I.
Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina
važna, ono što mi prvo pada na pamet jest
misao koja možda izgleda nedvojbeno banalno,
no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao
da istina često ima vrlo važnu praktičnu pri-
mjenu. Svako društvo koje uspijeva biti barem
minimalno funkcionalno, mora imati, kako
mi se čini, beskompromisnu viziju beskonačno
promjenjivog dobra istine. Konačno, kako bi
društvo koje nedovoljno vodi računa o istini
moglo donijeti dovoljno nadležne prosudbe i
odluke u vezi s najpovoljnijom organizacijom
16 O istini
svoje javne djelatnosti? Kako bi uopće moglo
prosperirati ili čak opstati ne znajući dovoljno
o relevantnim činjenicama koje bi mu pomogle
da uspješno provodi vlastite ambicije i mudro
i učinkovito se bori s poteškoćama?
Još mi jasnijim izgleda da više razine civi-
lizacije u još većoj mjeri moraju ovisiti o sa-
vjesnom poštivanju važnosti poštenja i jasnoće
u prenošenju činjenica te o upornoj brizi za
točnost pri određivanju što su to činjenice.
Prirodne i društvene znanosti, jednako kao i
rukovođenje javnim pitanjima, zasigurno ne
mogu uspijevati, osim ako se to poštivanje
i briga brižno ne održavaju. Isto vrijedi i za
praktične vještine i umjetnost.
Živimo u neobično doba kada mnogi obra-
zovani pojedinci istinu ne smatraju vrijednom
bilo kakvog posebnog poštovanja. Naravno,
dobro je poznato da je nehajan odnos spram
istine manje ili više endemna pojava među pu-
blicistima i političarima, gdje je karakteristično
17Harry G. Frankfurt
da pojedinci prodaju značajne količine magle,
laži i svake druge vrste prijevare i podvale
koju uspiju smisliti. To nije novost, i na to
smo navikli.
Nedavno se, međutim, slična inačica ta-
kvog pristupa, ili čak njezin ekstremni oblik,
na uznemirujući način raširila čak i u sloju ljudi
koji smo možda naivno smatrali pouzdanijim.
Mnogi su se besramni skeptici i cinici glede
važnosti istine (ili glede važnosti odavno
uspostavljenih ograničenja spram plagiranja)
ukazali među uspješno prodavanim i nagrađi-
vanim autorima, kolumnistima vodećih novina
i dosad cijenjenim povjesničarima, biografima,
esejistima, teoretičarima književnosti, roma-
nopiscima, pa čak i filozofima, na koje bi se
od svih ljudi najprije moglo računati da će to
smatrati lošim.
Ti besramni protivnici zdravog razuma (čla-
novi određene karakteristične podskupine sebe
nazivaju “post-modernistima”) prevratnički i
18 O istini
nedemokratski niječu da istina uopće posjeduje ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga niječu da je istina vrijedna bilo kakvog nužnog poštovanja ili priznanja. Oni doista izričito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna za odgovorno istraživanje i promišljanje, nego se čini i da je u osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pita-nje “što su to činjenice” korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim značenjem. Što se tiče prava na poštovanje i priznanje koje obično pripisujemo činjenicama i istini, post modernističko je gledanje da je to pravo u konačnici na raspolaganju da ga prigrabi tko želi. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje pogleda na stvari.
Nepotrebno je isticati da svi mi često, svjesno i s uvjerenjem, određene pretpostavke označavamo kao istinite, a druge kao neisti-nite. Postmodernističke mislioce, međutim, ne plaši neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. Što još više iznenađuje, ne zbunjuju
19Harry G. Frankfurt
ih čak ni njezini česti vrijedni dosezi i po-sljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno postmodernističkom načinu razmišljanja, što se razlike koje činimo između onoga što je istinito i što nije više ne rukovode ničim neprijeporno objektivnijim ili nužno autoritativnijim nego što su naši pojedinačni pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj inačici iste doktrine, nisu osobne perspektive nužno te koje određuju tijek stvari; točnije rečeno, stvari određuju ograničenja koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i političkih zahtjeva ili putem snažno motivira-jućih navika i običaja našega društva. Ono na što se postmodernisti posebno oslanjaju jest sljedeće: ono što pojedinac smatra istinitim je ili samo funkcija njegova osobnog motrišta ili je to određeno onime što je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih složenih i neizbježnih društvenih pritisaka.
Taj mi se argument čini ne samo preplit-kim, nego i maglovitim. Naravno, neupitno je,
20 O istini
bez obzira na to što bi postmodernisti ili netko
drugi mogli reći, da, primjerice, inženjeri i
arhitekti moraju težiti da dosegnu – a to im
povremeno i uspijeva – zbiljsku objektivnost.
Mnogi od njih su, uz općenito pouzdanu
točnost, iznimno vješti u procjeni prepreka
inherentnih provođenju njihovih planova,
kao i resursa dostupnih u svrhu svladavanja
tih prepreka. Pažljivo provedena mjerenja,
ključna za njihove projekte i konstrukcije, ne
mogu se vjerodostojno zamisliti kao podložna
varijacijama i hirovima kakve bi uključivala
ovisnost o pojedinačnoj perspektivi; također
ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima raz-
mišlja kao podložnima često proizvoljnim ili
nerelevantnim zahtjevima društvene discipline
i zabrana. Očito je da moraju biti precizna,
no preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju
biti postojana, pod kakvim se god uvjetima
i iz kakvog god očišta provode, i moraju biti
ispravna.
21Harry G. Frankfurt
Pretpostavimo da se most sruši pod uobi-
čajenim opterećenjem. Što bi nam to govorilo?
U najmanju ruku to da su oni koji su most
projektirali ili izgradili načinili neke prilično
velike pogreške. Bilo bi nam očito da su barem
neka od rješenja koja su osmislili prilikom
rješavanja mnogostrukih problema s kojima
su se susreli bila fatalno pogrešna.
Isto naravno vrijedi i u medicini. Liječ-
nici moraju nastojati donijeti odgovarajuće
prosudbe u pogledu postupanja s bolešću ili
povredom. U skladu s time moraju znati za
koje se lijekove i postupke može pouzdano
očekivati da će pomoći njihovim pacijentima;
trebaju znati za koje se zapravo ne može
očekivati da budu od ikakve zbiljske koristi,
a trebaju znati i koji će vjerojatno biti štetni.
Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio
na građevinara ili se prepustio brizi liječni-
ka koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i
glazbenici moraju, na svoje posebne načine,
22 O istini
znati kako da stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moći izbjeći da predaleko odu pogrešnim putem. Tijekom svojega kreativnog rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme tehnike i stila. Neki načini postupanja s tim problemima očito su daleko bolji od drugih. Možda ni jedan način postupanja s bilo kojim od njih nije neosporno i isključivo ispravan. Međutim, mnoge od alternativa su očito neispravne. Doista, neke su odmah i bez proturječja prepoznatljive kao istinski grozne.
U svim tim kontekstima postoji jasna razli-ka između ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, pa je tako učinjena i jasna razlika izme-đu istine i neistine. Često se tvrdi da je situacija drukčija kada je riječ o povijesnoj analizi i društvenim komentarima, a posebno kada je riječ o vrednovanju ljudi i usmjerenja koja takve analize i komentari općenito uključuju. Argument koji se obično navodi u prilog toj tvrdnji jest da na takvo vrednovanje uvijek jako
23Harry G. Frankfurt
utječu osobne okolnosti i pristup ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne možemo očekivati da povijesna djela ili društveni komentari budu strogo nepristrani i objektivni.
Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima nezaobilazan. No postoje važna ograničenja u pogledu dosega različitosti pri interpretaciji činjenica čiji bi se prikaz, primjerice, mogao očekivati od ozbiljnih po-vjesničara. Postoji dimenzija zbilje u koju se čak ni najsmjelije – ili najljenije – upuštanje u subjektivnost ne smije usuditi ući. To je na tragu čuvenog odgovora Georgesa Clemen-ceaua kada su ga zamolili da pretpostavi što će budući povjesničari reći o Prvome svjet-skom ratu: “Neće reći da je Belgija zauzela Njemačku.”
II.
Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju
uvjeriti – ponekad prilično gordo – da se
normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu
ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti.
Njihovo je mišljenje da sud te vrste zapravo
ne postavlja nikakav činjenični zahtjev, tj.
nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili
neispravan. Oni smatraju da takve prosudbe
samo izražavaju osobne osjećaje i stavove koji,
strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti.
U redu. Pretpostavimo da to možemo
prihvatiti. Svejedno ostaje jasno da prihvaćanje
26 O istini
ili odbacivanje vrijednosnog suda mora ovi-
siti o drugim prosudbama koje su po sebi
pravocrtno nenormativne, tj. o tvrdnjama o
činjenicama. Zbog toga ne možemo razborito
prosuditi je li određena osoba nemoralna,
osim na osnovi činjeničnih tvrdnji koje opisuju
slučajeve njezina ili njegova ponašanja koje
se čini da daje konkretne dokaze o moralnoj
manjkavosti. Štoviše, te činjenične tvrdnje u
vezi s ponašanjem te osobe moraju biti istinite,
a slijed kojim iz njih izvodimo vrijednosne
sudove mora biti istinitosno relevantan. Inače
ni tvrdnje ni postupak izvođenja suda ne
mogu učinkovito opravdati zaključak. Ničim
neće pokazati da je vrednovanje utemeljeno
na njima razborito.
Tako razlikovanje između onoga što je
istinito i što je neistinito ostaje kritički re-
levantno za naše vrijednosne ili normativne
sudove, čak i ako prihvatimo da razlikovanje
istine od neistine nema neposrednu primjenu
27Harry G. Frankfurt
na same te sudove. Možemo dopustiti, ako to
smatramo mudrim, da naše vrednovanje nije
ni istinito ni neistinito. Ne možemo, međutim,
dopustiti sličnu karakterizaciju činjeničnih
tvrdnji ili izvođenja zaključka kojim moramo
pokušati podržati vrednovanje.
Na isti su način činjenične tvrdnje nužne
pri objašnjavanju i vrednovanju svrhe i ciljeva
koje odaberemo i koje pokušavamo slijediti.
Naravno, mnogi mislioci niječu da se naš izbor
svrhe i ciljeva – u najmanju ruku barem onih
koji nisu izabrani zbog svoje instrumentalne
vrijednosti za dosezanje krajnjih težnji – uopće
može racionalno opravdati. Oni ustraju na
tome da svrhe i ciljeve prihvaćamo jedino
zahvaljujući onome što slučajno osjećamo ili
želimo.
No zasigurno je jasno da velikim dijelom
objekte koje želimo i volimo, i kojima se
posvećujemo, biramo zbog onoga što u vezi
s njima vjerujemo, primjerice, da će nam
28 O istini
povećati blagostanje ili zaštititi zdravlje, ili
da će na neki drugi način služiti našim inte-
resima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost
činjeničnih tvrdnji na koje se oslanjamo pri
objašnjavanju ili preispitivanju našega izbora
ciljeva neizbježno relevantna za racionalnost
naših stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo
li s pravom na različite činjenične prosudbe
kao istinite, ne možemo znati ima li naš osjećaj
i izbor doista smisla.
Zbog tih razloga, ni jedno društvo sebi
ne može priuštiti da spram istine pokaže
prijezir ili nepoštovanje. Nije, međutim, do-
voljno da društvo samo prihvati da su istina
i neistina, nakon što je sve rečeno i učinjeno,
legitimni i važni obrasci. Uz to, društvo ne
smije zapostaviti poticaj i podršku sposobnim
pojedincima posvećenima otkrivanju i primjeni
važnih istina. Štoviše, kakve god pogodnosti i
dobitke ponekad možda može steći prodava-
njem magle, prikrivanjem ili običnim lažima,
29Harry G. Frankfurt
društvo sebi ne može priuštiti da podnosi bilo
koga ili bilo što u ulozi poticatelja nehatne
ravnodušnosti spram razlikovanja istine i
neistine, a još se manje može upustiti u jadnu,
narcisoidnu farsu da je poštivanje istinitosti
činjenica manje važno od “vjernosti samome
sebi”. Ako postoji bilo kakav stav inherentno
protivan pristojnom i uređenom društvenom
životu, onda je to taj.
Društvo bezobzirno i uporno nemarno
u bilo kojemu od tih vidova osuđeno je na
propadanje ili, u najblažem slučaju, kulturnu
inertnost. U svakom slučaju neće biti sposobno
za bilo kakav važniji doseg, pa čak ni za bilo
kakvu organiziranu ili razboritu ambiciju.
Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale
i ne mogu zdravo napredovati lišene velike
količine pouzdanih činjeničnih informaci-
ja. Također ne mogu prosperirati ako su
opterećene zarazom pogrešnih vjerovanja.
Da bismo uspostavili i održavali naprednu
30 O istini
kulturu, moramo izbjeći da nas zaglupljuje
bilo pogreška, bilo neznanje. Moramo znati
mnoge istine i, naravno, moramo znati kako
da ih produktivno uporabimo.
Nije to samo društveni imperativ. To se
odnosi i na svakog pojedinca. Pojedincima
su istine potrebne da bi uspješno mogli krčiti
put kroz šikaru rizika i prigoda s kojima se
svi ljudi, bez iznimke, susreću tijekom života.
Moraju znati istinu o tome što da jedu i što da
ne jedu, kako da se obuku (temeljem činjenica
povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da žive
(u svjetlu informacije o stvarima kao što su
crte tektonskih poremećaja, učestalost odrona,
blizina trgovina, radnog mjesta i škola), kao
i kako da rade ono za što su plaćeni, kako
da podižu djecu, što da misle o ljudima koje
susreću, što mogu postići, što bi htjeli postići,
kao i o beskonačnoj mnogolikosti drugih
običnih, no vitalnih pitanja.
31Harry G. Frankfurt
Naš uspjeh ili neuspjeh u svemu što podu-
zimamo, a time i u životu općenito, ovisi o
tome rukovodi li nas istina ili pak postupamo u
neznanju ili temeljem pogrešnih pretpostavki.
On također, naravno, iz temelja ovisi o tome
što činimo s istinom. Lišene istine, stvari
su osuđene na propast već prije no što smo
krenuli.
Ne možemo zbiljski živjeti bez istine. Istina
nam je potrebna ne samo zato da bismo razu-
mjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo
znali kako da uopće preživimo. Nadalje, to je
nešto što ne možemo jednostavno ne primije-
titi. Zbog toga smo prisiljeni shvatiti, barem
implicitno, da nam je istina važna. Slijedom
toga također smo prisiljeni shvatiti (i ovdje
barem implicitno) da istina nije značajka uvje-
renja spram kojega sebi možemo dopustiti
ravnodušnost. Ravnodušnost bi bila pitanje
ne samo nehatne nerazboritosti. Vrlo brzo bi
se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri u kojoj
32 O istini
priznajemo njezinu važnost za nas, ne možemo sebi razumno dopustiti da odustanemo ili od želje za istinom o mnogim stvarima ili od težnje da je dosegnemo.
III.
Možemo, međutim, s pravom zapitati: otkad
je razboritost nama tako važna? Poznato je
da ljudski rod ima dar za zanemarivanje i
izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo
često iskazuje. Kako se onda uopće može
smatrati vjerojatnim da ćemo poštovati i pri-
hvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo
ozbiljno?
Prije no što preuranjeno odustanemo sami
od sebe, dopustite da u raspravu uključim
neke primjenjive (a nadam se i korisne) misli
istaknutog portugalsko-nizozemsko-židovskog
34 O istini
filozofa Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio
da bez obzira na to koristimo li, prihvaćamo
li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o kakvoj
se ovdje govori, ta će nam vrsta racionalnosti
biti nametnuta. Bez obzira na to sviđa li nam
se to ili ne, mi zaista ne možemo izbjeći da joj
se podvrgnemo. Na to nas, kako je Spinoza
shvaćao to pitanje, tjera ljubav.
Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na
sljedeći način: “Ljubav nije ništa drugo nego
radost s pripadnom idejom vanjskog uzroka”
(Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). Što se
tiče značenja “radosti”, pretpostavio je da je
to “ono što slijedi strast kojom… (pojedinac)
postaje savršeniji” (Etika, 3. dio, postavka 11,
komentar).
Pretpostavljam da će mnogim čitateljima
ove prilično neprozirne misli biti prilično
neprivlačne. One doista izgledaju odbojno
zamagljene. Čak i bez obzira na tu prepreku,
da se Spinozine misli uporabe na produktivan
35Harry G. Frankfurt
način, pitanje je li on prije svega bio mjeroda-
van da s ikakvim posebnim autoritetom govori
o ljubavi, možda nije nerazborito. On naime
nije imao djece, nikada se nije ženio, a čini
se da nikada nije imao ni stalnu prijateljicu.
Naravno, te pojedinosti povezane s nje-
govim privatnim životom nemaju nikakve
vjerodostojne relevantnosti, osim u pogledu
pitanja njegove nadležnosti u pogledu roman-
tične, bračne i roditeljske ljubavi.
No ono na što je zapravo mislio kada je
pisao o ljubavi nije, međutim, bila ni jedna od
gore navedenih vrsta. Zapravo nije posebno
mislio ni na jednu inačicu ljubavi koja bi kao
svoj objekt nužno imala osobu. Pokušat ću
objasniti što mislim da je imao na umu.
Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac
ima svoju temeljnu prirodu koju tijekom po-
stojanja nastoji ostvariti i održati. Drugim
riječima, mislio je da u svakom pojedincu
36 O istini
postoji urođeni poriv da postane i ostane ono
što taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada Spinoza
piše o “strasti kojom… (pojedinac) postaje
savršeniji”, misli na izvana uzrokovano uve-
ćanje sposobnosti pojedinca za preživljavanje
i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode
(otuda “passio”, tj. promjena kod pojedinca
koja ne nastaje njegovom vlastitom akcijom,
nego prije promjenom u odnosu prema kojoj
je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca
za dosezanje tih ciljeva povećaju, povećanje
pojedinčeve moći za njihovo postizanje prati
osjećaj veće vitalnosti. Pojedinac je svjestan
energije i širenja sposobnosti da postane i održi
ono što u svojoj biti jest. Na taj se način više
osjeća samim sobom. Osjeća se potpunije živ.
Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodo-
stojno, po mojemu mišljenju) da to iskustvo
povećanja vitalnosti, ta svijest o povećanju spo-
sobnosti da se ostvari i održi prava priroda po-
jedinca inherentno stvara osjećaj oduševljenja.
37Harry G. Frankfurt
To oduševljenje se možda može usporediti s
oduševljenjem koje često doživimo kao po-
pratnu pojavu uz oživljujuću vježbu pri kojoj
se pluća, srce i mišići naprežu više no inače.
Kada energično vježbaju, ljudi se često osjećaju
potpunije i osjetnije živima nego prije vježbe,
kada su u manjem opsegu i manje neposredno
svjesni vlastitih mogućnosti, kada su manje
uronjeni u osjećaj vlastite vitalnosti. Mislim
da takvu vrstu iskustva Spinoza ima na umu
kada govori o “radosti”; radost, kako mislim
da je on razumijeva, jest osjećaj povećanja
životne snage i sposobnosti nastavka života,
u skladu s našom najizvornijom prirodom.
Ako osoba koja doživljava radost shvati da
radost ima određeni vanjski uzrok, odnosno
ako osoba identificira nekoga ili nešto kao
objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost
ovisi, Spinoza smatra da će osoba nužno
voljeti taj objekt. Tako on razumijeva ljubav:
kao način na koji odgovaramo na ono što
38 O istini
prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu
mišljenju, ljudi nužno vole sve što prepoznaju
kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve za što
misle da im pomaže u nastavku postojanja i u
tome da u većoj mjeri postanu ono što jesu.
Čini mi se da je Spinoza tu barem na pravom
tragu. Mnogi paradigmatični primjeri ljubavi
pokazuju, više ili manje pravocrtno, obrazac
koji on definira: ljudi su skloni voljeti ono
za što misle da će im pomoći da “pronađu
sebe”, da otkriju “tko su zapravo” i uspješno
se suoče sa životom, ne izdavši ili ugrozivši
svoju temeljnu prirodu.
Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza
dodaje opažanje o ljubavi koje se također
čini točnim: “Onaj tko voli, nužno teži da
stvari koje voli ima nadohvat i sačuva ih”
(Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Stvari
koje netko voli očito i nužno su mu važne.
Njegov život, postizanje i neprekinuto uživanje
osobne autentičnosti o njima ovise. Zato ih
39Harry G. Frankfurt
on prirodno nastoji zaštititi i osigurati da mu
budu dostupne.
Spinoza smatra da iz toga proizlazi da
ljudi nužno moraju voljeti istinu. Misli da
to ne mogu spriječiti, zato što ne mogu a da
ne shvate kako im je istina neophodna da bi
preživjeli, da bi shvatili sami sebe i živjeli u
punoj mjeri u skladu s vlastitom prirodom.
Lišeni pristupa istinama koje se tiču njihove
pojedinačne prirode, vlastitih mogućnosti i
potreba, kao i dostupnosti i pravilne uporabe
resursa potrebnih da bi preživjeli i napredo-
vali, ljudi bi se u životu susreli s ozbiljnim
teškoćama. Čak sebi ne bi mogli ni oblikovati
odgovarajuće ciljeve, a još ih manje učinkovito
slijediti. Zapravo bi bilo prilično bespomoćni
za kretanje u bilo kojem smjeru.
Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja
prezire istinu ili je spram nje ravnodušna
mora biti osoba koja prezire vlastiti život ili je
spram njega ravnodušna. Takav neprijateljski
40 O istini
ili nemaran stav prema samome sebi iznimno je rijedak i teško održiv. Tako je Spinoza zaključio da gotovo svatko – svatko tko cijeni vlastiti život i o njemu se brine – znajući to ili ne, voli istinu. Koliko vidim, Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Prak-tično svi mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U mjeri u kojoj shvaćamo što sve učinkovito postupanje sa životnim problemima uključuje, ne možemo izbjeći ljubav spram istine.