Download - Ast- Skrivena Kapljica Rose
SPLIT, 10. studenog 2009. – 9. prosinca 2009.
__ Dogodila mi se jedna nezgoda.
Umjesto dobrog jutra
pronašla sam komadić kaţiprsta
koji mi je otpao s lijeve ruke.
Iz sna.
Ispod plahte,
Odsječen od ostatka svijeta,
posve sam,
izoliran,
skorutav i krvav
stajao je u maloj crvenoj lokvi kao salama.
I zubi,
u smeĎe obojani,
s dobrim godinama u nikotinu,
su mi procvali
i otpali u usnu šupljinu.
Gnječeni mašinom čeljusti
i preostalim kamenjem od kalcija.
Neke sam i s guštom
zdrobila u krc.
Sjetila sam se davnih jeseni i dječjih osmijeha.
Vremena kada su otpadali
moji mliječni i slatki zubi.
Dosadno mi je u ţivotu.
I ostarit ću, kao ove grablje u dvoru.
Vrijeme je imati djecu.
__
Svijećnjak,
papirnate salvete
s rupicama na uglu,
čošku, kantunu,
polupune tanke čaše,
premotavaju se prekuhane tjestenine
kao stari filmovi.
Od prve do zadnje riječi
prelistale ste tuĎi ţivot
i poljupce s osmijehom,
moje radosti i preţeljno,
ispunjenost srećom,
kao pečat
ţutog tiska.
Hihoćete
za riječima
u jeci svojih sudbina
kao po zahrĎaloj ţici gitare.
Kad biste samo znale
da su to riječi ne od sutra
i da njihovu zvonjavu
ne trpi ni toliko ţuĎen vrabac
u vašoj ruci, s kravatom oko vrata.
Dok u drugoj ruci drţite noţić za otvaranje pisama.
Za svaki slučaj...
Ja idem dalje,
kao krhak papir,
prema nekom golubu na grani.
__
Točno prije dvije godine vratih se gradu
sa zvonikom uz vedutu
i poput mornara koji radosno stiţe kući
s tri papira u dţepu.
Boli koje sam doţivjela kraj tog kamenog zida
već je zacijeljena rana pjesme.
Nosila sam dva kufera,
i osmijeh
o čije je kutove zapinjala
moja tamna kosa.
I divnu ljubavnu vezu crnih očiju
koja mi je dahtala za vratom
i puhala u jedra.
Nikada neću zaboraviti ljude na španjolskom.
Sada lupam pogled u kamen
iz tristote
i njime razbijam glavu;
posjećujem i izloţbe i kazališta, ali ne razumijem vas.
Smijem se kad moram, obično na tuĎim promocijama,
plešem kad nitko ne vidi;
u slobodno vrijeme šijem goblene
i zašivenoj sudbini ţelim pronaći boju.
Pričam španjolski, kad mi treba razumijevanje.
Krevet ispod prozora,
ostavljali bismo otvorenih plahti.
Ujutro bi nas budio miris groţĎa i svjeţeg avokada,
susjedovo hola
...i jedan mali crni osmijeh tvog sina.
Rado bih opet navodnjavala travicu ispred vrata
i čekala te zdravog lica.
Hoću bolji ţivot.
__
Trebam zvati isključenim telefonom.
Tip.
Slušalica mutava kao san.
Što da vam kaţem?
Da ubijate moj talent i budućnost?
Kada vas uhvati ţvaka
mog entuzijazma
popunit ćete s njom rupe
na razbijenim prozorima
kad zapuše bura.
Izvrsno vezivo!
Izvrsno i tako jezivo!
Ja ću razgibavat tijelo i jecat
jer mi duh ubijate polako,
a pri tom,
još hladno mi je....
Dali ste mi prvu injekciju protiv boli
jutros kada mi je otpala noga,
a vi hoćete da još i šepam.
Kao Frida...
Drţite me zarobljenu kao kukca u jantaru
na dnu ogrlice pod modrim, dolčevita osmijesima u subotu,
u gradskoj kavani,
u podne...
Napisah
još jedan dopis,
i dobivam frnjokulu od autoriteta,
veliku kao fritulu.
Kao veliko govno iz nosa...
Evo zvoni mobitel s brojem ministarstva...
O moj boţe...
__
Oči su ti opet vodenocrvene, zamagljene.
Dok teturaš ulicom,
uspiješ pasti na vlastite naslonjene ruke
i nezgrapno utočat palac
u polupraznu plastiku s vinom.
Da, i imaš kitnjasti rep,
i pinokijevu surlu laţi i obmane
koja se tetura oko tebe dok hodaš
i zapliće ti noge.
Zapliće se o moje noge.
Pomislim: nabavit ću štake,
da te tvoje zmije guram i gnječim,
jer te ne znam riješiti tog Syporexa od kemijskog mošta.
Svaki šestar i redalica slomit će se o naša koljena
zbog neravnoteţe odnosa s autoritetom
i nediscipline
i crnim, bijelim, i u bojama pićem.
Kaos je naš tata,
koji je davno poginuo
i sad ti nedostaje kao čaša mlijeka iz majčine ruke,
Što se mene tiče, jedno oko ti je već ispalo i ti ga više nemaš.
Kao što ja više nemam nogu.
Ti, kao, vidiš.
Ja, kao, trčim.
(Mo'š mislit...)
Tvoj nemar me vuče po ulicama,
u suzama i s čudnom čeţnjom da sanjam o prijatelju.
Sve ima svoj red:
beskorisnost mi je najveća kazna,
lijenost mi je najveća šiba
kad si odgovoran da manifestacija čuda
kod ljudi proĎe u sjaju
Ali opet, sve greške pripisujem sebi,
i svojoj impulsivnosti i brzopletosti
da od ţivota imam nekog smisla
i da sutra u supermarketu mogu
izabrati dobar sapun s novcem od rada svoga uma.
Al opet, pijan,
i opet, s lošim zadahom ovog ţivota
kojeg ţeliš prilijepiti kao misao bez biti
izvlačiš titravu i pijanu boju glasa zajedljivosti
kao mokar pištolj prema neprijatelju,
a pucaš u otvorenu krletku
kraj novih procvjetalih mačuhica,
na Rivi.
Opet, popalit grane mom ţivčanom sistemu,
opet, pokušati objasniti,
uspostaviti odnos brata
i ispričati se vezama vremena još starijeg od naše duše i piramida.
Opet,
kao da je sve u redu i opravdano
da se ponavlja
izgubljeno vrijeme u neumjerenosti s pićem.
Platih račun i popuših dug od deset godina.
Tebe to ionako nije briga.
U tebe sam imala beskrajno povjerenje
al tu večer zgazio si posljednju toleranciju i zadnju nadu zajedništva.
Bacio si mi iglicu u sljepočnicu,
pogledima pijane samovolje i uništenja
i trebalo joj je vremena na naĎe put
to upaljenog mišića srca
u razočarenju zbog izgubljenosti prijatelja.
Tad je moje srce puklo kao balon od helija,
i povratka mu nema.
))))))))))))))
Zapuhnuo je vjetar u sve-je-dno.
Oprosti i ţelim ti dobra jutra od sutra.
Nadam se da će biti bolji svijet. Jednom. Za oboje.
__
Biste li vjerovali kad bih vam rekla da šetam ulicom?
Biste.
Biste li povjerovali kad bih vam rekla da šetam ulicom
i da su mi prsa otvorena,
i da mi je srce izbodeno iglama
kao afrička kreveljac woodoo lutka.
I da su te igle one za pletenje,
s okruglom plastičnom lopticom na vrhu aluminijske strijele
i da se njišu kao zastave vašeg nemara za nas.
I isprepliću svoje šare
dok mišićna vlakna rade
crvene valove kuca.
Biste ne.
Onda, što mislite, kako je tek meni?
I još moram otići do fast fooda kupiti topli sendvič,
na uglu zgrade od depadansa,
a pola glave mi je odsječeno
dok ţilom kucavicom veţem kosu u konjski rep.
Nigdje nema toliko patnje i ljudi na skalpel nataknutih zloćom,
kao ovdje, trebalo bi pisati na ulazu u grad.
Zarobljena sam na pogrešnom mjestu.
Kao moja majka u kiosku na dalekom otoku
s vrećama riţe, krumpira i pekarskim dugom.
Hoću preletjeti preko oceana kao ptica, ti me čekaš toplih raširenih krila.
Ja ću se kupati u ruţičastoj kadi i piti pisco,
kupit ću si ljubičasto sjenilo i razmišljat o malom djetetu
i velikom trbuhu s nacrtanim leptirima na nategnutoj koţi.
Sve će opet imati smisao
i ja ću biti njeţna ţena
duge smeĎe lepršave kose na suncu
dok ćeš me ti milovati šapama dobrog lava podšišanih kanĎa
s osmijehom punim pjene oceana.
Ovdje me ubija biti borac s raskomadanim srcem u iglama.
A vi me zovete: mlada nada.
__
Pušim cigaretu na ulazu knjiţnice
i obmanjujem javni red i nered da tu ispred
čuči jedno tijelo.
Mene odavno nema.
Nemam ni ulaza ni kraja.
Moju kuću nosim i s njom ponekad glumim i plešem,
jer podivljam od bola što sam tu, a više nisam.
Nisam pušač, al volim da mi dim prţi nepce.
Tako hranim onog iznutra koji je ostao zadnji da ga svladam.
Boţe, jedva čekam ić ća iz Splita.
Ne brini se, već ćeš ti biti osloboĎen ovog rugla - kaţem mu - obećavam,
nestati ćemo odavde, brzo, samo kad završim to glupo djelo.
Što prije to bolje, jer je nepodnošljivo, odgovaraš iz dubine.
Gasim čik na znak za parking i ulazim u novu knjiţnicu.
Što prije, bolje je.
__
I što da ja sada napišem u sljedećoj knjizi za djecu?
Moţda istinu?
Voljela bih jednom imati tog malog stvora
koji će nositi moju istinu o ţivotu kao najbolju knjigu.
Moj tata je imao pravo: ja sam njegovo djelo.
E a baš ti hvala!
Nisi trebao....
I da je najvaţnije imati stalan posao, preţivjeti i ostati ok.
Ipak beskrajno te volim
i nije mi ţao što si baš to ti
i što sam ja baš ovako munjena.
__
Ljubav je sila što me vuče
da čučnem
pa pobacka
lijevo desno
kraj borovih krošnja
pune smolastih granata
i uvrnutih trokutastih repova
kao peraje nasukanih riba,
šapću što je dopadljivo a što nije
i da se ne zavaram
sljedeći put kad
zamijenim nju s njim.
U čučnju
tapkam koljenima
sa klupkom zapetljanih prstiju oko srca
mantram djeljivost
osjećaja ugode i bistrine u glavi.
__
Danas je pala odluka: ne izlazim više vani.
Odustat ću od umjetnosti, naći ću stalni posao
i nakon nekog vremena prerezati ruke
u tvrde fete kruha.
Ako me slučajno u meĎuvremenu vidite kako stojim negdje,
ne javljajte se molim vas, to nisam ja.
To neko drugo tijelo gmiţe, trlja se o ţivot
i češe stopala o stepenice.
Reći ćete: vidi!,
još jedan djelatnik u kulturi
s visećim novčanicama
u čarapama od čipke
umjesto ţiro računa.
__
Znaš što?
To! što je one večeri prošlo kroz moj glas nisam bila ja.
To! je tebi na Matejušci kroz moje oči mahnuo patuljak.
Zapaljenom bakljom, goruć,
u crvenom odjelu, svijetloplave koţe kao štrumf.
Ispod zelene kape imao je zapaljene šibe
ukrašene plavoţutim dimom.
Da, ta bića iz crtića zaista postoje.
Samo se igraj zadnjeg slova abecede,
koštat će te glave,
a kad bjeţiš od njega,
zaplest će i tebi i drugima noge
lošim linijama sjene.
A ja odoh,
jer ti više neću biti kanal za broj pedeset šest,
ni za njegov ushit ni bijes.
Izmrcvario si me s nemani zvanom Nemar,
dok ljepota i dalje piše verse da se vidimo kad budeš bolji za sebe.
Čuo si uţasnu vijest kakva ne priliči vanjskom svijetu
u mom riku
al zapravo je sve bilo u redu.
Ono što ja znam,
a ti se praviš da ne ţeliš čuti
da je dosta mala riječ od pet još sitnijih slova.
__
Jesu li vas umorile moje dozlaboga cirkusantske metafore?
Što mislite, kako je tek meni ţivjeti s tim paklom u glavi?
Jednog ću se dana, kada sve bude gotovo,
odmoriti na spomen ploči vlastitog groba.
A onda će ona druga ja
kopati blato narančastim starkama na sivom uglu moje posmrtne čaše
i zveckati naušnicama od pleksiglasa
iz majčinog ormara.
S neba ću vidjeti njezinu trinaestu.
Kada će drugom teenu razmazati razum
kao paletu i dobiti prvu kapljicu rose na usni.
Ja, tvoja majka,
klepnut ću ruke u pljesku,
od sreće što se naslijeĎe vraća kući.
Ti ćeš reći –
tako mala i mlada kao prašnjava mimoza,
ručicama njeţnim,
kao lagani zamah povjetarca
sa ljubavnom čeţnjom
zaprljanom sitnim zadovoljstvom i prvim tračkom ţenske svijesti
- Pobjegnimo.
Eh, moja mala...
__
Nema ničeg goreg,
nego kad se u politiku
ulazi otvorenog srca,
probušenog dţepa,
o moj boţe,
i još s tvojim planom
zacrtan u liniji na dlanu...
Dok tiskam svoje oči i šaljem ih u etir kao razglednice
kao zalutale papire na prozore zgrade na Zvončacu,
pruţam ruku Huck Finnu kao prijatelju u vašem dvoru
s drvenim mačem koji mi usporeno maše
a ja sam jedno drugo dijete i čuvaju me vatreni slonovi.
Osjećam zacrtanu liniju kao umnoţak naših misli,
i sve greške u klupku,
a jedan palac mi uporno gnječi dlan
a ja ne popuštam
i neću.
Jer ne mogu me se riješiti
stari arhetipovi s bradom dugom sedam doba
koje sam već proţvakala,
kao poludjela i divlja ptica,
i čupala im iz čela slobodu,
ustrajna i dosadna,
poput bijesne rikurine lava,
ili u bijegu,
u cvrkutu kraj tvog uha
dok se krijemo u rupama
s krhotinama stakla.
I kad pomislite da ste me unesrećili
vašim bogomdanim moralom i pravednošću,
i da ste me izboli i pikadom i iglicama,
pijanim zajedljivim dosjetkama ispod volta
i učinili vašim robom socijal demokracije
ili monarhije apsurda,
ili zarobili u nečiju ţenu kraj vaze u hodniku,
s besmislenim zadacima,
dok mi nudite mir u obliku dugovanja,
sutra,
ja ću već biti daleko,
na Karibi,
šupoglavo pisati svojoj djeci
i ispijati zelene koktele.
Al ovdje,
ţivot opet ima smisla
onome tko ne vidi
plamen tik tak do zgrada
birokratske rase.
__
Institucija gubi duhovnu vrijednost.
Kojeg vraga ja onda ovo sve radim i sebi laţem,
i slaţem slagalice od svjetlećih grbova za portal naslovnice.
Zaokruţujem listić i pristajem biti vaš rob.
Stavljam masku na lice,
i puderajem,
i rimelajem,
jer
znaš,
ti...
...to ti je potrebno
za izabrati pravi čas.
Jer kad se šminka rastopi
kao isprintan logo na kiši,
:ono
ima lice tako prokleto lijepo,
i čak je strašnije od tebe što glumataš
i što oholo skupljaš već otpadnuto
kao tuĎe masline iz vrta.
Ja zbog tebe moram biti mudrija,
jer od tebe nikad pravog revolucionara.
Sad sam
neki drugi lik,
onaj sličan meni,
ima masku,
da ne pokaţe stravu
od dima i ljepote.
__
Kako ću sve to sama?
Ne znam.
Koliko treba proći godina za sve to?
Puno.
Znam samo da ću,
kad sve proĎe,
na sred ceste prirediti posljednju dramu
i ispred ţutog autobusa
otvoriti slučajno ruke u slovo V,
dlanovima mahati k vama,
vi pipnite,
a ja ću spremno stati pred
veliki udar,
s ushitom,
i s osmijehom napustiti tijelo.
Zezam se,
al ipak je
baš ludnica...
onome tko bi stvarao i mislio slobodu
a nema bolju perspektivu u gradu za koji bi dao i posljednji dio sebe.
__
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Trčim gradom kao sumanuta
i krčkam ideje u ovoj prokuhaloj tikvi.
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Promatram dopadljivost kreatura
i bezizlaznih spetljanih sudbina
pa gledam tko će ovo jutro ispeći jaje taštine,
na peci bokun,
u eci peci pec.
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Vrtim se u krug kao zvrk i šibam poludjele munje i iskre.
A vama sam neobično smetalo s prekovremenom dramom
što vam pali plan.
Teškom glavom naslonjena na mjerač kilometraţe,
padnutim uvojcima na ranjavo lice,
umorim se rijetko
brisati očaj što imam tek dvije noge
a još ne znam kako kroz rukave izvući krila.
Eto,
zakočit ću na tren ovu hitrost
(meni vrlina a kod vas zapisan kao hir)
i plamteću mutavost
i stvaranje koje se ne servira na pladnju
i uzima salvetom.
A da odem,
odahnuli biste,
jer vas smeta moja štipalica upornosti i volje
i rekli biste mi zbunjenog lica i s grimasom:
- Bolje da si van, ovdje je kao čmar.
To me zapravo ne rastuţuje, već ljuti.
Zato... dragi moji, zato sam zapaljeni vjetar.
I naučit ću se strpljenju.
__
Vidiš.
Nije potreban
ni alkohol
a ni opojne droge
da znam koji put vodi do vrata
s kojih visi
ceduljica od slobodnih slova.
Hvala, ova kapuljača mi je taman, kaţem kad mi je ponudio stalak za sunce.
Molim.
Svjetlo gore od oka
lijepi mi trepavice i ja jedva gledam.
Kad gle, pojavi se sedam sunašaca
sitni kao zrnca pijeska
nošenih zlatnim vjetrom,
da nam oblikuju zjenice u srca.
Ovo je sigurno taj anĎeo i ja vjerujem u ljubav.
Dalje bolje da ne pišem...
Poslije, u krevetu lakiram nokte.
ti dolaziš k sebi,
s glavom zagnjuren u jastuk,
jedva dolaziš do zraka.
Dobar dan, ovo su moji sinovi i kćeri.
Otpetljam plahte,
udrem te njeţno po guzici,
dignem se,
otvorim prozor,
i radosna puhnem ih u oblake.
__
Čekam trenutak kad će mi opet poţar u glavi rastopiti vid.
Šetam gradom i gle, otpadne mi, pazi sad, kosa.
Skljokam se do novog audija na kojem piše: pazi, oštar pas.
Brojim sve zube na mjestu,
na parove zbroj.
Mislim da je sve u redu,
kao proljetni dan...
Kad ono...
otpadne mi i nokat,
kao ljuska s mrtve ribe,
odlijepi se njeţno pod prigušenim zvukom flaute
iz Debussyjeve sonate.
Otpadne i drugi nokat,
rascjepa se na pola kao crna zemlja Nila.
Kucnem triput prstom o prsa.
Njeţno kao da sam napušteno dijete i sviram klavir,
a komadam se
kao meso na panju
kod dobrog mesara
s bijelom kutom i mrljama krvi.
Tip, tip, tip – sviram i dalje prstom dok dlanom tapkam kontrapunkt na sisi.
Artikuliram koljeno, kao višak mase, u loš pas de burre,
te se i on, k vragu, odvoji od tijela, jedno... prase...
ostavim putem negdje
na tom parkingu kraj automobila,
i šmrklje i nos.
Tip, tip, tip
Otpadne i sluh.
Umrtvio se jezik.
Kuckam i zaostajem
i ne mogu više da se krećem.
Jednom rukom prihvatim se za automobil,
pod njega ugurati ostatak osakaćenog tijela
i sakriti ovaj raspad nutrine.
Auspuh, kao crna školjka šiba mutne šumove zlatnog reza.
Tip.
Oh!
Iglicu nataknem o sloj koţe,
njeţno,
polako,
poolako,
još laaakše,
oprezno i mirno
harmoničnim pokretom ruke
dotaknem točku na zapešću što otvara srce,
i rasparam se posve sama
i do mesa,
i raspalim se do arterije, vene,
oslobodim klijetke;
lijeve i desne
i centar grudi,
koštice.
Puknem pod automobilom
kao zračni jastuk u sudaru sa supernovom.
Jedan dobar čovjek mi donosi nos sa dva prsta kao osušenu mrtvu pticu
i pita moţe li odnijeti kockice svom sinu.
Naravno da moţete. Ima dosta, za ne? – upitam shrvana.
Oh, jedno cijelo parkiralište, gospoĎice. Baš ste dareţljivi! Nadam se da ćete biti
bolje - doda - nije baš ugodno tu ispod teškog oklopa, čime ste zasluţili teret taj?
- ode.
Shvatim da su mi dječje igračake probile prsa.
__
Gospodo draga,
budimo jednom budale!
Pišem vam
najdivniju strategiju u pjesmi,
da moţete čuti
u kapljicama slova
što moţe djevojka,
vaša djevojčica,
u vatri tišine svog doma
i s paklom u grlu
kroz koje baca riječi kao strelice u pikado malog srca
i otvara podmorske dubine voda,
osjećaj tanke niti,
ljubavi prema danu
kad će dom bez mladih što čami na savskoj
kraj kockarnica, dva kafića i splitske banke,
čik do kocke,
biti naša scena.
Molim vas,
i nudim tjeralicu na talent i glavu:
- Riješite nas tog betonskog rugla
i praznog hoda
i bosih nogu,
i nade.
Poštovana gospodo,
dobit ćete još jedan dopis
i sigil od časne riječi
jer sam primorena biti knjiţevnik i pjesnik,
a to nisam,
i pronaći razlog
toj haljini bez potpisa
staroj trideset godina
i vrijednoj par milijuna kuna
ispod koje čeka - dramska tišina.
__
Ma kako divno,
ma kako krasno
sjajno i izvanredno
govore oni koji
misle da je umijeće
i stvaranje proces
industrijski.
I da su umjetnici
bogom dani
što se šepurimo
i izlazimo na scenu
naduti i punjeni kremom
kao krafne
i s umjetnim svjetlom
kao šećerom u prahu.
I ta rampa...
izmeĎu stvarnosti i stvarnosti
onoga što je i nije
i mediju
i svjetla i sjene
i muklog tapkanja u mraku
od sentimetalnosti do emocije
i hoda s riječju
po rampici toj miloj...
kao po oštroj britvi uma
koja se nikada neće ostaviti pokraj ogledala
do češlja, šminke ili pudera bijela.
Otvaraju se četvrta vrata scene
kao šlic od torbe
i padam u ponor gdje
moje ja
ima zadnju stanicu sladunjavog lica.
Mene guta bezdan propadalište,
a svi u publici vrište,
tehnika praši svjetlucave leptire
koji nisu od scenografske karte,
sporednim glumcima smrznu se ruke,
a maslačci niknu iz kvinte.
__
Ne zovem se više
jer mi je prazan pogled na ovaj grad.
Ispijena šalica čaja ima mi više smisla
i moje obješene usne dok čeprkam
dugi konopčić na kojem visi
tuţna zastavica s etiketom
i ostavlja tragove ljepljive.
Ne zovem se više
i obučena sam u crno i tijesno
i gledam sa balkona svoj polet
kako s prozirnim krilima na rupe hvata muhe
i lunja sam oko borova i gusjenica
a ja ne znam kako da ga vratim
ooooh, jadan on!
Ne zovem se više
jer sam mislila da imam prijatelje
i po kojeg dobrog brata ili sestru
i majku i oca
a ne otrovne oči.
Ne zovem se više
jer me krivo poznajete
ţuri se, kao, za novcem
a dobro znate da se ljubav prema lijepom
ne nalazi kraj blata i popišane prikolice.
Ne zovem se više
jer ste me lijepo izgaĎali
i tukli mrtvom tukom po glavi,
a ja sam vam slala navijačka pisma i poticaje
(ali to ćete se sjetiti već jednom).
Ne zovem se više
jer danas kiši,
i ja sam pjesnik
koji čeka da uhvati opet...
...polet...
špurtilom
cipelom
svjetiljkom
štapom
šlapom
pozvanim vjetrom
(ajme meni, već ću smislit nešto tako duguljasto da se napnem do tebe, poletu
moj!)
...a crne ribokice su mi proparane i još nemam kune u dţepu.
Ne zovem se više
jer sam bila čista radost
a vama izgledala kao glupi traktor
dok ste inertno ispijali pića.
I dok gledam s balkona
u crnom i tijesnom
sa šalicom poluispijenog čaja u mrzloj ruci
svoj polet kako lebdi kao ţuti oblak,
tanak kao svila,
slušam mu prigušen cvileţ
četiri i cirka metra kraj balkona mog horizonta
i moj stav je umoran i leĎa su mi grbava
a rane ţivi napuhani mjehuri.
...
Nije otišao i vratit će se
... moj polet...
zavezati mi krilca na cipelice.
I voljet ću vas
još i više,
i još i jače nego prije
da ćete tek onda poludjet od same mene.
I prašiti će opet
...moj polet...
kao šlag
masne tragove
deus ex machine.
__
Svjetlosna kovrča
s prahom od ništa
kapa mi na potiljak
dok ujutro umivam lice
i oblačim crnu koţnu jaketu
i stavljam naočale za sunce.
Koljena moraju biti opuštena,
kao kod majmuna,
i diskovi moraju imati zraka.
Ligamenti i tetive čvrsta veziva
pod kut od četrdeset sedam stupnjeva
egipatskog hoda.
Mišići su zeznuta stvar,
sadrţe sjećanja
i poderani ţivčani sustav
svih godina sa mojih leĎa
pa su samo katkad
slatke medene torbe
koje nosim sa sobom.
Poslat ću ti poruku: molim te, budi večeras sa mnom.
Ali ne, još jednom ću razmisliti,
jer sam u biti sebična i slaba
i ţelim te ukrasti
iz očaja u samoći
u crnim noćima
s pogledom mačke.
__
Ne znam zašto,
ali muškarci su mi samo stvarali probleme
na ovoj obali...
kruti,
ili nesretni
ili rata ţeljni
ili ţenomrsci s pitiespiom u glavi.
Samo ti si bio fer prema meni.
Zato sam imala njeţnost kanarinke,
i tanke duge bijele europske noge a pogled iz latinske sapunice
i prekrasnu kosu
i nacrtane oči
i usne čiji su rubovi radili lepezu
i trzali se na krajevima
i skoro pucali
kad bi nam smijeh
gurnuo glasnice.
Ali tebe više nema...
Vama je ta moja sreća bila preuvrnuta
i radovali ste se svakom zapinjanju
podmetali noge,
nudili mi ţlicu
da ogulim kamen.
Šteta,
jer u noć sam pošla s Dionizom
a probudila se s Apolonom
koji mi je spavao na kuku
s kovrčama na polutki,
i na prvim zrakama sunca kraj plahti,
jela sam mu iz ruke.
I on je bio ljepši od svih nas.
__
I poslat ću ti poruku:
- Budi sa mnom večeras.
Slušati Smetanu
pustiti misli u valove
i vinom krstiti poglede.
Budi sa mnom večeras.
Hodati na prstima
i zamišljati da su naša djeca,
kojih neće biti,
u drugoj sobi.
Budi sa mnom večeras.
Skuhat ću ti večeru
od velikih gljiva i jaja
i posluţit je na tanjure
s crvenom ruţicom
na ţutoj liniji
gdje se poruclanski krug
širi u vir.
Budi sa mnom večeras.
Jer si ti velik,
a ja malena
pa me moţeš štiti od bijesnih vjetrova i oluja i divlje vatre.
Budi sa mnom večeras, molim te.
Osjećam da naš planet puca,
a ljubav je krhka,
tako krhka.
__
Zečiću,
moj zečiću,
govorit ću ti i obasipati čelo poljupcima
u našem domu od satenskih zavjesa
iz kojih isparava toplina
dok ti čitam svoju novu dječju knjigu
a zvjezdice na nebu će treptati
treps treps
treps
dok na moje obraze
spuštaju radost
u plavičaste dimove kao plahte,
mi ćemo se pokriveni s dekicom s likom iz crtića.
I u mojoj duši
bit će satkane riječi
u sakramenat s vertikalom do pupka.
I ostavit ću se prezentacija,
i politike kultura,
i jadnih poslova
s nataknutom koricom mokrog kruha
i obješenih mrkvica na ribarskom štapu.
I prestat ću
na štiklama
drţati ravnoteţu
na interaktivnoj karti Splita.
Zečiću moj,
kad se mene bude čuvalo,
čuvat ću te ja.
___
Hajde dobro,
moja brzopleta narav
naučila me
da se brze ţelje ne ostvaraju odmah
već od obećanja do cilja
moraju putovati svijetom u obliku
zamotuljka na štapu.
A imala sam baš slatku ţelju,
svu u bojama
i išaranu kemijskom po nosu
(da je znam prepoznati kad je sretnem na putu)
umotanu u maramicu koja miriše na smokve
i šutnula sam je kao nogometnu loptu
u onaj oblak,
tako krutu.
Bila je to nepodnošljiva ţelja
i teško ostvariva
pa sam je dobro nabila
da bih je od sebe odbila.
(I bogme, probila sam je nogom
baš sasvim dobro!)
A onda sam je zaboravila.
I ja je,
ma gle čuda!,
jučer pronaĎem na zelenoj klupi na pijesku
u uvali kraj ţeljeznice s reklamom velikog ţbirca.
Nakon toliko napora,
zguţvanog ţivota
i ljepljivih travki što mi drţe srce da ne bude
puknuta palačinka od marmelade
i otvorenih rana i dosade i nestrpljenja
i mokre soli, i slane vode, srebra
u odsjaju kad sunce zalazi u plavo
ispred mene...
...i mene, mog dvojnika sa šarom na nosu
u koju buljim poput bedaka
kao da je alef točka.
Puasti! Kako je sve i sada s tom malom kraj mene blizu
i kako sam zanemarila zakon pravog vijeka!
I da... kada sam promislila da su mi ruke ostarile,
a prsti se preobrazili u lomljive grančice
i kako sam orunulog nesretnog lica, sama i nevoljna
ona sjedne kraj mene
u obliku jedne druge mene
...od prije
kad sam imala prčast nos
divlji stav, drečav glas
i smeĎu majicu
vezanu rukavima oko glave kao beduin
i čije je tkanje visjelo do moje guze
(jer je otac volio da imam kratku kosu na lonac,
a ne duge dlake sklopljene u tamni slap
pa sam umjetnom kosom morala nadomjestiti ruţičasti dio sebe).
Ah! I da... gledamo se tako
ja i ona druga ja
s očima od crnog groţĎa
i bijelih prozirnih kapaka
od zraka i čeţnje
i vodice koja gricka i pjenuša
njene čiste dječje misli
u moje otkucaje dvadeset i osam godina
u sentiš genetskog koda.
Ona: najmlaĎa, poletna,
(pet godina)
a ja – sada:
siromašnog ţivota
u tamno zagrnuta
s očima vuka,
s prstenom s tajnim šiframa,
na jeziku mi prekidač za glupost,
u otpadnutoj nozi limeni umetak,
u riječima prefiks s nedostatkom scene,
u ţivcima od nokta još uvijek - gric i grec.
Nestani tlapnjo jedna! Sada znam što mi šapćeš.
I paf!
Ostanem opet sama s tvrdim pijeskom na tanjuriću i sa šalicom kave sa šlagom...
Ona samo zasvjetluca
na displeju mobitela
u poruci sretnog sadrţaja
a ja iz dţepa od umjetne koţe
izvadim rokovnik
i napokon napišem - riješeno.
Vratim nasmijehom,
a onda poludim od smijeha,
pa na kraju zacenim
u nedostatku zraka
i gluposti
ovih svih godina
koje su me zaposlile
da svoj ţivot vozuckam
a ne vozim vidovito.
__
Danas već mislim
da je najgore prošlo
a ono gorče tek ima doći
jer količina
ljudske gluposti, licemjerstva i slabosti neće pasti
pa sam dobro zacijelila ranu
i srce raspadnuto sad je organ cijeli
i ţilu kucavicu,
i kukavicu koja skviči
ne mogu ja to,
i ovu novčanu crkavicu
koju sad dostojanstvenije zovem svojim ţivotom.
Polegnem tijelo kraj potoka na Ţnjanu
s rukama na srcu i nogama prekriţenim u dugu figu
da mi kosa gladi kamenčiće i rasplamsanu pamet.
Zlatne zrake sunca
kozmetički i kozmički
konkavno i homogeno,
kao da je pire
spuštaju mi odmor na prve bore na licu.
Kad li se, odjednom,
mic po mic,
moje čuvstvo
ugasi
i nestane
a ja sam samo mrtvo tijelo sa sočnim srdašcem.
I znam da si tu kraj mene
kao odvratan i strašan dinosaur
izgasio si mi zvuk i sliku
da moţeš brţe stići
sa zelenim slinama od zemaljske rĎe
dok ti iz očiju vise sablje
i krv, pogibelji, kletve i laţi,
podrugljivost i pogrdljivost
sva zloća ovog grada
i slabosti mojih sugraĎana
iz obiteljskih saobraćaja.
I još čekaš da me,
ovdje u mom miru kraja mora,
popiješ na eks
pojedeš kao slasni keks
ili da uzmeš slamku pa me lizneš uz srk
dok snifaš ima li tračak ţivota
u srdašcu ispod gropa
ispod ove dvije ruke
stvorene da pišu i plešu
i odgajaju djecu.
A ja ne mrdam osmijeh s lica
jer danas je moj odmor
i ne proučavam
ni gramatiku ni atletiku ni anatomiju ni atlas ni astrologiju
pa i dalje njuškaš i vrtiš se oko mene glomazan,
tvrde koţe iz kojih se cijedi kiselina,
ljut i srdit
što ti ne dam svoj ţivot u zalogaj kao radost
i nikada neću.
Aktiviram dio mozga na trenutak
potajno, nečujno i hitro
i kroz etir napravim stazu
da brzo sakupim i poredam svoje slabosti u vojsku
kojima su me sustavno šopali od vrtića
pomiješane sa slatkim medom
i kuhanim jajem u plastičnom tanjuru koji miriše na klor.
Jer bi najradije uzeo njih, onda moje srce, pa bestraga pobjegao.
Jao meni, što si ti grozne čunke!
Samo čekaš da postanem slabić
i da mi se hrabrost zarumeni
kao postiĎena djevojka s krvavim toalet papirom u ruci
i čuĎenjem
što još ne zna kako obraniti svoju nevinost
pred iskustvom što će je stići.
O moj boţe,
njeţna siso s nebesa,
čije riječi primam preko čela
i ljubav u kapljicama rose
pitam te i volim:
kog će ti vraga ovo tako grozno čudovište na zemlji!
__
I večeras me baš nije briga
ni za nesretnike
ni za čudovišta kraj potoka
ni za veliki poţar koji ćutim
ni za pomirenje s patrijahatom
od dva tisućljeća
ni za obsjenare
koji u meni vide izmišljene djevojke
i ţele me vezati lancima za kuhinjski stol
i uobličiti u kičasti jeftini kineski okvir
koji svjetluca s likom idealne ţene
jer ti nikada neće otkriti ni moju mudrost
ni ljepotu moje duše.
Pripremila sam kućicu
koja miriše na Indiju
i ruţičaste plahte
i tri crvena štapa od voska s igrom vatre male
i toplu vodu kraj kreveta
i znaj da čekam tebe
i slobodu
i sklad naše male točke srca
u bitku.
__
Sad mislim da je brzo kraj
u konačni trans i formaciji
pomirenje mraka
s mrakom
dok inspiracija spočitava
da joj je mazanja ove moje patetike kao paštete
po tastaturi dosta
i da svakom paklu mora doći raj.
Oblačim crnu dekolte haljinu
crne cipelice na tak lak
stavljam rumenilo na usne
i mislim na tvoje slatke poljupce
i obrvu koju diraš u autu ispred kuće.
Zatvaram klavir i papire sonate
i nesreće
i krike
i kazne od parkinga i tuĎe loše sudbine,
sušim blato,
kupam slonove od vatre,
tjeram čudovišta
i spremam paletu boja raznih podijeljenosti.
Vrijeme danas nas vrije u bolje ljude
a stanice mrijeste mliječno tkanje
dok sa srcem otvorenim
primam
tvoje slatke poljupce
kao kolače
od rastopljene čokolade.
Molim um na crvenom platnu
s kojeg kapa pljuvačka
sunca i mjeseca
i dan slobode
naših koljena, laktova,
prstića u kosi
i pameti slatke
i srca mala ali snaţna
i trenutak kad će
ljubav biti u redu.
__
Idimi doĎimi
Namjera čista a ţelja za znanjem
prigušena je kao sitna bol ispod košnice
jer su ţene kao pčele,
devedeset i osam posto stvorene za reprodukciju sitnih snova
a onih dva, hvata zjake za porod od virtualne svile.
Idimi doĎimi idimi
Kemija krvi i otvorene rane mesa
spajam ekologiju svijesti kroz ekonomiju seksa
sigurnost se pruţa ukoliko nije robovska
a moja najdraţa djeca su ona poput mačke,
plaha i samostalna od prvog daha,
te ih nikad dovoljno nema u mom krilu
a istinu na sunce, tako će i ostati.
Idimi doĎimi idimi doĎimi
Ni sigurnost doma i varljivi dojmovi od tisuću imena
onoga ispod crte nisu moja sudbina
ni loši pokušaji da budem materijal vaše muške igre
svojta, po mogućnosti i s dotom,
ili objekt tek razvratne poţude
jer nosim nesvijest koje mogu prišiti samo uz čisto srce.
Idimi doĎimi idimi doĎimi
Jer postoje one mnoge ja,
jedna sa samovoljom i čudnovatim idejama,
druga s istinom i crnom i bijelom
i plastičnim doktorskim rukavicama,
ljubavnim bodljama u ogrlici oko vrata
i da, zaboravih...
... s paklom u glavi kojeg ne moţe peglati svatko s puta u košulju bijelu.
Idimi doĎimi idimi
hvatam vatu i štapić za uši
skupljam fluidnu materiju u boji
u svojoj zdjeli za kruh
dok ţivosti odrţavam temperaturu,
promatram kirurgiju
od samo pola tvoga
i mene kao opstanka ostatak.
Idimi doĎimi
jer pruţam jedinu ljubav
i robovskom društvu slobodne dane
postavljam pod okrilje svu djecu
plavim kapljicama vodenjaka
u gradovima što leţe na sumporu i nafti.
Idi
jer dojim zračnog sina nalik ptici i divovskom hrčku
kraj strmih stepenica birokratskih paravana
i traţim još jedna ţenska usta
da potomka zaključim u miru.
A idem i ja,
nekom, tom, mom...
jedinom
i boljem
i sretnijem ţivotu.