-
Sveuilite u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za lingvistiku
Dorijana Kavi
HRVATSKI ZNAKOVNI JEZIK: PREGLED
OPISANIH JEZINIH ELEMENATA
Diplomski rad
Mentorice:
Doc. dr. sc. Mislava Bertoa
Dr. sc. Marina Milkovi
Zagreb, 2012.
-
1
1. UVOD .............................................................................................................. 2
2. TEMELJNI LINGVISTIKI POJMOVI ........................................................ 3
2.1. Jezik .................................................................................................................................... 3 2.1.1. Znak ........................................................................................................................................ 3 2.1.2. Jezik kao sustav znakova ........................................................................................................ 7 2.1.3. Komunikacija ........................................................................................................................ 10
2.2. Znakovni jezik .................................................................................................................... 14 2.2.1. Struktura znakovnog jezika .................................................................................................. 15
3. STRUKTURA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA ............................. 24
3.1. Fonologija - Parametri........................................................................................................ 24 3.1.1. Oblik ake ............................................................................................................................. 24 3.1.2. Mjesto artikulacije ................................................................................................................ 26 3.1.3. Orijentacija dlana ................................................................................................................. 27 3.1.4. Pokret ................................................................................................................................... 28 3.1.5. Nemanualne oznake ............................................................................................................. 28
3.2. Morfosintaksa ................................................................................................................... 31 3.2.1. Glagoli .................................................................................................................................. 31
3.2.1.1. Vrste glagola .................................................................................................................. 31 3.2.1.2. Aspekt ........................................................................................................................... 35
3.2.2. Zamjenice ............................................................................................................................. 45 3.2.3. Negacijske strukture ............................................................................................................. 49 3.2.4. Oblikovanje pitanja .............................................................................................................. 52 3.2.5. Prostorni odnosi ................................................................................................................... 54
3.3. Sintaksa ............................................................................................................................. 55 3.3.1. Red rijei ............................................................................................................................... 55
4. ZAKLJUAK ................................................................................................ 60
5. LITERATURA ............................................................................................. 61
6. SAETAK ..................................................................................................... 65
7. SUMMARY .................................................................................................. 66
-
2
1. UVOD
Ovaj diplomski rad saet je prikaz do sada opisanih elemenata hrvatskog znakovnog jezika.
Prikazu prethodi teorijski okvir u kojem se propituju pretpostavke kako antropocentrinog tako i
fonocentrinog pogleda na jezik. Pokuaj je to jednog neutralnog pristupa jeziku kao univerzalnom
fenomenu i komunikacijskom sredstvu tako da se ignorira modalitet u kojem se ostvaruje te se ulazi
u osnovne znaajke apstraktne strukture u pozadini svakog ostvarenog jezika. Povod za to su
najei pogledi na znakovne jezike koji se mogu pronai u literaturi, a koji su znanstveno
neegzaktni, prepojednostavljeni te izrazito nekorektni. Redom su to: ili analogija s govorenim
jezicima (pa je rije o tome koliko su i jesu li slini), ili su u kontekstu gestikulacije (pa se radi o
pokazivanju i dokazivanju koliko jesu ili nisu univerzalni govor tijela) ili se, u najgorem sluaju,
samo ubrajaju u gestikulaciju.
Nakon poetnog definiranja jezika kao sustava znakova slijedi niz definicija i shvaanja
znaka te osnovnih znaajki semiolokih sustava prema vodeim svjetskim semiotiarima. Definira
se komunikacijski in i dijelovi koji se u njega ubrajaju s posebnim pogledom na neverbalnu
komunikaciju. U komunikacijskom inu znakovni se jezik stavlja na kljuno mjesto prijenosa
poruke, a u kontekstu neverbalne komunikacije predstavljen je jednostavni prikaz koliko je od nje
daleko. Znakovni je jezik samostalni i potpuni znakovni sustav, komunikacijsko sredstvo u
potpunosti prilagoeno ovjekovim potrebama i mogunostima.
Uz definiciju naziva te uvid u druge oblike manualne komunikacije gluhih predstavljen je
prikaz osnovnih znaajki znakovnih jezika. Znaajke su specifine s obzirom na modalitet
znakovnih jezika a koje su pronaene u svim do sada opisanim znakovnim jezicima svijeta.
Sredinji dio rada Struktura hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) prikaz je dosadanjeg opisa
HZJ-a u sklopu istraivakog rada u Laboratoriju za istraivanje znakovnog jezika i kulture gluhih
pri Odsjeku za oteenja sluha, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu.
Opisana fonologija HZJ-a prikazana je prema tzv. prozodijskom modelu koji, premda iz
1998.godine, predstavlja jezgrovit i najdetaljniji prikaz minimalnih razlikovnih jedinica. U
morfosintaksi i sintaksi HZJ-a opisani su glagoli s obzirom na glagolski vid, zamjenice, nijene
strukture, upitne reenice, nain kodiranja prostornih odnosa, specifine predikatne strukture
klasifikatori te utvreni osnovni red kao i doputeni redovi rijei. Poglavlja, kao cjelina, tvore uvid
u HZJ kao jedan kompleksan i strogo strukturirani sustav elemenata koji je svojim znaajkama
svojstven zajednici gluhih u Hrvatskoj.
-
3
2. TEMELJNI LINGVISTIKI POJMOVI
2.1. Jezik
Naziv "jezik" vieznaan je budui da se moe opisati s obzirom na razne dimenzije.
Formalisti smatraju jezikom bilo koji aksiomatski sustav, bez obzira oznaava li predmete i je li
upotrijebljen od strane tumaa. Empiristi su dublje u strukturi i naglaavaju odnos znaka prema
predmetu kojeg znak oznaava, pragmatiar gleda na jezik kao na sredstvo komunikacije.
De Saussure (2000) navodi da je jezik ponajprije jedan od sustava znakova, najvaniji od
njih jer slui za izraavanje misli. Radovanovi (1986: 44) u opisu jezika ima poprilino iroku
definiciju kojom opisuje jezik kao komunikacijski znakovni sistem, s njegovim strukturalnim i
funkcionalnim univerzalijama i varijacijama. Za Hjelmsleva (1980) jezik nije samo puki sustav
znakova, za njega on jest sustav, no sustav figura s dubljom, unutranjom funkcijom, sustav figura
kojima je mogue uope stvaranje znakova; ...sustav figura ureen da slui kao sustav znakova...
(Hjelmslev, 1980: 59).
Ogoljujui definicije i promiljanja u potrazi za zajednikom bazom svih definicija,
dobivamo osnovnu misao a to je da je jezik sustav. Cjelokupnost jedinica i odnosa meu
jedinicama; skup objekata koji se promatra s obzirom na meusobno djelovanje sastavnih
elemenata i vanjske utjecaje. Koristi se u opisu cjelokupnog ljudskog djelovanja, ali i opisu
djelovanja svih drugih bia, prvenstveno u kontekstu komunikacije. Naime, jezikom se smatra takav
sustav koji omoguava komunikaciju meu jedinkama korisnicima toga jezika. Ne samo to, ve da
mu je to i svrha, za razliku od drugih sustava. Prema tome, plesni jezik pela jezik je upravo zato
to se radi o ureenom sustavu tono odreenih pokreta, koji se odvijaju na tono odreenim
mjestima, koji prenosi odreenu informaciju. Znai, takav sustav ija je struktura motivirana upravo
tom informacijom.
Na koji se nain formiraju i manifestiraju elementi jezinih sustava ovisi o izuzetno velikom
broju imbenika, a na znanosti je da unutar svojeg podruja zamjeuje znaajke te jedinstvene
pojavnosti. Sigurno jest da su elementi jezinih sustava - znakovi; pojavnosti koje predstavljaju
neto drugo, a koje mogu biti objekt, slika, rije ili pokret.
2.1.1. Znak
Znakovima i znakovnim sustavima bavi se semiologija. Ona ih definira, raspodjeljuje i
opisuje, njih same kao i odnose u kojima se meusobno nalaze i mogu nalaziti; bavi se njihovim
-
4
znaenjima, oblicima i svojstvima.
Mnogo je teorija i prikaza znaka kao i njegovih/njegove moebitne funkcije, za jedne to je
iskljuivo ljudska sposobnost dok su za druge tu i pele pa ak i kristali. Peirce (CP 4.551; prema
Nth, 2004) tako objanjava kako se znakovi ne nalaze samo u mentalnim procesima ve ih
nalazimo i u biologijskim, kemijskim i fizikalnim procesima, i prema tome nisu vezani uz odreeni
mozak. Znak je karakteriziran time to u njemu postoje materijalne osobine s jedne strane te
neposredni interpretant znaka s druge strane (onaj za koga znak jest znak). No radi se o trijadnoj
relaciji izmeu znaka (u uem smislu, kojeg naziva reprezentamen, zamjetljiv objekt koji slui
kao znak), oznaene stvari (objekt za koji reprezentamen stoji) te spoznaje proizvedene u duhu
(interpretacije odnosno, konkretno, interpretirajue misli). Prema tome, ujedno zakljuuje da svaki
fenomen moe sluiti kao znak no uvjet za to je postojanje upravo te "interpretirajue misli", to
znai da nita nije znak to se znakom ne interpretira (CP 2.228; prema Nth, 2004: 62).
De Saussure (1916; prema Nth, 2004) definira znak (pri emu je koncentriran konkretno na
jezini znak) kao dijadinu strukturu, dvostrani psihologijski entitet, mentalni entitet sastavljen od
glasovne slike i predodbe, pri emu ni glasovna slika nije materijalni zvuk ve se i tu radi o
mentalnom entitetu, psihikom otisku tog zvuka. Ta dva elementa unutar znaka prikazna su kao dva
lica istog papira ime se ukazuje na uzajamnu i usku povezanost; promjenom jednog utjeemo na
promjenu drugoga.
Da se radi o jednom dinaminom odnosu meu sastavnicama jednog znaka zakljuuje
Morris (1940) koji prema tome definira znak kao proces koji naziva semiozom. Ukljuuje etiri
elementa: prijenosnika znaka, njegovog designatuma (odnosno denotatuma), intepretera te
interpretanta. Prijenosnik znaka je upravo to, prijenosnik onog to nosi neko znaenje, a koji moe
biti sve zamislivo; prometni znak, zastava, rije, gesta, izraz lica, otpali list s drveta. Designatum (i
denotatum) jest sve ono to znak moe predstavljati: fenomen, objekt, situacija, koji se veu za
prijenosnik znaka, pri emu designatum predstavlja razred, a denotatum element uzet iz nekog
razreda. Interpreter je organizam, a interpretant je misao ili koncept, nauena reakcija organizma na
objekte (fenomene, situacije) koji su vani za trenutnu situaciju bez obzira postoje li zaista ili ne,
odnosno bili oni prisutni ili ne u datom trenutku. Prikazao je to navodei primjer reanje psa je
znak, napad je designatum, druga (napadnuta) ivotinja je interpret, a reakcija te napadnute
ivotinje u vidu pripreme da e bit napadnuta je interpretant, njezino itanje znaka je interpretant
Sigurno jest da se (poevi od promiljanja grkih filozofa stoika) radi o cjelini koja se
sastoji od dva elementa: ono to oznauje (semainon) i ono to je oznaeno (semainomenon) (Nth,
2004). Naime, ono to je dostupno osjetilima i ono razumljivo odnosno prilagoeno umu. Kasnije
se kroz povijest znanosti oni nazivaju signans i signatum, oznaitelj i oznaeno, forma izraza i
forma sadraja, signal i znaenje; elementi se dijele ili nadodaju, no ostaje temeljni koncept da se
-
5
radi o relaciji, dinamici izmeu pojavnosti objektne stvarnosti i naina na koji ih iva bia koriste
odnosno ureuju za vlastite potrebe. Ona ih ne uzimaju takvima kakvi realno jesu nego kakvi su im
potrebni.
S obzirom na nain na koji predstavlja stvarnost i njegovu funkciju, najee se koristi
Peirceova (1991) opa podjela znakova na ikone, indekse i simbole. Ova se podjela ujedno uzima i
kao ona najosnovnija razdioba znakova, a radi se o obiljejima reprezentamena (prijenosnika
znaka).
Ikone su tako znakovi iji izrazi slie oznaenim objektima, oni na svoje objekte upuuju
samo na temelju svojih vlastitih svojstava koja su svojstvena i oznaenom objektu. Slinost Peirce
opisuje kao ...jednakost dojma to ga u interpretu pobuuju znak i objekt (Nth, 2004: 195), a
osim vizualne ikoninosti znakova navodi i akustinu, olfaktivnu i gustativnu. Jednako tako, za
ikonine znakove navodi i dijagrame, metafore, ideograme kod kojih se radi o tome da im se
slinost sastoji u relacijama njihovih dijela ili pak slinosti meu objektima dvaju semiotikih
znakova (metafora) (CP 2.280-82, 4.418-20; prema Nth, 2004).
Indeksi (Peirce, 1991) su znakovi koji sadre neku prirodnu vezu s objektom koji
oznaavaju. Odnos njihova reprezentamena s objektom koji predstavljaju je dinamian i kauzalan.
Indeks upuuje, upuuje na neto, na objekt, a koji je interpretu ve poznat iz prijanjih iskustava.
Uinak se indeksa temelji na asociranju susljednosti a ne asociranju prema slinosti; recimo dim
kao znak vatre.
Simbole Peirce (CP 4.447; prema Nth, 2004) definira kao znakove kod kojih je veza
izmeu njih samih i objekata koje predstavljaju konvencionalna, dogovorena i nauena. Simbol je
takav "...reprezentamen kojemu se [...] namjera da predstavlja ba to to predstavlja temelji u
injenici da nudi [...] pravilo da ga se tako interpretira." (Nth, 2004: 179). Jednako se tako oni
bogate ikoninim i indeksnim znakovima jer naime svaki simbol mora biti povezan sa svojim
objektom referencijalno, to znai indeksno, i s druge strane ima udjela u ikoninosti jer, recimo, u
ovjekovu predoavanju evocira slike.
Sebeok (1994) daje svoju osnovnu podjelu od 6 vrsta znakova signal, simptom, simbol,
ikona, indeks i ime. Signal definira kao takav znak koji mehaniki (prirodno) ili konvencijom
izaziva reakciju kod primatelja. Primjer za signal daje u iskazu "Kreni!" ili to moe biti pucanj iz
startnog pitolja koji oznaava poetak utrke. Simptom je nagonski, samovoljan nearbitraran,
automatski znak unutar kojeg je veza oznaitelja i oznaenog prirodna. Pa tako imamo simptome
neke bolesti kao i "Inflacija je simptom dubljih gospodarskih poremeaja". Simbol jest znak bez
ikakve slinosti ili ikakve bliskosti, kod kojega postoji samo konvencionalna, dogovorena,
namjerna veza oznaitelja i oznaenog. No Sebeok (1994) pokazuje i primjere simbola u
komunikaciji meu ivotinjama, za razliku od onih koji simbole i simboline procese shvaaju kao
-
6
obiljeja iskljuivo humane semioze.
Ikona, odnosno znak je ikonini ako postoji slinost izmeu reprezentamena i denotatuma.
Indeks je znak za koji objekt ukoliko predstavlja uzorak tog objekta. Ime, Sebeok (1994), ne
definira u smislu indeksnih vlastitih imena ve kao znak koji posjeduju proiren razred
designatuma. Odnosno ime je znak kojemu se na oznaitelja pripisuju svojstva objekta i tek onda
postaje znakom za taj objekt. Recimo, u imenovanju osoba osobnim imenom, to je ime prisutno u
svijesti ali nema svog denotatuma. Tek imenovanjem osobe to ime u ovom sluaju postaje jezini
znak koji ima tu osobu za svoj denotatum.
Ikoninost (znai, svojstvo znaka da predoava objekt na sebi svojstven, gore opisan nain)
nikako nije objektivna, niti mjerljiva, pa je prema tome i najproblematinija za definirati, a jednako
tako sveprisutna. Pa tako ikoninost razliitih stupnjeva i vrste nailazimo u gesti, znakovnim
jezicima, u pismu, u plesu, auditivnu u glazbi, u govorenim jezicima, dozivanju ptica,
multimedijalnu u kazalitu, filmu (Nth, 2004).
Nth (2004) razlikuje prirodne znakove i one umjetne odnosno konvencionalne. Umjetni su
znakovi oni koji se dogaaju u fizikalnoj ili biolokoj prirodi, umjetni su oni koje je proizvela
kultura, dok su konvencionalni oni dogovoreni te kod kojih najveu ulogu igra intencija. To su
znakovi koje poiljatelj svjesno i namjerno proizvodi te odailje u svrhu priopavanja svojih misli
ili osjeaja a da bude shvaen od strane drugoga.
Izuzetno je teko definirati znak i bilo to vezano za znak bez prisustva uma, svijesti, drutva
i ostalih elemenata zapravo ljudske postojanosti. Morris (1940: 1) zakljuuje "Men are dominant
sign-using animals", shvaajui da je ovjek u potpunosti okruen znakovima. ovjek stvara
znakove i koristi ih u svim segmentima svog postojanja ukljuujui i samo osvjetavanje postojanja
neeg poput znaka. U takvom antropocentrinom shvaanju problematike, kao prvo, vjena je
potraga za definiranjem koji su od znakova oni konvencionalni, kulturni, iskljuivo ljudski, a koji
su oni prirodni, primitivniji semiotiki fenomen (Nth, 2004). Kao drugo, puno je polemika o
ikoninosti odnosno arbitrarnosti te to od toga dvoje ekskluzivno pripada jeziku. Tako se, na
primjer, razlika izmeu simbola (najee shvaen kao konvencionalni znak) i signala (najee
shvaen kao onaj prirodni znak) smatra razlikom onog jezinog i nejezinog. Benveniste (1966;
prema Nth, 2004: 190) zato navodi da izmeu signala i simbola "...postoji prag to ga mogu
prekoraiti samo ljudi". S druge se strane navode lingvisti poput Bloomfielda (1933; prema Nth,
2004) koji upravo ljudski jezik definira kao "sustav signala" ili Chomsky koji isto tako jezik opisuje
jednostavno kao "...signal meaning correspondence..."(Chomsky, 1967; u Klima i Bellugi, 1979:
35).
Budui da odskae od fonocentrinog okvira koji se smatrao primarnim kriterijem za
definiranje jezika, znakovni se jezik na primjer poesto, potpuno krivo, nije smatrao jezikom. Pored
-
7
svega, predbacivala mu se iskljuiva ikoninost, za koju je zakljueno da nikako ne moe biti dio
ljudskog jezika. No, takvo se neto ipak ne moe nedvojbeno dokazati.
Jakobson (1971) primjerice govori o ikoninosti upravo najarbitrarnijih znakova u hijerarhiji
znakova simbola. Govori o ikoninosti glasovnih, verbalnih jezinih simbola pri emu je
najtransparentniji primjer onomatopeja. Jednako tako, navodi veliku uestalost ikoninosti kod
nastavaka za mnoinu u brojnim jezicima svijeta gdje se nastavak dodaje na osnovni oblik rijei. U
primjeru glagola, nastavci za mnoinu dui su nego su nastavci za jedninu tog glagola. Poveanje
kvalitete broja u znaenju glagola odraava se produenjem oblika njegova oznaitelja. Navodi
zatim i primjere komparacije pridjeva gdje su nastavci za komparativ i superlativ sve dui.
Karakteristike oznaitelja predstavljaju gradaciju poveanja kvalitete oznaenog.
De Saussure (2000), koji se smatra rigoroznim zagovarateljem arbitrarnosti kao najvanije
karakteristike jezinih znakova, u svom Teaju ope lingvistike navodi: Sve to se odnosi na jezik
kao na sustav trai, a to je nae uvjerenje, da mu se pristupi s motrita koje lingviste malo ili nikako
ne zanima, a to je ogranienje arbitrarnosti. [] Ne postoji jezik u kojem nita ne bi bilo
motivirano, a zamisliti jedan u kojem bi sve bilo motivirano, bilo bi nemogue per definitionem.
[...] Razliiti jezici uvijek sadravaju elemente iz jednog i iz drugog reda oni su korjenito
arbitrarni i relativno motivirani ali u vrlo razliitim razmjerima i to je vano svojstvo jezik
(De Saussure 2000: 203).
Na kraju krajeva, Jakobson (1971) navodi Peirceovu genijalnost i zakljuak da se radi o
koegzistiranju sva tri odnosa znaka i objekta; upuuje na objekt na temelju svojih svojstava (ikona),
prostorno vremenski odnos susljednosti ili uzronosti (indeks) te zakon ili regularnost (simbol).
Onaj idealan, savreni znak onaj je u kojemu su sve tri funkcije prisutne u potpunoj jednakosti. U
svim se znakovima nalaze sva tri odnosa samo se razlikuju meusobno prema tome koji od ta tri
odnosa u kojem znaku prevladava.
2.1.2. Jezik kao sustav znakova
Kod znakova se, znai, radi prije o procesu oznaavanja nego o entitetu koji predstavljaju
(Morris, 1940). Kada se govori o sustavu, govori se o sustavu ne elemenata ve prije o sustavu
odnosa meu tim elementima kao i o odnosu tog sustava s okolinom (Nth, 2004). Kako imamo
znakove koji su prirodni ili konvencionalni, tako imamo i znakovne sustave koji su prirodni,
fizikalnih odrednica, i one koji se veu za ovjeka i njegov um, koji su mentalno konstruirani. Ovi
drugi, znakovni sustavi ljudske kulture, apstraktne su strukture dok su fizikalni sustavi oni koji nam
daju injenino stanje o odnosima koji vladaju kako u svemu oko nas tako i u nama samima (Nth,
-
8
2004). Iako su i ti sustavi u ljudskom umu oznakovljeni i definirani oznakovljeno (dakle jezikom) te
je znaenje tih znakova naueno, ono je ipak referencijalno. Kao takvi pruaju oslonac opipljivog u
odnosu na ono misaono pa se prema tome neke odrednice fizikalnih sustava primjenjuju na one
semiotike.
Nth (2004) tako ponajprije navodi glavne odrednice definicija sustava elementi (dijelovi,
jedinice), suodnosi, strukture (shvaene kao skup suodnosa) i ukupni red. Kao temeljna struktura
unutar sustava odreena je permanentnost unutar stalne mijene. Stalna mijena i pokret oituju se
procesima kojima je funkcija odravanje sustava, da li onakvo kakvo je ili se ono ipak kroz
odreeno razdoblje mijenja kao posljedica razmjene tvari i energije s okolinom. Znai, prisutna je
stalna pokretljivost, razmjena energije, bilo meu jedinicama unutar sustava, bilo jedinica tog
sustava s okolinom. Sustavi ija se struktura mijenja tijekom vremena nazivaju se dinamini dok su
statini sustavi oni iji je cilj odravanje stabilnosti i ravnotee te koji su stabilniji u pogledu mijena
kroz vrijeme.
Prema koliini razmjene energije i tvari s okolinom razlikujemo zatvorene i otvorene
sustave. Zatvoreni su izolirani od svoje okoline, dok je kod otvorenih prisutna stalna razmjena
informacija s okolinom. Kod mehanikih se sustava radi o anuliranju utjecaja iz okoline i tenji
(zapravo programiranosti) prema odravanju istoga stanja, dok se kod organskih radi o takozvanoj
tekuoj ravnotei, tee stabilnosti i ravnotei, u stalnoj su "komunikaciji" s okolinom i utjecaje te
okoline na kraju prihvaaju te je novosteena ravnotea novo stanje u kojem se nalaze.
Peirce (CP 4.551, 5.472, 5.484; prema Nth, 2004) upravo tu dinamiku, gibanje naziva
semiotinim jer je odreeno kauzalnou a koja se moe uvidjeti i u znakova. Naime neto je
odreeno neim drugim; gibanje molekula ciljano je, usmjereno uspostavljanju krajnjeg eljenog
stanja ravnotee. Njihovo gibanje oznaava ono krajnje stanje. Nain gibanja upuuje na krajnje
stanje, na ono to se tim gibanjem eli postii. Znaenje koje se ogleda u svrsi, cilju, zakonitosti.
Radi se o sustavima procesa semioze, a koji su u funkciji samoodravanja cjeline, preivljavanja
(jednostavno prikazano slikom organizma koji u svrhu svojeg preivljavanja odabire iz svoje
okoline materiju koja mu je prikladna, odbija onu koja mu je nepogodna). Semioza je dakle prisutna
u svakom obliku ciljane interakcije izmeu kakva organizma i njegova okolia; u takvom je procesu
podraaj reprezentamen, cilj predstavlja objekt, a sama interpretacija predstavlja upravo
interpretanta znaka (Nth, 2004).
Jezik je kompleksni, dinamini, otvoreni sustav sa sposobnou samoodravanja,
stabiliziranja i evoluiranja, tako da se mijena ne korigira ve prihvaa i pojaava te sustav dospijeva
u novo stanje (Nth, 2004). Jezik je sustav sa svojim podsustavima koji su toliko autonomni koliko
u stalnoj interakciji s opim sustavom. Tako je prema Stokoeu (2002) jezik podsustav jednog veeg
sustava kulturnog. On je specifini znakovni sustav kojeg definira njegova funkcija, za mnoge i
-
9
najvanija, a ta je neophodnost sporazumijevanja jedinki, komunikacija, prijenos obavijesti. Jezik se
mora prouavati unutar drutva, od kuda je i proizaao, emu pripada i unutar kojeg se upotrebljava
Interakcija organizama postoji, kako njih samih meu sobom tako i sa svojom okolinom i ta
je interakcija, taj neprekidni prijenos informacija, sveopa i sveprisutna. Iako su prema mnogima
svi ti procesi procesi semioze, jezikom ipak ni dan danas ne nazivamo sve pretpostavljene,
nazovimo ih tako, sustave komunikacije i interakcije. Na kraju krajeva, cijeli univerzum komunicira
i posjeduje sebi svojstven "jezik", meutim ni kod mikroorganizama ni kod biljaka, gljiva ni
ivotinja nema komuniciranja o neemu odsutnom, prolom ili buduem. ovjek jest bioloko bie,
ali ono je isto tako i psihiko, socijalno i kulturno bie. Znakovi obuhvaeni djelovanjem ovjeka
kao psihiko, socijalno i kulturno bie sustavi su ljudske kulture. Kako je Greimas (1979; prema
Nth, 2004) prikazao, pojavnosti objektne stvarnosti tvore prirodni znakovni sustav, uz kojeg
postoje oni drugi, znakovni sustavi "nae kulture", a koje klasificira kao rjeite, nerjeite, vizualne i
akustine.
Znakove, tonije oznake, kiljan (1979) sistematizira prema kriterijima jesu li ovjekov
produkt ili su ovjekova interpretacija prirodne pojave, jesu li proizvedene s primarnom
komunikacijskom funkcijom i postoji li motivirana interpretacija ili je ona arbitrarna. Prema tome
imamo sustave znakova koji jesu ovjekov produkt i s komunikacijskom svrhom, poput zastavnog
koda ratne mornarice, Morseove abecede, ili dimnih signala, pa ipak se i od njih jezik po kolikim
odrednicama poprilino razlikuje.
Ljudski je jezik apstraktan i kompleksan sustav znakova, dominantno simbola sposoban:
proizvoditi neogranien broj poruka, proizvoditi znakove koji se odnose samo na znakove, koji
proizvodi znakove bez neposredna vanjskog povoda, koji ima mogunost mijenjanja signala, te
mogunost prekodiranja svih drugih znakovnih sustava. Jezik ovjeku ne slui samo za
komunikaciju (opisana razmjena informacija s okolinom) ve i za unutarnje mentalno modeliranje i
predstavljanje onoga to ga okruuje. Od obiljeja koja se navode kao ona iskljuivo ljudskog
jezika, Nth (2004) navodi proizvodnost (proizvodnja neogranienog broja poruka), reflektivnost
(jezikom o jeziku) i dvostruka ralanjenost (na prvoj su razini jedinice sa znaenjem, na drugoj
jedinice koje tvore te jedinice na prvoj razini, bez vlastitog znaenja, ali u funkciji razlikovanja
jedinica prve razine).
Martinet (1982) naglaava upravo dvostruku artikuliranost jer predstavlja drugu vanu
znaajku ljudskog jezika ekonominost. Neprekidno izmjenjivanje i nadovezivanje potrebe za to
veim brojem meusobno to razliitijih jedinica (koje naravno omoguavaju komunikaciju) te
principa najmanjeg napora; prilagoen ovjekovim potrebama i ovjekovim mogunostima
(Martinet, 1982: 8).
-
10
2.1.3. Komunikacija
Po miljenju mnogih, komunikacija je osnovna funkcija jezika, a prema mnogima ona ne
iskljuuje one druge, unutarnje funkcije. Naprotiv, ona ih obuhvaa, objedinjuje. Naime, da
nemamo to za rei, ne bismo komunicirali, niti bi je bilo da nemamo ime oblikovati misli na nain
da su razumljive i onima kojima ih elimo prenijeti, da ne znamo to nas to okruuje i da nismo
uope svjesni toga to nas okruuje. S druge strane, upravo komunikacijom s drugim pojedincem,
upoznavanjem njegova iskustva o onome to nas okruuje, upotpunjujemo svoje slike kao i naine
njihovih predodbi. Jednako tako, samom upotrebom jezika utjeemo na njegovu strukturu,
utjeemo na mijene u jeziku tako da zadovoljava nae potrebe, prema tome, svakom naom
individualnom i konkretno ukomponiranom kombinacijom jezinih znakova (no ona mora biti
"objavljena") utjeemo na razvoj jezika (a to je mogue prema prirodi jezika kao sustava).
Prema nekim definicijama (Nth, 2004), komunikacija je svaki protok koje god energije, a
kao takav (neprekidno se kree) utjee na sebe i okolinu te prema tome dolazi do razmjene
informacije, interakcije. Prema drugima, osnovni je preduvjet da se kakva interakcija nazove
komunikacijom da je s nekim ciljem, postojanje svjesnog bia i njegova svjesna intencija. Tako
imamo i podjelu podruja semiotike na ire podruje signifikacija, koje obuhvaa procese
interpretacije znaka, semiozu znaka koji moe naii i bez poiljatelja (te se prema tome u tom
procesu signifikacije recipiraju samo indeksi), te na ono ue podruje komunikacija, koje
pretpostavlja nakane kako poiljatelja tako i primatelja (u komunikaciji se tako alju i primaju
signali). Sve u svemu, prema Nthu (2004: 235) temeljni su elementi komunikacije "...proces
semioze u kojemu sudjeluje kakav komunikator, znak [...] te primatelj ili interpret znaka".
Kao osnovni uvjet komunikacijskog procesa navodi se povratna sprega koja je
sveobuhvatnija od intencije. Definira se kao vraanje informacije njegovom poiljatelju o tijeku
samog procesa te koji na temelju te informacije modificira svoje daljnje djelovanje (kiljan, 1979;
Nth, 2004). Pretpostavka jest, naime, u tenji za suglasnosti izmeu poruke poslane od
komunikatora i one interpretacije od strane primatelja.
Nth (2004) dalje navodi komunikacijske modele iz kojih je vidljivo koliko je cirkularnost
istaknuta znaajka komunikacijskog procesa. Tako se i Shannon-Weaverova shema (1949; prema
Nth, 2004) sastoji ponajprije od poiljatelja i primatelja. Poiljatelj objedinjuje izvor samog
procesa (mozak pojedinca) te odailja kojim se materijalizira komunikacijska intencija izvora.
Primatelj objedinjava prijemnik (a koji je organ koji prihvaa materijalni vid procesa) i cilj. Ono to
ih povezuje i u emu se poruka (ono to se priopuje) ostvaruje jest kanal. Kanal omoguava
prijenos signala i njegovu recepciju te nuno mora biti materijalan kako bi utjecao na bar jedno od
-
11
osjetila. S obzirom na osjetilnu preradbu znakova, prema tome, razlikuje vizualni kanal, auditivni,
taktilni, olfaktivni, termiki i gustativni.
Kako bi poiljatelj i primatelj mogli komunicirati moraju koristiti sustav znakova koji je
oboma poznat. To se naziva kodom. Uz definicije koje navodi, poput Buyssensove (1967; prema
Nth, 2004) prema kojoj kd predstavlja "sustav pravila za primjenu znakova" (Nth, 2004: 219) i
Martinetove (1982; prema Nth, 2004) prema kojoj je kd "...organizacija koja omoguava
nastanak poruke..." (Nth, 2004: 219), imamo i ustaljenu opu ideju o kodu kao sustavu ugovorenih
znakova za uspostavljanje komunikacije (Ani, 2004). Ono po emu se znakovni sustav moe
nazvati kodom i prema tome razlikovati od drugih znakovnih sustava je ovjek kao njegov
proizvoa (a i receptor), drutvena konvencija i ve navedena obiljeja. Ljudski se jezik tako moe
nazivati i kodom.
Uz kd unutar komunikacijskog procesa imamo jo neke sastavnice koje omoguuju
odnosno pospjeuju tono razumijevanje poruke unutar zajednice pojedinaca. To su kontekst,
zalihost ili redundancija te nejezina i parajezina komunikacijska sredstva (kiljan, 1979; 1985;
Nth, 2004). Kontekst predstavlja izvanznakovni univerzum o kojem se komunicira, kao sve ono
to komunikaciju okruuje ili joj prethodi. Zalihost ili redundancija sastoji se od mogunosti
predvianja znakova koji se ili nisu ostvarili ili nisu primijeeni, a na temelju drugih znakova u
poruci, iskustva i jezinog znanja pojedinca. Za parajezina komunikacijska sredstva smatraju se
melodija i ritam govora, kakvoa glasa, apat, dahtanje, tepanje, smijeh, jecanje, kaalj, dok za
nejezina komunikacijska sredstva na primjer geste, mimika, komunikacija pogledom.
Sama komunikacija nema jednostavnu definiciju niti klasifikaciju kojom bi se na adekvatan
i korektan nain obuhvatile sve mogue pojavnosti komunikacijskog ina. Rot (1982), primjerice,
prvenstveno razlikuje komunikaciju koja se ostvaruje signalima i komunikaciju koja se ostvaruje
simbolima. Signalna je komunikacija bez intencije poiljatelja te nosi informacije o njegovom
stanju i/ili osobinama. Obuhvaa paralingvistika komunikacijska sredstva (ritam, intonacija
govora) te pokrete i poloaj tijela (koju naziva kinezikom komunikacijom). Simbolika je
komunikacija temeljena na znakovima kojima se prenose namjerno oformljene i upuene poruke.
Znakove-simbole koji sudjeluju u komunikaciji dijeli dalje na one arbitrarne i ikonine. Prema tome
dakle razlikuje simboliku arbitrarnu komunikaciju (ovdje ubraja govoreni jezik i, kako ga on
naziva, gestovni govor gluhonijemih) te simboliku ikoniku komunikaciju (u koju ubraja san i
rituale). Nakon toga, prema kriteriju odnosno opreci verbalno neverbalno, definira verbalnu
komunikaciju kao onu koja se slui govorom ili pismeno oblikovanim rijeima te njihovim vezama.
Neverbalnu komunikaciju ne definira, ve objanjava da moe biti potpuno razliita i odvojena od
govora (poput kinezike i proksemike komunikacije), ili moe ovisiti o dodatnim karakteristikama
govora, poput izgovora glasova te tu komunikaciju naziva paralingvistikom. Kineziku
-
12
komunikaciju opisuje kao komunikaciju kinezikim znakovima znakovima zasnovanim na
pokretu pojedinih dijelova tijela, ili tijela u cjelini. Proksemika komunikacija zasnovana je na
prostornim odnosima. Zadnji kriterij prema kojemu dijeli i opisuje komunikaciju jest glasovno
neglasovno, slui li se poiljatelj glasovima ili ne. Pri tome naglaava da je verbalna komunikacija
uvijek glasovna, no nije svaka glasovna i verbalna.
Nth (2004), s druge strane, navodi Poyatosovu (1976) klasifikaciju komunikacije koja isto
sadri opreku glasovno neglasovno, no kombinira ju s oprekom rjeito nerjeito. Unutar njih
razvrstava jezine i tjelesne znakove. Pri tome Nth naglaava da u Poyatosovoj klasifikaciji rjeito
nije sinonim za jezino, ali nije niti za verbalno jer napominje da se jezik moe manifestirati i
glasovno i vidno (za to navodi kao primjer samo pismo):
- rjeita glasovna komunikacija predmet su joj poruke kakva govorena prirodnog jezika,
- nerjeita glasovna komunikacija njeno su podruje paralingvistika, i drugi nelingvistiki
oblici izraavanja ljudskim glasom,
- rjeita neglasovna ona je u obliku pisama, zamjena za jezik te gestikih jezika,
- nerjeita neglasovna komunikacija ona se bavi prouavanjem tjelesnih znakova u prostoru
i vremenu (Nth, 2004: 295).
Kao zamjene za jezik Nth (2004) nabraja supstitute za glasovni jezik poput bubnjarskog i
zvidakog jezika, razne tajne glasovne jezike te pomone gluhonijemake jezike. Ovdje Nth
napominje da su to sekundarni kodovi, da su strukturno ovisni o primarnom kodu te da ovdje ne
spadaju pismo, kretni jezici (znakovni jezici gluhih) i univerzalni jezici (meunarodni pomoni
jezici).
Najrairenija je ipak podjela komunikacije ona na verbalnu i neverbalnu pri emu verbalna
komunikacija obuhvaa auditivno percipirane pojavnosti dok neverbalna obuhvaa vizualno
percipirane signale poiljatelja. Pod neverbalnu komunikaciju prema tome spadaju pokreti i poloaji
cijelog tijela i njegovih dijelova: geste, mimika, pantomima, pogledi, komunikacija opipom, itd.
S obzirom na to to se u samom komunikacijskom inu prenosi, odnosno kolike se i koje
informacije unutar komunikacijskog procesa prenose i ime, nedostatnost ovakve podjele
komunikacije vidljiva je po tome to se u istu kategoriju svrstavaju prema svojim karakteristikama
vrlo razliiti elementi ljudske komunikacije. Mimika, pogledi i komunikacija opipom iskljuivo su
pomona sredstva u komunikacijskom inu dok pantomima omoguava puno vie znaenja i sama
po sebi jest izraajno sredstvo potpune poruke, ali samo u umjetnikom smislu. Juri (2003),
nadalje, razlikuje geste (izraavanje pomou gornjeg i donjeg dijela ruku i glave) koje prate govor
na nain da istiu pojedine rijei, oponaaju radnje, pokazuju u smjeru objekta ili koje ravnaju
interakcijom meu govornicima i sluateljima, ali i geste koje posjeduju izravan jezini prijevod ili
kakvo leksiko znaenje, koje se nazivaju emblemi. Ti emblemi mogu ak tvoriti i sustav te kao kd
-
13
funkcionirati poput jezika u nekih strukovnih skupina, kako je zapaeno kod njemakih vozaa,
kanadskih pilara ili burzovnih djelatnika.
S druge strane, u nedostatku injenica, neke pojavnosti ovom podjelom (verbalna
neverbalna komunikacija) uope nisu obuhvaene. Primjerice, znakovni jezici gluhih u ovoj se
podjeli ne spominju izriito, a najee se shvaaju kao neverbalna komunikacija s obzirom na to da
kanal prijenosa poruke nije glasovno-auditivni.
Prema tome, svrstavanje emblema i znakovnih jezika gluhih pod neverbalnu komunikaciju
nekritiki je i u potpunosti neadekvatno, a ako je kriterij za verbalnu komunikaciju njezina
auditivna percepcija opet unutar ove podjele nedostaje veliki broj drugih auditivno percipiranih
pojavnosti osim govorena jezika.
U komunikaciji i komunikacijskom inu bitno je naglasiti da je jezik onaj primarni nositelj
informacije, kd kojim se poruka kodira, dekodira i omoguuje njen prijenos. Prijenos cjelokupne
poruke mogu je bez parajezinih i nejezinih sredstava dok je bez jezika, odnosno koda, nemogue
ostvariti cjelokupnu poruku.
-
14
2.2. Znakovni jezik
Znakovni je jezik jedan od znakovnih sustava, odnosno, jezik kao znakovni sustav koji se u
upotrebi ostvaruje svojim jedinicama sustava u vizualnom kanalu. Znakovni je jezik jedan od
prirodnih jezika svijeta koji omoguava komunikaciju, izraavanje misli i emocija kao i
organizaciju injenica objektne stvarnosti unutar zajednica gluhih. U opisanom komunikacijskom
inu, on je kd.
On sve to moe biti i osobama koje uju, pa su za Kendona (2004) takvi znakovni jezici
alternativni znakovni jezici, dok su oni u zajednici gluhih primarni znakovni jezici. Njima je to i
primarni oblik komunikacije u indirektnoj vezi s govorenim jezicima njihove sredine (to to je
uope u indirektnoj vezi posljedica je i dandananjeg obrazovnog sustava). Oni alternativni
znakovni jezici slue ili kao lingua franca ujuim zajednicama (plemena Prerijskih Indijanaca
sjeverne Amerike) te su u direktnoj vezi s govorenim jezicima njihovih sredina, ili su sredstvo
komunikacije unutar pojedinih plemena pri emu su oba jezika (znakovni i govoreni)
jednakovrijedna, a uporabu jednog ili drugog odreuju kulturna pravila (australski Aboridini)
(Nth, 2004).
Jezik je ujedno i sredstvo identifikacije same zajednice, ona razlikovna odrednica neke
zajednice, pa je tako gluhima to upravo znakovni jezik. U povijesti nailazimo prvenstveno na
nepriznavanje, odnosno prije bismo mogli rei neuoavanje jezinih sastavnica znakovnog jezika, a
zatim i na sustavno prilagoavanje strukturama govorena jezika. S vremenom se taj stav mijenja i
danas znamo da je znakovni jezik prirodni jezik koji se od onog govorenog jezika razlikuje
modalitetom. Sustav je znakova kojima je plan izraza vizualno-spacijalni, vizualno-manualni, iji
su artikulatori ruke, gornji dio tijela, glava, a podraaj vidni; sustav vizualnih simbola.
Znakovni jezik (Sign language) termin je koji se proirio u upotrebi kao sredstvo
komunikacije gluhih (jer svaki je jezik znakovni), jednako kako se termin jezik najee shvaa
upravo kao onaj govoreni jezik. Termin je objasnio ameriki lingvist Stokoe (1972) s namjerom da
naglasi kako su pokreti ruku znakovi sami po sebi, za razliku od gestikulacija koji su pokreti ruku
koji prate ono to pojedinac govori; pokret ruke i oblik ake u znakovnom jeziku jest znak (sign),
sastavljen od minimalnih razlikovnih jedinica (parametara) te promjenom kojih dolazi do promjene
znaenja znaka. Language, jezik, upuuje na strukturirani sustav jedinica koji svojim
kombinacijama, prema gramatikim i sintaktikim pravilima, slui kao izraajno, komunikacijsko
sredstvo (uz ostale funkcije jezika). Znakovi znakovnih jezika isto su tako meusobno u
sintagmatskim i paradigmatskim odnosima te tako tvore jednu vrstu i samodostatnu strukturu
potpunog komunikacijskog sredstva.
-
15
Uz znakovni jezik, manualna komunikacija gluhih ima jo dva oblika rune abecede i
simultana znakovno-oralna komunikacija (Bradari-Joni, 2000). Rune abecede (jednoruna i
dvoruna) predstavljaju abecede, slova pisanog oblika govorenog jezika sricana rukama. Srie se
slovo po slovo pa tako cijela rije i cijele reenice. Komunikacija je spora i osiromaena te se prema
tome radi o pomonom sredstvu u situacijama pojavljivanja strane rijei, nepoznate rijei, osobnih
imena, naziva ili strune terminologije u komunikacijskom inu.
Simultana znakovno-oralna komunikacija predstavlja sredstvo komunikacije koje se sastoji
od istodobnog znakovanja i govorenja (s time da se ne govori, nema glasa, eventualno apat,
usnama se glumi govor). Iz znakovnog se jezika uzima samo leksik dok se jedinice slau prema
pravilima reenine strukture govorenog jezika uz predstavljanje i gramatikih morfema iz
govorenog jezika, kojih kao takvih nema u prirodnom znakovnom jeziku. Zatim, pokreti obrva,
glave, smjer pogleda, naginjanje tijela i dr. nisu nositelji gramatike informacije znakovnog jezika,
ve slue iskljuivo za izraavanje emocija. Takvi se sustavi komunikacije nazivaju znakovni
engleski jezik, znakovni hrvatski jezik, znakovni francuski jezik, itd. Prirodni znakovni jezici
autonomni su od govorena jezika nekog podruja i nazivaju se ameriki znakovni jezik (American
Sign Language; ASL), hrvatski znakovni jezik (HZJ), francuski znakovni jezik (FSL), itd.
(Bradari-Joni, 2000).
2.2.1. Struktura znakovnog jezika
Iako se ne sumnja u supostojanje znakovnih jezika unutar zajednica gluhih uz govoreni jezik
one veinske zajednice, lingvistika znakovnih jezika vrlo je mlada znanstvena grana. Prvi koji je
ponudio sustavnu lingvistiku analizu znakovnih jezika bio je William Stokoe, 1960. godine. U
svom je djelu prikazao strukturu znakovnog jezika kao ono komunikacijsko sredstvo gluhih koje je
potpuno te ima prirodu i funkciju jezika, "...language-like nature and function" (Stokoe, 1960). Rad
je prvenstveno analiza amerikog znakovnog jezika no primjerima iz tog znakovnog jezika autor
potkrjepljuje ope zakljuke o temeljnoj strukturi vizualno-spacijalnog komunikacijskog sustava.
Ujedno predlae osnovnu terminologiju, a koja se oslanja na ve etabliranu lingvistiku pa tako za
fonologiju znakovnog jezika oblikuje naziv cherology. S vremenom se ona ipak naputa te se u
analizi jezinih elemenata upotrebljavaju klasini termini fonologija, morfologija, sintaksa, itd.
-
16
Fonologija
Najmanju jezinu jedinicu koja sama po sebi nema znaenje, a promjenom koje dolazi do
promjene znaenja leksike jedinice u znakovnom je jeziku Stokoe nazvao chereme, herem
(prilagodio Stama; u Nth, 2004), prema grkom , 'ruka'. Navodi tri vrste herema, dez
(designator), sig (signification) i tab (tabula), odnosno konfiguracija ruke (oblik ake), vrsta
pokreta ruke te mjesto izvedbe pokreta, mjesto artikulacije. Prema njima u ASL-u nabraja
sveukupno 55 herema (18 dez, 25 sig i 12 tab) kombinacijom kojih nastaju znakovi odnosno leksik
ASL-a prikazan u rjeniku koji je u tom trenutku sadravao oko 2500 znakova.
Oblik ake ukljuuje konfiguraciju ake, odnosno prstiju prilikom izvoenja znaka. Mjesto
artikulacije oznaava mjesto proizvodnje znaka, ali koji je kreiran u kontaktu s tijelom te prema
tome oznaava mjesto kontakta ruke i tijela. Ono moe biti elo, tjeme, obraz, brada, nadlaktica,
vanjska strana lakta, unutarnja strana lakta, rame, kljuna kost, struk, dlan, vrak prstiju, itd.
Utvruju se prema postojeem leksiku te se razlikuju u znakovnim jezicima svijeta. Vrsta pokreta
ukljuuje pokrete poput gore, dolje, lijevo, desno, kruni pokret, pokazivanje, odvajanje, krianje,
treperenje prstiju, rotacija dlana, otvaranje i zatvaranje ake koje se ponavlja, itd. Pri tome se pokret
obavlja kako samo prstima tako i cijelom akom i cijelom rukom.
Danas se heremi nazivaju parametri, lingvistiki parametri kojima su dodana jo dva
orijentacija dlana i nemanualne oznake. Orijentacija dlana odnosi se na smjer prema kojem je
okrenut dlan uz odreeni oblik ake, te koji moe biti prema gore, prema dolje, lijevo, desno,
naprijed i natrag. Nemanualne oznake ukljuuju pokrete glavom, kimanje i odmahivanje glavom,
naginjanje tijela, smjer pogleda, poloaj usta, odnosno oblik usana, itd. Oni ujedno ine i sustav
facijalne gramatike kojim se, na primjer, upuuje na vrstu reenice (nijene, upitne ili vrsta upitnih).
Smjer pogleda, na primjer, moe nositi znaenjsku vrijednost pridjeva, ili je u funkciji zamjenice
(smjer pogleda prema mjestu u prostoru gdje smo locirali predmet ili osobu) ili sronosti glagola.
Dok se u govorenom jeziku radi o uzastopnim jedinicama (one slijede jedna drugu), znak
znakovnog jezika tvoren je simultanim pojavljivanjem nabrojanih parametara u prostoru. Prostor
unutar kojeg se ostvaruju parametri naziva se prostor artikulacije. Omeen je i strogo odreen.
Obuhvaa prostor malo iznad glave do malo ispod bokova, i postranino je ogranien rairenim
rukama savijenih lakata. Dijeli se na vertikalnu (frontalnu), horizontalnu i sagitalnu povrinu dok je
centar prostora artikulacije vratna duplja. Unutar tog prostora znak je kreiran ili u neutralnom
prostoru ispred i pored tijela ili u kontaktu s kojim dijelom tijela.
-
17
Prostor artikulacije (arac Kuhn et al., 2006: 35)
Na znakove koji su kreirani objema rukama primjenjuju se dva pravila koja se odnose na
mogue i dozvoljene kombinacije minimalnih jezinih elemenata. To su uvjet simetrije i uvjet
dominantnosti. Prije svega Battison (1974; prema arac Kuhn et al., 2006) dijeli dvorune znakove
na znakove kod kojih obje ruke imaju isti oblik ake i rade isti pokret, na one kod kojih su ruke istih
oblika aka no samo se jedna pokree, i na one kod kojih su ruke razliitih oblika aka i samo je
jedna aktivna. Ako se obje ruke kreu u prostoru artikulacije tada uvjet simetrije nalae da su obje
istih oblika aka, da izvode isti pokret, da su istog mjesta artikulacije te da im je orijentacija dlana
simetrina ili identina. Uvjet dominantnosti odnosi se na dvorune znakove kod kojih ruke nisu
istih oblika aka. U tom sluaju jedna mora biti pasivna dok je druga aktivna, ujedno dominantna.
Broj dozvoljenih oblika ake za ruku koja je pasivna ogranien je i oni su: A, S, B, 5, G, C i O.
Najsofisticiraniji model prikaza parametara koji omoguuje detaljniji opis znaajki
fonologije znakovnih jezika predloila je Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006), a koji se
naziva prozodijski model fonologije znakovnog jezika. Znak znakovnog jezika sastoji se ponajprije
od dvije skupine obiljeja inherentnih i prozodijskih. Inherentna obiljeja obuhvaaju
karakteristike znakova koje se ne mijenjaju pri artikulaciji (mjesto artikulacije, oblik ake,
orijentacija dlana) te su simultane, dok prozodijska obuhvaaju one koji se mijenjaju (pokret) te
slijede jedna drugu.
Unutar podruja artikulacije etiri su glavne regije glava, ruka, tijelo i aka a unutar svake
po osam je podregija. Kod oblika ake razlikuje specifikacije prema prstima koji mogu biti
neselektirani ili selektirani, oni koji se ne mijenjaju i oni koji se mijenjaju u samoj artikulaciji znaka
i koji time sudjeluju u promijeni oblika ake. Orijentacija dlana je orijentacija dlana u odnosu na
mjesto artikulacije, adresata ili kojeg drugog referenta.
U prozodijskom je modelu znaajno to da se unutar inherentnih obiljeja razlikuju manualni
i nemanualni artikulatori. Nemanualni artikulatori nemanualne su oznake koje obuhvaaju pokrete
-
18
lica, glave i tijela te se na taj nain definitivno uvrtavaju u znaajke inherentne znaku znakovnog
jezika.
Prozodijski model fonologije znakovnog jezika (Brentari, 1998; prema arac Kuhn et al.,
2006: 34; 39)
Prozodijske znaajke obuhvaaju vrste pokreta i vrste promijene artikulacije s obzirom na
ravnine (na koje je podijeljen prostor artikulacije), s obzirom na putanju pokreta, dio ake ili ruke
koji se mijenja, znai pokree ili rotira. Brentari razlikuje etiri osnovna pokreta: [luk] (arc), [krug]
(circle), [ravnina] (straight) i [triler] (trilled). Pokrete nadalje dijeli na: [promjenu postavke] (setting
change), [promjenu putanje] (path change), [promjenu orijentacije] (orientation change) te
[promjenu otvorenosti ake] (aperture change).
Promjena postavke okarakterizirana je s obzirom na povrine kojima je tijelo podijeljeno na
sljedei nain: na frontalnoj su povrini prisutne promijene: [gore-dolje] (top-bottom) i [kontra-
ipsi]. Na horizontalnoj: [distalno-proksimalno] i [kontra-ipsi]. Na sagitalnoj: [gore-dolje] i
[distalno-proksimalno]. Putanja oznaava linearne pokrete unutar koje povrine ili pod kutom od
90 na jednu od povrina. Utvruje sljedee mogue putanje: [pravac] (direction), [trasiranje]
(tracing), [pivot] (pivot), [ponavljanje] (repeat). Pravac je pokret okomit na jednu od povrina.
Trasiranje je pokret unutar povrine. Pivot je pokret u kojem je lakat fiksiran dok je ponavljanje
izvoenje identinih pokreta. Promjena orijentacije obuhvaa: [supinaciju], [pronaciju], [fleksiju],
[ekstenziju] i [abdukciju]. Supinacija oznaava rotaciju dlana od dolje prema gore, pronacija
oznaava orijentaciju suprotnu tome, fleksija je pokret runog zgloba od ispruenog do savijenog,
-
19
ekstenzija je pokret runog zgloba od savijenog do ispruenog dok je abdukcija rotacija runog
zgloba s jedne na drugu stranu. Promjena otvorenosti odnosi se na aku, otvara li se ili zatvara. U
ovom sluaju prsti koji se pomiu su oni selektirani i pomiu se istodobno, zajedno.
Morfologija
Kodiranje apstraktnih gramatikih koncepata radi se upotrebom prostora i pokreta. Tako na
primjer imamo trajanje pokreta koje je krae radi li se o imenici, due radi li se o glagolu, razlike u
vrsti pokreta i intenzitet pokreta (koji mogu biti kratki energini ili eliptini ili drhtavi) kod glagola
upuuju na trajanje radnje, intenzitet radnje, frekventnost radnje, intenzitet stanja ili dogaaja.
Multiplicirani pokret moe imati znaenje gramatike kategorije broja. Promjenom smjera pokreta i
oblika ake obavlja se fleksija glagola, upuuje na subjekt ili objekt predikata ili pak na mjesto
odnosno smjer izvoenja radnje. Promjena orijentacije istog oblika ake upuuje na promjenu
zamjenica (Klima i Bellugi, 1979).
Prostor
Prostor je uz vrijeme temeljna ljudska kognitivna domena. Vrijeme i prostor osnovne su
dimenzije u kojima se smjeta ovjek i sve to ga okruuje pa tako i jezik posjeduje mehanizme koji
omoguuju konkretizaciju iskustva na nain da ga reprezentira upravo kako je doivljen.
Doivljavanje prostora na mnogo je naina pokazano kao univerzalno te da je uvjetovano
anatomijom tijela (Nth, 2004). Prema tome ovjek doivljava prostor egocentrino i
antropocentrino te je jezina reprezentacija prostora temeljena na oprekama gore/dolje,
desno/lijevo, naprijed/nazad unutar okvira dvije dimenzije vodoravnice i okomice. Pri tome je
vertikala dominantna u odnosu na horizontalu. Na ove zakljuke navode uoene zajednikosti meu
jezicima poput toga da su pojmovi za vertikalu i horizontalu leksiki izraeni u svim jezicima.
U tom prostoru zatim imamo trajektor i orijentir, sudionike scenarija, odnosno objekte koji
su u kakvom meusobnom odnosu (Belaj, 2008). Trajektor i orijentir definira i Talmy (2001; prema
Belaj, 2008) nazivajui ih figure (lik) i ground (pozadina) pri emu je figure objekt, entitet koji se
pomie ili moe pomicati i koji je u odnosu prema referentnom objektu, ground, prema kojemu je
ujedno odreena lokacija trajektora, njegova putanja i orijentacija.
Vanu ulogu u jezicima ima i perspektiva odnosno motrite koje govornici pojedinog jezika
uzimaju prilikom predoavanja prostora i prostornih odnosa. Prema tome Levelt (1996; prema Arik
i Milkovi, 2007) razlikuje tri osnovne perspektive. Dvije naziva egocentric, egocentrinima, a to
su perspektiva govornika i perspektiva sugovornika. Treu naziva allocentric, alocentrinom
perspektivom, koja je za razliku od druge dvije neutralna.
-
20
Prostorni se odnosi izmeu bia, stvari i pojava u razliitim jezicima prikazuju na razliite
naine padenim izrazima, prijedlozima, prilozima, esticama, glagolskim prefiksima (Belaj,
2008). S obzirom na modalitet, prostor je u znakovnim jezicima od posebnog znaaja. Prostorni se
odnosi prenose upotrebom upravo trodimenzionalnog prostora u kojem se znakuje (Arik i Milkovi,
2007). Prema tome, s obzirom na modalitet znakovnih jezika prostorni odnosi jesu temeljeni na
ikoninosti znakova, tonije znakovi su motivirani odreenim aspektom oznaitelja, svojim
izgledom ili poloajem unutar prostornog (ali i vremenskog) okvira. Prostor se tako u znakovnim
jezicima koristi kao komponenta unutar samoga znaka, komponenta inherentna znaku (jedan od
parametara), ali se koristi i referencijalno. Kod zamjenica je lokacija osobe koja znakuje ujedno i
lokacija za zamjenice prvog lica, osoba ukazuje na sebe (JA) ili je orijentacija dlana, uz odreeni
oblik ake, prema tijelu osobe koja znakuje (MENE, MOJE). Drugo i tree lice ostvaruje se
orijentacijom dlana prema adresatu koji je prisutan samom govornom inu ili prema odreenom
mjestu u neutralnom prostoru najee pored tijela osobe koja znakuje. U sluaju da je trea osoba
prisutna, orijentacija dlana je prema njoj, no kada ona vie nije prisutna, u komunikacijskom inu
njeno mjesto i dalje ostaje nositelj semantikog sadraja treeg lica jednine (u sluaju da se radi o
jednoj osobi).
Jednako tako prostor ima veliku ulogu kod glagola. Prije svega glagoli se dijele na
jednostavne glagole, glagole sronosti i glagole prostora (Padden, 1990; prema Milkovi, 2005,
2011). Jednostavni glagoli izvode se na samom tijelu ili vrlo blizu tijela te se prema tome ne kreu
kroz prostor, a informacije o licu i broju daju se zasebno. Glagoli sronosti nose informaciju o
vritelju radnje i primatelju radnje, a pokretom i orijentacijom dlana daju informaciju o licu i broju.
Glagoli prostora nose informaciju o objektu izriaja te njegovoj lokaciji.
Navedene karakteristike glagola sronosti i glagola prostora ostvaruju se upotrebom
prostora. Kod glagola sronosti sronost je glagola sa svojim argumentima obiljeena tako da je
mjesto subjekta ishodina toka glagola dok zavrna toka glagola oznaava objekt reenice
(Sandler i Lillo-Martin, 2005). Ujedno, i smjer u kojem su okrenute ruke upuuje na objekt glagola.
Kod glagola prostora pokret koji je na tono odreen nain smjeten unutar prostora znakovanja i/ili
smjer ruku prema odreenim mjestima unutar prostora znakovanja predstavljaju entitete objektne
stvarnosti i odnos u kojem se oni nalaze (njihov prostorni raspored). Tome istodobno uvelike
doprinosi posebna podvrsta glagola prostora klasifikatori.
Klasifikatori
Jedna od lingvistikih posebnosti znakovnog jezika su klasifikatori. Jedan posebni
morfoloki podsustav kojim se oznaavaju prostorni odnosi, dogaaji koji ukljuuju kakvo kretanje
entiteta/predmeta te oblike i dimenzije objekata (Sandler i Lillo-Martin, 2005).
-
21
Klasifikatori su kompleksne predikatne strukture koje nose informaciju o kretanju, poziciji
objekta, obliku i veliini predmeta te o rukovanju predmetom. U govorenim jezicima dolaze u
nekoliko oblika te su najraireniji u jezicima Dalekog istoka. U kineskom, na primjer, nalazimo
posebne oblike uz imenice prema nekim najvanijim obiljejima entiteta koji dana imenica
oznaava. Uz imenice koje oznaavaju strojeve dolazi klasifikator ti, uz imenice koje oznaavaju
velike zgrade i planine dolazi klasifikator zu (Ahrens, 1994; prema Ujevi, 2011). U govorenim
jezicima oni dolaze i u obliku morfema koji kao prefiksi ili sufiksi na imenici nose informacije o
predstavljenom entitetu, odnosno njegovoj pripadnosti kojoj semantikoj klasi.
Klasifikatori u znakovnom jeziku podijeljeni su na etiri osnovne vrste:
(Supalla, 1986; Sutton-Spence, 1999; Morgan i Woll, 2006; prema Ujevi, 2011):
1. Klasifikatori entiteta (Whole Entity classifiers)
2. Klasifikatori rukovanja (Handling/Instrumental classifiers)
3. Klasifikatori koji oznaavaju oblik i veliinu objekta (Size and Shape Specifiers)
4. Klasifikatori koji oznaavaju tijelo ili dio tijela entiteta (Body part classifiers)
Radi se o kombinaciji triju parametra oblik ake, pokret i mjesto artikulacije koji nose navedene
informacije. Ono po emu je znak klasifikator je to da svaki od tri parametra ukljuenih u znak nosi
neko znaenje (dok kod znaka koji nije klasifikator navedeni parametri, svaki za sebe, nemaju
nikakvog znaenja). Kod znaka koji nije klasifikator nedominantna ruka nema nikakav morfoloki
znaaj, ona je ili artikulator znaka s dominantnom rukom i simetrina dominantnoj ruci ili
predstavlja mjesto artikulacije. Kod klasifikatora oblik ake dominantne ruke predstavlja odreen
entitet, objekt, predmet, dok nedominantna ruka moe istodobno predstavljati drugi klasifikator te
se time ostvaruju simultane konstrukcije kojima se izraavaju prostorni i semantiki odnosi meu
prikazanim entitetima. Supalla (1982, 1986; prema Sandler i Lillo-Martin, 2005) ih opisuje kao
predikati koji oznaavaju existence (postojanje), location (lokaciju) i motion (kretanje) prema trima
vrstama "korijena" pokreta koje je odredio. Razlikuje stativne koji upuuju na samo postojanje
objekta; kontaktne, koji oznaavaju lokaciju objekta; i aktivne koji se koriste u prikazima kakvog
kretanja.
Sintaksa
Kad je rije o sintaksi i redu rijei, u lingvistici znakovnog jezika upotrebljava se isti
lingvistiki termin rije za onu najosnovniju autonomnu jezinu jedinicu. U prouavanju reda rijei
ponajprije se ustanovljuje onaj osnovni red rijei (Kimmelman, 2011), red rijei po kriterijima
uestalosti, distributivnosti, jednostavnosti i neutralnosti pragmatike informacije koju sadri u sebi.
Prema dosadanjim istraivanjima zakljuak je da su SPO i SOP osnovni redovi rijei u
-
22
najveem broju dosad opisanih znakovnih jezika svijeta. Uz osnovni red rijei postoje i doputeni
redovi rijei. Kimmelman (2011) navodi osnovne faktore koji utjeu na red rijei i grupira ih kao:
morfosintaktike, semantike, pragmatike te faktor vizualnog modaliteta znakovnih jezika.
Morfosintaktiki faktori obuhvaaju vrstu i aspekt glagola. Jednostavni glagoli (oni koji ne
mijenjaju oblik s obzirom na argument) pojavljuju se najee u SPO redoslijedu elemenata dok se
glagoli sronosti (koji mijenjaju svoj oblik kako bi prostorno odgovarali lokaciji svojih argumenata)
pojavljuju u SOP redoslijedu. Red rijei u kojem se pojavljuju jednostavni glagoli uzima se kao
onaj osnovni. Glagoli oznaenog aspekta pojavljuju u pravilu na kraju reenice. Za primjere,
Kimmelman (2011) navodi ASL (ameriki znakovni jezik), DGS (njemaki znakovni jezik), VGT
(flamanski znakovni jezik), LSB (brazilski znakovni jezik), HZJ, LIU (jordanski znakovni jezik).
U znakovnim jezicima postoji i dupliranje glagola glagolski eho (verb echo) i glagolski
sendvi (verb sandwich) koji tvore specifine SPOP ili SP1OP2 redove rijei. Pri ponavljanju
glagola (Fischer i Janis, 1990; prema Milkovi, 2005) oba glagola moraju pripadati istom subjektu,
ali nose razliite informacije. Mogui razlog takvih konstrukcija je prevelika koliina informacije
na prvom glagolu pri emu dio informacije preuzima drugi glagol. U glagolskim sendviima drugi
glagol najee sadri informaciju aspekta i mnoine ili je klasifikator sa specifinim znaenjem. U
sluaju da su oba glagola identinog oblika (Pinsonneault, 1994; prema Milkovi, 2005), radi se o
glagolskom ehu, a razlog je pojavljivanja isticanje odnosno fokusiranje na element unutar diskursa.
Semantiki su faktori (Kimmelman, 2011) reverzibilnost reenice, ivotnost argumenata i
glagoli negativna znaenja. U reverzibilnim reenicama argumenti glagola mogu zamijeniti svoja
mjesta, agens moe biti pacijens i obrnuto. Najei red rijei je SPO i upravo red rijei
reverzibilnih reenica uzima se kao onaj osnovni. Primjeri su ASL, VGT, LIS (talijanski znakovni
jezik), HZJ, LSB. ivotnost argumenata utjee na red rijei tako da ivi argument u pravilu prethodi
neivom (LSA, HZJ, NGT, LIS), a glagoli negativna znaenja preferiraju kraj reenice (na primjer
HKSL (hongkonki znakovni jezik)).
Pragmatiki se faktori odnose na red rijei koji je odreen pragmatikim odrednicama
tema i komentar, odnosno fokus te lik i pozadina (figure, background) umjesto sintaktikih
subjekt, predikat i objekt. Tema se unutar reenice smatra onim najvanijim elementom, odnosno
red rijei odreen je informacijom koju odreeni elementi nose i ta se operacija naziva
topikalizacija (topicalization). Topikalizacija (Fischer, 1975; Liddell, 1980; Aarons, 1994; prema
Milkovi, 2005) je premjetanje konstituente reenice na njen poetak ime postaje temom te
reenice i omoguava niz doputenih redova rijei. Ovdje su izuzetno vane nemanualne oznake jer
se upravo njima (specifine za svaki od znakovnih jezika) oznaava promijenjeni red rijei
pauzom, smjerom pogleda, specifinim poloajem obrva, poloajem i pomakom glave, brade, usana
i dr. Za primjere, Kimmelman (2011) navodi LSB, LSA (argentinski znakovni jezik) i NGT
-
23
(nizozemski znakovni jezik), ISL (izraelski znakovni jezik), ASL, BSL (britanski znakovni jezik) i
LSE (panjolski znakovni jezik).
U znakovnom jeziku na raspolaganju su dva identina artikulatora koji omoguavaju
istodobno znakovanje argumenata jednog glagola. Iako se definira kao simultana, istodobna
artikulacija dva znaka ipak je jedan od znakova konstruiran prije, postavlja se u prostor i zadrava, a
zatim se znakuje drugi. Modalitet znakovnih jezika kao faktor koji utjee na red rijei najuoljiviji
je u lokativnim reenicama. Naime, to su reenice koje aktivno upotrebljavaju prostor; one opisuju
lokaciju jednog referenta u odnosu na drugi i/ili kretanje jednog u odnosu na drugi. U gotovo svim
znakovnim jezicima one su drugaijeg poretka konstituenata nego su druge vrste reenica.
Najtipiniji je OSP. Primjeri su ASL, NGT, VGT, IrSL (irski znakovni jezik), SASL (junoafriki
znakovni jezik), LIS i HZJ.
Volterra et al. (1984; prema Kimmelman, 2011) ustanovljuju da se u lokativnim reenicama
radi o ground-figure-locative relation (prostorni odnos lika i pozadine). Predstavljanje sudionika
kakva dogaaja u njihovom meusobnom odnosu, koje u prostornoj konceptualizaciji Belaj (2008)
definira kao trajektor i orijentir. Pri tome u redoslijedu prethode vei objekti ili, s druge strane, ivi
argumenti, pri emu se redoslijed ground figure mijenja u figure ground.
U prouavanju sintakse znakovnih jezika utvreni su i tzv. pro-drop jezici (Neidle et al.,
1998, 2000; prema Milkovi, 2005) oni koji doputaju isputanje subjekta i/ili objekta u
reenicama. Pri tome se ostvaruju P konstrukcije, tonije (S)P(O) konstrukcije. Javljaju se unutar
jednog diskursa gdje su isputeni elementi ve poznati ili se nemanualnim oznakama upuuje na to
tko je vritelj a tko primatelj radnje.
-
24
3. STRUKTURA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA
3.1. Fonologija - Parametri
Kako i svaka gramatika zapoinje s najosnovnijim, najmanjim jedinicama nekog jezika,
grafemima i glasovima, tako i prikaz do sada opisanih elemenata HZJ-a zapoinje njegovim
elementarnim sastavnicama. U znakovnom jeziku to su parametri oblik ake, mjesto artikulacije,
vrsta pokreta, orijentacija dlana i nemanualne oznake. Kako je ve reeno, znakuje se u odreenom
prostoru ispred tijela te na samom tijelu.
Prvu analizu oblika ake napravio je Zimmermann (1986) prema kojoj je ustanovio 27
razliita oblika. Nakon njega slijede Alibai, arac i Wilbur (2004) koje utvruju postojanje pet
parametara, 35 oblika ake, 13 mjesta artikulacije, 44 vrste pokreta, est orijentacija dlana te osam
skupina nemanualnih oznaka te Milkovi (2005), koja utvruje 37 oblika ake. arac Kuhn,
Alibai Ciciliani i Wilbur (2006) donose analizu parametara prema prozodijskom modelu
fonologije znakovnog jezika predloenog od Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006).
U dostupnoj literaturi preteito se upotrebljavaju engleski nazivi (koji su ujedno i
jednostavniji) no budui da postoji tendencija za stvaranje hrvatske terminologije u prikazu koji
slijedi uz oblike ake stoje nazivi na oba jezika. Odnosno, postojei naziv na hrvatskom jeziku koji
je jasan koristit e se samo u tom obliku, uz oblike za koje jo ne postoji hrvatski naziv stajat e
samo naziv na engleskom jeziku, dok e na oba jezika stajati oni nazivi koji moda nisu potpuno
jasni.
3.1.1. Oblik ake
arac Kuhn et al. (2006) utvruju 44 oblika ake u HZJ-u. Od tih 44 oblika, 17 je oblika koji
su sastavnice jednorune abecede, dok su njih 10 sastavnice dvorune abecede. Kako je ve
spomenuto, rune abecede pomono su sredstvo u komunikaciji koje se koriste pri sricanju imena,
naziva, strune terminologije kao i stranih imena i naziva.
-
25
(arac Kuhn et al., 2006: 56)
Oblici ake definirani su odnosno nazivani prema osnovnim karakteristikama dok su onima
sadranima u abecedama dodijeljena imena prema slovima koje predstavljaju.
Oblici ake (arac Kuhn et al., 2006: 56):
A; a` u
jednorunoj abecedi
A-th; A-sa ispruenim
palcem; broj 1
u HZJ-u
B; b` u
jednorunoj abecedi
B-th; B-sa ispruenim
palcem
B-th-adj; B-s priljubljenim
palcem
flat-B-th;
ravno-B-sa
ispruenim palcem
C; c` u
jednorunoj abecedi
C-th-adj; C-s priljubljenim
palcem
baby-C; malo-
C; c`u dvorunoj
abecedi
I; i`u
jednorunoj abecedi
INDEX;
KAIPRST; i`u dvorunoj
abecedi
K; k`u
jednorunoj abecedi
L; l`u
jednorunoj abecedi
L-th-adj; L s priljubljenim
palcem
N; n` u
jednorunoj abecedi
O; o` u
jednorunoj abecedi
baby-O-ext; malo-O-sa
ispruenim neselektiranim prstima;o` u
dvorunoj abecedi
pinched-O; stisnuto-O
baby-O-flat;
malo
plosnato-O;
mali kljun
baby-O-flat-
ext; malo
plosnato-O-sa
neselektiranim prstima
flat-O2;
plosnato-O2;
kljun
flat-O2-ext;
plosnato-O2-
sa ispruenim neselektiranim
prstima
flat-O;
plosnato-O;
veliki kljun
mid-O-fl-ext;
plosnato
srednje-O-sa ispruenim
neselektiranim
prstima
mid-O-ext;
srednje-O-sa
ispruenim neselektiranim
prstima
MID-ext;
srednji prst-sa
ispruenim neselektiranim
prstima
R; r` u
jednorunoj abecedi
S; s` u
jednorunoj abecedi
U; u` u
jednorunoj abecedi
U-th; U-sa
ispruenim palcem
V; v` u
jednorunoj abecedi
bent-V;
savijeno-V
-
26
X; x` u
jednorunoj abecedi
X-th; X-sa
ispruenim
palcem
X-th-adj; X-s
priljubljenim
palcem;
tipaljka
Y; y` u jednorunoj
abecedi
W; w` u
jednorunoj abecedi
3; broj 3 u
HZJ-u
4; broj 4 u
HZJ-u
5; broj 5 u
HZJ-u
bent-5;
savijeno-5
lax-5;
oputeno-5
HORNS;
ROGOVI
HORNS-th; ROGOVI-sa
ispruenim palcem
Skraenice na engleskom oznaavaju: th ispruen palac, th-adj priljubljen palac (tonije
ispruen i priljubljen dlanu), ext isprueni neselektirani prsti, bent savijeni, flat plosnati.
3.1.2. Mjesto artikulacije
Prema prozodijskom modelu, Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006) dijeli tijelo na
etiri glavne regije i osam podruja unutar svake, kako je vidljivo u tablici:
Mjesta artikulacije (Brentari, 1998; prema arac Kuhn et al., 2006):
Regija/podruje GLAVA RUKA TIJELO AKA
1 tjeme nadlaktica vrat dlan
2 elo unutarnja str. lakta rame jagodice prstiju
3 oko vanjska str. lakta kljuna kost hrbat ake
4 obraz vanjska str. podlaktice torzo-gornji dio vrhovi prstiju
5 gornja usna unutarnja str. podlaktice torzo-srednji dio radijalna str. prstiju
6 usta ulnarna str. podlaktice torzo-donji dio ulnarna str. prstiju
7 brada vanjska str. runog zgloba struk vrak prsta
8 ispod brade unutarnja str. runog zgloba bokovi baza dlana
Primjeri znakova s navedenim mjestima artikulacije (arac Kuhn et al., 2006: 51):
glava ruka postranino brade brada
MAKA DOSADNO
prednja strana vrata
DOSTA-MI-JE
ulnarna str. podlaktice radijalna str. runog zgloba
DRVO KRUH podlaktica
MI
-
27
tijelo aka rame
BANKA
dlan
TISUA
Uz ova nabrojana mjesta artikulacije arac Kuhn et al. (2006) navode i specifinosti za HZJ.
U regiji glave navode i prednju stranu vrata (DOSTA-MI-JE). Uz bradu, navode primjer znaka
MAKA koji se znakuje postranino brade. Na ruci, kod znaka KRUH radi se zapravo o radijalnoj
strani runog zgloba. Primjera znaka s mjestom lokacije jagodice prstiju nema. Radi se o sveukupno
34 mjesta artikulacije. Kao to je vidljivo, potrebna su daljnja istraivanja koja e na adekvatan
nain obuhvatiti sve postojee osobitosti HZJ-a.
3.1.3. Orijentacija dlana
Orijentacija dlana odnosi se na relaciju podruja ake i mjesta artikulacije te ukljuuje
orijentaciju dlana te orijentaciju prstiju odnosno lanaka na prstima ako su prsti savinuti. est je
osnovnih orijentacija u HZJ-u: prema gore, prema dolje, prema lijevo, prema desno, prema naprijed
i prema natrag. Najea je orijentacija prema natrag to znai da je dlan okrenut prema osobi koja
znakuje (arac Kuhn et al., 2006).
Uloga orijentacije dlana najbolje se moe prikazati na primjeru slaganja glagola sa svojim
argumentima (Meir, 1998; prema arac Kuhn et al., 2006). Pokret unutar znaka oznaava
semantiku/tematsku poveznicu argumenata (subjekt je polazite (source) radnje, objekt krajnja
toka (goal) radnje) dok usmjerenje dlana upuuje na to koji je od argumenata subjekt a koji objekt.
Dlan se usmjerava prema subjektu, a u sluaju tzv. obrnutih glagola (backwards verbs) dlan se
usmjerava prema objektu. Odnosno kod obrnutih glagola objekt je ono ishodite radnje dok je
subjekt krajnja toka radnje.
Meir (1998; prema arac Kuhn et al., 2006) razlikuje i orijentaciju od usmjerenja no ona u
HZJ-u jo nije istraena i eventualno potvrena. U HZJ-u obrnuti su glagoli na primjer: UZETI,
KOPIRATI i POZVATI (arac Kuhn et al., 2006: 62).
UZETI POZVATI
-
28
3.1.4. Pokret
U HZJ-u arac Kuhn et al. (2006) utvruju 37 vrsta pokreta. Razlikuju ih prema tome koji
dio ruke izvodi pokret radi li se o cijeloj ruci, aci ili samo o prstima ake. Zatim radi li se o
jednostavnim znakovima koji sadre jedan pokret ili o znakovima koji sadre vie pokreta. U tom
sluaju radi se o kombinaciji putanje i pokreta runog zgloba ili lanaka prstiju (to znai promjena
oblika ake, "kimanje" runog zgloba ili njegova rotacija). Poput: [kontra(lateralno)-ipsi(lateralno)]
(contra(lateral)-ipsi(lateral)) ZAGREB, [dodirivanje] (touching) TONO, [skupljanje ake]
(grabbing) USPJEH, [izmjenino gore-dolje] (upward-downward) ILI, [titranje dlana] (flutter at
wrist) 50, [pivot u runom zglobu] (wrist pivot) UTAKMICA.
ZAGREB TONO
USPJEH ILI
50
UTAKMICA (arac Kuhn et al., 2006: 63)
3.1.5. Nemanualne oznake
Nemanualne oznake igraju izuzetno vanu ulogu u svim do sada istraenim elementima
HZJ-a u upitnim konstrukcijama, nijenim strukturama, u izraavanja lica kod zamjenica, pri
izraavanju aspekta glagola, u sintaksi itd. arac Kuhn et al.(2006) rade osnovnu klasifikaciju
grupiravi ih u osam skupina:
1. Oblik usana obuhvaa djelomino ili potpuno izgovaranje rijei, koja se simultano i
znakuje (mouthing), te specifine pokrete usta (mouth gestures) koji se odnose na pokrete
-
29
usana, a koji nisu izgovorene rijei ve su to: puenje usana, zaokruivanje usana, rastezanje
usana te rastezanje usana s kutovima usana okrenutima ili prema dolje ili prema gore;
2. Smjer pogleda moe biti prema gore, prema dolje, prema lijevo te prema desno; odnosno
prema adresatu ili prema lokaciji u prostoru, a koja oznaava entitet smjeten u taj prostor;
3. Poloaj obrva mogu biti gore ili dolje, odnosno podignute ili sputene;
4. Treptanje moe biti jednostruko ili viestruko;
5. Pokret glave koji obuhvaa pokrete glave prema gore, prema dolje, prema lijevo i prema
desno;
6. Kimanje/odmahivanje glavom mogu biti jednostruki ili viestruki;
7. Rotiranje tijela;
8. Naginjanje tijela prema naprijed, prema natrag, prema lijevo, prema desno, lijevo-desno i
slijeganje ramena.
Znakovi znakovnog jezika meusobno se mogu razlikovati po svim parametrima, oni koji se
razlikuju u samo jednome tvore minimalne parove. U HZJ-u primjeri su minimalnih parova (prema
Milkovi, 2005): znakovi koji se razlikuju po obliku ake (BIJELO, LIJEN, MILOST); po mjestu
artikulacije (BALAVAC, MAJMUN, EDAN); po vrsti pokreta (brojevi 2, 20, 200; UTAKMICA i
NEPRIJATELJ); po orijentaciji dlana (RAZLIKA, RAVNOTEA; zamjenice JA i TI).
Slikovni primjeri minimalnih parova (arac Kuhn et al., 2006: 49):
po obliku ake po mjestu artikulacije
LIJEN-kaiprst BIJELO-broj 1 MILOST-isprueni dlan BALAVAC-nos MAJMUN-brada EDAN-vrat
po vrsti pokreta po orijentaciji dlana
UTAKMICA-pivot u runom zglobu NEPRIJATELJ-pribliavanje RAZLIKA-dlan prema gore RAVNOTEA-dlan prema dolje
Prema navedenim parametrima i prema tome gdje se u prostoru artikulacije znakovi
proizvode, Milkovi (2005) diferencira pet tipova znakova u HZJ-u:
Postoje znakovi koji su artikulirani jednom rukom u neutralnom prostoru, bez dodirivanja
tijela (50). Zatim su tu znakovi artikulirani jednom rukom uz kontakt na bilo kojem dijelu tijela
-
30
osim na suprotnoj ruci (BIJELO). Zatim slijede znakovi artikulirani objema rukama pri emu
razlikuje one u ijoj artikulaciji obje ruke izvode isti pokret (RAZLIKA) te oni u ijoj je artikulaciji
jedna ruka aktivna dok je druga pasivna (TONO). Kod potonjih dodatno razlikuje one istih oblika
aka (TONO) i one znakove pri ijoj artikulaciji objema rukama koje nisu aktivne ake nisu istih
oblika (MI).
-
31
3.2. Morfosintaksa
3.2.1. Glagoli
Glagoli su u cjelokupnoj ljudskoj jezinoj djelatnosti izuzetno kompleksna kategorija kojima
se izraava radnja, stanje i zbivanje sudionika nekog iskustva te ih se smjeta u jedan prostorno
vremensko odnosni okvir prema emu se dalje dijele prema vidu (svreni, nesvreni), predmetu
radnje (prelazni, neprelazni, povratni) i stanju (aktiv, pasiv; radni, trpni). Za posebno, detaljno i
tono definiranje kakve radnje s obzirom na trajanje, ali i nain na koji se odvija, razlikujemo vid
(aspekt), aktionsart (nain vrenja radnje), aspektnost i zavrnost (telinost) i svrenost
(perfektivnost) (Novak Mili, 2010).
3.2.1.1. Vrste glagola
Milkovi (2011) zakljuuje u HZJ-u osnovnu podjelu glagola prema kojoj prije svega
razlikujemo jednostavne glagole (plain verbs), glagole sronosti (agreement verbs) i glagole
prostora (spatial verbs). Jednostavni glagoli izvode se na samom tijelu ili u neposrednoj blizini
tijela te su prema tome ne kreu kroz prostor, informacije o licu i broju daju se zasebno, a glagolski
vid i nain ostvaruju se ponavljajuim pokretima te nemanualnim oznakama. Glagoli sronosti
svojim pokretom i orijentacijom obuhvaaju informacije lica i broja te informaciju vritelja i
primatelja radnje. Kod takvih je glagola polazna toka artikulacije glagola zapravo lokacija
subjekta, dok je zavrna toka artikulacije lokacija objekta. Iznimku ini nekolicina ve spomenutih
obrnutih glagola kod kojih se poetna toka odnosi na objekt, dok se zavrna odnosi na subjekt. Na
isti nain kao kod jednostavnih glagola nain i vid glagola sronosti ostvaruju se promjenom
pokreta i nemanualnim oznakama. Glagoli prostora nose informaciju o objektu glagola te lokaciji
objekta glagola. Nemaju fleksiju lica i broja, a nain i vid ostvaruju se mijenjanjem pokreta te
nemanualnim oznakama. Kao podvrsta glagola prostora ubrajaju se klasifikatori.
Svojim radom, Milkovi (2011) dokazuje da se glagoli HZJ-a, s obzirom na nain vrenja
glagolske radnje, dijele na navedene etiri skupine te utvruje podjelu glagola s obzirom na nain
izraavanja kategorije vida na tri skupine: glagoli promjena (verbs of modification), glagoli slaganja
(verbs of composition) i glagoli razliitih osnova (different stems). Nemanualna obiljeja, konkretno
specifine pokrete usta kod svrenih i nesvrenih glagola opisala je Duki (2011).
-
32
Klasifikatori
Klasifikatori predstavljaju posebne predikatne strukture kojima se izraava pozicija, oblik i
veliina objekta, rukovanje kakvim predmetom, kretanje kakvog entiteta te prostorni odnos dvaju
elemenata. Unutar ope podjele glagola na jednostavne, glagole sronosti i glagole prostora,
klasifikatori su podvrsta glagola prostora.
Prema podjeli i opisu klasifikatora u poglavlju Struktura znakovnog jezika, pri utvrivanju
klasifikatora u HZJ-u koritena je podjela klasifikatora na etiri vrste: klasifikatori entiteta,
rukovanja, koji oznaavaju oblik i veliinu objekta te koji oznaavaju tijelo ili dio tijela. Na
fonolokoj razini radi se o odreenim oblicima ake, kojih je ogranieni broj koji na semantikoj i
sintaktikoj razini tvore kompleksne strukture kojima se s obzirom na specifinost znakovnog
jezika, simultanost, izriu kako sami entiteti tako i ono to se s njima dogaa, u kakvim su
poloajima i/ili u kakvim su odnosima s onime to ih okruuje. Klasifikatore u HZJ-u opisala je
Ujevi (2011).
Klasifikatori entiteta
Klasifikatori entiteta oznaavaju bia i neive predmete. Ujevi (2011) utvruje sedam
oblika aka koji se pojavljuju u funkciji klasifikatora entiteta: INDEX, bent-V, U, B-th, bent-5, B i
V. Sa znaenjem bia pojavljuju se oblici ake: INDEX, V, bent-V i U, kojima se ujedno iitavaju
informacije o poloaju i smjeru kretanja predstavljenog entiteta. INDEX i U gotovo uvijek
predstavljaju ovjeka dok bent-V najee predstavlja ivotinju.
Iskljuivo za neiva bia odnosno predmete (kao i njihov poloaj i kretanje) utvreni su oblici ake:
B-th, bent-5 i B.
Primjer klasifikatora ivog bia, ovjeka: Oblik ake INDEX
CL: ovjek-stoji CL: dva-ovjeka CL: nakloniti-se-jedan-drugome (Ujevi, 2011: 23)
-
33
Primjer klasifikatora predmeta:
Oblik ake B-th ravni i iroki predmeti
LR-CL: tvrda-podloga; DR-CL: tanjur-pada tanjur pada sa stola`
(Ujevi, 2011: 27)
Klasifikatori rukovanja
Specifinost klasifikatora rukovanja je da se oblikom ake prenose i informacije o predmetu
kojim se rukuje, njegovoj veliini, obliku te nainu kretanja odnosno rukovanja. U HZJ-u Ujevi
(2011) opisuje 11 oblika aka koji se pojavljuju u ulozi klasifikatora rukovanja: S za dugake,
tanke predmete; C cilindrini predmeti; bent-5 okrugli predmeti; X-th-adj dugi i tanki
predmeti s drkom; flat-O ravni i plosnati predmeti; C-th-adj vei plosnati predmeti; B-th
ravni i plosnati predmeti; flat-B-th vei, tei predmeti; baby-O-flat-ext i baby-O-flat mali, tanki
predmeti s drkom; baby-O-ext mali tanki predmeti. Najei je oblik ake S, a oblik ake X-th-
adj iskljuivi je klasifikator rukovanja iji primjeri slijede:
Oblik ake S Oblik ake X-th-adj
CL: uska cijev osoba nosi usku cijev na ramenu`
CL: bojati-zid-valjkom osoba boji zid valjkom`
(Ujevi, 2011: 39) (Ujevi, 2011: 37
Klasifikatori oblika i veliine predmeta
Prema samom nazivu radi se o oblicima ake koji nose informaciju o obliku i veliini
predmeta. Utvreno je sedam oblika aka u ovoj skupini klasifikatora a usko su povezani s
klasifikatorima rukovanja jer ujedno govore o veliini i obliku predmeta kojima se manipulira:
bent-5 veliki, okrugli predmeti; C cilindrini i zakrivljeni predmeti; INDEX veliki, etvrtasti i
-
34
ovalni predmeti; baby-O-ekst vrlo tanki, uski predmeti; flat-O tanki i plosnati predmeti; S
dugaki, tanki, zaobljeni predmeti; B-th veliki, ravni, iroki i teki predmeti. Najei je oblik
ake bent-5, a iako je pojavnost oblika ake B-th najmanja, zanimljiva je stoga to s odreenim
mjestom artikulacije i pokretom nosi informaciju i o koliini predmeta o kojemu je rije.
Oblik ake bent-5 predmeti okruglog oblika poput lopte ili jabuke:
Oblik ake B-th veliki, teki predmeti:
CL: jabuka
CL: velika-kutija (Ujevi, 2011: 44) (Ujevi, 2011: 48)
Klasifikatori koji oznaavaju tijelo ili dio tijela
Utvreno je sedam razliitih oblika aka kojima se sustavno izraavaju dijelovi tijela
ovjeka ili ivotinje: B-th stopala i jezik; INDEX noga; bent-V koljena; bent-5 eljust
ivotinje; maka, pas; S glava, koljeno; X noga, koljeno; B stopalo. Najei zabiljeeni oblik
ake je B-th. Osim to predstavljaju navedene dijelove tijela ovjeka i ivotinje, u simultanim
konstrukcijama predstavljaju i prostorni odnos dva entiteta.
Oblik ake B-th stopala koji predstavljaju situacije stajanja, hodanja, puzanja ili
klizanja:
Oblici ake INDEX i bent-5 primjer simultane konstrukcije dvaju
klasifikatora:
CL: osoba-stoji (Ujevi, 2011: 34)
LR-CL: noga; DR-CL: eljust psa pas grize ovjeka za nogu`
(Ujevi, 2011: 30)
-
35
3.2.1.2. Aspekt
Vid (aspekt) podrazumijeva gramatiko-morfoloku jezinu kategoriju glagola prema tome
opisuju li svrenu (ogranienu) ili nesvrenu (neogranienu) radnju. Glagoli koji imaju obiljeen vid
dolaze u parovima, tzv. vidski parnjaci, u kojima je jedan svreni, a drugi nesvreni i to je jedina
razlika meu njima. Aktionsart je leksika kategorija i obiljeava nain odvijanja kakve radnje i
glagoli se ne pojavljuju u parovima ve u nizovima u kojima se mijenja i znaenje glagola.
Aspektnost oznaava svrenost ili nesvrenost radnje, ali na sintaktikoj razini. Zavrnost (telinost)
podrazumijeva svojstvo glagola ili glagolske fraze da radnju prikazuje kao zavrenu (telina) ili
nezavrenu (atelina), pri emu telini dogaaji i situacije sadre krajnju toku u kojoj radnja
zavrava. Svrenost (perfektivnost) je takoer zasnovana na glavnoj opreci izmeu perfektnosti i
imperfektnosti no, za razliku od vida, tu je kod svrenih glagola u fokusu rezultat uspjeno zavrene
radnje (Novak Mili, 2010).
Kategorija telinosti glagola povezana je s Vendlerovom (1967; prema Milkovi 2011)
klasifikacijom glagolskih izraza, koja je temeljena na njihovim osnovnim znaenjskim obiljejima i
prema kojoj razlikujemo: glagole stanja (states), glagole radnje (activities), glagole ostvarivanja
(accomplishment) i glagole postignua (achievement). Glagoli stanja i radnje ne obuhvaaju krajnju
toku te su prema tome atelini; opisuju situacije koje traju, s time da glagoli stanja
podrazumijevaju situacije koje se ne mijenjaju u odreenom vremenu, a glagoli radnje obuhvaaju
neku promjenu unutar odreenog vremenskog okvira. Glagoli ostvarivanja i glagoli postignua
telini su glagoli, a meusobno se razlikuju u tome to glagoli ostvarivanja obuhvaaju proces koji
zavrava u krajnjoj toki radnje, dok su glagoli postignua usredotoeni na promjenu koja se
dogaa u jednoj i odreenoj vremenskoj toki.
Glagolski vid
Milkovi (2011) u HZJ-u utvruje sustavnost pojavljivanja tri naina izraavanja kategorije
glagolskog vida. Jedna skupina glagola upotrebljava drugi glagol kojim tvori svoj vidski parnjak. Ti
su glagoli nazvani glagoli razliitih osnova (different stem verbs). U drugu skupinu ubrajaju se
glagoli koji razliku u vidu ostvaruju promjenom vrste pokreta. Ti se glagoli nazivaju glagoli
promjena (verbs of modification). I treu skupinu ine glagoli koji svojem nesvrenom glagolu
nadovezuju ili drugi glagol ili esticu kojima tvori svoj svreni vidni parnjak. Ti se glagoli nazivaju
glagoli slaganja (verbs of