Download - Austrijski građanski zakonik
UNIVERZITET U SARAJEVU
PRAVNI FAKULTET
Borovina AminaČerkez EminaHodžić Fazila
AUSTRIJSKI GRAĐANSKI ZAKONIK
MENTOR:
VIŠI ASS. EDIN HALAPIĆ
SARAJEVO, 2009.
UNIVERZITET U SARAJEVU
PRAVNI FAKULTET
AUSTRIJSKI GRAĐANSKI ZAKONIK(SEMINARSKI RAD)
PREDMET: MODERNE PRAVNE KODIFIKACIJE
MENTOR:VIŠI ASS.EDIN HALAPIĆ
SARAJEVO, OKTOBAR 2009. GODINE
2
SADRŽAJ
1. HISTORIJSKE OKOLNOSTI........................................................................................4
2. KODIFIKACIONI RAD U HABZBURŠKOJ MONARHIJI........................................7
3. POSTANAK GRAĐANSKOG ZAKONIKA................................................................9
4. IZVORI OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA.....................................................10
5. SADRŽAJ I SISTEM OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA...............................11
6. STIL OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA.........................................................12
7. UTICAJ I RECEPCIJA OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA.............................13
8. ZAKLJUČAK...............................................................................................................14
9. LITERATURA.............................................................................................................15
3
1. HISTORIJSKE OKOLNOSTI
Poraženi u Njemačkoj, Habzburgovci se se okrenuli svojim nasljednim zemljama -
Austriji, Češkoj, Ugarskoj, Hrvatskoj, Tripolu, Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj. Tu su lakše
izlazili na kraj sa lokalnim plemstvom, koje je poslije Mohačke bitke 1526. godine u Ugarskoj
i Hrvatskoj samo izabralo Habzburgove za svoje kraljeve. Ratovi sa Turskom su se produžili i
narednih vijekova, a kao posljedica tih sukobljavanja u XVI vijeku je formirana Vojna krajina
sa sjedištem u Karlovcu i Varaždinu. U njoj su se uglavnom naseljavali Srbi iz dijelova koji
su bili pod turskom vlašću, kao vojnici koji su za odbranu od Turaka od države dobijali
zemlju kao platu. Ratovi Austrije sa Turskom su zahvatili Srbe u Srbiji, koji su poslije
velikog naleta austrijske vojske, na čiju su se stranu stavili, morali da se s njom povuku preko
Save i Dunava pred osvetničkom protivofanzivom Turaka (tzv.Velika seoba Srba iz 1690.
godine). Poslije još nekoliko velikih sukobljavanja, tek je Beogradskim mirom iz 1739.
godine postavljena granica između Austrije i Turske na Savi i Dunavu, kada se veliki broj
Srba seli na austrijsku stranu pod vodstvom patrijarha Arsenija IV Jovanovića.
Poslije ratova s Turskom, Austrija postaje jedna od zemalja prosvijećenog
apsolutizma. Put su utrle reforme Marije Terezije (1740-1780). Njima je učvrćena vlast
monarha, formirali su centralni državni organi - državni savjet i ministarstva, prestalo je
sazivanje plemićkih sabora, ali je i bitno poboljšan položaj seljaka, ograničeni su feudalni
nameti, uvođene su obrazovne ustanove. Marija Terezija je formirala i prvu komisiju čiji je
zadatak bio da sastavi zbornik građanskog prava. On je trebalo da važi na cjelokupnoj
teritoriji nasljednih habzburških zemalja, a primjenivao bi se na sve teritorije i na sve građane
podjednako, čime bi se suzbio pravni partikularizam. Tako je 1766. godine nastao tzv. Codex
Theresianus, baziran na pandektnom pravu. Ali s obzirom na to da je bio preopširan i prilično
nejasan, carica ga nije prihvatila. Ipak, rad na kodifikaciji se nastavio i poslije njene smrti.
Reforme njenog sina Josipa II (1780-1790), reflektujući prosvjetiteljske ideje koje su
nagovještavale Francusku revoluciju, bile su još radikalniji udar na feudalne privilegije, u
korist građanstva. Proglašena je jednakost svih građana pred sudom, a tzv. Patentom o
toleranciji iz 1781. god. uvedena je potpuna sloboda vjeroispovjesti i jednak pristup državnim
službama i nekatolicima pod uslovom da znaju njemački jezik. Nastavljen je i rad na
kodifikaciji prava, koje je započet u vrijeme Marije Terezije. Objavljen je skraćeni i nešto
jasniji nacrt zakonika tzv. Jozefinski kodeks, koje je obuhvatio samo materiju o licima. S
obzirom na to da je nacrt bio nepotpun te je bio neophodan dalji rad na kodifikaciji.
4
Kraj Josipovih reformi je uslijedio kada je kratkotrajno na prijestolje došao njegov brat
Leoplod II. Od reformi svoga brata je odustao uplašen političkim dometima Francuske
revolucije, pod uticajima nezadovoljnog plemstva i crkve. Ipak, Leopold II je nastavio rad na
kodifikacijama građanskog prava, uključivši i razmatranje njegovog projekta sve pokrajine,
učene pravnike i profesore prava. Tek je dolazak na prestolje Franca II označio finalizaciju
projekta austrijske kodifikacije građanskog prava.
Već za vrijeme Leopolda II je formirana nova komisija za sastavljanje građanske
kodifikacije koju je vodio jedan poznati profesor prirodnog prava iz Beča. Ni taj nacrt
zakonika, objavljen 1796. godine koji se u najvećoj mjeri oslanjao na prirodno pravo nije bio
prihvaćen. Novi car je 1801. godine zadatak povjerio novoj komisiji na čije je čelo došao
sudija, ali i također profesor prirodnog prava na Pravnom fakultetu u Beču. To je bio Franc
fon Cajler. On je bio pod snažnim uticajem prosvjetiteljskih ideja, ali i Kantovih učenja,
prema kome je pravo određeno individualnom voljom koja je usklađena sa voljom drugih. Na
projektu kodifikacije je radio deset godina tako je zakonik od 1502 paragrafa objavljen tek
1811. godine.
Zakonik je napustio pandektnu tradiciju i prihvatio je institucionalnu podjelu prava na
tri glavne cjeline. Poslije kraćeg uvoda, prvi dio je posvećen licima odnosno statusnom pravu,
uključujući i porodično pravo. Drugio dio govori o svojini, uključujući i nasljedno pravo, ali i
dio o konkretnim i deliktnim obligacijama. Treći dio se odnosi na opšte ustanove vezane za
lična prava i prava na stvari, a sadrži i dio obligacionog prava, tako da ima mnoge osobine
tzv. opšteg dijela, koji se obično nalazi na početku kodifikacija u pandektnom sistemu.
„Osnovni njegovi izvori su rimsko pravo, prirodno pravo, kanonsko pravo ali i opšte
njemačko pravo, kao i staro, feudalno, partikularno pravo pojedinih pokrajina.“1 Stil mu je
jasniji i razumljiviji u odnosu na prethodne projekte, ali je jezik ipak komplikovaniji i teži
nego u Francuskom građanskom zakoniku.
U poređenju sa francuskim Code civil, Austrijski građanski zakonik je u nekim
aspektima moderniji (položaj žene je načelno povoljniji), ali je u nekim elementima
konzervativniji (npr. pod uticajem crkve, priznaje kao važeći samo crkveni, ali ne i građanski
1 Stanimirović Bojislav, Avramović Sima, Uporedna pravna tradicija, (Nonoms, Beograd 2008), str. 246
5
brak). Zakonik nije prihvatio prirodnopravnu koncepciju da je kod kupoprodaje sam
sporazum dovoljan za prenošenje svojine, nego i zahtjeva i spoljni element saglasnosti volje,
što podrazumjeva postojanje pravnog osnova i načna sticanja kao u rimskom pravu. Zakonik
je postavljao samo opšta pravila, prepuštajući pojedinosti sudskoj praksi i tumačenju, tako da
je ostalo dosta pravnih praznina.
Zbog velikog broja pravnih praznina, Zakonik je često bio noveliran. Najveća revizija
je započela 1904. god. na prijedlog Josefa Ungera, a okončana je novelama koje su donijete u
prvim godinama Prvog svjetskog rata. Tada je promijenjeno 200 paragrafa. Novelirani tekst
se primjenjivao u Sloveniji i Dalmaciji, a nenovelirani tekst u Hrvatskoj i Slavoniji. Iako je
njegov uticaj bio daleko manji od onoga koji je izvršio Code civil, Austrijski građanski
zakonik je ipak ostavio dubokog traga u Mađarskoj, Rumuniju, Češkoj i Poljskoj.
Primjenjivao se i u našim krajevima i to u Vojvodini i Bosni i Hercegovini. Međutim,
Austrijski građanski zakonik je vjerovatno najznačajniji za srpsku pravnu historiju, jer je
predstavljao osnov za presađivanje prilikom donošenja Srpskog građanskog zakonika iz 1844.
godine.
6
2. KODIFIKACIONI RAD U HABZBURŠKOJ MONARHIJI
Pod vladavinom Marije Terezije modernizovalo se Habzburško carstvo. U XVIII
vijeku sudstvo je bilo odvojeno od uprave a Direktorijumom se nazivao organ na kojem se
zasnivao rad uprave. Haugvicove reforme su bile te koje su dovele do ovakvog načina
uređenja države. U ovom periodu započelo je ideja o kodifikovanju prava, a 1753. godine
osnovana je komisija koja je imala zadatak da sačini zakonik kojim će biti izjednačeno i na
sigurne temelje postavljeno cjelokupno pravo. Pomenutu komisiju je osnovala Marija
Terezija. Praški profesor Aconi se nalazio na čelu komisije. Nastavljen je rad na krivičnom i
privatnom pravu, kao i ideja na kodofikaciji obje grane prava. Djelo privatnog prava je
nadmašilo krivične zakonike. Drugi zakonici su bili visoko ocijenjeni među stručnjacima u
periodu od kraja XVIII do sredine XIX stoljeća, iako se nisu mogli porediti sa velikim
vrijednostima Opšteg građanskog zakonika koji je i dalje na snazi.
1753. godine izrađen je plan kodifikacije privatnog prava od strane već pomenutog Aconija
koji je smatrao da zakonik treba da se sastoji iz 3 djela : 1 : o LIČNIM PRAVILIMA
2: o STVARNIM PRAVIMA
3: o POTRAŽIVANJIMA
Stvaranje građanskog zakonika u Austriji kretalo se veoma postepeno i polahko. Članovi
komisije smatrali su da treba pronaći pravo koje će biti zasnovano na razumu i normama koje
potiču iz razuma, te unijeti ih u zakonik i samim tim steći pravnu sigurnost. U toku 1756.
godine došlo je do zaključka da se posebno odvoji rad na privatnom pravu koji je vodio Aconi
od rada na krivičnom pravu koji je bio povjeren Holgeru. Obojica su željela ubrzati rad,
međutim to im nije odmah pošlo za rukom jer se rad na kodifikovanju prava odvijao jako
sporo nego što je carica očekivala. Međutim, okolnosti su bile takve da je krajem 1760.
godine Aconi preminuo, te je njegov rad povjeren Cenkeru koji je oblikovao zbornik pod
nazivom Codex Theresianus 1766. godine, koji je naišao na brojne kritike (npr. da suviše liči
na udžbenik, te da je obiman) tako da nije ozakonjen. Carica je čvrsto odbila da ozakoni nacrt
nazvan po njenom imenu, te navodi sljedeće razloge za koje smatra da su od vrlo bitnog
značaja .
To su sljedeći razlozi : a) treba izostaviti sve ono što nije zakonska norma
b) treba postići da zakon ne liči na udžbenik
c) čitav tekst treba skratiti
d) iz zakona treba izostaviti sve što je nedovoljno jasno ili dvosmisleno
7
e)zakoni treba da budu što jednostavniji
f) zakonik se ne treba zasnivati na normama rimskog prava, nego na
prirodnoj pravičnosti.
Činjenica da se zakonik treba zasnivati na prirodnoj pravičnosti 1722. godine je bila posebno
naglašena. Za razliku od rada na privatnom pravu, rezultati su već bili očigledni na djelu
krivičnog prava. Tako da je 31.12.1768. godine konačno objavljen tzv. Constitutio criminalis
Theresiana. Rad na kodifikovanju privatnog prava se i dalje nastavlja, tako da je
sedamdesetih godina XVIII vijeka Horten izradio poseban odjeljak o porodičnom i statusnom
pravu koji je 1.1.1787. godine stupio na snagu, te je ovo djelo nazvano Jozefinskim
zakonikom. Ali to i dalje nije značilo prestanak rada na kodifikovaju privatnog prava.
8
3. NASTANAK GRAĐANSKOG ZAKONIKA
U XVIII vijeku car Lepold II zahtijevao je od profesora Karl Antona fon Martinija,
bečkog profesora prirodnog prava da nastavi i poboljša rad na Terziijanskom kodeksu jer je
već postojeći Jozefisnki zakonik mogao poslužiti samo kao prvi dio. Profesor Martini bio je
pristalica Volfovoga pravca, te je u međuvremenu počeo sa radom, dakle kao profesor
prirodnog prava na Bečkom univerzitetu. Dalje, profesor Martini nastavlja sa svojim
zadatkom te prepravlja norme Jozefinskog zakonika i sačinjava prednacrt zakonika u tri djela.
1.1.1798. god Martini okončava svoj rad na zakoniku koji je stupio na snagu na
novosvojenom zemljištu u Zapadnoj Galiciji. Nakon smrti Martinija 1800. godine, njegovo
mjesto nasljeđuje Franc fon Cajler koji je također bio profesor prirodnog prava i svakako
pristalica tog naučnog pravca. Cajler na sebe preuzima obavezu prerađivanja Martinijevog
zakonika te uspješno završava taj zadatak. On smatra da zakonik treba da bude:
1) pravedan, jer zakonske norme proističu iz Razuma koji nalaže pravedno postupanje;
2) zakonik treba da bude sveobuhvatan i potpun (dakle, treba biti pronađeno rješenje za
svaku situaciju ili spor koji se pojavi među ljudima);
3) temelj za odgovor na sva društvena pitanja jeste u ozakonjenju velikih načela
proisteklih iz Razuma.
Kao što smo već naveli, Cajlerov ideal bila je pravednost i sveobuhvatnost ali i elastičan i
društvenim prilikama prilagođen zakonik. On smatra da je istinski stvoritelj prava Razum.
Dolazi pod uticaj Monteskijea i kaže da zakonik jedne države treba da odgovara prilikama
koje u njoj vladaju, tj. običajima i navikama njenih žitelja, njihovim uzbuđenjima i vjeri, kao i
klimi i državnom obliku i svemu što jednu državu odlikuje i razlikuje od drugih.
Zakonik je proglašen 1. juna 1811. u Beču pod naslovom Allgemeines Burgerliches
Gesetzbuch fur die deutschen Erblander (Opšti građanski zakonik za njemačke nasljedne
teritorije), poznat po skraćenici ABGB2
2 Karčić Fikret, Moderne pravne kodifikacije (Pavni fakultet, Sarajevo 2006) str.43
9
4. IZVORI OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA
Jako je prisutno mišljenje da austrijski Opšti Građanski zakonik ima tri izvora
inspiracije. To su prirodno pravo, rimsko pravo i filozofija Emanuela Kanta. Neki naučnici
osporavaju Kantov uticaj, ali je izvan sumnje da su na Opšti Građanski zakonik imali
neposredan uticaj rimsko i prirodno pravo. Tako se smatra da je Zakonik predstavljao njihovu
kombinaciju. Ipak se između ovih izvora mora napraviti razlika. Prirodno pravo je postavilo
temelj Opštom Građanskom zakoniku kao pravno-filozofsko učenje. Marija Tereza je uputila
na takve osnove pri gradnji zakonika. Međutim prirodno pravo nije dalo fond normi koje bi
ušle u zakonik.
Prirodno pravo se pri kraju XVIII stoljeća okretalo protiv rimskog i pozitivnog prava i težilo
je sve više ka pravičnom pravu. Uprkos tome, pristalice učenja o prirodnom pravu nisu se
nikad mogle sasvim odvojiti od rimskog prava. Martini je, na primjer u svom udžbeniku
prirodnog prava na jedom mjestu ovako uočio: ''Rimsko pravo se najvećim dijelom sastoji od
prirodnih zakona''.i3
Na osnovu ovakvih stavova, kao osnova kodifikacije u velikoj mjeri je poslužilo rimsko
pravo, nudeći svoj bogati fond pravnih normi. To je ostalo još od početka stvaranja
zakonodavnog djela, jer i Terezijanski kodeks iz 1766. sadrži mnoge norme rimskog prava.
Zbog određenog stapanja i bliskosti rimskog prava sa prirodnim, može se reći da su tvorci
Opšteg Građanskog zakonika uzimali ideje iz rimskog prava, koje su te ideje naizad
prikazivali kako norme prirodnog prava.
Pored ovoh izvora, treba navesti još jedan, četvrti izvor zakonodavčeve inspiracije. To su
pokrajinska prava zamalja habzburškog sastava. Među nijma se navode statuti njemačkih
gradova u monarhiji, ali i česko pravo kao i jedan pokrajinski zbornik običaja alpskih zemalja
pod habzburškom krunom.
3 Škarić Srđan, Popović Dragoljub, Veliki pravni sistemi i kodifikacije (Izdavačka kuća “Draganić”, Beograd, 1996.), str.249
10
5. SADRŽAJ I SISTEM OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA
Austrijski Opšti Građanski zakonik je kodifikacija privatnog prava koja je nastala na
uzoru sistema Institucija. Austrijski Opšti Građanski zakonik sadrži manji broj članova od
francuskog Građanskog zakonika. Izvorni tekst sadrži 1502 paragrafa. Zakonik je podjeljen na
taj način da postoji uvod i tri zasebna dijela.
Uvod je sačinjen od prvih četrnaest paragrafa koji se odnose na građanske zakone
uopšte. Posljednji, četrnaesti paragraf glasi: ''Popisi Građanskog zakonika obuhvataju
lično pravo, pravo na stvari i odredbe zajedničke obojim pravima''.4
Prvi dio je posvećen ličnim pravima i u tom dijelu je uređeno porodično i statusno
pravo uključujući pitanja pravne sposobnosti, tutorstva itd.
Drugi dio Zakonika nosi naslov ''O pravu i stvari''. On počinje samostalim dijelom
posvećenim definisanju pojma stvari i diobi same stvari. Onda su paragrafi podjeljeni
na dva dijela: prvi nosi naziv ''O stvarnim pravima na stvari'', a drugi ''O ličnim
pravima na stvari''. Prvi uređuje stvarno i nasljedno pravo a drugi obligaciono pravo.
Treći dio je posvećen zajedničkim odredbama za lična prava i prava na stvari. Tu se
uređuju pitanja koja se odnose na utvrđivanje prava i obaveza, njihovo preinačenje i
pristanak, kao i na zastarjelost, u četiri glave Zakonika.
Tvorci Austrijskog građanskog zakonika pošli su od institucionog obrasca u rasporedu koji su
primjenili na sebi odgovarajući način. Kasnijim poređenjem sa Njemačkim građanskim
zakonikom koji je bio mnogo mlađi, isticat će se činjenica da Austrijski građanski zakonik,
kao i francuski nema tzv. opšti dio. Obrazloženje je da, u Austrijskom zakoniku se sastojci
opštog dijela pronalaze kako u uvodu tako i u trećem dijelu.
Tokom svog dugog vijeka trajanja, Opšti građanski zakonik je bio mijenjan i moderniziran.
Najzačajnije promjene su tri takozvane ratne novele, koje su donijete od 1914. do 1916.
godine.
6. STIL OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA4 Škarić Srđan, Popović Dragoljub, Veliki pravni sistemi i kodifikacije (Izdavačka kuća “Draganić”, Beograd, 1996.), str.250
11
Tvorci Opštog građanskog zakonika opredjelili su se za široke formacije i opšte
odredbe u skladu sa shvatanjima koja su vladala u austrijskoj nauci i zakonodavnim
krugovima. To je bilo dobro rješenje koje je omgućilo razvoj prava u sudskoj praksi. Po ovoj
osobini austrijski zakonik je bliži Francuskom građanskom zakoniku, nego pruskom Opštem
zemaljskom pravu.
Uprskos postojanja sličnosti sa francuskim pravom, formulacije normi u Austrijskom
građanskom zakoniku djelomično zaostaju za onim stilom izražavanja koji odlikuje francuski.
Iako austrijski zakonik ima manji broj članova od francuskog, normiranje u njemu je na
nekim mjestima više razliveno. Za primjer se uzima određenje pojma svojine, koji je
francuski zakonik efektno odredio samo jednom proširenom rečenicom u svom članu 544,
dok je u austrijskom bilo potrebno tri paragrafa. Svojina se najprije određuje u objektivnom
smislu, a zatim dolazi određenje svojine u subjektivnom smislu. Istovremeno, austrijsko pravo
poznaje objektivno i subjektivno shvatanje pojma svojine, dok je francuski zakonodavac
suptilnost ovakvog razlikovanja, kao i detaljnije normiranje sopstvenikovih ovlaštenja, držao
izlišnim. Iako postoje vidljive razlike u određenju pojma svojine između austrijskog i
francuskog zakonodavca, takve razlike nisu prisutne pri određenju pojma testamenta. Oba
zakonika predstavljaju samo razvijeniju i poboljšaniju nekadašnju definiciju kakvu je
poznavalo rimsko pravo. Osnovni pristup normiranju građanske odgovornosti pokazuje
razliku u načinu uređenja odnosa između austrijskog i francuskog zakonika. Za razliku od
francuskog austrijski zakonik je mnogo više racionalan i više naklonjen izvjesnom
preciziranju pojmova. Austrijski zakonik pokazuje mnogo veći broj normi o naknadi štete,
dok u francuskom zakoniku osim osnovne norme pronalazimo samo četiri zakonska člana, od
kojih je jedan, doduše, veoma dug. U austrijskom zakoniku za razliku od francuskog zakonika
određeni su osnovni pojmovi vezani za građansku odgovornost kao što su šteta ili krivica, dok
to sve ne pronalazimo u francuskom zakoniku.
7. UTICAJ I RECEPCIJA OPŠTOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA
12
Franc Klajn je za stogodišnjicu Opšteg građanskog zakonika napisao da je on ustvari
bio jedna vizija. On je sadržavao određene dobre strane apsolutne monarhije, ali je takođe bio
okrenut budućnosti i vremenu koje je dolazilo. To je razlog što se mogao prilagođavati
promjenama koje je donosio društveni život, pa se i danas još primjenjuje.
Ovakvom opstanku Zakonika je mnogo doprinio stil zakonodavca pri normiranju
odnosa, koji je bio pogodan za dalji razvoj prava u sudskoj praksi i pravnoj nauci. Uticaj
Opšeg građanskog zakonika je bio primjetan i van okvira zemalja u kojima je bio na početku
proglašen. Taj uticaj je bio najveći u zemljama koje su ulazile u sklop habzbuške monarhije, a
to su bile zemlje Srednje Evrope. Iako je donesen za njemačke nasljedne zemlje
Habzburgovaca, zakonik je primjenjivan u Bosni i Hercegovini i Vojnoj krajini. Od 1852.
godine važio je i u Hrvatskoj koja je bila zemlja ugarske krune. Takođe je vrijedio i u
sjevernoj Italiji do 1861. godine kada su ti krajevi ušli u sklop italijanske države. Njegova
primjena je bila protegnuta i na Mađarsku, Slavoniju, Hrvatsku, Vojvodinu i Banat, te na
krajeve današnje Rumunije, do 1865. godine kad je u njima uveden zakonik stvaran po uzoru
na francuski Code Civil. U Bosni i Hercegovini je imao značaj pomoćnog pravnog izvora za
vrijeme vladavine austrougarske uprave. Lihtenštajn je recepirao Austrijski zakonik prije
Prvog svjetskog rata, a poslije toga je Čehoslovačka, tada novonastala zemlja dugo
primjenjivala Opšti građanski zakonik.
8. ZAKLJUČAK
13
Austrijski Opšti Građanski zakonik predstavlja kodifikaciju privatnog prava koja je
nastala na uzoru sistema Institucija. Austrijski zakonik je racionalan zakonik i više je
naklonjen izvjesnom preciziranju pojmova, te je bio okrenut budućnosti i vremenu koje je
dolazilo. Zakonik se mogao prilagođavati promjenama koje je donosio društveni život. Uticaj
zakonika je bio najveći u zemljama koje su ulazile u skop habsbuške monarhije, a to su bile
zemlje Srednje Evrope. Zakonik je također primjenjivan u Bosni i Hercegovini, Vojnoj
krajini, Hrvatskoj kao i Italiji, Mađarskoj, Rumuniji te Slavoniji.
9. LITERATURA
14
1.Šarkić Srđan, Popović Dragoljub, Veliki pravni sistemi i kodifikacije, Beograd 1996.,
Izdavačka kuća „Draganić“
2. Pravna enciklopedija 2, Beograd 1985., Savremena administracija
3. Stanimirović Bojislav, Avramović Sima, Uporedna pravna tradicija, Beograd 2008,
Nonoms
4. Prof. dr. Karčić Fikret, Moderne pravne kodifikacije, Sarajevo 2006, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu
i
15