Download - konačno didaktika i summerhill
1. UVOD
Oduvijek je za svako društvo bilo izuzetno važno da uvede svoje najmlađe članove u
zajednicu, da ih upozna s određenim običajima i pravilima ponašanja te zajednice, te da
prenese vještine i znanja dotad stečena u zajednici idućim generacijama. Problem sa
reformama u školstvu je upravo činjenica što se one, kao i sve drugo, odvijaju unutar
postojećeg društvenog uređenja koje se ne dovodi u pitanje. Reforme u školstvu se svode na
što vjernije preslikavanje lošeg društvenog uređenja na područje obrazovanja, a djeci se
prenosi poruka da je ono u biti dobro, da se ne može puno popraviti, te da im je jedina
mogućnost za ostvarenje kvalitetnog života što uspješnije probijanje kroz sustav, prvo
obrazovni,a zatim privredni.
U novije vrijeme počelo se sve više inzistirati na dječjoj kreativnosti, na iskazivanju
individualnih interesa,umjetničkih, znanstvenih i drugih sklonosti, ali i na toleranciji i
razumijevanju tih različitosti među ljudima, na promicanju jednakih šansi u obrazovanju te na
podučavanju o pravima čovjeka. Također se poklanja sve veća pažnja osposobljavanju
nastavnika za nove metode podučavanja, koje se uglavnom odnose na posvećivanje svakom
djetetu posebno, uočavanje glavnih djetetovih interesa te pomoć pri usmjeravanju djeteta ka
određenim zanimanjima. Takav pristup čini se sasvim ispravnim, no možemo se upitati ne
radi li se ipak o pretjeranom nametanju stavova većine u društvu najmlađim članovima
društva? Naime, čak i kad bismo pretpostavili da možemo stvoriti savršen sustav obrazovanja
u teoriji, u praksi na njega utječu razni čimbenici, ponajprije ličnost svakog pojedinog
nastavnika i učenika, te nastavnikova objektivnost pri ocjenjivanju rada učenika. Može li itko
uopće procijeniti vrijednost nečijeg likovnog djela ili ocijeniti nečije tjelesne sposobnosti?
Takvo ocjenjivanje je stalna praksa u današnjem obrazovnom sustavu, a već su mnoga
istraživanja pokazala da ono nije pravedno i da nema nužno veze sa stvarnim djetetovim
sposobnostima. Djeci se tako nameće utrka za ocjenama umjesto želje za znanjem, što je u
svakom slučaju dobra priprema za svijet odraslih, koji je utrka za novcem i moći. No da li je
takav svijet najbolji koje može postojati? A. S. Neill je smatrao da nije, a njegova mala škola,
koju su mnogi nazivali „usamljenim otokom“ unutar društva nije pripremala djecu na utrku za
društvenim ugledom i novcem već na sreću i zadovoljstvo sobom i životom.
1
Tema našeg seminarskoga rada jest škola bez razreda, no kao primjer iste poslužila nam je škola
Summerhill, nekonvencionalna škola Alexandera
Sutherlanda Neilla, u kojoj djeca imaju potpuno drugačija prava i odgovornosti i u kojoj im se
dopušta da samostalno stvaraju jedan drugačiji pogled na svijet. Summerhill je primjer koji,
iako jedinstven unutar postojećeg obrazovnog i društvenog sistema, pokazuje da je drugačije
obrazovanje i drugačiji način života moguć. Standardno obrazovanje koje se s manjim
međusobnim razlikama danas provodi u gotovo cijelom svijetu ima ogromne nedostatke, u
znanstvenom i odgojnom smislu. U ovom radu cilj nam je osvrnuti se na sljedeće: doznati je li
i u kolikoj mjeri škola Summerhill imala zapravo pozitivne efekte na svoje polaznike, iako je
primila brojne negativne kritike, te više puta bila pod istragom državne inspekcije. Jasno je da
ona ne može sama po sebi promijeniti cjelokupni način razmišljanja i života zapadne
civilizacije. Ipak, ona može biti jedan od pokazatelja smjera u kojem bismo trebali krenuti i
zato je od velike važnosti u ovome radu istaknuti Neilla kao osobu koja je okrenula novi list u
pedagoškoj praksi usmjeravajući se na djetetovu osobnost, poštujući njegovo pravo na
slobodu i samooblikovanje, na zadovoljenje vlastitih potreba i to pretpostavkama odgoja, a ne
manipulacije.
SOCIOLOŠKE TEORIJE OBRAZOVANJA Različite sociološke interpretacije institucionaliziranog obrazovanja također su odraz
različitih teorija o društvu u cjelini. Tako funkcionalisti škole smatraju osnovnim
instrumentom za usađivanje društveno prihvaćenih normi i pravila koja su djeci potrebna za
kasniji život u zajednici. Tom stajalištu su bliski i liberalni teoretičari, koji naglasak stavljaju
na činjenicu da sva djeca trebaju imati jednake šanse za obrazovanje, a budući uspjeh svakog
djeteta ovisi o njegovim vlastitim sposobnostima. Iz toga proizlazi da oni smatraju da je
uspjeh u institucionaliziranom školovanju osnova za kasniju pravednu raspodjelu uloga u
društvu. Marksisti pak smatraju da u društvu podijeljenom na klase ne postoji stvarna
jednakost obrazovnih mogućnosti, da obrazovanje služi isključivo za reprodukciju poslušne
radne snage za daljnju eksploataciju te za reprodukciju ideologije vladajuće klase - dakle za
2
proizvodnju radnika od kojih se skriva prava priroda njihove eksploatacije i koji su motivirani
vanjskim nagradama umjesto zadovoljstvom u radu. Bowles i Gintis su istraživanjima
obrazovanja ustanovili da u kapitalističkim sustavima najviše uspjeha u školovanju nemaju
najinteligentniji i najsposobniji pojedinci, već su najuspješniji oni najmanje kreativni i
originalni koji su sposobni pokoriti se autoritetima i koji su porijklom iz viših društvenih
slojeva. Ovakvi rezultati u svakom slučaju ne podupiru funkcionalističku teoriju o
obrazovanju kao temelju za kasniju pravednu podjelu uloga pojedinca u društvu. Međutim, u
praksi se i zemljama sa socijalističkim društvenim uređenjem pokazalo da u obrazovnom
sistemu ne napreduju najlakše najsposobniji, već djeca povlaštenih građana. Kapitalističkom i
socijalističkom dručtvenom sustavu zajedničko je to da su oba sustavi i da se obrazovna
djelatnost provodi s ciljem ukalupljivanja djece u njega.
Postoje i radikalniji pristupi problemu obrazovanja. Jedan od takvih je onaj Ivana Illicha,
koji smatra da škole kakve smo dosad poznavali treba potpuno ukinuti. On kaže da u školama
djecu uče da brkaju proces i suštinu, da đaka školuju da brka nastavu s učenjem, prelazak u
viši razred s obrazovanjem, diplomu sa stručnošću, a tečno izražavanje sa sposobnošću
kazivanja nečeg novog.( I. Illich: Dole škole, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd,
1980., str 7). Drugim riječima, uče ga da umjesto vrijednosti prihvaća usluge ustanova, a
posljedica takvog poustanovljivanja društva je moderno siromaštvo svijeta u kojem je
siromašan onaj tko kao potrošač ne može pratiti sve veću ponudu robe i usluga u potrošačkom
društvu. Umjesto ovog konvencionalnog načina obrazovanja Illich predlaže za obrtnike
„razmjenu vještina“, a za intelektualan rad samostalno okupljanje ljudi sa sličnim interesima u
zajednice koje on naziva „mrežama za učenje“.
2. ŠKOLA SUMMERHILL
Sumerhill je moderna škola smještena u Leistonu u Suffolku (60-ak km od Londona).
Utemeljio ju je Alexander Sutherland Neill 1921. godine i bio njezinim ravnateljem do svoje
smrti nakon čega je taj posao preuzela njegova supruga Ena i obavljala ga 12 godina. Danas je
ravnateljica Zoe Readhead, Neillova kćerka. Krenula je kao eksperimentalna škola, no sada je
pokazna škola – pokazuje da sloboda djeluje. Neill je školu zasnovao na uvjerenjima:
3
prilagoditi školu djetetu
pružiti djetetu slobodu da bude što jest
dijete jest dobro, a ne zlo biće
dijete je po naravi mudro i realistično
Djeca dolaze u školu u dobi između 5 i 12 godina i ostaju uglavnom do 16. Obično je
to brojka od oko 35 dječaka i 30 djevojčica. Velik broj učenika je iz stranih zemalja.
Smješteni su u skupinama prema dobi, te žive u odvojenim zgradama, od kojih svaka ima
kućepazitelja. Za učenicima nitko ne posprema i ne pregledava im sobe. Sati nisu obavezni,
raspored postoji samo radi učitelja. Nastava je usklađena s dječjom dobi i njihovim
interesima. No, učenici vole pohađati satove (pr. dječak koji je obolio od hripavca i kojeg su
morali odvojiti plakao je jer taj dan nije mogao slušati predavanja). Metode poučavanja nisu
važne jer ako dijete nešto želi naučiti ono će naučiti na koji god način ga se poučavalo.
Razredni ispiti ne postoje. Svi su ravnopravni (glas učitelja vrijedi isto koliko i glas
šestogodišnjaka).
2. 1. Školske sjednice
Summerhill je samoupravna škola demokratskog oblika. Svi prijedlozi, pritužbe,
eventualna kažnjavanja itd. rješavaju se glasanjem na općim sjednicama subotom na večer.
Svaki član škole (svi učenici i osoblje) ima 1 glas koji isto vrijedi. Ne postoji birokracija; na
svakoj sjednici je drugi predsjednik. Posao tajnika je dobrovoljan. Na početku svakog
tromjesečja bira se predsjednik za samo jednu sjednicu; na kraju svakog zasjedanja- svaki
tjedan bira se novi predsjednik. Tko god ima nekakav prijedlog, žalbu, sugestiju iznese to na
općoj sjednici.
4
Ipak, postoje aspekti škole koje režim samoupravljanja ne obuhvaća- dakle, u praksi je
sloboda ipak ograničena. Primjerice, osoblje se zapošljava bez savjetovanja s djecom, hrana
na meniju je izbor „odraslih“, kao i zdravstvena pravila, protupožarna sigurnost, izbor
udžbenika, namještaja, itd. Samoupravljanje se odnosi na rješavanje stvarnih situacija u
zajedničkim životima, problema s kojima se svakodnevno susreću.
2.2. Samoupravljanje
Summerhill je internatska škola i stoga ima prednost što se tiče samoupravljanja jer
djeca donose vlastite zakone. Dnevne škole se većinom svode na nastavu, dok u internatskim
učenici žive stoga su, osim nastave, obuhvaćeni i drugi aspekti, tipa zlostavljanja, lošeg
ponašanja, itd., da o tome raspravljaju, iznose što im u konkretnim primjerima smeta, što je
ružno. Na taj se način razvija kompromis koji je izuzetno važan u životu.
2.3. Igra i samoregulacija
Summerhillska teorija je da ako se dijete u djetinjstvu naigra, kada se na taj način
ispuni, prionut će na posao i suočiti se sa životom. Odrasli igru ignoriraju, smatra Neill, i
smatraju ju gubljenjem vremena ostavljajući u tradicionalnim školama vrlo malen prostor za
nj, gurajući na taj način dijete u „odraslost“, za koju će „imati vremena“ cijeli život.
2.4. Rad i iskrenost
Neill u svojoj knjizi Škola Summerhill: novi pogled na djetinjstvo, o ovoj temi, kao i o
ostalima progovara kroz primjere, na kojima gradi svoja saznanja i zaključke. Tezu da je rad
djeci dosadan potvrđuje primjerom gradnje ambulante koju su učitelji trebali sagraditi uz
pomoć učenika, no kad su djeca počela zahtijevati plaću i pošto im je to odbijeno, odustali su
od toga te su naposljetku ambulantu sagradili učitelji i posjetioci. Neill ih zbog toga ne smatra
lijenima već smatra da su ona do 18. godine zaokupljena neposrednim interesima i da za njih
budućnost nije nešto o čemu razmišljaju u smislu odgovornosti koja se tamo javlja. 6
5
Djetinjstvo je razigrano doba; svaka zajednica koja zanemaruje tu istinu, ne odgaja djecu
kako valja.
Neill smatra da su lažna pristojnost i izvještačeno ponašanje neiskrenosti koje stvaraju
tradicionalne škole i koje nisu dobre za dijete. Kada se one izgube, a to se čini slobodom (jer
samo u slobodi može rasti na vlastiti, prirodan način – onako kako treba rasti, djeca postaju
zdrava i prirodna koji izražavaju svoje mišljenje bez ikakvih nećkanja. Dijete se rađa kao
iskreno stvorenje, konvencije i očekivanja stvaraju neiskrenost.
2.5. Privatni sati
Privatni sati su svojevrsna terapija, neobavezni razgovori koje je Neill vodio s
učenicima kraj ognjišta sa svrhom da rezriješi neki problem koji je dijete imalo (krađe,
bježanja, itd.). Oni su individualni i nisu redoviti- učenik ih pohađa po potrebi. Najidealnije je
kada dijete samo traži privatne sate kako bi uz pomoć Neilla riješili svoj/e problem/e.
2.6. Seks i koedukacija
Summerhill ima otvoreni stav prema seksualnosti. Smatra da se ona ne smije
potiskivati i da treba otvoreno razgovarati o seksu i da je pogrešno mišljenje da je
masturbacija grijeh. U Summerhill djeca dolaze u ranom djetinjstvu i jako se vežu uz školu i
zbog toga ne žele ugroziti budućnost same škole – a ugrozili bi je da netko od učenica ostane
trudna, smatra Neill. Odnos između spolova je zdrav, nema virenja kroz ključanicu, dječaci ne
špijuniraju djevojke kada se sunčaju u polju niti se djevojke uzbude kada dječaci ljeti rade ili
se igraju samo u kratkim hlačicama. To smatraju normalnim. Koedukacija u smislu
zajedničkog školovanja dječaka i djevojčica zbog gore navedenih viđenja, pogleda,
svjetonazora nije problem.
6
2.7. Učitelji i poučavanje
Summerhillski učitelji su maštoviti i kreativni, ali i potiču dječju kreativnost,
neprikosnoveno više cijene dječje emocije od njihova intelektualnog napretka, dopuštaju,
dapače, potiču igru, slobodu i zabavu. Drže do toga da učenici mogu znanje potrebno za
prijemne ispite steći u dvije godine i da je nepotrebno djecu godinama „terorizirati“
obaveznom nastavom, učenjem iz knjiga i napamet. Svoja predavanja moraju učiniti
zanimljivima djeci jer su neobavezna za pohađanje i na taj način privući djecu na nastavu.
Neill smatra da se dobri učitelji rađaju i da ih dobrima ne može učiniti nikakva naobrazba i
posebna obuka. Djeca moraju osjetiti da su oni na njihovoj strani, ne smiju biti autoritet, ni
moralisti, strah i trepet, nego ravni njima. Dobar učitelj mora imati smisao za humor jer je to
djeci zanimljivo i shvaća ga kao znak blagonaklonosti, ali humor u smislu da se učitelj smije
zajedno s djecom, a ne djeci. Učitelju se nije dobro uzrujavati jer to izaziva ruganje i
podsmjeh učenika.
Neill je u svoju školu često primao problematičnu djecu u čijem je odgoju koristio
nekonvencionalne metode kao što su nagrađivanje djeteta kad bi nešto ukralo, dopuštao je
uništavanje školske imovine, dijete godinama uopće nije moralo prisustvovati niti jednom
satu ako to nije htjelo, i tome slične metode. Zbog toga su ga neki stručnjaci kritizirali čak i
kad su one bile uspješne u preodgoju takve djece. Neill sam priznaje svoje neuspjehe s nekom
djecom koja bi u školu dolazila starija i s dosta kompleksa i problema nakupljenih tokom
odrastanja. Iz tog razloga prvenstveno je u školu primao mlađu djecu na koju društvo još nije
imalo prilike nepovoljno utjecati.
7
4. SUMMERHILL ZA I PROTIV
Treba upozoriti i na nedostatke Neillova pristupa, koji je nesumnjivo bio talentirani
odgajatelj. Prije svega ističe se njegov nepromišljen odnos prema obrazovanju. Iako je u
pravu da djecu ne treba siliti znanjem, ne smije se prešutjeti njegova nezainteresiranost za
obrazovne metode kojima bi se djeci znanje ne nametnulo već ponudilo primjereno njihovim
mogućnostima i potrebama. Ne uskraćujući djetetu igru, znanje je moguće ponuditi kao
poželjan izbor ali je za to potreban stalni metodički napor. Prema tome, Neill je pogrešno
procijenio da nije potrebno ništa učiniti da bi dijete shvatilo kada želi nešto naučiti čime je
zapravo zanijekao različitost dječjih obrazovnih mogućnosti i potreba koje zadovoljenje ne
moraju uvijek naći u onome što je već dano, nego se uvjeti njihova zadovoljenja moraju tek
stvoriti.
Godine 1970. u Americi je izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom „Summerhill:
za i protiv“. U deset priloga iz zbornika nalazimo različita mišljenja o Neillovom modelu
obrazovanja.
Max Rafferty jedan je od njegovih žešćih kritičara. On smatra da u ovako
razvijenom i civiliziranom društvu prirodno obrazovanje nema apsolutno nikakvog smisla,
pošto je društvo krajnje izvještačeno. Po Raffertyju je prirodno obrazovanje nestalo s pojavom
pisma. Također, on smatra da je strah neophodan za preživljavanje vrste, te da bi ljudska vrsta
izumrla kad bi se prestala bojati. On kaže da se niti jedno dijete ne želi posvetiti učenju ako
ima mogućnost igrati se ili ljenčariti, te da je stoga djecu potrebno na neki način motivirati za
rad. Motivacija su ocjene, strh od autoriteta, strah od neuspjeha. Ne uzima u obzir to da su u
8
Summerhillu djeca koja nisu imala nikakvih psihičkih problema uglavnom redovito
prisustvovala nastavi, čak su bila tužna ako iz nekog razloga nastavnik ne bi mogao održati
nastavu iz nekog predmeta, a nisu bila motivirana ocjenama. Nadalje, Raferty se pita koji je
smisao prilagođavanja škole djetetu kad mu se život kasnije neće prilagođavati, pritom
zaboravljajući na to da mlade generacije stvaraju svijet budućnosti, te da im slobodno
obrazovanje može pomoći u stvaranju slobodnog svijeta.
Pozitivna kritika Neillove teorije obrazovanja dolazi, između ostalih, od Ericha Fromma. On
je došao do zaključka da Neillova osnovna poruka nije ništa drugo do ljubav prema životu.
Fromm kaže da je suvremeni privredni sustav prilagođen proizvodnji konformista, potrošača
sa standardiziranim ukusima, ljudi kojima se lako može manipulirati. Takvi ljudi su također
tjeskobni, usamljeni, dosadno im je, nemaju uvjerenja i ne raduju se životu. Čovjek koji se ne
raduje životu pristupa svemu, pa i drugim ljudima, kao mrtvim stvarima, privlači ga
materijalno bogatstvo. Jednom riječju, takav čovjek pretpostavlja posjedovanje postojanju.
Fromm kaže da je jedini Neillov cilj taj da odgoji djecu koja vole život, koja će biti aktivni
sudionici a ne pasivni promatrači života, što je upravo ono s čim se kritičari Summerhilla ne
mogu složiti. Oni ne mogu prihvatiti ideju da ljudi trebaju živjeti zbog života samog, a ne
zbog postizanja materijalnog bogatstva i slave.
Fromm je dao kritičku primjedbu u predgovora knjizi, koja se odnosi na to da je Neill malo
previše naglasio značaj seksualnosti, sljedeći Freuda. Kad je Neill prije šezdesetak godina
prakticirao svoju metodu i kasnije napisao knjigu, društveni stav prema seksualnosti je bio
potpuno drugačiji od današnjega. To je u svakodnevnom životu bila tabu tema, o njoj se u
obiteljima, a ni šire, nije smjelo govoriti. Danas je drugačije, ali ništa bolje. Danas je
seksualnost izišla iz ilegale, ali je umjesto slobodne postala raspusna i neodgovorna. Neill je u
ono vrijeme skidajući tabu sa teme seksualnosti time provodio terapeutski efekt prema djeci,
9
što danas više nema značaja.
John Culkin Summerhill smatra sretnim mjestom. Za njega je Summerhill: sveta knjiga
nabijena mudrošću, ljubavlju i svim pribježnim svojstvima ljubavi.
John Culkin ističe da mnoga američka djeca većinu vremena provode pred televizijom, televizija je
najbolji način
pomoću kojeg roditelji ušutkaju svoju djecu. Suvremeni učenici žive u sredini totalnih medija.
On smatra da škole moraju poći od učenika, a ne od nastavnog programa, nastavnika,
administracije, sustava testiranja ili bilo kojeg drugog neučeničkog sastojka obrazovne
sredine. Smatra da su škole za učenike, sve ostalo su samo sredstva za ostvarivanje cilja koja
će biti ili neće biti upotrijebljena u zavisnosti od toga služe li razvoju učenika ili ne. Mudrost
Summerhill odgovara potrebama djeteta elektronskog doba. Ona počinje poštovanjem i
ljubavlju prema djetetu. On odaje priznanje Neilovoj brizi za sveokupni saznajni i osjećajni
razvoj djeteta. Neke od Culkinovih odrednica po kojima bi trebalo poticati djecu da se
razvijaju su: a) smisao o sebi-smatra da je uloga nastavnika pothranjivanje tog delikatnog
procesa uz uklanjanje svih prepreka razvoju i obezbjeđivanju konteksta ljubavi, poštovanja,
kompetentnosti i snage; b) smisao za smisao-učenika treba poticati da unutar sebe otkrivaju
unutarnji smisao za ispravno i pogrešno, istinito i lažno; c) smisao za besmisao - prirodnim
putem.
Ashley Montague smatra da je Summerhill pomogao ljudima da razumiju nekoliko osnovnih
istina: a) neophodnost ljubavi, b) jedina zdrava disciplina je ona nad samim sobom,
samodisciplina, c) sloboda je velika odgovornost, d) dobar nastavnik poučava djecu u ovim
specifičnim istinama, a također ih uči kako da sama sebe uče. Navodi da tradicionalno
obrazovanje većinom osujećuje pojedinčevu jedinstvenost i kreativnost. Škole naziva
tvornicama koje u djecu ubacuju velike količine nabubanih činjenica i zatim se u određenom
10
periodu kroz različite metode, npr. ispit traži od njega da izbacuje te nabubane činjenice.
John Holt voli razgovarati s malom djecom i slušati ih kako govore. Ne smatra da su njihov
pogled na život ili njihova shvaćanja o životu banalna zato što se zasnivaju na malom
iskustvu. On zaključuje da djecu moramo uzimati za ozbiljno i da prema njima postupamo s
poštovanjem, djecu ne treba obasipati novcem kao što čini većina ljudi. Prema njegovu
zaključku djeca u Sumerhillu ozdravljaju i rastu zahvaljujući slobodi, podršci i poštovanju
koje im on ukazuje i upravo te uvjete treba stvoriti i u drugim školama ako želimo da djeca
budu zdrava i napredna.
Bruno Bettelheim navodi da je osnovna Neillova filozofija naivna, rusoovska i drži da se
dijete rađa s urođenom dobrotom. Kada bi zlo društvo, naročito njegovi loši roditelji dopustili
djetetu da prirodno raste bez osjećaja tjeskobe i inhibicija ono bi sasvim sazrelo u 1
najveličanstvenije ljudsko biće.
Što se tiče same psihoanalize Neill je iz nje preuzeo jedino
stav da je potiskivanje loše i da seksualne inhibicije stvaraju neuroze.
Michael Rossman smatra da je Neill u Summerhillu izgradio jednu usko označenu obrazovnu
zajednicu koja je bila organizirana oko oslobađajućeg autoriteta samouprave. Opisuje mnoge
pojave zdravog razvoja ličnosti. Sve one zavise od razvitka jednog alternativnog stila
autoriteta koji se dijeli, on je demokratski i elastičan, a čija se moć primjenjuje putem
primjera, a ne prinude. Prema njemu takav autoritet više ojačava nego što slabi one koji su mu
podvrgnuti.
Sylvia Ashton zamjera Neillu što je za njega alat važniji od knjige, knjige za njega nemaju
vrijednosti. U njegovoj školi učenici ne moraju dolaziti na nastavu i mogu sami odlučiti kada
će naučiti čitati. Ona smatra da čitanje samo po sebi ima svojstvo iscjeljenja, pri tome je
važno da čovjek ne treba samo naučiti čitati već treba i željeti čitati.
11
Paul Goodman je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara suvremenog društva. Uživa veliki
ugled među studentima na koje snažno utječe. Objavio je preko dvadeset knjiga i predavao na
sedam američkih univerziteta. On smatra da: a) uzgredno obrazovanje (uzimanje učešća u
tekućim društvenim aktivnostima) treba biti glavni način učenja; b) prema njegovu mišljenju
većinu srednjih škola treba ukinuti, društvene funkcije srednjih škola trebaju preuzeti druge
vrste omladinskih zajednica; c) obuka na koledžima uglavnom treba usmjeravati u pojedine
profesije, a ne mu prethoditi; d) cilj elementarne pedagogije završno sa dvanaestom godinom
trebalo bi biti zaštita i njega slobodnog rasta djeteta s obzirom na to da roditelji i okolina vrše
pritisak na dijete.
Naum Dimitrijević - Knjiga A. Neilla Slobodna djeca Summerhilla doživjela je i pohvale i
kritike. Oni koji je kritiziraju smatraju da on zanemaruje društvo kao jedan od najznačajnijih
činilaca u formiranju mladog čovjeka, u izgradnji i razvijanju školskog sustava, odnosno
škole kao institucije. Za njega je postojeća škola loša, isti su takvi i nastavnici i roditelji i on
izlaz traži u jednoj novoj školi čiji je cilj potpuna sloboda učenika i njihova sreća. Međutim
poput mnogih nezadovoljnika nije u zamjenu za ono što je htio da se sruši ponudio nešto
novo. On odbacuje sve društvene običaje, norme i zakone, cjelokupno društveno ustrojstvo i
kao da vjeruje da će sreća njegovim učenicima biti obezbijeđena samo ako ostanu vjerni
potpunoj slobodi koja vlada u Sumerhillu. Problem je u tome što se oni u daljnjem životu
neće moći tako lako prilagoditi društvenim normama iz koje su otišli, a kojima će se poslije
vratiti. Za njega je alat važniji od knjige, za njega knjige nemaju vrijednosti. On govori o sreći
koja vlada u Sumerhillu i o sretnim učenicima, ali ne objašnjava kakav je to sretan učenik. S
druge strane dobra strana Samerhila je nuđenja mogućnosti da se učitelji i roditelji preispitaju
u svojim postupcima i pokušaju promijeniti ih na bolje.
5. PLODOVI SUMMERHILLA U HRVATSKOJ
12
Dio razgovora o osnivanju škole Summerhill preuzele smo s Interneta, a datum kada je
intervju objavljen je 5. studenog 2009. pa pretpostavljamo da je škola još u osnivanju. Na
pitanja odgovara Dragana Bolješić, predsjednica udruge Slobodna škola koja je osnovana 9.
svibnja 2008. godine u Karlovcu. No, ideja o osnivanju je rođena puno ranije. Inicijatori cijele
priče su Lana Cvitak, profesorica psihologije i Dragana Bolješić Knežević.
Kako je sve počelo, kako je nastala ideja o osnivanju udruge koja bi osnovala prvu
slobodnu demokratsku školu u Hrvatskoj?
„Lana i ja smo srodne duše koje su spoznale patnje učenika u sistemu u kojem i same rade.
Jedna smo drugoj bile podrška i zaključile da bi sistem bilo vrlo teško mijenjati iznutra zbog
predrasuda i frustracija među nastavnicima i učenicima. Počele smo maštati o jednoj
drugačijoj školi. Bacile smo se na proučavanje alternativnog obrazovanja i malo po malo
došle do slobodnih škola. Lana je pročitala članak o Summerhill školi u „Globusu“ i
iznenadila se dosta površnim i negativnim osvrtom na tu legendarnu ustanovu u kojoj se
rodila dječja demokracija. Odmah sam, u jesen 2007. godine, kontaktirala Zoe Readhead
ravnateljicu i vlasnicu škole Summerhill, kćerku legendarnog Alexandra Neilla, koja mi je, na
moje zaprepaštenje, odgovorila i spojila me s Leonardom Turtonom, zaduženim za planiranje
nastave u Summerhill školi, a koji me je pozvao na 1. Evropsku konferenciju demokratskog
obrazovanja (EUDEC) u Leipzigu 2008. Kasnije se u radu oko osnivanju pridružila i
Kosjenka Brajdić, mlada učiteljica iz Zagreba koja je pobornik slobodnih škola i koja je
svojim prijašnjim iskustvom pomogla u osnivanju udruge i također pošla na konferenciju.
Naravno, tu su i ostali članovi koji podržavaju ideju i pridonose svojim kreativnim radom, da
ih sada sve ne nabrajam. Naš je zajednički rad urodio manifestacijom Dani demokratskog
obrazovanja u okviru koje smo hrvatskoj javnosti po prvi put prezentirali ovu ideju i to od
strane ljudi pozvanih da o njoj govore. Imam dojam da je manifestacija kao magnet privukla
13
ljude koji su već i sami promišljali o alternativnom obrazovanju i o slobodnim školama i koji
su se oduševili kad su saznali da postoji udruga koja je pokrenula inicijativu osnivanja takove
škole.“
Kako nastaje ili kako se postaje slobodnom školom?
“Najjednostavnije bi bilo kad bi već postojeća škola odlučila provesti demokratizaciju i
pretvorbu u slobodnu školu, što se usput rečeno dogodilo, primjerice u Kanadi, u Engleskoj i
koliko mi je poznato u Danskoj i Finskoj. Treba ipak biti realan i priznati da su za to male
šanse u nas. No, nikad se ne zna. Možda, kad se prosvjetari bolje upoznaju s demokratskim
obrazovanjem i uvide njegove prednosti… Na kraju krajeva, čuda jesu moguća. Put kojim
ćemo mi pak morati krenuti jest standardni. Dakle, prvo se mora riješiti zakonsko -
administrativna procedura.“
Udruga Slobodna škola, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Samoboru i u Zagrebu
prikazala je projekciju filma Summerhill. BBC-jev film Summerhill je igrani obiteljski film
snimljen prema istinitom događaju. Najava filma bila je sljedeća: Summerhill je
demokratska/slobodna škola koju je prije 88 godina osnovao škotski pedagog A.S. Neill koji
je vjerovao da djeca najviše napreduju kada im je dopušteno upravljati vlastitom sudbinom.
Ova škola je jedinstvena i prepoznata je kao najnaprednija škola u Velikoj Britaniji jer slijedi
državni plan i program, ali svoje učenike uči i kako živjeti, učiti i raditi u zajednici te kako
rješavati konflikte i preuzeti odgovornost za svoje postupke. Učenici i profesori zajedničkim
snagama vode školu koja, iako se naziva 'školom gdje sve prolazi', ima oko 200 pravila koji
demokratskim glasovanjem donose učenici i nastavnici. U slučaju kršenja pravila sankcije
vrijede kako za učenike tako i za profesore i svo osoblje škole. 1999. godine državna
inspekcija zaprijetila je zatvaranjem škole zbog 'prevelike slobode' koju daje svojim
učenicima. Učenici, roditelji i nastavno osoblje sakupili su 120,000 funti kako bi odveli
14
državu na sud i u toj su bitci pobijedili. Film je bio nominiran za BAFTA-inu Children's 14
Award u kategoriji za najbolju dramu, a osvojio je nagradu za najbolji scenarij.
6. ZAKLJUČAK
Ideja slobodne škole, koju je utemeljio A.S. Neill može nam se danas, u svijetu kojem
se mnoge krive vrijednosti stavljaju u prvi plan, činiti neodrživom, ali moramo se zapitati je li
ipak problem u našoj percepciji, i tako teškom prihvaćanju novih ideja, a koje bi ipak išle u
našu korist. Je li možda škola Summerhill zapravo napredna u mnogim pogledima, a nazadni
su samo naši naučeni, naviknuti i ustaljeni tradicionalni pogledi na svijet, u ovom slučaju, na
obrazovni sustav. Mišljenja smo da je A.S.Neill zaista volio djecu, a ljubav prema njima bila
mu je upravo poticaj da djecu održi onakvima kakva jesu, slobodna, istinska dobra i
neiskvarena. Smatramo da smo kroz rad i istraživanje o školi Summerhill uspjeli ostvariti
ciljeve koje smo si zadali u samom početku, a to je doživjeti školu Summerhill u potpuno
pozitivnom svjetlu, bez obzira na njene brojne negativne kritike. Velik broj roditelja, isto tako
i učitelja, svojoj djeci želi sve najbolje, ali ih ipak šaljemo u konvencionalne škole, pune
zahtjeva, stresa, obaveza i pritiska da moraju zadovoljiti, točnije biti uspješni u baš svakom
predmetu. Smatramo da je Neillova ideja bila zapravo plemenita, jer je on ipak na neki način
htio zaustaviti razvoj nezadovoljne, čangrizave ljudske rase pune zavisti i mržnje, a to je
pokušao svojim tzv. slobodnim odgojem djece, na kojima konačno svijet i ostaje, a koja će
biti slobodni i zadovoljni odrasli ljudi.
A.S.Neill je svoje ideje znao izvrsno pretočiti na papir i njegova knjiga ima moć uvjeriti
čitatelja da je zaista ono što on predlaže najbolje i najuspješnije za dijete. No, opet kada
kasnije promišljamo o pročitanome, neki nam aspekti nisu u potpunosti prihvatljivi i
smatramo da je sloboda dovoljna do nekog stupnja, razine i onda je djeci potreban okvir koji
ih odgaja, uvjetno rečeno, iako to krši temeljna Neillova načela.
15
Na kraju, Neil je kao vrstan pedagog svojim promišljanjima i kroz postupke s djecom
pokazao kako odgoj i podučavanje ne moraju uvijek biti striktni i strogi kao što je slučaj s
većinom sustava konvencionalnih škola. Stoga, jednog dana kada postanemo profesori, kako
nismo u mogućnosti promijeniti kurikulum i ne treba ga mijenjati, ali poboljšati svakako da,
trebali bismo se barem osvrnuti na Neillove savjete i njima poboljšati vlastiti odnos s
učenicima.
7. SAŽETAK
Tema ovoga rada je Summerhill, nekonvencionalna škola Alexandera Sutherlanda
Neilla, u kojoj djeca imaju potpuno drugačija prava i odgovornosti i u kojoj im se dopušta da
samostalno stvaraju jedan drugačiji pogled na svijet. U radu se govori o obilježjima
Summerhill škole, točnije na kojim uvjerenjima ta najprogresivnija škola u svijetu
funkcionira: prilagoditi školu djetetu; pružiti djetetu slobodu da bude što jest; dijete jest
dobro, a ne zlo biće; dijete je po naravi mudro i realistično. U Summerhillu metode
poučavanja nisu važne jer ako dijete nešto želi naučiti ono će naučiti na koji god način ga se
poučavalo. Summerhillska teorija je da ako se dijete u djetinjstvu naigra, kada se na taj način
ispuni, prionut će na posao i suočiti se sa životom. Odrasli igru ignoriraju, smatra Neill, i
smatraju ju gubljenjem vremena ostavljajući u tradicionalnim školama vrlo malen prostor za
nj, gurajući na taj način dijete u „odraslost“, za koju će „imati vremena“ cijeli život. U radu
se govori i o utjecajima na Summerhill školu, točnije na njezina osnivača A.S. Neilla.
Oslanjajući se u početku na Freudovu psihoanalizu, a zatim na nauk Wilhelma Reicha, te
ponajviše na vlastito pedagoško iskustvo, Neill je izgradio originalan i za filozofiju odgoja
nezaobilazan pristup odgoju. Ipak, u njemu je moguće prepoznati ponešto Rousseauovog ili
više Freudovog utjecaja, ali Summerhill nije bio samo maštovita vizija već i odgojna utopija
koja je postajala stvarnost. Međutim, nisu svi na školu Summerhill gledali Neillovim očima. U
16
vezi s tim u Americi je 1970. izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom
„Summerhill: za i protiv“ u kojem u deset priloga nalazimo različita mišljenja o Neillovom
modelu obrazovanja (primjerice Max Rafferty, Louise Bates Ames). Ideja slobodne škole
imala je utjecaja i odjeka u Hrvatskoj. U radu se spominje udruga Slobodna škola koja je
osnovana 9. svibnja 2008. godine u Karlovcu, a glavni inicijatori su dvije profesorice Lana
Cvitak i Dragana Bolješić Knežević.
8. POPIS LITERATURE
Neill, A.S. (1999) Škola Summerhill: novi pogled na djetinjstvo (priredio Albert Lamb),
Zagreb: Sara 93
Petrović, D. (1982) Samerhil za i protiv, Beograd: Prosveta
Illich, I. (1980) Dole škole, Beograd: Beogradski izdavačko grafički zavod
- internet:
Bunjac, B. (2005) Škola Summerhill [online] Dostupno s
http://portal.podrum.hr/2005/07/02/skola-summerhill [1. travnja 2010]
http://www.zarez.hr/155/z_info.htm [1. travnja 2010]
http://drumtidam.info/Vijesti/Sve-u-svemu/Slobodna-skola-Summerhill-u-Hrvatskoj.html [1.
travnja 2010]
http://mindpositive.bloger.hr/post/nema-problematicne-djece-ima-samo-problematicnih-
roditelja-slobodna-djeca-summerhilla-as-neill/1678557.aspx [1. travnja 2010]
http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva04_05/BedekovicValentina.htm [1. travnja 2010]
17