Download - Kratka historija Rimske republike
HISTORIJA STAROG VIJEKA II – RIM
SADRŽAJ
1. Periodizacija rimske historije 1
2. Predrimsko doba - Etrurija 1
2.1. Teorije o porijeklu Etruraca 1
2.2. Društvena struktura Etrurije 1
2.3. Privreda Etrurije 2
2.4. Religija Etruraca 2
2.5. Etrurski jezik 3
2.6. Umjetnost Etruraca 3
2.7. Politička historija Etrurije 3
2.8. Etnička slika Italije 4
2.8.1. Razmještaj plemena 5
3. Rimsko kraljevstvo (753. – 509.) 6
3.1. Legenda o nastanku Rima 6
3.2. Geografski položaj grada Rima 6
3.3. Rimski kraljevi 6
3.3.1. Numa Pompilije (714. – 672.) 7
3.3.2. Tul Hostilije (672. – 640.) 7
3.3.3. Anko Marcije (640. – 616.) 8
3.3.4. Tarkvinije Stariji Prisk (616. – 578.) 8
3.3.5. Servije Tulije (578. – 534.) 9
3.3.6. Lucije Tarkvinije Oholi (534. – 510./509.) 10
3.4. Privreda kraljevskog doba 10
3.5. Rod i porodica u kraljevsko doba 11
3.6. Kurije i tribe 12
3.7. Komcijie 12
3.8. Kraljeva vlast 12
3.9. Senat u kraljevsko doba 12
3.10. Patriciji i plebejci 12
3.11. Rana rimska religija 12
3.11.1. Rimski animizam 13
3.11. 2. Rimski panteon 13
4. Rimska republika (509. – 31. / 27.) 14
4.1. Periodizacija republikanskog doba 14
4.2. Osnovne karakteristike rane republike 14
4.3. Magistrature 14
4.4. Rimsko-keltski ratovi 15
1. Periodizacija rimske historije
Doba Trajanje Početni događaj Krajni događaj
1. Predrimsko doba II mil. st.e. - VIII st. st.e. Prve apeninske kulture Osnivanje grada Rima
2. Rimsko doba
754. g. st.e. –
476. g. n.e. / 1453. g.
Osnivanje grada Rima
u VIII st. st. e.
(754. g. st. e.)
Pad Zapadnog carstva
476. g. n.e. / pad
Konstantinopolja 1453.
2.1. Kraljevsko doba 754. st. e. – 509. st. e. Osnivanje grada Rima Ukidanje kraljevstva
2.2. Doba republike 509. st. e. – 31. st. e. Uspostavljanje republike Ukidanje republike
2.3. Carsko doba
31. / 27. st. e. –
476. n.e. / 1453. n. e.
Ukidanje republike 31.,
uspostavljanje carstva
Pad Rima 476. n.e.,
pad Konstantinopolja
1
27. st. e. 1453. n. e.
2. Predrimsko doba - Etrurija
Naše znanje o Etrurcima zasniva se uglavnom na arheološkim spomenicima otkrivenim u
Italiji, prije svega u samoj Etruriji. Pitanje o porijeklu Etruraca, njihovom jeziku, socijalnoj strukturi i
značaju Etruraca za kulturni razvitak Italije su neka od najsloženijih i najzamršenijih pitanja u čitavoj
nauci o antičkom svijetu. Sve do danas istraživači zastupaju tri teorije o porijeklu Etruraca, koje
uglavnom potječu od mišljenja koja su zapisivali antički pisci.
2.1. Teorije o porijeklu Etruraca
Teorija o istočnjačkom porijeklu Etruraca – najraširenija teorija čiji zagovornici smatraju
da su Etrurci došli sa istoka pomorskim putem i nastanili se na obalama Tirenskog mora
Zagovornici druge teorije smatraju da su Etrurci došli u Italiju sa druge strane Alpa
Zagovornici treće teorije smatraju da su Etrurci autohtono stanovništvo Italije.
2.2. Društvena struktura Etrurije
Rani arheološki spomenici svjedoče o visokom stepenu etrurskog privrednog razvitka. Tokom
čitave etrurske historije održali su se izvjesni ostaci rodovskog odnosa. Moguće je da i nazivi
pojedinih etrurskih gradova vode porijeklo od imena utjecajnih rodova. Grad Tarkvinij se može dovesti
u vezu sa rodom Tarkvinijevaca (na etrurskom Tarha). Podjela rada, razvijane razmjene, osvajanja –
sve je to doprinosilo raspadanju rodovskog društva i izdvajanju vladajućih porodica.
Društveni poredak Etruraca je bio strogo aristokratski. Povlašteni dio stanovništva činila je
vojničko-sveštenička aristokratija kojoj su bil podčinjeni ostali slojevi. Karakteristika etrurskih
društvenih odnosa je i slobodan položaj žene koja je uživala određene privilegije. Po pretpostavkama
nekih istraživača, rješavanje mnogih pitanje domaćeg života zavisilo je od majke, a ne od oca
porodice. Ropstvo se, po svemu sudeći, rano pojavilo u Etruriji. Kao jedan od dokaza ropstva mogu
poslužiti gladijatorske borbe koje su priređivane na dvorovima etrurskih aristokrata.
2.3. Privreda Etrurije
Glavna privredna grana bila je zemljoradnja. Poljoprivreda je bila moguća samo uz vještačko
isušivanje terena. Etrurci su prvi narod u Italiji koj je pristupio radovima na isušivanje što je bilo
moguće samo uz masovno korištenje radne snage i dobru organizaciju. Etrurija je bila prva zemlja u
2
Italiji u kojoj su postojali krupni zemljoposjednici. Tamo se rano pojavio gradski život. Etrurci su
odigrali veliku ulogu u posredničkoj trgovini. Etrurski brodovi pojavljivali su se u Kartagi, Fenikiji i
Grčkoj. U Grčkoj su etrurski trgovci bili poznati u VI stoljeću st. e. U to vrijeme u Etruriji se koristio
jonski novac, a kasnije Etrurci počinju kovati vlastiti.
2.4. Religija Etruraca
Etrurci su imali razvijenu religioznu svijest koja je u mnogo čemu utjecala na kasniju rimsku
religiju. Mnoga etrurska vjerovanja, običaji i božanstva postala su dio rimske kulture. O karakteru
religije moožemo suditi na osnovu velikih rimskih obreda preuzetih od Etruraca, a uglavnom na
osnovu spomenika likovne umjetnosti. Etrurski vjerski sistem bio je politeistički.
Iz etrurskog panteona treba izdvojiti sljedeća božanstva : bog neba Tin ili Tinija, njegova
supruga Uni, boginja zemlje Cel, Sethlans (odgovara grčkom Hefestu), Turms (odgovara grčkom
Hermesu), Turan (odgovara grčkoj Afroditi), Maris (odgovara grčkom Aresu).
Među etrurskim božanstvim naročitu popularnost uživale su dvije grupe od po tri božanstva
(trijade). Prvu trijadu činili su Tin, Uni i Minerva. Ova etrurska trijada počevši od dinastije
Tarkvinijevaca pretvorila se u rimsku kapitolsku trijadu Jupitera, Junone i Minerve. Drugu trijadu činili
su Mant (odgovara grčkom Dionisu ili Hadu), Manija ili Perfezona i jedno božanstvo zemlje koje
odgovara grčkoj Demetri. Vrhovnim božanstvom etrurske religije smatran je Tin.
2.5. Etrurski jezik
Etrurski jezik naučnici su počeli proučavati u doba renesanse kada su pronađene bronzane
tablice sa etrurskim natpisima. U XVI stoljeću pojavili su se prvi radovi koji su težili dešifrovanju
etrurskog pisma. Međutim, teško je utvrditi kojoj je jezičkoj porodici pripadao etrurski jezik. Do danas
naučnici su uspjeli utvrditi značenje nekoliko desetaka riječi, ali ti rezultati još ne omogućavaju
izvođenje bilo kakvog zaključka. Jedino što se zna jeste da etrurski jezik nije pripadao porodici
indoeuropskih jezika.
2.6. Umjetnost Etruraca
O visokom stepenu etrurske umjetnosti svjedoče sačuvani sarkofazi sa skupocjenim
predodžbama, statue, freske i ostaci etrurske arhitekture. Pitanje o porijeklu etrurske umjetnosti je
složeno pitanje, naročito kada je riječ o njenim izvorima. Nesumnjivo je da su u etrurskoj umjetnosti
postojale crte karakteristične rane italske kulture. Osim toga, Etrurci su bili pod utjecajem istočnih,
naročito maloazijskih područja, zatim pod utjecajem Kartažana i Grka. Počevši od VII stoljeća st. e.
3
grčka umjetnost je imala veliki utjecaj na etrursku, ali nije ugušila samostalne etrurske crte koje
možda vode porijeklo od vremena terra amarna ili vilanova kulture.
2.7. Politička historija Etrurije
Etrursku federaciju činilo je 12 gradova od kojih je svaki uživao u određenoj mjeri
samostalnost. Svaki grad je vodio vanjsku politiku za sebe što znači da etrurska federacija nije bila
čvrsta i jedinstvena država.
Političko jačanje Etrurije počinje u drugoj polovini VII i prvoj polovini VI stoljeća st. e. U VII
stoljeću u doba njihove najveće moći, etrurska teritorija se prostirala na sjeveru do Alpa, a na jugu je
obuhvatala Laciju i Kampaniju. U samom Rimu u VI stoljeću učvrstila se dinastija Tarkvinijevaca, dok
je u Kampaniji centar etrurskog utjecaja bio grad Kapua. Pored Etruraca na zapadnom Sredozemlju
snažna je bila i Kartaga, a postepeno su se počeli pojavljivati i grčki doseljenici, prije svih Fokejci.
Kako bi se suprotstavili grčkim kolonistima, Etrurci i Kartažani su sklopili savez čija je posljedica bila
bitka kod Alalije na istočnoj obali Korzike.
Krajem VI i početkom V stoljeća st. e. jačanjem aktivnosti Grka na Sredozemlj etrurska
saveznica Kartaga je teško poražena 480. g. u bici kod Himere na Siciliji od udruženih sicilijanskih
Grka predvođenih sirakuškim tiraninom Gelom. Nakon toga nastupilo je razdoblje grčkog širenja koje
je kulminiralo pobjedom nad Etrurcima u bici kod Kime 474. g. od strane koalicije tiranina Sirakuze
Hiera i tiranina Kime Aristodema. To je za Etrurce bio težak poraz poslije kojeg su oni izgubili
pomorsku snagu i bili prisiljeni da napuste položaje u južnoj Italiji. Uz to, etrurske položaje u
Kampaniji počeli su ugrožavati Samniti koji su se spuštali sa brdsko-planinskih oblasti južnih Apenina.
Pad etrurske hegemonije počinje u V stoljeću, a slabljenje njene moći uzrokovane je
unutrašnjim i vanjskim uzrocima. Počeci etrurskog opadanja se vremenski poklapaju sa
oslobođenjem Rima od etrurske vlasti i postepenim pritiskom Rimljana na pojedine etrurske gradove.
Konačan udarac etrurskoj državi bila je migracija i naseljavanje Kelta na sjeveru u dolini rijeke
Po. Tom prilikom nije izgubljena samo Padska nizija, nego je presječena i veza sa sjevernim i
srednjim Jadranom. Do IV stoljeća st. e. etrurska kultura je zadržala svoju dominaciju, ali postepeno i
ona počinje gubiti snagu, a do I stoljeća st. e. nestao je i etrurski jezik.
2.8. Etnička slika Italije
Pored Etruraca Apeninskim poluostrvom u ranom željeznom dobu dominirala je još jedna
velika etnička grupa – italska grupa plemena koja se načelno dijeli u dvije podgrupe : latinsko-falačku
i umbro-sabelsku.
4
Falisci su naseljevali južnu Etruriju i sjevernu Laciju sa glavnim gradom Falerijem u južnoj
Etruriji. Oni su bili pod velikim utjecajem etrurske kulture, ali su uspjeli zadržati svoj jezik. Za razliku
od drugih oblasti, naseljavanje u Laciju je počelo veoma kasno. Oblast Lacije nije posebno plodna i
ugodna za život kao npr. Padska nizija ili Kampanija, pa Lacija nije bila posebno interesantna za
doseljenike. Latini su živjeli u utvrđenim naseljima zvanim oppida – gradovi. Tradicija poznaje 30
takvih naselja, a središte je bilo naselje Alba Longa. Najpoznatija i najvažnija latinska naselja, pored
Alba Longe, su Lavinij, Ardea, Lanuvij, Aricija, Tuskul, Tibur, Preneste, Kora, Noment, Gabij, Labik i
druga. Federacija latinskih naselja stvorena je veoma rano.
Umbri su naseljavali centralne dijelove Italije, a zajednica sabelskih plemena obuhvatala je
velike prostore srednje i južne Italije. Zajednica sabelskih plemena, zbog blizine Etruraca, u
određenoj mjeri prihvatila je etrurske tekovine razvijene kulture i načina života. Kao i Etrurci, Sabelci
su osjetili pritisak Kelta sa sjevera pri čemu su izgubili značajan dio teritorije početkom IV stoljeća.
Zajednica sabelskih plemena bila je veoma brojna, a izdvajaju se sljedeća plemena:
Sabinjani – živjeli južno od Umbra i bili komšije Latinima
Piceni – samo onaj dio Picena koji je govorio južnopicenskim, jer sjevernopicenski se ne
čini kao indoeuropski jezik. Naziv Piceni je totemskog porijekla (picus = djetlić, ptica
posvećena bogu Marsu)
Marsi, Vestini, Peligni i Marucini – zauzimali su brdsko-planinske zone srednjih Apenina.
Radi se o veoma ratobornim gorštačkim zajednicama koje su davale znatan broj vojnika
Rimskoj državi.
Samniti – naseljavali su srednje Apenine južne Italije, bili su voma brojna zajednica
sastavljena od više plemena : Pentri, Karakeni, Kaudini, Hirpini, Frentani. Govorili su
jezikom kojim su govorili i Osci (oni koji su naseljavali Kampaniju), Vestini, Aurunci, Bruti,
Lukanci i Kalabrijci. Samniti u Kampaniji su ostvarili viši kulturni razvitak od osnih plemena
koja su ostala u apeninskoj unutrašnjosti i vremenom su stvorili moćnu samnitsku
federaciju.
Volsci – živjeli su južno od Latina u području koje je djelimično brežuljkasto i močvarno.
Za razliku od Umbra, kod sabelskih plemena postojao je obred sahranjivanja, a ne
spaljivanja preminulih. Ova činjenica je od velikog značaja za određivanje teritorije koju je
naseljavala jedna ili druga grupa plemena.
Uz navedene italske narode potrebno je spomenuti i Ekve koji su živjeli istočno od Rima
i južno od Sabinjana, zatim Hernike koji su naseljavali pojas između Latina, Ekva i Volska, te
5
Venete koji su naseljavali sjeveroistočnu Italiju. Pored Etruraca i Italika Italiju su naseljavali i
ilirska plemena kao što su Japigi i Mesapi u Apuliji i Kalabriji. Ilirski stanovnici nisu igrali važniju
ulogu u historiji stare Italije. Sjeverozapadni dio Italije naseljavali su ljudi koji nisu bili
indoeuropskog porijekla – Liguri, koji su bili nastanjeni u obalnom zaleđu.
2.8.1. Razmještaj plemena
Sjeverna Italija : Liguri, Senoni, Insubi, Recijci, Veneti, Kelti
Srednja Italija – sjever : Etrurci, Piceni (istočna obala)
Srednja Italija : Umbri, Sabinjani, Ekvi, Latini, Volsci, Samniti
Srednja Italija – jug : Aurunci, Osci, Japigi i Mesapi (Apulija i Kalabrija), Bruti
Sicilija : Sikuli, Sikani
Sardinija : Sardi
Korzika : Korsi
3. Rimsko kraljevstvo (753. – 509.)
3.1. Legenda o nastanku Rima
Rimska tradicija navodi da je kralja Numitora njegov brat Amulije zbacio sa prijestolja, naredio
pogubljenje Numitorovih sinova, a njegovu kćerku Reju Silviju posvetio je za vestalku kako bi ostala
djevica i kako ne bi dala muške nasljednike Numitora.
Mitologija navodi da je Reja Silvija sa bogom Marsom dobila blizance Romula i Rema. Da bi ih
se riješio Amulije je naredio da se blizanci bace u rijeku Tibar. Međutim, kolijevka sa blizancima se
zaustavila na obali kod jednog smokvinog stabla zvanog Ruminal (ranije poznat kao Romular) u
podnožju Palatina. Tu ih je našla vučica i nadojila ih svojim mlijekom. Tako spašene blizance potom
je pronašao pastir Faustul i predao ih supruzi Larenciji, koja ih je odgojila kao svoju djecu. Tokom
odrastanja, Romul i Rem su se isticali među svojim vršnjacima u borbenim vještinama. Kada su čuli
priču o svom porijeklu, oni su okupili vojsku i krenuli na Alba Longu gdje je stolovao Amulije, zbacili
ga i ubili, a na prijestolje vratili djeda Numitora.
6
3.2. Geografski položaj grada Rima
Temeljne odrednice rimskog područja su rijeka Tibar i brežuljci oko nje. Stari Rim ležao je
lijevoj obali rijeke oko 25 kilometara udaljen od ušća Tibra u more. Prema tradiciji, Rim je nastao na
brežuljkastom predjelu sjeverne Lacije, na granici prema Etruriji i Sabinskoj zemlji. Omanje visine na
kojima Rim ležu su manji ogranci Albanskog gorja.
Prema tradiciji, Rim je nastao na sedam brežuljaka : Kapitol, Palatin, Aventin, Kvirinal, Viminal,
Eskvilin i Celij. Najpogodniji za naselje bio je palatinski brežuljak koji je sa tri strane bio okružen
stijenama i na taj način pružao je prirodnu zaštitu od neprijatelja.
3.3. Rimski kraljevi
Prema tradiciji postojalo je sedam rimskih kraljeva. Prvi od njih bio je Romul koji je ubio svog
brata Rema i potom postao kralj. Njemu se pripisuje osnivanje prastarih rimskih institucija – podijelio
je građane na patricije i plebejce, stvorio kurije, osnovao senat i organizovao vojsku.
U pričama o Romulu često se spominju i Sabinjani. Prema tradiciji, ubrzo nakon osnivanja
grada, Rimljani su na igre pozvali susjedne Sabinjane. Za vrijeme igara, Rimljani (koji nisu imali žena)
oteli su sabinjanske žene. To je naljutilo Sabinjene i oni su odlučili krenuti u rat protiv Rimljana.
Međutim, njihove žene – zarobljenice Rimljana, izmirile su svoje sunarodnike sa svojim muževima
nakon čega su se Rimljani i Sabinjani ujedinili i stvorili jednu državu. Od tada, Rimskom državom
vlada Romul zajedno sa sabinjanskim kraljem Titom Tacijem sve do smrti ovog drugog. Romul je
vodio uspješne ratove protiv okolnih gradova. O njegovoj smrti, opet prema tradiciji, postoje dvije
verzije – po jednoj bio je živ odnesen na nebo, a po drugoj su ga ubili plebejci.
3.3.1. Numa Pompilije (714. – 672.)
Prema Titu Liviju, Numa Pompilije je i prije izbora za kralja bio poznat kao pravedan i pobožan
čovjek. Prema tradiciji, Romulov nasljednik, Numa Pompilije je vodio miroljubivu politiku. Njemu se
pripisuje regulisanje sistema stare rimske religije, uključujući i uvođenje novog kalendara sa
preciziranim praznicima.
U njegovo vrijeme uvedeni su razni religijski kolegiji - sveštenički kolegiji kao što su fecijali,
flameni Jupitera, Marsa, Kvinina, vestalke boginji ognjišta Vesti, salijci, auguri i pontifici kao vrhovni
religijski kolegij na čijem čelu je bio Pontifex Maximus.
Prema tradiciji, Numa Pompilije je predstavljao osobu koja je ustanovila staru rimsku religiju,
pa se zbog toga u klasičnom rimskom svijetu za tu religiju često koristio naziv „religija Nume“.
7
Tradicija navodi da je Numa ustanovio i kolegije obrtnika, zatim mu se pripisuje i to da je bio prvi kralj
koji je građanima bezemljašima podijelio zemljišta koja je njegov prethodnik osvojio. To se ujedno
smatra i prvim agrarnim zakonom.
3.3.2. Tul Hostilije (672. – 640.)
Napustio je miroljubivu politiku Nume i ponovo pokrenuo ratove. Prvi rat je vodio protiv Alba
Longe na čijem čelu se tada nalazio Gaj Kluihije. Kao povod za rat poslužio je nesporazum kada su
rimski seljaci odnijeli prinos sa albanskih polja, a Albani sa rimskih. Tul je to iskoristio i optužio Albane
i proglasio ih odgovornim za početak rata. Za početak ovog rata veže se legenda o borbi braće
blizanaca Horacija i Kurijacija. Tul Hostilije i albanski vođa dogovorili su da sukob Rima i Alba Longe
riješe dvobojem braće Horacija, koji su predstavljali Rim, i braće Kurijacija, koji su predstavljali Alba
Longu. Dvojica Horacija u borbi su ranila trojicu Kurijacija, ali je jedan od rimske braće ubijen.
Međutim, preživjeli Horacije je ubio trojicu Kurijacija i njihovo oružje nosio pred albanskom vojskom
kao znak pobjede. Horacijeva sestra, koja je bila isprošena za jednog od braće Kurijacija, oplakivala
je svog mladoženju. To je razbijesnilo Horacija i on je ubio svoju sestru i poručio :“Tako će završiti
svaka žena koja oplakuje neprijatelja“.
U kasnijem ratu, Tul Hostilije je odnio pobjedu i priključio Alba Longu Rimu, a tom prilikom
priključen je i brijeg Celij. Ugledne albanske rodove (Julijevci, Serviliji, Kvinkciji, Geeganiji, Kurijaciji,
Kloeliji) Tul je uvrstio u senatorski red, odnosno tada patricijski stalež. Tim je broj rimskog
stanovništva skoro udvostručen. Pomenuti albanski rodovi kasnije će igrati važnu ulogu u političkom
životu Rima, a Julijevci će postati prva princepska dinastija.
Nakon ovog rata, Tul je pobijedio i Sabinjane. Po tradiciji, umro je 640. godine, a naslijedio ga
je Anko Marcije.
3.3.3. Anko Marcije (640. – 616.)
Nasljednik Tula Hostilija, bio je sabinjanskog porijekla – njegova majka bila je kćerka Nume
Pompilija. Ubrzo po dolasku na prijestolje započeo je rat sa latinskim zajednicama koja su pljačkala
rimska polja.
Anko Marcije je uveo i novi religijsko-kultni ratni ceremonijal koji obavljao svaki put pred
početak novog rata. Taj ceremonijal bio je dodatak Numinoj religij. Potom je pokrenuo rat protiv
Latina i osvojio prostore između Rima i lacijske obale. Stanovništvo poraženih latinskih zajednica
(Telenam, Fikan, Politorij, Medulij), slijedeći običaje apsorbiranja koje su uveli raniji kraljevi,
preseljeno je na Aventin ili na prostor između Aventina i Palatina.
8
Tit Livije navodi da je tada Palatin bio središte starih Rimljana, odnosno rodova nastalih u
Romulovo vrijeme, Kapitol je bio nastanjen Sabinjanima, a Celij Albanima. Moguće je i da je ovo
masovno naseljavanje poraženih latinskih zajednica unutar Rima doprinijelo rastu plebejskog staleža.
Anku Marciju se pripisuje i osnivanje luke Ostije (u čijoj blizini su napravljene solane), kao i
gradnja mosta preko rijeke Tibar koji je povezao Rim sa brežuljkom Janikulom. Ovom posljednjom
mjerom je utvrđena odbrana od nadirućih Etruraca.
Prema Fasti Triumphales, Anko Marcije proslavio je pobjede nad Sabinjanima i Vejentincima.
Marcija je naslijedio Tarkvinije Stariji Prisk.
3.3.4. Tarkvinije Stariji Prisk (616. – 578.)
Lucije Tarkvinije Prisk povećao je senat za dodatnih 100 članova, nastavio ratove protiv
latinskih zajednica, pobijedio grad Apiolae vrativši se sa velikim plijenom.
Zbog težine rata protiv Sabinjana, on je pokušao izvršiti vojnu reformu tako što bi uveo nove
konjičke jedinice van troplemenske strukture koju je ustanovio Romul, i te bi jedinice nazvao po sebi.
Pobjedom u ratu protiv Sabinjana priključio je Rimu grad Kolatij. Tom prilikom potčinjena su i latinska
naselja Kormikul, stara Fikuleja, Kamenja, Krustumerij, Amerida, Medulija i Noment.
Tradicija govori da je vodio dosta uspješne ratove i protiv Etruraca. Zbog toga su mu Etrurci
poslali znakove kraljevskog suvereniteta koji su bili uobičajeni u Etruriji. Tarkviniju Prisku tradicija
pripisuje i kulturološku i urbanu preobrazbu Rima koji se iz zajednice sela pretvorio u pravi grad.
Navodi se da je nakon pobjede nad Apiolom prvi put određeno mjesto za cirkus, koji će kasnije biti
nazvan Circus Maximus, a tom prilikom priređene su i igre koje će se duboko utisnuti i rimski način
života. Ime Tarkvinija Priska veže se i za uređivanje Foruma, ravnog prostora između Palatina i
Kapitola.
Tarkvinije Prisk ubijen je u zavjeri sinova Anka Marcija, i naslijedio ga je Servije Tulije.
3.3.5. Servije Tulije (578. – 534.)
Servije Tulije je bio zet Tarkvinija Priska i naslijedio ga je uz pomoć svoje punice Tanakvile. Po
dolasku na prijestolje pokrenuo je rat protiv Veje, proslavio tri trijumfa u znak pobjede nad etrurskim
zajednicama (571., 567., a treći datum nije poznat).
On je sproveo reforme političkih i društvenih odnsoa u Rimu. Uključio je plebejce u rimsku
politiku i time se prešlo na timokratski sistem. Formirao je centurijatske komicije koje su zamijenile
dotadašnje kurijatske komicije kao glavno zakonodavno tijelo. Centurijatske komicije su bili organi
9
zasnovani na imovini, dok su ranije kurijatske komicije bile zasnovane na porijeklu i plemensko-
bratstvenoj pripadnosti. Ova njegova reforma povezana je sa reformom vojske – plebejci su počeli
služiti vojsku, ali nisu imali politička prava, jer nisu ulazili u sastav tri prvobitna rimska plemena
(Ramni, Ticiji i Luceri).
Po Servijevoj reform svi punoljetni muđki Rimljani bili su podijeljeni na pet klasa i na one koji
nisu ulazili u okvir sistema klasa. Svaka klasa je davala određeni broj vojnih jedinica – centurija, i
imala je određeno oružje. Od prve klase zahtijevalo se puno hoplitsko teško naoružanje : kaciga,
okrugli štit, koljenice, oklo, mač i koplje. Građani druge i treće klase bili su kopljanici i lakše
naoružani. Četvrta klasa građana činila je lakšu pješadiju sa kopljem i manjim štitom, dok su građani
pete klase bili najlkaše naoružani – praćkama i kamenjem za bacanje.
Podjela građanstva :
konjanici – vitezovi (equites) – cenzus od 100 000 asa, daju 18 centurija
prva klasa – cenzus od najmanje 100 000, daje 80 centurija i dvije vojne inženjerije
druga klasa – cenzus od najmanje 75 000 asa, daje 20 centurija
treća klasa – cenzus od najmanje 50 000 asa, daje 20 centurija
četvrta klasa – cenzus od najmanje 25 000 asa, daje 20 centurija
peta klasa – cenzus od najmanje 11 000 asa, daje 30 centurija i dvije cen. vojne muzike
proleteri – bez cenzusa, daju jednu centuriju
Osim reforme konjice, Servije je morao odustati od reforme ostatka vojske, naročito pješadije.
Njemu se pripisuje nova teritorijalna podjela na tribuse, čime je napuštena stara podjela na tri
patricijska plemena. On je izgradio zid oko Rima i Dijanin hram na Aventinu. Zemlju osvojenu u
ratovima dijelio je plebejcima i pridobivao njihovu podršku. Ubio ga je Tarkvinije Mlađi.
3.3.6. Lucije Tarkvinije Oholi (534. – 510./509.)
Lucije Tarkvinije Oholi je ubijao i protjerivao svoje protivnike, kao i one za koje je sumnjao da
bi mu mogli biti protivnici. Sve je to činio kako bi se dokopao njihovih imanja. Po tradiciji, on je vladao
samovoljno, ne obraćajući pažnju na državne institucije – senat i komicije. Ratove je započinjao sam,
sam sklapao mir, saveze i prijateljstva – ne pitajući ni narod ni senat. Okružio se tjelesnom gardom i
ženidbenim veama povezao se sa latinskim saveznicima.
Sazvao je predstavnika latinskih zajednica na sastanak u Ferentinskom gaju na kojem je
ustanovljen rimsko-latinski savez, na čijem čelu se, prema tradiciji, nalazio Rim. Tada su obrazovane
zajedničke rimsko-latinske jedinice koje su se okupljale u svetom gaju boginje Ferentine.
10
On je započeo sukob i sa Volscima, gorštačkim narodom sa apeninskog gorja. Prvi rat sa
njima je uspješno završio i osvojio bogato naselje Snesu Pompeju. U skladu sa etrurskom tradicijom,
za vrijeme Lucija Tarkvinija Oholog puno se gradilo u Rimu.
Zbog svoje politike 510. godine, dok je bio na jednom ratnom pohodu van grada, zabranjen mu
je povratak u grad i time je njegova vladavina okončana, kao i rimsko kraljevsko doba.
3.4. Privreda kraljevskog doba
Ekonomsku osnovu rimske zajednice kraljevskog doba činila je zemljoradnja. Agrarno pitanje
imalo je primarnu ulogu u životu rimskog društva. Od Servijevih reformi pa praktično do kraja
Republike se nečiji vojni, društveni i politički status temeljio na imovini koja proiziliazi iz poljoprivrede i
stočarstva.
Prema tradiciji, prilikom osnivanja grada Rima Romul je podijelio zemlju u privatno vlasništvo
građanima, pri čemu je svaki građanin dobio po dva jugera (jedan juger iznosio je oko četvrtine
hektara), s tim da taj zemljišnji posjed prelazi u nasljedstvo (heredium – od riječi heres što znači
nasljednik). Znatan dio zemljišta bio je u javnom vlasništvu i zvao se ager publicus. Osnovni temelj
bogatstva činila je stoka (pecunia = novac, dolazi od riječi pecus što znači stoka), što objašnjava
važnost pastirskih kultova, te niz italsko-rimskih mitoloških i tradicionalnih priča u kojima su središnja
mjesta imali pastiri.
Klasični novčani sistem u vrijeme kraljeva nije postojao, pa su glavnu vrijednost imale veličina i
kvaliteta stoke. Kao drugo sredstvo trgovine i prometa vrlo rano je uspostavljen i bakar (as), a odakle
potiče i naziv bakrenka – bakrena vrijednost.
Tek se od dinastije Tarkivinijevaca Rim počeo transformisati u značajan trgovački i zanatski
centar, što je rezultat kulturološkog progresa usljed etrurske dominacije u srednjoj Italiji. Na jugu
Italije razvijali su se grčki gradovi. U poljoprivredi, kao dominantnoj grani, najprije se uzgajala
smokva, a zatim vinova loza i maslina.
Rimski svijet poznavao je četiri načelna odnosa u upravljanju i korištenju zemljišnog posjeda :
1. lični rad vlasnika i njegove porodice uz povremenu pomoć pojedinaca
2. zakupac određuje ili nadničari i u tome i vlasnik i zakupac dijele proizvode
3. na farmi rade robovi
4. farma je iznajmljena zakupcu
U ranim razdobljima najčešći odnos bio je prvi navedeni, a u vrijeme republike treći.
11
3.5. Rod i porodica u kraljevsko doba
U početku osnovna jedina društva bio je patrijarhalni rod. Tada je postojalo pravo naslijeđa,
članovi roda su se morali međusobno štititi, imali su zajedničke vjerske praznike, riznice, a u rano
doba i posjede. Imena Rimljana sastojala su se od tri dijela : praenomeni – lično ime, nomen – ime
roda, cognomen – nadimak ili grana roda ili dio imena koji se odnosi samo na dato lice. Na čelu roda
bile su stariješine koje su se zvali princepsi.
Slabljenjem rodova počele su jačati porodice koje će vremenom postati osnovne društvene
jedinice. Na čelu porodice nalazio se otac koji je imao neograničenu vlast nad ostalim članovima
porodice. Svi oni koji su se nalazili pod očevom vlašću imali su status agnata. U agnate su spadali
krvni srodnici unutar porodice, ali i članovi porodice koji nisu u krvnom srodstvu (npr. žena koja je
udata za nekoga od članova porodice nije u krvnom srodstvu sa njima, ali je kao novi član porodice
pod vlašću oca porodice, pa je prema tome i ona agnat). Pored agnata postojali su i kognati – to je
pojam koji je označavao sva lica koja su u krvnom srodstvu, bez obzira kojoj porodici pripadala. (Tako
na primjer žena koja se uda ostaje kognat sa svojom rodnom porodicom, ali ujedno postaje i agnat u
novoj porodici).
Ropstvo u kraljevsko doba je bilo patrijarhalnog karaktera. Robovi su bili najniži članovi
porodice. Postojao je patronatski odnos, tj. pojedini članovi roda mogli su uzeti druga lica pod svoju
zaštitu – i oni bi tada postajali patroni, dok su oni koje patroni štite bili klijenti. U zamjenu za zaštitu od
strane patrona, klijenti su se patronima zaklinjali na vjernost.
3.6. Kurije i tribe
Kurije su bile društvene jedinice sastavljene od deset rodova. One su se dalje udruživale u
plemena koja su se nazivala tribe. Tribe su bile sastavljene od deset kurija. U konačnici, tri tribe
(Ticiji, Ramni i Luceri) sačivanjale su rimski narod.
3.7. Komcijie
Komicije su bile skupštine na kojima su prisustvovali članovi kurija. Na njima su mogli uzeti
učešće svi odrasli muškarci. Na komicijama su se rješavala pitanja vjerskog i porodičnog karaktera,
pitanja o životu cijele zajednice, zatim su birani kraljevi i donešene odluke o objavi rata, otvarani su
testamenti, vršena usinovljenja, obavljano suđenje za teške prijestupnike itd. Komicije su se
održavele po kurijama i svaka je kurija imala po jedan glas.
12
3.8. Kraljeva vlast
Kralj je bio vojskovođa u ratu i vrhovni sveštenik u vrijeme mira. Njegova vanjska obilježja su
bila purpurni ogrtač, zlatna dijadema i skiptar sa orlom. Na ceremonijama ispred kralja bilo je 12
liktora koji su nosili snopove pruća i sjekiru. Kralja su birale komicije i njegova vlast bila je ograničena.
O položaju rimskog kralja postoje i neslaganja – Momzen tvrdi da je kralj bio apsolutni gospodar, dok
Engels smatra da je kralj bio tek plemenski vođa.
3.9. Senat u kraljevsko doba
U rano doba senat su činile rodovske stariješine. Prvobitno se senat sastojao od 100 članova,
a zatim se broj povećao na 300. Senat je bio kraljev savjetnik i imao ulogu očuvanja tradicije predaka.
Također, sve odluke donešene na komicijama morale su dobiti odobrenje senata da bi bile validne.
3.10. Patriciji i plebejci
Gornji sloj stanovništva činili su patriciji, starosjedioci Rima, i u početku samo su oni sačinjavali
rimski narod. Plebejci su činili potčinjeni sloj stanovništva, bilo ih je mnogo više od patricija. U osnovi,
patricije je činilo pridošlo ili pokoreno stanovništvo.
3.11. Rana rimska religija
Rimska religija je dijelom zasnovana i na ranijim totemističkim vjerovanjima, odnosno razne
životinje sačuvane su kao zaštitnici, ili su bile posvećene nekom od božanstava. Posebno je poznata
legenda o nastanku grada Rima u kojoj važnu ulogu ima vučica. Vuk je ostao i poslije u rimskoj
religiji, pa su postojali praznici vezani za vuka (vuk = lupus) Luperkalija, svetilište Luperkal,
sveštenički kolegij luperci itd. Tu su i životinje posvećene božanstvima, npr. djetlić, vuk i bik su
posvećeni Marsu, guske Junoni itd.
U rimskoj religiji važnu ulogu imali su i rodovski i porodični kultovi. Mnoga božanstva
predstavljala su personifikacije prirodnih sila. Jačanjem porodice kao osnovne društvene jedinice
jačali su i porodični kultovi. Porodične vjerske obrede predvodio je otac porodice, njihov kulturni
centar bilo je ognjište. O blagostanju i napretku porodice brigu su vodili penati, a van kuće o
porodičnoj imovini brinuli su se lari. Mrtvi preci o kojima se brinu njihovi potomci bili su dobra
božanstva – mani, a u slučaju da se potomci ne brinu o precima, onda bi oni postajali zla božanstva –
lemuri.
13
3.11.1. Rimski animizam
Glavna karakteristika rimskog animizma je njegova apstraktnost i bezličnost. Za razliku od
grčke religije, božanstva u rimskoj religiji nisu bila predstavljena u liku čovjeka, nego su ona duhovna,
apstraktna bića. Za rimski animizam su posebno karakteristične predstave o posebnim mističnim
silama koje se nalaze u prirodnim pojavama – a te sile su božanstva koja čovjeku mogu pričiniti korist
ili štetu.
3.11. 2. Rimski panteon
Janus – starinsko rimsko božanstvo, bog vrata, prethodnik Jupitera
Jupiter – vrhovni bog, bog neba
Mars – bog rata, zaštitnik i izvor rimske moći
Kvirin – Marsov dvojnik
Veste – čuvarke i zaštitnice domaćeg ognjišta (jedan od najpoštovanijih kultova u Rimu)
Dijana – zaštitnica žena, boginja mjeseca i plodnosti
Venera – zaštitnica voćnjaka, boginja obilja i procvata prirode
Junona – genije-čuvar žene
Minerva – zaštitnica zanata
Saturn – bog usjeva, praznik posvećen njemu je Saturnalija
Vulkan – bog vatre, zaštitnik kovačkog zanata
Cerera – boginja biljnog carstva, boginja mrtvih (preuzeta od Grka, Demetra)
Liber – identičan sa Dionisom, grčkim bogom vina i veselja
Libera – identična sa grčkom Korom, Demetrinom kćerkom
Od Grka u Rim prelazi i poštovanje Apolona, Hermesa i drugih božanstava. Trojstvo Cerera,
Liber i Libera bili su plebejska božanstva, dok su Kapitolsko trojstvo (Jupiter, Junona i Minerva) i kult
Veste bili patricijski vjerski centri. Rimski panteon nije ostao zatvoren; Rimljani su prihvatali i druga
božanstva, naročito božanstva njihovih ratnih neprijatelja.
4. Rimska republika (509. – 31. / 27.)
4.1. Periodizacija republikanskog doba
Doba rane republike (509. – 264.)
Doba uspona i procvata Rimske republike (264. – 133.)
Kriza i propast Rimske republike (133. – 31. 27.)14
4.2. Osnovne karakteristike rane republike
Nova organizacija vlasti – novo državno uređenje
Političke borbe patricija i plebejaca
Početno širenje Republike na susjedne pokrajine, a potom i na cijelo Apeninsko poluostrvo
Uspostavljanje robovlasničkog društvenog sistema i njegova dalja izgradnja
4.3. Magistrature
Magistrature su bile nove činovničke funkcije osnovane u vrijeme rane republike. Naziv
magistratura potiče od riječi magister što znači stariješina. Postojale su magistrature višeg reda -
magister majores i magistrature nižeg reda – magister minores. U rukama magistratura bila je izvršna
vlast.
Više magistrature :
dva konzula
pretori – zamjenici konzula
dva cenzora – vodili skupljanje poreza, funkcija im uspostavljena 443. g. st. e.
diktator – pojedinac se bira na funkciju diktatora u kriznim situacijama kada postoji
opasnost za državu. Mandat je trajao šest mjeseci i tokom tog perioda diktator je imao
neograničenu vlast.
Niže magistrature :
kvestori – zaduženi da vode brigu o državnoj imovini. U početu su svake godine birana po
dva kvestora, od 267. g. st. e. po četiri, a u vrijeme krize Rimske republike po 20 ili 40.
edili – zaduženi za čuvanje javnog reda i mira. U početku su birana po dva, a kasnije po 4
edila.
narodni tribuni – poslanici iz reda plebejaca koji su imali pravo veta na sve odluke senata.
Senat – je bio najviši državni organ u Rimskoj republici. Rješavao je pitanja iz domena religije,
državnih finansija, unutrašnje i vanjske politike. U senatu su vođene rasprave i donošene odluke o
svim najvažnijim pitanjima. Senat, istina, nije imao izvršnu vlast, ali je imao naredbodavnu vlast. Po
uspostavljanju Rimske republike senat je imao 300 članova, da bi se vremenom broj povećavao, prvo
na 600, a onda i na 900 članova.
15
4.4. Rimsko-keltski ratovi
Godine 390. ili 387. st. e. etrurski grad Kluzij pozvao je Rimljane da im pomognu u borbi sa
Keltima (Galima) koji su opkolili grad. Rimljani su tu trebali biti posrednici u pregovorima između
Etruraca i Kelta, pa su poslali svoju delegaciju. Međutim, tri rimska poslanika su na pregovorima ubila
keltskog poglavicu i time uvela Rim u rat sa Keltima.
Prvi direktan sukob Rimljana i Kelta dogodio se 390. g. st. e. kod rječice Alije, pritoke Tibra. Tu
su Rimljani doživjeli težak poraz, a Kelti su sebi otvorili put prema Rimu. Zbog toga je većim dijelom
rimsko stanovništvo evakuisano, a u gradu je ostala sam posada na Kapitolu. Nadolazeći Kelti su
rušili sve pred sobom i u gradu napravili pravi pustoš. Ostao je sačuvan jedino Kapitol, i to na način
da su uspavanu kapitolsku posadu probudile graktajuće Junonine guske.
Rimljani su morali platiti 1000 funti zlata kako bi se Kelti povukli iz grada. Nakon njihovog
povlačenja, grad je ponovo izgrađen, ali je rimski utjecaj oslabio u Laciju i došlo je do privremenog
raskida saveza sa latinskom federacijom, što je omogućilo latinskim gradovima da osnaže. Oko grada
Rima se tada grade veliki zidovi koji su trebali braniti grad od budućih napada, a ti zidovi postoje i
danas. Međutim, sukob između Rimljana i Kelta nije bio završen, čak štaviše, tek je tada počeo i, sa
prekidima, trajao je narednih 350 godina. Na kraju pobjednik je bio Rim, što mu je omogućilo da
proširi svoju vlast i utjecaj, a van tih granica ostale su samo periferne keltske oblasti Hibernija (Irska) i
Kaledonija (Škotska).
Kada su se plebejci, koji su činili većinu rimske vojske, vratili u grad nakon prvog sukoba sa
Keltima naišli su na uništenu imovinu, a njihova je stoka bila oteta. Oni su tada bili prisiljeni da traže
pozajmice što je ubrzo dovelo do sporova sa patricijima. Patricijske interese zastupao je Furije Kamil,
koji je bio poštovan kao spasitelj i obnovitelj Rima. S druge strane, plebejske interese zastupao je
heroj odbrane Kapitola, Marko Manlije. Manlije, iako patricij po porijeklu, zalagao se za prava
plebejaca, a naročito za oprost dugova plebejcima. Zbog toga patriciji su ga optužili da želi preuzeti
vlasti i osudili su ga na smrt.
4.5. Rimsko-samnitski ratovi
Uzrok rata bilo je širenje i razvijanje rimske hegemonije južno od rijeke Po. Povod je bilo
rimsko osvajanje grada Kapue u Kampaniji.
Rim je od 354. g. st. e. bio u savezu sa Samnitima, ali zbog pitanja Kampanije taj savez nije
bio trajan. Velika osačka zajednica, kojoj su pripadali i Samniti, nije bila jedinstvena. Samniti iz
16
gorskih krajeva su živjeli u kontinuiranom neprijateljstvu sa osačkim srodnicima u Kampaniji. Česti su
bili upadi gorskih Samnita u kampansko područje, kao i u područja grčkih kolonija na jugu Italije.
Samnitska federacija obuhvatala je veći teritorij od latinskog i samnitski vojnici su se odlikovali
hrabrošću. Međutim, prednost latinske federacije na čelu sa Rimom sastojala se u njenoj većoj
centralizaciji. Također, u društvenom i ekonomskom pogledu Rimljani i saveznici su stajali iznad
Samnita.
Po rimskoj tradiciji Rimljane su pozvali Kapuanci jer su bili ugroženi od napada gorskih
Samnita. Kako bi dobili pomoć Rimljana, Kapuanci su priznali njihovu vrhovnu vlast.
4.5.1. Prvi rimsko-samnitski rat (343. – 341.)
Pošto su Samniti odbili da obustave napade na Kapuance, oni su došli u sukob sa Rimljanima,
jer su sada Rimljani imali vlast u Kapui.U tom ratu Rimljani su pobijedili, a u borbama su se istakli
konzul Marko Valerij Korvin i vojni tribun Publije Decij. Prvi je učestvovao u navednom dvoboju sa
Galom, a drugi se istakao u borbama u Kaudinskom klancu.
Nakon rata Kampanija je bila čvrsto vezana za Rim, a njeni stanovnici su možda dobili i
građansko pravo bez prava glasa u Rimu. Sa novom osvojenom teritorijom, Kampanijom, Rimljani su
dobili i novu snagu i vojnike.
4.6. Latinski rat (340. – 337.)
Odmah po završetku Prvog rimsko-samnitskog rata Rimljani su se našli u teškom ratu protiv
svojih latinskih saveznika. Latinski saveznici su tražili jednaka prava sa Rimom, koji je do tada bio
dominatan u savezu. Ta prava su se ogledala u dobijanju punog rimskog građanstva, čime bi put do
konzulata bio otvoren. Međutim, Rimljani su se tome protivili. Kada je latinski pretor Lucije Anije
izložio zahtjeve pred senatom, naišao je na žestok otpor.
Rat je postao neizbježan. Pobunjenim Latinima su se pridružili Volsci i Kampanci, a sa
Rimljanima su stali Samniti i Hernici. Uviđajući da će rat biti težak, konzuli Torkvat i Publije Decije
Mus su odlučili da osnaže unutrašnju strukturu i disciplinu u rimskoj vojsci. Tako su oni naredili da
nijedan vojnik ne smije napustiti svoju poziciju, osim ako mu je to naređeno. Cilj ovakve odluke bio je
da se održi borbena linija i cjelovitost nastupanaj odbrane.
Jedna od važnijih bitaka desila se u blizini Vezuva, kod rijeke Veseris. Rimske trupe su
predvodili konzuli Publije Decije Mus i Tit Manlije Torkvat. Prema Liviju, dok je rimska vojska
17
marširala blizu Kapue, oni i njihovi saveznici su izvojevali pobjedu uništivši ili zarobivši ¾
neprijateljske vojske, ali su i sami imali gubitke.
18