1
Mr.sc. Vildana Pečenković
Univerzitet u Bihaću, Pedagoški fakultet
Luke Marjanovića bb, 77000 Bihać
Hronotop djetinjstva u zbirci Gromovo đule Skendera Kulenovića
Sažetak:
Savremene književne teorije saglasne su da prostor i vrijeme određuju umjetničko
jedinstvo književnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor i vrijeme u
književnom djelu uvijek sadrže vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti
izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Zbirka priča „Gromovo đule“ se u vremenu kada je
objavljena, po mnogo čemu razlikovala od prethodnice ali i savremenih tekstova sličnog
diskursa. Kada je period djetinjstva prikazivan realističko-socijalnim slikama, Kulenović
piše neobičan tip ispovjesti - lirski doživljaj djetinjstva, kojeg je učinio prepoznatljivim, ne
samo lirskom intonacijom već i zavičajnim lokalitetima, porijeklom, imenima. Djetinjstvo je
jedno od najvažnijih životnih razdoblja koje nas trajno obilježava. Sve ono u što se razvijamo
u kasnijim godinama - inicirano je i u velikoj mjeri određeno već u razdoblju djetinjstva.
Prostor i vrijeme u ovoj su zbirci „uhvaćeni“ i „zaustavljeni“ – te imaju ulogu „svjedoka“ u
identifikaciji dječaka Skendera, ali i Skendera pjesnika. U radu se propituju narativni
postupci kojima autor gradi prostorne i vremenske kategorije te načini na koje, kroz
nenametljiv autobiogafski diskurs, uokviruje sliku djetinjstva.
Ključne riječi: prostor, vrijeme, hronotop, djetinjstvo
2
Poetika prostora i vremena u zbirci Gromovo đule
Kulenović je 1975. godine, nakon što je već bio priznati pjesnik i dramatičar, kritičar i
esejist, objavio svoju prvu i jedinu zbirku pripovjedaka za djecu „Gromovo đule“. Zbirka se u
vremenu kada je napisana, po mnogo čemu razlikovala od prethodnika i savremenika i
mogla bi se okarakterizirati i kao autobiografska ispovjest autora, priča o njegovom
djetinjstvu, o rodnom Petrovcu, za koji su ga čitav život vezale duboke emocije.
Zbirka Gromovo đule je šarena, kaleidoskopska priča o vlastitom djetinjstvu, ispričana
po nekoj unutrašnjoj logici, uglavnom asocijativnog karaktera – koja bi se mogla okvalificirati
i kao sjećanje na dane odrastanja. Iako zbirka žanrovski nije određena kao autobiografija -
ona se može jednostavno i tako tumačiti zbog sljedećih činilaca: autobiografski diskurs,
autor-pripovjedač koji nose isto ime te ostalih detalja i pojedinosti iz života Kulenovića
(selidba iz Petrovca, rođenje i pogibija brata, imena roditelja, rodbine i znanaca iz djetinjstva
te stvarnih osoba koja su živjela u to vrijeme).
Gromovo đule je knjiga koja se odlikuje i odabirom tema i invetivnom obradom i
problemskim pristupom.Pruža mogućnost da se obrati djeci i kaže životne istine, što misli, za
što se zalaže a protiv čega se bori. Piše o dalekim i davnim vremenima kad se činilo da je sve
ljepše i zanimljivije i neobičnije kad se posmatra iz dječije perspektive. Draž pričanja je u
iskrenosti, a po tim osobinama knjiga i danas ima mjesto u lektiri (Džafić, 2009).
Nostalgija za danima djetinjstva i mladenaštva te za svim što su oni podrazumijevali,
prvenstveno za osebujnom mladenačkom naivnošću, neposrednošću i spontanošću, može se
osjetiti na više mjesta u tekstu.
Priznavanje društvene različitosti ključno je obilježje savremenog života i potkrepljuje
osjećaj pripadnosti različitim vrstama kolektiviteta. Iako su njihove narativne dimenzije
važne, identiteti nisu samo diskurzivne konstrukcije. Oni su i praktična postignuća kojima se
ne može pristupiti samo jezičnim ili tekstualnim sredstvima.
Čitajući Gromovo đule, upoznajemo se sa procesima poput formiranja identiteta,
izgradnje kulturne različitosti, građanskog statusa i pripadnosti, jer upravo ti procesi dovode u
pitanje naše razumijevanje takvih središnjih geografskih kategorija kao što su prostor i
mjesto, krajolik i okoliš, javno i privatno (Atkinson et al.,2008).
Nije slučajno što zbirku otvara upravo pripovijetka Cesta, koja je Skendera – dječaka
odvela u svijet, a zatvara Priča pogovorka, u kojoj se Skender – pjesnik, pripovjedač, čovjek
3
vraća u svoje rodno mjesto. Između ove dvije pripovijetke, smješten je cijeli jedan poetski
svijet - djetinjstvo o kojem Kulenović pripovijeda.
Pripovijetke u zbirci Gromovo đule
Philippe Lejeune, francuski teoretičar u tekstu Autobiografski ugovor (Le pacte
autobiographique, 1975) za autobiografiju ističe da je retrospektivni prozni tekst kojim neka
stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj osobni život, a osobito
povijest razvoja svoje ličnosti (Milanja, 1999.)
O bilo kojoj vrsti autobiografizma se radilo u dječjoj književnosti, gotovo uvijek
možemo govoriti o predstavljanju specifičnog hronotopa djetinjstva. Termin hronotop pritom
podrazumijeva značenje koje je oblikovao ruski teoretičar Mihail Bahtin – misleći na
prostorno-vremenski kompleks u izgradnji proznog književnog djela (Flaker, 1983). Sintagma
hronotop djetinjstva predstavlja totalitet djetinjstva, a upravo se tako djetinjstvo najčešće
predstavlja u djelima dječije književnosti: ne podrazumijeva samo dimenziju vremena, već i
prostorno određenje. Hronotop predstavlja djetinjstvo – kao specifičnu kombinaciju
(prožimanje, suodnos) vremena i prostora, u kojoj smo živjeli i proživjeli neke zapamćene
GROMOVO ĐULE
4
dane svog života. Djetinjstvo, i sve što se uz njega vezuje, jedna je od najčešćih tema u dječjoj
književnosti uopće, a vlastito djetinjstvo kao motivsko polazište temelj je gotovo svakog
autobiografskog diskursa u dječjoj književnosti. Tako se u svojoj zbirci i Kulenović nikad ne
bavi zbivanjem kao događajem, nego upravo onim što taj događaj uzrokuje, refleksom koji
ima na dječaka koji se s njim prvi put susreće.
Ono što se ne gubi ni u jednom trenutku, usprkos tako postavljenoj spoznajnoj
perspektivi, jeste pozitivan emotivni doživljaj djetinjstva i mladenaštva, pa i svojevrsno
žaljenje za jedinstvenošću proteklih dana - taj je osjećaj konstantno dohvatljiv i čitatelju.
Prostor i vrijeme u književnom djelu
Neodvojivost vremena i prostora, dokazana početkom XX vijeka Einsteinovom
teorijom relativiteta i nazvana hronotop ili prostor-vrijeme, temeljito je promijenila postulate
klasične fizike i ponudila čovjeku novu viziju svijeta. Vrijeme i prostor su prestali da budu
apsolutni i odvojeni jedno od drugog, već su se sjedinili u jedan četverodimenzionalni prostor
čija je najmanja jedinica događaj.
Ovo otkriće primijeniće na književnost ruski filozof, književni kritičar i historičar
Mihail Mihailovič Bahtin. Povezanost vremena i prostora po Bahtinu izražena je u
književnosti na taj način što umjetnik stvara fiktivni svijet po obrascu realnog svijeta i koristi
kategorije realnog svijeta u kojem živi. Na taj način hronotop se javlja i u književnosti i tu
predstavlja međusobnu povezanost vremenskih i prostornih odnosa koja je opisana pomoću
događaja.
Bahtinov pojam hronotop, kao termin koji obilježava nedjeljivost vremena i prostora
predstavlja kategoriju koja se tiče forme i sadržaja književnog dela. U književnom hronotopu
sjedinjuju se prostorna i vremenska obilježja u jednu smislenu cjelinu imajući u vidu da
njegov dominantan princip jeste vrijeme. Bahtin ga definiše kao suštinsku uzajamnost
vremenskih i prostornih odnosa onako kako su oni umetnički dati u književnosti (Bahtin,
1989) kao formalno-sadržajnu kategoriju književnosti.
a) Prostor u zbirci Gromovo đule
Interes za prostor i vrijeme u književnom djelu, savremeni teoretičari usko vezuju za
pravilnu interpretaciju istog, smatrajući da je prostor/vrijeme karakteristična oznaka, koja se
samo u datom tekstu može pravilno interpretirati.
5
Zanimanje za problem umjetničkog prostora javlja se kao posljedica shvatanja
umjetničkog djela kao prostora koji je na izvjestan način omeđen i koji u svojoj konačnosti
odražava beskonačan objekat – svijet koji je u odnosu na njega spoljan (Lotman, 1976).
Po mišljenju Lotmana, prostorne strukture djeluju kao moćni organizacioni centri
teksta oko kojih se formiraju i vrlo složena značenja. Kategoriju sižejnosti on neraskidivo
vezuje za prostorne strukture. A o značaju prostornih struktura i njihovoj modelativnoj ulozi
Lotman kaže:
Važno je nešto drugo-iza prikazivanja stvari i predmeta koji čine okolinu u kojoj
deluju likovi teksta nastaje sistem prostornih odnosa, struktura toposa. Pri tome budući da
predstavlja princip organizacije i rasporeda likova u umetničkom kontinuumu, struktura
toposa se pojavljuje kao jezik koji služi za izražavanje drugih, neprostornih odnosa u tekstu. S
tim je u vezi osnovna modelativna uloga umetničkog prostora u tekstu (Lotman, 1976).
U jednom književnom djelu ili u opusu jednog književnika, moguće je uočiti velik broj
hronotopa i složene, specifične za jedno djelo ili autora, korelacije među njima, pri čemu je
obično jedan dominantan ili onaj koji figurira kao okvirni, a ostali se mogu uključivati jedan u
drugi, postojati uporedo, preplitati se, smenjivati, suočavati, suprotstavljati se ili biti u
složenijim uzajamnim odnosima (Bahtin, 1989).
Kada je u pitanju stvaralaštvo Skendera Kulenovića njegova djela su usko povezana
sa mjestima u kojima je boravio, koja je volio i koja su ga fascinirala.
Sav stvaralački opus Skendera Kulenovića, cijelo njegovo djelo, pogotovo eseji i
proza, prožeto je tragovima njegovog svijeta, svijeta iz kojeg je crpio snagu, od Bosanskog
Petrovca, do Travnika i Mostara, koji ga je oduševio kada je 1956.godine, prvi put boravio
tamo za vrijeme postavljanja drame „Djelidba“.
Bosna je sve što imam, a Hercegovina posebno...Mostar me je nadahnuo, obogatio,
inspirisao...ovo što sada pišem je također vezano za Bosnu, za moj Petrovac, za moju
Krajinu. To su sjećanja na djetinjstvo, mladost (Kulenović, 1983).
Da je ljubav prema rodnom Petrovcu njegova životna inspiracija, pokretač svih
emotivnih preokupacija, Kulenović je često isticao: ovo je moj pedalj zemlje pod suncem
svačijim, vičem za njima, mene je ovdje mati rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine
zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila, odavde sam ja za svijet čuo i vascijeli svijet tim
cvatom i cvrkutom zavolio...(Kulenović, 1983a ).
Bosanski Petrovac je i prostor u kojem se smještaju dešavanja i zgode iz Kulenovićeve
zbirke za djecu Gromovo đule. Iz priče saznajemo i predaju po kojoj je taj grad dobio ime:
6
U mom rodnom mjestu, Bosankom Petrovcu, nema rijeke. Ima samo, usred grada,
jedno vrelo, koje se nekad zvalo - tako su pričali – Petrovo vrelo, po kojem je i naselje i
prozvano: Petrovac. Kad je grad i dobio to ime vrelo je ostalo bezimeno, kao da mu ga je
ukrao (Kulenović, 1994).
Kulenovićev Petrovac bio je mnogo više od kasabice u kojoj se teško živjelo. Bile su
to planine koje su ga okruživale, šljivici, šume i livade, sve što je nekadašnjeg dječaka opijalo
i što je kasnije godinama nosio u sebi. Njegovi šljivici, postaju sve bjelji: Šljivik naš, prsnuo
beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji (Kulenović,
1994).
Savremene književne teorije, nude danas potpuno nova gledišta i nova tumačenja
stilskih postupaka autora koji su se nekad tumačili kao književne intervencije za „razvijanje i
proširivanje radnje“.
Očito je da krajem dvadesetog stoljeća pojam „okoliš“ više ne implicira tek okolinu
koju nastojimo urediti ili koja na nas utječe. Povezivan s idejama prirode i krajolika, okoliš se
preispituje i re-prezentira u moralnim,kulturnim i političkim raspravama (Atkinson et
al.,2008).
Zbirka „Gromovo đule“ je bogata emocijama najrazličitijih oblika. Pričanje je snažno i
u njemu se nalazi više poezije nego proze. Posebnu pažnju plijeni ambijent i atmosfera
pričanja, koja je snažna i upečatljiva. Ambijent je smješten u tipičnu bošnjačku kasabu,
piščevo rodno mjesto a likovi koje susrećemo su mahom Bošnjaci.
U njegovim pričama osjeća se miris bašča i odaja u bošnjačkim kućama. Predstavljena
je slika enterijera stambenog prostora, počev od basamaka, ponjava, sećija...Tu su džezve,
sahani, ibrici itd...
Tokom svog dugogodišnjeg stvaralačkog rada, Kulenović je u nekoliko navrata
opisivao svoju rodnu kuću, mjesto sa kojeg se šire vidici, gube u daljinama, ali opet vraćaju u
bijele zidove, brižljivo čišćene rukom njegove majke. Svoja najintimnija sjećanja, zapisao je
Kulenović u svojim esejima:
U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom.
Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i slika, samo na
ponekom visi levha: to je neki, uokviren, kaligrafski ispis iz Kurana. Sećija, šilteta, ćilimi,
manlaga, na zidu pustećija (ovčije vuno na kojem se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja,
kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova
pozadina (Kulenović, 1983b).
7
Upravo ovaj citat potvrđuje i Bachelardovu tvrdnju da je rodna kuća zapravo samo
ozračje u kojem žive draga bića. Kada snatrimo o rodnoj kući, u najudaljenijoj dubini tog
sanjarenja sudjelujemo u toj prvobitnoj toplini, u toj vrlo blagoj materiji materijalnog raja.
Baš u tom ozračju žive bića koja pružaju zaštitu (Bachelard, 2000). A rodna kuća Skendera
Kulenovića jeste njegova porodica: otac, strog čovjek koji se brinuo za svoju porodicu, sestra,
te njegova majka, koju je Kulenović često spominjao, bilo u poemama, bilo u sonetima, bilo
u njegovim pripovijetkama: Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe, majku
nikada) (Kulenović, 1983a).
U priči Gromovo đule, upravo su majka i rodna kuća spojeni u jedinstvo vremena i
prostora. Ispitana u najraznovrsnijim teorijskim obzorima, slika kuće postaje topografijom
Kulenovićevog intimnog bića, jer kuća je naš kutak u svemiru. Ona je – često se to znalo
kazati – naš prvi svemir. Ona je uistinu kosmos. Kosmos u potpunom značenju te riječi
(Bachelard, 2000).
Rodna kuća Skendera Kulenovića u Bos.Petrovcu
Od topline i zaštite koju mu je pružala u najranijim godinama života, Kulenovićeva
rodna kuća, godinama je izgubila svoje pravo lice. O tome Kulenović piše u pogovoru zbirke
Gromovo đule, vlastitu ispovjest kada se nakon nekoliko decenija izbivanja, vratio u rodni
grad:
I tako živ, našao sam se ove, 1974. godine, aprila mjeseca, licem u lice sa svojom
rodnom kućom u Bosanskom Petrovcu. (...) Licem u lice! Njeno lice – to je sad jedno
8
bezličje! Ili možda bolje: to je lice samog bezličja! Iz svega struji i nijemo govori: ovo je
nekad bila kuća! Tvoja kuća, dodajem nijemo ja. Ruševina – šta da ti sad opisujem! (...)Kao
da gleda za mnom u svijet u koji sam otišao. Pa potom, u tuzi ili istoj takvoj praznini u duši,
spuštam oči preda se: niče sad u meni, i širi se rastući svud oko mene, nešto daleko, plavo i
svileno. I zagledan u to, pognut odlazim. Pa me onda nešto opet uspravlja (Kulenović, 1994).
Kulenović se na ovom mjestu, ne obraća više malim čitaocima kojima je namijenjena
zbirka. Ovdje progovara čovjek – drugom čovjeku: o tugi, o vlastitoj nemoći da promijeni
prošlost, o želji da se ne ponovi nekom drugom.
Sintagmom „palog svega“, Kulenović obuhvaća čitav svoj život, svoje djetinjstvo,
mladost, zrele dane. Oko njega samo titra djetinjstvo kao izmaglica, nedodirljiva a prisutna.
Ipak, život se nastavlja, a Kulenović to na kraju i naglašava: Pa me onda nešto opet uspravlja.
To nešto je život koji ide dalje, jer kako ističe Bachelard (2000) katkad je kuća
budućnosti čvršća, svijetlija, prostranija od svih kuća prošlosti.
b) Vrijeme u zbirci Gromovo đule
Vremenom u književnosti, naziva se vremenski niz u različitim aspektima ostvarenja,
funkcionisanja i percipiranja u djelima književnost, a takvo se vrijeme ponekad naziva i
poetskim. Prema Žerardu Ženetu, francuskom književnom teoretičaru, svako pripovijedanje
je dvostruko termporalno (Marčetić, 2003), pa pripovjedni tekst traje u dvije vremenske
dimenzije – dimenziji priče (događaj o kome se pripovijeda) i u dimenziji pripovijedanja (sam
narativni tekst). Vrijeme priče je uslovno rečeno hronološko, jer su događaji tu poredani
redoslijedom kojim su se i dogodili, dok je vrijeme pripovijedanja, odnosno vrijeme sižea
podložno različitim temporalnim deformacijama.
Kod Skendera Kulenovića, vrijeme je bitno jer izražava specifične okolnosti života u
specifičnom prostoru.
Nakon što je u pogovoru oblikovan određen pripovjedni okvir u kojem se
pripovijedanje naznačava autobiografskim (Titra oko svega toga, kao jutarnja izmaglica,
moje djetinjstvo, od kojeg sam ti u ovoj knjizi ponešto napola usta ispričao ) te se signalizira
vrijeme o kojem će se pripovijedati, ono se diskurzivno zahvaća na način da se predočuje
vrijeme od najranijeg autorovog djetinjstva („ Još samo bos“) počevši od prvih nejasno
zapamćenih slika do završetka osnovnoškolskog razdoblja („Šarenka“)
Zapravo, na duhovit način, Kulenović se prisjeća i svog rođenja:
Hajde nek iko od nas kaže kad se rodio! Dobro, to znamo, to nam zapiše matičar u
knjigu rođenih, to nam napišu na prvoj svjedodžbi. Ali ko od nas pamti, tačno pamti onaj
9
trenutak kad se rodio? (...) Ja. Tu kolebanja nema, jasno se svega sjećam. Na kraju, to mi je i
majka rekla i pričala drugima, i potvrdila bi, da je živa (Kulenović, 1994).
Iz najranijeg djetinjstva potječu i sjećanja na oluju iz pripovijetke „Gromovo đule“:
Bio sam sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo
(Kulenović, 1994).
Ono čega se Kulenović sjeća najbolje, zapravo su emocije koje su ga preplavile: strah,
a zatim toplina majčinog zagrljaja: Priljubim se uz mater, a lijepo mi.
Pripovijetke u zbirci Gromovo đule nisu ispričane hronološki, već su asocijativno
slagane, prema temama i motivima koji su autora najviše zaokupljali. Tako su se pripovijetke
o najranijem djetinjstvu (Rodio se poslije rođenja, Još samo bos) u zbirci našle poslije priča o
dječaštvu (Abez, Vršnjaci, Moj dobri hodža...)
U svaku pripovijetku, autor je ukorporirao i tradiciju:
Moje školovanje počelo je, kao i kod sve muslimanske djece, mektebom, iliti, kako smo
mi tu arapsku riječ prekrojili po svom jezičkom kroju, mejtefom. To je početna vjerska škola,
koju smo morali završiti prije upisa u osnovnu (Kulenović, 1994).
Narodno vjerovanje:
Gromovo đule nije, kažu veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa
negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i
noža, od krađe i vradžbine (Kulenović, 1994).
Neke već zaboravljene običaje, Kulenović je objasnio savremenim čitaocima:
Sutra je obdulja. To je konjska trka na dugu stazu. Obdulja je sutra poslije ićindije. To
je poslije popodnevne molitve, kad sunce već počinje da se priklanja kraju (Kulenović, 1994).
Dominantnom pripovjednom tehnikom retrospektivnog pripovijedanja uobličuje se
slika vlastitog djetinjstva, a uz nju i niz drugih biografskih slika, vezanih uz osobe iz
Kulenovićevog porodičnog kruga, potvrđujući neizostavnu upućenost autobiografskog
diskursa biografskom. Svoja iskustva, Kulenović iznosi ne samo s obzirom na njihovu
tadašnju snagu u području doživljajnosti, već posebno s obzirom na funkcionalnost koju je
neka situacija imala u procesu njegovog kasnijeg razvoja.
U tom smislu, svakako su najveći značaj imale njemu najbliže osobe kojima u
pripovijedanju posvećuje najviše pažnje.
Rat je počeo kada je Skender imao četiri godine. Događaje opisane u pripovetkama iz
detinjstva vezuje za razdoblje između svoje četvrte i osme godine (Crvenčanin, 1998), kada
Kulenović opisuje početak rata, oskudicu i propadanje porodice (Jezero, Šarenka).
10
Propadanje begovske porodice, tema o kojoj Kulenović autobiografski govori i u
romanu Ponornica, prisutna je i u ovoj zbirci. Od imućnih begova, turske gospode, njegova je
porodica, kao i brojne druge u to vrijeme, primorana prodavati sve imanje kako bi se
prehranila.
Otac je u ovom periodu, merilo svega i prema svemu. On se bori za porodicu, on
otvara nove nade da će se bolje živeti(možda i po starom), jednog dana kada se proda šuma,
kada se dobije deo novca od prodaje, koji neće biti mali. Moći će se tada kupiti kuća, onakva
kao u Petrovcu, možda i lepša, i zaboraviće se ovo ružno vreme koje je nastalo (Kulenović,
1994).
Otac mu nije bio obrazovan, ali se, kako je Kulenović često isticao, držao „a la
franca“, po evropski. O ugledu i bogatstvu, Kulenović priča u pripovijeci „Još samo bos“:
Čini mi se da smo već vječnost, jednu slatku vječnost u Zagrebu, i bi mi žao kad
osjetih da je došlo vrijeme povratka. Osjetih to po silnim očevim kupovinama. Noge me već
zabolile trčeći za njim od dućana do dućana. Trgovci vide da je to neki veliki turski gospodin,
pa skaču pred njim na noge i samo gledaju kud mu idu oči. On samo plati i rekne neka mu se
to pošalje na hotel (Kulenović, 1994).
Poratna dešavanja, samo su nastavila agoniju. Kulenovićev otac, prodao je imanje i
porodica se seli u Travnik, majčino rodno mjesto:
Osiromašili smo strašno, Šarenka je nama djeci bila glavna hraniteljka. Jednog
popodneva, kad se vratih iz škole, saznadoh strašnu vijest. Otac je prodao i Šarenku; morao,
nije više bilo ni hljeba. Novcem od Šarenke moglo se živjeti još koje vrijeme, ali kuću i dušu
dugo nije napuštala tuga (Kulenović, 1994).
I ovdje opet dolazi do izražaja lik majke, kao oslonca u najtežim nevoljama:
Stroga i u kažnjavanju i u praštanju za dečje nestašluke, i sama poreklom iz begovske
kuće, sada je ta koja ih privikava da je „strpljen, spašen“. Ta stalna uzrečice, jedini njen
mudri komentar nevoljama, postaje životna filozofija, za tu tihu, dostojanstvenu, lepu ženu,
jednako gospodstvenu i kad je bila moćna begovica i kad se našla na dnu siromaštva
(Crvenčanin, 1998).
Period Kulenovićevog dječaštva počinje i završava u Petrovcu, jer se nakon osnovne
škole porodica seli u Travnik. Pored siromaštva, jedan od razloga za preseljenje jeste i taj što
Petrovac nije imao viših škola, a otac je želio da djeci obezbjedi uslove za školovanje. Period
dječaštva upravo je zaokružen u zbirci Gromovo đule – mozaiku sklopljenom od najranijih i
najiskrenijih sjećanja, u kojima centralnu ulogu imaju rodno mjesto, kuća, majka i otac, te
braća, sestra i ostala rodbina.
11
Zaključak
Vraćanje djetinjstvu poslije ratnih godina i dugog izbivanja iz rodnog mjesta, potaklo
je Skendera Kulenovića da napiše zbirku pripovjedaka, crtica iz mladosti, intimno lirsko
svjedočenje: o djetinjstvu, životu, prolaznosti. Pjesnik nije transponovao imaginarnu, niti
opću sliku djetinjstva, već ga je učinio prepoznatljivim, ne samo lirskom intonacijom
cjelokupnog svog pjesničkog djela, već i zavičajnim lokalitetima, porijeklom, imenima.
Ne bez razloga pripovijetkom Cesta Skender Kulenović otvara širom vrata svog
djetinjstva: Baš hoću nešto da vidim: dokle teče, kuda vodi ova cesta, zavijugana u svijet...
Cesta se gubi u daljini u modrikastom klancu među planinama, koji se , usred neba, prekida:
odatle mora da se vidi nešto što ne mogu ni zamisliti (Kulenović, 1994).
I upravo tako iz rečenice u rečenicu, iz priče u priču, Kulenović riječima slika prostor
i vrijeme svog djetinjstva. Služeći se lirskim izrazima opisuje prozaičnost vremena i prostora
u kojem je rastao, a tražio ga je kao sijed i zreo čovjek, kad se vraćao u Bosanski Petrovac,
prizivajući slike svog djetinjstva.
Kao što nas je Cesta vodila kroz cijelu zbirku obećavajući vijuganje u svijet
djetinjstva i krivine iza kojih stoji nešto što ne možemo zamisliti, tako završava
pripovijetkom Jesam li vidio zvijezdu repaticu. Skender Kulenović obećava vječiti san o
djetinjstvu, o igrama, o zavičaju u koji se uvijek vraćao: I tako to traje ne znam pravo otkad,
i vidim da će trajati do kraja života...
Prostor i vrijeme u ovoj su zbirci „uhvaćeni“ i „zaustavljeni“ – te imaju ulogu
„svjedoka“ u identifikaciji dječaka Skendera, ali i Skendera pjesnika. Jer, iako se
Skenderova supruga Vera Crvenčanin u pogovoru svoje knjige Skenderova trajanja(1998 ,
pita: U ovom sada vremenu, jedinom u kome smo, gde smestiti sećanja i kako im dati pravu
meru? Skender je na to pitanje odgovorio upravo zbirkom Gromovo đule.
12
Abstract
Contemporary literary theories are agreed that space and time determine the artistic
unity of a literary work and its relation to reality. Consequently space and time in a literary
work always contain the value moment which can be separated from the whole of artistic only
in an abstract analysis. At a time when it was published, the collection of stories “Gromovo
đule” was in many ways different from the previous one but also from the contemporary texts
of similar discourse. When the period of childhood was being shown by realistically social
images, Kulenovic writes an unusual type of confession – a lyric experience of childhood,
which he made recognizable not only with lyric intonation but also with native localities,
origins, names. Childhood is one of the most important periods of life, one that permanently
marks us. Anything we develop into in later years – is initiated and to a large extent already
determined in childhood period. Space and time in this collection are “caught” and
“stopped”- and play the role of “witnesses” in identification of boy Skender but also Skender
as a poet. In this work the narrative procedures with which the author builds spatial and
temporal categories then the ways in which through unostentatious autobiographical
discourse frames the childhood picture, are questioned.
Keywords: space, time, hronotop, childhood.
L I T E R A T U R A
Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley,David; Washbourne, Neil (2008): Kulturna
geografija,Kritički rječnik ključnih pojmova, Disput, Zagreb
Autor, pripovjedač, lik (1999), zbornik prir. Milanja Cvjetko, Biblioteka Theoria
Nova, Osijek
Bachelard, Gaston (2000): Poetika prostora, Ceres, Zagreb
Bahtin, Mihail (1989): O romanu, Beograd, Nolit
Crvenčanin, Vera (1998): Skenderova trajanja, Biblioteka Posebna izdanja, Beograd
Džafić, Rizo (2009): Pregled pisaca i djela u književnosti za djecu, Bihać
Fraj, Nartrop (1991): Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo
Kulenović, Skender (1983) : Miscellanea, Svjetlost, Sarajevo
Kulenović, Skender (1983): Ponornica, Svjetlost, Sarajevo
Kulenović, Skender (1994): Gromovo đule, Bosanska riječ,Sarajevo
Lotman, Jurij (1976): Struktura umetničkog teksta, Beograd, Nolit
Marčetić, Andrijana (2003): Figure pripovedanja, Beograd, Narodna knjiga
Škreb, Zdenko, Stamać, Ante (1998): Uvod u književnost, Nakladni zavod Globus,
Zagreb
Uvod u književnost (1983), zbornik, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb