Utorak | 07. srpnja 2009. | 21 sat | Trg sv. Marka

zagrebačke ljetne večeri '09

GaeTano DonizeTTi

Don PaSQUaLe komična opera u tri činalibreto Giovanni RUffini

oRCHeSTRa DeLLa SoCieTÀ fiLaRMoniaCoRo DeL fRiULi venezia GiULiafvG BaLLeT CoMPanYorganizzazione impresa Lirica Cav. Raffaele Guerra dirigent i umjetnički ravnatelj aLfReDo BaRCHiredatelj fRanCeSCo BeLLoTTo

Norina DanieLa DeGennaRo Ernesto fRanCeSCo PaoLo Panni Don Pasquale eUGenio LeGGiaDRi GaLLani doktor Malatesta MaSSiMiLiano fiCHeRa bilježnik BaDÍ SCaRPa

zborovotkinja / fabiana norokoreografkinja / nicoleta iosifescuscenograf / Michele Ugo Galliussikostimografkinja / emmanuela Cossarasistentica kostimografkinje / anna vidoniglazbeno scenska direkcija / Daniele zanettovichtehnički direktor / Gianni Stefaninisuradnici na predstavi / alberto antonel, Ciuch vilem, Simone Sant, Juan Porto, Giulia D’andrea, Matteo ziraldo, Daniela Terranovatajnica produkcije / federica Giuliani

�

gaetano donizettiDon PaSQUaLeKomična opera u tri činalibreto: Giovanni Ruffini (1807. – 1881.)

Prva izvedba: 3. siječnja 1843. u Parizu Uloge:Don Pasquale – basDoktor Malatesta – baritonernesto, nećak Don Pasqualea – tenornorina – sopranBilježnik – tenorSlužinčad u kući don Pasqualea.

Radnja se odigrava u Rimu, krajem 18. stoljeća.

KomentarDon Pasquale najzrelije je i glazbeno najizvornije Donizettijevo djelo, briljantna komična opera reljefno ocrtanih karaktera i spretno razvijenih situacija. Osim što je južnjački poletna i puna temperamenta, te neobično bogata melodičkom invencijom, glazba u Don Pasqualeu duboko je saživljena s tekstom i likovima; opera obiluje izvrsnim glazbenim točkama, među kojima se ističe velika koketna arija i duet Norine s Malatestom, arija tenora, te briozni zbor ukućana u posljednjem činu.

Sadržaj1. čin: Bogati stari neženja Don Pasquale odlučio je oženiti se, iako njegov siromašni nećak ernesto čeka stričevo nasljedstvo da bi se mogao vjenčati s lijepom norinom. Don Pasquale zatražio je pomoć doktora Malateste, koji želi pomoći ernestu. Malatesta pridobije za svoj plan norinu: predstavit će je starcu kao svoju sestru i sklopiti između njih lažni vjenčani ugovor. njen je zadatak da bračnim terorom odvrati Don Pasqualea od pomisli na brak.

�

2. čin: Pasquale se odmah zagrijao za skromnu djevojku koju mu je Malatesta doveo za zaručnicu i odlučio potpisati ženidbeni ugovor. ne znajući za zavjeru, potpisuje ga dok je ernesto uvjeren da su ga zaručnica i prijatelj izdali. no, tada saznaje za njihov plan; i zaista, tek što se potpis osušio, norina se od skromne djevojke pretvara u kućnog tiranina: Don Pasquale treba odmah za nju prirediti bogatu svečanost! nesretni starac prekasno shvaća u što je upao.

3. čin: izdaci mlade žene doveli su Don Pasqualea u očaj, to više, što se ona uopće ne želi s njim družiti. Kad joj ono to predbaci, ona mu odvraća vrućom zaušnicom i podmeće mu pismo iz kojeg starac saznaje da ga žena vara s njegovim vlastitim nećakom. Ljutit želi ih iz-nenaditi na ljubavnom sastanku, ali se iznenadi sam kad sazna da je brak bio samo prividan. Sretan zbog takvog ishoda, Don Pasquale rado pristaje na brak ernesta i norine, potpuno izliječen od svojih ženidbenih namjera.

(prema: Nenad Turkalj: 100 opera, Stvarnost 1965.)

�

alfredo barchi diplomirao je obou u klasi Gina Siviere i dirigiranje u klasi Gianfranca Masinija na Konzer-vatoriju Jacopo Tomadini u Udinama, na kojem od 1989. godine vodi ko-legij orkestralnih vježbi. Kao student oboe osvojio je nekoliko nagrada na međunarodnim natjecanjima, pa ipak se, nakon dirigentskog usavršavanja kod mo. alceja Galliera u Bresciji, potpuno posvećuje dirigiranju. Kao dirigent debitirao je 1984. u Teatro dell’aquila u fermu ravnajući izved-

bom Mozartovog Requiema. od 1991. do 1996. bio je umjetnički ravnatelj i šef dirigent filharmonijskog orkestra iz Udina. U tom je razdoblju s orkestrom izveo najveća djela sim-fonijske glazbe, a često i pratio istaknute vokalne umjetnike kao što su B. Prior, L. Mazzaria, L. D’intino, B. Giaiotti, a. Mariotti, M. Pecile i drugi. Snima za Bongiovanni i Stradivarius. alfredo Barchi jedan je od osnivača udruge »Società filarmonia«, njezin umjetnički ravnatelj te idejni nositelj i izvršitelj svih koncertnih projekata koje Udruga priređuje i organizira. osnovna ideja s kojom mo. Barchi utemeljuje ansambl ORCHESTRA DELLA SOCIETÀ FILARMONIA jest promicanje glazbene kulture i koncerata visokog umjetničkog pro-fila spajajući različita glazbena iskustva i umjetničke kompetencije. Glazbenici koji djeluju u najvećim talijanskim orkestrima pridružuju se ovdje prilično elastičnoj formaciji i tako jamče visoku izvedbenu razinu te stvaraju uvjete za promidžbu novih talenata bilo kao solis-ta bilo kao članova velikog orkestra ili instrumentalnih sastava.

Società filarmonia održala je niz koncerata od iznimne važnosti među kojima valja spome-nuti inauguracijski koncert u okviru službenog programa Udine d’estate 1998. te koncerte u Udinama za fai - fondo per l’ambiente italiano. U 1999. i 2001. alfredo Barchi diri-girao je ciklus Mozartovih koncerata i simfonija u Udinama i Parmi pod pokroviteljstvom Međunarodne fondacije salcburškog Mozarteuma. Godine 2000. mo. Barchi pokrenuo je kulturni projekt »Glazba za friuli« koji obuhvaća istraživanje arhivske građe, prijepise, iz-vedbe, ali i praizvedbe glazbe simfonijskog i vokalno – instrumentalnog repertoara friulijan-skih, julijanskih i istrijanskih autora. U okviru projekta održani su koncerti u Teatro nuovo Giovanni u Udinama, susreti u Teatro adelaide Ristori u Cividaleu del friuli, u mnogim sakralnim objektima kao i velikoj dvorani Mozarteuma u Salzburgu. Tim su projektom obuhvaćene mnoge zaboravljene notne stranice najpoznatijih skladatelja pokrajine friuli venezia Giulia te učinjen velik korak naprijed u aktualizaciji teme kulture i umjetnosti 19. i 20. stoljeća u friuliju. Uz sve navedeno valja dodati i koncertni hommage Giuseppeu verdiju u povodu stogodišnjice smrti s nizom održanih koncerata u čitavoj pokrajini. Go-

�

dine 2005. alfredo Barchi i Società filharmonia pokreću projekt Putujuće opere pa Ros-sinijevog Seviljskog brijača izvode na šest trgova u gradovima pokrajine friuli venezia Giulia. Sljedećih godina u okviru istog projekta na programu su Mascagnijeva Cavalleria Rusticana, Donizettijev Ljubavni napitak, Rossinijeva Pepeljuga i konačno, 2009. godine, Don Pasquale s kojim mo Barchi i brojni glazbeni umjetnici Società filarmonia, izlazeći iz regionalnih okvira, dolaze u zagreb.

coro del friuli venezia giulia osnovan je 2001. godine. zajedno s L’orchestra sinfonica del friuli venezia Giulia održao je mnoge koncerte u pokrajni fri-uli venezia Giulia, te brojna gos-tovanja u Rimu i Beču. zajedno s orkestrom snimili su četiri CD-a (zborove iz verdijevih opera, Mo-zartov Requiem, Beethovenovu IX. simfoniju te sakralna djela mladog Mozarta). Koncertirali

su uz Barokni mađarski orkestar Capella Savaria, ensemble L´aura Soave, Junge Philhar-monie Wien, Società filarmonia itd. Surađujući s džezistima kao što su Kenny Wheeler, John Surman, John Taylor, Markus Stockhausen, zbor je imao priliku eksperimentirati s novim izričajnim oblicima. značajna je i suradnja s glazbenicima kao što su andrea Bocelli, edoardo De angelis i Tosca. zbor je surađivao s mnogim dirigentima, a ističe se suradnja i prijateljstvo s mo. Gustavom Leonhardtom u izvedbi ciklusa Bachovih kantata. zbor od osnutka vodi Cristiano Dell’Oste koji pripremi oko 25 koncerata u sezoni. za izvedbu opere Don Pasquale zbor je priredila fabiana noro.

ansambl fvg new space ballet company utemeljen je 2004. godine. Članovi su mu talentirani plesači različitih nacionalnosti koji djeluju na području pokrajine friuli venazia Giulia, kako s područja klasičnog tako i suvremenog plesa koje odlikuju iznimne tehničke vještine i istančan umjetnički senzibilitet. Umjetnička ravnateljica ansambla i koreografkinja je nicoleta iosifescu, umjetnica velikog iskustva primabalerine opere u Bukureštu. ansambl je gostovao u kazalištima u Udinama, Goriziji, Pordenoneu, Casarsa della Delizia, zoppoli, Macerati i mnogim drugim mjestima u furlaniji Julijskoj krajini, kao i u Portorožu te Kopru. Gostovali su i u Casa de Cultura a municipiaului u rumunjskom Sibiuu, glavnom gradu kulture za 2007. godinu, u okviru proslave ulaska Rumunjske u eu-ropsku Uniju. Godine 2008. i početkom 2009. gostovali su s dvije predstave u nacionalnoj operi u Bukureštu i u nacionalnom opernom i baletnom kazalištu u Konstanci. U pripremi je izvedba baleta Coppelia prema koreografiji f. Maatescua.

�

francesco bellotto, redatelj – nakon diplome iz muzikologije i desetogodišnjeg iskustva u kazališnoj sredini, godine 1991. pobjeđuje na državnom natjecanju Laboratorio Lirico u alessandriji kao asistent redatelja u Mozartovoj La finta giardiniera. Počinje surađivati s istak-nutim redateljima među kojima su filippo Crivelli i Ugo Gregoretti. U drugoj polovici devedesetih potpisuje svoje prve predstave, među kojima su Ljubavni napitak (S. Pel-legrino, 1996.), Don Pasquale (S. Pellegrino, 1997.), Rita (Bergamo, slavljenička sezona Teatra Donizetti, 1998.) te La prova di un’opera seria (Udine, 1999.). od 2000. godine sve intenzivnije radi u više talijanskih opernih kazališta. od 2003. do 2008. godine bavi se režijom različitih pred-stava. ističu se Rossinijeva Mala Pepeljuga (2003. Piacenza;

2005. venecija, Teatro Malibran za zakladu Teatro La fenice; 2008. Bergamo), Haydnova Pjevačica (venecija), Mayrova Che originali (venezija, prva suvremena izvedba), Gianni Pos-sijev Canterville Ghost Party (praizvedba, Piacenza, 2004.), Bastiene i Bastienne (venecija, 2005.), Monster’s Gallery (praizvedba, Trento, festival Musica ‘900), Der Schauspieldirektor (jednočinka temeljena na Cimarosinim i Mozartovim djelima), Mozartov Don Giovanni (venezia) i Cavalleria rusticana (Udine). Potpisuje režiju za predstave važnih tradicijskih kazališta i lirsko-simfonijskih zaklada. zajedno s Danieleom Cortesijem autor je glazbene komedije Nemorino, tenor i lutak za gudački kvartet, glasovir, tenor i tradicionalne lutke. Bellotto se, također, intezivno bavi znanstvenim muzikološkim radom. Priredio je brojne monografije i zbirke muzikoloških eseja kojima su najčešće izdavači najvažnija tradicijska kazališta i lirske talijanske zaklade. Članke i eseje objavljuju mu brojni talijanski i strani specijalizirani časopisi. Predaje teoriju i tehniku glazbenog kazališta na Konzervatoriju u veneciji, zatim kazališnu režiju na specijalističkom studiju muzikologije na Sveučilištu u Cremoni. od 1997. zamjenik je ravnatelja zaklade Donizetti iz Bergama. na prijedlog Ministarstva za kulturu i umjetnost član je znanstvenog vijeća za objavu kritičkih izdanja opera Geatana Donizettija. Umjetnički je ravnatelj Teatra Donizetti iz Bergama i jedan od osnivača Bergamo Musica festival Gaetano Donizetti.

nicoleta iosifescu, koreografkinja – godine 1963. završava studij na Plesnoj akade-miji nacionalne opere u Bukureštu, učeći kod svjetski poznatih umjetnika kao što su Roma-novsky, Umrihin, Ross i mnogi drugi. Godine 1964. postaje članicom baletnog ansambla nacionalne opere u Bukureštu, 1966. osvaja prvu nagradu na Državnom natjecanju u plesu za mlade rumunjske talente, a od 1968. do 1985. prvakinja je nacionalne opere u Bukureštu gdje pleše solističke uloge u baletima Labuđe jezero, Trnoružica, Giselle, Don Quijote, Cop-pelia, Trorogi šešir, i mnogim drugima. U istom razdoblju s matičnom kazališnom kućom gostuje u italiji, francuskoj, njemačkoj, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Libanonu, Mek-

�

siku, Kubi, Luksemburgu, Švicarskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Ju-goslaviji i SSSR-u. od 1986. radi kao nastavnik plesa i koreograf u Piccolo Teatro della Città di Udine. Kasnije njezinu suradnju u svojstvu umjetničkog ravnatelja traže i druge važne plesne škole u pokrajini friuli venezia Giulia. Mnoge od njezinih učenica dobivaju priz-nanja i nagrade na državnim i međunarodnim plesnim natjecanjima. od 1990. sudjeluje u radu ocjenjivačkih sudova plesnih natjecanja. od 2000. godine umjetnička je ravnateljica Slobodnog plesnog sveučilišta (Libera Università di Danza) i kazališta u Mantovi. od 2004. umjetnička je ravnateljica i baletna majstorica fvG new Space Ballet Company.

daniela degennaro (Norina) – dvadeset petogodišnja sopranistica iz Puglie započela je studij pjevanja 2003. godine na Konzervatoriju n. Piccinni u Bariju u klasi francesca zinga-riella. Usavršavala se kod istaknutih vokalnih umjetnika među kojima su K. Ricciarelli i e. Palacio. Pohađala je specijalistički poslijediplomski studij glazbenog kazališta na Konzervato-riju T. Schipa u Lecceu. Godine 2005. osvaja prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača f. Tagliavini u austriji. na poziv kazališta D. alighieri u Ravenni debitira u ulozi Julije u Capuletijevima i Montecchijevima v. Bellinija. Godine 2006. s ensemble Mediterranèe kojeg čine poznati talijanski glazbenici snima svjetsku praizvedbu arije Napoli An-tica prema napjevima iz 19. st. skladatelja Raffaelea Gervasia za izdavača DaD Records. Godine 2007. tumači uloge Donne

anne i zerline u Mozartovom Don Giovanniju u apuliji, Bazilikati i Toskani. iste godine osvaja drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju Mario Lanza u Molizeu. Godine 2008. održava recital u Dubrovniku s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te koncert u okviru festivala emilia Romagna u suradnji s mo. Pierluigijem Camicijem. Tijekom 2009. pjeva ulogu adine u Ljubavnom napitku G. Donizettija za ente Tuscia opera festival u viterbu te ulogu Micaele u Bizetovoj Carmen u nacionalnom kazalištu u Craiovi u Rumunjskoj.

francesco paolo panni (Ernesto, nećak Don Pasqualea) – studirao je pjevanje na Konzervatoriju G. Rossini u Pesaru. Dobitnik je brojnih nagrada na domaćim i inozemnim međunarodnim pjevačkim natjecanjima. Debitirao je 1993. godine u Teatro Umaitaria u produkciji Paisiellove La Bella Mol-inara koju su potpisivale matična kuća te milanska Scala. Uslijedile su brojne vodeće uloge u operama kao što su Mozartov Don Giovanni, Rossinijev Il Barbiere di Siviglia, Donizettijeve L’Elisir d’Amore,

�

Don Pasquale, Lucia di Lammermoor i Rita, verdijeve La Traviata i Rigoletto, Puccinijeva La Bohème, Giordanov Il Re (na 24. festivalu di Martina franca, snimka za Dynamic 2001.) te Gomesov Il Guarany (Teatro Municipal di Sao Paolo, Brazil). Uz iznimno širok operni repertoar francesco Paolo Panni njeguje i koncertnu aktivnost. Pjeva kao solist u orffovoj Carmini Burani (Teatro Regio di Torino), Mascagnijevoj Messa di Gloria (auditorium Rai di Torino) te operetne uloge. ostvario je brojne televizijske snimke za Rai Tre i Rai Uno, te nosače zvuka za BMG Ricordi, Mizar Records i Dynamic. U ožujku 2007. pjevao je u verdi-jevoj La Traviata u operi u Rimu pod ravnanjem G. Gelmettija u režiji f. zeffirelija. održao je brojne koncerte po Japanu (Tokio, osaka, Kyoto, nagoya), u Sjedinjenim Državama (Carnegie Hall, new York) kao i niz koncerata po italiji u suradnji sa sopranisticom Katiom Ricciarelli.

eugenio leggiadri gallani (Don Pasquale) – učio je pjevanje kod Cecilije fusco i usavršavao se kod elene Bag-giore, Katie Ricciarelli, Raine Kabaivanske i Luciane Serra. nakon nastupa na Državnoj televiziji u Ulanbatoru (Mon-golija) u okviru Tjedna talijanske glazbe, debitirao je 1995. u Tarragoni kao Colline u operi Bohème, započevši tako bril-jantnu karijeru kao gost velikih kazališta te međunarodnih opernih manifestacija, među kojima i iii. festivala d’art Lirique u neveru (francuska). Gostovao je u Figarovom piru u Tirani te u Madame Butterfly u valenciji. otpjevao je ulogu zigmunda u opereti Kod bijelog konjića u kazalištima u adriji, Rovigu i Bassanu del Grappa (italija), nastupio u Teatru verdi u Trstu u okviru festivala operete. Kao Dul-

camaro u Ljubavnom napitku, alidore u Rossinijevoj Pepeljuzi gostovao je u kazalištima u San Gallenu, u Toloneu i istanbulu, a kao Blansaca u Svilenim ljestvama u kazalištima u Manchesteru, Hannoveru i Sierreu. Bio je angažiran u različitim opernim izvedbama u kazalištima u Lecceu, Piacenzi, Comu, Salernu, u kazalištima novare, Lucce i Bergama. U lipnju 2004. pjevao je pod ravnanjem mo. Donata Renzettija u Teatru odeon erode attico u ateni, u operi Pinokijeve avanture koja je predstavljala italiju u okviru kulturnih događanja u olimpijskoj godini. intenzivno koncertira u italiji i šire. Priređuje brojne re-citale u Petrogradu, Malagi, napulju, Bariju, Rimu, firenci, Pisi, Torinu, Milanu, Trevisu i Lecceu. ostvaruje uspješnu suradnju s Udrugom Società filarmonia di Udine za koju je, pod ravnanjem maestra alfreda Barchija, interpretirao uloge don Bartola u Seviljskom brijaču i don Magnifica u Pepeljuzi. Snima za Talijansku radioteleviziju i za naxos.

massimiliano fichera (Doktor Malatesta) – započinje studij pjevanja kod istaknute vokalne umjetnice Cecilije fusco, a diplomu stječe u dobi od 22 godine na Konzeravatoriju G. Tartini u Trstu. Dobitnik je brojnih nagrada na natjecanjima za pjevače među kojima se

�

ističe zlatna medalja na viotti natjecanju (1994.), na Premio M° ettore Campogalliani (1991), na natjecanju voci verdiane u Bussetu (1997) koje mu je omogućilo odlazak na japanske glazbene pozornice. Godine 2002. bio je apsolutni pobjednik međunarodnih natjecanja Giuseppe di Stefano te Tito Gobbi gdje je proglašen najboljim baritonom. iste godine osvojio je prvu nagradu na 1. pjevačkom natjecanju sakralne glazbe u Rimu. Pjevao je brojne glavne uloge opernog repertoara, a ističu se opere Le Nozze di Figaro, I Puritani, La Traviata, Il Trovatore, Rigoletto, Ernani, La Bohème, Il Barbiere di Siviglia, Carmen, Lucia di Lammermoor, Don Pasquale, La Romanziera, Pagliacci, Turandot, Cavalleria Rusticana, Le Villi, Madama Butterfly, Simon Boccanegra, I Vespri Siciliani, Manon Lescaut, Fedora, Il Marchese di Roccaverdina, Carmina Burana. Rado

je viđen gost mnogih opernih kuća u italiji (Rim, Pesaro, Torino, Savona, Brescia, Bari, Cosenza, Torre del lago, Rovigo, Piacenza, fano, Geneve) te u Portugalu, Španjolskoj, fran-cuskoj, njemačkoj, Koreji i Japanu. ostvario je brojne snimke opernih uloga za talijanske diskografske kuće. Surađivao je s istaknutim glazbenicima kao što su andrea Bocelli, Cecilia Gasdia, Maria Dragoni, vincenzo La Scola, nicola Martinucci, Barbara Hendricks, Renato Bruson te Katia Ricciarelli.

badí scarpa (Bilježnik) – studirao je violinu na Konzerva-toriju G. Tartini u Trstu, dok se trenutno usavršava u pjevanju kod tenora Beniamina Priora. Redovito surađuje sa zborom del friuli venezia Giulia i sudjeluje u njihovim produkcijama među kojima se ističu Cavalleria Rusticana i Ljubavni na-pitak te Lucia di Lammermoor pod ravnanjem mo. Barchija. Sudjeluje u izvedbama Mozartovih, Schubertovih i Bachovih misa. održao je brojne koncerte na području pokrajine friuli venezia Giulia.

fabiana noro, zborovotkinja – diplomirala je glasovir na Konzervatoriju J. Tomadini u Udinama kod prof. Umberta Tracanellija gdje je pohađala i tečajeve kompozicije (Dan-iele zanettovich) i zborskog dirigiranja (mo. annibale Cetrangolo). Usavršavala se kod G. Kirschnera, P. eidenbenza i o. Contardoa. Kao zborovođa surađivala je u brojnim opernim i simfonijskim produkcijama ente Lirico »Pierluigi da Palestrina« u Cagliariju te u oper-noj sezoni u Udinama (Carmen, La Bohème, i Pescatori di Perle, La Forza del Destino, Don Pasquale i dr.). Dirigirala je mnogim zborovima među kojima i Komornim zborom Diapa-son s kojim je osvojila prvu nagradu (nagrada »iznimnosti«) na Međunarodnom natjecanju

10

u koralnom pjevanju C. a. Seghizzi. S istim zborom nastupala je i s orkestrom HRT-a . od siječnja 2003. godine ravnateljica je Polifonog zbora Ruda s kojima nastupa diljem europe te u Sjedinjenim američkim Državama, argentini, Mongoliji, filipinima i dr. te osvaja brojne nagrade na priznatim međunarodnim natjecanjima. Ujedno nastupa i koncertno kao pratnja istaknutim pjevačima među kojima su B. Giaiotti, a. Mariotto, v. Bello i dr. za umjetnička dostignuća primila je nagradu Moret d’aut, najprestižniju nagradu furlanije – Julijske krajine koju dodjeljuje ocjenjivački sud kojeg čine novinari i glazbeni kritičari.

emmanuela cossar, kostimografkinja - rođena u Palmanovi 1978., stekla je zvanje suradnika za modu 1997. u institutu Raimondo d´aronco u Gemoni del friuli. Potom je primljena na studij Projektiranje mode – specijalizacija kazališni kostimi na Sveučilištu u firenci. za vrijeme studija sudjelovala je u realizaciji dviju revija, izlažući vlastite kostime prema renesansnim modelima na Mostra dell´artigianato u firenci (fortezza da basso). Go-dina 1999. i 2000. sudjelovala je u glavnom gradu Toscane u realizaciji šminke i kostima za predstave San ljetne noći i Striga. Godine 2002. diplomirala je s najvišim ocjenama obranivši multimedijalni diplomski rad (kostimi, tekstovi i video uradci) pod naslovom Rock kostimi na naslovnicama ploča od 60-ih do 80-ih godina / Il costume rock nelle copertine dei dischi dagli anni ’60 agli anni ‘80. Godine 2003. kreira kostime za Otella Giuseppea verdija redatelja Paola Bosisija, kojih su nacrti bili izloženi u Teatro delle erbe u Milanu. Godina 2004. i 2005. radila je u poduzeću Jato iz San Lazzara di Savena koje se bavi vezenjem u visokoj modi. Godine 2006. u Udinama kreira i realizira kostime za predstavu Tajna trinaestog mjeseca, a u jesen iste godine radi kao asistentica kostimografa u Državnom kazalištu u Klagenfurtu. ondje radi na postavi opere Ljubavni napitak Gaetana Donizettija redateljice valentine Simeonove. Suradnju sa Società filarmonia u Udinama počinje 2007. godine. za njih je kreirala kostime za operu Ljubavni napitak u okviru projekta Putujuće opere te u 2009. za Don Pasqualea.

11

gaetano donizetti (Bergamo, 29. studenog 1797. – Bergamo, 8. travnja 1848.), pripada, uz vincenza Bellinija i Gioacchina Rossinija, razdoblju rane talijanske operne ro-mantike. Bellini je s 34 godine života otišao 13 godina prije njega, Rossini ga je nadživio puna dva desetljeća, a ipak se, us-prkos svim mogućim autorskim razlikama, njih trojica sma-traju predstavnicima specifičnog žanra glazbenog kazališta, odnosno vokalnog opernog sloga poznatog kao rani bel-canto. Svu trojicu odlikuje zajednička osobina bogomdanih melodičara, ali ih razlikuje smisao za dramsko oblikovanje, profiliranje likova i odabir tematskih predložaka. Bellini je u osnovi lirik, Donizetti u svojim velikim »ozbiljnim« op-erama naglašeno sklon dramatici tragičnih ženskih likova, a Rossini je među njima najveći majstor orkestra. U susret

zrelom i kasnom romantizmu tri majstora, svaki na svoj način, pripravljaju teren dolazećem opernom kralju Giuseppeu verdiju koji će od njih baštiniti ono najbolje i dovesti talijansku operu do nikad premašenih vrhunaca. Donizetti će se s dvojicom kolega iz epohe susresti i u dva dirljiva slučaja: 1835. posvećuje svoj Requiem uspomeni netom preminulom Belliniju, 1842. dirigira u Bologni prvu talijansku izvedbu Rossinijeve Stabat Mater.U pismu libretistu Saccheru, Donizetti kaže: »znaš li moje geslo? Brzo! Možda je dostojno prijekora, ali sve dobro što sam učinio – učinio sam na brzinu…«.

Tako je »na brzinu« u samo tri desetljeća nastao golem opus od 568 brojeva u kojem je 70 dovršenih opera, 29 kantata, 15 simfonija, više od 80 skladbi komorne glazbe, dvjestotinjak pjesama…, koji scenski život započinje 1818. s operom semiseriom Enrico di Borgogna, a završava s velikom operom Dom Sébastien, roi de Portugal 1843. godine. između ovih dvaju djela Donizetti će nanizati uspješnice kao što su Anna Bolena, Ljubavni napitak, Lucrezia Borgia, Maria Stuart, Lucia di Lammermoor, Roberto Devereux, Kći pukovnije, Favoritkinja, Don Pasquale i Linda di Chamounix, koje su se manje ili više zadržale u repertoaru.

nakon godina provedenih u domovini u kojoj doživljava i neprilike sa cenzorom zbog opere Poliuta, Donizetti zasluženu slavu dobiva u Parizu u kojem živi do 1847. godine kada ga neizlječivo bolesnog, poremećena uma i paraliziranog dovode u rodni Bergamo gdje umire u petom desetljeću života.

Jagoda Martinčević

1�

Uvod u operu

Don Pasquale, koji je prvi put uprizoren u Thèâtre italien u Parizu 3. siječnja 1843., posljed-nja je u dugačkom nizu komičnih opera (opera buffa) koje je skladao Donizetti; ona pred-stavlja vrhunac ne samo njegove umjetničke faze, nego i njegovog života prije raspada koji će nedugo zatim uslijediti zbog neumoljive i nezaustavljive bolesti. Skladateljeve komične ope-re nose stilističke utjecaje i tendencije različitog podrijetla. Donizetti se zapravo, inspirirao žanrovima kao što su farsa i tradicionalna komična opera kojima je suvereno vladao s veli-kim smislom za scenu. Don Pasquale predstavlja uspješan spoj svih prethodnih iskustava. To je salonska i građanska opera smještena u rimski prostor, temeljena na talijanskoj i Cimaro-sinoj tradiciji, u kojoj se tihe i postojane navike stare zemljoposjedničke aristokracije koju predstavlja Don Pasquale, sukobljuju s novim mentalitom stvorenim logikom konzum-erstva, predstavljenim kroz lik norine, pomalo cinične djevojke, koju krasi dinamičnost i odlučnost u postizanju vlastitih ciljeva. ova opera predstavlja odredište talijanske komične tradicije te, istodobno, njezino nadilaženje. ona s jedne strane preuzima neke stileme i tipičan obrazac commedie dell’arte, dok s druge strane usvaja nova rješenja i postaje moder-nom operom, posve jedinstvenom, u kojoj komičnost skoro pa dostiže tragediju.

Ugovor za izvođenje Don Pasqualea Donizetti je potpisao po povratku u Pariz iz napulja 27. rujna 1842. godine. Skladatelj je direktno sudjelovao u izboru teksta i sadržaja opere, namećući svojem libretistu Giovanniju Ruffiniju - »književniku uglađenog podrijetla«, đenoveškom mazzinijevskom pristaši, u progonstvu u Parizu – ponovnu adaptaciju tek-sta što ga je angelo anelli bio priredio nekoliko godina ranije za Ser Marcantonio Stefana Pavesija (Milano, Teatro alla Scala, 1810.). Skladatelj je izabrao komediju razmišljajući o izvođačima koji će je interpretirati. Donizettijeve su namjere bile da novim libretom omogući glavnim pjevačima Thèâtre italien u Parizu da pokažu vlastite pjevačke i izvođačke sposobnosti. Radilo se o tzv. »kvartetu puritanaca«, četvorki vrsnih izvođača koji su u istom kazalištu dugi niz godina izvodili Bellinijeve »Puritance«, vrlo uspješnu operu uprizorenu 1835. godine. Rok nametnut ugovorom, funkcionalnost scenske postave koja je zahtijevala brz i koncizan rez naručene opere, prisilili su Donizettija da se umiješa u Ruffinijev rad. ovaj vješt književnik, ali neiskusan libretist, požalio se nato sljedećim riječima: »[Donizetti] će me uništiti, uklanjajući svojim hirovitim rezanjem dva stiha ovdje, tri tamo, to malo logične povezanosti koju sam savladao kako bih je stavio u svoja djela…«. S obzirom na jednostavnost radnje i očiglednost događanja koja se odvija u klasičnom jedinstvu vremena i prostora, apsolutno nije bilo potrebno tražiti pod svaku cijenu logičnu dosljednost i origi-nalnost u tekstu u kojem je svaki element otpočetka bio jasno prepoznatljiv. originalnost se trebala postići glazbenim odabirom, a Donizetti je znao čarobno prilagoditi poetičko-dramske konvencije vlastitim skladateljskim sklonostima. neprestana upadanja i tiransko ponašanje skladatelja (ili bolje rečeno koautora) prema libretistu, doveli su do toga da je potonji odbio pojavljivanje vlastitog imena na tiskanim izdanjima libreta i partiture. Dugo

1�

1�

je vremena, više od jednog stoljeća, njegov pravi identitet ustvari ostao skriven iza inicijala a. M. što su pripadali Micheleu accursiju, tajniku i menadžeru autora glazbe.

Donizetti se hvalio da je svoju operu skladao u svega jedanaest dana. Potpuno je prihvatljivo da je u navedenom razdoblju mogao skicirati cijelu operu u skladu sa svojim radnim navikama prema kojima je najprije pisao vokalne dionice s kratkim smjernicama za pratnju i harmoniju, a zatim ih postupno dovršavao. Može se pak pretpostaviti, da je otpočetka suradnje s libretistom do izmjena i posljednjih popravaka unesenih za vrijeme proba, skladanje opere Donizettija zaokupilo otprilike tri mjeseca.

Premijera opere u izvedbi vrsnih izvođača, a bili su to bas Luigi Lablache (Don Pasquale), sopran Giulia Grisi (norina), bariton antonio Tamburini (doktor Malatesta) i tenor Giovanni dei Marchesi di Candia (ernesto) doživjela je veliki uspjeh.

Luigi Lablache, rođen u napulju 1794., bio je jedan od najvećih pjevača 19. stoljeća. Debitirao je u Palermu kao Pavesijev Ser Marcantonio, operi skladanoj u komičnom dijalektalnom izričaju (buffo napoletano). za vrijeme svoje karijere bio

je u Milanu, u Teatro alla Scala, gdje je interpretirao različite rossinijevske uloge. godine 1823. dolazi u Beč gdje upoznaje Schuberta i dolazi u doticaj s Mozartovom, Weberovom i Beethovenovom glazbom; na Beethovenovom ispraćaju otpjevao je basovsku dionicu u Mozartovom Requiemu. nakon toga, tridesetih se godina smjestio u Parizu. Lablache, koji je bio jedan od prvih velikih verdijanskih interpretatora, isticao se u komičnim i u ozbiljnim ulogama. njegov vokalni registar sezao je od dubokog »g« do visokog »e«. Glas, premda lišen izvanrednog opsega, bio je specifičan zbog sjaja, snage i homogenosti cijelog registra. osim toga s pet ili šest nota vladao je u falsetu pa se s njima »poigravao« u komičnim scenama.

antonio Tamburini, rođen u faenzi 1800., bio je basso cantante, što je u Donizettijevo vrijeme karakteriziralo vokal baritona. Uloga doktora Malateste zahtijeva baritono brillante u kojoj se pjevni dijelovi (kao što je na primjer romanca Bella siccome un angelo) izmjenjuju s govornim dijelovima te dijelovima brzih pasaža u visokim registrima. Tamburini koji više

1�

nije bio mlad, požalio se Donizettiju zbog prilično zahtjevne uloge koju mu je dodijelio.

Giulia Grisi, rođena u Milanu 1811., bila je učenica Giuditte Pasta. Debitirala je u Scali 1831. Sljedeće godine stigla je u Pariz, gdje je bila gost Thèâtre italien do 1856. godine. Rossini je otkrio njezin talent, a ona je postala jedna od najvećih dramskih soprana svojeg razdoblja, i vrsna interpretatorica rossinijevskog repertoara. U doba Don Pasqualea Doni-zetti i Grisijeva već su se dobro poznavali. Skladatelj je već bio za nju napisao ulogu ade-lie u operi Ugo conte di Parigi koja je uprizorena u Teatro alla Scala 1832. godine. Uloga norine predstavlja jednu od najtežih ženskih uloga Donizettijevog repertoara zbog teških melizmatičkih pasaža koje je maestro uveo i koji se izmjenjuju s momentima slogovne brzine (So anch’io la virtù magica). Kroničar tog razdoblja, Théophile Gautier, napisao je nakon premijere: »[Giulia Grisi] je bila prekrasna: briljirala je glasom i ljepotom: njezino pjevanje je imalo svježu zvonkost mladosti, te norina nikada neće imati čišće i baršunastije note u službi svojeg umiljavanja, svojih lukavstava i svoje hinjene srdžbe«.

Giovanni dei Marchesi di Candia, rođen u Cagliariju 1810., glazbenog imena Mario, grof sardinskog podrijetla, bio je drugi suprug Giulije Grisi. Heinrich Heine je usporedio pjevački par s »ružom i slavujem«. Poput braće Ruffini, i Mario je bio pristaša Mazzinija te simpatizer pokreta Giovine italia zbog čega se tridesetih godina preselio u Pariz. njegov još neizbrušen talent otkrio je Mayerbeer tijekom nastupa u salonu Cristine Belgioioso. na-kon nastupa u Rossinijevim i Halévyevim francuskim operama, zbog teškoća s izgovorom francuskog jezika, prešao je na talijanske uloge. Mario je bio partner svojoj supruzi sve do njezine smrti. U Don Pasqualeu Donizetti je za njega napisao jednu od najljepših tenorskih rola misleći na njegov milozvučan glas (tenore di grazia) i izvanredno visoki registar koji je dosezao do »as 4«.

Thèâtre italien je uz opéru i opèru-Comique bilo jedno od tri pariška kazališta, u kojima su se u Donizettijevo doba održavale glazbene predstave i u kojima je on mogao predstaviti vlastita djela. Publika Thèâtra italien bila je znalačka publika, pažljivo je pratila predstave čiji su izvođači bili Giuditta Pasta, sestre Grisi, Maria Malibran, enrichetta Sontag, Jenny Lind, Rubini, Tamburini, Lablache, Galli, Mario, itd. odabir repertoara je imao za cilj vrednovanje i očuvanje vokalnih, dramaturških i stilističkih osobitosti talijanske opere koja se izvodila na talijanskom jeziku. zanimljivo je primijetiti da su se u italiji, u doba prve pariške izvedbe Don Pasqualea, komične opere davale samo u provincijskim kazalištima te da su najveći skladatelji prezirali taj žanr jer više nije bio moderan.

U odnosu na prethodne modele opera donosi različite novosti. Scenska i glazbena struktura nije jednaka strukturi tradicionalne komične opere. autor je, poštujući specifičnosti oblika, želio u Don Pasqualeu postići jedan neuobičajeni narativni continuum. Stoga su prisutna nova scenska i oblikovna rješenja koja karakteriziraju kontinuitet glazbenog izričaja. izvedba drevnog suhog recitativa uz pomoć gudačkog kvarteta koji izvodi akorde umjesto čembala i

1�

fortepiana, doprinosi smanjenju stanki između glazbenih brojeva i scena te donosi razgov-orni ton; takav način predstavlja jedno potpuno novo rješenje za talijansku operu. Čak se i zborom koristi na jedan neuobičajen način što je vidljivo u trećem činu. neuobičajen odabir pri dodjeli glazbenih odlomaka pjevačima određuju kazališni i scenski zahtjevi. Situ-acije predstavljene na pozornici određuju glazbeni odabir te nadvladavanje strogosti oblika; ta fleksibilnost omogućuje Donizettiju da pretvori po svojoj volji monolog u duet koji se poslije, bez prekida, pretvara u ariju (Sogno soave e casto). Dodatni element novine je odabir strukturiranja opere u tri čina, umjesto u uobičajena dva kako je komični žanr predviđao. Čini se da je autor želio podijeliti u dva različita čina ono što bi tradicionalno trebalo biti je-dan čin, a sve to kako bi uz kazališni dobio potreban prostor i za psihološki razvoj događaja. To je bilo moguće zahvaljujući uvođenju ernestove elegične scene s početka drugog čina, koja se odlikuje dugim i tjeskobnim instrumentalnim preludijem solo trube. na taj senti-mentalni trenutak nadovezuju se ponovljeni tonovi komedije kojima se norina predstavlja Don Pasqualeu i s njim sklapa bračni ugovor. odmah potom autor uvodi tragični element s poznatim kvartetom, a radnja se, konačno, okreće prema završetku s komičnim finalom (Stretta finale comica) u kojem se ponovno pojavljuje tradicionalno prvo finale (Finale pri-mo). Uvođenjem trećeg čina otvorio se prostor i za divertissements zbora na plesne ritmove.

Još jedan element novine, s glazbenog stajališta, je novi i moderni ritam. Premda je lišen plesnih ritmova u užem smislu, Don Pasquale sadrži bogatu seriju plesnih ritmova koji se nadovezuju na plesove u to doba moderne u francuskoj kao što su polka, kvadrilja, mazur-ka, valcer i galop. Plesna komponenta Don Pasqualea odražava duh demokratskog razdoblja Luja filipa, kojeg su također zvali »građanskim kraljem«. Lagan i blistav karakter plesnih ritmova je u savršenom skladu s norininim slobodnim duhom i karakterom. Pjevni mo-menti sljubljeni s plesnim ritmovima su prilično česti, počevši plesnim skokom, galopom, glavnog lika koji nestrpljivo želi požuriti vrijeme kako bi upoznao buduću mladu suprugu (per carità, Dottore). U Don Pasqualevoj cabaletti koja slijedi (Un fuoco insolito) očigledan je utjecaj mazurke, plesa koji je bio u modi u francuskoj na prijelazu 30-ih i 40-ih godina 19. st.; dok se motiv koji potpomaže sricanje glavnog lika (Io, Pasquale da Corneto) u du-etu s nećakom u prvom činu, izgleda može povezati s kvadriljom. U drugom činu, koji je usredotočen na prožimanje komičnih i patetičnih tonova, ima mjesta za samo jednu vrstu plesnog ritma, a to je galop, koji se nalazi u završnom finalu (Stretta del Finale). Suprotno rossinijevskoj tradiciji koja je predviđala da se posljednji čin otvori s recitativom glavnog lika, ovdje treći i posljednji čin otvara sjajan zbor služinčadi koji pjeva na ritam polke (I diamanti, presto, presto). Drugi zbor služinčadi izvodi nakon toga frenetičan ritam galopa (Che interminabile andirivieni). Galop je brza polka njemačkog podrijetla koja je bila vrlo moderna u francuskoj u doba Luja filipa; izvodio se u velikim plesnim pariškim salonima po završetku kvadrilja koje su, pak, predstavljale najfrenetičniji trenutak plesnog pokreta.

S Don Pasqualeom prisustvujemo prijelazu s lirsko sentimentalne komedije, koju pred-stavlja Ljubavni napitak na komičnu dramu (dramma buffo). Donizetti, koji je upotrijebio

1�

najrazličitije postojeće nazive tog doba kako bi definirao vlastita djela, nije slučajno odab-rao taj izraz koji usporedno stavlja dva naizgled kontradiktorna termina. imenica »drama« upućuje na kazališni žanr koji je punu zrelost dosegao upravo u romantičkom razdoblju i koji je u victoru Hugou vidio vlastitog teoretičara. Drama, koja je postala sinonimom za ozbiljan žanr (genere serio) koji se može smjestiti na pola puta između tragedije i ko-medije, definirala se kroz evoluciju miješanih žanrova kao što su tragikomedija, tugaljiva komedija (commedia lagrimosa) te građanska komedija 18. stoljeća. Pridjev komičan, s druge strane, smješta našu operu u duh komične tradicije talijanskog glazbenog kazališta; ali već je primijećeno da nemamo pred sobom smiješan događaj u kojem se isprepliću patetične epizode ili koji je usredotočen na sentimentalni zaplet kakvog karakteriziraju komični liko-vi i maske/čudaci. Tradicionalni komični likovi, premda prisutni – od senex amansa Don Pasqualea, do spletkara doktora Malateste, subrete norine, mladog ljubavnika ernesta – u ovom kontekstu zadobivaju neuobičajene ljudske crte. U ovoj operi ljudski karakteri nadvla-davaju komični zaplet, a ljudska samilost prevladava nad čistom zabavom. U svojem libretu anelli je bio preuzeo tradicionalni kliše poruge koja se odvija iza leđa starca, kojeg je zavarala ženska lukavost što publiku navodi na sprdnju i ismjehivanje. Donizetti, međutim, smješta događaj hic et nunc, u doba same izvedbe pa publika dok prisustvuje predstavi empatički sudjeluje u osjećajima koje protagonisti (koji na sceni predstavljaju samu publiku) izazivaju. Skladatelj izlaže vlastite likove ljudskom oprostu i sućuti. Kao znak nove vrste građanske komedije komično se spaja s tragičnim te starac prihvaća s rezignacijom i gorčinom vlas-titu prirodnu sudbinu. Don Pasquale se dakle, pokazuje, kao pretežito tragičan lik koji se izražava komičnim jezikom samo u manje važnim trenucima opere. U ovom se djelu lirizam

1�

i melankonija suprotstavljaju zlobnom i ironičnom ozračju koje prožima operu. Sentimen-talna vena, napuljskog podrijetla, postaje aktualnom kroz novu romantičnu osjećajnost koja se širila pariškim ambijentom 40-ih godina kad je skladatelj živio i djelovao.

Donizetti je, dakle, odabrao tradicionalnu radnju koja je u žarište prevare stavila – kako i priliči svakom komičnom događaju – figuru starca koji ne prihvaća vlastito starenje i naivno se prepušta iluzornoj nadi da će povratiti mladost zahvaljujući braku s mladom norinom i zašto ne, očekivanjem novog naraštaja. novost je predstavljalo ne samo odijevanje protago-nista u »suvremenu odjeću«, koja je likove približila gledateljima, ali i samom autoru, već i njegovo očito sudjelovanje u nesrećama i razočaranjima Don Pasqualea. Dok norinina arogancija i spletke koje izvodi doktor Malatesta postaju izmišljena kazališna igra, Don Pasqualeovi i ernestovi osjećaji su identični osjećajima kakve gaje stvarne osobe. Doni-zetti nam daje dvije patetične predstave ljubavi: onu starca, koji je prisiljen odustati, i onu mladića koji je očajan jer misli da mu ista nije uzvraćena. Kako bi izvukao tu sentimentalnu i melankoličnu venu autor je dirnuo u strukturu dijelova, u orkestraciju te u vokalnost likova. U ovom je djelu od velike važnosti orkestar koji navodi te sugerira teme i ozračja koja razlikuju likove i upućuju na precizno određene situacije. orkestar oslikava prostore poput vrta, travanjske večeri, unutarnjih, udobnih i umirujućih zidova spokojne Don Pasqualeove kuće. Don Pasquale je opera koja se sastoji od mnogo brojeva čija je struktura skoro pa komorna. Skladatelj odustaje od velikih zajedničkih dijelova te, kako je ranije navedeno, daje skučeni prostor zboru koji se pojavljuje tek u trećem činu. Skladatelj, za razliku od Ljubavnog napitka ili Pokladnog četvrtka / Giovedì grasso, otvara operu u jednoj intimnoj i domaćoj atmosferi koju nam predstavlja sam Don Pasquale, uhvaćen iznenada dok se bavi svojim navikama i planovima. nema čak niti tradicionalnog Prvog finala uz sudjelovanje zborova, kojeg ovdje zamjenjuje Kvartet na kraju drugog čina, najartikuliraniji moment opere na glazbenom planu. izmjenjuju se dakle, trenuci čuđenja, kada norina skida veo žestokih uvreda koje izgledaju kao parodija na ozbiljnu operu, te trenuci izvanrednog uzbuđenja. Sve je to upakirano u »skoro govorni izričaj« (il quasi parlato) koji daje ponizan ton situaciji, i koji se ponovno javlja u trenucima najvećeg uzbuđenja opere koji kao da žele dovesti gledatelja do tragične i privatne dimenzije glavnog lika. Taj »skoro govorni izričaj« prisutan je u duetu norine i Don Pasqualea, u kojem jadni suprug u nizu ponovljenih nota izražava gorko čuđenje zbog epizode šamara. Partitura je bogata profinjenim trenucima - od sola trube u drugom činu, kao uvoda u ernestovu ariju (Cercherò lontana terra), do njezina upada (iza pozornice) u obliku Serenade (Com’è gentil) ili nokturna s ljubavnim duetom (Tornami a dir che m’ami) u kojem se impulzivnost i energija norininog lika rastapaju u ljubavnoj čežnji što prethodi konačnom raspletu događaja. Pažljiv odabir boje zvuka čiji je cilj dočarati predstavljene situacije uključuje i zbor koji na polovici trećeg čina komentira sudbinu gospodara imitirajući brbljanje služinčadi u građanskoj kući.

Kako se običavalo u to doba, te u skladu s kratkim vremenom za realizaciju naručenog djela, Donizetti se i u ovoj operi služi »posudbama« iz vlastitog repertoara. U vezi s time valja

1�

spomenuti Don Pasqualeovu ariju u prvom činu Un fuoco insolito koja je zapravo cabaletta tenora Tutti qui spero iz opere Gianni di Parigi, snižena za jednu kvintu. norinina arija Via, caro sposino, iz dueta u trećem činu zapravo je cabaletta napisana za pjevačicu Tadolini za napuljsku izvedbu Ljubavnog napitka iz 1841. godine. Duet ernesta i norine (Tornami a dir che m’ami) u posljednjoj seceni trećeg čina je još jedna posudba koja dolazi direktno iz prologa opere Caterina Cornaro.

Don Pasquale imao je praktički neprekidan uspjeh tijekom više od jednog i pol stoljeća svog života, počevši od prve trijumfalne pariške izvedbe 1843. godine. otpočetka su Don Pasqua-lea prepoznali kao nasljednika Rossinijevog Seviljskog brijača, dok se danas smatra posljed-njim velikim primjerom talijanske komične opere, budući da kasnije skladane komične opere – poput verdijevog Falstafa i Puccinijevog Gianni Schicchija - nisu direktno potekle od te slavne tradicije, već su drugdje tražile inspiraciju. nakon uspjeha pariškog debija u siječnju, opera je u svibnju izvedena u Beču te u lipnju iste godine u Londonu. Po završetku europske turneje operu su izveli i u novom svijetu gdje je također doživjela jednako veliki uspjeh. Početkom prošlog stoljeća, usprkos pojavi drugih opernih formi te novih glazbenih strujanja, ova je opera uspjela zadržati zanimanje publike osiguravši si tako mjesto u pro-gramima talijanskih kazališta. Podsjetimo da je Don Pasquale jedna od rijetkih opera iz Donizettijevog repertoara koja je i dalje u programu kazališta u Milanu (Teatro alla Scala) i Bergamu tijekom prve polovice 20. st.; operu do danas postavljaju ravnatelji i redatelji koji su iz nje znali izvući modernost, prethodeći, u nekim slučajevima, onom pokretu spašavanja i valoriziranja cjelokupnog repertoara velikog bergamaškog maestra koji se naziva »Doni-zetti Renaissance«, a koji se definirao tijekom poslijeratnog razdoblja, počevši s proslavom stote obljetnice skladateljeve smrti 1948. godine.

Beatrice Pitassi

�0

Nakladnik:Koncertna direkcija ZagrebKneza Mislava 18Tel. 4501-200www.kdz.hr

Za nakladnika:Davor Žagar

Urednica:Jelena Vuković

Materijale priredila:Margit Antauer

Prijevod:Marina Glavaš

Oblikovanje:Ana Kunej i Zlatka Salopek

Tisak:Gulan