-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
1/76
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
2/76
filmske sveskeIzbor članaka o filmu iz svetskc štampe
Glavni, odgovorni i tehnički urednik:DUŠAN STOJANOVIĆ
Izdavač:INSTITUT ZA FILM, Beograd
B R O J 7 . A V G U S T —S E P T E M B A R 1968 . G O D I N A I
S A D R Ž A J
LUIS BUNJUEL
Žan-Andre Fijeski: ANDJEO I ZVER (sa francuskoga Gordana Velmar-Janković) ............................... 453
Huan Kobos, Gonzalo S. J. de Erike, Tores, Vinsente Molina Foa, M. T. Eslremara i S. R. Sana: RAZGOVOR SA LUISOM B UNJ UE L O M
(sa francuskoga Ksenija Veljković) .............................. 441
NO V I FIL M O V I NA NA Š E M RE P E RT O A RU
LEP O T IC A D A N A ................................................................................. 4^4
Eliot Stejn: KRUNA BUNJUELOVOG STVARALAŠTVA (sa engleskoga Gordana Velmar-Janković)............. 4 ’ i
Luj Segen: GRANICE SNA (sa francuskoga Snežana L u k ić ) .................................................. 465
Žan-Andre Fijeski: KRAJ BEZ ZAVRŠETKA (sa francuskoga Gordana Velm ar -Jan kovi ć).............................. 472
Zan-Luj Komoli: PRERUŠENA VERONAUKA
(sa francuskoga Gordana Velmar-Janković) . . . . 47-'
nastavak na trećoj strani korica
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
3/76
luis bunjuel
anđeo i zveržan-andre fijeski
Pet meksičkih filmova Luisa Bunjuela, doskora neprikazivanih u
Francuskoj: Ve l i k i Kaz ino (Gran Cflsino, 1947), Ve l i k i bek r i j a (E l Gran
Calavera, 1949), Gor k i don Kven t i n (Don Qu i n t i n el amargao , 1951)/ I l uz i j a putu je t ramva jem (La l lus ion v ia ja en t ranv ia , 1953) , Reka i
smr t (E l Rio y la Muer te , 1954), koje danas otkrivamo zahvaljujući
jednoj veštoj distribuciji, došli su nam posle nimalo laskavog ugleda
što su ga uživali komercijalni filmovi snimljeni na brzu brzinu —
ugleda koji je, istini za volju, delimično širio i sam Bunjuel, odbijajući
da o njima kaže bilo šta drugo do: „Bila je to čista zabava, snimljena
za petnaest d a n a . . . " ili: „Postoji u ovom filmu jedna dosta zanim-
ljiva rolna."Razume se, pomenuti mali filmovi nikako ne mogu da se ubroje
u glavna dela ovog autora. Ali nisu sigurno ni one „devete rupe na
svirali" zbog kojih brzi Markabri, malj francuske kritike, tako glupo
prebacuje Stud i j u 43 što ih je prikazivao izlažući se opasnosti, zami-
slite samo, da pomuti misli čitalaca lista A r t s l Isti Markabri se guši
od divljenja pred filmom T ru be u podne (D i s t an t D ru m s) , koji isto
tako nije najbolji Volšov film; ali nedoslednosti kritike neće, bar
ovoga puta, moći da uznemiri jedan napis koji, budući da je posvećen
najspokojnijem među filmskim umetnicima, želimo da bude spokojan iz poštovanja.
Recimo, dakle, odmah na početku da ove bunjuelovske zabave
imaju svežinu invencije, otvorenost pogleda, jasnoću izraza i draž koje
nam ne dozvoljavaju da se zadovoljimo njihovim površinskim ili pro-
laznim osobinama, već nas vuku na to da ih posmatramo kao skice ili
pozivanja ,,u malom" na one strože lepote što se rascvetavaju u fil-
movima On (E l ) , Nazaren (Nazar i n ) ili An eo un išt enja (El an gel
Ez t e rm i nado r ) .Nepokretna uzdržanost pripovedanja i prećutno priznavanje te-
matskih ograničenja ne ometaju ni u čemu večno trajanje nekih li-
kova, ponavljanje opsesivnih motiva, a naročito vezivanje za nekolike
453
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
4/76
tipove ličnosti: naprašiti Don Kventin po mnogo čemu nagoveštava ozbiljnija zastranjivanja Franciska u filmu O n ; tragikomično kretanje ,,tamo-amo" u filmu I l uz i j a pu tu j e t ramva jem kao da je daleki odjek konačne teme izolovanja koja dostiže vrhunac u filmu An eo un išt e- n j a ; Lilia Prado iz filma I l uz i j a pu tu j e t ramva jem mlađa je, ali skoro
isto toliko izopačena sestra Suzane i varalice iz filma Uspon na nebo
(Su b i da a l cie lo ) i tako dalje. Lako je, naravno, u vezi sa Bunjuelom, lakše nego sa svakim drugim, da se sastavi katalog neprekidnih niti i znakova za raspoznavanje. Činjenica da ovaj katalog možemo da otvorimo ovim „manjim" filmovima dovoljna je da ukaže na to da oni pripadaju jednoj istoj poetskoj lozi, jednoj istovetnoj maštovitosti. Ali tamo gde se remek-dela nameću blistavom neospornošću svoga savršenstva mala dela omogućavaju da, u onom istom trenutku u kojem
se umetnik prepušta jednom prividno lakšem žaru, nazremo ako ne
tajne smišljanja priče — a njih nema u Bunjuela, čija umetnost, kao krajnja suprotnost Hičkokovoj, ne poznaje ili odbacuje mehanizme fascinacije — ono bar one prve, još sirove, još nejasne slike njego
vog tako dobro poznatog sanjarenja, koje se na drugim mcstima skri vaju u nizu varljivih pomeranja ili u obilju lažnih tragova. Ove slike omogućavaju prilaz obogaćen obeležjima i iznenađenjima. One u zgodnom trenutku podsećaju na nekolike istine koje savršenstvo katkada sa uživanjem skriva u jednom formalnom, nedokučivom rasporedu.
Znamo, i to već od filmova Z la t n o d o ba (U A ge d 'o r ) i Zem l ja bez
h leba (Las H u r des) , koje sve istovremeno metodične, ironične i sumnji ve odnose Bunjuel uspostavlja sa strogom umetnošću moraliste, zbog čega ga sa istom revnošću hvale na levoj a kude na desnoj strani (da i ne govorimo o večnim pokušajima pripajanja kojima se film, slobodno delo slobodnog čoveka, tako razumljivo opire, čak i kada se čini pomirljiviji ili pristupačniji: Zabo r av l j en i (Los O lv i dados ) . Potpuno smo sigurni da je reč o jednom moralisti čiji manihejizam nije tako
grub kao što bi napisi nekih kritičara, i onih najdobronamernijih na
svetu, želeli da prikažu, ali i o jednom čoveku koji stalno postavlja i ostavlja neka osnovna pitanja umesto da na njih jednostavno primeni neko lako i praktično rešenje. Bunjuelov moral se isto toliko iz osnova razlikuje od tradicionalnog morala (tradicionalnih morala) koliko i lingvistika od gramatike, što vrlo precizno izražava sledeći navod: „Nauka se suprotstavlja porudžbini. Kada je reč o lingvistici, neobično
je važno da se insistira na naučnom, a ne na porudžbenom svojstvu studije: budući da je predmet ove nauke jedna ljudska delalnost, čo- vek je u velikom iskušenju da napusti oblast nepristrasnog posmatranja
i da preporuči izvesno ponašanje — da više ne beleži ono sto se odista kaže, već da propiše ono što treba da se kaže. Teškoće pokušaja da se naučna lingvistika izdvoji od normativne gramatike podsećaju na
434
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
5/76
teškoće pokušaja da se iz morala izdvoji prava nauka poroka" (Andre
Martine, Element s de l in gn i st iqu e genera le) .Žak Rivet je veoma lačno razdelio moralni okvir ove nauke po
roka (i tumačenja — koja su poznatija samim tim što su upadljivija —
Luisa Bunjuela-entomologa):
„N a koji nas to mora! vraćaju Bunjuelovi filmovi? Očigledno je da nijedan od njegovih filmova ne ukazuje na moral prihvatanja ili
mirenja sa sudbinom . . . Njegov je cilj da vrlo precizno pokaže teškoće
ovog poduhvata, a da unapred ne procenjoje njegovu nužnost. On, razume se, ne dovodi u sumnju činjenicu da ovo društvo treba da se
potkaže: ali zbog toga ne bi trebalo da podcenjujcmo lukavstvo i da
ga brkamo sa glupošću; moramo, dakle, da obratimo veliku pažnju na način na koji se ono potkazuje: opasnosti se najviše izlaže onaj koji
potkazuje, koji na sebe uzima zadatak da potkaže: ako nije dovoljno
oprezan, u devet od deset mogućnih slučajeva pašće pravo u jednu od
zamki toga društva."I opet moramo da ponovimo da Bunjuel jednoj prijatnoj, ali pri
vremenoj nastavi pretpostavlja nastavu putem sugestije, posredstvom
poziva na procenu. Slobodni filmski umetnik prvenstveno traži slobodne gledaoce ili gledaoce koji to žele da postanu. Dakle, Reka i
sm r t , koji u filmografiji prethodi onom tako suptilnom Pok uša ju zlo - ina (Ensayo de un cr i m en ) , iz 1955. godine, nudi nam — kako je to
retko! — čistu moralnu lekciju, humorističnu ali veoma preciznu, loka- lizovanu u odnosu na ljude i ograničenu u geografskom pogledu: film
se obraća Meksikancima (i, u širem smislu, možda Latinima) čiji
„machismo", to osećanje časti, ta koliko osetljiva toliko i nevažna gor-
dost mužjaka, uslovljava postojanje: ova opasna nastranost uzrok je međuporodičnih krvoprolića koja se degenerišu u vendet te — krvne osvete i krvava nasleđa — i prenose iz generacije u generaciju, uz naj-
elementarniji prezir prema ljudskom životu. Ako se činilo da prilično
neobrađen mehanizam scenarija, zasnovan na ponavljanju efekata, onemogućava njegovu tananiiu obradu, vidimo kako se Bunjuel bar jednom prilagodavao didaktičkim nužnostima posrednog govora što je istoga trenutka postajao razumljiv širokoj meksičkoj publici koje se
skoro jedine ticala ova basna sa tako iskreno propovedničkim zaključkom. Izvesno odstojanje autora ublažava, razume se, shematizam basne
i pomalo jevtinu živopisnost njene ilustracije, ali Reka i smr t pokazuje, kroz apsurd, pre svega onu vrstu nelagodnosti koju je Bunjuel
osećao u odnosu na izražavanje sižea: njemu je očigledno mrsko da
pruža dokaze i čita lekcije tamo gde bi putokazi bili dovoljni da oslobode gledaočevu misao. Umeti pokazati velika je snaga filmskog umet- nika, a dokazivanje, Bunjuel to zna, tome ništa ne doprinosi. Glavni
junak filma Rek a i sm r t je jedna „kompletna" ličnost, to je lekar koji,
435
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
6/76
nezadovoljan time što leci samo tela, pokušava da leći i duše (prizna jem da je ovde ova reč neumesna) svojih nesvesnih i ubilačkih suna- rodnika, izlažući se opasnosti da u njihovim očima bude bednik i degenerik. Ali da li je to slučaj što se flešbek koji obuhvata tri četvrtine filma i koji u pojedinostima razrađuje genealogiju ubistava da bi do
stigao vrhunac kada lekar i sam preuzme obavezu, od koje, uostalom,
odstupa, da ubije — nameće na štetu same ličnosti i njene spasilačke misije? Samom filmu veću vrednost daju poluetnografska recenzija lokalnih običaja (svetkovine, sahrane, partije karata), slikanje karaktera i doku- mentarističko poštovanje mesta zbivanja, nego iskrivljeno objašnjenje izreke: „Zlo je bezrazložno ubijati svoga bližnjeg." Znamo kojim sve iskustvima i osporavanjima Bunjuel obično podvrgava svoje „uzorne" ličnosti. Kada Nazaren prihvati ananas na zvuk doboša Kalande, kada
se Viridijana upućuje u tananosti igre karata u troje, najmanje što možemo da kažemo jeste da se saznanje da su se oni posvećivali ili kažnjavali unekoliko razvilo, na štetu evangelističkih istina. Bunjuel je
jednoga dana (u prvoj, veoma zapaženoj emisiji serije Fi lm sk i ume tn i ci našeg d oba ) uporedio sumnju koja se tada u njima rađa sa nekim ko bi u svome krevetu zaspao sa upaljenom cigaretom. Cigareta može sasvim lepo da se ugasi, a može i da zapali čaršave, pa i sve ukućane'. Naza ren i V i r i d i j a n a (V i r i d i a n a ) završavaju se, naravno, slikom upaljene cigarete, pre nego što se ona ugasi ili zapali kuću. Kada bi Bunjuel
snimao sam požar, postao bi retoričan, a tome se njegova umetnost,
od And a l u z i j s kog psa (Un Cl i i e n anda l ou ) do Sim ona pust i n j ak a (Sim on dc l desie r t o ) odupire sa retkom srećom. U ovom smislu, Reka i smrt
jeste izuzetak. Borba o kojoj film priča manje je dvosmislena, manje opasna od ostalih elemenata dela i samim tim manje privlačna, iako je, čini se, bar u ovom slučaju kruniše uspeh. Ali Bunjuel će se sam po- starati za to da kritikuje i popravlja tu svoju suviše jednostavnu ličnost, godinu dana kasnije, posredstvom druge ličnosti lekara, žrtve
mnogo sumnjivih sukoba, koji zaslužuje svaku pažnju: to je doktor Valerio iz filma To se zove zor a ( e la s'app e l le l 'aur or c, 1955).
Takav kakav je, film Reka i sm r t zaslužan je zbog toga što ističe jedan od večitih elemenata bunjuclovskog stila, a da se pri tome ne pridržava onog pravila zapisničarskog nalaza koje je tako karakteristično za ostale filmove. Možemo, dakle, da kažemo kako je ovde reč0 njegovome jedinom poručenom filmu, u onoj meri u kojoj pokazane stvari zavise od volje koja gradi priču i koja je strana uobičajenim skrupulima ovoga autora. Opšta zapažanja koja iz ovoga možemo da izvučemo slična su onima što se nameću viđenju drugoga čuvenog dela
okolnosti, viđenju filma Oro je mo ja zem l j a ( Th i s Lan d is M in e) Žana Renoara. I u jednom i u drugom slučaju granice pokazivanja, čak1 kada se ono odnosi na plemenite stvari, vode do dela u kojima se
436
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
7/76
svet, od prve do poslednjc slike filma, veštački kretao, i to u dva filmska umetnika koji, na svakom drugom mestu, ne priznaju i od
bacuju prolazne čari veštačkoga. Opterećen izričitim značenjima, film
Reka i sm r t je samim tim i jedini laki Bunjuelov film. Suprotno tome,
izvan svih zahteva osim onoga čisto narativnog, homogeniji uspeh
filma I l uz i j a pu t u j e t r am vajem , koji je završen godinu dana pre Reke,
leži upravo u načinu pokazivanja.
Kratak uvod, čiji tekst govori jedan neutralni, jednolični, pomalo
nadmeni glas koji se obično čuje u turističkim dokumentarnim filmo
vima (glas kome je Bunjucl u Zem l j i bez h leba poverio neobičnu funk
ciju otkrivanja i distanciranja), nagoveštava da je ovde reč o jednoj
hronici teškog života velegrada, Meksiko Sitija. Ličnosti i pričicu kao
da je birala jedna od najptoizvoljnijih samovolja koja, međutim, samo
ukazuje na mogućno uopštavanje povoda u kojem vrlo brzo naziremo
veliku bunjuelovsku temu: ono izuzetno, nezamenljivo svojstvo najpo-
niznijeg života, ono čudesno svojstvo što se krije pod banalnim pri
vidom svakidašnjice, neiscrpno bogatstvo jednoličnosti dana. To nije
„isečak života" tako drag neorealizmu, sa kojim ovaj film ima nešto
zajedničko, ali samo na prvi pogled, nego stalna pažnja posvećena
opštim događajima koju iznenadna pojava neočekivanoga odvlači od
običnog svođenja naturalističkih činjenica. Ovde se Bunjuel otvoreno
zabavlja i poziva nas da učestvujemo u njegovim gradskim lutanjima:
on se prepušta zovu na skretanja, upućuje se sporednim stazama pripo-
vedanja da bi njima brže ponovo stigao do one prvobitne nužnosti;
prikuplja najneočekivanija obeležja jedne sredine, neko svojstvo, neki
dekor, prepušta svoje glumce mudro podslicanoj prirodnosti, usmerenoj
i izuzetno dopadljivoj rđavoj glumi, kao u nekoj anegdotičnoj koreo
grafiji koju nose ironija i jedna nikada opovrgnuta lakoća i tačnost to
na. Pravac njegovih junaka ukršta se sa nizom uporednih putokaza,
susreće se sa bezbrojnim sporednim delovanjima koja umetnik ne
iskorišćava, nego ih samo naznačuje, kao da time želi da da punu
težinu i što duže trajanje tom ćudljivom crtežu koji hoće da dovrši:
obuzeti željom da izbegnu kazne koje ih očekuju, zaneti otmičari
tramvaja poklanjaju samo rasejanu, skoro mesečarsku pažnju filmu
koji se snima ili krijumčarima žita. Za njih je najvažnije da izbrišu
sve, pa i tragove svog nehotičnog prestupa: i tako će moći da pove-
ruju da su svoju pustolovinu samo sanjali kada sve, kao nekim ču
dom, bude ponovo u redu u zoru sledećeg dana. U zadnjem planu
grad ih ponovo prekriva anonimnošću: Bunjuel i prostor jednog tre
nutka čine da oni zauvek ostaju sa nama. I l uz i j a pu tu j e t r amva jem
nije, uostalom, ni po čemu film manje vrednosti. Zlatna žica koja se
ovde ekpsloatiše ona je ista žica iz filma Su b i da a l cie lo (1951), gđe
iznenađujuća geometrijska ukrštanja staza i nebrojene prepreke koje se
437
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
8/76
suprotstavljaju prostoj volji glavnih junaka (otići u grad po sudski
dokumenat i vratiti ga pueblu u filmu Sub ida , odvesti tramvaj u
garažu u filmu I l u z i j a pu t u j e t r amva j em ) uslovljavaju na taj način
smelu estetiku lutanja, susreta, maštovitosti. Od svih pet filmova ovaj
je najinventivniji, najsmešniji, ali i najozbiljniji, to je film u kojem
jedan neprekidno srećan izraz bez prestanka zabavlja ličnosti ove jednostavne regionalne pričice da bi ih doveo na kraj haotičnog pripo-
vedanja u ritmu balade, jednog pripovedanja koje je nonašalantno bez
težine i graciozno bez manirizma. Bunjuel se u prolazu ruga sopstve-
nim „nastranostima", zabavlja se sopstvenim parodijama, naročito u
sceni u kojoj u toku narodnog slavlja neodoljivi glumci-amateri pri
kazuju jednu verziju burleske praroditcljskog greha, praćeni uzvišenim
pogledom starca sa belom bradom (Bog), koji sa strogošću posmatra
njihove bezobzirne igre, odozgo, sa svoje cvetne ljuljaške. Izgovor, veoma dovitljiv, za nasilno putovanje tramvajem dozvoljava podroban,
tačan, neuobičajen opis Meksiko Sitija i njegovih predgrađa i otvara
veoma zabavnu galeriju portreta u kojoj, od mesara do stare bogo-
moljke, od naćefleisanog aristokrate do američke turistkinje, u hori
zontalnom preseku defiluji čitavo jedno društvo. Pošto je red uspo
stavljen, moć novca i „otuđenje" prosto su ismejani onako kako valja,
mada je ovo pitanje pre zagrebeno nego zasečeno, budući da Bunjuel
ovde pre podvlači osmeh i dobro raspoloženje jedne razigrane hronike
nego vrline jedne ispravne optužbe. A autor vodi priču na jedan tako
opušten, tako dobroćudan način da ličnost starog špijuna, koja bi u
svakom drugom kontekstu bila ogavna ili dostojna prezrenja, više liči
na bezazlenog izdajicu iz neke melodrame nego na patentiranog bed-
nika koga mistifikuje jedno potkupljivo društvo (a što on jeste). Sve
to samo pokazuje do koje mere jedna prividna volja može da dejstvuje
a con t ra r i o svakoj shematizaciji, svakom preteranom pojednostavljenju:
u filmu I l u z i j a pu t u j e t r amva j em , kao u Kazana u njegovom filmu
Ame r i k a , Ame r i k a (Ame r i c a , Ame r i c a ) , kao u Renoara, kao u Dnev-
n i k u j edn e soba r i ce (Le Jou r na l d ' un e fem m e de cham b\e ) , svako ima
svoje razloge, čak i ako niko nije u pravu, dok autor svakoga prouča
va prvo kroz njegova obrazloženja, da bi mu tek posle sudio po delima.
Filmska umetnost Luisa Bunjuela, čak i u komediji koja je najviše na
udaru, dakle na udaru čiste zloće (Hoks), ne zna za prezir. Ako film
ipak sadrži i jednu lekciju, onda je ta lekcija veoma jasna i nju može
da da samo filmski umetnik, zahvaljujući prirodi svoje umetnosti: ali
to nije samo lekcija, nego i zahtev da se bolje vidi, dakle da se bolje zna, da bi se bolje živelo. Način saznavanja, jednom reći, efikasan i
lucidan način koji nam se tako diskretno nudi.
Naučiti čoveka da bolje živi jeste i predmet filma Ve l i k i bek r i j a ,
jer je Bunjuel veoma naklonjen ovoj temi, mada je ovde, nažalost,
438
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
9/76
ometa grubost izraza same skice: ličnosti filma su marionete kojima
upravlja isuviše usmereni podsmeh da bismo mogli da poverujemo u
njihovo stvarno postojanje. Neusiljenost ih, međutim, brani od svakog
ozbiljnijeg duha, a tikovi glumaca, dovedeni do čiste lutkarske pred
stave, podvučeni su samo zato da bi se, suprotno filmu Reka i smrt ,
izbegle zamke nadogradnje. Ali sve u svemu, mi ne možemo da prebacimo Bunjuelu što lutkarskim pozorištem zamenjuje rđavo građansko
pozorište: njemu je važno da pokaže da se i jedna i druga vrsta pot-
činjavaju istim pravilima, istom uvećanju, istoj varci. I očigledno mu
se dopada da svoja osporavanja okolišno sprovede preko jedne, ovoga
puta pomalo oštećene fikcije, budući da mu uslovnost teme dozvoljava
da u nju unese protivrečne elemente, one parazitske elemente koji je
miniraju, osuđuju, uništavaju. Postoji i jedan čisto bunjuelovski pojam
gega koji bismo morali metodično da analiziramo da bismo otkrili
jednog od prvih pravih filmskih autora-komičara. U takozvanim ozbilj
nim delima geg se pojavljuje kao teleskopski snimak dveju suprotnih
nespojivih realnosti ( Zl a t no doba i Sim on pu st i n j a k vrve od ovih su
dara u kojima se logika iazbija). U ovim malim filmovima koje treba
da gledamo sa istim onim odsustvom vesele usiljenosti koje je pretho
dilo njihovom ostvarenju, funkcija gega je da otvori put prema nepre
glednom nizu mogućih gegova pomoću kojih Bunjuel prisvaja sve što
snima, čak i kada snima krajičkom kamere, kao iz nepažnje.
Neverovatni splet zabuna u filmu Ve l i k i bek r i j a i mračne okuke
viktorijanskog zapleta u filmu Go r k i don K ven t i n skrivaju niz gegova
čiji redosled i mehanizam onemogućavaju svako uporedenje sa drugim
dramaturškim sistemima izvan Bunjuelovih. Takozvana „maslinasta"
scena iz Don Kven t i n a , na primer (scena praktično ne može da se
ispriča, jer se u njoj sve svodi na mimiku, odstojanje, fizičku napetost
i činjenicu da gledalac ima malu prednost u odnosu na glavnog juna
ka) izlaže podsmehu mnoge plemenite prkose „vesterna", iako joj to
nije cilj. Ovde dobija i svoj puni smisao neophodnost postojanja onih
zabezeknutih meksičkih glumaca (Fernando Soto, Fernando Soler) koji
se, skoro jedini na svetu, pored nekih egipatskih glumaca, razvijaju
u nekoj nezavisnoj zoni igre, tako da niko ne bi mogao da kaže da li
su gnusni ili uzvišeni, smešni ili veličanstveni, vođeni ili slobodni:
sigurno je samo da mi, kada Fernando Soto mračno kaže u jednoj
mračnoj sceni: „Don Kventin je nesnosan! Kada ode da se šiša traži
da zadrži šešir na glavi", moramo da prsnemo u smeh. I onda kada
su svi elementi kojima se Bunjuel služi pojedinačno i odvojeno sporni
(scenario, dijalog, glumci), njihova celina nameće neku vrstu nepobitne kohezije koja svako kritikovanje pojedinosti čini nedelotvornim
i uzaludnim. Zbog toga shvatamo zašto u Bunjuelovoj optici nema rđa-
vih glumaca: dovoljno je da se setimo filma O r k a n sk i v i so v i ( A b i sm o s
439
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
10/76
de pasio t t ) iz 1953. godine, gde je sve ono što bismo mogli da sma
tramo čudovišnim greškama režije, „kanalisanja", kako bi rekao Delae,
u stvari težnja da se izraze strast i bcs ličnosti, strast i bes koji ih
prevazilaze i izobličavaju, u bukvalnom smislu. I na ovom planu Bu-
njuela čuvaju brojni stupnjevi kojima on zna da se služi, od pato
loškog do oniričkog, od socijalnog do poetskog, od činjenice do metafore, stupnjevi koji ocrtavaju i kristališu jedan izuzetno originalni oblik
realizma: realizma koji ne odbacuje ništa od svega onoga što je za čo-
veka stvarno, što znači u isti mah i mentalni svet (snovi, fantazme,
halucinacije, mašta) i „objektivni" ili predmetni svet. Delo sc upravo
rađa u preseku ova dva suprotna sveta, iz njihovog susreta, iz njiho
vog sudara ili njihovog stapanja.
Samo u ovom smislu filmovi o kojima smo govorili znače izvesno
uzmicanje u odnosu na ostala dela: dok Z la t no doba ili Nazaren , V i r i d i
jan a ili Sim on pu st i n j a k sadrže u sebi sveukupnost bunjuelovskog sveta
koji je svaki put obuhvaćen u potpunosti i sa svim svojim bezbrojnim
bogatstvima različito definisanom pričicom, filmovi Ve l i k i bek r i j a ,
Gork i don Kven t i n , I l uz i j a pu tu j e t ramva jem, Reka i . ' m r t i Ve l i k i
Ka z i n o su, uprkos svome šarmu i sredstvima izražavanja, samo raz
bacane mrvice, delići, meteoriti ovoga velikog univerzuma. I, što je
veoma čudno, svi ovi filmovi završavaju se jednim istim akordom, bar
privremenim, pomirenjem sveta i ličnosti: veliki bekrija prestaje da pije
i vraća se složnom domu, don Kventinu se vraća kćerka i on se odriče
mizantropije, stari tramvaj ponovo ulazi u svoj hangar, nekada raz
dvojene porodice mire se na obali reke Smrti. To su jedini Bunjuelovi
filmovi za koje možemo da kažemo da su u zadnjem planu odista za
vršeni, dok ostali njegovi filmovi u zadnjem planu tek počinju (Naza-
ren , V i r i d i j a na , Sim on pust i n j a k ) ili počinju ponovo na jedan drukčiji,
lukaviji način ponavljanja ili nizanja alki na beskonačnoj spirali (O n ,
An eo un išt en ja , D n evn ik jedne sobar i ce ) . Zbog toga su i iskušenja
iz Don K v e n t i n a ili Vel i k o g bek r i j e savladana samo zato što su lažna
iskušenja, varke iskušenja, imaginarni zapleti melodrame, komedije ili
„zabave". Ali trebalo bi da volimo ove zabave, lako nadahnute, prevremene,
zapletene, porušene, jer inače može da se dogodi da nikada ne doži
vimo sve one vrtoglavice koje kriju remek-dela. Bunjuel nam ovde
poklanja svoje skice o Meksiku, u kojima kao da njegov genije pakosno
uživa u tome da svoju pravu prirodu prikriva pozajmljenim ruhom,
iako ovo ruho nosi sa mnogo elegancije. U filmu Reka i smrt on se
čak pomalo pravi i lud, igrajući se zveri, samo bog zna zbog čega.
Jedan anđeo, strašan, spreman na uništenje, međutim, već bdi nad
ovom zveri, dok večne ovce, blejeći, lagano kreću ka večitim crkvama.
(Cahi ers du cinema)
44 o
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
11/76
raEgovor sa luisom bunjuelom
huan kobos, gonzalo s. j. de erike, tores, vinsente molina foa,
m. t. estremara i s. r. sana
— Uvek st e sn im a l i f i lm ove sk rom n im sr edst v im a ; zar n ek i i zm e u nj i h n isu zaslu ži l i veća sr edst va?
Bun j ue l : Kad u scenariju pročitam: „Čamac plovi na talasima, približavaju se vetar i bura", ja brišem „vetar" i „bura" i sve što povlači mehaničke komplikacije u času snimanja. Moj ideal bi bio da siže ispričam samo uz pomoć četiri ili pet ličnosti... Izlivanje reka ili borbe Rim
ljana nisu za mene; nikada nisam sanjao o tome da snimam skup film. Moram da dodam i to da su mi za izvesne filmove nedostajala odgovarajuća tehnička sredstva. To je bio slučaj sa Sim onom pust i n j a- kom (Sim on del desi er t o ) , gde sam zbog nedostatka tih sredstava morao da odustanem od izvesnih specijalnih efekata; meksički studiji, iako smešteni u velelcpnim zgradama, u zaostatku su dvadeset i pet godina u pogledu tehničke opreme. Bila je sreća što sam imao na raspolaganju kran za snimanje Sim on a ; on mi je bio neophodan da bih
pratio razgovor između Simona — nepomičnog na stubu — i ljudi koji su ga odozdo dozivali; bio mi je takođe potreban da bih pratio Đavola koji je stalno u pokretu kada dolazi da iskušava Simona. Meni je potrebna kamera koja je stalno u pokretu (naravno, nije reč o apsolutnom principu), jer ja mnogo verujem u hipnotičku moć slike u pokretu. To zovem „uspavljivanje gledaoca".
— Zašt o je t r aja nj e Simona pustinjaka svedeno na čet rdeset mi- nu t a ?
Bun j ue l : S imon je prevashodno dokumentarac o jednom pustinjaku. Na Istoku, sve do petnaestog veka, pojavljivalo se na stotine kaluđera-stilita. Sveti Simon je bio prvi u tom nizu. Moj kaluđer se zove samo Simon, jer nije reč o svecu, već o jednom od mnogih stilita.
441
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
12/76
Neki od njih nisu bili u stanju da izdrže do kraja i napustili su svoje
stubove pobeđeni iskušenjem, pogođeni gromom ili su ih talasi odneli.
Na stotine tih stilita postojalo je skoro na ćelom svetu — u Rusiji, u
Evropi, u Africi. Hranili su se lišćem salate i vodom koju su im po
vrem eno donosili. Kada je film prikazan u Veneciji neki španski kriti
čari su me optužili za bogohuljenje. Mislim da greše. Kao i uvek, pripisuju mi se namere koje nisam imao. M a šta uradio, oni će uvek
tražiti začkoljice. Film je napravljen kao dokumentarne, počev od tek
stova Delaea i oca Fostižijera, dominikanca, koji je grčke i latinske
originale preveo na francuski. Sve se radilo sa najvećim poštovanjem
i uopšte nema govora o bogohuljenju. Prebacivali su mi što sam pri
kazao Silviju Pinal, obučenu kao Hrist, kako udara nogom jagnje. Ali
ona je otelotvoreni Đavo, a rečeno je da je u prvo vreme hrišćanstva
Đavo uzimao na sebe obličje Hrista. Pri svojoj pojavi Silvija Pinal nosi
jagnje kao Dobri pastir sa freske Gala Plac id ia u Raveni. Sve dok Si-
mon ne posumnja u zamenu ličnosti — ništa se ne dešava. Ali kada ona
potvrđuje da treba da se zadovolji put kako bi duh mogao potpuno
da se preda Bogu, Simon otkriva krivoverje i viče: „Vade retro". Od
tog trenutka ona se ponaša kao Satana, grubo vređa kaludera, baca
jagnje na zemlju i udara ga nogom. Takođe su mi prebacivali Simo-
nova blagosiljanja. Kad on blagosilja popca, oblak i sve što vidi, to je
zato što je tog trenutka srećan. Jednom on kaže: „ N e znam više šta da
blagoslovim. 5 ta bih još mogao da blagoslovim? Blagosiljanje je za
hvalno i nikog ne vređa." Ali se onda trgne i veli: „Bože, oprosti mi.
šta ja to govorim?" Ja se pitam gde je tu bogohuljenje. Ja sam prvi
bio iznenađen skandalom zbog V i r i d i j a n e (V i r i d i a n a ) ; nisam imao na-
meru da provociram. Tim pre što se ljudi sada ne daju smesti. Breton
mi je nedavno rekao: „Više se niko ne iznenađuje." Mislim da se ne
varam ako tvrdim da nikada, ni u jednoj zemlji, cenzura nije isekla
ni jedan jedini metar mojih filmova. Ali u filmovima uvek ima detalja
koji su izloženi takvim napadima. Te detalje ponekad uzimam iz stvarnog života. Kao u An elu un išt en ja (El An ge l Ex t er m inador ) , gde
bolesnica od raka kaže lekaru da će čim iziđu odatle otići u Lurd da
bi kupila „Bogorodicu od plastike koja se pere". Eto, takve bogorodice
se prodaju u Lurdu pod istim nazivom! I ja imam jednu kod kuće u
Meksiku. Sim on traje četrdeset minuta zbog problema ekonomske pri
rode; ali budući da je to pravolinijska priča, ona se sasvim dobro za
vršava tamo gde se završava. . . U drugom delu, koji neću snimiti,
Simona — pošto je prenet u Njujork, u klub „S a rf" — Satana vraća
u njegovu epohu. Umro je u smrtnom grehu, pošto je podlegao teles-
nim iskušenjima. Da je moj producent pristao da ne prikaže film u
Veneciji, ja bih ga bio snimio.
442
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
13/76
— Zar n i j e bi l o govo r a da se f i lm dopun i dodavan jem drugog dela
ko j i b i sn im i o neko d r ug i ?
Bun j ue l : Da. Producent je hteo da doda jedan film koji bi bio
dopunsko viđenje sličnog sveta, da bi došao do normalne metraže.
Pregovarao je sa Rubrikom. Nisam znao — tek sam od vas saznao —
da su uspostavljeni kontakti i sa Velsom za realizaciju ovog dela. Pre
govaralo se i sa de Sikom. Felini je jedini za koga mislim da bi bio u
stanju da učini nešto da se upotpuni S imon .
— Govo r i l i st e o ek onom sk i m prob lem im a : da l i vam je p r odu-
cen t pos tav l j ao o gran ičen ja?
Bun j ue l : Da. Ima pogrešno povezanih snimaka neba; u istoj sceni
se vidi čas vedro čas oblačno nebo. Iako se to malo primećuje, za
hvaljujući laboratoriji, nisam mogao da očekujem da ću dobiti ujednačenost. Za hodočašće mi je bilo potrebno pet stotina statista, a ra
spolagao sam sa osamdeset, pretežno Indijanaca, dok su mi bili po
trebni „Sirijci"; morao sam da ih postavim veoma daleko od kamere
da se ne primeti njihova rasa. Morao sam u svemu da varam kako bi
hodočašće izgledalo značajnije i zauzelo veliku površinu. Flim sam sni
mio za osamnaest dana. Podvlačim činjenicu da je reč o dokumen-
tarcu. U filmu ima i jedno čudo: seljak traži da mu izrastu šake umcsto
patrljaka, pokazuje svoje odsečene ruke i Simon mu kaže: „Moli se
u tišini"; zbilja, ruke mu ponovo izrastaju. Oko njega ljudi nastavljaju
svoj posao i ne pridaju važnost događaju. Kao da se ništa nije do
godilo, kao da niko ne pridaje značaj čudu. I to su mi prebacili —
zašto?
— K ak o pišet e scenar i j a?
Bun j ue l : Uvek mi je potreban saradnik. Ako sam sam, utrošim
po tri dana da bih napisao scenu koja bi bila gotova za tri sata posle
razgovora sa saradnikom-piscem. Ali u svim etapama sam prisutan,
jer je u pitanju moj film. Kada bih pisao za druge potčinio bih se
njihovom načinu rada. Cak i kada ne potpišem scenario ja sarađujem
na njemu; to je tačno čak i kod rđavih filmova. Nije mi teško da sara
đujem na scenariju, jer skoro uvek ja izmišljam siže. Sam sam napisao
An el a un išt en ja, ali mi je trebalo četiri meseca da nađem dramski
kontinuitet. On se sastojao od tri kratke priče koje sam napisao u
saradnji sa Alkorizom, nekoliko godina ranije. Obeležavam scene u
scenariju samo da bih olakšao plan rada. Vrlo često sam radio sa
piscima — možda sa dvadeset ili trideset njih — Alkoriza, Hulio Ale-
handro, Karijer, Keno . . . Lenj sam i pristalica sam najmanjeg napora.
Pri pisanju scenarija glavna mi je briga da ono što treba da napišem
443
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
14/76
bude napisano vrlo jasno. Dižem se ujutru u šest sati i pripremam scene koje se toga dana snimaju.
— K a k a v je v aš pr i pr em n i r a d pr e nego št o n api šete scen ar io?
Bun j u e l : Kada je to potrebno, činim sve što mi je u moći da na
bavim dokumentaciju. Ako imam slabosti prema filmu On (E l ) , to je baš zbog njegovih brižljivih priprema i zbog autentičnosti koja je iz toga proizišla. U Parizu je film prikazivan svake godine u bolnici svete Ane kao ilustracija savršenog slučaja paranoje. loš od početka sam bio u dodiru sa tim sredinama: Frojd se bio zainteresovao za An da l u z i j s kog psa (Un eh i en anda l ou ) , a Jung je njegovog autora smatrao za bolesnika koji pati od dem en t i o p raecoz. Za Zem l ju bez h leba ( Las I i u r des) takođe sam imao mnogo dokumentacije. Film je navodio
i druge evropske postojbine neolitske kulture: Francusku (Savoja), Če- hoslovačku i tako dalje. U Savoji, koja je turistička oblast, razljutili su se i zabranili film. U oblasti Hurda nisam našao ni jedan jedini crtež, nijednu pesmu, nijedno vatreno oružje; čak ni hleb nisu pravili. To
je bila skoro neolitska kultura, bez folklora ili umetničkih manifestacija bilo koje vrste. Lopata je bila jedini alat koji su posedovali. Spremajući Ka l u e r a pregledao sam brojne tekstove o manastirskom životu. U jednom od njih se govori o jednom kaluđeru Vizigotu, koji je
bio osuđen da sam sebi udari dvadeset udaraca korbačem što je zakasnio na ručak: „Viginti flagela".
— Zn at e l i la t in sk i ? Za r n i j e b i lo govor a o tom e da se služi te l a t i n sk im u Simonu?
Bun j ue l : Imao saam namere da ga snimim na latinskom, ali u krajnjoj liniji to nije odgovaralo istorijskoj istini. Većina kaluđera je govorila sirijski i bili su nepismeni. U nekim manastirima postojao je samo po jedan kaluđer-sveštenik i po pedesetak nepismenih fratara.
Latinski sam sačuvao za scenu gde Đavo peva Simonu jednu Katulovu pesmu.
— D a l i st e po zn av al i on e št o se u šp an i j i zo vu „gen era ci ja 9 8 "?
Bun j ue l : Da, poznavao sam Unamuna, Ortegu... Ali to je bilageneracija starija od moje. Ja sam pripadao grupi Dalija, Garsija Lor- ke, Sabas Barade... Poznavao sam vrlu dobro Huana Himenesa. Održao sam konferenciju o avangardnom filmu sa projekcijom neko
liko filmova kao što su Sam o časovi (Ri en que les heur es) Kavalkan- tija i M e uči n (En t r ' acte) Renea Klera. To je bilo otkrovenje za intelektualce, koji su film smatrali nižom vrstom spektakla. Za ovo otkriće veoma se bio zainteresovao Huan Ramon. 1 to me podseća na
jedan događaj u kojemu smo Dali i ja odigrali rđavu ulogu. Iz Ka-
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
15/76
đaka smo Ramonu napisali jedno užasno pismo: „Pročitali smo vaš
sramni Plat ero i ja . Smatramo ga suprotnim od onoga što mislimo da
treba da bude poezija. Budući da volimo životinje, smatramo da je
vaša humanizacija Platera čudovišna. 5 ta to znači da on gleda na
taj i taj način, kao da je reč o nekoj osobi? To je odvratno." Naše
pismo je bilo čak i nepristojno i kad smo stigli u Madrid prijatelji
Huana Ramona prestali su da nas pozdravljaju. Kasnije smo sa
znali da je Huan Ramon, koji je živeo kao samac, bolovao tri dana
zbog našeg pisma. Anda l u z i jsk i p a s je bio anti-avangardni film, on
nije imao ničega zajedničkog — ni u suštini ni po formi — sa tadaš
njom avangardom.
— D a l i vam je v išegodi šn je pr i ja t el j st vo sa Lor k om pom oglo da
bol j e up oznat e šp an i j u ?
Bun j u e l : Ja nisam neki veliki putnik: svako nepoznato mesto
me uznemirava. Više volim da navraćam u mesta koja već poznajem.
Po meni, sve je slično: London, Njujork, Moskva, Pariz. Ništa ne
znam o Andaluziji. Znam samo Kastilju i Aragon. A Kastilju više
volim.
— Za r ne b i st e vo l el i da u pozna te Anda l u z i j u ?
Bun j ue l : Ni Andaluziju ni neki drugi deo sveta. Dovoljna mi je
hrastova šuma da bih bio srećan. Da nisu u pitanju bili moji filmovi,
ne bih upoznao čak ni Meksiko. Znam samo ona mesta gde sam
snimao. Pored užasne pustinje bez vode, koja se vidi na platnu,
uvek sam nalazio neki dcbar hotel. Na pet minuta od šume koju
prikazujem u filmu postoji prostorija sa klimatskimuređajima. Sve
manje volim da se premeštam sa čitavom armijom ljudi, a to film
zahteva. Sve više želim da radim u prijatnoj sredini i bez mnogo
komplikacija.
— V aš sad ašn j i živ ot izgleda m et odi ćan i sr e en ; da l i je u vek
b io takav? Sta vo l i te? U čemu se tačno sas to j i doko l i ca ko ju u po-
sl edn j e v rem e p ro poveda t e kao na j važn i j u st va r?
Bun j ue l : Na tako neodređena pitanja mogu samo nevezano da
odgovorim. Uvek sam bio ranoranilac. Još u vreme kada sam stano
vao u studentskom domu ustajao sam kada su noćnici išli na spa
vanje. Veom a sam metodićan i dobar organizator; mislim, kada je
reč o filmu. Kod kuće imam mnogo vatrenog oružja za koje sam spremam metke. Posle filma Z la tno doba (L 'Age d . ' o r ) ponekad sam
pomišljao da je moja rediteljska karijera završena. Manje čitam nego
ranije, ali čitam. Samo, više ne čitam bilo šta.
445
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
16/76
Sa bioskopom je slično: vrlo retko ga posećujem — osam ili deset
puta godišnje, ali sam uvek zadovoljan, jer kada odem, odem da vidim
određen film, za koji prema podacima kojima raspolažem verujem da
predstavlja nešto što vredi. Felini je jedan od reditelja koje najviše
volim: on me najdublje pogađa. Ali nisam dobro razumeo Osam i po
(O t t o e mezzo ) . Voleo bih da ga ponovo vidim pod boljim uslovi-
ma; sam, sa podnaslovima, i da mogu da ostanem do kraja. U pet
rolni koje sam podneo nije mi se dopala fantastična strana. Priča
0 debeloj ženi i deci građena je na suviše lakom kontrastu. Mnogo
mi se dopala Ul i ca (La S t rada ) i Kab i r i j i n e noć i (No t t i d i Cab i r i a ) ,
naročito zbog završnih scena. Takođe volim i Sladak ži vo t (La D o l ce
v i t a ) ; hteo sam da odem posle scene čuda, ali nisam uspeo jer je
sala bila prepuna. Zadovoljan sam što sam ostao; film je izvanredan.
Ne znam da li ću nastaviti da pravim filmove posle snimanja Ka l u
de r a ; ništa me više ne interesuje i mislim da nemam više šta da ka
žem. Ipak, ima jedna stvar koju bih voleo da prenesem na platno.
To je priča od Dina Buzatija koja se dešava na jednoj klinici sa šest
spratova; nešto malo kafkijanski, malo na liniji An ela un išt en ja : čo-
vek koga samo boli glava dolazai u jednu veliku kliniku, smeštaju
ga na šesti sprat i, zahvaćen mehanizmom, on više ne može da iziđe
odatle. Kadgod ga prenesu na niži sprat on zna da mu se stanje
pogoršalo. Prizemlje je određeno za leševe koje odnose na groblje.
Izvanredna priča.
— D obr o pozn a je te špan sk e k la si k e 1 Orson Ve l s nam ;e pričao
da je proči tao Lazarilja i da je u t om e našao i zvan redn u t em u, do-
st o j nu da je v i ob r ad i t e . .
Bun j u e l : Film o Lazarilju je već snimljen. Voleo bih da snimim
tri filma po Galdosovim romanima: Naza ren , T r i s t an i An ge l guer r a .
Prvi je gotov, za drugi sam napisao scenario, ali nisam uspeo da ga
snimim. Ange l gue r r a bi bilo nemoguće snimiti u Meksiku. Ostali
Galdosovi romani su izvanredni, ali ne za film; rezultat bi bio fil-
movani roman, a to me ne privlači. Dvadesetak puta su mi nudili da
snimim Celes t inu . Smešim se, ne trudeći se da odgovorim.
— Im a t e l i pon u de i z Sj ed i n j en i h d r žava 1
Bun j u e l : Da. Sada se dobro kotiram kod nekoliko producenata
1 za tri godine sam dobio mnoge ponude iz Holivuda, a naročito iz
Njujorka. Pre petnaest godina bi te ponude bile dobro došle. Sada
više ne. Nekoliko meseci pre smrti Selznik mi je predložio jedan film
sa Dženifer Džouns pod izgovorom da je negde pročitao kako mi se
mnogo dopao D žen i n po r t re t (Th e Por t ra i t o f Jenn ie) . Ja se užasa
446
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
17/76
vam holivudskog zupčanika. Dok sam čamo stanovao nikada nisam
tražio da režiram, a ni sada to neću uraditi.
— Koga ste upozna l i za v rem e bo ra vka u H o l i vu du?
Bun j ue l : Uvek sam bio prilično usamljen. Ponekad sam odlazio
Reneu Kleru. Upoznao sam Čaplina 19 30 . godine. Kad sam 1940 .
ostao bez prebijene pare, hteo sam da mu prodam četiri ili pet ge-gova. Nije došao na sastanak. Otada nisam više hteo da ga vidim.
Jedan od tih gegova — čovek koji puca iz pištolja i metak mu pada
na zemlju zbog nedovoljnog potiska — Caplin je primenio na top u
Ve l i k om d i k t a t o ru (The G rea t D i c t a t o r ). Mislim da je u pitanju slu-čaj, jer ga nikome nisam ispričao. Zamislili smo istu stvar: to je
prilično česta slika u snovima. . .
— Vo l i t e l i bo rbe sa b i kov ima?
Bun j ue l : Nikako. Nisam u životu video više od petnaestak ko-rida. Poslednji put je to bilo u Meksiku i strašno sam se uplašio.
— Za r u b ik u ne na lazi t e nadrea l i st i ćk e elem ent e?
Bun j ue l : Nalazim da je pacov daleko interesantniji, iako me sve životinje mnogo interesuju.
— Nikada se n i s te ko r i s t i l i kame leonom? Bun j ue l : Ne, ali to je izvanredna životinja; različite oči, jezik brz
kao strela... Jednom sam bio dobio jednog na poklon i uvek sam ga
nosio na ramenu; divna životinja.
— D a l i su vam poznat a dela „m lad oga f r an cusko g f i lm a "?
Bun j ue l : Trifo je veoma talentovan i mnogo mi se dopada. Nežna k oža (La peau dou ce) . Manje mi se sviđa e t i r i st o t i ne udaraca (Les
quat re cen t coups) i Zi l i D žim (Ju les et Jim ) . Nažalost, film ima
običaj da priča stvari koje znamo pre nego što uđemo u salu. Volim
da mi se priča ono što ne znam. U suprotnom, zašto da idem tamo?
Nežna koža se gleda sa interesovanjem, jer je priča dobro ispričana. Od Godara sam video D o posl edn j eg daha (A u bou l de sou f f i e) i Pre- z i r (Le M ep r i s ) . Dopada mi se njegova sloboda i njegova izvanredna smelost. U Prez i ru je on u duhu Koktoa i vodi računa o estetici. Vrlo koktoovski, ali bolji od Koktoa.
— D a l i st e poznava l i Žan a V i goa ? Bun j u e l : Dolazio je da me poseti. Kasnije smo se sprijateljili. Bio
je to izvanredan momak. Mnogo mi se dopadaju Povodom N i e (A pr opos de Ni e) i Nu l a i z v la dan j a (Zer o de con du i t e ) ... Osim ne-
447
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
18/76
koliko izuzetaka, neoralizam me nikada nije interesovao.. . Mnogo smo voleli stare američke komične filmove. Više smo voleli Bastera Kitona nego Čaplina. I Bena Terpina. U to vreme sam išao tri-četiri puta dnevno u bioskop. Ove godine sam u Kanu video samo dva filma. D eus e o D iab lo a Ter r a de so l od Roče, izvanrednoga dvadeset-
petogodišnjeg Brazilca o kome će se još čuti. Njegov film, koji traje
tri sata, najlepša je stvar koju sam video za poslednjih desetak godina. On je pun krvave poezije. Drugi film je Odv ra t nos t (Repu l s i on ) od Polanskog, koji je besumnje talentovan. Roćin film je snimljen sa vrlo malo sredstava. Nikada nisam kročio u neku kinoteku; oni hoće da podržavaju sistem komercijalnih bioskopa, takmiče se čak i na polju brojne posete publike. Eto, sada se u Londonu odaje poštovanje mojim delima i zbog toga prikazuju neke nemoguće filmove kao što
su Grub i j a n (E l B r u t o ) , koji je mogao da bude interesantan, ali koji
je u stvari veoma vulgaran, ili I l uz i j a pu t u j e t r am vajem (La I l usi on v i a j a en t r anv i a ) , koji je pravi idiotizam, ili pak Reka i sm r t (El Rio y l a M ue r t e) , vrlo osrednja stvar. Nisam verovao čak da takvi filmovi
još postoje, a oni ih šetaju po svim kinotekama Evrope. Svakako, pri- hvatam punu odgovornost za te filmove, jer sam ih ja radio, ali to nisu ni najmanje interesantna dela.
— U vašim f i lm ov i m a im a nečega d iv n og : jed in stv enos t tona, na- č in da sačuvate svo ju l ičnos t čak i u de l ima sn iml jen ih pod na j te- žim oko l n o st im a k o j e zah t e va ob i čan kom er ci j a l n i f i lm . . .
Bun j u e l : Čak i pod tim uslovima uvek sam radio po savesti... Nijedan od mojih filmova ne sadrži ni najmanji detalj u suprotnosti sa mojim moralnim i političkim ubeđenjima. U tim okvirima radio sam sve što su mi rekli da radim.
— Pr i m eću ju se znat ne r az l i k e izm e u vaši h f i l m ova sn im l jen ih
u M eks i k u i l i špan i j i i f i lm ova sn i m l j en i h u F ran cusko j . . . F r ancusk i
f i lm ov i su dor adeni j i , reži ra n i sa vi še sr edst ava, al i izg ledaju m anje
l ični .
Bun j ue l : U Francuskoj su mi uvek davali filmove kojima nisam imao šta da zamerim, ali za koje nisam ja birao temu. Sm r t u ovom v r t u (La M o r t en ce j a r d i n ) mi se ne čini uspeo film; To se zo ve zora (Će la s 'appe l le l ’aurore) je rađen po dobrom romanu Emanucla Ro- blesa. Najgori od mojih francusih filmova je Grozn ica do lazi i< El Pao
(La F ievre monte a El Pao) ; za vreme snimanja Žerar Filip i ja smo se pitali zašto radimo takvu jednu stvar. Misterija — ni on ni ja ni
smo znali zašto.
448
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
19/76
— K o je svo j e f i lm ove sma t r a t e pogodn im da se s uspehom pr i - ka žu u špan i j i ?
Bun j u el : Nazaren (Naza r i n ) . Ali oni ga smatraju za „tabu". Ja, međutim, verujem da bi sc on dopao običnoj, neopredeljenoj publici.
Ne govorim o publici iz kino-klubova. Mislim da se moji filmovi ne
dopadaju Španjolcima: logična mera bi bila da se dozvoli njihovo prikazivanje, kako bi sami sebe uništiii. Prva dva dana bi ih branili iz simpatije prema meni, ali trećeg dana niko ne bi išao da ih gleda. To bi dalo prilike svetu da kaže: „Kakva je sloboda u španiji". To su tajanstveni filmovi, gde ništa nije jasno ni očigledno. Siguran sam da Zabo rav l j en i ( Los O l v i dad os) , koji treba da se prikaže, neće ostati ni dva dana na repertoaru: „Koliko prljavštine i bede!" Film će proći nezapaženo. Čini mi se takođe da su Pok ušaj zlo čin a ( Ensayo de un
c r imen ) i An eo u n išt enja filmovi koji lako mogu da se prikažu, ali
i njih još smatraju za „tabu". U filmu nikada nisam hteo da bilo šta prikažem. Politički ili didaktički film me ne interesuje. U tom pogledu ništa ne može da mi se prebaci. Ali ma šta da uradim, uvek će pronaći dvostruki smisao. Nervira me kada čujem da govore da u S imonu ima bogohuljenja. Ne volim da mi se pripisuju stvari koje nisam imao nameru da kažem.
— št a znat e o „m la d om špan skom f i l m u "?
Bun j ue l : Vrlo malo. Dopada mi se El Buen Am o r od Regeira. Mnogo verujem u Karlosa Saura, iako je pomalo „N em ac"; ponekad mu kažem da mu nedostaje osećanje za humor i šalu.
— Ka ko v id i t e kon t i nu i t et špan sog f i lm a u odn osu na naciona lnu umet no st i k u l t u r u ?
Bun j u e l : Sadašnja omladina je nevina žrtva prekida sa tradici
jom; presečena im je pupčana vrpca koja ih je vezivala sa prethodnim
generacijama, te su prinuđeni da sve ponovo pronalaze: između ostaloga i nekonformizam. Ovu vezu koja nedostaje moraju ponovo da uspostave preko knjiga. To uopšte nije ista stvar.
POST SCRIPTUM
— D a l i st e zadovo l j n i svo j im posl edn j i m f i lm om Lepotica dana (Belle de jour)?
Bun j u e l : Keselov roman mi se uopšte ne dopada, ali sam smatrao da je interesantno da pokušam da napravim nešto što će mi se dopasti polazeći od nečega što mi se ne dopada. U filmu ima scena koje
449
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
20/76
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
21/76
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
22/76
Da bi se takav film dopao ljudima na kraju bi trebalo da Crnac bude
heroj koji spasava belca ili obratno. A u mom filmu nema heroja.
— št a m isl i t e o b r az i l skom „no vom f i l m u "?
Bun j u e l : Znam O s fu zi s, V i aš secas i D eus c o D iab l o a Terr a
de sol. Ta tri filma su me protresla; mnogo ih volim. Naročito Roćin
film: on nije dobro napravljen, ali ima izvanrednu snagu. Od svih
„novih filmova" na svetu brazilski su najbolji. Nedostaje im potrebna
sloboda, ali sa takvom vrstom filmova će se nastaviti bilo da ih prave
oni ili neko drugi. Reč je o nečem što postoji, što je tu. Treba samo
da se napregnemo da to primimo.
— D opada l i vam se Belok i o?
Bun j u e l : Video sam Pesn ice u džepo v im a ( I Pu gn i in t asca) : to
me uopšte ne interesuje. Odvratno je i suviše lako. Zaista je suviše
pretrpan: šlepa majka, zaostao brat... suviše je to lako: sin stavlja
noge na kovčeg svoje majke... Kada je već do toga došlo zašto nam
ga ne prikaže kako vrši nuždu na glavu majci? To je jedino čega
nas je poštedeo.
— A Pel i n i ?
Bu n j u e l : Mnogo volim njegove prve filmove. Sve do Sla t ko g ži- v o t a Felini je bio reditelj koji me je od svih najviše interesovao. Sada
je to genije koji pravi „genijalnosti"? Video sam D ju l i j e t u i duhove
(C iu l i e t t a deg l i špi r i t i ) , to nije ništa. Ni pravi ni lažni nadrealizam,
ništa. Ti šeširi .. . sa čim se to slaže? Tehnička veština, ništa sem
tehničke veštine. Recimo da treba da snimim scenu u ovoj sobi, da
vi treba da otvorite vrata, da kažete u prolazu nešto svom prijatelju,
da on ustane i da potraži pasoš dok vi izlazite: e, lepo... Ako vas
snimim u opštem planu, biće to jednostavna scena sa malo kretanja. Ali ako to snimim u srednjem planu, dobiće se scena u kojoj će ka
mera morati da se kreće. Ako povrh toga osvetlim zidove umesto da
osvetlim ličnosti... eto prve scene iz Dju l i j e t e . Kada u nekom filmu
počnem tako da „v id im " tehniku on prestaje da mi se sviđa. Poku
šavam da u svojim filmovima tehniku učinim neprimetnom. Ako se
primeti, gotovo je. Izišao sam pre kraja Dju l i j e t e , otišao sam da po
pijem jedan kampari. Vratio sam se u bioskop da vidim lica ljudi. Svi
su izlazili ozbiljni kao mrtvaci. Bioskopski gledalac je najgori od svih.
Pozorišni ili sportski gledaoci su drukčiji: razgovaraju, diskutuju, uz
buđuju s e .. . U bioskop idu oni koji hoće da ubiju dva sata koja ne
znaju kako drukčije da upotrebe, oni koji hoće da pipnu svoju de-
vojku i šta ti ja sve znam. Ne posećujcm toliko predstave, ali volim
452
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
23/76
da prisustvujem izlasku gledalaca. Svi ljudi koji izlaze iz bioskopa
ćutljivi su kao mrtvaci. Istina je da su osamdeset od sto filmova koji
se danas snimaju suvišni. Ima veoma malo značajnih ili bar intere
santnih filmova. Ne čitam mnogo, ali kad čitam više volim dela iz
biologije ili istorije nego romane. Mnogo volim južnoameričku lite
raturu. Aleko Karpantje jc za mene najveći pisac na kastiljanskom
jeziku. I zgu b l j en i ko rac i i Vek svet lost i su dva izvanredna romana. Kao
i Gr ad i psi od Vargas Losa. Volim takođe Kortazana i Miguela An-
gela Asturijasa. Strašno sam se iznenadio kada je postao ambasador
Gvatemale u Parizu.
— Vo l i t e l i da pu t u j ete?
Bun j ue l : Ne, ni najmanje. Primam mnogobrojne pozive, ali ih sve
odbijam. Sada me teraju da se nastanim u Parizu. Neću to da učinim;
bojao bih se da u selidbi ne umrem; svejedno mi je da li ću umreti,
ali ne u selidbi. Odsada ću stanovati u Meksiku i odlaziti u Madrid
samo da se vidim sa prijateljima, da nešto pojedem i popijem... Kao
što sam vam rekao na početku razgovora, žao mi je što ne mogu da
vas ponudim čašom vina, ali kroz nekoliko časova odlazim za Pariz
i preostale boce su mi već spakovane. Mnogo pijem već četrdeset
godina, alkoholičar sam. Popijem dnevno dve boce vina i to ne samo
uveče, počinjem u podne. . . sve dok jetra bude izdržala. Ne volim da
se opijam i kad osetim da sam na granici zaustavljam se.
— Im a t e l i p lan ove za sn im an je u šp an i j i ?
Bun j ue l : Ništa nisam predvideo još od zabrane snimanja Tr i s tana .
A baš u španiji bih najviše voleo da radim. Na svaki način, sada
prestajem. Odsad neću više da snimam ni u španiji ni u Francuskoj,
nigde. Lepot ica dana je moj poslednji film.
(Cah ie rs du c inema)
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
24/76
novi filmovi na našem repertoaru
lepotica dana
LEPOTICA DANA (BELLE DE JOUR)
proizvodnja: Par i š Fi lm Pr od u ct io n — Five Fi lm,
(francusko-ita'ijanska koprodukcija), 3966.
producenti: Rober t i Raymond Hak im , Hen r i Baum
režija: L U I S B U f l U E L
scenario: Lu i s Bu i i ue l i ]ean -Cla u d e Car r i er e po ro
manu fosepha Kessela
direktor fotografije: Sacha V ie rny
snimatelj: Ph i l i ppe Brun
scenografija: Rober t C lave l
kostimi: Maur i ce Ba r na t han
zvuk: Ren Longuet
montaža: Lou ise t te Taverna
uloge: Ca the r i ne Deneuve (Severina), Jean Sorel,
(Pjer), M ich e l Pi cco l i (Anri Ison), Genevieve
Page (Anais), Francisco Rabal (Ipolit), Pierre
C lemen t i (Marsel), Georges Marcha l (vojvoda),
Franccise Fabian (šarlota), Mar i a La t ou r (Matil
da), Francis Blanche (gospodin Adolf), Fran(o is
Ma i s t r e (profesor), Bernard Fresson (suvonjavi),
Mac h a Me r i ! (Rene), M u n i (Palas), Dcm i n i q u e
Dand r i e u x (Katrin), Br ig i t t e Parment ie r (Seve
rina kao dete), M iche l Cha r r el (lakej), D. de
Rosev i l l e (kočijaš), I ska Khan (Azijat), Marce l
Cha r ve y (profesor Anri), Pier r e M ar cay (gi
nekolog), Ad ela ’id c Blasquez (dadilja). Ma r e
Ey raud (vlasnik bara), Berna rd Musson (ma
jordom)
distribucija za Jugoslaviju: Zeta f i l m , Budva
vreme trajanja : 1.40 h.
454
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
25/76
kruna bunjuelovog stvaralaštva
eliot stejn
„Za mene više nema rada na filmu — ni u španiji ni u Francuskoj Nigde. Lepotica dana (Belle dc jour) je moj poslednji film."
Najviše od svega, Bunjud je želeo da se vrati i da ponovo radi u španiji. Ohrabrivali su ga izveštaji da se žamor oko V i r i d i j a n e ( V i r i d i a na ) stišao, da je španska cenzura popustljivija. Vratio se. A
onda je, posle višemesečnih piiprema, u leto 1963. godine, Frankova vlada uskratila dozvolu za snimanje Bunjuelove verzije Galdosovog Tr i s tana . Kasnije, iste godine, Bunjuel je u Francuskoj napravio jedan od svojih najboljih filmova, D n evn i k j edne soba r i ce (Le Jou r na l d ' un e f emm e de eham bre ) . Kada je 1964. godine prikazan u Parizu film je bio hladno primljen. Godinu dana kasnije, jedan od njegovih davnašnjih projekata, adaptacija Luisovog Ka l ude ra , počeo je konačno da dobija svoj oblik. U poslednjem trenutku, proizvodna kompanija
se raspala, pa je i projekat morao da bude otpisan. Tada su se Bunjuelu obratila braća Hakim i zamolili ga da razmotri mogućnost prenošenja romana Žozefa Kesela Lepot i ca dana na ekran. Bunjuel
je prihvatio ponudu i zatvore. se u jednu ultra-modernu zgradu u Madridu sa Žan-Klod Karijerom (koscenaristom Dn e v n i k a i Ka l u- dera) . Završili su scenario za pet nedelja. Plan snimanja za ovaj dvadeset i sedmi Bunjuelov film obuhvatao je deset nedelja. Bunjuel ga je snimio za osam.
Lepot i ca dana je remek-delo, u tehničkom pogledu Bunjuelov najsavršeniji, najčistiji film. To je jedinstveno ostvarenje, jedini film u kojem su umetnikove opsesije, njegova čistota i njegov konvulzivni duh savršeno organizovani u jednu arhitektonsku celinu. On se odvija
455
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
26/76
tako glatko, u jednom takvom legatu, da ćovek odista ne može da
dođe do daha. V i r i d i j a n a je bila jedan korak u tom pravcu, potcenjeni
D n e v n i k skoro dostignuće. Lepot i ca je izbrušena, savršena kruna Bunjuelovoga životnog dela. Kada je nedavno prikazan u pariškim
bioskopima film je bio primljen sa zaprepašćenjem, uzdržanošću i
razočaranjem od većine kritičara dnevnih i nedeljnih listova. U svojoj
šezdeset i sedmoj godini veliki umetnik, umoran, gluv i alkoholičar
(po sopstvenom priznanju), jada jedino želi da se vrati u Meksiko i da se odmori.
Roman Žozefa Kesela, objavljen 1929. godine, postigao je u to
vreme priličan succes de scan dal e. Iako je Bunjuel rekao: , ,La novela
no m e gus ta n a d a "1, to nikako nije nezanimljiva knjiga u tradiciji
francuskog r om an psycho l og i qu e, i preteča je posleratnog, već klasičnog
H i s t o i r e d 'O . U njemu jc reč o lepoj grande bourgeo ise , Severini
Serizi, supruzi privlačnog mladog hirurga (Pjer) koga ona iskreno
voli. Mlada žena ima sve razloge da bude srećna, ali, naravno, nije
srećna. Saznaje da jedna njena prijateljica, žena iste klase, radi u
javnoj kući. Severinu sve više opseda misao o nekoj takvoj situaciji,
saznaje adresu jednog burdc'ja i prijavljuje se da tamo radi. Radi
samo posle podne, od dva do pet — otuda i nadimak Lepotica dana.
Frigidna u naručju svoga nežnog, dobro vaspitanog muža, Severina
s
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
27/76
Lepot ice i smatram se isključivo odgovornim za rezultat." Mnogo se
trudio oke montaže, menjajući nekolike sekvence u toku montažnog
procesa — postupak koji je veoma redak za njegov način rada. U pro
šlosti često ometan tesnim budžetima, umetnik ovom prilikom smatra
da mu smeta jedino lukava cenzura samih producenata; oni su
na nekoliko mesta isekli film pre nego što je Lepot ica poslata zva-
ničnoj cenzuri.
Bunjuelov poslednji velik: film blizak je po duhu njegovom
prvom velikom filmu Z l a t no doba (L 'Age d ' o r ) . 1 odista, jedna od
stvari u Lepo t i c i dana koja je, čini se, ozlovoljila ljude jeste vernost
nečemu što bismo jedino mogli da nazovemo pravim duhom nad
realizma: to nije onaj nemarni Nadrealizam koji srećemo u zastarelim
komemorativnim izložbama što su posle rata s vremena na vreme
iskrsavale u pariškim, londonskim ili njujorškim umetničkim galeri
jama, nego oživeli, pozitivni, oslobađajući nadrealizam koji je obele-
žavao Z l a t n o doba, izazvao pobune kada je film prvi put bio prikazan
i doneo kao posledicu to da je film zabranjen za čitavu jednu genera
ciju. Rezultat je blaži, nije tako otvoreno agresivan kao u Z l a t n om
dobu . Ali sve je tu.
Bunjuel: „Lepo t i ca da na je pornografski fil m .. . pod tim pod-
razumevam čedni erotizam."
Film sadrži konce zbivanja iz Keselove knjige. Ali Bunjuel je
rasparao njenu postavu, okrenuo je ćelu na lice i ponovo je sastavio
tako nevidljivim šavovima da se skoro sve vreme junakinjin stvarni
život, njena maštanja i uspomene iz detinjstva stapaju u jednu tečnu
priču u kojoj prošlost, sadašnjost i jedino moguće oblikuju čvrstu građu
pripovedanja. Sa njom propadamo kroz tajne otvore svesti i sa olak
šanjem ispadamo iz njih — da bismo upali u nove zamke.
Bunjuelu se nije dopao kraj romana „zbog toga što je moral
spašen". Vrhunac njegovog f.lma je prosto najneverovatniji open
end i ng u istoriji filma. To je najpodlija od svih zamki (polu-otvorena?
polu-zatvorena?), ona je produženje početka: ali kada je jednom
vidimo, shvatamo da čitav film vezuje u jednu iskrenutu, podsvesnu
sliku, u sliku divne okrugle zmije koja u večnom pokretu hvata svoj
rep sopstvenim ustima.
Motivi filma nisu motivi knjige. Kesel priča priču o ženi koja
jednog ćoveka voli srcem, a dvanaestak drugih muškaraca telom
i zbog toga pati. Bunjuel odstranjuje greh i osećanje krivice; za njega
su oni očigledno raskoši kojima je ljudska rasa već suviše dugo opterećena. Njegov film (autoru ova tema nije nova) priča priču o
oslobađanju od moralnih okova društvene kaste pomoću ličnog sa -
cerdoce, samoispunjenjem.
457
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
28/76
Dok se na platnu pojavljuje naslov filma, otvorene kočije kaskaju
živopisnim seoskim puteljkom prema kameri. U kočijama sede Pjer
(2 an Sorel) i Severina (Katrin Denev). Ona kaže svome mužu da ga svakoga dana sve više voli. Odjednom, on naređuje kočijašu
da zaustavi kola, a svojoj ženi da siđe. Sluge je vuku kroz šumu.
Pjer naređuje da Severini začepe usta, da je vežu za drvo, da je bičuju i tako dalje. „ O čemu razm išljaš?", pita glas o f f . „ O nam a", Severina
odgovara Pjeru. „Bili smo u nekim kočijama." Oni su u spavaćoj sobi svoga pariškog stana.
Posle nekoliko dana, u jednom planinskom skijaškom odmara-lištu, oni sreću Pjerovog prijatelja (sveštenik Lizardi iz filma Smrt
u v r t u — La M or i en ce ja rd i n — i Montej iz filma Dnevn i k j edne
sobar i ce ) koji se ovde zove Uon (Mišel Pikoli). „O n je bogat i lenj,
to je njegova bolest," primećuje jedna prijateljica. Vrativši se sa
odmora Severina saznaje da jedna mlada udata žena njene „klase"
radi u nekom tajnom burdeljr (tajnom zbog toga što je, kao Fran-
cuska, i Keselov roman osavremenjen i što su t na isons de ren dez-vou s zakonom zabranjene). Ison, koga mlada žena sreće jednoga dana u
klubu, uporno snabdeva Severinu svim pojedinostima o poznatim
„kućama". Posle mnogih dana oklevanja, opsednuta uznemirujućim
mislima, Severina odlazi k o d gospođe Anais (Ženevjev Paž), i dok
se penje uz stepenice idući prvi put u javnu kuću, nailazimo u crkvi na devojčicu (Severina kao đete?) koja odbija naforu. Sveštenik je
nestrpljiv: „Pro gutaj to". Severina ulazi u burdelj, dobij a posao i
vraća se istog popodneva na rad — na stepenicama blistave lakovane
cipele u bunjuelovskom stilu.Severina je nepokorna u susretu sa prvom mušterijom, debelim
magnatom bonbona, ali kada on i Anais postaju surovi prema njoj,
ona im se sa radošću pokorava. Jednoga napornog dana među njenim klijentima nađe se i jedan krotki ginekolog, koji je k od Anais došao
iz istog razloga kao i Severina — da bude ponižen. Ona ne uspeva
da se nosi sa njim, ali zato uživa u grubostima ogromnog Japanca
koji pokušava da joj plati bor.om za večeru. Vidimo je zatim kako,
uživajući u svežem vazduhu, smerno sedi u bašti elegantne kafane
pored Vodoskoka u Bulonjskoj šumi, gde su se sastajale Bresonove
Gosp o e (Les D am es de Bois de Bou lo gn e) . Za susednim stolom, su- više vitak da bi bio Hičkok, sedi španski turista, senjor Bunjuel, u
poslovnom razgovoru sa jednim od braće Akim. Severini prilazi čovek,
glavni junak filmova Smr t ti vr t u i To se zove zora (Ć ela sapp e l le
l ' a u r o r e ; (Zorž Maršal). Nenašminkan, on podseća na nekog tajan-stvenoga starog francuskog vojvodu. Pita Severinu da li voli novac
i kaže joj da je odista bogati vojvoda. Poziva je svojoj kući na „vrlo
uzbudljiv religiozni obred". U njegov zamak voze ih one iste sluge
458
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
29/76
koje su bičevale Severinu po Fjerovom naređenju odmah posle naslova filma. Grof oblači mladu ženu u haljine svoje mrtve ćerke, prekriva
je ljiljanima, mrmlja nešto d „opojnom mirisu mrtvog cveća", zatim nestaje u mrtvačkom kovčegu da bi obavio onaj deo obreda koji su produceni isekli iz filma pre no što su Lepot icu podneli cenzurnoj
komisiji generala de Gola. Kada se obred završi, vojvoda isplaćuje
Severinu za sve pretrpljene muke i izbacuje je napolje na kišu. Jednoga dana, Nazaren (Fransisko Rabal), bolivijski gangster,
dolazi u javnu kuću sa mladim štićenikom Marselom (Pjer Klemanti). Oni su opljačkali kurira banke (nosio je zaradu poslednjeg Vadimo-
vog filma?), u liftu zgrade broj 79, Cham ps-El ysees, u kojoj se nalaze kancelarije braće Akim, i saaa su puni para za lepe žene. Marsel se zaljubljuje u Severinu i često je posećuje. Ona postaje svesna
svoje snažne fizičke strasti prema histeričnom gangsteru, iako još
voli svoga muža.Marsel otkriva lepotičin pravi identitet, uleće u njen stan, puca
na njenog muža; policija ga goni i ubija. Pjer se oporavlja. Paralisan je, izgubio je moć govora i ostatak života proživeće u stolici na točkovima. Jednoga lepog jesenjeg popodneva Severina daje lek svome mužu. Zatim, dok gleda kroz prozor svoga divnog pariškog stana,
vidi u staklu odblesak živopisnoga seoskog puteljka (koji vodi u voj vodin zamak?) po kojem su kaskale kočije u uvodnoj sekvenci. „N e
sanjam više — posle tvoje nesreće", kaže Severina, lažući Pjera sa
puno ljubavi. Zatim čuje bunjuelovske klepetuše (prvi put smo ih čuli 1930. godine u Z la tnom dobu , kada je Lija Lis, pošto je otkrila
ogromnu kravu na krevetu u svome divnom pariškom stanu, oterala vache sa svoga l i t , pogledala se u ogledalo i u njemu ugledala oblake u pokretu i viziju svog ljubavnika). Pjer ustaje sa stolice na točko
vima. Nije više bogalj, može da govori, sipa piće u čašu. „Hajd emo negde na odmor, hajdemo u planine." „Čuješ li?", odgovara Severina
i mi, gledajući kroz prozor njihovoga pariškog stana, vidimo otvorene
kočije u seoskom pejzažu. Kočijaš iz uvodne scene vozi kola niz pute- ljak, prema Pjeru i Severini. Da li su to kočije došle da ih odvedu u Zamak?
Ovaj kratki sadržaj jedva da može da odrazi sva ona tako složena ushićenja koja izaziva Lepot icu dana. Pre nego što pređemo na diskusiju 0 reakciji koju je film izazvao, evo, nasumce, kratkog pregleda
pojedinosti koje se posle trećeg gledanja filmi snažno nameću:— Zenevjev Paž kao gospoda Anais: jedno od velikih filmskih
glumačkih ostvarenja u toku poslednjih godina; a to je utoliko neo- bičnije što je uloga, onako kako je napisana, sva u jednoj dimenziji;
459
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
30/76
— nijedno „maštanje" iz filma ne postoji u knjizi — devojčica koja
odbija naforu je, razume se, čisti Bunjuel; on odbacuje, međutim,
jednu divlju bunjuelovsku temu koja se javlja na početku Keselovog
romana: poslednjih dana odmora na zimskim sportovima Severina se
razboli; po povratku u Pariz, razvija se već skoro sudbonosno zapa-
ljenje pluća, i tek tada, „pošto su lekari njeno telo prepustili ujedima
pijavica", ona postaje svesna svoje nemirne senzualnosti;
— sekvenca u kojoj je magnat bonbona (Fransis Blanš) poziva iz
javne kuće da popije sa njim bocu šampanjca, iako nerazmetljivo
montirana, tako je savršena u svom izrazu da se njen vrhunac —
kada izleti zapušač na boci (kako je čudesno „pravi" taj krupni plan
iz gornjeg rakursa!) — fizički nameće kao glavni trenutak filma, iako
je scena sama po sebi od relativno malog značaja; ni u jednom ranijem
Bunjuelovom delu ne postoji ovakva sublimacija čisto formalne lepote;— u prvom delu filma Severina se vraća kući posle uznemirujuće
vožnje taksijem u toku koje su joj govorili o javnim kućama, dobija
cveće od Isona, ispušta vazu: ,,5 ta je to sa mnom danas?", mrmlja
ona; do tog trenutka boja u filmu bila je hladna i neutralna, sada
crvene ruže rasute po podu izazivaju strahoviti vizuelni šok — odraz
ozbiljnosti samog događaja: kao da je Severina otvorila kutiju sar
dina, a iz ove iskočila živa kobra.
Pre nekoliko godina, kada je jedno drugo remek-delo, Drajerova
Ge r t r u da (Ge r t r u d ) doživelo svetsku premijeru u Parizu, kilometri
prezira, kleveta i iskrenih gluposti ispljuvali su ovaj film. Istorija se
ponovila sa Lepo t i com dana — sve dok, iako suviše kasno, Cah ie rs
du c ine ina nije vratio duhove u normalno stanje svojim ozbiljnijim
i mnogo ubedljivijim napisima; u svakom slučaju, manje obuzetim
željom da zaštite pariške nasiojnice od štetnih i obesnih filmova pro
kletih starih danskih i španskih filmskih autora.P o i i t i f u julskom broju isto lako prelazi u protivnapad u svom
uvodniku: „Blistavi mozgovi naših kritičara izrazili su u horu razo
čaranje koje im je donela Lepot ica dana, . . i tako dokazali razmekša-
vanje sopstvenih moždanih ćelija. Ovaj ujedinjeni front mediokriteta
izvršio je nedavno napad na jedan od najboljih Bunjuelovih filmova.
Producenti su već i ranije sami preuzeli makaze cenzora i oskrnavili
ga. U našem sledećem broju cbjavićemo napise koje film zaslužuje,
ali bismo već sada želeli da uverimo gore pomenutu gospodu u naš
iskreni prezir."
Sta su „gore pomenuta gospoda" rekla? Evo nekoliko bisera:
Garson u listu L ' A u r o r e : „Sve u svemu, nepristojan film". Ba-
ronseli u L e M o n d e „ . .. prozaičan . . . osrednji. . . beznačajan i
460
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
31/76
biju tav.. . Čovek ne može da poveruje da tako ružni snovi mogu da se pletu po lepoj glavici Katrin Denev" (baš zbog toga što Bunjuel bolje nego iko drugi zna šta sve mo e da prođe kroz iepe glavice, njegov izbor giumice za ovu ulogu je upravo savršen; ledeni pogled kojim Katrin Denev ispituje samu sebe čini čudesan prizor: ona
često izgleda isto onako uzbudljivo neshvatljiva kao Engrova La gran de
Odal isc fue; a ponekad opet liči na Marni dok čita između redova kao Alisa u Zemlji čuda; ukoliko se Severina, ta grande bourgeoise, više „degradira", utoliko glumica postaje lepša i blistavija: to je njena najbolja uloga).
Mort, u listu Ca r r e f o u r : „Razočaranje prosečnoga bioskopskog gledaoca je opravdano" (prosečni bioskopski gledalac pretvorio je Lepot i cu dana u jedan od najgledanijih filmova godine: sada je već
ušao u treći mesec neprekidnoga premijernog prikazivanja u tri naj veća pariška bioskopa).Markabri u listu A r t s : „Radikal-socijalisUčki fil m .. . nedostaje
mu daha i srca... Ovaj reditelj je toliko koristio blagonaklonost kritike da je već blizu slepila .. . Bunjuel je godinama promašivao u dva od tri slučaja. Njegove godine pružile su mu preimućstvo sumnje — nije trebalo da ga zloupotrebi."
Anri Sapije u listu Comba t : „Bunjuel je izgubio Keselovu plemenitu sentimentalnost, onaj čudesni način na koji Kesel zna da porok
učini simpatičnim" (Bunjuelu je sentimentalnost potrebna koliko i
Ticijanu slepilo za boje; on se nikada nije bavio porokom kao porokom — on možda i ne zna šta je to; ako je čitao Sapijea, možda sada zna: porok je nametljiva sentimentalnost).
I opet gospodin šapije: „Parižanke iz više klase ne sputavaju više seksualni tabui i mi bismo u jednu ovakvu priču mogli da pove- rujemo samo kada bi se ona dešavala u španiji... ili bar u Bordou ili Ruanu" (zar francuski Puritanizam toliko pripada prošlosti?; daleko
od toga — samo strani turisti, čije se oči napajaju vizijama sa razglednica na kojima su f i l l es de jo i c sa Pigala, ne mogu da znaju šta je to, to što većina Francuza, čije se oči napajaju televizijskim propo-
vedima Pete republike, više i voli da ne zna; uostalom, tek pre nekoliko nedelja — 1967. godine — ukinut je konačno jedan francuski zakon iz 1922. godine po kojem je svako širenje informacija
u korist kontrole rađanja predstavljalo težak prekršaj; u postojećem degolističkom režimu, dok se fotografišu daleke površine Meseca,
radovi Heveloka Elisa zabranjeni su u Francuskoj; kada bi se sve
izvrsne knjige, stavljene van zakona u toku t et k a I v on i n e vladavine javnog morala izbacile na police, predstavljale bi bogatu savremenu biblioteku; gde to nalazi gospodin Sapije svoje nesputane Parižanke
461
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
32/76
iz više klase? — mora biti da je gledao suviše starih Lubičevih filmova iz pariškog arhiva!).
Svi momci su se uistinu propisno namučili pokušavajući da objasne poslcdnji čin filma. 2 orž Sadul je stari prijatelj reditelja i njemu se — ne shvatite ga pogrešno — film dopada , ali po njemu je
svakako vrlo dobro to što je „Bunjuel uneo mnogo humora u fil m .. . jer bi inače neke sekvence izazivale mučninu." Sadul misli da Severinin muž prosto ozdravlja na kraju. Obrijan u listu Cand i d e kaže nam da se Pjer samo pretvarao da je ranjen — u snu. A Marselu Martenu u Ci nem a 67 je teško da poveruje u imaginarnog komarca, a lako da proguta ogromnog magarca. Po njemu je najveći deo filma san, ali budući da Bunjuel pravi satiru buržujskih likova, dijalog je namerno banalan, a boje osrednje (u stvari, fotografija Šaše Vjernija i njegovi
jesenji štimunzi u istman-koloru ru div ni), jer je nevaljala Severina sigurno gledala stare izbledele pornografske filmove pre nego što je priča počela. T o je „o bojilo" njene misli!
Do sada se samo jedan jak i razuman glas čuo u ovoj divljini pomračenja: glas Žana-Andrea Fijeskija, u svežem i razumnom napisu u časopisu Cah ie rs , koji je jedan čvrsto osnovani argumenat protiv „nepismenog čitanja filma".
Odista, nemoguće je i nepotrebno odlučivati o tome da li je kraj Lepot i ce dana prelaz iz maštanja u stvarnost ili viče versa. Namema
bunjuelovska dvosmislenost u filmu isto je toliko očigledna koliko i smirena plemenitost njegovih shvatanja — đscentna neutralnost koja nikoga ne osuđuje. On ne podržava Severinu, ali je ne smatra ni izopačenom. Ona ima svoje razloge, kao što svaki čovek ima svoje razloge. Ni Bunjuel ni njegova junakinja ne gube vreme u strahovanju od Božje kazne. Prihvatajući samu sebe, Severina se oslobađa. Ona više nije une g ran de bou r geo i s i , već ljudsko biće koje je prošlo kroz uništavajuće i ushićujuće šegrtovanje. Ali umesto jednog zahvata u
holivudskom stilu u trenutku zatamnjenja, i mi i ona zadovoljavamo se vizijom Severine, veselom bolničarkom pored muževljeve stolice na točkovima i (ili) žene koja se, zahvaljujući čarobnoj svetiljki svoga duha, vozi sa Pjerom niz divni seoski puteljak, gde u svakom trenutku on može da zaustavi kočije i pruži joj jedino božansko-ljudsko kažnja vanje koje je za nju samo drugo ime za ljubav.
(Si gh t and Soun d )1
1 „Roman mi se ništa no dopada."
462
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
33/76
granice sna
luj segen
Pre dvadeset godina, u vreme onog ponovnog otkrivanja koje je
došlo posle Zabo r av l j en i h ( Les O l v i dados ) , najviše očekivan događaj
u Bunjuelovim filmovima bio je san. Gledalac je u njemu često video
samo elementarni nadrealizam, kojim se delimično zadovoljavao, dok
je za reditelja to bila veoma ozbiljna igra u kojoj su se ocrtavale
tačne koordinate, od opsesivne jasnoće Zabo r av l j en i h do opsednutosti
majkom u Usponu na nebo (Sub ida a l c ie lo ) ili ocem u Rob i nsonu
Krusou (Rob inson Crusoe) . Snovi su snažili priču, a Edip je vladao svojim četama. A zatim, pun prezrenja prema sopstvenom postupku,
Bunjuel je zanemario epizodu. Film tako svesno građen na određenoj
ideji kao što je Arć i ba l d (A r ch i ba l do de l a C ruz ) ne sadrži nikakav
drugi san osim simboličnih oslobađanja glavnog junaka i trebalo je
da dočekamo An e la un išten ja (El A n ge l Ex t erm ina dor ) da bi se
videlo kako se ona ponovo javlja u elementarnom i hotimičnom
obliku istinskoga gega, začuđujuće plastična i sto puta primamljivija
od svih dalijevskih izmišljotina.
Sa toga gledišta Bunjuelovo mesto u istoriji filma veoma je
neobično. Njemu ne odgovara ni magični lirizam Pi t era Ibet son a (Pct er
I be t son ) , ni ljupka i uobičajena objašnjenja mogućeg u T omu , D i k u
i H a r i ju ( T om , D i ck a n d H a r r y ), ni psihoanalitičke težnje iz filma
Začaran (Spe l l bound) . Njegovo stvaralačko interesovanje, ni ekspli-
kativno ni preterano zaneseno, koje se kloni psihologizma i školskih
podela na san, maštariju i viziju neprimenljivih u stvaralačkoj mate
riji, nalazi se u oblasti poetske činjenice, u jednom snažnijem okre
tanju i objašnjavanju priče, povučene, u svakom slučaju, u srce
pripovedanja.
I tako, odjednom, posle Sim on a pu st i n j aka (Sim on del desier t o ) ,
satkanog od varki i priviđenja, sa Lepot i com dana (Bel l e de jour ) san
463
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
34/76
ponovo ulazi u bunjuelovski svet, počinje njime da gospodari kao
osvajač koji se dobro vlada na polasku, ali ubrzo postaje u podjed
nakoj meri lukav i neuhvatljiv. Uronuo u prcdeo duha kao Maov
partizan, on se u priči oseća kao riba u vodi, ne kormilar jedinstvenog
i spektakularnog broda brze plovidbe, nego kolut dima koji plovi
čitavom rekom i ne može ni da se primeti ni da se predvidi.
Na prvi pogled kompozicija priče je savršeno jasna. Avantura
Severine, mlade žene jednog hirurga, koja u gnusobi javne kuće traži
snagu osećanja što joj ih uskraćuje prilično fiv bračni život, sadrži
šest maštarija, svih šest zasnovanih na erotičnim temama mazo
hističkog karaktera, i dve evokacije prošlosti umetnute između sedam
stvarnih događaja. Tu ništa ne bi vredela analiza celine, čak ni kada
bi se — pogotovu tada — odnosila samo na ono što je izvan razuma.
Dakle, pristupimo priči. Film počinje priviđenjem Severine koja
zamišlja kako je šibaju, a zatim je predaju u ruke dva kočijaša
pohotnog i zverskog izgleda. Maštariju prekida glas Pjera, njenog
muža, koji je pita: „N a šta misliš?" i vraća je u sumornu stvarnost
njihove spavaće sobe. Posle međučina u nekom centru za zimske
sportove u kojem se gledalac upoznaje sa perverznim Isonom i po
vratka u Pariz, gde ljubavnica toga odvratnog gospodina saopštava
Severini da se Anrijeta, njihova zajednička prijateljica, bavi prostitucijom, Severina se, zbunjena, vraća kući, ispušta vazu koja ce
razbije i pretura bočicu parfema. Prvo Severinino sećanje iz detinjstva:
neki požudni radnik ju je pomilovao, na njeno očigledno zadovolj
stvo, dok jedan ženski glas, verovatno majčin, viče: „Severina, dođi
brzo!". Posle razgovora sa Pjerom, koji joj, na njenu molbu, opisuje
mehanizam posete javnoj kući, i novog susreta sa Isonom, koji joj,
kao slučajno, daje adresu jedne tajne „kuće", Severina dolazi u tu
kuću i, posle izvesnog oklevanja, penje se uz stepenice. Drugo Severinino sećanje iz detinjstva: na din prve pričesti odbila je, stisnuvši
usne, da primi hostiju. Zvoni na vratima na kojima piše Ana i s
- ime vlasnice javne kuće - i pristaje da dolazi na posao svakoga
dana od dva do pet.
Pošto je, potraživši muža u bolnici, pokušala da samoj sebi
prepreči put u ponor, vraća se do gospode Anais, kao što je dogo
voreno, i izazvavši prebacivanja poslodavke i gnev mušterije, gospo
dina Adolfa, prvi put se predaje. Vraća se kući, ponaša se kao da
je bolesna i, ležeći na krevetu, doživljava drugu maštariju. U Kamargu,
uz zvuke zvona, vidi sebe odevenu u belu tuniku i vezanu za stub,
a zatim ukaljanu zelenkastim blatom kojim se na nju baca Ison, dok
njen muž to odobrava. Ponovo dolazi u javnu kuću tek posle nedelju
464
-
8/16/2019 Filmske Sveske, Sv. I, Br. 7_ Bunjuel - Ju - Unknown
35/76
dana i, mada se bila odmetnula, Anais pristaje da je ponovo primi.
Prisustvuje mazohističkoj sceni sa čuvenim ginekologom kao glavnim
protagonistom i daje se ogromnom Korejcu koji joj nanosi uvrede,
prilično tajanstvene usled velikog skraćenja scene.1 Ležeći na kre vetu, na izmaku snage, diže lice ozareno zadovoljstvom i zamišlja
treći, najznačajniji doživljaj. Jedan tužni, uglađeni i tajanstveni plemić poziva je u svoj zamak
da — kako sam kaže — prisustvuje nekoj vrsti verskog obreda. Ode-
vena u crni i proziran veo ona će, u jezivoj i rodoskrvnoj improvizaciji, odigrati ulogu voljene kćerke koju je ubio. Zatim je jedan sluga izbacuje napolje, na kišu. Ponovo kod kuće, daje se mužu sa jednom