Download - Karahasan Divan
-
1
Devad Karahasan
ISTONI DIWAN
Predgovor: Muhamed Delilovi
AL-MUKAFFA
I_dio:_pisma
II_dio: pouke
Pria_o_Mutevekili_i_Zubeidu
Pouka_o_Gazvanu_i_slikanju
III_dio: dogaaji
AL-HALLAG
I_dio:_sumrak
II_dio:_dani
III_dio:_no
AT-TAWHIDI
I_dio:_bazar
II_dio:_tvrava
III_dio:_kua
Registar_imena_i_pojmova
Biografija
PREDGOVOR
U knjievni ivot Bosne i Hercegovine Devad Karahasanje uao na
"sporedna vrata", kao teatarski kritiar koji je uspio da vrlo brzo
skrene na sebe pozornost ire kulturne javnosti. Sa izrazitom
usmjerenou ka teoriji i preciznom primjenom strukturalistikih
postulata u analizi predstava on je po mnogo emu predstavljao krajem
sedamdesetih godina i novu i svjeu pojavu u na~oj teatrologiji. Rije
je prije svega o njegovom otrom suprotstavljanju do tada uobiajenom
kritikom modelu koji teatarsku predstavu interpretira iskljuivo iz
perspektive knjievnog dramskog djela. Karahasanov stav je od poetka
bio da teatru moramo pristupati kao specifinomjeziku, a predstavi kao
svojevrsnom autorskom govoru koji u tomjeziku participira. Shodno tome,
teatar se mora tretirati kao zasebna umjetnost a nikako kao
interpretaciia ili ak ilustracija knjievnog djela, makar se radilo i
o najveim imenima evropske dramske tradicije. Drugo, njegov angaman u
naem teatru (kao kritiara i kao dramaturga) pada u vrijeme izraenog
nekritikog oduevljavanja zakanjelirn talasom avangarde koja je u
tenji da porui mostove sa tradicijom nosila u sebi, prirodno, i
opasnost da izgubi prijeko potrebnu komunikativnost i dokine se u
proizvoljnosti. Karahasan je i u ovom pogledu odigrao znaajnu ulogu u
naoj kritici. Upravo zbog toga to je poao od teatra kao samosvojne
umjetnosti sloene semioloke strukture
;sj~; Tnogao pristati na proizvoljnost koja ne potuje
zal;,>!o>t;ojcrnosti to proir.iluze iz prirode scenskog,jezika. i ~~ko
ga je njegova metodoloka modernost i izbjega~..:mje svega to nije
imanentno samoj predstavi uputilo ~w~ ~~ov nain vrstim
-
2
aristotelovskim posW Iatima i to ~;e kao zadatom obrascu nego kao
modelu miljenja o t~:atru koji. se potvrdio u nizu kompleksnih uvida u
strukturu razliitih savremenih teatarskih oblika. Rezultat
Karahasanovog rada kao teatarskog kritiara je i knjiga "Kazalite i
kritika", objavljena 1980. godine.
Skreui pozornost na sebe kao na vrlo obra.zovanog i nadarenog
esejistu i kritiara, Devad Karah.asan je iste te godine iznenadio i
kritiare i itaoce knjigom pria "Kraljevske l.egende" kojomje odmah
zauzeo posebno mjesto u naoj savremenoj knjievnoj praksi. Njeaova
proza je svojom neobinou strukture, zanimljivou tema i prije svega
zrelou izraza odudarala od najveeg dijela bosanskohercegovake
produkcije. Prije svega, to su prie situirane u srednji vijek ali
nipoto nisu "historijska proza". Drugo, one su daleko odjednog
popularnog postupka u naoj novijoj knjievnosti kojim se idej-no
aktualizira prolost time to se "savremeni hroblemi" odijevaju u
"historijsko nxh.o". Drugim rijeiona., Karahasanova "srednjovjekovna"
proza nije ni u k.ojoj mjeri historijska proza: dogadaji i likovi iz
davne prc:u~losti upotrijebljeni su u njoj na apsolutno isti nain na
koji bi bili upotrijebljeni dogadaji i likovi iz nae svakodnevni~e.
"Osovina stvaralake opservacije", pisao jc; 'i~vrtko Kulenovi povodom
ove knjige, "nije socijalna ri:.go psiholoka, to jest oslanja se u
velikoj mjeri na ko;astante koje su u svim vremenima iste, pa joj nije
;ii loitno kako predstavlja ta vremena.
Karahasanov postupa.k rnogao bi se objasniti i na aiiicdei nain: on
nije pisac koji polazi od ideje i onda t;~,zga za analognom priom iz
prolosti (poput Mee Seli
movia, na primjer), nego kao autor koji je blizak drami i "dramskom
miljenju" on polazi od situacije a onda duboko psiholoki i
antropoloki sondira likove unutar zadatog situacionog okvira. Upravo
zbog toga, zbog vrste sloenosti na kojoj poivaju, Karahasanove prie
podrazumijevaju izvjesnu verbalnu glomaznost i njoj sukladan stepen
nekomunikativnosti. S druge strane Karahasan je "mitotvorac", dakle
pisac kojem nije stalo da "ivotnosti" konkretne slike nego do ope
matrice slika, pisac koji ne eli da epski iroko ispripovijeda dogadaj
nego da naraciju strukturira kao "vorove zbivanja". Pri tome se snano
osjea glas Karahasana teoretiara, nesumnjiva je njegova intelektualna
pretenzija, ali i sposobnost da se ona ostvari u diskursu koji ne
remeti i ne ide protiv knjievnog govora.
Medutim, dok je kod "mitotvoraca" u savremenoj literaturi, (Borhesa
prije svih, a zatim i kod ostalih pisaca tog tipa) psiholoka
motivacija potpuno potisnuta na raun "narativne motivacije", u
Karahasanovim priama osjeamo jednu elju (koja vjerovatno dolazi iz
visokih zahtjeva koje on sam kao teoretiar stavlja pred literaturu
uope) da se svaka stvar viestruko motivira, dakl.e i psiholoki i
socijalno i povijesno, a da se istovremeno ne narue pravila narativne
sintakse. To njegovim priama daje posebnu "teinu", ali i oduzima od
ljepote modela i "narativne geometrije". Utisak o intelektualnosti ove
proze zapravo ponajvie proizilazi iz literarne zrelosti s kojom su
"Kraljevske legende" napisane i visokog stepena zahtjevnosti kojeg
osjeamo u Karahasanovom odnosu prema svakoj svojoj reenici. "Samo po
izuzetku se dogada", veli Kulenovi u ve spomenutonu tekstu, "da nam
prva knjiga proze jednog autora donese sobom takvu stvaralaku zrelost,
takvo vladanje knjievnim zanatom u svim njegovim vidovima, kao to je
sluaj s "Kraljevskim legendama" Devada Karahasana.
Kompozicija cjeline, organizacije teksta, i naroito mogunosti jezika
za njega ne predstavljaju vie nikakvu tajnu, a po sposobnosti da
stilski izraz unutar reenice uini vrstim i zbijenim, i obogati
-
3
raznovrsnim simbolikim potencijalom, malo mu je koji i od naih
renomiranih pisaca ravan."
Za dati trenutak bosanskohercegovake knjievnosti Karahasanova proza
je odigrala jo jednu znaajnu ulogu. Naime, ona nije dolazila ni iz
ega "naeg", ni iz jednog prepoznatljivog lokaliteta gdje bi se
dijalekatski govor spretno proturio kao knjievna "autentinost". Njen
lokalitet uope nije prostorni nije etniki, nije folklorni, nego
vremenski: srednji vijek. Jedini dug koji je Karahasan morao platiti
ovom najirem "kulturolokom" lokaliziranju su dvije bitne medievalne
karakteristike: visok stepen simbolizacije i intelektualni naum koji
stoji iza pripovijedanja i daje izvjestan alegorijski ton priama. Ali
upravo stoga on je (ako ne prvi, ono sigurno najizrazitije) svojim
djelom onemoguio dalje rasprostiranje uvrijeene predstave o bosanskom
prostoru kao podneblju i prostoru proznih barbarogenija, predrasude
kojaje isuvie dugo zamjenjivala ozbiljan analitiki uvid u ovaj
segment nae knjievnosti, i to je jo znaajnije, uticala na njenu
produkciju. Jo sloenije, dublje i potpunije Devad Karahasan e ovo
potvrditi svojim romanom "Istoni diwan".
U meduvremenu, Karahasan se u knjievnom ivotu javio i kao dramatiar
i kao esejista, prije svega dramom "Kralju ipak ne svida se gluma" i
izvrsnom esejistikom knjigom "O jeziku i strahu".
Drama, tanije lakrdija "Kralju ipak ne svida se gluma" nastala je na
osnovu "Kraljevskih legendi" i na isti nain stoji po strani od
dominantnih dramskih oblika kod nas kao to njegove prie stoje spram
prozne produkcije. Ovo djelo jo vie potcrtava Karahasanovo "si
tuaciono polazite" jer je itav komad konstruiran kao "predstava u
predstavi", tavie, kao prava hamletovska "miolovka". Ali dok je u
ekspirovoj tragediji to samo dio, samo jedan (dodue vaan) element
siejnog sklopa koji treba da poslui kao zaokret u akcionom protoku
Hamletove unutranje drame i intelektualnog sazrijevanja, ovdje se ona
pojavljuje kao cjelovit dramski model koji je dodue u izvjesnom
dosluhu sa modernizmom Joneskovog i Direnmatovog tipa, ali koji
zadrava osobenosti Karahasanovog duhovnog pro ila iskazanog i u
"Kraljevskim Iegendama". Naime, ako i moe biti rijei o "novom
moralizmu" tako izraenom kod spomenutih autora, kod Karahasana se on
ne namee spolja, nego proistie kao prirodni atribut iz dramskog
svijeta kojeg je stvorio. To je moralizam likova koje on slobodno puta
da djeluju i govore, a oni to ine onako kako moraju, onako kako ih
spada po prirodi situacije u kojoj su se nali i po prirodi jednog
paralelnog svijeta koji nam otkriva i ovaj na u nizu verbalnih i
vizuelnih slika.
Karahasan nije pisac koji bi bez preispitivanja slijedio trend ili modu
u umjetnosti. Ma koliko se osjeao dramski modernizam u "Kralju...",
ova drama ipak odudara od zahtjeva modernog teatra koji tei
minimalizaciji verbalnog elementa. Ispunjavanje takvog zahtjeva za ovog
autora bi jednostavno bilo "premalo". Tano je da njegovi likovi mnogo
govore, ali za autora poput Karahasana koji svijetu pristupa
prvenstveno kao jezikoj stvarnosti dramska akcija je govorna akcija, a
egzistencijalna situacija verbalna slika.
Duboko uvjerenje da ovjek "jeziki stanuje" na Zemlji imanentno je
prisutno u svim Karahasanovim knjievnim djelima, ali je eksplicitno
esejistiki obrazloeno u knjizi "O jeziku i strahu". Kao to se iz
naslova da naslutiti prvi dio knjige govori ojeziku. Od teoretiara
strukturalistikog usmjerenja kakavje Karahasan ovakva;
tema je oekivana, kao to bi bilo sasvim prirodno da se
ona obraduje kao niz naunih diskursa o odnosu opeg jeziekog sistema
i sivarnosti ili odnosu tog sistema pre- ma partikularnim govomim
-
4
injenicama (da se posluim de Sosirovom terminologijom). Medutim,
umjesto toga neoekivano nailazimo na naslove kakvi su Vrt, LaW
rint. udnri.re. O~ledaln... Svaki od tih fcnomena u Kara-
ha.sanovim analizama nenadno iskrsava prcd itaocem osvijetljen
nekom novom bojom i sa nekim neobinim znaenjima. To je jedna vrsta
"kose projckcije" u naj- boljem smislu te rijei, dakle onaj tip
tumaenja koji nam razumijevanje neke stvari iznenada prenosi i u
po- droja na koja nismo navikli dok mislimo o tim stvarima,
tumaenja koje nam iri razumijevanje slino krugovima I na
vodi koji bi jo ponirali i u dubinu. Ali konaan cilj svake od
analiza je uporedenje sa jezikom: zemaljski vrt je govor, ogledalo
je govor, uvite je govor, lavirint je govor. C~iji govor? Govor
jezika koji obuhvaa svijet i obuhvaen je njim istovremeno.
Karahasanova koncentriranost na pitanje jezika nije puko
predavanje strukturalizmu i njegovim postavkacna iako ih
podrazumijeva. Ona zapravo proistie iz njegove trajne (da li
dualistike?!) upuenosti na prostor izmedu egzistencijalnog i
transcendenmog, izmedu stvoritelja i stvorenog, prostor golem kao
svemir i malen kao vrh od igle. Tim prostorom protee sejezik kao
najmonije od svih oruja i najnevinije od svega to je ovjeku dato.
Ljudska je sudbina stoga prije svega oblik par- ticipiranja u
jeziku i Karahasanove analize idu za tim da upozore na beskrajne
promjene oblika i formi mo- daliteta govora. LJ svakom od tih
modaliteta on logiki jasno i na izgled zaudujue dolazi do istog -
do tajne dogadaja kojeg u jcziku prepoznajemo, a u stvamosti
slutimo kao tajnu dodira ovostranog i onostranog, ovoga
sada i ovdje i onoga tamo - vjcnog Drugog kqjem teimo.
Tako se jezik otkriva i kao mo i kao nemo. On je naprosto udovite
vee i od antikog minotaura Asteriona i od srednjovjckovnih davolajer
na oigled stapa supstanciju i tnaterijalni oblik a ne otkriva formulu
tog ina. lstovremeno je skrivajui i razobliujui, u sebi je
dvostruko bie na isti nain na koji je to i ovjek raspet izmedu elje
da sauva svoju potpunost i stalne udnje da bude neto drugo.
Prema ovako izloenom sadrzaju Karahasanove knjige mogao bi se stei
dojam da se radi o subjektivnoj projekciji ili ak rezimeu intimih
slutnji. Ali to bi bio potpuno pogrean sud jerje svaka od tema koje
opsjedaju ovog autora krajnje objektivizirana u interpretativnom
postupku. S jedne strane Devad Karahasan, polpuno na nain savremenog
strukturaliste, poima jezik kao polje u kojem su potencijalno sadrani
svi modaliteti govora. S droge strane opsjeda ga, na potpuno
intuitivno-umjetniki nain, jezik kao paralelan svijet ovom
materijalnom, svijet od kojcg poinje jedna sasvim nova stvarnost. Iza
vidljivih intencionalnih korijena jezika u stvarnosti (vidljivih jer je
jezik nastao imenovanjem stvari) nazire se ona droga strana jezika sa
obrisima transcendentalne osnove tog istog svijeta. Beskrajna
raznolikost oblika govora, nije, dakle, nita drugo do forma
korespondencije dva svijeta. A najpotpuniji oblik te korespondencije
je, svakako, govor knjievnog djela. Ono (djelo) iznosi na svjetlo
svijest onoga koji pie i model svijeta iz kojeg pie, a istovremeno
priziva beskraj kao osnovni atribut onog drugog, transcendentalnog.
Tako knjievni govor podrazumijeva i iudpu za koherentnou bia
(afirmaciju ega) da bi bila mogua koherencija djela (a djelo je jedino
mogue kao koherentno), ali i mistini nestanak, rastakanje
subjektiviteta u vre
10 11
menu i prostoru da bi se moglo biti prisutno u svim i stvarima.
Jezik je, dakle, u punom smislu te rijei ovdje robni fenomen
-
5
egzistencije, a knjievnost - govor ruba. Zbog ovoga ne treba da
udi krajnja neobaveznost Karahasanovih tekstova spram oficijelne
historije knji- II evnosti. Izuzetno poznavanje svjetskc
literalure i zaista rijetka erudicija, omoguila mu je da se
slobodno kree medu knjievnim injenicama razbacanim u prostoru i
vremenu, traei medu njima uvijek one najpodesnije za probletn
kojeg razmatra. Pa, ipak, bez obzira na to koliko hronoloki i
kulturoloki bili udaljeni, svi primjeri dati u prvom dijclu
Karahasanove kn_jige upuuju na ideju da svako posezanje za jezikom
znai i potvrdu vlastitosti i rastakanjc u opem da smo svi mi jedan
granini oblik postojanja, da je, dakle, ovjek dvostroko bie
iji jedan dio po svojoj prirodi tei drogom obliku i nainu
postojanja. Tako Karahasan problematizirajui pitanja jezika i
polazei odjezika dolazi do temeljnih ontolokih odred- nica
ovjeka. Te odrednice on formulira i misaono os- vaja sutinski,
dakle za sve, mada. iznosi u obliku spe- cifinog autopriznanja. Jedno
takvo autopriznanje o op- sesiji dvostrukou vlastitog bia koja
ga "posveuje u strahu" tematski je odredilo itav drugi dio knjige.
i Sve to je u tom dijelu reeno i nain na koji je to reeno,
maksimalno objektivizira intimno Karahasa- novo osjeanje da je
strah temeljna antropoloka odred- nica sa "srcem" u strahu od
pretakanja bia u neto drugo iz kojeg, kao iz kakvog jezgra,
isijavaju ostali oblici straha. Iz straha se i gradi i
razgraduje; on se da iitati ! iz svakog govornog modela, a oblici
govora direktno ukazuju na oblike straha. "Biljeke o strahu" tako su
podijeljene na poglavlja "Strahovi od svijeta", "Strahovi od
vijeka" i "Strahovi od Boga", a unutar tih poglavlja u svakom dijelu
je jo konkretnije obraden strah od sa- moe, ljepote, razlike, tipa,
igre... Karahasanov anali-
12
ti`eki postupak ovdje se pribliava picerovom Iraganju za "duhovnim
etimonom" (oblikom straha), ali se ne zaustavlja na tome, nego
(najee) od tog duhovnog etimona ponovo kroz jezik lotmanovski ide do
(re)konstmkcije itavog kulturnog modela kojeg djelo nosi i otkriva.
Deformacija u govoru je deformacija u svijesti izazvana strahom koji
sutinski progovara u osnovi Ijudskog svijeta i ljudskog bia. Ili
dn~gim rijeima, strah se kod Karahasana tretira kao "bolest bia", a
otkriva se u jeziku. A kad na kraju, u posebnom poglavlju od svega tri
reenice koje govori o strahovima od Boga, Karahasan ustvrdi da je o
toj temi najrjeitija utnja, jasno je da je to samo konsekvenca onoga
to je u ovoj knjizi prethodno reeno. Naime, govoriti bez odnosa
govora prema jeziku, na jednoj strani, i prema vanjezikoj stvarnosti,
na dmgoj, znai zapravo utjeti. I stoga po rijeima autora "potreba da
se izgovori sav jezik manifestira se kao utnja; u vremenu najvee
blagoglagoIjivosti, vremenu u kojemu se govori upravo radi toga da se
ne bi reklo, okrueni smo utnjom".
U knjizi "O jeziku i strahu" Devad Karahasan je uspio da krajnje
inventivno spoji znanje i metodoloku spremu intelektualca
strukturalistikog usmjerenja koji u miljenju polazi od jezika sa
piscem koji po prirodi estetskog bia obuhvaa svijet u bljeskovima
svijesti. Pa i ovakva konstatacija ostala bi nepotpuna ako ovome ne
bismo pridodali i onaj trei, na poetku spomenuti kvalitet autora -
kvalitet vrsnog dramahtrga. Jer premda je "O jeziku i strahu" knjiga
sastavljena mahom od ranije objavljenih tekstova u naim raznim
asopisima, raspored tekstova u njoj i njihova unutranja povezanost
ini ih uistinu jedinstvenom esejistikom ejelinom. Uz to, u
Karahasanovom opusu ova knjiga je definitivno osvojila iskustvene,
-
6
misaone i duhovne prostore iz kojih e izrasti zasad njegovo najvee
djelo, roman "Istoni diwan".
l3
ISTONI DIWAN
U kritici jo uvijek ne postoji termin koji bi precizno odredivao prozu
u punoj mjeri ostvarenu dramskim senzibilitetom. A upravo takav tennin
bi najkrae i najpreciznije odredio fonnu romana Dcvad Karahasana
"Istoni diwari'. U "dramskosti" ovog romana prepoznajemo autora
bliskog drami i dramskom "miljenju" koji se konzekvcntno dri svoje
pozicije do najsitnijeg detalja. Ovakvu Karahasanow duhovnost
prepoznajemo po vjetom skrivanju iza govora svojih likova, po
izuzetnoj siejnoj vrstini kakvu neemo nai u naoj novijoj
literaturi, po funkcionalnoj redukovanosti deskripcije, po nainu
ambijentiranja, po narativnom sklopu svakog dijela ovog proznog
triptiha, po napetosti, po izvjesnom pripovjedakom "asketizmu", koji s
jedne strane bjei od svake pomisli da se raspria i zastane u nekom od
narativnih "rukavaca", a s druge gradi zamaan dramski zaplet, po
agonalnoj prirodi situacija od kojih je autor poao u izgradnji
cjelokupnog romana...
Diwan je orijentalna tije za skuptinu, savjet, za kuu i sofu, ali i
za razgovor i besjedu. Diwan u sebi nosi dah istoka, kao to istok
podrazumijeva diwan kao oblik govora i ivota. Dakle ve u naslovu
Karahasanovog romana "Istoni diwan" krije se izvjesna ogledalska igra
na kojoj konceptualno vrlo doljedno poiva i itavo djclo. Istok se tu
ogleda u diwanu, a diwan u istoku posredstvom nekoliko pria kojejedna
iz druge izrastaju, medusobno se nadopunjuju i osvjetljavaju. U tom
literamom lavirintu ipak se vrlo pregledno sklapa narativna stroktura -
napeta, uzbudljiva i zagledana do u ponorc metafizike osnove ljudskog
ivota i svijeta u ejelini.
14
"Al-Mukaffa", "Al-Hallag" i "At-Tawhidi" su tri pripovijcdne ~jcline
kojc grade "Istoni diwan" i zatvaraju prvi, najkrupniji i najopiji
trokut u romaou. Pn,i dio je napisan epistolarno, kao prijepiska izmedu
Mukaffe i Begzade, njegove ene, koju je ostavio u Perziji doavi u
arapski svijet da se u njemu kao pisac i kao mislilac potvrdi. Njihova
prijepiska je susret ili sukob dva stava, dva svijeta, dva smisla, dva
duha -- Mukaffinog htijenja da se svijet racionalno. misaono nadvlada i
"osui" od emocije i raznovrsnosti i Begzadinog, koji ne eli da
apstrahuje svijet i odrekne se punine emocionalnog doivljavanja.
Susret ljubavi i misli, srca i mozga - prijepiska u kojoj se dva ivota
ogledaju, sukobljavaju i nadopunjavaju.
Drugi dio predstavlja dnevnik bagdadskog emira strae Gazvana koji
istrauje mistina ubistva i na kraju dolazi do ubice Al-Hallaga, ali
ne uspijeva proniknuti u tajnu njihovog izvrenja. Gazvanova istraga je
ostvarena briljantnom literarnom konstrukcijom i predstavljena kao
vrtoglav agon izmedu mistika i majstora igre, osnovan na udesnom
zatvaranju trokutova.
U treem dijelu, koji je vremenski pomaknut, ostvarena je pria iz
prethodnog dijela u njenom grotesknom obliju. Umjesto emira strae
tuje zamjenik - Sulejman; umjesto ljubavi i utjehe Rabije, tu je
brbljivi, dosadni Behram, koji gnjavi umjesto da masaom osvjeava;
umjesto Al-Flallaga koji mistiki sukobljava kosmike principe u
ljudima i time ih ubija tu je Tawhidi - pisac koji u svojoj ljudskoj
nemoi stvara velike likove Mukaffe i Gazvana. Tek ovaj, trei dio
otkriva nam u potpunosti i Karahasana kao pripovjedaa koji svoje
-
7
literarno ishodite trai manje u realitetu svijeta, a vie u drugoj
literaturi. Njegov je roman zapravo pria koju Tawhidi pie o Mukaffi
koji pie o Gazvanu. Tako jedna pria proistie iz druge, a svijet
romana je prije babilon
ski kosmos blizak Borhcsovoj prozi, nego to je slika bilo koje
"realnosti".
Karahasanovo zatvaranje trokutova nije obnavljanje stare eshatoloke
sheme po kojoj se svijet utemeljen na binamom elementarnom sukobu
smiruje u Treom, kao vlastitom idealitetu. Trei vrh u njegovom romanu
je prije uznemirenje, jer je uvijek na neki nain ironijski odgovor,
groteskno iscereno lice kao komentar na situaciju, apsurdno rjeenje
vjenih sukoba principa, jedna vrsta survavanja u ivotnu banalnost...
Sukob Mukaffinog i Begzadinog svijeta dovrava se u liku Rustema -
lukavog, ljigavog sluge koji zna kad gospodara treba da udari i na koje
mjesto i koji je na vie zahtjeve svijesti gluh, a za moralne principe
haje onoliko koliko su iskoristitvi za dodvoravanje vlasti, za koristi,
za odagnavanje straha.
U drugom dijelu, nakon Gazvanovog ludakog napora da doskoi mistiku
time to e ga zamijeniti, pretoiti u njegovog dvojnika i time
unititi, sukob se dokida u apsurdnom Rabijinom odgovoru da u svemu
tome i nema nita mistino i nejasno: "ljudi umim i to je sve!"
Trei dio je ve sam po sebi ironiziranje prva dva. Sulejmanova
paranoja o monoj i razgranatoj organizaciji "Iskrene brae" koja
prijeti dravi, njegov apsurdni napor da joj doskoi i kazni Tawhidija,
zavrava se bezrazlonim ubijanjem Behrama, roba iji je jedini grijeh
brbljivost i pretjerana upotreba ruinog ulja za masau. Na kraju
romana, sa Tawhidijevim rukopisom o Mukaffi i Gazvanu u mkama, Sulejman
konstatira da jadni Behram sa svojom neprirodnom sklonou za ruinim
uljem nije bolje ni zasluio i ... "ta se tu moe?". U toj zavrnoj
reenici snano odjekuje konani ironijski akcent i istovremeno se
klapaju svi Karahasanovi literami trokutovi, omedivi prostore
unutranjih misaonih
16
lavirinata svojih likova. Ironian duh ovdje ukazuje na igru kao privid
smisla, izruguje se nemoi ljudskog duha da odgoneme tajnu postojanja
tako to Sulejman nemono die ruke s konstatacijom da "ivot estitog
ovjeka i prolazi u tome da rijei jedan problem i tako stvori dva
nova."
Karahasanovim knjievnim postupkom vlada strogo potovanje sloenih
konstruktivnih principa ili, bolje rei, dramaturgije. Evo jednog
kratkog citata koji upuuje na takvu konstataciju: "Zato me i sada
itavog potapa ono to sam upoznao u podrumu basranske tvrdave, a to
sam upamtio po lomljenju kostiju ronih i nonih prstiju (iako se tog
lomljenja nisam bojao, bola se ja inae ne bojim). Nije to bilo
lomljenje prstiju; toga se zaista ni na trenutak nisam bojao, a nisam
ni smrfi za koju sam i sada spreman kao za au hladne vode. S
lomljenjem sam ga povezao zato to se jedino po dogadaju moe neto
upamtiti, a meni je to lomljenje prstiju jedini dogadaj u podrumu. Sve
ostalo u podromu bilo je prazno, hladno i ravnoduno, kao i ono to mi
se tamo otkrilo i ega se tako uasno bojim, neto posve drugo, posve
razliito od svega to znam i to je moj svijet. Neto nalik
Halladovim oima i uasnom zakljuku koji su izveli on i ar-Razijev
unuk, a koji ja neu, ne mogu i ne smijem na njega ni pomisliti. Kome
da se obratim za pomo kad zidovi i jastuci oko mene apuu: Bog je u
svakom ovjeku, svaki ovjek je Bog, Ja sam Bog?!"
Ovo je samo taka koju pisac iscrtava brco, jer mu je cilj da to prije
zatvori jedan od svojih trokutova, a ne da uiva u samom povlaenju
-
8
linije. Karahasan dije od onih autora koji putaju da se rijei/stvari
lirski razli; jevaju, i emaniraju znaenje samostalno, proizvoljno i na
sve strane. Uklopljeni u vrstu konceptualnu osnovicu svi elementi su
"u funkciji ejeline". ~itaocu bliem lir
17
skom doivljavanju svijeta ovo se ponekad moe uiniti kao
nedostatak; za svijcst bliu dramskom doivljavanju to je svakako
vrijednost koja omoguava pun estetski doivljaj. U navedenom
primjeru evociranje prolosti je "pam- enje dogadaja", to
potvrduje konstataciju o "dram- skosti" Karahasanove proze. Lik
(pisac) dri se onoga to je vrsto i to je postojano, mada bi mnogi
autori u ovoj situaciji odmah posegnuli za evociranjem bola.
Ima i takvih knjievnika (poput Gombrovia, na primjer) koji
su upravo bol odredivali kao jedini stalan i trajan momenat koji vee
ljudska iskustva razbacana u prostoru I i vremenu. Ali Karahasan vrlo
rijetko posee za osjetom, osjeajem ili osjeanjem (dodue, poetak
treeg dijela romana prepun je mirisa ruinog ulja, ali i tu on ima
vie dramsko-psiholoku, nego prustovsko-vokativnu funkciju);
on direktno raktivira dogadaj da bi se u na- prslinama svijesti
pojavila jeza od metafizikog bezdana koji zjapi. Ali i akcija je
tu samo kvir za govornu si- tuaciju, a vanjski, fizic'ki dogadaj
prerasta u metafiziki dogadaj u jeziku. Gotovo svaki prizor potvrduje
da je akcija tek scenat7o za govor koji joj je prethodio. Glavni
likovi u romanu su oni koji vode rijei i inove. Ono to
je uinjeno bilo je reeno, i ono to je reeno bit e uinjeno.
(Nije sluajno da se u romanu esto spo- minju naredbe ili poruke koje
stiu od vezira ili kakvog drogog glavara. Te naredbe su in onog
asa kad su I napisane ili izgovorene i u sebi nose neporecivost
sud- binskog apsoluta. U takvom, vrtoglavom protoku rijevi i
inova, odigrava se i Gazvanova istraga koja na kraju izobliava
i premauje samu sebe, pretvarajui se u mi- stinu igru. I tako iz
situacije u situaciju, od lika do lika, od govora do govora, dogadaj
postaje sam govor, a metafizikajeza konani oblik straha,
prethodno ostva- ren u bezbrojnim nijansama i intenzitetima.
Strah je za Karahasana ono od ega sve polazi i u emu se zavrava: svc
to njegovi likovi ine dolazi od straha, a na kraju puta ekaju ih
novi strahovi, jo dublji i jo beznadniji. Ono to je kod drugih
pisaca povijest, smrt, apsurd..., toje u "Istonotn diwanu" strah -
temeljna odrednica ljudskosti, postavljena u jeziku situaciju. 'itav
ovaj roman mogao bi se posmatrati i kao govor straha.
U tom govoru straha povremeno se osjea i strah samog pisca da jezik ne
"izda" likove. Da je taj strah opravdan pokazuje i lik Begzade iz prvog
dijela romana. Dramaturki sjajno postavljen, taj lik baca svjetlo na
Mukaffu isto onoliko koliko govori i o samom sebi. Ali u jednom dijclu
prijepiske s Mukaffom ona poinje govoriti na nain koji nije njen,
koji joj kao liku ne pripada i blii je diskursu mudraca kakav je
Mukaffa. A s obzirom da epistolarna fonna ne dozvoljava nikakvu
intervenciju nekim dnxgim postupkom (opisom spoljanje reakcije,
akcijom lika i sl.), ovaj lik u totn trenutku postaje "literamo laan".
Ve je spomenuto kako Karahasan pripada autorima ija je svijest
primarno dramski strukturirana. Otuda ne udi dajejedna od najveih
vrijednosti njegovog romana besprijekorna psiholoka motivacija likova
koja situaciju odreduje i odredena je njom istovremeno. A unutar
situacija likovi su potpuno ostvareni u jeziku, u vlasitom
prepoznatljivom govoro. Bez obzira da li je rije o Mukaffinoj
prijepisci, Gazvanovom dnevniku ili Sulejmanovim dugim i paranoidnim
monolozima, jezikje uvijek potpuno pripadajui liku, on ga apsolutno
-
9
odreduje. Svaki dalji opis postupaka likova, njihovih medusobnih odnosa
i vanjskih oblika, potpuno logino proistie iz njihovog govora. Ovako
ostvaren unutranji psiholoki prostor Karahasan popunjava, za nau
knjievnost zaista izuzetnom "proznom mudrou", koja je ponekad bliska
18 19
esejistikom diskursu, ponekad dramski agonalno vehementna, najee
mistiki uvrnuta u samu sebe na udesnom portretu djevojice iz prvog
dijela romana. Svaka stvar se sagledava sa vie strana i neprestano
obre, ali ne u smislu lirskih jezikih obrata, nego unutar svojevrsnog
umovanja. Ta umovanja nemaju nikakav "pedagoki" karakter, jer su u
isti mah upuena drugome i nikome. Kao da logiko demonstriranje u
dugim monolozima ima primarnu svrhu da sutinski saopi usamIjeniku
praksu. Umovanje kojem nije cilj da uvjeri, smjera samom sebi. Njegov
cilj je unutar njega. A upravo nam to govori da su svi Karahasanovi
glavni likovi u stvari veliki usamljenici s oima koje gledaju unutra:
izopenici iz svijeta koji su zatvoreni u polje svog govora.
Ambijentiranje je ovdje potpuno reducirano, ili, tanije, povueno je
potpuno "unutra", u intimnu dramu likova. Za itaoca sklonog da od
romana trai potpunu sliku ambijenta u koji se smjeta odredena
situacija moda je premalo "praznog tkiva". Ali Karahasan toliko
precizno bira detalje i brino ih akcentira da ta funkcionalna
redukovanost detalja gradi preciznu ambijentalnu mreu, sasvim dostatnu
da u recepcionom (stvaralakom) inu pred itaocem izrastu slike
Bagdada, sjaja orijentalnih dvorova i izbrazdanih, speenih lica
sirotinje, zvukovi pustinje i buka pazarnog dana na pranjavim
trgovima. Oslonjen na matu itaoca, okrenut situaciji i
egzistencijalnoj drami u njoj, Karahasan pokazuje da je jedna muha na
nosu, hurma ili miris ruinog ulja za krupni plan ono to je bezbroj
detalja za total u klasinom romanu. Opskurnost vanjskog ambijenta
komplementarna je bogatstvu unutranjih svjetova likova. Duhovni
pejzai koji izrastaju iz monologa i dijaloga likova precizno i
prefinjeno su iscrtani do posljednje linije i u njima sejasno razaznaju
obrisi vanjskog svijeta.
S dmge strane Karahasanovo reducirano ambijentiranje ici da dosezanjem
jedne mnogo dublje duhovnc osnovice svijeta u kojem se pri~e romana
zbivaju. Evo ve spomenutog mjesta iz prie o Gazvanu koji rjeava
mistini nestanak djevojvice u svoj vlastiti portret: "Nisam odgovorio
jer sam primijetio da oi na slici nisu prazne nego ispunjene neim to
ne pripada 1_judskotn oku. Priao sam i sledio sc - umjesto duice i
zjenice u oku su bili oni njegovi kvadrati, u bijeloj boji, koji su
upisuju jedan u drogi i tako prave vrtlog. Nije to slijepo oko, to je
oko koje se do u beskonanosti uvre u sebe kao da eli zakrenuri svoj
pogled unutra i sagledati vlastitu unutranjost i mo da gleda. Kunem
se, Boe moj, da je ovo bezumlje, da se ni jedno oko ne moe ovako
ponaati niti .ovako izgledati, i hvala Ti to je tako. Oko koje sebe
vidi iznutra protivi se Tvojoj volji i u Tvojim svjetovima nije
mogue."
Slikareva kua, u kojoj Gazvan vri istragu, puna je djela u kojima se
do u beskonanost upisuju kvadrati jedan u drugi. Te slike
predstavljaju majstorovu pripremu za estetskihnistini in u kojem e
portret progutati svoj vlastiti model, ali u toj igri trokuta i
kvadrata otkriva se i Karahasanovao traganje za onim temeljnim duhovnim
ambijentom-geometrijskom osnovom svijeta. Kvadrat je geometrijski
simbol arapskog duha, kao to je trokut ewopskog. I utoliko je na planu
ovog, duhovnog ambijenta Karahasanov roman istono - zapadni diwan, ali
nesvodiv na bilo koju dalju vezu sa poznatim istoimenim Geteovim
djelom. Daleko je od njegajer nee i ne moe da realni svijet ili
-
10
svijet fanatizuje izvede iz igre, jer ga ispisuje svijest koja odreduje
ironian duh kao smisao pada onoga koji je stalno u trenutku
iskupljenja, jer mu, na kraju, za osnovicu slui drugi literami svijet
kao put u ironian smisao neosmiljenog svijeta.
20 ZI
III Llspjeno transponujui borhesovske lavirinte i ogledala u duhovni
ambijent Orijetna, Devad Karahasan je uspio ostvariti "Istoni diwan"
kao roman koji se "ita u dahu", ko_ji "uvlai" u itanje sv-ojom
uzbudljivou, napetou i mudrou. 1 utoliko ovo djelo prcdstavlja
jednu novu. svjeu i vrijednu liniju savremenom jugoI slovenskom
romanu.
I
Muhamed Delilovi
22
AL-MUKAFFA
I DIO: PISMA
1.
"Mili moj dalcki,
javi se i ukloni strah ili ga bar potvrdi. ta se to dogada? ta nije u
redu s tobom ili sa mnom`? Ve desetak dana ponavljaju se iste
zloslutne sriari: uredim se za tebe kao prije, dok si bio kod kue, a
onda mi se surma razlije po kapcima i obrazima, mmenilo mi se s usana
slije niz bradu u tankim curcima, a kosa mi ugasne kao da nikad ulja
nije vidjcla. Ne znam kako se ni zato se to dogada, Uljepam se i
sjednem da s tobom razgovaram; u mislima ti pjevam i pokazujcm igro s
lutkama koju sam smislila za tebe; dozivam te, volim te i lijepo mi je;
a onda se opet pogledam i vidim obraze srebrene od surme, kao na
mrtvacu, crvenu bradu i ugaslu kosu kao da me ve dugo nema. ta je to?
Javi se, jesen je i ljudi dosta putuju. Strano je to mi ne dolazi ni
na san ni u razgovor. Begzada."
Ni jedne greke. Radi njega je nauila savreno pisati, ak je arapski
nauila da ne bi nekome zasmetalo to dobija pisma koja drugi ne bi
mogli itati. Ali nije nauila tedjeli. Na itavom je smotku napisala
onib nekoliko redova pa njega sada praznina ispod pisma obavija i ulai
u sebe kao neka hladna utroba. Kako je mogue da ona, koja sve razumije
i sve moe, tako uporno ne razumije njegov strah od prazne kozije koe?
Nije to krtost i nije prenemaganje, to je strah od prazne povrine za
pisanje koja se svojom prazninom nudi sva
27
kakvim glupostima, svim uasitna i. lojc najgore, Prolzvoljnostima.
Sada se, bez obrira na njega, na nju i na sve ljude, ive i mrlve.
svitak popuyjava oko njezinog pisma a na to ime e se popuniti ne mogu
uticati ni ona ni on. Samo zato to ispod svog imena nije presjekla
svitak, oko njezinoe se pisma sabim skaredni ili stnijeni crtei, opis
njezine~ili nje~ove bolesti, popis stvari koje nosi neka karavana ili
ntna bcsposlena igra u kqjoj neko nasloji izraunati koliko koraka
napravi hadija iz Farsa ako ide najkraim putem i ako nigdje ne skrene
zbog opasnosti.
"Ne moe popunili sve praznine i ne moe svugdje sprijeiti
proizvoljnost", govorila mu je kad joj je prvi put, davno, jo dok je
mislio da ne mora micati od kue da bi uio, objanjavao zato treba
pisati sitno i slovima ispunjavati svaki dio ukaste povrine za
pisanje.
-
11
"Ne mogu i ne elim", ubjedivao ju je al-Mukaffa zaljubljeno, "to moda
ne bi bilo ni dobro jer prazno i proizvoljno irebaju ako postoje. Ali
ih se ja bojim i svoj ivot naslojim ograditi od njih. Razumije li me?
Ne mogu ja za'cepiti mijeh vjetrova i nbijediti kiu da pada onda kad
treba, ali mogu svojo kuu popuniti onim to treba i onako kako treba.
To me oslobada straha pred svijetom i njegovim neredom. Ili redom koji
ja ne razumijem pa ga doivljavam kao nered."
"Kakav si to ti mu koji se boji i to priznaje svojoj eni'?", smijala
s~ Begzada i pozivala ga. Nikad nije zavrila razgovor kojim joj se
neto prigovaralo ili nije htjela vidjeti da joj on ne prigovara nego
se ispovijeda.
- Mora da su loe vijesti, gospodan~? Ba mi je ao to ti ih ja
donesoh. oprosti mi. Kakav vjesnik takve vijesti, kau, ali ja svejedno
mislim da bi one dole i bez mene. Ali mi ti ipak oprosti i poeli za
idui put boljeg glasnika.
- Zato misli da su loc'? - podie al-Mukaffa glavu i zagleda se u
gonia koji mu je donio Begzadino pismo.
- Potonuo si u to pisamee kao u neku veliku knjigu pa raunam daje
neto loe. Daje ta dobro ti bi skoio, nagradio bi siromaha i pustio
ga da ide, a ne bi mc ostavio da sjedim ovdje bez kapi vode i bez jedne
rijei, kao da sam te doao robiti.
- Jesi li proitao ovo pismo?
- Ja sam, ako je tvojoj milosti po volji, goni deva, mazgi i ostaloga
domaeg blaga kojim nas je Milostivi obradovao i blagoslovio.
- Pa ta? -zaudi se al-Mukaffa koji nije uspijevao dokuiti raduje li
se goniu ili mu on smeta.
- Nita, samo raunam da se ne bih ovako izlagao kad bih znao itati.
Straan je moj ivot, a u njemu je najgore to to ne zna ta je
najgore - praina i vjetar kod nas ili pijesak i sunce ovdje, vmina
danju ili hladnoa nou. Ali ta u, ne alim se, svakom je, raunam,
dato ono to je za njega najmanje loe, pa stalno govorim "Ne daj,
Boe, gore". Ja mislim da je bolje i ovako nego da je obmuto, da si,
recimo, ti na mome mjestu a ja na tvom. Meni bi ovdje bilo manje lijepo
nego tebi, a tebi bi na mom mjestu bilo mnogo gore nego meni.
- Kako se zove ti? - upita al-Mukaffa iznenada, kao da nije uo ni
jednu od gonievih rijei.
- Rustem se zovem ja, a to sam ti ve i rekao ako je tvojoj milosti po
volji. Rustem se ja zovem i to mi nije mrsko, makar mi se ponekad ini
da se sa mnom ruga ili to ime ili onaj ko mi ga je dao. A dao mi ga je
moj roditelj, nije mi ga ko drugi imao dati.
Al-Mukaffa je svoga gosta mnogo vie gledao nego to ga je sluao. Bilo
mu je jasno koliko se Rustem trudi da se dopadne, bilo mu je jasno da
pomalo lakr
28 29
dijai nc bi li dobio smijeak i traak simpatije. Sve je to Mukaffa
vidio i bilo mu je krivo to prema njemu osjea samo blagu odvratnost.
Siroti gost je krivio svoje iroko lice, tresao glavom od ega su mu
tnesnati obrazi podrhtavali, upirao desnim kaiprstom u svoj nos kao da
zbog nosa on nc moe biti pravi Rustem, uvijao se i svako malo se
pridizao kao da time eli podwi reenicu. A Mukaffi je smetalo sve to
radi, i to sve vie. Naas mu se uinilo da gost sasvim dobro zna ta
bi mu moglo u ov-om trenutku smetati, pa to ini pravei se da se
nastoji dopasti. ak je i ono to je normalno kod svih Ijudi na svijetu
- to to je tjeme namazano uljem, Mukaffi sada neizrecivo smetalo na
sirotome Rustemu. Valjda zato to je svoje kvrgavo tjeme namazao
mousovim uljem ijije miris zauvijek ispunjen enjom i Begzadom.
-
12
- Kako bihja mogao biti Rustem? Ja sam nespretan i, grijeh je lagati,
uglavnom plaljiv ovjek. A probatn li potrati, sigurno u sam sebe
saplesti, toliko sam mrke sree. Valjda zato to sam ja ovjek sirot,
brbljao je Rustem i rairio mke mislei valjda da se po tome najbolje
vidi koliko je on ovjek sirot jerjedino takav moe toliko rairiti
mke.
- Moda bih te ja mogao uzeti u slubu - ree al-Mukaffa a onda se
silno zaudi kad mu dode u glaw ta je rekao.
- Mogao bi, mogao, kako ne bi mogao, samo kad bi htio - razdragano
zabrza Rustem irei mke najvic to je mogao. - I ne bi se pokajao,
vjeruj mi da se ne bi pokajao, a ni ja se ne bih pokajao. Jesam ja sada
slobodan, a kod tebe bih bio rob ili to i rob, ali ja raunam da je
vano dobro ivjeti a svi smo mi robovi i ovako i onako. 1 ti si rob
kod namjesnika ili njegovog brata, namjesnik je rob kod velikog vezira,
veliki vezir kod kalifa, a kalif makar kod drgaog Allaha. Rob do
roba i rob iznad roba - eto to smo ti mi, ali je jednome dobro ivjeti,
a dmgom -je malo mapje dobro, i to ti je ona vana razlika koju pamcmi
ljudi gledaju. I'ako ja raunam i zato mislim da bi me svakako trebao
uzeti u slubu i da bih ja pristao.
- Ne mogu te uzeti dok ne pitam, a i da te uzmem, ne znam ta bi radio
- izvlac`io se al-Mukaffa kajui se zbog olahko baene tijei. Zaista
nije znao ta bi s ovim lakrdijaem kod kojega mu je ama ba sve
smetalo. ta mu bi da ono kae i ta bi Begzadi da mu poalje ovu
budalu?
- Radio bih, radio, kako ne bih radio, svata bih ti radio - uurbano
je podvikivao Rustem povjerljivo se naginjui prema domainu. - Pa neka
nosim pisma tamo i ovamo, eto mi posla preko glave, a pisama e biti,
samo mi nemoj rei da ih vie nee biti.
- Jesi li mao? - upita Mukaffa umomo, kao da eli bar malo predahnuti
od ovog razgovora.
- Nisam, kako u mati ovako rano? A i kad bih: dok sam otiao u
kupatilo, dok sam se namirisao i priredio za dolazak kod tebe, dok sam
smislio ta u ti rei i kako u se ponaati... Misli ti da je meni
bilo lahko da dodem kod tebe? Ti si tamo kod nas veliki ovjek, ako
tvoja milost doputa da tako kaem, a doputa, to ne bi dopustila kad
jesi veliki ovjek.
- Hajde nek ti daju da ma i da se malo odmori, pa emo se vidjeti
kad malo zahladi, ne moe ovjek biti pametan u ovo doba dana.
Nije njemu ustvari bilo ni do Rustemovog ruka i odmora, ni do svoje
pameti kojoj vruina nema ta smetati. Bilo mu je do toga da ostane sam
i pokua se sabrati. Begzadino pismo razbudilo je i na povrinu powklo
zbrku koja u njemu vlada ve dugo, nepodnoljivo dugo, jo otkakojuje
ostavio kod kue i doao ovamo vjemjui da svijet moe shvatiti jedino
ako je u njegvom sreditu
30 31
i da moe dovoljno nauiti jedino ako ita na najveem svjetskom jeziku
na kojem se moe nai sve to treba znati. Od tada se osjea krivim
pred Begzadom i od tada je, moda ba zato, voli potpunije, mirnije i
ljepe nego ikad. Od tada se povremeno pravda i stidi pred njom, iako
je od tada njezin vie nego prije, dok je bio uz nju. Ve od tada
tra_je u njemu ta zbrka, i ve od tada on nastoji razumjeti kakoje
Begzada doivjela njegov odlazak.
"Pouri, dragi moj", rekla mu je Begzada kad je trei ili etvrti put
pred njom glasno razmiljao o tome kako bi dobro bilo primiti novu
vjeru i otii medu Arape jer se sredite svijeta tamo preselilo.
"Sigurno si u pravu kad misli da se svijet tamo nudi saznanju malo
vie nego ovdje, ali bi morao pouriti da mu ne dosadi ekati na tebe."
-
13
Traio je da mu se ne rnga (ni sada ne zna je li u tome traenju bilo
vie prijetnje ili molbe), a ona se pravila da se udi i uurbano
brbljala: "Ne moe to tako, dragi moj Rusbeh. Ti se vue po ovoj
perzijskoj zabiti, uiva u svojoj eni i ljenari na njoj, a tamo te
svijet eka i eka. E pa dokle misli da e te on ekati i da e
njegovo sredite mirovati ne bi li se ti smilovao i doao u njega?!
ui ovdje kao pospana koko i eka da se nasiti mene. Onda se
nasiti, ode tamo da sve naui i sazna svijet - a on se zaklonio od
tebe jer mu je dojadilo ekanje, kao zaljubljenoj eni. I onda ja jadna
ktiva. Nemoj da tako bude, molim te, idi i pouri".
Mnogo su puta nakon te noi razgovarali. Ustvari - svake noi do
njegovog odlaska. Najprije bi se voljeli mijeajui u dodirima strast i
njenost kao nikad prije, a onda bi joj on govorio, objanjavao,
pravdao se. Govorio joj da je vrijedan i blagoslovljen jedino ivot
posveen neemu veem i vaijem od nas.
32
"Ja moram uiti i pisati, Begzada", govorio je tiho, privijajui je uza
se kao da e snaan tjelesni dodir pojaati znaenjc njegovih rijei.
'"I oliko toga to se moc znati ja ne znam i nikad neu saznati ako
ostanem ovdje. A meni treba da znam, ja zapravo moram znati. I'a je li
mogue da ne osjea koliko je Lijepo, koliko je sveto darovati svoj
ivot znanju i pisanju kojim e moda rairiti i uveati -tnanje?
Odrei se sebe radi znanja, rtvovati sebe i sve svoje znanju i
njegovom irenlu medu ljudima".
Drugi put je zaobilazio znanje i govorio o Perziji i o tome kako njezin
duh valja sauvati pred najezdom divljaka iz pustinje. "Ja to moram,
Begzada, ja sam duan uiniti to mogu da sauvam znanje i pamenje
svog naroda. Na naem jeziku se pisalo i Bogu molilo kad oni divljaci
nisu bili ni nomadi jer nisu imali pitomih ivotinja. Ali su sada jai,
sada je njihova vjera jaa i njihov jezik je svjetski jezik. Drvo
svijeta sada raste u pustinji i ja zbog toga nisam kriv. Jedino to
mogu je to da se penjern uz to drvo i tako pokuam spasiti ono to su
mi stari ostavili".
A nekad je opet govorio o ljubavi i objanjavao da on nju voli konano
i potpuno, pa zato ne bi mogao podnijeti nikakvu zamjerku njihovoj
ljubavi. "Ako u ljudskom ivotu moe biti neega savrenog, to jc naa
ljubav. Ja neu, ja ne bih mogao podnijeti da nekad u ivotu jedno od
nas uzdahne na tu Ijubav. Ona je savrena i mora ostati bez sjene, bez
ptigovora, bez uzdaha. A ja bih, kad ostarim, moda uzdahnuo na nju
mislci da sam zbog nje ostao bez dovoljno znanja. Molim te da me
razumije, Begzada, molim te, radi nas."
Tada, kad je govorio o ljubavi, Begzada se nije podrugivala nego je
malo plakala i privijala se uz njega jae nego ikada. Ostalim razlozima
koja je navodio podrugivala se ili se smijela bez ruganja, a najrunije
je
33
ismijala njegow ljubav prema Perziji, ubjedujui ga da
e Perziju najbolje uvati kad vie ne bude Rusbeh iz
Dura nego Ismail ili neto slic`no iz neke zahirene oaze
ili iz kakve rupe u pustinjskoj stijeni. "Moe li
boljc sauvati pamenje svoga naroda nego u pustinjskoj
samoi, gledajui devi pod rep", va- i I I treno jc govorila
Begzada i nudila mu da od njezinog II miraza kupi stado deva. Znao
je da mu se roga i to ga je jako boljelo, sigurno zato to
je znao da ima pravo. A sve to vrijeme bila je Ijepa, toplija
i draa nego ikad. Kao da je svojim tijelom nastojala da iz
njega istisne znanJe ~ Pernlu ceznlu za dalekun svJetovtma
-
14
i sjecan~e na nepravc,dno obogal~enog oca kop stgumo nije
bto knv za utalu poreza za ko~u mu se sudtlo Tada se
zacelo nlegovo osJecanle knvnle pred Beg- zadom. Doao je u
sredite svijeta, postao Abdullah ibn al Mukaffa mnogo naucto
t mnogo toga naptsao ne bi lt t druge poducto th tm bar uka7ao
na neke uzhke ali i 3e ~ dahe kad god 3e zeho razgovtrat~ s
Begzadom, os~ecao knvnJu t blagt shd. Je l~ mu se u ono vnJeme
samo rugala i optuivala ga ili ga je i razumjela? Je li
joj onda bio smijean sa svojim objanjenjima i izgo- I
vorima? (Runo je priznati, ali to ~bi najtee podnio.
Volio bi da joj je kriv i onda i sada, nego da joj je
samo onda, samo jednom, bio smijean.) Je li do sada
razumjela njegov odlazak i u sebi pristala na njega? Ili
mu se jo uvijek smije ako joj je onda bio smijean?
Zna ona sigumo da joj nita od onoga nije slagao, znala
je i onda da mu je zaista stalo i do znanja, i do Perzije, i
do svijeta, i do uenja. Ali je sigurno znala .
da nita od toga nije ono konano, kao to je sve to
vrijeme znao i on ne usudujui se da to prizna. Znala
je kao i on, da to konano nije ni njegov unutranji
obraun sa Perzijom i onima koji su lomili roke nje- govom
ocu jer su oboje znali da je dobro i lijepo da
vlast svojim ljudima lome mke. Sve vrijeme su oboje znali da ono
konano, da ono zbog ega zaista mora otii, on ne izgovara jer to ne
moe rei ni sebi. A sada, kad je valjda dobio ono zbog vega jc otiao,
ne zna ni ta _je to, pa je u njemu osjeanje krivnje pred Begzadom
dublje nego ikada. A glupo je, koliko i nemogue, sada se vratiti i
priznati da je sve jedan glupi promaaj.
Sklopi oi i pokua u koi dozvati sjeanje na Begzadino tijelo.
Lagahno je skupljao i irio prste na lijevoj ruci, sav se sabirao u
jagodice i molio sjeanje da se obnovi, preklinjao kou da se vrati
nekoliko godina unazad i da osjeti - posve uzalud. Zatvorenih oiju,
nastojao je u pamenju obnoviti njezino lice. Izvlaio je iz sjcanja
dio po dio i slagao ih jednog do drugog ne uspijevajui da sklopi
cjelinu. Zna kakve su joj oi i zna kakve su joj usne, pamti kosu i
pamti nos, sve bi mogao opisati bez najmanje greke, kao da sad gleda.
Ali ne gleda. Ma koliko mu to u ovom trenutku trebalo, ne uspijeva
vidjeti lice svoje ene. "Boe moj, kako je to mogue? Pajaje volim,
modaje volim vie nego onda kada sam bio s njom, a nita je moje osim
razuma ne pamti", govorio je u Mukaffi nekakav unutranji glas kao da
se podroguje nekadanjoj njegovoj slijepoj vjeri u razum i znanje. Nije
li Begzada govorila neto slino? Nije li ga uvjeravala da nije sve
znanje u razumu i da se tijelom i ljubavlju moe znati i pamtiti vie i
bolje nego razumom? Nije govorila, a tako lii na nju i .sada mu se to
govori njezinim glasom. Moda i jeste, ali se on ne sjea kada.
Ustade i krenu po Rustema. Neka mu on pria o Begzadi, moda ju je
vidio kad mu je davala pismo, moda e mu Rustemova pria vratiti u oi
enino lice. A onda se brzo spusti nazad najastuk. Gluposti. Glupost
ili bunilo. Rustem je nije mogao vidjeti, ubio bi i nju
34 35
I i njega da ju je vidio. A i da je lakvo neto mogue, on ne
bi mogao podnijeti Rustemovo pripovijedanje o njoj. Kako o Begzadi
govoriti s njegovim kreveljenjem i njegovim lakrdijakim
mudrovanjem'? Bolje da ita njezina pisma. Moda to i pomogne`? I I'
I I I 2.
"Lijepi moj, dragi, mravak-nezaboravak, Ovo
nekoliko roiastih stvarica zalijepljenih iz- nad pisma
-
15
su laticejabukovog cvijeta, ajabukaje biljka koja raste kod
nas u Perziji. aljem ti ih i pozivam le : da iz njih pogodi kako
ta biljka izgleda. Ti to moe, ti tvrdi da se u dijelu
ogleda cjelina i tome poduava Illljllj upravitelje, kako vidim
iz Traktata koji si mi poslao (i I zbog kojega si mravak sam
pogodi zato si nezabo- ravak). Gledaj dijelove koje ti
aljem, mirii ih, odlijepi I ih i pojedi ako hoe (i gore
stvari vi beduini, pojedete, ! I,I, a moje su latice zalijepljene
medom) - sve ti je dopu- teno, samo pokuaj iz ovog dijela
zamisliti cjelinu biljke na kojoj se ovo javlja. Napii mi
kako si je zamislio, a ja u ti iskreno, sasvim iskreno,
odgovoriti koliko si blizu. Da ti olakam,jo u ti napomenuti
daje to velika biljak koja cvjeta ba u ovo vrijeme.
A ovo je vrijeme u kojem ovdje esto padaju kie, II i svuda
se zeleni mlada trava i sve je svjee. Dogodi se ak i
prohladan dan, kad ne smije zagaziti ni u jedan od potoka
okolo. U mome kraju, kao to vidi, rastu jabuke, trave i
potoci, ali rastu i Ijudi od kojih neki postanu ugledni
a neki narastu ak do emirske asti i ugleda. 'ro ne bi ^
bilo tako loe kad ti emiri ne bi imali loih osobina,
na primjer elju da se orode s mojim ocem i jo runiju
elju da se oene sa mnom. I I 36
Ozbiljno, bilo je odvratno. Otac bi me protiv moje volje dao naem
emiro da nisam jo uvijck tvoja ena. Ovako nije mogao, jer ncma
otpusnog lista, ali mi jc zato duu izmuio priom. Ja sam mu, kae,
ivot otrovala jer samo on ima ker udatu za pisma. Svaki dan mi govori
da se neto sa mnom mora rijeiti, a moc se rijeiti tako da me
konano otpusti ili me pozove dolje, ili tako da ja skoim sa stijene
jer on ovo vie ne moe trpjeti. Nlene to ne pogada mnogo - otac pria
jer je otac i jer je njegovo da pric`a. Kad ne bi bilo ovoga, prii;ao
bi o neem drugom, a kad ne bi bilo toga drugog - o neemu treem. Ali
je dosadno, i muno, i teko za podnijeti, pogotovo to najvie napada
tebe jer se zbog tebe nije orodio se emirom. Zato sam na poetku bila
zla i pisala ti o jabukama, kiama i travama. Sjeti se svih ljepota
koje si ovdje ostavio i uzdahni malo za njima. Vjeruje li da te sve
ovdje jo uvijek voli? 1 kie i trave, i jabuke i stijene, a najvie ja
koja te se ponajbolje sjeam.
~'ini mi se da te sada volim onako kako tebe treba voljeti, onako kako
si moda uvijek elio da te volim. Suho i isto, u srcu i u glavi. Ono
nie - kao da te nikad nije ni upoznalo. Moje sjeanje na tebe danas je
mnogo vie misao nego uareno treperenje koe. To je ono to si uvijek
elio, zar ne? Dopada ti se? Sigurna sam da ti se dopada i da sada ve
i ti mene tako doivljava. Nije li tijasno da emo uivati kao ludi
uspije li malo doi, sada kad se volimo ovako isto i suho? Sjedimo
jedno do drugoga i mislimo se, mislimo, mislimo. Ne treba nam ni da se
vidimo, ni da se dodimemo, ni da se udahnemo, pa se zato i ne gledamo,
i ne diramo, samo se mislimo, nemilice se mislimo i raspadamo se od
uitka.
Stvarno se s mojom ljubavlju neto dogodilo. im si otiao, bilo mi je
strano, toliko da sam svaki dan
i7
Zekala smrt ili bar ludilo. Noima nisam mogla oka sklopiti, samo sam
zurila u tamu i osjeala kako mi koa puca oci .~njc za tvojim
dodirom. Danima mi je sve ispadalo iz ruku jer su mi dlanovi tmuli od
udnje za tvojom koom. VIjesecima sam plakala gledajui kako mi se
kosa osipa jer te nema blizu, a sve to vrijeme dah mi se presijecao kad
le trebalo izgovoriti tvoje imc.
-
16
Sada vie zaista nije tako. Kao da mi se prosuilo tijelo a s njim i
ono to osjeam prema tebi. Volim te lijepo, suho i spokojno, vie kao
sliku nego kao ivo tijelo, vic kao sjeanje nego kao neto to se
udi. I sve ee mislim da si ti ovjek kojega treba tako voljeti,
kojega se jedino tako voli na pravi nain, onako kako on moe
podnijeti. Kao da si sasvim malo iv ovjek, kao da si vie neija
zamisao nego iv pravi ovjek.
Znam da ovo zvui glupo i da ti nee biti pravo to ti to kaem, ali
tako osjeam. Tebi ne elim lagati. I osjeam da i ti mene sada voli
upravo onako kako si avijek clio, ba zato to sam odusutna. Je li to
dobro? Ne znam, ak ne slutim, samo znam da mi je lijepo to te volim
daleko i suhog, onako kako ti treba i kako je meni podnoljivo. Znam da
mogu do smrti ovako, nita ne mijenjajui, a to znai da je ovako
dobro.
Pa ipak je divno pripiti se uza te i svojom koom udisati mirise tvoje.
Tvoja koa mirie suho, suho, kao kamenje u kasno Ijeto. Mili moj? I ja
sam sada suha, ne bi se morao stalno kupati. Privlai li te to? Hoe
li pojuriti ovamo'?
S tobom se ni izdaleka ne slaem oko spisa koje si mi poslao. S
ogorcenjem govori o "besmislenom sluaju kvji ti je oduzeo mjesece
ivota" i sa mnogo ljubavi o Traktatu koji sc "dopao mnogim velikim
Ijudima". Jesi li siguran da se ti veliki nisu alili kad su hvalili
tvoj "Traktat o suborcima":' Ja bih se alila govorei dobro o njetnu.
:R
Oprosti, mili, to ovako govorim, znam da se oni nisu alili i znam da
to moe obradovati mnoge umne ljude, ali je mene zaista naljutilo i
morala sam nekako istresti svoj bijes. A i sada, manje ljuta, moram te
scadalaki pitati ko si ti i s kojim pravom ureduje ljudski svijet,
odnose u njemu i oblike vladavine medu ljudima. Preteko ti bilo da
uredi svoju porodicu pa se sada, pobjegavi od ene koja te voli,
poduhvatio malo lakeg posla - da uredi svijet. Ma idi, molim te!
Nastavljam nakon due stanke. Ovako bijesno govorim zato to se bojim i
brinem. Kalifje ovaj put pustio da radi njegov posao i ureduje ono
to je njegova briga, ali se ne usudujem ni misliti ta moe uiniti
kad ga idui put uzme savjetovati i uredivati ono to je njemu
povjereno barem rodenjem. Zato niko od ljudi kojima se toliko dopao
tvoj spis ne napie slian? Samo zato to nisu sposobni? Zar nisi
jednom, sjeajui se svog oca, rekao da zaista nije utajio novac, ali
je sigurno krivjer se vrzmao oko vlasti, a svi Ijudi koji se vrzmaju
oko vlasti moraju izgubiti ili obraz ili glavu ili oboje. Sam si
govorio da su oni koji su samo osakaeni, kao tvoj otac, proli mnogo
bolje nego to zasluuju. Zato sada ti, kao muha, zuji oko vlasti i
jo bi da je poduava? Nije li blizina jake vlasti ono to te je
odvuklo od mene u tvoju pustinju? Siguran si?
Da si samo meni pokazao ovaj spis, ne bih ti rekla sve ovo jer se ne
bih ovoliko bojala, ali se ni tada ne bih sloila s tobom da on neto
osobito vrijedi. Ne bih se zapravo sloila ni u cmu.
Prvo se ne bih sloila s tim da odnose medu Ijudima treba urediti prema
razumu. Bilo bi to tuno, pusto i dosadno da smo samo razumni. ta bi
ti meni bio da sam razumna? A kakav bi mi bio ivot bez tebe? Na Ijude
utiu trave i drvee, kia i mjeseina, i to esto mnogo jae nego
drogi ljudi, a tih se pojava tvoj razum
sv
malo tie. Moda e jednom mudraci popul tebe postii da me se rnnogo
vie tiu Ijudi koje ne poznajem nego ,tijena iznad moje kuev i grtnljc
iz mog vrta, ali molim Boga da nc doekarn to sretno vrijeme. Moda c
se _jednom Iludski svijet i uredivali prema nalozima razuma, ali e to
-
17
biti dosadan i suh svijet, bez iega od onog zhog ega vrijedi ivjeti
i na ta se ivot i ljudi sa radou troe. Ne dao mi Bog da doekam
tvoj razumni svijet, voljeni moj, daleki nmu. Bio bi gori od onoga
koji mi moj dragi otac nudi uz naeg debclog emira.
Nakon toga se ne slaem s tobom da Ijudi trebaju uredivati odnose u
eitavom svijetu. Mi, ovjee, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta
biljaka u Boijoj bai i nc moe na dobro izii ako se upustimo u to
da uredujemo itavu bau. 7amisli da nre iz mog vrta odlue urediti,
ne samo itav vrt nego i raspored i ponaanje svih rua u itavoj
Perziji ili na cijelom svijetu od mora do mora! Koji bi to uas bio!?
One bi u tome moda i uspjele na neko vrijeme, ali bi na kmju sve to
ipak na zlo izilo. Priznaj. A u tvom spisu se rauna samo s Ijudima i
s njihovim uredenjem itavog svijeta.
Ja hih jo i razumjela da ti ureduje porodicu, selo, pa ak i c`itavu
jednu oblast. Ljudi se u tim velic inama jo uvijek mogu poznavati i
dogovarati, objasniti jedan drugome zato neto ine ili ne ine, mogu
jedan drugomc dugovati i pamtiti dugove, initi dobro i pamtiti to
dobro. Zato jedan drugome mogu biti vaniji od stijenc ili potoka, pa
se mogu i dogovarati da potuju razum i da neto izmedu sebe urede. Ali
ta mogu Ijudi cijelog kalifata? ta njih povezuje i o emu se oni mogu
dogovoriti'' Ja u svome susjedu initi dobro i ako mi nije do toga,
zhog drugih susjeda koji me znaju i koji e mi to pamtiti. A u kalifatu
sam ja potpuno sama, u tim vcliinama ja nemam drugih, poto ih ne
poznajem. Teko meni ako mi neto zavisi od tvojih susjeda i teko
ao
njima ako im neto zavisi od tnene. 'ovjckov razum vrijedi doneklc,
vrijedi onoliko koliko ovjek zna i samo do te granice on moe neto
uredivati i neto se dogovarati. Sve to je izvan te granice neka
ostane onako kako je, jer je sigumo uredeno mnogo bolje nego to bi
ov_jek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.
Sigurna sarn da je ovo to ti piem mnogo manjc mudro od onoga. to su
ti rekli ivoji ueni prijatelji, ali bihja, na Ivome mjestu, i ovo
uzela u obzir. Oni sigurno znaju mnogo vie od mene, ali zato ja volim
vie nego to oni ikad mogu voljeti.
Moda se zato ne slaemo ni kod prosjakovog sluaja. Poslao si mi tri
velika svitka bljeaka o tom sluaju i bijesno mi pie kako ti je ta
besmislica oduzcla mjesece ivota. Ne moe se, kae, otresti, a ne
vidi ta bi se od te besmislice moglo napraviti, jer se iz itavog
sluaja ne moe izvesti nikakva pouka. A meni su tvoje nepovezane
biljeke mudrije, drae i razumljivije od itavog tvog uenog Traktata.
Sjeti se samo koliko si lijepih misli iksitio oko onoga "Ne znam" s
kojim su zavrili i prosjak i pjesnik! Sjeti se kako lijepo kae da je
vovjeku strano na ovom svijelu ba zato to mu je dragi Bog naloio da
zna, a ograniio mu znanje da se ne bi uznio preko svojih granica. Onda
ukratko ponavlja sluaj: pjesnik nije nita udijelio, pa je prosjak na
njega potegao sabljom i odsjekao mu mku; prosjaku odsijeku i noge i
roke, a pjesnik opsjednuto navali na njega da sazna zato gaje napao;
nakon bezbroj lanih objanjcnja, prosjak priznaje da ne zna, a pjesnik
na svojim biljekama napie "Ne znam" i nestane. Sluti se, kae,
nekakva figura iza svega ovoga. Svaki ovjek koji ovako poslae
dogadaje moe nazrijeti neku pravilnost i neke zakone u njihovoj
pozadini, ali ovjeku nije dato da tu pravilnost jasno sagleda i
razumije. Ili mu
41
ipak jeste dato, ali se on toga boji pa nee da sagleda, a pravi se da
ne moe.
-
18
Hajde, mili moj, ti si mudar i ima sokolove oi, a mislim da ti ni
smjelosli ne manjka. Sagledaj tu figuru i slobodno je nacrtaj. Barem za
mene, toliko si duan eni koja te ovoliko voli. Ne kaem kada, ne
kaem kako, ali si meni duan priu o prosjaku i pjesniku i njihovome
"ne znam". Ne moe od mene konano otii dok mi je ne napie, ja ti
to ne doputam, moja ti ljubav to ne da.
Eto, potroih svitak, a ne rekob ti nita od onoga to mi je na srcu.
Nije vano, drugi put, nee ono tako brzo sa srca. Ne ljuti se to sam
ti. onako govorila o Traktatu, tako ga vidijedna sirota ena kao to
sam ja. Kad dode, sve u ti ovo runo nadoknaditi ljubavlju. 1 ako ne
dode, opet u ti nadoknaditi. Ali mnogo vie ako dode. Kad dode!...
Begzada."
Ovo je volio najvie medu njezinim pismima, iako je ono bilo jedino to
ga je istinski zaboljelo u vezi s Begzadom. Zapravo ni danas ne moe
rei je li ga vie zaboljeto ili uvrijedilo njezino razmiljanje o
1'raktatu o suborcima, ali se sjea da danima nije mogao uzeti u ruke
njezin svitak i pismo proitati do kraja. Onda je to bolno prolo, a da
ni sam ne zna kako ni kada. Naprosto je jednom primijetio da ovo pismo
ita najee i s najvic ljubavi, kao da je najvie njezino i najvie
pisano njemu. esto je on itao sva njezina pisma, svaki put kad bi
osjetio svoju munu zebnju, ali je ovo uzimao i mimo ostalih - kad god
mu je zatrebalo da sa svojom enom porazgovara ili je se nekako
drugaije sjeti. Ne slae se on, naravno, ni sada s onim to je pisala
u vezi s Traktatom, to je ogranieno milje
42
nje ene koja je uvijek bila na svoju roku, a pogotovo je sada kad je
odvojena od njega, ali se ovo pismo zbog neega izdvojilo od ostalih i
lijepi mu se za ruke kad mu jeste i kad nm nije do toga.
Kako ona zahtijeva priu o prosjaku! Uvijek je takva bila - bez
interesa za red, za razum i znanje, ali poput oiju otvorena za svaku
moguu priu, za udnu podudarnost, za sve skriveno i beskorisno. "Da
je ovdje, sad bi me pitala je li razumno to je ovoliko volim i to mi
ovako jako treba takva nerazumna", nasmija se al-Mukaffa i osjeti kako
ga proima radost od podmgljivo nagnutog Begzadinog lica i rairenih
oiju koje trebaju pokazati udenje zbog njegove nerazumnosti.
Tada mu pustie u sobu Rustema, nanovo okupanog i namirisanog, ali u
staroj odjei iji se zadah mijeao s mirisom mousovog ulja. "Ova
budala stvamo misli da e mi se umiliti svojim odvratnim
lakrdijaenjem" pomisli Mukaffa, do bola steui gleanj lijeve mke da
ne bi skoio na svoga novog poznanika. Rustemov je ulazak rasplinuo
jedva dozvanu Begzadu i Mukaffu je sada proimala samoa jaa od udnje
i straha, jaa ak i od bijesa na ovu budalu i od bola u lijevom
glenju.
"ta,joj je samo trebalo da mi poalje ovu nakazu? Najljepe pismo bi
iz njegovih ruku bilo samo uvreda i nita vie, a kamoli ovo dananje
koje boli i zabrinjava. Pa jo s ovom glupom njukom koja ni na
trenutak ne miruje...'
- Evo mene, spremnog da ti sluim - nakloni se Rustem nekako u lijevu
stranu, kao da i ne vidi Mukaffu koji je sjedio desno od njegovog
naklona. - Malo sam pojeo i malo zaspao, pa sam sada kao nov, pun snage
i pun elje da ti budem od koristi.
Rustem se proi na jastuk i osloni na zid ne ekajui da bude ponuden,
dva-tri puta sa zadovoljstvom otpuhnu, pa tek onda pogleda svog
domaina koji je nepo
43
-
19
mi.no sjcdio medu Beezadinim pismima i neto mu pokaza rukom. To je
bio jedan na izgled upitan ali u stvari potpuno neshvatljiv pokret koji
je moda neto i znaio qjemu, Rustemu. Njegovom domainu, medutim, po
svemu sudei nije govorio nita, jerje ostao nepomino djedei i
bijesno zurei preda se.
- .la sam davno scnislio da san najboljc pokazuje koliko smo mi glupi i
koliko ne moemo znati nita vano avrljao je Rustcm kao da ima
najzahvalnijeg mogueg sugovornika. - lma li ita bolje od sna? Dobar
san obnavlja snagu tijelu i odmara duu, bistri oi i razum, a najbolji
je pomaga za varanje hrane i izbacivanjc suvinih tekuina. La bol i
za strah, za nespokoj i za teak stomak, nema boljeg lijeka od dobrog
sna. Svi to znamo i svi se utjeemo snu kad nas mui bilo ta od toga.
A ta je san, kad malo bolje pogleda, ako je tvojoj milosti po volji
da bolje pogleda? Mala smrt. E de ti meni sad kai, kao uen ovjek i
priznati mudrac, zato svi mi bjeimo od velike smrti? Zamisli kakve
nam blagodeti nudi velika ako nam mala donosi ovoliko dobral A ipak svi
eznemo za malom i bjeimo od velike.
Rustem je pobjednikim uzvikom zavrio svoju besjedu, ali rezultat koji
je postigao nije bio onakav kakav je oekivao,jerje bio nikakav.
Mukaffaje sjedio nijemo i nepomii:no, kao i prije, samo to nije
bijesno zurio u svog gonia, nego je odsutno i tuno zurio negdje pored
pjega.
-- Ima u tomejojedna udna sWar-nastavi poslije dosta duge utnje
Rustem, kao da eli malo bolje objasniti ono to je mislio. - Mi uvijek
elimo veliko dobro i malo zlo. Ako se radi o plodn~j zemlji, elimo za
sebe veliki komacl, a mali preputamo onome koga volimo. Ako sc radi o
vladarskoj milosti postupamo isto. I tako uvijek kad se radi o neemu
to je bobro - veliki
44
komad uzimamo sebi, a mali d~jemo onome koga volimo. Samo kod sna
postupamo suprotno. On jc dobro, ali je mala smrt, pa ga mi, kao malu,
uzimamo sebi, a veliku smrt preputamo onima k~je volimo. Hajde ti sad
to objasni.
- ta ti zapravo hoe? -- progovori najzad Mukaffa. - to si doao'?
- Hvala milostivom Bogu, ve sam se uplaio da u morati sw uo ovako
mudrovati da te oraspoloim i da ti progovori - razdragano povika
Rustem i uze zadovoljno trljati ruke kao da je obavio veliki posao. -
Zna se, brate slatki, to sam doao, zna se radi ega si me uzeo u
slubu i u kojem pravcu je moja obaveza kod tebe. Rustem je uvijek znao
u kojem pravcu je zaposlen i toga se pravca drao kao svaki estit
ovjek. Ne bih ja ni kod tebe stupio u slubu da nismo prije toga rekli
u kojem pravcu me prima, ne bih, vjeruj mi, iako znam ko si i koliki
si, ne bih jer sam ja takav ovjek da mi sve mora biti jasno i glasno.
- Reci ta hoe - presijee Mukaffa, zaklinjui se u sebi da nee, ne
moe i ne smije dtati u slubi ovakvog krvnika, ma koliko mu on mogao
valjati.
- Je si li to ti ljut na mene, gospodaru? Oprosti mi ako ti neto na
meni smeta, odmah u to ispraviti, kunem ti se. Ili ako sam uradio
neto protiv tebe.
- ta hoe, ovjee?
- Pismo, brate. Kad idem nazad s odgovorom? Moram znati za vremena da
se spremim.
- Nikada.
- Kako to? Pa u emu je moja sluba?
- Ti nisi u mojoj slubi i nee biti. Nikada. Najprije su se gledali u
tiini i s nekakvim neprijatcljstvom, ali su se onda Rustemove oi
silno rairile kao da on eli pokazati kako na njegovoj strani
-
20
neprijateljstva, pa ak ni netrpeljivosti, nema ni u tragu. Tako su se
neko vrijeme, i dalje utei, gleda.li sasvim neravnopravno
45
sa mnogo neprijateljstva s Mukaffine i s dobroudnim osmijehom, irom
rastvorenih oiju, s Rustemove strane. Onda se Rustem nasmija, iroko
razmahnu rukama i krenu prema Mukafti previjajui se i ulagujui kao da
eli zavesti svoga gospodara.
- Eh, eh, dragi moj gospodaru -- govorio je Rustem uvijajui se i
sijajui namazanim tjemenom - ne moe to, ovjee, odjednom tako.
- Moe. Ja hou tako i tako e biti.
- Ama ne moc biti, dragi moj gospodaru. Ne moe ti po svakome slati
pisma onakvoj eni. Vi ste ljudi ueni i osobiti, vi svata piete i
svata elite, ne moe se sve to makar kome povjeriti. A ja sam ovjek
nepismen, ako je to tvojoj milosti po volji. Nepismen, a pri tome
pouzdan kao smrt, a vas dvoje volim kao samoga sebe. I onda ti je
povotjna stvar toja, kad nekoga volim, inim silno dobro, ak i ako
hou zlo ja inim silno dobro, takva sam ti ja pojava, ako mi tvoja
milost dopusti. Eto o tome se radi u svemu ovome.
- Jesi li ti nju vidio? - prijetei upita Mukaffa grei roke.
- Milost, gospodaru, kao bih ja mogao vidjeti tvoju enu?! ta misli
ti o njoj, i o sebi, i o meni sirotanu? Po licu sam ti vidio da je od
ene jer onakvu tugu moe izazvati samo ena, ne mogu ni prijatelji, ni
smrt, ni porazi. Nego ti hajde, blago meni, pii odgovor, ja bih sutra
zorom na put. Imam zgodan karavan i dobro drutvo, pa ne bih proputao
priliku i onda ekao now ko zna koliko.
Ustade i izide tako brio da Mukaffa nije stigao ni zaustiti. Htio je
vrisnuti da nee biti nikakva pisma, da ga Rustem nee nositi ni ako ga
bude i ako ih budu stotine, htio je zaprijetiti da mu Rustem vie ne
izide na oi ni sa kakvim opravdanjem... Ali u sobi nije bilo nikoga
kadje on mogao progovoriti, paje s tekim uzdahom odmahnuo rukom i uzeo
pisati.
46
"Mila moja uplaena sirotice, paunice moja draga, piem ti odmah ne bi
li se moja ptiica umirila i opet postala lijepa. Nemoj drhtati, neu
potvrdivati tvoj strah.
Idi sada i nakiti se, namai usne i obrubi one kapke, navuci onu
haljinu za koju si jednom rekla daje vjetrovo tkanje (sjea li se kako
sam lijepo drhtao gledajui te u njoj?; tako drhtati moe i ti sada,
to ti doputam i ak to traim od tebe, a ono uplaeno, ono runo
drhtanje pusti), a onda, kad sve to uradi, nastavi itati pismo. Hou
da bude lijepa, hou da izgleda onako kako te u ovom tremtku vidim (a
ti zna kako te vidim, to sasvim dobro zna i to te lijepo grije). Tako
lijepa, nastavi itati moje pismo a ja u te iz njega gledati i voljeti
te u onoj haljini, onako prozimoj i onoliko naoj.
Jesi li? Mogu nastaviti? Sada u ti ispriati priu koju sam ti ve
jednom ispriao, davno, u onim naim danima, jednom dok si leala
pokrivena crvenom svilom a ja se pravio da jedem. Nisi je, naravno,
upamtila jer si mislila na ono to si htjela, a ni ja ne znam jesam li
ti je ispriao ba ovako jer mi nije bilo do prie. Mislio sam na ono
to mi obeava i boljelo me je to moram ii, a priom sam ti nastojao
objasniti da moram ii i zato moram, pa mi se nekako nije ni prialo.
Na samome rubu pustinje, u velikoj stijeni, mi je naiao na rupu u
koju se mogao lijepo smjestiti. Zamirao je od radosti mislei na miran
i spokojan ivot koji mu ova wpa obeava. Nema vie stalne strepnje,
nema trzanja na svaki um, nema bezglavog bjeanja od svega to uje i
vidi. Ovdje je sa svih strana zaklonjen i od svega obezbijeden. Otvor
je dovoljno malen da se niko osim njega ne moe uwi, a ntpa dovoljno
-
21
velika da se smjesti udobno i ak raskono. Pravi Boji dar i pravi
dokaz da ga Bog voli vie od svih svojih stvorenja i
47
SI I. i i
il
Ii i
da radi njcga stvara sve na svijetu pa i rupc u najivrdoj stijeni. 1 to
ba na rubu pustinje. na mjestu koje svakome, pa i njemu, najbolje
odgovara. U sumrak izide da neto pojede (a na livadama kojc su mu pred
nosom hranc je u izobilju) i onda se zatvori u svoju rupu da spava kao
car ili neki drugi od blaenih. A kad se probudi odmara se u sigurnosti
i gleda kroz otvor na svijet uivajui u prekrasnom pogledu koji je
oigledno ba za njega stvoren - da upotpuni n_jegov uitak u novomc
domu.
Za to je vrijeme negdje daleko, na samome rubu ume, lav iao bijesan i
gladan, traei neto da pojedc. Ve dva-tri dana nije vidio nita
pomino a kamoli da. je stavio zalogaj u usta. Pomiljao je ve da oko
njega ima u izobilju gazela i pasa, bivola i druge ukusne hrane, ali da
on nita od toga ne vidi jer je obnevidio od gladi ili neke bolesti. A
onda je ugledao tigra kako u slast komada neku lijepu i veliku
ivotinju od koje bi se obojica mogla najesti do gue, pa je nasmuo na
njega, iako bi se as prije zakleo da to ne bi uinio nikada i nipoto.
Ne bi zato to njegovom ponosu ne odgovara da jede ono to je drugi ve
naeo, ne bi zato to meso bez krvi i nije neka gozba, a ne bi ni zato
to tigar nije ba plaljiv i spreman da pobjegne im to neko od njega
zatrai. Nije mu se, iskreno govorei, ni sada nasrtalo na tigra, ali
je morao nasmuti i to je uinio ne znajui pravo to ini. Nasmuo je
gotovo protiv svoje volje da utai svoju glad i da se ispuni ono to je
miu bilo zapisano.
Klali su se strano i krvavo, borili se kao dva prava cara i dva
najveajunaka, hrabro i bezumno, podjednako jaki i podjednako moni
tako da se nije moglo ni naslutiti koje e nadjaati. Izgrizli su jedan
drugoga do kosti, na mnogim su mjestima jedan drugome dlaku s koom
oderali, ali nikako dajedan od njih zada ranu koja bi
mogla odluiti borbu. 1 kad se ve inilo da pobjednika nee biti, kad
su obojica bili umomi, malaksali i spremni da odustanu, lav je sluajno
apom udario tigra preko oiju i pomutio mu vid
Bjeei iz poraza, izgtien i postiden, uma pomraena od bola i bijesa
zbog ponienja koje je doivio, tigu se popeo na drvo da smisli osvetu
i saeka da mu se vid vrati- I ba kad je opet progledao, kad je
polizao rane i posve jasno os_jetio kakvu je sramotu doivio, ispod
drveta je naiao slon. Ne bi normalan tigar nikad skoio na njega jer
mu to ni za ta ne treba i inae mu nije takav obiaj, ali je sada
morao na nekome iskaliti bijes i neijom krvlju saprati svoj stid i
ponienje. Zato je skoio i poeo mahnito gristi slona koji mu nije
nita uradio i kojega, iskreno govorei, ne bi ni okusio.
Zbunjen i izbezumljen iznenadnim bolom, slon je poeo rikati i trati
da se zemlja tresla. Poskakivao je, trzao se i cimao, nastojei da
zbaci s leda udnog napasnika, a od toga mu se glas prekidao i zavijao
jo stranije, zemlja je od njegovih skokova jo jae podrhtavala i sve
je izgledalo kao da su se nebesa rastvorila da najave otvaranje grobova
i posljednju raspraw.
Podrhtavanje zemlje i slrano zavijanje slona izazvae nevidenu
pometnju medu krupnim i sitnim ivotinjama koje su se mimo hranile pri
kraju ume i u livadama. Majmuni poskakae zebrama i irafama na leda,
pa ih jo gore prepadoe i natjerae ih u jo ludi trk. Pred njihovim
trkom prepadoe se i mahnito jumue gazele i bivoli, psi i divlje
-
22
make, wkovi i bezbrojne ptice. Sve je to jurilo ne pazei kuda ide, ne
videi jedno drugo i ne gledajui ni na ta pred sobom.
Jeziva strka koja je nastala u livadama doprla je i do ruba pustinje.
Tu je uplaila zmiju koja se izleavala na suncu i koja je, gledajui
da se makne, pojurila u rupu koju je vidjela u stijeni. U rupi je nala
mia i
48 49
progutala ga, a kau da je i njoj neka krupna ivotinja nagazila rep
koji nijc mogao stati u rupu, samo to ona od toga nije imala nikakve
tete jer joj se rep obnavlja, to je najbolji dokaz da njezin as tada
nije kucnuo.
To je, jedina moja, pria koja ti odgovara na pitanje "ta se dogada".
Ne dogada se nita, samo to stalno negdje hoda neki gladan lav zbog
kojega inimo ono to moramo, a ne ono to bismo htjeli. Ovih dana sam
vie od svega na svijetu elio da budem s tobom, a ni u jednom trenutku
nisam uspio biti ni sa sobom jer sam se svakog dana po itav dan morao
baviti gladnim lavovima i pokazivati im druge da ne bi dirali mene.
Moj gospodar Isa ibn Ali dovoljno je star i mudar da mu bogatstvo i mo
koje sada ima budu upravo po mjeri, tako da mi je mogao biti rupa koja
miu donosi blaenstvo. Ali on, kao to zna, ima dvojicu brae
Sulejmana, koji je emir Basre, i Abdullaha, koji je bio namjesnik u
Siriji i glavni zapovjednik sve nae vojske. Biti glavni zapovjednik
ovako velike vojske znai, po miljenju mnogih mudrih Ijudi, imati
toliko moi da ti nikad ne bude dovoljno. Zato ovjek s toliko moi
mora stalno eznuti zajo, a njegova enja postane pogotovo jaka onda
kad vie ne ostane ni jedan znak moi koji bi se mogao osvojiti. Tako
su, valjda, njegovi mudri savjetnici objasnili naem kalifu al-Mansuru,
Bog mu ivot sauvao, pa je on zakljuio da Abdullah mora prieljkivati
kalifsku ast jer se jedino ona na ovom svijetu die iznad asti
zapovjednika najmonije svjetske vojske.
(Da ti iskreno kaem, i ja mislim tako ma koliko to ne smio rei.
Mjesto na kojem sjedimo odreduje nae elje isto onoliko koliko one
odreduju to mjesto. Ab- dullah je sigumo estit ovjek i sigurno ne
mrzi kalifa, Bog mu ivot i mo protegao preko svih granica, ali je u
prirodi mjesta na kojem je on sjedio elja za ka-
lifovom au i znakom. Zato je on morao eljeti tu ast, ma koliko se
on kao oyjek i razmnna glava tome protivio. Svi mi znamo da je iza
jednog brda drugo, pa ipak idemo da pogledamo iza njega.)
Pomislivi da je Abdullah gladni lav, kalif se sjetio da treba nai i
tigra koji ve ima neto plijena tako da se ima za ta boriti i svoju
snagu uveati nadom da e uveati i plijen. Tako je naao horasanskog
namjesnika Abu Muslima i uputio ga na Abdullaha. Raunao je, valjda, da
e on biti mnogo mirniji kad se njih dvojica medusobno izgrizu, to je
dobar znak njegove vladarske mudrosti. Jaki namjesnici znae slaboga
kalifa i slabi namjesnici znae jakoga kalifa, ma kakav on po sebi bio.
Velika je drava jaka ejelina jedino onda kad su joj oblasti slabe pa
im ireba da se naslone jedna na drugu i da tako snagu dobiju od ejeline
koju sobom grade. Velika se gradevina pravi od malih i dobro
izlomljenih stijena, jer se velike gromade teko obraduju i loe se
uklapaju jedna s drugom.
Abu Muslim je pobijedio Abdullaha i on se od potptme propasti sklonio
ovamo, kod svog brata Sulejmana, to je vojniki mudro ma koliko se
nama ovdje ne dopadalo. Basra je dovoljno daleko i od Sirije, gje je
potaen, i od Horasana, gdje mu je neprijatelj. Izmedu Basre i Damaska
je Haimijja sa kalifovom vojskom koja Abu Muslima ne bi mogla mirno
propustiti niti bi on na nju smio udariti ovako iscrpljen borbom s
Abdullahom. Na kraju je mudro i to to se Abdullah od svog neprijatelja
-
23
sklanja u neposrednoj kalifovoj blizini, dajui time znak da kalifu
vjeruje i da se utie njemu i njegovoj zatiti pred svim
neprijateljima. Time zapravo govori da on kalifu nikada nije bio
neprijatelj, a ako mu nije neprijatelj, on nikada nije elio zauzeti
njegovo mjesto. Na kraju treba priznati i to da Abdullahu, dodue,
nita drugo nije ni ostalo,jer se nakon onakvog poraza
50 5I
moe skloniti ili kod kalifa ili na onaj svijet, ali je mudro da
najprije pokua ovdje, jer na ovom svijetu moramo ostati koliko moemo,
ma koliko znali daje onaj bolji.
Ne moram ti napominjati koliko smo se obradovali kad smo vidjeli
Abdullaha jer smo znali da e nas njegovo dolazak odvolrti od naih
ivota i da i nae glave dovodi u pitanje time to svoju sklanja u nau
blizinu. Istina, te su glave dole u pitanje im je kalif pomislio da
bi Abdullah elio na njegovo mjesto, ali bi ovjek ipak malo vie volio
da se nesrenik sloni malo dalje od njega. Tako je govorio Sulejman,
ali je moj gospodar Isa uporno ponavljao da svoje glave moemo sauvati
jedino ako kalifa ubijedimo da niko iz porodice vie ne eli njegovo
mjesto, ako je ikada elio.
"Kalif e ti odmah povjerovati da na sredinjem mjestu radije gleda
njega nego svog brata", govorio je moj gospodar Isa krijui da se ruga.
"Kalif svakome sve vjeruje, a tebi e ovo povjerovati `cak sa radou i
dah e izgubiti od zahvalnosti to si mu otkrio tako normalnu stvar.
Kalif i jeste ono to je, ba zato to svakome sve vjeruje i to je
zahvalan svima koji mu govore iste istine i normalne stvari." "Ali ta
da radimo?", pitao je Sulejman ne pristajui da primi poraenog
Abdullaha pod svoj krov i ponavljajui da poraeni donosi nesreu, a
nakon velikog poraza i neto gore. "Ti si, ovjee, neprijatelj jer si
brat neprijatelja", govorio je moj gospodar Isa. "Dok misli da mu tvoj
brat radi o glavi, kalif e tebi raditi o glavi ma ta ti inio i
mislio. Jedino to moe, to je da ubijedi kalifa u odanost svih nas
ili da izmoli milost za Abdullaha, a time i za nas ostale." Tako se
sve rijeilo.
Ne znam ta bih ti o svemu rekao. Istovremeno tni se ini da je Isa u
pravu i da se ja nikako ne bih mogao sloiti s njim. Istina je da nam
prijateljev brat nije prijatelj, a neprijateljev daleki rodakjeste nam
nepri
jatelj, ali mi se ini (ili se bar nadam) da je tako zbog jedne
ogranienosti naeg znanja i zbog slabosti naeg razuma koje bismo se
mogli osloboditi. Kad bi i u stvarnosti izvan ljudi bilo tako kako kae
moj gospodar Isa, kad bi i medu stvarima u svijetu vcze po suprotnosti
bile jae od onih po slinosti, kad bi se sve to je stvoreno jae
vezivalo po neprijateljstvu nego po prijateljstvu, onda bi svijet bio
pokrenut silom kojajc najslinija mrnji. A ako je mrnja ona sila koja
je porkenula svi_jet, jasno je da ga nije mogao stvorito Milosrdni Bog
jer u Jednome ne moe biti dijelova suprotstavljenih tako estoko da bi
iz njizhove suprotnosti proistekla mrnja. A ja zaista vjerujem, ja
moram vjerovati da je svijet stvorio jedan jedini Mitosrdni Bog i da ga
je pokrenuo u postojanje pomirujuom silom Ijubavi.
Svijet koji je pokrenula mrnja ne bi bio od Boga jer je Bog jedan, a u
okviru jedne ejeline nije mogua suprotnost koja je ravna mrnji. Osim
toga, taj svijet ne bi mogao postojati jer bi se njegovi dijelovi, ako
su medusobno povezani mrnjom, medusobno unitili. Mrnja pojaava
suprotnost izmedu dvije stvati do nepodnoljivosti, tako da jedna drugu
moraju unititi, ako su vezane jedna za drogu. Kao to od dvojice ljudi
koji se mtze jedan mora ubiti drugoga vidaju li se esto, tako bi u
svijetu koji bi bio pokrenut mrnjom mogla postojati samo jedna vrsta
-
24
stvari. To bi bio svijet sav od kamena i1i sav od zemlje, sav od vode
ili sav od vatre.
A na svijet je jedan i itav, to znai da ga je stvorio jedan Bog, i
u sebi je raznovrstan i lijepo uskladen, to znai da ga je stvorio
milosrdan Bog koji ga je pokrenuo llubavlju. Tako ja mislim i mogu
navesti mnogo dokaza, iako je dovoljan taj da Ijubav suprotnosti
uskladyje a ne unitava jednu od suprotstavljenih stvari, kao to
mrnja mora initi. Bog je dao stvari u parovima
52 g3
iji se dijelovi suprotstavljaju, ali se u ovom svijetu tc pr.
suprotnosti lijepo uskladuju tako da svi dijelovi slue ;' I
cjelini. Tako je dragi Bog dao vatru i vodu, i dao je
vazduh i hranu, a dao je jo sunce i mjesec, brijeg i
dolinu, vlagu i vrelinu. Uostalom, o svemu tome go- vorim u
jednom spisu na kojem ve radim i koji e l llll , dobiti uz jedno
od iduih pisama. Jo ne znam ta e I~j~l'I biti - moda adab a
moda e ispasti i pria, ali se nadam da e biti zanimljivo i od
koristi. lzmislio sam emira strae koji se zove Gazvan i slikara
kojije neviden majstor svog posla, ali je misao istinita i sve to
se medu njima dogada moe biti istinito. Ve bi bilo gotovo da me
Abdullahov dolazak nije pomeo i vezao za po- slove u kojima se ipak
dosta loe snalazim a koji mi il il I. smetaju da razmiljam i
piem. I i i U posljednjih'nekoliko dana morao sam napisati dugo
pismo u kojem kalifa ubjedujem da Abdullah nikad I ii nije ni pomislio
suprotstaviti se njegovoj vlasti. Ako je li l nekad tako izgledalo -
on je to samo provjeravao i dru- gima pokazivao kalifow mo i sjaj
njegove milosti. Su- a', lejman i moj gospodar lsa otili su kod
kalifa s tim pismom, s usrdnim molbama i s izrazima Abdullahove
pokomosti. Postigli su vie nego to smo se nadali, pa I je
juer Isa doao zabrinut preko svake mjere. Kalif se udi svemu to se
dogodilo, on nije ni u snu mogao sanjati da e Abu Muslim onako
bezumno napasti Ab- dullaha iz ista mira ("A jeste iz ista mira,
sami kaite je li iz ista mira", kae da je uzvikivao i
ponavljao kalif ne dolazei sebi od udenja), on e onog hora-
sanskoga nasilnika otro ukoriti i nikad vie nee do-
pustiti takvo neto... On bi iz ovih stopa krenuo i da ga
kazni, ali jo uvijek nema dovoljno sile za takav poduhvat, on bi
Abdullaha vratio za namjesnika u Siriju, ali bi neprijatelji mogli to
shvatiti kao podrugivanje jer kakav namjesnik Abdullah moe biti
nakon poraza ka- II I 54
kav jc pretrpio - bez vojske, bez pobjede, bez slave koju je imao i
koju namjesnici moraju imati. Poslao bi on njega, evo sad bi ga poslao,
ali Abdullah nema kome i nema na osnovu ega biti namjesnik.
Ono to su od njega traili, kalif im je dao bez razmiljanja i ak
nije dopustio da se to nazove