Download - Društvena reprodukcija
FAKULTET ZA DRUŠTVENE NAUKE
Ekonomija i poslovanje
S E M I N A R S K I R A D
IZ MIKROEKONOMIJE
Društvena reprodukcija
Ime i prezime profesora:
Prof. dr Jugoslav Jovičić
Ime i prezime studenta:
Filip Banjac
Broj indeksa:EP-054/14
Banja Luka, (02.10.2015.)
SADRŽAJ
UVOD..................................................................................................................................2
1. GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI ………………………………………..3
2. POTREBAN PROIZVOD I VIŠAK PROIZVODA.....................................................4
3. DRUŠTVENA REPRODUKCIJA.................................................................................7
4. VRSTE DRUŠTVENE REPRODUKCIJE I NJENE KARAKTERISTIKE................8
4.1. Prosta društvena reprodukcija...........................................................................8
4.2.Umanjena društvena reprodukcija...................................................................10
4.3. Proširena društvena reprodukcija....................................................................10
5. POVEZANOST PROIZVODNJE RASPODJELE, RAZMJENE I POTROŠNJE U
PROCESU DRUŠTVENE REPRODUKCIJE..................................................................11
ZAKLJUČAK....................................................................................................................13
LITERATURA..................................................................................................................15
1
UVOD
Pojam društvena reprodukcija je povezan sa pojmom potreba i direktno iz njega
proističe. Karakteristike ljudskih potreba se ogledaju u tome da su one stalne i da se iz
godine u godinu povećavaju. U cilju zadovoljavanja tih potreba društvo je prisiljeno da
neprekidno proizvodi materijalna dobra ili usluge kojim se te potrebe zadovoljavaju. Taj
neprekidni, odnosno kontinuirani proces proizvodnje materijalnih dobara i usluga, naziva
se reprodukcija.
Tom kontinuiranom procesu proizvodnje moguće je pristupiti sa dva stanovišta. Ako
se reprodukcija, odnosno neprekidni proces proizvodnje, posmatra sa stanovišta
pojedinačnog ekonomskog subjekta (preduzeće, porodica ili pojedini sektor), tada je
predmet analize individualna reprodukcija. Ovaj je proces nešto jednostavniji jer je manji
broj subjekata koji u njemu učestvuju i faktora koji na njega utiču. Ukoliko se
reprodukcija posmatra sa stanovišta cijelog društva, onda je riječ o društvenoj
reprodukciji. Ovaj proces je složeniji jer u njemu učestvuje veliki broj subjekata pa se
zbog toga i javlja veliki broj veza između njih, a zavisi i od mnogo većeg broja faktora.
Prema tome, društvena reprodukcija je proces stalnog obnavljanja proizvodnje na nivou
cijelog društva.
Ovdje treba imati u vidu da je krajnji smisao proizvodnje potrošnja u kojoj se
zadovoljavaju ljudske potrebe. Dakle, proizvod mora biti potrošen, a usluga iskorišćena.
No, ljudi koji koriste usluge i troše proizvode obično nisu oni koji ih i proizvode, jer
smisao proizvodnje dobara, posebno u savremenim uslovima, nije proizvodnja samo za
sopstvene potrebe. Proizvodnja i potrošnja se, dakle, razlikuju i po mjestu (mjesto
nastajanja proizvoda i njegovog trošenja nisu isti), po subjektima (različita su lica koja
proizvode i lica koja troše proizvod i uslugu), po vremenu (vrijeme proizvodnje se ne
poklapa sa vremenom potrošnje). To znači da se proizvodi moraju pojaviti u pravo
vrijeme, na pravom mjestu da bi bili dostupni onima kojima su neophodni. Taj problem
se rješava razmjenom u kojoj se na tržištu susreću različiti proizvodi i razmjenjuju
između različitih subjekata.
2
1. GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI
Društvo se neprekidno razvija, otkrivajući mnoge nove tehnološke procese i nove
materijale koji proizvodnju čine efikasnijom. Naravno da razvoj nije isti u svim oblastima
– u nekima je, zbog prirode proizvodnje, tehnološki razvoj brži, u drugima, opet, sporiji.
Svuda tamo gdje proizvodnja zavisi direktno od prirode, tehnološki napredak je nešto
sporiji pošto čovjek ne može upravljati prirodnim zakonima. Isto tako, u nekim oblastima
naučna otkrića mogu brzo i lako naći svoju konkretnu primjenu, dok je u drugima
potrebno duže vrijeme za praktičnu ralizaciju. Zbog toga je tehnološki napredak i rast
produktivnosti u proizvodnji računara u posljednih dvadeset godina nesrazmjerno veći od
napretka koji je ostvaren u proizvodnji hrane.
Cilj svakog društva je da stalno povećava granice proizvodnih mogućnosti tj. da iz
godine u godinu povećava obim društvenog proizvoda1. Ono to postiže novim
tehnologijama koje omogućavaju da se istim obimom raspoloživih resursa postiže veći
obim proizvodnje, odnosno da se isti obim proizvodnje postiže uz utrošak manjeg obima
resursa, pa se jedan njihov dio oslobađa za upotrebu u drugim oblastima proizvodnje.
Drugi način povećanja proizvodnih mogućnosti je obezbjeđenje dodatnih količina
resursa koje društvo može uložiti u proizvodnju. Do većih količina raspoloživih resursa
za ulaganje u proizvodnju, društvo može doći izdvajanjem jednog dijela nacionalnog
dohotka za dodatnu proizvodnju (fond društvene akumulacije), boljom kvalifikovanošću
rada, otkrićem bogatijih nalazišta ruda i po osnovu svih ostalih faktora koji utiču na obim
društvenog proizvoda.
1 Ivanić Mladen, Principi ekonomije, Banjaluka 2010, str. 143.
3
2. POTREBAN PROIZVOD I VIŠAK PROIZVODA
Društveni proizvod je sastavljen od tekućeg rada i amortizacije sredstava za rad koja
su se utrošila u procesu proizvodnje. Prema tome, da bi društvo bilo u stanju da sljedeće
godine ponovo ostvari isti obim proizvodnje, ono mora učiniti dvije stvari:
Prvo, iz društvenog proizvoda mora izdvojiti jedan dio kojim će se nadoknaditi
utrošena sredstva za rad (trajna kapitalna dobra) i
Drugo, mora obezbijediti normalni nivo potrošnje za radnike koji su stvorili taj
proizvod.
Te dvije veličine zajedno predstavljaju potreban proizvod. Sve ono što preostane
preko obima potrebnog proizvoda, predstavlja višak proizvoda. Bez postojanja viška
proizvoda, nema mogućnosti da se napravi ništa novo. Zahvaljujući višku proizvoda,
danas i postoje fudbalski stadioni, škole, bolnice, zatvori, carski dvorci, Kineske zid,
vojne kasarne, parkovi – ukratko sve ono što nas okružuje.
Višak proizvoda je ona ekonomska veličina koja društvu omogućava zadovoljavanje
potreba izdržavanog stanovništva, ulaganje u neproizvodne djelatnosti kakve su kultura,
školstvo, zdravstvo, parkovi, izdržavanje države (policija, vojska, carina, državna
administracija) veliki broj neproizvodnih usluga (televizija, škole stranih jezika, disko
klubovi i slično) i ulaganja u proširenje proizvodnje. Upravo, zbog toga višak proizvoda
je od ogromnog interesa svih društvenih zajednica i sve one nastoje da on bude što viši da
bi se time omogućio, kako ekonomski (povećanje obima proizvodnje), tako i društveni
razvoj (proširenje institucija koje postoje u društvu – više škola, bolnica, parkova,
pozorišta, oružja, nova stambena naselja, zatvore sa većim standardom osuđenih i slično),
odnosno povećanje ličnog standarda zaposlenih.
Društveni sistemi se i razlikuju po tome u koje svrhe će se višak proizvoda
upotrijebiti: za izgradnju bolnice ili za održanje lične garde nekog diktatora, za velelepnu
carsku palatu ili za bogatiju biblioteku na univerzitetu, za muzej ili za zatvor. Odluke o
tome su, uglavnom, političke prirode. Upotreba viška u sistemima u kojima je vlast
vladara neprikosnovena, obično je bila u skladu sa njegovom voljom (piramide su
4
grobnice čijom se veličinom izražavala moć vladara, velike srednjevjekovne katoličke
crkve u Italiji ili Španiji iskazivale su moć i uticaj katoličke crkve.
U demokratskim društvenim sistemima gdje postoji višepartijski sistem i politička
konkurencija, dakle, u sistemima u kojima je vlast smjenjiva (izbori svake četiri godine,
na primjer) i u kojima je zbog toga uticaj stanovništva na političke odluke veći, višak
proizvoda se upotrebljava, u mnogo većoj mjeri, za podizanje standarda stanovnika
(ličnog ili društvenog). U tim sistemima ponovni izbor vlasti zavisi od podrške
stanovništva, a adekvatnom upotrebom viška proizvoda, vlast nastoji steći podršku. Zbog
toga u savremeno doba, osim u slučaju autokratskih sistema, i nema takvih građevina
koje su u potpunom neskladu sa stvarnim ekonomskim prilikama. Jednostavno,
stanovništvo se nastoji izboriti da se višak proizvoda upotrebljava na način od koga će
ono imati neposrednu korist.
Da li će neko društvo proizvoditi višak proizvoda ili ne, zavisi od nekoliko faktora.
Prvo, veličina viška proizvoda zavisi od obima i strukture potreba stanovništva. Uz iste
ostale uslove, viši nivo potreba stanovništva značiće da će će potreban proizvod rasti, a
višak proizvoda smanjivati. Zbog toga su i vladajući slojevi u svim sistemima u kojima
im je to omogućavala politička vlast, tradicija ili zakon (robovlasništvo, feudalizam,
državno-planski socijalizam, savremene diktature afričkog i azijskog tipa) nastojali
ograničiti potreban proizvod na najmanju moguću mjeru, odnosno smanjiti nivo lične
potrošnje i primanja zaposlenih. Time su oni izvlačili iz procesa rada višak proizvoda i
prisvajali ga na najsuroviji način (bičevanje, represija, zatvori, policija i slično).
U demokratskim sistemima takav pristup nije moguć jer bi se brzo završio gubitkom
na izborima. Uz to, postoji veoma snažna javna kontrola državnih institucija (mediji,
opozicija, razne nevladine organizacije i slično). U tim sistemima postoji određeni nivo
potrošnje po stanovniku koji se smatra normalnim, te se ograničavanje te potrošnje, a
pogotovo njeno smanjenje, ne može koristiti kao mehanizam ograničenja potrebnog i
povećanja viška proizvoda. Sastavni dio potrebnog proizvoda američkog radnika, na
primjer, je automobil, kako zbog standarda koji je ta privreda ostvarila, tako i zbog
činjenice da bez automobila u velikim američkim magapolisima teško može doći do
posla. To što isti takav radnik u Čileu, na primjer, nema automobila u svom potrebnom
proizvodu ne znači da je u SAD potreban proizvod radnika moguće smanjivati.
5
Automobil je nešto što je uobičajeno i normalno za to društvo i svaki pokušaj da se ta
potrošnja smanji, naišao bi na ozbiljne otpore. Otuda se u ovim sistemima ne može
koristiti prisila kao oblik povećanja viška proizvoda. U njima potreban proizvod iz godine
u godinu zakonito raste. Ali da li to znači da se ona odriču viška proizvoda?
Ni najmanje. Ova društva se samo opredjeljuju za drugi pristup povećanju viška.
Naime, pored obima potrebnog proizvoda, na veličinu viška proizvoda utiču i uslovi
proizvodnje, a oni najviše zavise od intenzivnosti i produktivnosti rada. U savremenim
uslovima intenzivnost je dostigla svoje granice i njeno eventualno povećanje izaziva
otpor zaposlenih koji su organizovani u sindikate i dovoljno moćni da spriječe
pretjerivanje u povećanju napora na radnom mjestu. Uz to, ne treba zaboraviti da su
radnici i moćna glasačka mašina, da oni mogu bitno uticati na rezultate izbora, pa i
država donosi zakone kojima se obezbjeđuje visoka zaštita na radu. Zbog toga, ova
društva ne posežu toliko za intenzivnošću rada kao mehanizmom povećanja viška.
Suprotno tome, totalitarni režimi, pogotovo što je u većini njih tehnologija nerazvijena i
dominira tekući ljudski rad, veoma rado koriste ovaj mehanizam. U tim društvima nema
mogućnosti otpora radnika jer nema jakih sindikata pa se izvlačenje viška proizvoda
ostvaruje kompinacijom ograničavanja potrebnog proizvoda i povećanja intenzivnosti.
Tako stvoreni višak se ne koristi za dobrobit cijele zajednice, već služi kao izvor moći
vladara.
Demokratska društva, uglavnom, se koriste mehanizmom povećanja produktivnosti.
U tom slučaju, dio viška proizvoda se ulaže u proizvodnju u obliku dodatnih resursa,
otkrivaju se nove metode i tehnologije proizvodnje koje povećavaju granicu proizvodnih
mogućnosti društva i slično. Prirast u obimu društvenog proizvoda koji se tako ostvari ne
koristi se samo za povećanje viška proizvoda, već se povećava i potreban proizvod.
6
3. DRUŠTVENA REPRODUKCIJA
Neprekidni, odnosno kontinuirani proces proizvodnje materijalnih dobara i usluga,
naziva se reprodukcija. U proces proizvodnje u privredu ulaze inputi koji su u obliku
rada, zemlje i kapitala. Privreda ih prerađuje i od njih nastaju autputi koji se sastoje od
potrošnih dobara, trajnih proizvodnih dobara i materijala. Ta dobra idu svojim
vlasnicima, odnosno stanovništvu, koje samostalno odlučuje kako će ih upotrijebiti. Jedan
dio dobara stanovništvo troši i time obnavlja radni faktor, a drugi dio prisvojenih dobara
ono ponovo ulaže u sljedeći proces proizvodnje i time obnavlja sve inpute proizvodnog
procesa. Društvena reprodukcija je stalni proces kružnog kretanja inputa i autputa u kome
se vidi nužnost svake društvene zajednice da kontinuirano priozvodi i potrošna dobra
(obnova rada kao inputa) i proizvodna dobra (obnova materijalnih inputa proizvodnje).
No, postavlja se i pitanje koliko proizvoda ima pravo da potroši pojedini član
društvene zajednice. To zavisi od njegove društvene pozicije i načina na koji je uključen
u društvenu proizvodnju. Zavisno od toga, te u skladu sa tradicijom i zakonima nekog
društva, svaki njegov član participira u ukupnoj potrošnji, odnosno u rezultatima
proizvodnje. Udio svakog ekonomskog subjekta u društvenom proizvodu se određuje u
procesu raspodjele. U tom smislu, društvena reprodukcija podrazumijeva neprekidnu
smjenu procesa proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. U tom jedinstvu faze
reprodukcije su međusobno uslovljene i naraskidivo povezane. Jedinstvo sve četiri faze
omogućava da se proces društvene reprodukcije kontinuirani odvija.
Pored toga, u proces proizvodnje se moraju uložiti materijalni i ljudski resursi, koji su
u svakom društvu ograničeni. To znači da se i ljudski i materijalni resursi moraju
obnavljati da bi se mogli ponovo uložiti u proces proizvodnje. U tom smislu, društveni
proizvod mora se sastojati i od sredstava za ličnu potrošnju čijom potrošnjom se
reprodukuju subjektivni činioci proizvodnje, odnosno ljudski rad, ali i od sredstava za
proizvodnju (sredstava za rad i predmeta rada) da bi se obnovili materijalni činioci.
7
4. VRSTE DRUŠTVENE REPRODUKCIJE I NJENE KARAKTERISTIKE
Društvena reprodukcija se može posmatrati sa različitih stanovišta – na primjer, kako
se vrši raspodjela rezultata, koji je osnovni mehanizam koordinacije ekonomskih
aktivnosti, koliko je učešće pojedinih oblika vlasništva i slično. Razlikujemo tri oblika
društvene repodukcije:
prostu,
umanjenu i
proširenu2.
4.1. Prosta društvena reprodukcija
Prosta društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim i struktura
proizvodnje iz godine u godinu ne mijenjaju. To znači da društvena zajednica svake
godine proizvodi isti obim društvenog proizvoda koji ima istu materijalnu i vrijednosnu
strukturu. U ovom obliku reprodukcije, društveni proizvod ima takvu materijalnu
strukturu da su obim istruktura proizvodnih dobara potpuno adekvatni obimu i strukturi
proizvodnih dobara koja su utrošena u procesu proizvodnje. Dakle, proizvodi se onoliko
materijalnih dobara koliko se utroši i društvo svake godine raspolaže istom količinom i
strukturom materijalnih inputa koje ulaže u proces proizvodnje. To, s druge strane, znači
da se nacionalni dohodak sastoji samo od potrošnih dobara koje se u cjelini utroše, a da u
njegovoj materijalnoj strukturi nema proizvodnih dobara. Da bi se prosta društvena
reprodukcija mogla kontinuirano odvijati, obim i struktura proizvedenih potrošnih dobara
moraju u potpunosti odgovarati potrebama stanovništva date zajednice. Prema tome, u
uslovima proste društvene reprodukcije, sav nacionalni dohodak ide u potrošnju i ne
postoji fond akumulacije iz koga bi se finansirala dodatna ulaganja u proizvodnju.
Ovaj oblik reprodukcije nije karakterističan za bilo koju zajednicu u dužem
vremenskom periodu. S obzirom da nema dodatnih ulaganja u proizvodnju, u ovom
2 Ivanić Mladen, Principi ekonomije, Banjaluka 2010, str. 156.
8
obliku reprodukcije ne bi bilo mogućnosti razvoja. Prosta društvena reprodukcija ne
može biti trajna karakteristika niti jedne društvene zajednice iz više razloga.
Prvo, stanovništvo se nikad ne zadovoljava dostignutim nivoom ličnog i društvenog
standarda. U ljudskoj je prirodi da stalno želi sve više materijalnih dobara koje sam
neposredno troši, ali i više škola, bolnica, bolje puteve, mostove i druga dobra. Prosta
društvena reprodukcija nije u stanju da zadovolji taj zahtjev ljudi za rastom ličnog i
društvenog standarda jer iz godine u godinu proizvodi isti obim proizvoda i zbog toga ne
može biti trajna karakteristika neke društvene zajednice.
Drugo, čak i da se stanovništvo zadovolji dostignutim novoom standarda, prosta
društvena reprodukcija znači pad standarda zbog prirasta stanovništva. U uslovima
povećanja stanovništva, isti obim proizvodnje, odnosno isti obim društvenog proizvoda,
mora se raspodijeliti na veći broj stanovnika što znači pad potrošnje po jednom
stanovniku, dakle, pad ličnog standarda.
Treće, proizvodnja se mora modernizovati jer to čine konkurentske privrede drugih
zemalja. Bez modernizacije proizvodnje i uvođenjanovih tehnologija data privreda će
vrlo brzo postati nekonkurentna, njeni proizvodi zastarjeli i skupi i niko ih neće kupovati.
S druge strane, za modernizaciju su potrebna sredstva koja prosta reprodukcija ne može
obezbijediti jer ona proizvodi uvijek isti obim i strukturu materijalnih dobara.
Prosta društvena reprodukcija je više teorijski model nego što je oblik reprodukcije
koji je prisutan u stvarnosti. Naime, velik je broj uslova koji se moraju ispuniti da bi ona
stvarno egzistirala u nekoj privredi. Struktura i obim proizvedenih proizvodnih dobara
moraju u potpunosti odgovarati strukturi i obimu utrošenih materijalnih inputa, a obim i
struktura proizvedenih potrošnih dobara, moraju u potpunosti odgovarati obimu i
strukturi potreba stanovnika. U uslovima kada se privreda sastoji od stotina hiljada
individualnih učesnika koji svaki za sebe, ne znajući kako će se ponašati drugi, donosi
odluke o obimu i strukturi sopstvene proizvodnje i potrošnje, praktično je nemoguće da
se spontano ispune svi ovi preduslovi koji su nužni da bi postojala prosta društvena
reprodukcija. Ona se izučava u teoriji jer omogućava jednostavno iskazivanje zakonitosti
i logiku koje upravljaju procesima društvene reprodukcije.
9
4.2. Umanjena društvena reprodukcija
Umanjena društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim
društvene zajednice iz godine u godinu smanjuje. Očito je da društvena zajednica u kojoj
se bilježi umanjena reprodukcija proizvodi suviše mali nacionalni dohodak da bi se
zadovoljile sve potrebe stanovništva. Zbog toga se jedan dio društvenog proizvoda koji
predstavlja amortizaciju, umjesto u ponovnu proizvodnju, usmjerava u ličnu potrošnju.
Na taj način se smanjuje količina materijalnih inputa koju je ova društvena zajednica u
stanju da uloži u proces proizvodnje. Zbog toga se obim proizvodnje koji ona ostvaruje,
iz godine u godinu smanjuje. Ovaj oblik društvene reprodukcije ne može biti trajan jer bi
značio zakonito smanjenje standarda stanovništva. On može postojati samo kao izuzetak
koji je rezultat velikih drušvehih poremećaja, kakvi su ratovi, odnosno velike prirodne
katastrofe (zemljotresi, poplave, požari i slično). Na primjer, u vrijeme ratova se troši
mnogo veća količina oružja i zbog toga se, umjesto u ponovnu proizvodnju, dobra ulažu
u oružje i druge ratne rashode čime se neminovno ulazi u spiralu umanjene reprodukcije.
Pored toga, i u ratovima, kao i u prirodnim katastrofama, dolazi i do fizičkog uništenja
resursa (uništene fabrike) te je osnova proizvodnje date zajednice manja, a time i
društveni proizvod koji ona može ostvariti.
4.3. Proširena društvena reprodukcija
Proširena društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim
proizvodnje iz godine u godinu povećava. Ovaj oblik reprodukcije je jedini dugoročno
prihvatljiv jer omogućava stalno povećanje standarda zaposlenih i stanovništva u cjelini i
sve više materijalnih dobara koja se mogu uložiti u proizvodnju. Da bi se proizvodnja iz
godine u godinu povećavala, to podrazumijeva da iz godine u godinu raste proizvodnja
proizvodnih proizvodnih dobara odnosno da se raspoloživi materijalni inputi redovno
povećavaju. Samo na osnovu toga moguće je obezbijediti trajno povećanje društvenog
proizvoda. To, sa svoje strane, znači da se sav nacionalni dohodak ne može trošiti za
10
ličnu potrošnju, već da se jedan njegov dio, u materijalnom smislu, mora sastojati od
sredstava za proizvodnju koja će se kao dodatna uložiti u novi proces proizvodnje.
5. POVEZANOST PROIZVODNJE RASPODJELE, RAZMJENE I POTROŠNJE U
PROCESU DRUŠTVENE REPRODUKCIJE
U procesu društvene reprodukcije stalno se smjenjuju faze proizvodnje, raspodjele,
razmjene i potrošnje. Svaka od faza reprodukcije je u određenoj mjeri samostalna, ali
postoji i njihova međuzavisnost jer se u procesu reprodukcije smjenjuju jedna za drugom,
odnosno uvijek jedna faza prethodi drugoj. Otuda rezultati svake faze utiču na to da li će
se sljedeća faza društvene reprodukcije odvijati normalno i bez zastoja ili će doći do
određenih poremećaja.
Da bi se robe iznijele na tržište radi prodaje, moraju prethodno da budu proizvedene3.
Proizvodnja se može smatrati početnom karikom procesa reprodukcije. To je faza u kojoj
čovjek pomoću sredstava za rad prilagođava predmete iz prirode svojim potrebama. Ona
je pretpostavka ostalih faza reprodukcije, jer, da be se nešto razmijenilo, raspodijelili i
potrošilo, prvo mora biti proizvedeno. Zbog toga se i kaže da proizvodnja bitno utiče na
potrošnju jer obim, struktura pa i način upotrebe dobara, zavise u dobroj mjeri od obima i
strukture proizvodnje kao i karakteristika proizvedenih dobara.
Naravno, ovakvo tumačenje bilo bi isključivo ukoliko bi se zanemarila činjenica da i
potrošnja, kao proces u kome se trošenjem materijalnih dobara zadovoljavaju različite
ljudske potrebe, sa svoje strane utiče na proizvodnju. Ono što ne bude potrošeno, kao da
nije ni proizvedeno. To znači da je riječ o dobru bez korisnih svojstava. Prema tome,
proizvodnja dobara nije nezavisna faza reprodukcije već se mora voditi računa o
potrebama kupaca koji će jedini dati stvarnu potvrdu proizvodnji. To važi, kako za
potrošna dobra, dakle, ona koja služe za potrebe stanovništva, tako i za proizvodna dobra
koja se troše u samoj proizvodnji. Otuda bi bilo pogrešno davati naglasak na jednu ili
drugu fazu društvene reprodukcije.
U većini savremenih ekonomskih sisteme, veza između proizvodnje i potrošnje nije
neposredna već se između ove dvije faze javlja raspodjela. Ona je faza u kojoj se
određuje način učešća pojedinca, privrednog subjekta, pojedine grane, odnosno privredne
3 Barać Slobodan, Stakić Budimir; Osnovi ekonomije, Beograd 2007, str. 210.
11
djelatnosti u prisvajanju rezultata proizvodnje. Sama raspodjela je određena
proizvodnjom jer se može raspodijeliti samo ono što je proizvedeno. Osim toga,
proizvodnja utiče na raspodjelu i zbog toga što oblik učešća pojedinca, preduzeća ili
grane u proizvodnji, u dobroj mjeri određuje i oblik učešća u raspodjeli rezultata.
Nekvalifikovani radnik ne može očekivati veće učešće u raspodijeli od vrhunskog
inžinjera, na primjer. Međutim, i raspodjela sa svoje strane utiče na proizvodnju. Prvo,
zbog toga što se ne raspodjeljuju samo rezultati proizvodnje, već i uslovi proizvodnje. To
znači da se u raspodjeli određuje koliko će kog dobra ići u proizvodnju različitih
proizvoda, odnosno sa koliko će materijalnih inputa raspolagati pojedini privredni
subjekt. Tom raspodjelom u velikoj mjeri je određena i sama proizvodnja. Drugi uticaj
raspodjele na proizvodnju odvija se preko tražnje. Različita lica imaju različitu strukturu
potrošnje, odnosno tražnje. Ukoliko veći dio društvenog proizvoda prisvajaju bogatiji
članovi društva, oni će veći dio toga prihoda uložiti u nove investicije pa će rasti tražnja
za proizvodnim dobrima, a to će dovesti do povećane proizvodnje ove vrste dobara.
Ukoliko se povećava učešće siromašnijih slojeva, oni će svoj dohodak uglavnom trošiti
na dobra za ličnu potrošnju pa će to usloviti povećanje proizvodnje ove vrste dobara.
Dakle, i raspodjela bitno utiče na strukturu proizvodnje.
U procesu društvene reprodukcije javlja se i četvrta faza – razmjena. To je proces u
kome robe mijenjaju vlasnika i u kome se vrši prenos materijalnog dobra iz ruku
proizvođača u ruke potrošača. Razmjena je, takođe, bitna faza procesa jer se njome
proizvodi povezuju sa potrošačem. Jasno je da se može razmijeniti samo ono što je
proizvedeno, ali je, isto tako, jasno da ne može biti razmijenjeno dobro koje nije korisno.
Otuda će i razmjena sa svoje strane uticati na proizvodnju, ali još više na potrošnju i
raspodjelu jer se, praktično, kroz razmjenu određuje u učešće pojedinaca, preduzeća,
grana i djelatnosti u ukupnim rezultatima proizvodnje društvene zajednice.
Sve ovo pokazuje da su sve četiri faze povezane i međusobno zavisne kao i da one
utiču jedna na drugu. Njihovo jedinstvo i povezanost predstavljaju cjelinu procesa
društvene reprodukcije, a zakoni koji upravljaju svakom fazom, ne mogu se do kraja
shvatiti bez povezivanja sa zakonima koji upravljaju drugim fazama.
12
ZAKLJUČAK
Da bi proces društvene reprodukcije tekao nesmetano, nužno je zadovoljiti nekoliko
osnovnih uslova.
Prvi je da se u procesu reprodukcije mora obezbijediti dovoljan obim i odgovarajuća
struktura potrošnih dobara kojima će se zadovoljiti lične potrebe proizvođača, odnosno
stanovništva u cjelini. Na taj način će se obnoviti ljudski faktor proizvodnje tj. rad kao
input i obezbijediti egzistencija date ljudske zajednice, što i jeste osnovni smisao
društvene reprodukcije.
Drugi uslov je da se mora obezbijediti adekvatan obim i struktura materijalnih inputa.
Oni se troše u procesu proizvodnje i da bi društvena reprodukcija tekla kontinuirano,
nužno ih je zamijeniti barem u obimu i u strukturi u kojima su utrošeni u procesu
proizvodnje. Društvena zajednica koja želi da u sve većem stepenu zadovoljava potrebe
stanovništva mora, uz nadoknadu utrošenih, proizvesti i dodatnu količinu proizvodnih
dobara i time obezbijediti uslove za povećanu proizvodnju.
Treći uslov povezan je sa činjenicom da se u svakoj privredi razlikuju dva sektora. To
znači da sektor koji proizvodi potrošna dobra mora od sektora koji proizvodi proizvodna
dobra nabaviti određenu količinu tih dobara. Istovremeno, proizvodni sektor treba
potrošna dobra i mora ih nabaviti od sektora koji ih proizvodi. Prema tome, da bi se
proces društvene reprodukcije odvijao nesmetano, struktura proizvodnje između ova dva
sektora privrede mora biti usklađena. Samo usklađena proizvodnja oba sektora
omogućava normalnu razmjenu između oba sektora i normalno odvijanje procesa
društvene reprodukcije.
13
LITERATURA
1. Ivanić Mladen: “Principi ekonomije”, Banja Luka, 2010.
2. Popović Goran: “Osnovi ekonomije za pravnike”, Banja Luka, 2010.
14