u plitkoj udubini u zemljištu. Ženka na jajima sjedi 26-28 dana. Mladi su

„potrkušci“, a poletarci su nakon 8 ili 9 tjedana života.

Neprijatelji i bolesti

Tetrijeb ima mnogo prirodnih neprijatelja, kako među dlakavim, tako i među pernatim

grabežljivcima. Od dlakavih grabežljivaca treba spomenuti lisicu, divlju mačku i kunu.

Od pernatih neprijatelja poznati su orao, sova ušara i jastreb kokošar.

Jaja tetrijeba gluhana uništavaju ptice iz porodice vrana, tvor, kuna zlatica, jež i zmije.

Bolesti koje napadaju tetrijeba su crnoglavost (uzrokuje upalu jetara i slijepog crijeva a ptica

redovito ugiba, pri čemu joj goli dijelovi glave pocrne), kokošja kuga, difterija kolera.

Lještarka je naša najmanja šumska koka, tjelesna masa iznosi oko 450 grama, dugačka je do

40 cm, raskriljena mjeri oko 50 cm. Pijevac je sivo smeđe boje s hrđastocrnim i bijelim

poprečnim prugama na pojedinim perima. Vrat je svijetlosmeđi sa crnosmeđim i sivobijelim

Lještarka ( Tetrastes bonasia L.) Zakonski status vrste Zakonom o lovstvu FBiH Lovostajem zaštićena vrsta


pjegama. Prsa su hrđastobijela s izraženim crnosmeđim pjegama Trbuh je sivosmeđ. Repna

pera su crnkastosiva s poprečno crnim prugama i bijelim obrubom. Na grlištu mužjaci imaju

poveliku crnu pjegu obrubljenu. Na vrhu glave ima malu „kukmicu“ koju nakostriješe u

uzbuđenju. Iznad očiju oba spola imaju žarkocrvenu golu kožu koju nazivamo „ruža“, u koke

je manje izražena. Ženka je nešto manja i jednostavnije obojena. Noge u lještarki su obrasle

perjem skoro do prstiju a na prstima tijekom zime ima resaste rožnate izrasline koje joj

olakšava kretanje po snijegu. Kljun je kratak i širok, prilagođen kljucanju pupoljaka, sitnog

lišća i ovršaka. Prsti su kratki, crni i tupi. Lještarka se mitari slično kao veliki tetrijeb.

Mitarenje završava krajem rujna ili početkom listopada i tada se mlade lještarke neznatno

razlikuju od starijih, a sposobnost letenja nimalo se ne umanjuje.

Način života i ishrana

Lještarka je vrlo oprezna i izrazito plaha šumska koka koja preferira šume sa mnogo gustog

podrasta. Voli se zadržavati u šumama lijeske, brežuljcima, čistinama obraslim travama i

grmljem. Voli se prpošiti u suhom pijesku ili prašini. Noći na drveću, vrlo rijetko na zemlji.

Zimi, kad su niske temperature, spava u skloništu iskopanom u snijegu, koje često ima oblik

kanala, dubokom 10 do 20 cm i dužine 100 do 150 cm. Polijeće veoma bučno, ali prilikom

slijetanja njezin je let nečujan.

Hranidba lještarke uvjetovana je godišnjim dobom. Zimi se hrani najviše pupoljcima

različitoga grmlja i drveća, kao i šumskim plodovima (šipak, jarebika). Jako voli jesti pupove i

plodove lijeske po čemu je i dobila ime a nekad ih zamjenjuje resicama johe, breze i graba.

Za vrijeme vegetacije hrani se insektima, ličinkama, paucima i pužićima, bobicama jagode,

zove i borovnice. U ishrani lještarke važnu ulogu ima pijesak, odnosno sitni kamenčići koji

pomažu pri usitnjavanju teško svarljive hrane.

Razmnožavanje

Lještarka živi u jednoženstvu. Na svom teritoriju, koji pijevac označava pjevom ili glasnim

preletima, ne trpi srodnike. Vrijeme parenja ovisi o vremenskim prilikama i nadmorskoj

visini. Parenje počinje koncem travnja i početkom svibnja.

Nakon oplodnje ženka se gnijezdi na tlu, na zaštićenom mjestu između korijenja drveća,

ispod izvala i u zaklonu drveća uz neki panj. Gnijezdo je obloženo suhim lišćem, travom i

perjem. Ženka snese 8 do 15 jaja svijetlosmeđe boje s tamnosmeđim mrljama, veličine 29x39

mm, na kojima sjedi 22 dana. Pilići su potrkušci, brzo se razvijaju, ali ipak prvih 15 dana noće

ispod koke koja ih grije i štiti svojim tijelom i perjem. Ljetna pera izrastu im već za nekoliko

dana, što im omogućava kratke prelete na niže grane grmlja, na kojima noće, a nakon 3

mjeseca potpuno odrastu i razlikuju se od roditelja jedino bojom perja. Nakon jesenskog

mitarenja više ih ne možemo razlikovati.

Poljska jarebica-Trčka (Perdix perdix L.)




Odrasle trčke narastu do 30 cm u dužinu a raskriljene mjere oko 50 cm. Dužina repa je 7-10

cm. Tjelesna težina je 300-400 grama. Spolni dimorfizam nije izražen. Trčka je smeđe sive

boje s bjelkastim uzdužnim i poprečnim šarama, prsa su sive boje kao i donji dio tijela. Kod

mužjaka i starih i neplodnih ženki na prsima je upadljivo kestenjasto smeđu perje poredano u

obliku potkove. Glava je smećkasta, ukrašena žućkastim uzdužnim crtama. Na leđima ima

rđastocrvene poprečne trake, svijetle zareze i fine crne izlomljene crte. Iznad i ispod očiju

ima crvenu, široku prugu. Obje strane glave i grlo su svijetlo rđastocrveni. Repno perje je

rđastocrvene boje. Ženka je manja od mužjaka. Trčka ili poljska jarebica mijenja i prilagođava

boju prema okolišu u kojem živi. Noge mladih trčki do jedne godine starosti glatke su i žute i

s šiljastim i oštrim noktima. Starije jedinke imaju noge plavo sive, ljuskaste i krastave, a nokte

tupe i oštećene. Kod mladih kljun je žućkasto sive boje, mekan i savitljiv. Starije imaju sivi i

tvrdi kljun koji sa starošću postaje sve svjetliji. Kod mladih trčki boja tjemena, kao i glave sa

strane, je bjelkasta, a kod starijih zamjetno tamnija.

Od osjetila najrazvijeniji joj je vid i sluh.

Način života

Trčka živi na oranicama i poljoprivrednim kulturama, nizinama i brežuljkastim krajevima.

Najbolja prirodna staništa za trčku su mješovite poljoprivredne kulture na propusnim tlima.

Naziva se i zaštitnicom polja, jer njena prehrana uključuje insekte i kukce nametnika, koji

napadaju plodove raznih ratarskih kultura. Svom staništu ostaje vjerna cijeli život.

Trčka živi u monogamiji (jednoženstvu). Mužjak, ženka i mladunčad ostaju zajedno u jatima

sve do proljeća, kad se jata razbijaju u parove. Za jačih zima udružuju se u veća jata, s po 70 i

više jedinki, te se znaju i preseliti u krajeve s većim izborom hrane. Danju se zadržavaju na

sjenovitim, travnatim površinama, a noć provode na otvorenom polju s niskom vegetacijom.

Za jačih zima noć provode na zemlji, u višoj travi, neposječenoj kukuruzovini ili brazdama

tijesno poredane u krug i s glavama unutra kruga. Ujutro se trčke rado prpoše u pijesku ili

prašini (nastoje se riješiti ektoparazita, uši, krpelja, te se ljeti tako ujedno i hlade. Mjesto za

noćenje potraže kad padne večernja rosa. Uzlijeću rijetko i na manje udaljenosti, u visini 2-

3m. Uglavnom se kreću samo po tlu i pri tom brzo trče, pa su otuda i dobile ime trčka.

Razmnožavanje

Trčka je monogamna vrsta u kojoj se mužjak pari s jednom ženkom- kokom a par ostaje

zajedno sve do smrti. Trčke se pare koncem travnja i početkom svibnja. Ženka snese 8-20

jaja svijetlosmeđe ili svijetlo maslinaste boje. Inkubacija ili sjedenje na jajima traje 23-25

dana. Ženka izabere mužjaka, nakon tog slijedi svadbeni ples. Jedan par trčki za životni

prostor treba najmanje 1ha površine. Za gnijezdo odabiru mirno i skrovito mjesto na

ocjeditom tlu, u udubini i sl u čijoj blizini ima dovoljno hrane. Ženke gnijezda oblažu suhom

travom i vlastitim perjem. U travnju i svibnju snese 8-20 jednobojnih, svijetlo smeđih ili

svijetlo maslinastih jaja, dužine 33-38 mm i širine 24-28 mm. Inkubacija ili sjedenje na jajima

traje 23-25 dana. Najbrojniju nesivost daju koke u prvoj i drugoj godini života. U prirodi

gotovo uvijek ima veći broj mužjaka, ali dio se izlučuje utjecajem predatora. Izleženi pilići su

potrkušci (odmah se mogu kretati i slijediti majku). U početku su žutosmeđe boje, s

uzdužnim isprekidanim crnim crtama po tjemenu i oko očiju, a na vratu i po plećima imaju

crne pjege. Preko hrpta imaju 4 smeđe pruge koje se spajaju na trtici. Noge i kljun su im

žućkasti.

Ishrana

Po prehrambenim navikama trčka kao i ostale poljske koke spadaju u svejede a odnos biljne i

životinjske hrane varira ovisno o starosti i godišnjem dobu. Od biljne hrane zastupljeno je

lišće, cvjetni pupovi, korjenčići, sitno voće, razne sjemenke, sočni gomolji mrkve i repe i sl.) a

od životinjske hrane: mravlja jaja, pužići, gliste, crvići, pauci, kukci. Dnevno treba 3-4 dkg

hrane. Prema istraživanjima trčka dnevno pojede oko 300 raznih insekata. Za hranu uzimaju i

pokoje zrno žitarica (pšenica, kukuruz itd), ali samo zrnje sa zemlje. Vodu nadomješta

konzumiranjem zelene i sočne hrana. Za vrijeme sušnih i vrućih dana pije vodu. Kljuca i jede

sitne kamenčiće, koji joj pomažu u probavi.


Tjeme, gornji dio tijela i prsa su pepeljasto sive boje, trbuh plavkasto siv. Po bokovima ima

poprečno crne crte. Grlište i prednji dio vrata su bijele boje obrubljeni crnom prugom koja

prelazi od korijena kljuna s obje strane prema oku i nastavlja se od oka prema stražnjem

dijelu vrata te tako formira ogrlicu i od tud naziv grivna. Dio tijela s lijeve i desne strane ispod

krila je svijetlo siv, plavkasta odsjaja, s crnim uskim na tijelo okomitim prugama, dok je trbuh

obojen mješavinom sive, svijetlosmeđe i hrđaste boje. Donji dio repa joj je svijetlosmeđe žut.

Glava joj je mala, pomalo ravnog tjemena, kljun kratak, čvrst, lagano zaobljen, gornji dio

nešto duži od donjeg. Oči male i tamno obrubljene s jasnim prstenom. Mužjaci na nogama

imaju ostrugu koja je veća nego kod ženke. Bolji je trkač nego letač. Kljun, prsten oko očiju i

noge kod odraslih jedinki su jarke koraljno crvene boje, a kod mladih prevladava siva nijansa.

Jarebica kamenjarka- grivna (Alectoris graeca Meissn)



Mužjak naraste do 36 cm u dužinu, tjelesna masa mu je 550 do 700 g. Ženke su nešto manje.

Između mužjaka i ženke nema većih razlika u vanjskom izgledu. Raspon krila kreće se od 50

do 56 cm. Dužina repa je 7 do 9 cm.

Način života

Jarebica kamenjarka živi u obiteljskim jatima i vjerna je svom staništu ali u potrazi za hranom

može se seliti na susjedna područja. Mladunčad ostaje s roditeljima, koje predvodi odrasli

pijevac, do slijedećeg proljeća, kada se jata rasipaju u parove. Kada pijevac predvodnik uoči

opasnost oglasi se kratkim klikom nakon kojeg se jato pritaji i sakrije. Pri sakrivanju pomaže

im njihova boja slična prostoru u kojem žive. Opasnosti uglavnom uzmiče brzim trkom, a kad

nema izbora polijeće. Kamenjarke su aktivne danju, kad traže hranu, a noć provode na

zemlji, u jatu i na okupu, zbijene jedne uz druge, glavama okrenutim prema van. Prenoćište

odabire među kamenjem u zaklonu od vjetra. Ranjena vješto se skriva među kamenjem i u

raslinju i teško ju je i gotovo nemoguće pronaći bez dobrog psa ptičara. Ima puno i dlakavih i

pernatih neprijatelja.

Razmnožavanje

Kamenjarke žive u jatima do prije parenja, kada se u siječnju i veljači razdvajaju u parove.

Najčešće ženka odabire mužjaka koji joj se udvara. Previše nasrtljivi i za ženku neprihvatljivi

mužjaci, agresivnost često plate glavom. Žive u jednoženstvu (monogamni) Parenje počinje u

ožujku i traje do konca travnja, ovisno o vremenskim prilikama. Ženka snese 10-18 jaja i sjedi

na njima 24-26 dana. Gnijezdo pravi na tlu, na dobro skrivenom mjestu, ispod grmlja ili među

kamenjem. Pilići su potrkušci. Ako se dogodi da ženka strada mužjak sam sjeda na jaja i sam

odgaja podmladak. Roditelji i mladunci žive u jatu sve do prije ponovnog parenja.

Ishrana Kamenjarka traži hranu čeprkajući kljunom ispod kamenčića, busenja i trave. U potrazi za

hranom redovito posjećuje kultivirane vrtače, vinograde, maslinike. Hrani se animalnom

hranom – crvići, mravi, kukci, ličinke; te biljnom hranom – zrnje, trava, korov, sočni pupoljci

raznih biljnih vrsta. Kao i trčka hrani se raznim štetnim i drugim insektima, traži sjemenke

trava, korova, šumskog drveća i grmlja.

Obitava u degradiranim šumskim vegetacijama. Tijekom ljeta odlazi u planinske predjele, a

zimi se spušta niže, sve do mora. Kako živi na kamenitim terenima, na kojima je vegetacija

ionako oskudna, u vrijeme suše, kad ponestane zelene i sočne hrane, seli bliže koritima rijeka

i potoka ili kakvih drugih izvora vode. Da bi ih se zadržalo u lovištu i tijekom sušnog i tijekom

zimskog perioda, potrebno je na zaklonjenim mjestima uređivati pojilišta i hranilišta.

Stanište

Kamenjarka obitava u krškim predjelima, obraslim raznovrsnim travama i rijetkim grmljem ,

na krškim pašnjacima. Najbolja mjesta za život su pjeskovita i ocjedita tla zaklonjena od

hladnih vjetrova, površine obrasle rijetkim grmljem drače, kupine, divlje kruške, trnine,

kadulje, vrijes, grab, raznim travama čiji su dijelovi i sjemenke izvori hrane.

Nepovoljni su joj previše obrasli tereni kao i potpuno goli, jer ne omogućavaju dobro

skrivanje. U proljeće i ljeto nastanjuje predjele više od 1000 mnm. U jesen zbog opasnosti od

vremenskih neprilika, snijega i nedostatka hrane, seli u niža područja. Grmlje je važno za

opstanak grivne, jer gnijezda prave pod grmovima i pored kamenja

Patke (Anas spp.)

Život im je vezan uz vodu, između prstiju su plivaće kožice ili opna. Sve močvarice imaju

karakterističnu „trtičnu žlijezdu“, koja proizvodi veliku količinu masnoće (vodootpornog ulja)

kojom podmazuju perje. Žlijezdu stimuliraju pomoću kljuna. Žive monogamno, a mladi su

potrkušci. Sve vrste za mitarenja, tijekom ljeta, odjednom izgube sva letna pera i oko mjesec

dana ne mogu letjeti.

Patke imaju široke čunjaste kljunove vertikalno spljoštene, a na vrhu kljuna na gornjoj

čeljusti nalazi se čvrsta rožnata pločica koja se naziva „zub“. Na postranim rubovima kljuna

nalazi se niz izbočenja – „lamele“. Površina jezika prekrivena je rožnatim iglicama koje

pomažu pri uzimanju hrane. Sluznica na rubovima kljuna opremljena je osjetilnim vršcima

živaca, takozvanim „opipnim tjelešcima“, tako da je kljun također organ opipa, kao i jezik.

Brzi su i snažni letači. Neke vrste postižu brzinu leta u ravnoj liniji i do 100km/h. Jata lete u

obliku slova „V“ na čijem je čelu vodeća ptica jata. Divljačina (meso) divljih pataka vrlo je

kvalitetno i cijenjeno.

Na osnovu morfoloških osobina, specifičnosti u načinu života i odabiru životne sredine patke

dijelimo na plivačice i ronilice.

Osnovne karakteristike pataka plivačica

Sve patke iz ove skupine spadaju u rod Anas. Kostur je građen od laganih kostiju ispunjenih

zrakom i imaju malu tjelesnu težinu (0,8 do 1,4 kg) koja im omogućuje nesmetano i

dugotrajno održavanje na vodi. Lakše su od vode, mogu poletjeti iz mjesta i odmah se

odvojiti od površine vode. Zbog male specifične težine čak i uginule ostanu plivati na površini

vode. Preko dana borave na vodi, a noću odlaze na kopno u potrazi za hranom. U vodi, hranu

traže na plićim mjestima, tako da mogu doseći kljunom do dna, zaranjajući prednji dio tijela,

ali ne rone. Mitare se dva puta godišnje a velika letna pera izmjenjuju samo jednom. Izmjena

letnih pera događa se tijekom ljetnog razdoblja kad patke naglo gube perje u kratkom

periodu i ne mogu letjeti dok im ne naraste novo letno perje. Smatra se da taj period traje

oko mjesec dana. Spolni dimorfizam je dobro izražen, mužjaci su intenzivnijih boja dok su

ženke obojene tako da se što bolje uklapaju u okolinu (kamuflažne boje). Na krilima uz

stražnji rub imaju sjajno zrcalo čija je boja osebujna za svaku vrstu.

Patke plivačice:

Patka gluhara (Anas platyrhynchos)

Patka kržulja (Anas crecca)

Patka lastarka (Anas acuta)

Patka žličarka (Anas clypeata)

Patka kreketaljka (Anas strepera) Zaranjanje patke plivačice

Patka pupčanica (Anas aquerquedula) Zaranjanje pataka ronilica

Patke ronilice

Patka glavata (Aythia ferina)

Patka krunasta (Aythia fuhgula)

Osnovne karakteristike pataka ronilica

Sve ronilice spadaju u rod Aythya. Ronilice su za razliku od plivačica krupnije građe, težih

kostiju i snažne konstitucije. Tijelo im je zbijeno a noge postavljene više prema stražnjem

dijelu trupa tako da bez problema zaranjaju. Kod polijetanja s površine vode moraju uzeti

zalet. Hranu traže na vodi i ispod površine te na samom dnu. Smatra se da mogu zaroniti i do

4 metra dubine. Za razliku od plivačica patke ronilice nemaju izraženo krilno „zrcalo“već im

se na krilima može uočiti „krilna pruga“ bijele ili sive boje. Jaja često polažu u gnijezda drugih

pataka (parazitizam gniježđenja) a česta je pojava parenja među različitim vrstama koje ima

za posljedicu povećanje broja križanaca.

Predatori : lisice, lasice, kune bjelice, vodeni voluharice, jazavci, vidre, tvorovi, jastrebovi,

sokolovi, eje, lunje, orlovi štekavci, vrane, svrake, zmije.

Ishrana

Divlje patke jedu biljnu i animalnu hranu. Prosječno, obje vrste hrane zastupljene su u

jednakom omjeru, no tijekom godine taj se omjer mijenja ovisno o godišnjem dobu. U

proljeće prevladava biljna hrana. Porastom temperature povećava se udio životinjske hrane i

doseže 60-90% ukupne prehrane. Životinjska hrana sastoji se od kukaca, ličinki, račića,

mušica, mekušaca, punoglavaca, žaba, malih ribica i sl. U drugoj polovici ljeta ponovno

počinje prevladavati biljna prehrana koju čine sjemenke, dijelovi raznog bilja i male količine

animalne hrane. Zimi je izbor životinjske hrane vrlo oskudan pa se u tom periodu patke

pretežno hrane zelenim dijelovima vodenog bilja, sjemenkama i zimskim usjevima.

Divlja patka – gluhara(Anas platyrhyncos)


Gluhara je najkrupnija patka plivačica koja obitava u našim krajevima . Nazivaju je još i divlja

patka jer od nje potiče većina domaćih vrsta pataka. Dužina tijela oko 60 cm a raskriljena

mjeri: 80-100 cm. Odrasli patak teži od 0,9 do 1,4 kg dok su patke nešto lakše. Spolni

dimorfizam je dobro izražen.

Patak u svadbenom ruhu ima glavu i vrat sjajno zelene boje a na prijelazu vrata i tijela nalazi

se uska bijela ogrlica. Prsa su tamnosmeđa a donja strana im je svijetlosiva sa uočljivim

crnim i bijelim prugama. Prema repu boja prelazi u tamnu. Repna pera su crna s bijelim

vrhovima. Kljun im je žućkasto-zelen, s crnom kukicom na vrhu. I mužjak i ženka na krilima

imaju perje plavo ljubičaste boje tzv. "zrcalo ili ogledalo", obrubljeno s dvije bijele pruge.

Noge su narandžasto-crvene. Jesensko mitarenje oba spola događa se od rujna do studenog i

tada perje dobiva svadbeno ruho. Početkom travnja do kraja lipnja ponovno se mitare i

dobivaju ljetno ruho. Tada su oba spola slične zemljasto-smeđe boje. Ženka zadržava tu boju.

Način života

Tijekom većeg dijela godine žive u jatima a tijekom sezone parenja izdvajaju se u parove.

Nakon što završi sezona gniježđenja u gluhara se ponovo javlja socijalni nagon grupiranja te

se one okupljaju u jata i tako provode većinu vremena. Tijekom dana obično miruju a najviše

su aktivne prije izlaska i zalaska sunca. U to vrijeme se razbijaju u manja jata i prelijeću

okolinu u potrazi za hranom. Veoma su proždrljive i životni prostor koji im ne može osigurati

dovoljno hrane vrlo brzo napuštaju. Najpogodnija staništa su joj plitke stajaće vode. U

pogledu nadmorske visine također nije izbirljiva.

Razmnožavanje

Razmnožavanje započinje tijekom veljače a najintenzivnije je tijekom ožujka, a u travnju ili

svibnju ženka snese 8-15 žućkasto zelenkastih jaja na kojima sjedi ili inkubira 26-28 dana.



Parenje se redovito obavlja na vodi. Gnijezda gluhare prave na kopnu (u šašu, grmlju, šupljim

stablima, trstici, travi) i u blizini vode. Patke žive s pačićima do jeseni. U listopadu i

studenome udružuju se u jata i tako provode zimu. Dok su patke brižne majke mužjaci

napuštaju ženke još u doba gniježđenja ne pokazujući brigu za potomstvo. Pojava albinizma

prisutna je kod patke gluhare češće nego kod drugih vrsta pataka, zbog križanja s domaćim

patkama.

Divlja guska- glogovnjača (Anser fabalis)



Sve europske vrste gusaka spadaju u red ptica močvarica

(Anseriformes) te u veliku porodicu pataka, labudova i

gusaka (Anatidae). Dijelimo ih u dva osnovna roda s obzirom na boju perja sive guske ( rod

Anser) i crne guske (rod Branata). One su prave selice. U većem ili manjem broju ostaju u

našim krajevima tijekom zime a ljeti odlaze na sjever. Za razliku od pataka spolni dimorfizam

nije izražen. Žive u jednoženstvu.

Sve europske vrste gusaka spadaju u red ptica močvarica (Anseriformes) te u veliku porodicu

pataka, labudova i gusaka (Anatidae). Dijelimo ih u dva osnovna roda s obzirom na boju perja

sive guske ( rod Anser) i crne guske (rod Branata). One su prave selice. U većem ili manjem

broju ostaju u našim krajevima tijekom zime a ljeti odlaze na sjever. Za razliku od pataka

spolni dimorfizam nije izražen. Žive u jednoženstvu


Divlje guske su krupnije tjelesne građe. Odrasli primjerci mogu težiti od 2 do 4 kg. Osnovna

boja perja je siva, trbuh i prsa su nešto svjetlije boje a podrepak i trtica su bijeli. Tijelo joj je

poprečno isprugano. Kljun je u korijenu taman a od sredine prema vrhu je narandžastocrven.

Vrat je u tanji nego kod ostalih gusaka. Mladi se od odraslih razlikuju po riđim i užim

obrubima pera na leđima i pokrilju. Donje perje je vrlo mekano i gusto. Noge su blago

ružičaste boje i smještene po sredini tijela, na nogama imaju plivaće kožice. Raskriljena mjeri

140 - 175 cm.

Način života

Kao i ostale guske spadaju u selice, kod nas redovito zimuju. Uglavnom ih nalazimo uz velike

vodene površine, vlažne livade i pašnjake. Jata znaju brojati i preko 100 kljunova.

Guske veći dio života provedu na kopnu, a pojedine vrste znaju doći i na drveće. Plivaju

slabije i sporije od pataka i labudova. Mlade guske u slučaju opasnosti mogu duboko zaroniti.

Dobri su letači i s lakoćom prevaljuju velike udaljenosti. Tijekom seobe u letu stvaraju

klinastu formaciju. Mužjak iskazuje ženki nepokolebljivu vjernost, odanost. Mužjak pomaže

guščićima, kao vodič i čuvar obitelji. Guske su isključivo biljojedi. Pomoću svog tvrdog kljuna

oštrih bridova kidaju travu i različite žitarice, zelje i drugo lisnato bilje, gule koru s mladog

drveća, trgaju lišće, jagode, grožđe, mahune, zabadaju kljun u plitkim vodama tržeći u njima

vodene biljke. Često tvore zajednička jata sa zaštićenom i ugroženom malom i sivom

guskom.

Razmnožavanje

Sezona parenja divlje guske je početkom proljeća tako da sezona gniježđenja započinje

krajem svibnja i proteže se na lipanj. Gnijezdi se na skrovitim mjestima u visokoj travi i

grmlju u blizini vode. Ženka snese 8 do 12 kremastih jaja prosječne mase 150 do 180 grama

na kojima sjedi 27 do 29 dana. Mužjaci nikad ne sjede na jajima ali vode brigu o potomstvu.

Predatori: sve krupne i sitne zvijeri i ptice grabljivice

LITERATURA:

Alojzije Frković (2002): Smeđi medvjed, Lovački savez Primorsko - Goranske županije, Rijeka.

Grupa autora (2005) : Plan upravljanja vukom u Hrvatskoj, Zagreb.

Zakonski i podzakonski akti u BiH.

Z. Janicki, A. Slavica, D. Konjević, K. Severin (2005): Zoologija divljači, Zavod za biologiju,

patologiju i uzgoj divljači, Veterinarski fakultet Zagreb.

Z. Mustapić i suradnici (2004): Lovstvo, Hrvatski lovački savez, Zagreb.

Lučić, I. (2006): Gospodarenje velikim zvijerima, Hoop. Lovački i kinološki savez HB, Mostar,

24.

Grupa autora (2006.): Ugrožene vrste divljači u Bosni i Hercegovini, Banja Luka

www.Google.ba

divljaČ Šumsko gospodarskog podruČja „ kupreŠko“ · vuk je društvena životinja i živi u...

Documents