Download - Kratke price
1
1. USREĆITI DRUGOGA
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao
mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao
uz jedini prozor u sobi
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima,
poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor
opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj
sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s
labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo
pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu
zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira
što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca
koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu
je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda
prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u
vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred
prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
2. INDIJSKA NARODNA PRIČA
2
Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je
vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali,
pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni
pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo
u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u
ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo
sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom
popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne
znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska
bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo šta ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u
najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli
zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.
3. ČAJEVI ZA SVEKRVU
Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otišla da živi kod svog supruga i njegove majke.
Za veoma kratko vrijeme Li‐Li je shvatila da nikako neće uspjeti da se složi sa svojom svekrvom.
Njihovo ponašanje je bilo toliko različito, da se Li‐Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na
što je svekrva pak odgovarala kritikom.
Prolazili su dani, prolazile su sedmice…
Li‐Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svađaju. Međutim, činjenica da je
Li‐Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, dužna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve,
dodatno je otežavala situaciju.
Zbog svih tih svađa i nesreća u kući muž je jako patio.
Na kraju Li‐Li više nije imala snage da izdrži lošu narav i ponašanje svoje svekrve, pa je odlučila
da što prije nešto poduzme.
Li‐Li je otišla kod očevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje čajeve . Ispričala mu
je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla riješiti
problem.
3
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li‐Li , pomoći ću ti da riješiš svoj problem, ali
moraš me dobro poslušati i ispuniti ono što ti budem rekao.” Li‐Li reče : “Da, gospodine Huang ,
učinit ću šta god mi kažete ”
Gospodin Huang ode u stražnju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom čajeva.
Rekao je: “Možeš koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, međutim, to
može izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta čaja koji će polako trovati njen
organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok.
Ipak, moraš paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moraš biti veoma oprezna i
promjeniti ponašanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svađati, poštuj ono što kaže i odnosi
se prema njoj kao da je kraljica”
Li‐Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i požurila kući da što prije započne sa
njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li‐Li je svaki drugi
dan servirala specijalno začinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjećala se šta joj je gospodin Huang rekao
kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslušna prema
svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.
Nakon šest mjeseci cijela kućna atmosfera je bila izmjenjena.
Li‐Li je naučila kako da kontroliše svoju narav toliko dobro da se čak nikad više nije ljutila ili bila
nervozna. Nije imala čak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih šest mjeseci.
Svekrva je djelovala puno nježnije, pa se obostrano slaganje zaista primjećivalo.
Njeno ponašanje prema Li‐Li se promijenilo, počela je da voli svoju snahu kao svoju rođenu
kćerku.
Bez prestanka je pričala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li‐Li najbolja snaha koju bi ikad
poželjela.
Li‐Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, baš kao majka i
kćerka.
Muž joj je bio jako sretan vidjevši šta se događa u poslednje vrijeme.
Jednoga dana, Li‐Li je ponovo otišla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoć :
„Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da spriječim otrov da ubije moju svekrvu! Ona
je postala divna žena i volim je kao svoju majku. Ne želim da umre od otrova koji sam joj
davala!”
Gospodin Huang se nasmješi i zavrti glavom „ Li‐Li , nemoj ništa brinuti . Nikada ti nisam dao
nikakav otrov. Čajevi su bili puni vitamina da poboljšaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov
4
u tvojim mislima i ponašanju prema njoj, ali ni toga više nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve
izmijenila.”
Jeste li ikada razmišljali da onako kako tretirate sebe, tako će vas tretirati i drugi?
U Kini kažu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.
4. ZLATNI BUDA
" A sada da ti otkrijem moju
jednostavnu tajnu. Čovek samo srcem
može pravilno da vidi. Ono što je bitno
ne može da se vidi okom "
Antoan Sent‐Egziperi
U jesen 1988. moja supruga Džordžija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konferenciji
predstavimo tehnike sticanja samopoštovanja. Pošto nikada do tada nismo bili da Dalekom
istoku, odlučili smo da nastavimo putovanje i posetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, hteli
smo da krenemo u obilazak najčuvenijih budističkih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i
vozačem. Džordžija i ja posetili smo toga dana puno budističkih hramova, ali su oni ubrzo posle
toga počeli da blede u našem sećanju. Međutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pečat u našim
srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, verovatno ne veći od
trideset puta trideset stopa. Međutim, kada smo kročili u njega, zanemeli smo pred deset i po
stopa visokim Budom od čistog zlata. Teži više od dve i po tone i prema nekim procenama, vredi
oko sto devedeset i šest miliona dolara! Bio je to prilično nesvakidašnji prizor ‐ ljubazni
gospodin, pa ipak impozantni Buda od čistoga zlata, smeši se na nas.
Upustivši se u istraživanje uobičajeno prilikom ovakvih poseta , otišao sam do staklenog sanduka
u kome se nalazilo veliko parče gline, debljine osam, a širine dvanaest inča. Odmah pored
staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umetničkom delu.
Još davne 1957. godine. jedna grupa kaluđera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog
Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je čitav manastir trebalo da se preseli na drugo mesto
zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podiže tog džinovskog idola,
on je, zbog velike težine, počeo da puca. Što je još gore, u tom trenutku počela je i kiša. Glavni
kaluđer, koji se brinuo da se sveti Buda ne ošteti, odlučio je da se statua ponovo spusti na
zemlju i prekrije velikom ciradom kako bi se zaštitila od kiše. Nešto kasnije u toku noći, glavni
kaluđer otišao je da obiđe Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cirade da vidi da li
je Buda suv. Kada je snop svetlosti uperio u pukotinu, uočio je slab odsjaj i pomislio da je to
5
nešto neobično. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svetlosti, zapitao se da se možda nešto ne
nalazi ispod sloja gline. Otišao je do manastira da donese čekić i dleto i počeo da razbija glinu.
Kada je zgulio sloj gline, ukazala se još svetlija i veća površina . Mnogo časova rada utrošio je dok
se nije našao lice u lice sa izuzetnim Budom od "suvoga zlata".
Istoričari smatraju da je nekoliko stotina godina pre nego što je glavni kaluđer pronašao zlatnog
Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland (koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaluđeri,
shvatajući da će njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocenog zlatnog Budu
slojem gline, kako bi sprečili Burmance da uzmu njihovo blago. Nažalost, izgleda da su Burmanci
zaklali sve sijamske kaluđere, tako da je dobro čuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog
sudbonosnog dana 1957. godine.
U avionu, u povratku kući, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotačem
hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije "zlatni Buda" ,
"zlatni Isus" ili "zlatna suština", odnosno naše pravo biće. Negde između druge i devete godine
počinjemo da prekrivamo svoju "zlatnu suštinu" , odnosno naše prirodno biće. To što je kaluđer
uradio čekićem i dletom, moramo i mi da uradimo. Sada je naš zadatak da ponovo otkrijemo
svoju pravu suštinu.
5. TAKO, DAKLE!
Učitelja zena Hakuina, susjedi su hvalili kao čovjeka koji živi čednim životom.
Blizu njega živjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez
ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Djevojka
ne htjede priznati tko je otac, ali poslije mnogo svađe imenova Hakuina.
U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja.
"Tako, dakle!", bijaše sve što on reče.
Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo
brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve
drugo što je djetetu trebalo.
Poslije godinu dana djevojka ‐ majka nije mogla više izdržati. Reče roditeljima istinu ‐ da je pravi
otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac djevojke odmah odoše do Hakuina da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, a i da
uzmu dijete nazad.
Hakuin je bio predusretljiv. Ustupajući im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako, dakle!"
6
6. OTKUD ZNAŠ
Čuangce i Hueitce šetali su mostom iznad reke Hao, kad Čuangce primijeti:"Vidiš kako se ribica
praćakaju u rijeci! To je njihova sreća."
"Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad i sam nisi riba?"upita Hueitce.
"A otkud ti znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja",odgovori Čuangce.
7. MOJIM OKOM
Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih ‐ Lejli i Medžnunu. Saznao je da
je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču.
Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi
osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih
volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih
ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je
vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo
iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti
ljepote”, pomisli kralj.
Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti
se tajna njene ljepote otkrila.”
8. ZNAČENJE SNA
Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na
jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i
ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a
7
drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i
ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.
Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu
granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap.
Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još
jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu
granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz
svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt.
Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć.
Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti
smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je
ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog
svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo
naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.“
9. DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM
Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im
je pobjegla i njihov susjed je došao i kazao im: "Kakva užasna stvar, da vam kobila pobjegne."
Seljak je odgovorio: "Ne znam da li je loša ili dobra. Takav je život."
Sledećeg dana kobila se vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja. Susjedi su se okupili i
rekli: "kakva velika sreća. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat čovjek." A
seljak je odgovorio: "Teško je reći da li je to dobro ili zlo. To je život."
Seljakov sin je htio da ukroti konje i pojahao je jednog. Ali konj ga je zbacio, on je slomio nogu i
ostao hrom. Susjedi su rekli seljaku: "Užasno je to što ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj."
Seljak je odgovorio: "ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je život."
Uskoro su vojnici došli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su susjedovog
sina, ali seljakovog nisu, jer je bio hrom. Tada je susjed rekao: "Možda više nikada neću vidjeti
svog sina. Ali ti si srećan, tvoj sin je pošteđen." Seljak je opet odgovorio: "Ja ne znam da li je to
dobro ili zlo. To je život."
10. DVA VUKA
Jedan stari Čiroki Indijanac, ispričao je svom unuku:
8
" U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka. Jedan je Zlo. To je strah,
gnev, zavist , žalost, kajanje , pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje,
inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro. To je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost,
saosećanje, velikodušnost, istina, samilost i vera."
"I koji vuk pobeđuje?" ‐ upita unuk, sa očima koje su sijale od radoznalosti.
Stari Čiroki odgovori: "Onaj koga hraniš"
11. DVA DRUGA
Bila jednom dva druga...
Jednom se desi da se posvađaju, i jedan od njih drugome opali šamar.
Ovaj, iako ga je bolelo, ništa ne reče, već na pesku napisa: ”Danas mi je moj najbolji prijatelj
opalio šamar.”
Oni produžiše dalje, i naišavši na jezero, odlučiše da se okupaju. Odjednom, drug koji je dobio
šamar poče tonuti. Drugi hitro skoči u vodu i izvuče ga na obalu. Kada utopljenik dođe sebi,
napisa na kamenu: ”Danas mi je moj najbolji prijatelj spasao život.”
Tada ga drug, koji mu je opalio šamar i koji ga je spasao, upita:
‐ Kada sam te uvredio, pisao si po pesku, a sada pišeš po kamenu. Zašto?
‐ Kada nas neko uvredi, to treba da zapišemo na pesku, kako bi vetar mogao razvejati. A kada
nam neko učini dobro, to treba da uklešemo na kamen, kako ga nikakav vetar ne bi mogao
obrisati.
Nauči da uvrede pišeš po pesku, a radosti po kamenu.
12. MEDŽNUN TRAŽI LEJLU
Neki čovjek, prolazeći pustim drumom, ugleda Madžnuna gde sedi u prašini i prebire po njoj,
kao da nešto traži.
»Šta to tražiš, Medžnune?«, upita, misleći da je mladić možda izgubio prsten, ili tome slično.
»Tražim Lejlu«, odgovori Medžnun spokojno.
»Lejlu?! Misli li da će je naći baš ovde?«, oprezno će onaj čovek, uveren da ima posla s ludakom.
»Ja nju tražim svugde«, odgovori Medžnun, »u nadi da ću je naći negde.«
9
13. JEDNA MALA PRIČA
pročitajte ovo do zadnje rečenice
Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo da čeka,
odlučila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo. Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u
čekaonicu VIP da je niko nebi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan
gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se
šokirala, ali ništa ne reče i nastavi da čita knjigu.
U sebi je pomislila: Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već
udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, je
uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
Baš me interesuje šta će sad uraditi!!!.
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! Ovo je zaista previše poče da uspuhuje šokirana, uze
svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon što
ju je prošla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne
događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci. U tom trenutku ugleda paketić keksa još
uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio
pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa
njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u sopstveni ponos i osjećanja.
ZAKLJUČAK:
Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni
saznali? Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše,
GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
‐ Kamen kad je bačen;
‐ Riječ nakon što je rečena;
‐ Mogućnost nakon što je izgubljena;
‐ Vrijeme kad je prošlo;
‐ Ljubav za koju se NE BORI.
14. ČETIRI SU SVEĆE POLAGANO GORELE.
10
Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je sveća rekla:
"JA SAM MIR.
NAŽALOST, LJUDI ME NE USPEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI."
I odmah se ugasila.
Druga je sveća rekla:
"JA SAM VERA.
NAŽALOST, MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VERU I JA IH NE ZANIMAM. NEMA SMISLA DA I
DALJE GORIM."
Tek što je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio ju.
Treća je sveća žalosno progovorila:
"JA SAM LJUBAV.
NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE, I TO KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE
LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE."
I bez oklevanja se ugasila.
ODJEDNOM JE UŠLO JEDNO DETE I UGLEDALO TRI UGAŠENE SVEĆE.
"ŠTA JE TO?" upitalo je dete.
"VI STE TREBALE SVETLITI DO KRAJA."
I rekavši to, počelo je plakati.
Uto je progovorila četvrta sveća:
"NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOĆI ĆEMO UPALITI UGAŠENE SVEĆE. JA SAM NADA."
Detetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svećom vraćalo svetlo ugašenim svećama..
NEKA NIKAD NE PONESTANE NADE U SRCIMA NAŠIM!
11
15. KAKO OBUZDATI LJUTNJU
Nekada davno živela je devojčica koja je imala lošu narav. Njena majka joj je dala kesu punu
eksera i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan ekser u ogradu.
Prvi dan je morala zabiti čak 37 eksera! Tokom sledećih nekoliko nedelja kako se je učila
kontrolisati, broj eksera zabijenih smanjivao se iz dana u dan.
Shvatila je da joj je lakše obuzdavati ljutnju nego zabijati ekser u tvrdu ogradu.
Napokon, stigao je dan kada devojčica nije izgubila živce ni jedanput! Kazala je to majci i ona joj
je savjetovala da svaki takav dan koji prode u miru ‐ izvuče jedan ekser.
Stigao je dan kada je devojčica rekla majci da više nema niti jednog eksera u ogradi! Majka je
uzela kćer za ruku i odvela je do ograde, i rekla joj:
"Dobro si učinila kćeri moja...ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi...ograda više nikada neće
izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i
potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kažeš: "Žao mi je"..rana je ipak još uvek tu.
Povrediti nekoga rečima je ponekad gore nego fizički. Prijatelji su naše retko bogatstvo i treba ih
čuvati. Oni te nasmejavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspeti nešto u životu,
pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce."
16. LJUBAV SVE REŠAVA
Jedna žena je izašla iz kuće i ugledala tri čoveka sa dugim belim bradama kako sede na dvorištu.
Nije ih poznavala. Rekla je: "Ne bih rekla da Vas poznajem ali mi delujete gladni. Molim Vas da
uđete i pojedete nešto. "
"Zajedno ne možemo ući u kuću,"odgovorili su.
"A što ne?" pitala je žena.
Jedan od staraca počeo je da objašnjava:
"Njegovo ime je Dobronamernik", pokazao je na jednog od njih zatim pokazavši na drugog reče:
"On se zove Uspeh, a ja sam Ljubav. Sada se vrati u kuću i dogovori se sa mužem kojeg od nas
hoćete da pozovete".
Žena se vratila u kuću i ispričala mužu šta joj je starac rekao. Muž se obradovao:
"Ovo je divno!! U ovom slučaju pozovimo Dobronamernika. Neka uđe i nek nam napuni kuću
dobrom namerom!"
12
Žena je predložila:
" Zar ne bi bilo bolje pozvati ljubav? Kuća bi nam se napunila ljubavlju!"
Muž se složio. Žena je izašla i upitala starce:
"Ko je od Vas Ljubav? Molim te uđi i budi naš gost".
Ljubav ustade i krenu prema kući. Druga dvojica su takođe ustali i pratili svog druga. Žena je
iznenađeno upitala Dobronamernika i Uspeh:
"Ja sam samo Ljubav pozvala, zašto vi dolazite?"
Starci su odgovorili u isti glas:
"Da si pozvala Dobronamernika ili Uspeh druga dvojica bi trebalo da ostanu napolju. Ali pošto si
pozvala Ljubav gde on ide tu i mi pripadamo".
Gde je Ljubav tu se može naći i Dobra namera a i Uspeh!!!!!!
Ja Vam Želim...
Gde ima bola želim Vam mir i Blagoslov.
Gde je oskudica želim da se vrati samopouzdanje da bi ste istrajali.
Gde je umor i premorenost želim Vam ozdravljenje,strpljenje i ponovnu snagu.
Gde je strah želim Vam ljubav i hrabrost.
17. DATI KRV.
Pre mnogo godina, dok sam radio kao volonter u Standford bolnici, upoznao sam malu devojčicu
po imenu Liz koja je patila od retke i teške bolesti. Jedina šansa za njen oporavak bila je
transfuzija kvi od njenog petogodišnjeg brata, koji je na čudesan način preboleo istu bolest a i
razvio antitela potrebna za borbu sa bolešću. Doktori su objasnili malom dečaku situaciju, i pitali
dete da li je spreman da da krv svojoj sestri. Video sam da je oklevao samo za momenat pre
nego što je duboko uzdahnuo i rekao " Da, hoću ako će to spasiti Liz"
Kako je transfuzija odmicala, ležao je u svom krevetu pored sestre i smešio se, kao i svi mi,
videvši kako joj se vraća boja u obraze. A onda je njegovo lice pobledelo i njgov osmeh je nestao.
Pogledao je u doktora i pitao zabrinutim glasom:
" Hoću li odmah početi da umirem?"
Mali dečak je pogrešno razumeo doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
13
18. POSMATRAJ
Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga
iskušenja.
U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško
podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je
žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnom kišom kako bi utolilo
žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao
uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom
januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali
čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči
patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima
prolazi svoje kušnje. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada,
suše…
Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako
iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono
će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči
na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz
čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.
Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako zrijemo
prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje.
Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.
14
19. STABLO I CVET
U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. ‐ Ti si,
sigurno, veliki Cvet ‐ reče mu. ‐ Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo ‐ odgovori Stablo. ‐ Kakva je
razlika između Stabla i Cveta? ‐ upita Cvet.‐ Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina ‐
reče Stablo. ‐ I to je sve ? ‐ Ne ‐ odgovori Stablo. ‐ Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi,
Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. ‐ To je sve? ‐ ponovno upita Cvet. ‐ Vas mogu ubrati
i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama
Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi
uvek ostajemo po strani. ‐ Zar smo mi Cvetovi na putu? ‐ Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas
primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole,
jer oni nisu zaštićeni. ‐ Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? ‐ To se uvek sazna. I zbog toga se
može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne
može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. ‐ Onda si ti ‐ reče mu Cvet ‐ izuzetak među
Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom
senom zaštitilo Cvetić.
20. KO JE POTROŠIO ŽIVOT?
Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, neki
čangrizav čovjek. Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen
čovjek ga upita:
‐ Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
‐ Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
‐ Zar nisi nikada učio jezika u školi?
‐ Nisam, odgovori splavar.
‐ Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme. Udariše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali
poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
‐ Jesi li ikad učio plivati?
‐ Ne, reče učen čovjek.
15
‐ E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
21. TRI SITA
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potrazi neki čovjek i reče:
''Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?''
''Trenutak.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to
što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?''
''Tri sita?''
''Da.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo
vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li
provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?''
''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.''
''Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo
uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?''
''Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.''
''Dakle,'' nastavi Sokrat, ''želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i
nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi
ispričaš sve što je moj prijatelj uradio?''
''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''
''Dakle,'' zaključi Sokrat, ''ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi
onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to
zaboraviš.''
"Među prijateljima treba voljeti ne samo one koje rastuže vaše nesreće, nego i one koje nam ne
zavide na sreći"
22. PRIČA SA ISTOKA O NEUZVRAĆENOJ LJUBAVI
Više od tri godine bolovao sam od očiju. Patio sam od vrlo jake dalekovidosti, a onda je nastupilo
i zapaljenje desnog oka. Bio sam poluslep kad sam otišao u bolnicu. Tamo su mi rekli da bolujem
od keratitisa i da sam se verovatno zarazio na bazenu u vojnoj akademiji gde sam bio učitelj
plivanja. Posle godinu dana neuspelog lečenja lekar mi je saopštio da mi se vid može povratiti
jedino ako na obolelo, desno oko presadi zdravu rožnjaču. Novca , međutim, nisam imao za tako
16
skupu operaciju. Kad sam to rekao svojoj ženi, ona mi je na moje veliko iznenađenje predala
štednu knjižicu na kojoj je , ni sam ne znam kako, uspela da uštedi 20000 novih tajvanskih
dolara.
‐Ako ne bude dovoljno, nabavićemo još , rekla je. Nepismenima kao što sam ja , ne vredi mnogo
što imaju oči, ali sa tobom je drugačije. Ti si pismen čovek, vid ti je potreban
Tako sam zahvaljujući ovom novcu, koji je moja žena štedila čitavog života uspeo da se upišem
na listu pacijenata jednog poznatog lekara.
Nisam čekao ni mesec dana, kad mi je javljeno da imamo davaoca. Imao sam veliku sreću, jer su
ljudi čekali i po nekoliko godina da se nađe pogodna osoba. Naime, trebalo je da čovek umre u
bolnici pod nadzorom lekara i da njegova porodica da saglasnost da se odmah pristupi
presađivanju. Dakle, stupio sam u bolnicu pun nade.
Kada su me , posle operacije, iznosili iz operacione sale moja kćer Jung prišla je nosilima , nagla
se nadamnom i rekla:
‐ Sve je dobro prošlo. Mama je htela da dođe ali se plašila da ti ne smeta...
Neka ne dolazi, rekao sam.
Nisam želeo da me poseti. Teško sam je podnosio i kod kuće, a kamoli u bolnici. Oženio sam se
njome sa 19 godina, po želji roditelja. Moj otac i njen otac bili su veliki prijatelji i još pre našeg
rođenja obećali su jedan drugom da će se oroditi, ako se desi da jedan ima sina a drugi kćer.
Svoju suprugu sam prvi put video na dan svadbe. Kad je skinula tradicionalni crveni veo i kad
sam video njeno lice užasnuo sam se. Lice joj je bilo puno ožiljaka od boginja, zborano i nekako
bezbojno. Obrve je imala retke i očne kapke nadute. Bilo joj je 19 godina a meni je izgledalo kao
da joj je 40. Bio sam van sebe. Preklinjao sam roditelje da me ne teraju da se ženim, ali ništa nije
pomoglo. Mati me je tešila da lepota nije najvažnija u životu, da je moja nevesta dobra i čestita
devojka i da ću je zavoleti kad je budem upoznao. Ali, ja sam nju još tog prvog dana omrznuo.
Nisam hteo da je pogledam ni da govorim sa njom, otišao sam na vojnu akademiju i napustio i
nju i roditelje. U školi sam ostajao i za vreme letnjeg raspusta sve dok moj otac nije poslao
jednog rođaka i naredio mi da se vratim kući.
Ženu sam zatekao kako sprema večeru. Kad sam ušao, podigla je glavu i nasmešila mi se, ali ja
joj nisam otpozdravio.
Majka mi je stalno prebacivala da se teško ogrešujem o ženu, da je ona dobra, mirna i poslušna.
Već je pola godine sa njima u kući i po ceo dan ne prestaje da radi. Nijednom se nije požalila na
tebe, nijednom je nismo videli da je zaplakala, ali znaj sine moj, da ona u sebi u svojoj duši gorko
17
pati. Moja osećanja prema njoj nisu se promenila.Trudio sam se da je ne primećujem. Govorila
je tiho, a kad sam je ponekad grdio , ponizno je ćutala. Prezirao sam je iz dna duše što do te
mere nema ponosa. Tokom 30 godina našeg bračnog života retko kad sam joj se osmehnuo, a
nikada i nikuda nisam sa njom izašao. Bilo je dana kad sam želeo njenu smrt.
I pored svega, ona je prema meni pokazala više ljubavi i strpljenja od bilo kog drugog kog sam
poznavao. Kad sam penzionisan, nastanili smo se u jednoj kućici na periferiji grada, jer nisam
želeo da moji poznanici dolaze nama i vide moju ženu. Inače, naša kćer Jung je već završila školu
i radila, dok je naš sin, mlađi od nje, još uvek studirao.Molio sam ćerku da ne pominje bratu
operaciju da ga ne bi ometala u učenju, pa me je tako samo ona obilazila u bolnici. Donela mi je i
tranzistor da bi prekratio bolesničke dane koje sam provodio sa zavojem na očima. Imao sam
tada dosta vremena da razmišljam o svom proteklom životu. Prvi put sam osetio stid što sam
zabranio svojoj ženi da me poseti. Kad su mi kroz 15 dana skinuli zavoj bio sam jako uzbuđen i
jedva sam se usudio da otvorim desno oko.
‐Vidite li svetlost, pitao je lekar.
Da, vidim iznad sebe, rekao sam.
‐To je lampa, reče on.
Operacija je uspela i posle nedelju dana toliko sam se oporavio da sam, polazeći kući, već mogao
videti prozor, krevet, šoljicu od čaja na stočiću...
Dok smo se vraćali kući moja kćer je sve vreme ćutala. Najzad, posle toliko dana ponovo sam
prekoračio prag svoje kuće. Moja žena je izlazila iz kuhinje, noseći činiju sa jelom. Kad me je
opazila samo je oborila glavu i rekla: „Vratio si se „.
„Hvala ti što si mi pomogla da platim bolnicu“, rekoh. Čini mi se da je to bilo prvi put posle toliko
godina da sam joj se za nešto zahvalio.
Ona brzo priđe stolu, spusti činiju, pa se okrete prema zidu i poče nečujno da plače.
„Mama reci mu, sve mu reci!“ , kroz suze povika ćerka. „Neka zna da je rožnjača bila tvoja“.
Ja je zgrabih za ramena i pogledah pažljivo.Levo oko joj je bilo zamućeno kao što je bilo moje pre
operacije.
Protresao sam je snažno.
„ Zlatni Cvete, zašto si to učinila „?
Ona samo sakri lice na moje rame i nastavi tiho da plače. Držao sam je tako zagrljenu, a onda se
polako spustih na kolena kraj njenih nogu...
18
19
23. GDJE TE NIKO NE VIDI?
Šeik Gunayd imao je jednog učenika kojeg je voleo više od svih drugih, što je kod drugih učenika
budilo ljubomoru; šeik je – poznavajući njihova srca – to shvatao...
I Gunayd naredi da mu donesu dvadeset ptica i reče učenicima: “Neka svaki od vas uzme jednu
pticu, neka je odnese negde gde ga niko ne vidi, neka je ubije, a zatim ponovo donese.”
Svi učenici tako odoše, ubiše ptice i donesoše ih mrtve, svi osim omiljenog učenika; on je doneo
živu pticu.
”Zašto je nisi ubio?'”upita Gunayd.
”Zato što je učitelj rekao da to treba učiniti negde gdje nas niko ne može videti”, odgovori
učenik. „ali kuda god sam išao, Bog vidi.'
”Vidite li sada stepen njegovog shvatanja?” uzviknu Gunayd...
Učenici zamoliše Boga za oprost.
Ko god misli da do Boga može stići vlastitim naporima uzalud se muči; ko god umišlja da do Boga
može stići bez napora proći će samo put namere.
24. SUFI PRIČA
Jednom je neki lovac namestio zamke da bi lovio životinje. Već sledećeg dana je u jednoj od
zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je hteo ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
"Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi.
Ako me pustiš udelit ću ti tri saveta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savet ćeš dobiti
sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savet:
"Ako je nešto nemoguće, ne veruj nikom ko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja
unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
20
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće.
Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti kud ga noge nose
Maulana Rumi za ovu priču kaže: Davati savete glupom i nerazumnom sanjaru znači sejati seme
u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savete, ne sej
seme svoje mudrosti na zemlju neplodnu !
25. TRGOVAC I DIJAMANT
Živeo jednom bogati trgovac dijamantima. Ali on nije bio samo trgovac. Bio je i mudrac. Jednoga
je dana sedeo sa svojim društvom, kad mu sluga donese vest da je nestao vrlo skupocen
dijamant. Čuvši to, trgovac na čas zatvori oči, a onda promrmlja: "Prekrasno! Uistinu prekrasno!"
Prođe sat vremena i sluga mu dojavi veselu vest: dijamant je pronađen. Trgovac i opet zatvori
oči, trenutak utonu u tišinu, potom reče: "To je uistinu prekrasno! Zaista prekrasno!" Ne
mogavši razumeti trgovčevo ponašanje, jedan ga njegov prijatelj upita: "Objasni mi zašto si
upotrebio iste reči i kod gubitka, i kod dobitka? U čemu je tajna takvoga usklika?" Trgovac mu
mirno odgovori: "Ja cenim tišinu i spokoj svoga uma više od dijamanata. Ja sam tragatelj za
neiscrpivim blagom duhovnih vrlina. Kada su mi javili da je skupoceni dijamant nestao, pogledao
sam u sebe da bih video hoće li se moj um uznemiriti i izgubiti svoju dragocenu ravnotežu i mir,
zaradi nečega što je tako prolazno kao što je stvar po imenu dijamant. I otkrio sam da moj um
nije izgubio svoj mir i svoju ravnotežu. Stoga sam rekao: "Prekrasno!" A kada me je sluga
obavestio da je dijamant pronađen, opet sam pogledao u sebe da bih video hoće li se um
ushititi, izgubiti svoju ravnotežu i staloženost zbog događaja, u kojih nema stalnosti. I otkrio sam
da se moj um više brinuo o unutarnjemu blagu, koje nazivamo božansko bivstvo, nego što se
zabavio predmetom svetovnoga značaja, kao što je dijamant. Zbog toga sam rekao: "Prekrasno!
Uistinu prekrasno!"
26. RIJEKA
Jednom davno postojala je divna rijeka koja je proticala izmađu brda, šuma i poljana.
Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok skakutao sa vrha
planine. Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulivanju
u okean. Kada je odrasla naučila je da izgleda prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i
21
planine. Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo
njih jurila. Željela je da ima jedan oblak samo za sebe. Ali oni plove nebom, stalno mijenjaju
svoje oblike. Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su
zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.
Ali, jednoga dana dunu jak vjetar i oduva sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno prazno.
Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila.
Željela je da umre. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?" Ali kako rijeka može sebi da oduzme
život?
Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi. Toliko dugo je trčala za nečim spoljašnjim
da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje svoj sopstveni plač, zvuk vode koja
udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj sopstveni glas, otkrila je nešto važno.
Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci nisu ništa
drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je ona sama voda.
Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je plavo nebo, po
prvi put. Nikada ranije to nije primjetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo ‐ kuću
oblaka. Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano.
Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je donio mir i
sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti svoj mir i stabilnost.
Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan.
Mogla je da primijeti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu. Kada bi oblak prošao
ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio da otplovi ona bi mu
radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije trebalo da bira između oblaka i
sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji.
Te noći se dogodilo nešto divno. Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu, primila je u
sebe lik punog mjeseca‐ divan, okrugao, nalik na dragulj. Nikad nije mogla da zamisli da bi se u
njoj mogao ogledati tako divan lik. Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom. "Svjež i divan
mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se
reflektovati u svakom od nas."
Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a voda, oblaci i
mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do okeana. Nema ničeg što bismo
lovili. Možemo se vratiti sebi, uživati u disanju, smiješenju, nama samima i našoj prelijepoj
sredini.
22
27. LJUBAV, BOGATSTVO, TUGA, SUJETA I ZNANJE
Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana živeli lepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo,
Tuga, Sujeta i Znanje. Živeli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svetskih briga i događanja. Ali
nakon mnogo vekova primetili su da njihovo ostrvo polako pa sve brže i izvesnije nestaje. Vrlo
brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da
napustaju svoje lepo, čarobno, ali tonuće ostrvo, koje im je vekovima pružalo sreću.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, reši da ostane. Jedino je ona verovala i nadala se da je sve
to privremeno i da će doći bolji dani kada će sve biti lepo i veselo kao nekada. Međutim
vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono
malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali ... sad više nema načina da sa ostrva ode. Svi čamci,
brodovi i splavovi već otplovili a za pravljenje novih više vremena nema. Počne ona da doziva
upomoć.
Nekako u to vreme put tuda nanese Bogatstvo.Ljubav se obraduje srećnoj slučajnosti i zamoli
Bogatstvo:"Primi me. molim te na svoju jahtu. Ostrvo tone. Udaviću se.
"Bogatstvo je pogleda ispod oka pa kaže:"Izvini, ali moj čamac je pun zlata i dragog kamenja.
Nema mesta još i za tebe, Ljubavi. Ako i ti budeš ušla bojim se potonućemo." I ode. Ljubav već
počinje da hvata panika. Ostrvo je sve manje. Voda je sve bliže. U panici, ljubav i dalje doziva u
pomoć. Uto tuda na svom splavu naiđe Tuga.
Ljubav se obraduje starom prijatelju:"Tugo, molim te, spasi me. Potonuću zajedno sa ovim
našim ostrvcetom. Bilo bi šteta da svet ostane bez ljubavi." "Žao mi je, Ljubavi. " odgovori tuga
"Toliko sam tužna da ne mogu da te povedem sa sobom. Želim da budem sama." I ostavi Ljubav
daleko iza sebe. Na ostrvu Ljubav već hvata očaj. Ne vidi načina da se spase iz nezgodne situacije
u kojoj se našla i to zato što je verovala u bolje sutra.Međutim, tračak nade, ili je možda u
pitanju vera još uvek, je nagoni da i dalje doziva u pomoć. Njena dozivanja privuku pažnju
Sujete koja je tuda slučajno prolazila.
"Povedi me sa sobom" ‐ zamoli Ljubav Sujetu ‐ "Pogrešila sam što sam verovala. Sada sam ostala
zaglavljena ovde. Ti si mi jedina nada." Sujeta na to odgovori: "Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si
prljava i mokra, hoćeš da mi pokvasiš čamac?! Sama si kriva!Sad snosi posledice. Lepo sam ti
govorila da odeš dok se još moglo." I još uvređena ode i ostavi Ljubav sa njenom tužnom
sudbinom Izgubivši i poslednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sela je na jedini nepotopljeni
kamen što je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog, ostrva i čekala da i on nestane ispod
vode i sa sobom odnese i nju. U to, niotkuda, pojavi se neki stranac u čamcu. Stranac priđe
sasvim blizu i pruži Ruku ljubavi.Ona uđe u čamac i on je preveze na susedno ostrvo.Tu je Ljubav
izašla iz čamca, zahvalila se i pošla dalje.Tek par metara dalje shvatila je da ona ne zna ko ju je
zapravo spasio. Okrenula se i dotrčala natrag do obale, ali čamac sa strancem već se izgubio na
23
horizontu.Tad je Ljubav tek primetila Znanje kako sedi na obali. Prišla je i upitala: "Reci mi,
Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?" Znanje je pogleda, nasmeši se pa joj
reče:"Kako, zar ti ne znaš?To je bilo Vreme."
"Vreme?" ‐ zbunjeno upita Ljubav. "Da, Vreme"‐ odgovori Znanje. "Jer, jedino je Vreme
sposobno da spozna koliko je Ljubav velika."
28. KAMENOREZAC
Jedan je kamenorezac zaista teško radio. U kamenolomu bi ostajao po ceo dan, sve do sumraka.
Ruke su mu bile natekle i prepune žuljeva, leđa stalno povijena a lice sumorno. Bio je veoma
nesrećan, pa je jednoga dana uzviknuo:
‐ Eh, ovo nije život. Teška je moja sudbina. Oh, zašto nisam bogat?! Kada bih bio bogat, stvarno
bih bio srećan.
Odmah nakon toga javi mu se anđeo i upita ga:
‐ Šta treba da se dogodi u tvom životu pa da osetiš da si bogat i srećan?
‐ Ništa posebno. Kada bih bio bogat, živeo bih u gradu, i to u prelepom stanu na najvišem spratu.
Tako bih mogao da se divim nebu. U stanu bi postojao ogroman krevet u kojem bih po ceo dan
spavao. E tada bih stvarno bio srećan. ‐ Od sada si bogat, – reče anđeo i nestade.
I čovek je zaista postao bogataš. Živeo je u gradu, u prelepom stanu, i to na poslednjem spratu.
Po ceo dan je spavao u svom velikom krevetu. I bio je srećan.
No to je trajalo samo dotle dok ga jednoga dana, ranom zorom, nije uznemirila buka koja je
dopirala sa ulice. Brzo je skočio s kreveta i prišao prozoru. Na ulici je video zlatne kočije iza kojih
su išli vojnici. U kočijama je sedeo lično kralj. Ulice su bile prepune ljudi koji su ga dočekali s
povicima oduševljenja, pozdravljali ga i do zemlje mu se klanjali.
Tog istog trena bogataš je osetio da je veoma nesrećan.
‐ Eh, tako sam nesrećan. Kralj je neuporedivo moćniji od mene. Kada bih samo mogao da budem
kralj, tada bi moja sreća bila potpuna!
‐ Ponovo se pojavio anđeo i rekao mu:
‐ Od danas si kralj.
‐ I čovek je zaista postao kralj. Bio je veoma srećan. Osetio je koliko je velika njegova vlast i
njegova moć. Prijalo mu je poštovanje koje su mu ljudi ukazivali. Posebno mu se sviđalo to što
su svi baš njemu služili i što je mogao da odlučuje o tome da li neko treba da živi ili da umre. I
24
zaista je bio srećan. ¶No, jednom je obratio pažnju na Sunce i video je da ono može da čini takve
stvari o kojima on nije mogao ni da sanja. Video je kako Sunce s lakoćom čini da polja ozelene i
kako ih potom pretvara u žuta, pa u smeđa polja. Video je i to kako Sunce isušuje i najšire reke,
lišavajući tako života i sam izvor života.
U tom trenutku shvatio je da je veoma nesrećan.
‐ Eh, kako sam nesrećan! Sunce je mnogo moćnije od mene. Kada bih samo mogao da budem
Sunce, bio bih zaista srećan.
Ponovo mu se javi anđeo i reče mu:
‐ Od sada si Sunce.
I on postade Sunce. Bio je srećan. Osećao je svoju snagu i svoju moć.
Veoma mu se dopadalo što je livade zelene i prepune cveća mogao da pretvara u požutele, da
isušuje reke i menja svet. Bio je uistinu srećan. Tako je upravljao svetom, stojeći u zenitu i
radujući se svojoj moći.
No, to je trajalo samo dotle dok nije primetio ogroman crni Oblak. Video je kakvu snagu
poseduje Oblak, koji je isušene i požutele ledine pretvarao u tepihe što cvetaju, i reke koje je
Oblak punio snagom a one se izlivale i svetu vraćale život.
Videći to, zapao je u depresiju.
‐ Eh, tako sam nesrećan! Taj Oblak je neuporedivo moćniji od mene. Kada bih samo mogao
postati Oblak, zauvek bih bio srećan.
I javi mu se anđeo i reče mu:
‐ Od sada si Oblak.
I on postade Oblak. Bio je beskrajno srećan. Uživao je u osećanju svoje sile i svoje moći. Veoma
mu se dopadalo što može, onako kako on to želi, da ispravlja ono što je Sunce uradilo i da vraća
život tamo gde, kako se činilo, nije ostalo ništa živo. U početku je bio stvarno srećan.
No, njegova sreća potrajala je samo dotle dok pred sobom nije ugledao Stenu. Mrka, moćna,
stamena i nepromenljiva stajala je tačno ispred njega. Primetio je kako za nju nema nikakvog
značaja koliko dugo lije kiša. Stenu ništa nije moglo ni najmanje izmeniti niti je razrušiti. Bez
obzira na sve, ostajala je uspravna i stamena.
Ponovo je osetio svu gorčinu svoje nesreće i glasno uzviknuo:
25
‐ Eh, kako sam nesrećan! Kada bih mogao biti Stena, tada bih uistinu pronašao svoju pravu
sreću.
‐ I ponovo se pojavi anđeo i reče mu:
‐ Od sada si Stena.
‐ I postao je Stena. Uživao je u svojoj snazi i moći i bio veoma srećan. Radovao se svojoj
nepobedivosti i svojoj nadmoći. Veoma mu se dopadao taj osećaj da može da se suprotstavi i da
odoli svemu što bi mu Priroda priredila. Podsmevao se Suncu i izazivao crni kišni Oblak.
I to je trajalo sve dotle dok jednoga dana nije došao kamenorezac.
29. DRAGOCJENO VRIJEME
Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
‐ Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
‐ Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
‐ Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? ‐ navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
‐ Dvadeset dolara na sat.
‐ OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? ‐ upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
‐ Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin
želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
‐ Spavaš li, sine? ‐ upita otac. ¶‐ Ne, tata. Zašto? ‐ upita dječak drijemajući.
‐ Evo novac koji si tražio ‐ reče otac.
‐ Hvala, tata! ‐ obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
‐ Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! ‐ reče.
26
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
‐ Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?
30. MEĐU NAMA
Jedan mladić, poznat u celoj Atini po svojoj brbljivosti, po ugledu na druge i sam odluči da se
upiše u Isokratovu retorsku školu.
Isokrat zatraži od njega da plati duplo više nego što je to bio slučaj sa ostalim učenicima. Mladić
se iznenadi i zamoli da mu se kaže razlog.
‐ Za sumu koju obično plaćaju svi ostali učenici, naučiću te da govoriš kao što i njih učim.
Međutim, ti ćeš platiti još toliko, jer trebam da te naučim i nešto drugo – da ćutiš.
Da ćutiš! Retka vrlina gde su reči odmerene, gde su reči osmišljene, gde su reči britke. Jer,
ćutanje je sila. I potvrđeno je da tišina u retkim slučajevima ostavlja iza sebe loše uspomene.
Koliko li smo se samo puta uverili, pa i spoznali, da se u mnogim rečima izgovore i reči suvišne,
reči lošeg prizvuka, reči pretovarene zlobom ili ironijom ili nečistotom!
O, da smo ćutali! Koliko puta smo rekli u sebi! Da smo ćutali! Tada... ne bismo ranjavali, ne
bismo izazivali, ne bismo razočarali, ne bismo prevarili, ne bismo izigrali, ne bismo činili
nepravdu, ne bismo se otuđivali, ne bismo hladneli jedni prema drugima.
Veoma je teška tehnika ćutanja, kad se napada egoizam, kad se udara na naše strasti, kad se
otkrivaju naši nedostaci (mane), kad se predočavaju naše greške! Kad verujemo da nam je
načinjena nepravda, kad verujemo da nam nije dolično upućena počast, mi da ćutimo!?
Ali, « Isus ćutaše «.
31. DVIJE KUTIJICE
Kad bi imali snage, da u teškim trenucima podignemo oči visoko, koliko lakše i radosnije i slađe
bi bilo naše saputništvo sa onima koje volimo, sa onima s kojima putujemo. Samo kad bi naučili
da ćutimo!
U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je ceo život potrošio radeći najteže
poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno
voleo. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je
ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego što
je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :
27
" Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti‐ dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana
bude teško, nesnosno teško u životu, otvori belu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude
jako dobro."
Mladić je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu
preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže
poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju... Zimi je bio srećan ako bi ga neko
primio da zanoći na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izrađen, nesrećan i
beznadan. Posle par godina takvog života, još uvek je imao samo činiju pirinča dnevno i duboke
bore na licu i rukama.
Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opšta glad i za
mladića više nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima , spavao po šumama, peklo ga
je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino što je
imao‐ činiju za pirinač , pamučnu košulju i dva juana... Potekle su gorke suze i mladić je rešio da
se ubije... Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz
telo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa ‐ dve kutijice nasleđene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa više. Razmotao je i video očev
rukopis. Pisalo je : " Ovo će proći! "
Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na
ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer
niko nije umeo da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im
glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez.
Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno
došli u grad da on zna da čita i piše.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista
srca. Ubrzo su počeli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita
ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starešina je bio pravedan čovek i znao je
uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kući gde je
mladić počeo da živi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno
materijalno bogatstvo , radio je sve više umesto samog gradskog starešine koji je star i
onemoćao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš
mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i pripadni , njih dvoje su rodili mnogo dece. Složno i u ljubavi ,
u dvoje, uvećali su svoje bogatstvo do neslućenih razmera. Mladić je mnoge predvečeri provodio
28
ispijajući čaj u dobro ohlađenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajući sa svojom
voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put
u životu je bio savršeno srećan.
Jedne takve predvečeri, setio se celog svog života koji je prohodao od najgore bede do
kompletne sreće. Setio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, setio se oca.
Setio se one druge kutije koju mu je otac dao...
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu
je očevim rukopisom bilo zapisano : " I ovo će proći."
32. KAMEN MUDRE ŽENE
Neka mudra žena, putujući kroz planinu, nađe u jednom potoku dragi kamen. Sutradan srete
putnika koji beše gladan, te mudra žena otvori torbu da mu podari nešto za jelo. Putnik ugleda
dragi kamen u njenoj torbi, očara se njime i zatraži od mudre žene da mu ga pokloni. Mudra
žena to učini bez premišljanja.
Putnik pođe dalje, sav radostan zbog svoje dobre sreće. Znao je da kamen vredi čitavo
bogatstvo.
Ali, posle nekoliko dana, vrati se on nazad i potraži mudru ženu. Kada je konačno pronašao,
dade joj kamen i reče:¶‐ Razmišljao sam. Znam koliko je ovaj dragi kamen vredan, ali ti ga
vraćam u nadi da ću od tebe dobiti nešto što je mnogo, mnogo vrednije. Ako možeš, nauči me
kako da steknem to što imaš u sebi, a što ti je omogućilo da mi sa takvom lakoćom pokloniš ovaj
skupoceni kamen.
33. SVAKOGA DANA POČETI IZNOVA
U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie
piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme
tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja:
"Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda,
kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati,
bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za
život."
I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa
je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok
njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas
29
prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana
treba početi iznova.
"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa. Jučerašnji dan već je
potonuo u vječnost.
Carpe diem ‐ iskoristi dan, mudra izreka starih Rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti
prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne brinite se za sutrašnji dan!"
Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo
stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo činiti. Moramo imati
pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga
dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Imaju Englezi poslovicu:
"Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."
"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se
tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih i
dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom
tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je
u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče"
pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što
imamo je "danas".
34. ŽABICE
Bila je jedna grupa žabica koje su se želele takmičiti. Želele su izaći na veoma visoku kulu pa je
došlo mnogo gledaoca da daju podršku žabicama.
Utakmica je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledaoca nije verovao da će neka žabica uspeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
”Joj, to je veoma naporno, nikada neće uspeti!” ili: ”Ma neće uspeti, kula je veoma visoka!”
Žabice su počele da zaostaju...
...osim jedne, koja je brzo puzila, sve više i više...
Gledaoci su vikali:
30
”To je veoma naporno! Nemoguće je tako visoko dospeti!”
Jedna po jedna, žabice su odustajale i okretale se natrag... osim jedne koja je istrajno išla
napred... i uopšte se nije htela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice koja se sama i s velikim ambicijama popela na
vrh kule! ¶Ostale žabice, kao i gledaoci, su želeli saznati kako je uspela baš ona uraditi ono što
su ostali smatrali nemogućim.
Jedan gledaoc je pristupio žabici i zapitao je kako je uspela skupiti toliko snage I volje da izađe
do samog vrha .
Tada se ispostavilo, da je... pobednička žabica gluva!!!
Naravoučenije
Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativni i pesimisti . . . jer ti uzimaju najbolje čežnje i
snove koje imaš u svojoj duši! Uvek misli na snagu reči jer sve što čuješ ili čitaš utiče na tvoja
dela! Dakle: Budi UVEK OPTIMISTA! i šta više… jednostavno budi “gluv” kada ti neko kaže da
ne znaš i ne možeš ostvariti svoje snove! Pomisli: U svemu možeš uspeti kad to stvarno želiš!
35. POGLED S ONE STRANE...
Mladi par se doselio u ulicu.
Sledećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš.
"Kako joj je prljav taj veš..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati! "
Muž je ćutke posmatrao događaj, ali nije ništa rekao.
Svaki put kada bi komšinica širila veš, komentar bi bio isti…
Mesec dana kasnije, žena je bila u čudu, kada je jedno jutro videla kako je komšinicin veš čist.
Rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati veš. Ko li ju je naučio?"
Muž joj odgovori:
"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."
36. OČIGLEDNO
31
Neki je čovek ušao u autobus i seo pored čoveka koji je samo na jednoj nozi imao cipelu.
“ Očigledno je da ste izgubili jednu cipelu.”
“ Ne dobri čoveče ”, odgovorio je, “ jednu sam našao.”
Ako je nešto očigledno, ne mora biti i istinito.
37. EHO
Jedan čovek i njegov sin su jednog dana išli šumom. Odjednom, dečak zape i osećajući bol
kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa
dreknu: "Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu:
"Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" De‐ čak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!"
Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali¶još
uvek ne shvatajući šta se dešava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'.
Život ti uvek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih dela. Želiš li više ljubavi, podaj više
ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razumevaj i
sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s
ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvek vraća ono što
daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih dela."
38. POUČNA PRIČA SVIM PROSVETNIM RADNICIMA.
Pre mnogo godina čuo sam priču jedne učiteljice. Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana
školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla
je deci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na
svom mestu sedeo dečak, po imenu Tedi Stodard.
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primetila da se slabo igra sa ostalom
decom, odeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno.
Tedi je takođe umeo da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da
piše velike masne kečeve crvenom hemijskom na njegovim zadacima. U školi gde je gospođa
Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da pre nego što napiše svoje mišljenje
o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je
ostavila Tedijev izveštaj za kraj. Kada ga je pročitala doživela je veliko iznenađenje.
32
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, "Tedi je bistro dete i uvek se smeje. Uredan je i lepo
vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga."
U drugom razredu, "Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka
neizlečivo bolesna."
U trećem razredu, "Teško je podneo smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac
uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promeni, to će loše da se odrazi po njega."
U četvrtom razredu, "Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo
drugova i ponekad spava na času."
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidela se. Još joj je gore bilo kada su
joj đaci doneli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon
doneo nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka deca
su počela da se smeju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gde su neki vidno
nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dečiji smeh tako što je rekla da je
ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao
poslednji posle škole da bi joj rekao "Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja
majka."
Pošto su deca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje deci, gramatiku i
matematiku. Umesto toga počela je da ih uči.
Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo.
Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih
đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu decu Tedi je postao njen
omiljeni đak. Sledeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja
učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo pre nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio
srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Posle
četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa
najboljim ocenama. Uveravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je
imao u svom životu. Posle četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da
idalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stoddard.
Ali ovde nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proleća. Tedi je rekao da je upoznao jednu
devojku i da će se venčati. Objasnio joj je da mu je otac umro pre nekolko godina i pitao je
gospođu Tompson da li bi pristala da na venčanju uzme mesto obično rezervisano za
33
mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je
onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stoddard joj je šapnuo, "Hvala gospođo Tompson što ste verovali u mene.
Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osećam posebnim i da mogu da postigem nešto u
životu."
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula "Tedi, grešiš, ti si taj koji mi je omogućio da
postignem nešto u životu. Pre tebe nisam umela da učim druge."
39. HRABROST JEDNOG MIŠA
.. .jer nedostaje jedna suštinska stvar...
Po indijskoj basni postojao je miš koji je živeo u neprestanom strahu od mačaka. Jedan
čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku. Tada je on počeo da strahuje od pasa.
Čarobnjak ga je pretvorio u psa, posle čega je ovaj počeo da se boji pantera. Kada je pretvoren u
pantera, počeo je da se boji lovaca. Čarobnjak se predao, ponovo ga pretvorio u miša i rekao
mu: »Nikako ne mogu da ti pomognem, jer uvek zadržavaš srce jednog miša«.
40. LETEĆI KONJ
U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt. Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svoga
kralja i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana
naučiću vašeg konja da leti.«
»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj. »Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda
će biti izvršena.«
Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je
spokojno odgovorio: »Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na
kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«
41. NESREĆA
"Nesreće mogu doneti rast i prosvetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike puste
ravnice. Jednog je dana orkanski vetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine
kilometara u potrazi za skloništem ‐ dok napokon nije doletela do šume bogate plodnim
drvećem.
34
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da
leti dalje."
42. TENZEN I DJEVOJKA
Kiša je neprestano padala dok su Tenzen i Ekido zajednički putovali blatnjavim putem. Zašavši za
krivinu, naišli su na lepu devojku u svilenom kimonu sa pojasom, koja nije mogla da pređe na
drugu stranu puta.
" Hajde, devojko ", reče joj Tenzen, ne premišljajući se ni za trenutak.Podigavši je u
naručje,preneo ju je na drugu stranu, preko blata.
Ekido nije progovorio ni reči, sve dok kasno te večeri nisu stigli u hram u kome je trebalo da
prespavaju. Potom više nije mogao da izdrži. " Mi kaluđeri ne prilazimo ženama", rekao je
Tenzenu, "pogotovu ako su to lepe i mlade devojke. To je opasno. Zašto si to učinio:"
" Ja sam devojku ostavio tamo", odvratio mu je Tenzen," Zar je ti još uvek nosiš sa sobom ?"
43. PRIČA JEDNE SVEĆE ...
Zapalili ste me i gledate moje svetlo. Radujete se jasnoći i toploti koju darujem. Veselim se da
mogu goreti za vas. Da nije tako ležala bih u nekoj kutiji bez koristi. Smisao dobijam tek kada
gorim.
Ali, dobro znam, što duže gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. «Izgorela je»
reći ćete, a ono što je ostalo vi ćete baciti. Znam, za mene postoje dve mogućnosti: Ili da
ostanem u kutiji ¶u tami, ili da gorenjem postajem kraća. Dajem sve u korist svetla, a time
dovodim samu sebe kraju . Ipak lepše je ako mogu nešto dati...
Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajući sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se
približe ljudima i daruju im od svoje toplote i ljubavi i onda život dobija smisao. Ali, znaj i to da
za ovo moraš dati nešto od sebe samog, nešto od svoje radosti, od svoje srdačnosti, od svog
smeha, možda nešto i od tuge. I ne trebaš bojažljivo razmišljati o tome kako ćeš sačuvati samo
sebe. Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj ko je svetlo drugima,
sam će primiti svetlo. Što više goriš za druge to će svetlije biti u tebi samom.
Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se boje biti ovde za druge, žale se i
neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvek nisu shvatili ovo: Jedno jedino svetlo koje gori,
veće je i vrednije nego sva tama sveta. Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja, mala sveća.
44. DVA KRČAGA
35
Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obešene o motku o vratu. Jedan krčag je
bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvek donosio punu meru vode nakon
dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag doneo bi samo polovinu. Pune dve godine ovo se
dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio meru i po vode do gospodareve kuće. Naravno,
savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namjenjen. Jadni,
napukli krčag stideo se svog nedostatka i osećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je
trebao.
Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:
,,Stidim se sebe i hteo bih se izviniti."
Upita vodonoša: ,,Zašto se stidiš?"
Krčag nastavi: ,,Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta jer je druga
polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne
dobijaš naknadu za svoj napor."
Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosećajno reče: ,,Kad se budemo vraćali
želeo bih da obratiš pažnju na prekrasno cveće uz stazu"
Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cveće
obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još
jednom se izvini vodonoši za svoj neuspeh.
Vodonoša mu reče: ,,Da li si opazio da je cveće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog
ga nema!!! To je zato jer sam ja oduvek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj
sam strani posadio semenke cveća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dve godine
berem ovo divno cveće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova lepota nikada nebi
krasila njegov sto."
45. INDIJSKA LEGENDA
Verovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvetu koji se rascvetao u jednoj bašti. On
cveta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posetilac ušao u ovu baštu, čitamo u priči, sa svih strana slušao je samo žalbe.
Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je sve drvo palme korisno ‐
plod, lišće, grane i deblo.
Međutim kokosova palma zavidela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz
Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala
veći doprinos i dobila više.
36
Oko posetioca koji je slušao samo žalbe zaustavilo se na jednom malom žutom cvetu koji je
radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zašto se i ti ne žališ kao ostali?"
Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na lišću koje se lelujalo na
vetru. Poželeo sam da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako
je Bog želeo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da učini. Želeo je da
budem mali žuti cvet pa zato želim da budem najbolji mali žuti cvet koji je ikad postojao.
46. TRAŽI NA VRHU STABLA
Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći
do najboljih, jer se boje da će pasti i ‐ ozlediti se.
Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih
lakše dođu.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one
veličanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i čekati da pravi čovek dođe, onaj koji je tako
hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smeju pasti da ih dohvate, ko ih treba i voli
napravit će sve da dođe do njih.
47. TI SI POSEBAN !
Poznati govornik otvorio je svoj svoj seminar držeći u rukama novčanicu od 20 dolara. U sobi u
kojoj je bilo 200 ljudi upitao je:
,,Ko bi želeo ovu novčanicu?"
Ruke su se podizale u vazduh.
On reče: ,,Daću je nekome od vas, ali pre toga dozvolite mi da učinim ovo."
A nastavi gužvati novčanicu.
Potom upita: ,,Ko još uvek želi ovu novčanicu od 20 dolara?"
Opet su ruke bile visoko podignute u vazduhu.
,,Dobro", ponovi on, "a šta ako učinim sledeće?"
Ispusti novčanicu na zemlju i stade je uvrtati svojom cipelom.
Potom je podiže, sada pogužvanu i prljavu.
,,A sada, ko je još uvijek želi?"
37
Opet su se ruke podigle u vazduh.
,,Prijatelji, svi vi ste naučili veoma vrednu lekciju. Bez obzira na to što sam učinio sa novčanicom,
još uvek ste je želeli, zbog toga što se nije smanjila njena vrednost. Još uvek je bila vredna 20
dolara. Mnogo puta u našim životima, mi smo bačeni, zgužvani, prizemljeni zbog odluka koje
donosimo i okolnosti koje nam se nađu na putu.
Osećamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to šta se dogodilo ili šta će se dogoditi, vi
nikada nećete izgubiti svoju vrednost, prljavi ili čisti, pogužvani ili konačno pognuti, još uvek ćete
biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost našeg života nije u tome što mi radimo ili koga poznajemo, već pored koga smo. Vi ste
posebni i nemojte to nikada zaboraviti!”
48. EVO JEDNE FANTASTIČNE PRIČE.
U pitanju je odlična igra rečima.
Bila jednom četvorica po imenu Svako, Neko, Bilo ko i Niko.
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.¶Bilo ko je to
mogao učiniti, a Niko nije hteo.
Neko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svako je opet mislio da bi ga Bilo ko
mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti. Na kraju je Svako krivio Nekoga
jer Niko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilo ko.
49. SAN
Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvetova tamo‐vamo. U
snu nije bio svestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u
krevetu, kao ljudska osoba ponovo. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovek koji je sanjao da je
leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?"
50. ZAKASNELI ODGOVOR
U drevnoj Indiji poklanjala se velika pažnja vedskim ritualima, koji su se primenjivali s takvom
tačnošću da, kad bi sveci molili za kišu, suša bi odmah prestajala. Živeo je tada jedan čovek koji
se molio po ovim ritualima, preklinjući boginju Lakšmi da ga učini bogatim.
Čovek se molio punih deset godina bez ikakvog efekta, a onda je najednom postao svestan da je
bogatstvo nešto prolazno i nevažno, pa se povukao u pećinu na padinama Himalaja i postao
pustinjak.
38
Jednog dana, zadubljen u meditaciju, otvorio je oči i pred sobom ugledao ženu zadivljujuće
lepote, koja je blistala i presijavala se kao da je od zlata. "Ko si i šta tražiš ovde?" upitao je. "Ja
sam boginja Lakšmi, kojoj i si se molio punih deset godina. Došla sam da ispunim tvoju želju."
"Ah, dobra moja boginjo!" uskliknuo je čovek. "U međuvremenu sam spoznao lepotu meditacije
i izgubio svaku želju za bogatstvom. Prekasno si stigla. Reci mi, zašto toliko kasniš?"
"Da budem iskrena", objasnila mu je Lakšmi, "ritualima koje si tako verno obavljao, u potpunosti
si zaslužio traženo bogatstvo, ali nisam ti uslišila molbu zbog ljubavi i želje da učinim ono što je
najbolje za tebe."
Ako bi mogao da biraš, šta bi odabrao: da ti želja bude ispunjena, ili da ti bude ukazana milost da
ne izgubiš duševni mir?
51. NARADINA MOLITVA
Indijski mudrac Narada bio je poklonik boga Hari. Toliko mu je bio posvećen da je jednog dana
uobrazio kako nigde na svetu ne postoji čovek koji toliko voli Boga kao on.
Gospod je progovorio u njegovom srcu, naredivši mu: "Narada, idi na obalu Ganga i potraži grad
u kome živi jedan od mojih vemika. Dobro će ti doći njegovo društvo."
Narada je učinio kako mu je rečeno i pronašao seljaka koji je ustajao u zoru, samo jednom
izgovarao Harijevo ime, zatim uzimao motiku i odlazio da čitav dan okopava zemlju. Uveče, pre
nego što bi zaspao, izgovarao je još jednom Harijevo ime. Narada je pomislio: "Kako je moguće
da je ovaj paor pravi vemik, ako po čitav dan samo kopa?"
Tada je Gospod naredio Naradi: "Napuni do vrha jednu činiju mlekom i s njom obiđi čitav grad,
ali nemoj ni kap mleka da prospeš". Narada je tako i učinio.
"Koliko si puta mislio na mene dok si obilazio grad?" upitao ga je Hari. "Ni jednom, Gospode",
odgovorio je Narada. "Kako bih i mogao, kad si mi naredio da ne prospem ni kap mleka iz
činije?"
"Eto, ta činija je toliko obuzela tvoju pažnju da si potpuno zaboravio na mene", rekao je Hari.
"Šta da se onda kaže za tog seljaka, koji i pored toga što hrani brojnu porodicu, dva puta dnevno
pomisli na mene?"
Ljudi većinom posmatraju druge i lako ih osuđuju i kritikuju, dok malo njih primjećuju svoja
djela.
52. JERMENIN I NJEGOV SIN
Na samrti pozva stari Jermenin svoga sina pa ga dovede do prozora i upita šta vidi.
39
‐ Ljude, odgovori on.
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda i upita ga šta vidi.¶‐ Vidim sebe, odgovori sin.
‐ Eto, sine! I prozor i ogledalo napravljeni su od istog stakla, s tom razlikom što se na staklu od
ogledala nalazi tanki sloj srebra. I u životu je tako: gde god se srebro nađe između ljudi, tu čovek
vidi samo sebe.
53. BEZUMNIK
U vrtu jedne ludnice sretoh mladića bledog lika, lepog i čuđenjem obuzetog.
I sedoh kraj njega na klupu, te rekoh: "Zašto si ovde?"
On me pogleda zapanjeno, pa reče: "Pitanje ti je nedolično, ali ću ti ipak odgovoriti. Moj otac je
od mene hteo da načini svoju sliku i priliku, a to je želeo i moj stric. Moja majka htela je da
budem baš kao njen uvaženi otac. Moja je sestra isticala svoga muža moreplovca kao savršen
primer na koji je trebalo da se ugledam. Moj brat misli da treba da budem, kao i on, dobar
atleta.
Tako su i moji učitelji, doktor filosofije, profesor muzike i logičar, odreda čvrsto rešili i svaki bi od
njih da budem odraz njegovog lika u ogledalu.
Zato sam došao ovde. Tu mi deluje zdravije. Barem mogu da budem to što jesam."
Uto se iznenada okrenu ka meni i reče: "Nego, reci mi, da li su i tebe ovamo takođe oterali
obrazovanje i dobar svet?"
A ja odgovorih: "Ne, došao sam u posjetu."
On reče: "Ti si, dakle, jedan od onih što žive u ludnici s one strane zida."
54. PERJE NA VJETRU
Jedna mlada žena je jednog dana rekla nešto čime je uvredila svoju najbolju prijateljicu. Ona je
odmah zažalila, i napravila bi sve da povuče svoje reči nazad. Ona je to rekla impulsivno, u
momentu nepažnje, uz to da su bile tako bliske, nije ni pomislila na efekte svojih reči ranije.
U nastojanju da opovrgne ono što je uradila, otišla je kod jedne stare mudre žene.
Objašnjavajući situaciju i upita je za savet. Stara mudra žena poslušala je strpljivo, trudeći se da
odredi koliko je iskrena ova mlada žena, koliko je stvarno želela da ispravi situaciju.
Mudrica je rekla, ,,Trebaš učiniti dve stvari da bi mogla ispraviti svoje delo. Jedna od njih je
ekstremno teška. Večeras, uzmi svoje najbolje jastuke od perja, i otvori u svakoj od njih male
40
rupe. Onda, pre izlaska sunca, moraš pored svakog praga u gradiću staviti po jedno pero. Kada
završiš prvi korak, vrati se opet meni i reći ću ti drugu stvar. ,,Mlada žena se vratila kući da se
pripremi za svoj posao. Celu noć je provela idući sa jednog u drugi prag. Prsti su joj se smrznuli,
dok je vetar bio mnogo oštar. Međutim ona je išla dalje tamnim ulicama..
Nakon izlaska sunca, mlada žena se vratila kod stare mudrice. Ona je bila iscrpljena, međutim
osećala je olakšicu da će njen trud biti nagrađen. ,,Moji jastuci su prazni. Stavljala sam ispred
svakog kućnog praga po jedno perje.”
Sada, rekla je stara mudrica, ,,Idi nazad i napuni svoje jastuke nazad i sve će biti kao ranije.”
Mlada žena je bila ošamućena. ,,Ti znaš da je to nemoguće!” Vetar je sigurno oduvao perja
nakon ostavljanja ispred pragova! Nisi rekla da trebam to pokupiti nazad! Ako je ovo tvoj drugi
zahtev, onda stvari neće nikad biti iste.”
To je istina, rekla je mudrica. ,,Nikad ne zaboravi. Svaka tvoja reč je perje u vazduh. Jednom
kazano, nikakav pokušaj, ma koliko bio iskren neće vratiti reči u tvoja usta. Izaberi dobro tvoje
reči, i dobro ih čuvaj u prisutnosti onih koje voliš, zato zapamti da jedna dobra reč može da greje
tri hladna zimska meseca.
55. MAGARAC I ČOVJEK
Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar.
Životinja je satima sažaljivo plakala dok je seljak pokušao smisliti šta da uradi.
Napokon je odlučio‐budući da je životinja stara a bunar ionako treba prekriti, nije vrijedno truda
spasavati magarca.
Pozvao je sve susede da mu dođu pomoći. Svi su zgrabili lopate te počeli nabacivati đubre u
bunar. Na početku je magarac shvatio šta se dešava te je počeo očajnički plakati. Tada se na
opšte čuđenje primirio. Nakon nekog vremena seljak je napokon pogledao u bunar. Bio je
zapanjen onim šta je video. Sa svakom lopatom đubreta koje je pogodilo njegova leđa magarac
je radio nešto zadivljujuće. Istresao bi leđa i popeo se jednu stepenicu više. Kako su seljak i
susedi nastavili ubacivati đubre na životinju, on bi je otresao i popeo se. Uskoro, svi su
zadivljeno posmatrali magarca koji je zakoračio preko ivice i sretno iskočio!
Život će na tebe istresati đubre, razne vrste prljavštine. Trik kako da izađeš iz bunara sastoji se u
tome da to otreseš i popneš se preko toga jednu stepenicu više.
Svaka naša nedaća je stepenica. Možemo izaći iz najdubljeg bunara jednostavno ne posustajući.
Nikad ne odustaj! Otresi to i popni se jednu stepenicu više.
56. HOĆE LI BITI DOVOLJNO
41
Draguljar je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene trgovine posmatrao prolaznike.
Neka se devojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno
zasijaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta.
Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru. Možete li mi je zapakovati kao poklon?"
Trgovac s nevericom pogleda devojčicu i upita: "Koliko novca imaš?"
Ona se podiže na prste, stavi na sto limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je tu nekoliko manjih
novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
"Hoće li biti dovoljno?" upita ponosno.
"Želela bih starijoj sestri kupiti poklon. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema
ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uverena sam da će je poklon veoma
obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen."
Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakovao kutijicu.
"Uzmi i pažljivo ponesi", reče devojčici.
Ona uze paketić kao pobednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim
očima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakovao i upita:
"Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?"
"Da, gospođice."
"Koliko je koštala?"
"U mojoj trgovini cene su stvar poverenja, tiču se samo mene i mojih kupaca."
"Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrednu ogrlicu!"
Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati je devojci.
"Vaša je sestra platila najvišu cenu: dala je sve što je imala".
57. PLATIĆU
42
U neuglednoj kafani jednog malog lučhog mesta okupljali su se meštani radi pića i razgovora.
Između ostalih okupljalo se tu i jedno manje društvo lokalnih pijanaca koji su večeri provodili uz
alkohol i raspravu o reinkarnaciji.
Među njima je bio i DŽek London (pisac) koji je poveo dugu raspravu o tome kako se usled
reinkarnacije isti ljudi mogu naći na istom mestu posle sto godina.
Jedne večeri bio je red na DŽek Londona da časti i sve do zatvaranja kafane on je naručivao piće
za sve.
Pred fajront mladi konobar mu je prišao i zahtevao da se ceh plati.
Tada ga je čuveni pisac, inače poznat kao težak na novčaniku, upitao:
‐"Dečače, da li ti znaš ko sam ja?"
"Naravno da znam gospodine London"
‐"Da li znaš o čemu ja i moji prijatelji razgovaramo ovde u kafani"
"Znam gospodine London, pričate o reinkarnaciji i tome kako se isti ljudi nađu na istom mestu
nakon sto godina"
‐"Pošto sve lepo znaš ja ću ti rado platiti račun kada se ponovo sretnemo ovde za sto godina."
Na to mu konobar odgovara: "Ali gospodine London, vi ste mi to isto rekli pre stotinu godina!"
Zadivljen DŽek London je platio račun i ostavio bogatu napojnicu domišljatom mladom
konobaru.
58. NAJLEPŠE RUKE
Okupilo se nekoliko gospođa u jednom salonu za lepotu povodom organizovanja takmičenja za
izbor najlepših ruku. Sud o tome prepustile su jednom mudrom starcu.
Nakon razgledanja prikazanih ruku, starac ne htede izreći sud.
‐ Ne mogu ga izreći ‐ rekao je, ‐ pre nego što se obratim siromašima i dok oni ne odluče. Jer
verujem, da su najlepše ruke one koje donose radost ljudima oko sebe, koje brišu suze jednog
siročeta, one na kojima se odmara bol jedne ucveljene duše, koje nahrane jednog gladnog i
napoje jednog žednog.
59. LAISA
43
U staro doba, živela je u Korintu jedna žena po imenu Laisa. Živela je grešnim životom a njeno
ime se povezuje sa sledećim događajem: kad su se na njenom licu pojavile prve bore, Laisa je
počela da lomi sva ogledala koja su joj dolazila pod ruku, budući da je svako od njih razotkrivalo
prve znake njenog starenja.
Mnogo puta i mi, ljudi, ne možemo da podnesemo istinu, niti nalazimo snagu da prihvatimo
bore našeg duhovnog postojanja. Teško nam pada da primimo savete i primedbe drugih. Ali onaj
čovek, koji želi da se popravlja, uvek će tražiti nekog ko će ga podsećati na njegovo
nesavršenstvo i ko će mu ukazivati kako da iznađe načine i sredstva ka savršenstvu.
60. KORAK, DISANJE ‐ ZAMAH METLOM
Bepo, čistač ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi
meo ulice činio je to polako i jednolično: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja
jedan zamah metlom. Korak ‐ disanje ‐ zamah metlom ‐ korak ‐ disanje ‐ zamah metlom...
Ponekad bi malko zastao i razmišljao gledajući ispred sebe. Zatim bi nastavio: korak ‐ disanje ‐
zamah metlom ‐ korak disanje ‐ zamah metlom. Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom
posmatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Ali bejahu to
misli bez reči, misli koje se vrlo teško mogu drugima saopštiti. Slično kao neki određeni miris
kojeg se jedva još sećamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.
Nakon rada sedeo je Bepo kod devojčice Momo i tumačio joj svoje velike misli. Ona ga je na
poseban način slušala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave reči:
‐ "Vidiš Momo", govorio bi on, "to ti je tako: Ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu. i misliš:
strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš." Pogledao bi ćuteći preda se i onda
nastavio: "I, tada se počneš žuriti. i žuriš se sve više i više. Ipak svaki put kad pogledaš, vidiš da
ulica pred tobom nije nimalo kraća. Počneš se još više napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu
izgubiš dah te ne možeš dalje. A ulica je još uvek tu. Tako se ne sme činiti."
Bepo je kratko vreme razmišljao i nastavio: "Ne sme se nikad misliti na celu ulicu najedanput,
razumiješ li? Mora se misliti samo na sledeći korak, na sledeće disanje, na sledeći zamah
metlom. I uvek ponovno samo na sledeći".
Ponovno je zastao i razmišljao pre nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je važno. Tada se
pošao uradi dobro. Tako to treba biti."
Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidiš da je cela ulica očišćena ‐ korak po korak.
Uopšte ne znaš kako, a i ne izgubiš dah."
Klimajući glavom, Bepo je rekao na kraju: to je važno!
44
61. BRODSKA JEDRA
Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali
jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na
ramenu.
Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: ‐ Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih
prijatelja, sve životne radosti ‐ u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem,
ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile.
Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i
mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo
sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: ‐U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o
vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i
moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako
odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.
Treći muškarac je odgovorio: ‐ Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je
pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o
mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju
naprijed. A vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O
svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih
čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja
nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.
62. MOJ NAČIN
Pred sezonu monsuna jedan starac kopao je rupe u svojoj bašti.
‐ "Šta radiš?" ‐ pitao ga je sused.¶‐ "Sadim mango", odgovorio je starac.¶‐ "Zar misliš da ćeš stići
da probaš plodove?"
‐ "Ne, tako dugo neću poživeti, ali drugi hoće. Palo mi je na pamet da sam čitavog života jeo
mango koji su drugi sadili. Ovo je moj način da im zahvalim."
63. SEJAČ SREĆE
Jednog dana videše dečaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu,
prepunom blistvaih zvezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vreme zagrabio iz korpe
i zavitlao kao da seje. Tada bi mnogo prekrasnih zvezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
45
‐ Šta to radite? – upitaše dečaci goreći od znatiželje.
‐ Sejem sreću! – odgovori čovek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili
prekrasni dragulji iz kojih su dečake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.
Osvojeni tom lepotom mališani smesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
‐ Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac ‐ tako je nikada nećete uloviti.¶‐ Zašto?
– upitaše začuđeno dečaci.
Nasmešivši se, starac je tiho rekao:
‐ Tek kad se naučite sejati radost, ljubav i lepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće. Onaj
ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću. Sreća se uzima raširenih ruku.
64. SLIKAR
Neki stariji bračni par godinama je vodio malu radnju u jednom selu u Novoj Engleskoj. Umoran
od dosadne svakidašnjice, vlasnik je jednog jutra u izlog stavio oglas : "Na prodaju."
‐ "Ženo" ‐ rekao je ‐ "možda će neki mladi ljudi sa više novca nego zdravog razuma doći i kupiti
je. Tada se ti i ja možemo otseliti u Floridu gde ćemo bolje živeti."
Međutim, sedmice su prolazile, a takav kupac nije se pojavio. Jednog jutra u selo je stigao neki
stranac natovaren slikarskom opremom. Ušao je u radnju i rekao vlasniku:
‐ "Da li mi dozvoljavate da slikam vašu radnju?"
‐ "Da", ‐ odgovorio je starac, ‐ "ali ovde ne vidim ništa što bi moglo da pivuče slikara."
Stranac je namestio svoj pribor i marljivo radio celog dana. Sledećeg dana nastavio je svoj
posao. Kada je završio, zahvalio se vlasniku i otišao. Nekoliko sedmica kasnije isti stranac ponovo
je ušao u radnju. Starom bračnom paru poklonio je ulaznice za umetničku izložbu u obližnjem
gradu. Slikar je pored ulaznica poklonio domaćinima i novac za autobuske karte do grada.
Starac je mislio da je sve to samo "gomila gluposti", ali je na navaljivanje supruge ipak pristao da
poseti izložbu. Stari bračni par dosta zbunjeno, prolazio je kroz galeriju Iznenada muž je zastao i
uzviknuo:
‐ "Mama, to je naša radnja!"
Približili su se i sa strahopoštovanjem posmatrali privlačnu sliku.
46
‐ "Nikad nisam primetio da ti široki brestovi tako uokviruju našu zgradu!" ‐ rekao je on.
‐ "Nisam znala da prozorska okna tako svetlucaju!" ‐ uzviknula je ona.
Slika njihove radnje privlačila ih je kao magnet. Pošto su još malo postojali, starac je uhvatio
ruku svoje žene i rekao:
‐ "Mama, hajdemo kući. Čak i prozorska okna svetlucaju kada je srce u redu!"
Čim su stigli kući izvadili su oglas iz izloga.
Kada je srce u redu sve drukčije izgleda!
65. POVERENJE
Bilo je to pre mnogo godina.
U jednoj zemlji živeo je kralj koji je mudro upravljao svojim kraljevstvom. Oko sebe je već imao
poverljive ljude, ali mu je trebala jos jedna izuzetno poverljiva osoba. Kralj je želeo da na dvoru
ima jednog pametnog, ali iznad svega vernog i odanog mladića, koji je znao da čuva tajne. I zato
je po celom kraljevstvu objavio da se traži jedna takva ličnost.
Nakon nekog vremena javio se veliki broj obrazovanih mladih ljudi i kralj se našao u dilemi koga
da izabere. Zato je odlučio da im postavi jedan zadatak, pa koji ga bude rešio i još obrazložio
svoje rešenje, biće izabran.
Zadatak je bio jedna zagonetka: svaki mladić je dobio tri lutke. One su bile identične, jednake
veličine, jednako obučene sa istim frizurama.
Međutim, one su se ipak u nečemu razlikovale. A to nešto je trebalo zapaziti tj. pronaći. Zadatak
je naoko bio lak, ali nakon podosta vremena mladići su vraćali lutke sa obrazloženjem da ne
mogu primetiti razliku. Ali, kralj je ostao uporan.
„Valjda će se naći bar jedan koji će uočiti vrednost jedne lutke i mane ostale dve. A ta vredna
crta karaktera te lutke tako je važna. Uoči li neko tu njenu osobinu, znači da je i sam ima. A meni
baš takav treba.”
Najzad se pojavio jedan mladić koji je skromno stao pred kralja, odvojio jednu lutku na jednu
stranu a ostale dve na drugu. Pre nego što je bilo šta rekao, uradio je sledeće:
Prvoj lutki je uvukao jednu slamčicu u uho i ona je izašla kroz drugo uho. (kad pričaš takvoj osobi
nešto, uđe na jedno uho, izađe na drugo)
47
Kod druge je uradio to isto, ali ovoga puta slamčica je izašla na usta. (kad njoj pričaš, odmah
svima ispriča)
I na kraju, kod treće lutke slamčica nije uopšte izašla, već je ostala unutar same lutke. (kad
takvoj osobi pričaš, ostaje sve "u njoj"..osoba od poverenja)
"Poštovani kralju, ova poslednja lutka je najvrednija" ‐ odgovorio je mirno mladić.
"Da, tako je" ‐ zadovoljno se nasmejao kralj, jer je zagonetka bila rešena.
66. O VERNOM SOKOLU
Priča se da je nekada davno, davno, živeo jedan šah koji je imao sokola, tog sokola je mnogo
voleo i kad god bi pošao u lov, nosio je sokola na ruci.
Loveći jednom, vidi ‐ trči jelen. Šah obode konja mamuzama i pojuri za jelenom. Jureći tako, ode
daleko.Pratnja je žurila za svojim šahom, ali nije mogla da ga sledi i izgubi ga iz vida.Šah,
međutim, obori jelena i uto oseti da je jako ožedneo. Dugo je krestario okolo na svom konju
tražeći kakav izvor i ne nađe ga. Konačno, stigavši u podnožje jedne velike stene, opazi da sa
njenog vrha polako kaplje voda. Iz svoje torbe on izvadi čašu i podmetne je tako da voda kaplje u
nju. Čaša se polako punila vodom i taman kad ju je prineo ustima, soko ga udari krilom po ruci i
prospe svu vodu.
Šah se naljuti na sokola i opet podmetne čašu da u nju kaplje voda. I po drugi put se napuni. Šah
je prinese ustima, ali ga soko opet udari po ruci i sva voda se prospe. Sad se šah jako naljuti;
tresne sokola o zemlju, gde ostane ležati mrtav.
Uto stiže jedan od šahovih slugu i šah mu reče kao je žedan. Sluga uze čašu, natoči u nju vodu iz
kozje mešine i pruži je svom gospodaru, ali mu šah reče :
‐ Pije mi se čista i hladna voda. Hoću od one što kaplje sa stene, ali neću da čekam da ona kaplje
kap po kap. Popni se gore na stenu i zahvati mi vode s izvora.
Sluga se popne na stenu, nađe izvor i ‐ šta vidi? Na samoj strmoj ivici stene leži zmija, a njena
otrovna pljuvačka meša se izvorskom vodom i kap po kap kaplje sa stene.
Sluga se uplaši, brzo sjuri dole i reče šahu šta je video. zatim naspe čašu vode iz mešine i pruži je
šahu. Šah je prinese ustima, ali ni gutljaja nije mogao popiti. On gorko zaplaka i, pokazujući svom
sluzi mrtvog sokola, poče da kune svoju nepromišljenost.
Celi život sećao se on ovog slučaja
Pametni ljudi ne čine ništa dok dobro ne promisle
48
67. DVE DINJE
Šetajući jednom, neki krojač ugleda u nečijem dvorištu dve zrele dinje kako vise naslonjene na
podupirač. Beše to u ono doba kad obično nema dinja. Idući dalje sretne on četvoricu svojih
prijatelja i ispriča im šta je video. Sva četvorica, kao jedan, nazovu krojača lažovom i reknu mu :
‐Donesi te dinje i pokaži ih nama, onda ćemo ti poverovati.
‐Dobro, doneću ih ‐ ‐odgovori krojač ‐ ali najpre ćemo se opkladiti.
‐Dobro ‐ ‐pristane jedan prijatelj ‐ Dogovor je ovaj: sto rupija metni ti, sto rupija ćemo mi, ko
dobija nosi sve.
Čuvši to, krojačeva žena napadne muža i počne da ga grdi raznim pogrdnim rečima, a on, da je
umiri, ispriča joj sve kako jeste ‐ i gde se te dinje nalaze i kak se može doći do njih.
Žena jednog od one četvorice prijatelja dođe, međutim, kod krojačeve žene i kaže joj:
‐ Moj muž kladio se s tvojim mužem: ili će tvoj muž doneti ujutro dve dinje ili će platiti sto rupija.
Reci, molim te, zar može da bude da u ovo doba godine ima dinja u nekom vrtu? Možeš li da
budeš sigurna ‐ izgubićete sto rupija.
Krojačeva žena htede da joj se osveti i kako je bila glupa, ispriča joj sve što je čula od muža. Žena
se vrati svom mužu i ispriča mu sve što je čula od krojačeve žene. taj se brzo spremi, nađe vrt
gde su bila dinje, otkine ih, a podupirače i vreže počupa iz zemlje i baci ih daleko.
Ujutru krojač ode po dinjei, ne našavši ništa, vrati se kući praznih šaka.
Morao je, razume se, da plati sto rupija opklade a osim toga u očima sviju ostade kao lažov i
zvaše ga otada varalicom.
Svoje tajne ne otkrivaj drugu, jer i on ima druga. Njega se ti čuvaj.
68. OTKLJUČAJTE ZATVORSKU KULU SVOJE LIČNOSTI
DŽoni Lingo bio je veoma zgodan mladić i sposoban trgovac. Što god da je kupovao ili prodavao
ostvarivao je dobru zaradu. Živeo je na ostrvu na kome je bio običaj da se žene kupuju kravama.
Pristojnu ženu mogli ste kupiti za tri ili četiri krave, a za pet ‐ izuzetnu.
Jednog dana DŽoni je objavio da se želi oženiti Mahanom. Mahana nije imala nikakve vrednosti
ni ugleda u očima drugih ostrvljana. Otac se prema njoj odnosio kao da je neki porodični
otpadak. Govorio je da u glavi ima slamu i da bi je dao za jednu mršavu kravu samo da je se reši.
49
Kad su seljani čuli da Džoni planira njome da se oženi, mislili su da je to zbog toga što je može
dobiti besplatno. Bio je tako lep i popularan da bi mogao da dobije svaku devojku sa ostrva. To
što želi Mahanu jednostavno nije imalo smisla.
Došao je dan trgovine, Mahana je bila toliko uplašena, zbunjena i posramljena da nije čak ni
izašla iz svoje kolibe. Moki, Mahanin otac tražio je za nju tri krave. Kad su okupljeni seljani čuli tu
njegovu visoki cenu, svi su se glasno smejali . U životu nisu čuli nešto smešnije.
Međutim, Džoni je umirio seljane i rekao: "Dati tri krave za ženu je mnogo, ali nedovoljno za
moju Mahanu. Dajem osam krava za Mahanu." Svi su ostali bez daha.
Moki je skoro pao sa stolice od iznenađenja. Niko nikad u prošlosti na ovom ostrvu za ženu nije
dao osam krava. Zašto je Džoni učinio tako nešto kad ju je mogao dobiti i besplatno? Seljani su
mislili da sujetni Džoni želi da svi znaju kako je on prvi i jedini dao više krava za ženu od ostalih.
Najzad je došla svadba, posle koje su Džoni i Mahana odmah napustili ostrvo i otišli na duži
medeni mesec. Vratili su se, naime, posle nekoliko meseci. Stari trgovac doneo je u njihovu
kolibu poklon za Mahanu koji je DŽoni naručio.
Starcu je zastao dah od onog što je video. Tu je Mahana. To više nije ona stidljiva, ružna i
zapuštena Mahana iz očeve kolibe. Sada je izuzetno lepa. Smeši se i govori umiljato. U njenoj je
sjajnoj dugoj kosi divan crveni cvet. U svojoj čistoj crvenoj haljini liči na kraljicu.
Kad je Mahana otišla po vodu, trgovac je upitao:
‐ Šta se dogodilo s Mahanom?
‐ To je zbog krava ‐ odgovorio je DŽoni.
‐ Zbog krava?" ‐ začudio se prodavac, ‐ Kako to misliš zbog krava?
‐ Možete li zamisliti" ‐ odgovorio je DŽoni ‐ kako se oseća žena koju prodaju za jednu ili dve
krave kad čuje da je neka druga žena prodata za četiri ili pet krava. Tako nešto ne bih mogao
učiniti mojoj Mahani.
Želeo sam da ona bude žena vredna osam krava i zato sam za nju dao osam krava. Najvažnije je
je kakvu vrednost žena ima u sopstvenim očima ‐ nastavlja DŽoni.
‐ U očevoj kolibi Mahana nije imala nikakvu vrednost. Sada zna da vredi više od ijedne žene na
ostrvu.
Bilo je potrebno da DŽoni pokloni Mahani svoju ljubav da bi ona shvatila svoju pravu vrednost.
Svako od nas vredi, da se poslužim izrazom iz Mahaninog života, osam krava, samo ako ima
ljubav u sebi.
50
69. SVE JE DOBRO
Živeo jednom jedan kralj i imaše on prijatelja koji je govorio da je sve što se dešava – dobro...
Kralj se često raspravljao sa njim, tvrdeći da nije u pravu. I pođu njih dvojica jednom u lov, a
prijatelj, prilikom podešavanja oružja iz kojeg će se pucati, načini neki propust tako da kralj,
prilikom paljbe, ostade bez palca. Nakon toga on mu priđe i upita:
‐ Da li je i ovo dobro?
A prijatelj mu odgovori:
‐ Da.
Kralj se razljuti i baci ga u tamnicu.
Prođe neko vreme, a kralj ponovo ode u lov sa svojom pratnjom, ali ih napadoše kanibali. I
pojedoše sve osim kralja. Zašto? Kanibali nisu jeli ljude sa defektom; (a kralj nije imao palac). I
pustiše ga.
Kralj ode da poseti prijatelja, baci pred njega svoj luk, kleče i poče da moli za oproštaj. A prijatelj
mu reče:
‐ Jesi li se sad uverio da je sve dobro što se dešava?
‐ Kako? – upita kralj. Ta poslao sam te u zatvor!
Na to mu prijatelj uzvrati:
‐ Da nisi to učinio, sad bi i mene ‐ kao čoveka u tvojoj pratnji ‐ pojeli kanibali, a ovako je sve
ispalo dobro!
70. PROBLEM ZLA U SVETU
Neki dečak je hodao uz obalu reke i ugledao je krokodila zapletenog u mrežu. Krokodil mu reče:
Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivica. Takav sam
stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u
potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci.
Dečak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi
to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju?
I tako je krokodil uverio dečaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dečak oslobađao krokodil ga
zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dečak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo?
Krokodil reče: Nije to ništa lično, sinko. Takav je svet, takav je zakon života.
51
Dečak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da proveriš? Dečak ugleda
pticu koja je sedela na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče:
Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade
ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnezdu.
Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i
vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil. Ali dečak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj.
Jedan stari magarac prolazio je uz obalu reke. Magarče! , reče dečak, Evo šta krokodil kaže. Je li
u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao
svojem gospodaru celi svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam
star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva
divlja zver i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo!
Dečak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još nekog stvora. Seti se
kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika.
Dečak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić
sedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić,
Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš
dečaka u ustima? Pusti ga. I on bi takođe trebao sudelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si
pametan. Pobeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša
pobeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dečaka.
Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Beži! I dečak pobeže i spasi se. Kunić tada reče dečaku:
Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voleli dobar obrok. Nisi oslobodio
krokodila do kraja. Veći deo njegovog tela još je uvek zamotan u mreži. Idi u svoje selo i dovedi
sav narod, pa pripremite gozbu. I dečak učini tačno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod.
Došli su sa sekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dečakov pas, i kad je vidio
kunića, stao ga je juriti, i zadavi ga.
Dečak je stigao prekasno, i kad je video kako kunić umire, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je
svet, takav je zakon života.
71. NEISKRENOST
Jedan poznati slikar poželeo je da svojom četkicom izvrgne ruglu neiskrenost. Nacrtao je
monaha i kad se crtež posmatra iz daleka, dobija se utisak da se ovaj moli, ali što mu se više
prilazi, uočava se da, u stvari, pije pivo.
52
Koliko li je samo ljudi koji se iz daljine čine pobožni, sa izgrađenim stavovima i idealima! Iz
daleka posmatrano, naravno. Međutim, kad im se približiš i pogledaš iz blizine, tada uviđaš kakvi
su uistinu. Zavesa obmane pada i otkriva se stvarni čovek. Neistinu je osudio naš Gospod,
razobličivši je, te se stoga od hrišćana očekuje da stoje uspravno, da se ne pretvaraju i, pre
svega, ne kriju, budući da njih ne treba da zanimaju ljudi, već Bog.
72. REČ – DVE O SREĆI
‐ Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
‐ A zašto je bila tužna?
‐ Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je bila usamljena i
bez ikog na svetu...
‐ Je l’ ni mamu nije imala?
‐ Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
‐ A zašto sinjeg, kad je more plavo?
‐ Dobro – plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa
kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela,
snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
‐ A ona?
‐ Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži,
pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
‐ I onda?
‐ Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan, jedini, i pravljen samo za
nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
Sari već podrhtava brada.
‐ A, sutra kad je bio dan, je l’ ga onda našla?
‐ Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
‐ A, zašto ga je more odnelo?
53
‐ Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži.
Polakomila se i htela još. Ali, tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred
neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
‐ A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila – kaže pospani glasić.
(I meni je.)
‐ I šta je sa njom dalje bilo?
Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
73. OVO JE PRIČA JEDNOG BUDISTIČKOG MONAHA:
Kad smo podizali naš manastir u Australiji nismo imali para da unajmimo zidara, pa sam morao
da naučim da zidam. Tako, kad sam završio svoj prvi zid, pažljivo ređajući cigle jednu na drugu,
odjednom ugledah – o ne! – da sam zabrljao kod dve. Sve cigle stajale su u savršenoj liniji, ali
dve sam iskrivio. Izgledale su grozno. Čitav su zid kvarile. Katastrofa! Jako sam se zbog toga
nervirao i mrzeo svakoga ko bi prokomentarisao taj zid. Onda sam jednoga dana prolazio sa
posetiocem i on zastade i pogleda onaj zid.
“Baš je lep ovaj zid”, reče nehajno.
“Gospodine”, odvratih mu iznenađen. “Jeste li možda zaboravili naočare u kolima?”
Ono što je on odgovorio potpuno je promenilo moje gledanje na taj zid, na mene samoga i na
mnoge druge delove mog života.
Rekao je: “Da, ja vidim te dve krive cigle. Ali isto tako vidim i onih 998 ravnih.”
Koliko mnogo ljudi okonča vezu ili se razvedu zato što su u svojim partnerima u stanju da vide
samo one “dve loše cigle”? Koliko nas postane depresivno ili možda i pomisli na samoubistvo
zato što u sebi mogu da vide jedino te “dve loše cigle”? Vidi mo samo greške, mislimo da samo
one postoje i hoćemo da ih uklonimo. I tako ponekad, nažalost, uništimo i “baš lep zid”. Svi mi
imamo dve loše cigle, ali je savršenih cigala u nama mnogo, mnogo više, neuporedivo više nego
grešaka.
74. BAKA I TORTA
Dečak priča baki kako mu u životu sve ide naopako. Škola, problemi u porodici, zdravstveni
problemi,...
54
Za to vreme, baka je pravila tortu. Pa upita svog unučića, da li bi hteo nešto da pojede dok priča.
On je prihvatio.
''Evo ti malo ulja.''
''Fuuuj!''
''A hoćeš li malo živih jaja?''
''Ali bako, pa to je grooozno!''
''A da ti da baka malo ukusnog brašna? Ili praka za pecivo, moj voljeni unučiću?''
''Bako bre, pa to su sve grozne stvari za jelo! Što mi to nudiš?''
Baka mu odgovori: ''Tačno je, da ovi sastojci, pojedinačno, izgledaju neukusno i grozno. Ali, kada
ih sastavimo, od njih dobijamo predivnu tortu!!''
Vidite, Bog radi na isti način.
Mnogo puta se pitamo zašto dopušta da nam se dešavaju ružne i teške stvari. Ali, On sve radi sa
razlogom.
Mi treba da Mu verujemo, jer nakon svih teškoća koje nas pritisnu, On od toga uvek napravi
nešto divno, što nismo ni mogli da pretpostavimo.
75. RAZUM I SRCE
Pitam čulnog čoveka: ko si ti? A on odgovara: ja sam ja. ‐ I misli na svoje telo.
Pitam misaonog čoveka: ko si ti? a on odgovara: dva stranca vidim u sebi, i ja se probijam
između njih, gostujući čas u jednog čas u drugog. ‐ I misli na instiktivnu i svesnu dušu svoju.
Pitam duhovnog čoveka: ko si ti? a on odgovara: ima Neko u dnu duše moje; pružam ruke da Ga
dohvatim, no vidim, da bi mi za to trebale ruke duže od vasione. Pitaj Njega, ko sam ja?...
76. ŠOLJA ILI KAFA
Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog
omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz
razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.
Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim
bokalom kafe i cijelim asortimanom šolja – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe,
jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i
55
da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče:
“Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući
pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor
vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kafi. U većini slučajeva je samo skuplja
i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kafa, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I
onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi.
A sada želim da razmislite o ovome: Život je kafa; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One
su samo predmeti koji sadrže kafu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti
mijenjaju kvalitet kafe tj. života koji živimo.
Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kafu koju nam je bog
omogućio. Bog kuva kafu, a ne šolje. Uživajte vašu kafu!!!”
Najsrećniji ljudi na svijetu nemaju sve najbolje, oni od svega prave najbolje.
77. DA MI JE…
Jednom davno jedan je čovek šetao plažom u noći punog meseca. Šetajući tako, razmišljao je:
Kada bih imao jedan lep i skupocen auto, kako bih bio sretan. Da imam lepu veliku kuću, bio bih
jako, jako sretan. Najsretniji bih bio da nađem perfektnu, zgodnu ženu.
Hodajući tako saplete se u jednu vreću, punu kamečića. Počne se igrati sa kamenčićima i
bacajući ih u more, pomisli za svaki: Da imam ovo, da imam ono. Tako sve dok nije ostao samo
jedan jedini kamenčić. Odluči da ga zadrži i odnese kući. Kada je stigao kući, vide da je kamenčić
jedan vrlo vredan dijamant.
Tako radimo mi ljudi. Sanjamo ono što nemamo, bez da cenimo ono što imamo. Da samo malo
bolje pogledamo, primetili bi koliko smo sretni.
Sreća je mnogo bliža nego što mislimo. Svaki kamenčić našega života bismo trebali bolje
pogledati. Svaki kamenčić bi mogao biti vredan dijamant. Svaki naš dan bi mogao biti jedan
dijamant, vredan i nenadoknadiv.
Svatko od nas može odlučiti da li da zadrži ili baci kamenčić.
Smrt nije pravi gubitak života. Pravi gubitak života, umreti unutra dok živiš.
Živi punim životom, svaki tvoj dan.
78. ONAJ KOJI DARUJE...
Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
56
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim
ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da
si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu
cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i
ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio
kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je
kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme.
Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da
obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić.
Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno
počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj
ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni
će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje,
nego onaj koji prima!“
79. GOLEMO STABLO
Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su
golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i
toliko visoko da dodiruje oblake.
Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Biće nam potrebno mnogo vremena
da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo.
Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.
Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:
57
‐ Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!
Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je
poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati
živo i snažno.
80. OGLEDALCE
Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:
„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od
studenata upitao:
”Profesore koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog
kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući
se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno
postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam“.
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe
svoju priču:
Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala
koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce
nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao
činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj
veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote
i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije
je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo
tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je
svojom igrom svjetlosti pokazao put.
81. ISTINA O LJUBAVI
58
Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila. Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati
Okrenu se i upita ga: ‐ Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori: ‐ Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto
nalaže da te pratim. Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji i da umijem da
probudim u ženskim srcima ljubavne jade. Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila
moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita: ‐ Kako si se uopšte mogao zaljubiti u
mene? Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija. Okreni se i pogledaj je, ona hoda
uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu. On ubrza
korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati: ‐ Reci mi, kako može da iz
tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati: ‐ I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav. Ti
poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema
meni …
...........ali kako je onda moguće da se okreneš i pogledaš drugu ženu?!
82. OGLEDALO ‐ PRIČA O NAŠIM STRAHOVIMA
Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta
čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve.
Milioni ogledala.
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen
nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana
okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas
im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio.
Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je
zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat.
Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa
njim, zato što nikoga nije ni bilo.
59
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u
ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su
ga opkoljavali sa svih strana.
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.
83. PRIČA O PET ZVONA
Bila jednom jedna gostionica koja se zvala Srebrna zvijezda. Gostioničar nije bio kadar povezati
kraj s krajem, iako je preduzeo sve moguće mjere kako bi privukao goste. Gostionica je bila
ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene pristojne. No njemu i dalje nije bilo jasno da tako slabo
posluje. Očajan nakon svega, otišao je da upita za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu priču, mudrac reče: “Stvar je vrlo prosta! Moraš promijeniti ime svoje
gostionice.”
“Nemoguće!” odgovori gostioničar. “Kroz pokoljenja gostionica se zvala Srebrna zvijezda i tako
je poznata u cijelom kraju.”
“Ne”, reče mudrac odlučno. “Ovako ćeš uraditi. Moraćeš gostionicu nazvati Pet zvona, a objesiti
šest zvona iznad ulaznih vrata!!!”
“Šest zvona?! Pa to je glupo! Ne vidim čemu bi to služilo?”
“Pokušaj i vidjećeš”, reče mudrac zagonetno se smiješeći.
I tako je gostioničar i uradio.
Već idućeg dana vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da
ukaže na zabunu, jer je svaki mislio da to niko drugi nije primijetio. No ušavši unutra svi bi bili
iznenađeni srdačnošću posluge i ostali bi tu i da se okrijepe. Na taj način su ugostitelju pribavljali
zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.
Nekada je potrebno da samo promijenimo pristup, da bi stvari zaista počele da funkcionišu.
84. KO JE MARUF KARKI?
Jedan učenik došao je arapskom učitelju Marufu Karkiju i rekao mu: “Ljudi svašta govore o
vama. Jevreji kažu da ste njihov, hrišćani vas smatraju svojim svecem, a muslimanima ste dokaz
u slavu islama.”
60
“To je ono što pričaju ovdje u Bagdadu”, uzvratio je Maruf. “Kada sam živio u Jerusalimu, Jevreji
su govorili da sam hrišćanin, hrišćani da sam musliman, a muslimani da sam Jevrej.”
“A šta mi da mislimo o vama?”
“Smatrajte me onim koji o sebi kaže: oni koji me ne poznaju‐poštuju me, a oni koji me preziru‐
ne poznaju me.”
Ako mislite da ste takvi kako o vama pričaju vaši prijatelji ili neprijatelji, tada apsolutno ne
poznajete sebe.
85. SOK OD NARANDŽE
Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on
uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku
»Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?»
Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci: »To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete narandžu
onda će izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje. »
Stručnjak reče :»Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći
narandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko
tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovara, da vas neko uvrijedi, da
vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da to
što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono
što iz vas izađe, je ono što vi imate u vama. Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je
u vama ako vas neko “stisne”. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke.
Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama. »
86. SA STOKOM
U jednom selu postojao učitelj kojeg su svi poštovali i pitali ga za sve što bi uradi.
Jednog dana dolazi mu čovek i kaže: "Imam ženu i petoro dece.... Svi galame, vrište, urlaju, ne
može se živeti od njih."
"Učinićeš sve, ali baš sve, što ti kažem?"
" Da. Samo pomagajte, molim vas!"
"Dobro. Imaš stoku?"
"Da. Sve i stoku i živinu… i sve."
61
"Lepo. Uvedi ih sve u kuću. I stoku i živinu, sve uvedi u kuću, a posle nedelju dana dođi da
popričamo."
Čovek odlazi zbunjen, ali rešen da posluša. Posle nedelju dana čovek dolazi kod učitelja.
"Šta je ovo, učitelju. Sad je tek nesnosna galama. A od izmeta i smrada da ne govorim…"
"Dobro, samo polako. Izvedi svu stoku i živinu iz kuće, neka ostane samo porodica. Dođi posle
nedelju dana da popričamo."
Posle nedelju dana čovek opet dolazi kod učitelja.
"Uh, kakva milina. Jeste da deca galame, viču… ali posle onoga…"
" E, vidiš, sinko. ‐ reče mu učitelj.
Ja sam dugo patio što nemam cipele, sve dok jednog dana nisam naišao na čoveka bez nogu.".....
87. SEDAM SVETSKIH ČUDA
U jednoj srednjoj školi, negde u svetu, učenici su učili o sedam svetskih čuda. Na kraju časa,
profesor je ispitivao učenike da nabroje šta sve može da spada u listu svetskih čuda. Iako je bilo
malo neslaganja, sledeća svetska čuda su dobila najviše glasova:
1. Velike Egipatske piramide
2. Tadž Mahal u Indiji
3. Veliki kanjon u Arizoni
4. Panamski kanal
5. Zgrada Empajer Stejt
6. Bazilika Svetog Petra
7. Kineski zid
Dok je prebrojavao glasove, profesor je primetio jednu devojku koja još nije predala svoj papir
sa spiskom. Zbog toga je upitao devojku da li ima problema sa sastavljanjem spiska.
Devojka je tiho odgovorila „Da, malo... Ne mogu baš da se odlučim jer ima puno svetskih čuda."
Profesor je rekao „Pa, reci nam šta si napisala, možda možemo da ti pomognemo."
Devojka je zastala, oklevajući,a onda pročitala:¶„Ja mislim da su sedam svetskih čuda:
62
1. dodirnuti
2. okusiti
3. videti
4. čuti
5. osetiti
6. smejati se
7. i voleti
Učionica je postala tako tiha, da se mogla čuti igla da pada....
Možda će ova priča da bude blagi podsetnik svima nama, da stvari koje nam se čine jednostavne
i obične, često su čuda – i ne moramo zbog njih nikuda putovati da bismo ih doživeli.
88. GDJE JE BLAGO?
Više od trideset godina prosjak je sedeo pokraj puta. Jednoga dana naišao je neki stranac.
»Imaš malo sitniša?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru kapu.¶»Nemam ništa«,
odgovorio je stranac.
Tada ga je upitao:
»Na čemu to sediš?«
»Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sedim na njoj otkako
pamtim.«
»Jesi li ikada zavirio u nju?« ‐ upita ga stranac.
»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.«¶»Ipak, pogledaj unutra«, bio je
uporan stranac.
Prosjak je uspeo odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija
ispunjena zlatom.
Ja sam taj stranac koji vam nema šta dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu unutrašnjost.
Ne u unutrašnjost bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u unutrašnjost onoga što vam je
najbliže: u vlastitu unutrašnjost.
»Ali, ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.
63
Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo ‐ radost Bića koja zrači i duboko, nenarušivo
spokojstvo koje je posledica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalna bogatstva. Oni u
spoljnjem svetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, onde traže potvrdu, sigurnost ili
ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvata sve te stvari, nego je beskrajno veće od
svega što im svet može pružiti.
Svi mi nosimo najveće blago u sebi, svoju ljubav, svoje stavove i misli! Ne dozvolimo da nas
uveravaju da trebamo prositi tuđe ideale. Lepo je biti TI, jer uvek je vreme SADA, a mesto TU.
89. ZVUK NOVCA
Jednom je prilikom bijelac pozvao svoga prijatelja Indijanca u goste u veliki grad. Poveo ga je u
razgledavanje grada i dok su se šetali Indijanac najednom reče: 'Čujem cvrčka!'
'Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame ti možeš čuti cvrčka', reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. 'Ali kako?' upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se
zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
'Ono što si naučio slušati, čut ćeš, ma kakva buka bila, ma gdje bio', odgovori Indijanac. 'Vidiš,
ovi ljudi su u buci čuli novčić, ali cvrčka nisu čuli.'
90. STVARNA VRIJEDNOST PRSTENA
«Dolazim učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni
za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što
mogu učiniti da me više cijene?»
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: «Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da
prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije...» Malo je zastao i dodao:»Kad bi ti meni
pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.»
«V... vrlo rado, učitelju», oklijevao je mladić osjećajući da je opet bezvrijedan i da su njegove
potrebe zapostavljene.
«Dobro», nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući
ga mladiću, dodao: «Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer
moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog
zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.»
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga
promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić
64
spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno
ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je
htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne
prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog
neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon
dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
«Učitelju», rekao je, «žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri
srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.»
«To što si rekao veoma je važno, mladi priajtelju», odgovorio je učitelj. «Najprije moramo
doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od
njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti
nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.»
Mladić je opet uzjahao konja.
Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao
mladiću:
«Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset
osam zlatnika.»
«Pedeset osam zlatnika?» uzviknuo je mladić.
«Da», odgovorio je zlatar. «Znam da bismo vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika,
ali ako ga hitno prodaje...»
Mladić je uzbuđeno odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
«Sjedni», rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao.
«Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti
samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu
vrijednost?»
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
91. POVRATAK SEBI...
65
Istinski napredak u današnje vreme sastoji se u povratku sebi. Bolje je doneti pogrešnu odluku,
nego ne doneti odluku uopšte. Jer iz grešaka svojih postupaka možeš da učiš. A ako ne donosiš
odluke zbog prisustva straha, ti treniraš svoj um da beži od odlučivanja. Ako ne sumnjate u ono
što želite postići, a pritom uporno vežbate i učite iz vaših neuspjeha, vi ćete doći do tačke gdje
će se vaš cilj sam od sebe ispuniti. Mnoge naše najlepše želje i ideje ostaju samo zato
neispunjene, jer nismo doneli čvrstu odluku da ćemo istrajati do kraja.
Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi
kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidi celu piramidu, ti sa
svakim sledećim kamenom jačaš samog sebe. Uvek ćeš znati zašto nešto radiš. To tvom životu
daje snagu da prevaziđeš bilo koju prepreku. Ko ne zna šta je za njega važno ili manje važno, on
će uvek sumnjati u svoje odluke. I najbolji plan neće vam biti od koristi, ako u njega duboko ne
verujete. Vera je moć koja te pokreće. Sumnja je moć koja te sputava. Kada sumnjaš, ne veruješ.
Tamo gde ima sumnje, tu vera ne stanuje. I uvek će ti faliti ona snaga koja bi te dovela do cilja.
Ako ne poznaješ uzrok problema, nisi u stanju da izmeniš posledice.
Ono u šta ne veruješ, ne možeš ni postići. Ono što sebi ne možeš predstaviti, u to moraš da
veruješ.
Verovati u sebe tako snažno, da ta vera bude jača od sumnje je osobina retkih koji će dostići
vrhunac u svemu.
Svaka prirodna potreba koju dugo potiskujemo u sebe, vodi nas do depresije i bolesti.
92. LOVAC NA JELENE
Vrhovni bog Brama je jednom, prerušen u putnika, išao zemljom gledajući šta ljudi rade. Na
jednom proplanku ugledao je čovjeka kako vježba gađanje strijelom u metu. Taj čovjek je to
uporno radio čitav dan, i Brama mu najzad priđe i upita ga:
"Reci mi, dobri čovječe, zašto tako uporno vježbaš?"
Ovaj mu odgovori da je on najbolji lovac na jelene na svijetu i da ima samo jedan cilj u životu ‐
da ga niko u tome ne pretekne.
"Otkud znaš da si najbolji?", upita Brama.
"Nema sumnje u to", odgovori čovjek, "ja sam jedini na svijetu odjednom ubio tri jelena jednom
istom strijelom. Sačekao sam da se poredaju u jednoj liniji i tada sam odapeo strijelu. Ona je
probila dva jelena i zaustavila se u trećem. Niko osim mene to nije uspio".
"Nisi ti najbolji", rekao je Brama, "da bi bio najbolji na svijetu morao bi jednom strijelom da
ubiješ čitavo krdo jelena".
66
"To je nemoguće", pobuni se čovjek.
"Sasvim je moguće. Ja sam Brama i mogu da te naučim da to postigneš." Brama je zbacio
putničku odjeću i pokazao se pred lovcem u svom sjaju svoje božanske prirode.
"Nauči me", uzviknuo je čovjek, "ja ću učiniti sve da postanem najbolji lovac na jelene na svijetu!
Sve!!!"
"Da bi to postigao ne treba da vježbaš lukom i strijelom, već treba da meditiraš. Uđi u pećinu,
seljaci će ti ispred nje ostavljati hranu i vodu, i sve svoje budno vrijeme meditiraj. Poslije nekog
vremena postaćeš najbolji lovac na jelene na svijetu. Jednom strijelom moći ćeš da ubiješ krdo
jelena."
Ne oklijevajući ni trena, lovac na jelene je ušao u pećinu i počeo da meditira. Brama ga je
zaboravio ‐ znate, bogovi su ponekad zaboravni ‐ i poslije trideset godina, kad je opet prolazio
tim krajem, sjetio se šta je tražio od onog čovjeka. Došao je do ulaza u pećinu i u polumraku ga
ugledao kako meditira zatvorenih očiju. "Hej, probudi se, probudi se!", povikao je Brama, "već
trideset godina meditiraš. Evo ti luk, evo ti strijele, ti si sad najveći lovac na jelene, na svijetu ti
nema ravnog..."
Od čovjeka je do Brame dospjelo samo tiho mrmljanje: "Kakav luk? Kakve strijele? Kakav lovac
na jelene?!? Ja hoću samo Istinu!"
Pouka ove priče je da je lični interes ono što često dovodi ljude na duhovnu stazu: neki žele
konkretne moći, neki hoće mudrost uz pomoć koje će bolje razumjeti sebe i svijet, neki žele da
jednostavno postanu bolje osobe koje će okolina poštovati i uvažavati, neki očekuju nagradu
koju će im više sile dodjeliti zbog duhovnih vrlina... Koliko god neki od ovih ciljeva zvučali
uzvišeno, sve su to ego‐igrarije koje nas uvlače u ovu priču, obećavajući konkretnu korist i
konkretne nagrade. Ali, pravi spiritualni razvoj je uvijek nešto potpuno drugačije od onoga što
očekujemo na početku puta. Što dalje odmičemo na tom putu, sve više shvatamo da ciljevi koje
smo prethodno postavili nikako nisu krajnji ciljevi, već samo usputne stanice na putovanju ka
Najvišem Cilju. Rad na sebi, s spiritualnim ciljem, je moćna rijeka koja polako ali neumitno
usisava u sebe sva druga ponašanja. Ona mogu da traju duže ili kraće, ali se na kraju uvijek uliju
u tu rijeku i sve biva podvedeno pod isti Cilj; kada se cijeli predamo Najvišem Cilju, sve ostalo će
s vremenom doći na svoje mjesto.
93. PALAČINKE
U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u
kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio
posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu
67
za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već
sada imao i otiske šapa kućnog mačka.
Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za
mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, sve to staviti u pećnicu
ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz
posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao
počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu.
Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je
on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi
kazna, možda čak i packe.
No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje
ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu…
Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered.
Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas,
jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa
drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam.
No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati “peći
palačinke”, za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti… Nemoj prestati “peći
palačinke”… Nastavi voljeti…
94. RASIZAM U AVIONU
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove
stjuardesu.
Stjuardesa : ‐U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: ‐Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored
jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: ‐Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
‐Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
68
‐U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi.
Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
‐Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
****¶Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: “Ljudske!”.
95. DVA VRAPČIĆA
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani.
Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba
granala.
Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onom dolje: ''Baš je krasno ovo zeleno lišće!''
Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: ''Lišće je bijelo, osim ako s tvojim
vidom nešto nije u redu!''
''Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno!'' reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: ''Kladim se u perje iz repa da je
bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!''
Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se, međutim, nije
maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je spreman na
dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće.
Vrapčiću s vrha ote se uzdah: ''Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli!''
''Pogledajmo ih ipak i odozgo!'' predloži on svom prijatelju.
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: ''Odavde su zeleni''.
Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.
96. ODGOVOR ILI DVA?
Na času matematike učiteljica upita sedmogodišnjeg Nikolu.
69
„Ako ti dam jednu jabuku i još jednu i još jednu, koliko ćeš imati jabuka?“
Kratko razmislivši, Nikola samouvereno odgovori: „Četiri!“
Očekujući ispravan odgovor (tri) učiteljica se začudi. Bila je razočarana. „Možda dečak nije dobro
čuo,“ pomisli u sebi. Stoga ona ponovi pitanje:
„Nikola, slušaj pažljivo. Ako ja tebi dam jednu jabuku i još jednu i još jednu, koliko ćeš imati
jabuka?“
Nikola primeti razočarenje na učiteljicinom licu. Ovoga puta izračuna na prste. Međutim, i pored
toga, tragao je za odgovorom koji bi mogao usrećiti učiteljicu. Ta potraga nije bila za ispravnim
odgovorom, nego za onim koji će usrećiti učiteljicu. Najzad, nešto oklevajući, Nikola odgovori:
„Četiri...“
Razočarenje osta na učiteljicinom licu. Tu se ona priseti da Nikola voli jagode. Pri tom pomisli da
dečak možda nije ljubitelj jabuka, pa stoga i ne može da se usredsredi. Zato ona, sa neskrivenim
uzbuđenjem i svetlucanjem u očima, upita:
„Ako ti dam jednu jagodu i još jednu i još jednu, koliko ćeš jagoda imati?“
Videći je srećnu, Nikolica ponovo uposli prstiće. Ovoga puta nije osećao nikakav pritisak, za
razliku od učiteljice koja je silno želela da novi pristup donese uspeh. Mališan, uz oklevajući
osmejak, odgovori:
“Tri!“
Učiteljicino lice ozari pobednički osmeh. NJen pristup je urodio plodom. Došlo joj je da sama
sebi čestita. Ipak, još jedna stvar je ostala da se uradi. Ponovo ga je upitala:
Dakle, ako ti dam jednu jabuku i još jednu i još jednu, koliko ćeš jabuka imati?“
Nikola odgovori bez oklevanja:
„Četiri!“
Učiteljica je bila zbunjena.
„Kako, Nikola, kako?“ – upita ga nešto povišenim glasom u kome se mogla osetiti ljutina.
Nikola joj tihim i bojažljivim glasićem odgovori:
„Zato što već imam jednu jabuku u torbi.“
70
Naravoučenije: Ukoliko vam neko pruža odgovor koji je različit od onoga koji očekujete, nemojte
misliti da je on pogrešan. Moguće je da vam se uglovi posmatranja ne podudaraju. Saslušajte
pažljivo i pokušajte da razumete, ali bez predubeđenja.
97. HASIDSKA PRIČA:
Jedne noći rabinu Izaku bi u snu rečeno neka otputuje u daleki Prag i tamo iskopa skriveno blago
koje se nalazi ispod mosta što vodi u kraljevu palaču. San nije smatrao ozbiljnim, no kad je o
tome sanjao četiri ili pet puta, odluči poći u potragu za blagom.
Kad je došao do mosta, na svoju nepriliku, otkrio je da most i danju i noću dobro čuvaju vojnici.
Jedino što je mogao bilo je da izdaleka gleda most. Budući da je tamo dolazio svako jutro, jednog
dana kapetan straže dođe do njega da otkrije zašto dolazi. Rabin Izak, iako zbunjen da nekome
drugome kaže svoj san, sve ispriča kapetanu, jer je volio dobru narav tog kršćanina. Kapetan se
grohotom smijao a potom reče: "Bože dragi! Ti si rabin i držiš da je san ozbiljan? Da sam i ja
toliko lud da se ravnam po svojim snovima, danas bih bio negdje na putovanju kroz Poljsku. Da ti
kažem san koji sam sanjao prošle noći, a koji se često vraća: glas mi govori da idem u Krakov i da
kopam u potrazi za blagom u kutu kuhinje nekog Izaka, sina Ezekijelova! Ne bi li bilo nešto
najluđe na svijetu u Krakovu tražiti čovjeka imenom Izak i drugog koji se zove Ezekijel, jer pola
muškog svijeta tamo vjerojatno ima jedno ili drugo ime?"
Rabin je bio preneražen. Zahvalio je kapetanu za njegov savjet, žurno otišao kući, kopao je u
kutu svoje kuhinje i našao blago od kojega je mogao udobno živjeti do dana svoje smrti.
98. NISU NA PRODAJU
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke
poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka
koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
"Vidite", objašnjavala je žena, "mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan,
a često i navečer."
"Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije", nastavio je čovjek.
"Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti", ponovno će žena, "I onda kad nas nema... Nešto
što će je veseliti kad bude sama."
"Žao mi je ", nasmiješi se ljubazno prodavačica. "Mi ne prodajemo roditelje!"
99. BERAČI TREŠANJA
71
Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja
na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu
farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može
slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se
zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem
zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija
najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje
je uzeo “u zakup”.
“Kako to uspijevate?” ‐ pitali su ga.
“To je prosto”, ‐ nasmijao se ‐ “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih
grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa
ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!
Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva
mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši
od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu
vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali
postići će rezultate.
100. SOBA SA 1000 DEMONA
Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih sveštenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji
visoko u Himalajima radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svešteniku se nudi prilika za
prosvjetljenjem. Sve što treba da urade je da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba
sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi!
Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih
najvećih strahova…zmija, paukova, dubokih provalija ili čega god drugog.
Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, niko ne može ući i spasiti vas; drugo,
nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.
A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za
prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:
1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog sopstvenog uma,
2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi da hodaš. Jer samo ako nastaviš
da hodaš, doći ćeš do izlaza.
Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.
72
101. BERBERIN I BOG
Pošao čovek berberinu da se podšiša i dotera brkove i bradu. Dok je berberin radio započeli su zanimljiv razgovor. Pričali su o raznim temama i naposletku su počeli da pričaju i o Bogu.
Berberin je rekao: „Ja ne verujem da Bog postoji.“
„Zašto to kažeš?“ – upita ga mušterija.
„Pa, samo treba da izađeš na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi, da Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene dece? Da Bog postoji ne bi bilo ni patnje, ni bola. Ne mogu da zamislim da bi Bog koji je pun ljubavi dopustio sve to.“
Čovek koji se šišao je na trenutak razmislio, ali nije ništa odgovorio jer nije hteo da se upušta u raspravu. Berberin je završio svoj posao i čovek je izašao iz radnje.
Na ulici, ispred radnje, ugledao je jednog čoveka zaraslog u gustu bradu i sa dugom, zamršenom i prljavom kosom. Izgledao je prljavo i neuredno.
Berberinova mušterija se vrati berberinu i reče mu: „Znaš šta? Berberi ne postoje!“
„Kako možeš tako nešto da kažeš?“ – upitao je iznenađeni berberin. „Ja sam ovde i ja sam berberin.“
Čovek je insistirao: „Ne! Berberi ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi sa dugim, prljavim kosama i neurednim bradama kao što je onaj čovek napolju.“
„A, pa berberi postoje, ali se to dešava kada mi se ljudi ne obrate za pomoć.“ – odgovorio je berberin.
„Baš tako!“ – potvrdio je čovek. „U tome je stvar! Bog, takođe, postoji! Eto šta se događa kada ljudi ne idu Njemu i ne obraćaju Mu se za pomoć. Zbog toga ima toliko patnje i bola na ovom svetu."
Tradicionalna indijska priča
102. VLASNIK IMANJA
Bogati i naduveni Betovenov brat poslao je kompozitoru novogodišnju čestitku. Na kraju se
potpisao: "Johan van Betoven, vlasnik imanja".
Čuveni kompozitor mu je kartu vratio, dopisavši na poleđini:¶"Ludvig van Betoven, vlasnik
mozga".
103. NAJBOLJE ZA SADA
73
Jednu malu devojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru.
Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum
"Šta to radiš?" ‐ upitao je.
"Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje
krompire iskoristićemo kasnije."
Otac se smešio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio nartag na gomilu.
"Ako tako postupaš uvek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za
danas, pa ćemo uvek jesti najbolji krompir!"
Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće
vreme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim
životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti
takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvek najbolje.
104. STVARI NISU VIJEK ONAKVE KAKVIMA SE ČINE
Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne porodice. Porodica je
bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali
su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo
ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to
napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i
njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su
imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro
odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u
suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je
mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se
to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila
spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu
one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio
opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”
74
“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog
seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
105. MI SMO SIROMAŠNI
Jednog je dana imućni otac poveo svoga sina da provede noć s jako siromašnom porodicom, s
ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: To je bilo jako lijepo
iskustvo, oče.
Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen ali oni imaju
rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku
terasu s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.
Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin kazuje.
Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!
106. LJEPOTA I RUGOBA
Jednog dana na plaži se susretoše Lepota i Rugoba.
"Hajdemo se kupati u moru", rekoše.
Skinu se i zaplivaju. Nakon nekog vremena Rugoba izađe iz mora, obuče odeću koja je pripadala
Lepoti te pođe svojim putem.
Kad je iz mora izašla Lepota, ne nađe svoje odjeće. Budući da se stidela hodati gola, obuče
Rugobinu odjeću te pođe svojim putem.
Ljudi i danas počesto zamene jednu za drugu.
Ipak ima i onih koji prepoznaju Lepotu bez obzira na to kako je odevena, kao i onih koji
prepoznaju Rugobu ne dajući se zavesti njezinom odećom.
107. NAUČI GA DA PECA
Sedela dva ribara kraj reke i pecali.
Kad naiđe prosjak i poče da prosi hranu, govoreći kako danima već ne jede.
Jedan od ribara se sažali i dade mu ulovljenu ribu.
75
Pogleda ga drugi ribar i reče:
Krivo činiš, sada će da je pojede i sutra će opet da prosi.
Trebo si da ga naućiš da lovi ribu!
Tako bi imao svaki dan hranu.
108. STOPALA GOSPODNJA
Usnuvši nejasan san čovek ode kod mudraca da mu ga rastumači.
"Išao sam preko pustinje nepregledne, iznuren i bespomoćan i što sam ja duže prolazio ona je
bivala veća a kraj njen udaljeniji", reče čovek.
"Pustinja je tvoj život, ti sam si tvoja duša a iscrpljenost predstavlja nemogućnost tvoje duše da
te trgne iz iluzije tvoga života. Neprekidno, nesrazmerno povećanje pustinje umesto smanjenja,
s obzirom na uloženi trud i predenu razdaljinu, predstavlja tvoju stalnu potrebu da produbiš
ispraznost svojeg življenja i odbijanje da pogledaš u sebe i čuješ umor duše svoje", odgovori
mudrac.
"Kad god bi se okrenuo iza mene su u pesku, pored mojih otisaka bili otisci još jednog para nogu,
ali ja ni jedan put nikoga nisam video!"
"To su otisci stopala Gospoda koji uvek korača pored tebe i čuva te."
"Ali kad mi je bilo najteže, kad sam posrtao i pomišljao da odustanem u pesku su bili otisci samo
mojih stopala! Zašto me je tada Bog napustio?"
"Gospod te nije napustio. U pesku nisu bili otisci tvojih stopala. U trenucima iznemoglosti i
malodušnosti Gospod te je nosio u naručju."
(Prema staroindijskom predanju)
109. VALOVI
Neki mali val kotrlja se oceanom i divno se provodi. Uživa u vjetru i svježem zraku sve dok ne
opazi kako se valovi ispred njega razbijaju o stjenovitu obalu.
"Bože, ovo je užasno!"‐ pomisli ‐ "pa vidi što će mi se dogoditi!"
Naiđe drugi val. Vidi ovoga kako je potišten, pa ga upita što mu je.
"Pa zar ti ništa ne razumiješ? Svi ćemo se razbiti; svi mi valovi pretvorit ćemo se u ništa! Zar to
nije strašno?"
76
"Ne, ti si taj koji ne razumiješ! Ti nisi val, ti si dio oceana!"
110. SUPROTNI SMJEROVI
Jednog je dana Učitelj pogledao na propovjednika koji je sjedio pred njim, ohol u svojim
uvjerenjima, uvjeren u sopstvenu pravednost svojih djela, i rekao:
“Prijatelju, ponekad osjećam da kad dođe čas da umreš, ti ćeš umrijeti kao da nikad nisi živio –
biće to kao da te je život mimoišao.”
Potom je dodao: “Ne – još je gore od toga: život i ti ste išli u suprotnim smjerovima.”
111. ZLATNA SREDINA
Na početku svog duhovnog traganja, Buda je često praktikovao asketsku vježbu umrtvljivanja,
potpuno negirajućio svoje tijelo, tjelesne potrebe i svijet oko sebe. Jednoga dana, dok je sjedio
pod drvetom, utonuvši u meditaciju, prošla su dva muzičara pored njega i jedan je rekao
drugom:”Ne zateži previše strune tvoje citre da ne bi pukle. Ali nemoj ni previše da ih
olabavljuješ, jer nećeš dobiti pravi zvuk. NAĐI ZLATNU SREDINU.”
Te riječi su tako snažno djelovale na Budu, da je iz korijena izmjenio svoj put duhovnog traganja.
Uvjeren je bio da nisu slučajno izrečene baš tada i baš na tom mjestu. Od tog trenutka, odbacio
je svoj surovi asketizam i krenuo lakšim i skromnijim putem.
Zato se njegov put do prosvjetljenja i naziva ‘ZLATNA SREDINA’.
112. POZLAĆENO ČANČE
Veliki budistički svetac Nagarđuna išao je naokolo go, samo s pregačom oko bedara i,
paradoksalno, s pozlaćenim čančetom za sakupljanje milostinje, poklonom od cara koji je nekoć
bio njegov učenik.
Jedne noći spremi se da spava među ruševinama jednog drevnog manastira, kad je opazio
lopova koji ga je uhodio, skriven iza jednog stuba.
“Evo ti, uzmi”, rekao je Nagarđuna, pružajući mu čanče. “Tako me nećeš buditi kad zaspim.”
Lopov je zgrabio čanče i pobjegao, da bi se, međutim, vratio sljedećeg jutra s čančetom i jednim
zahtjevom: “Kada si mi sinoć tako darežljivo poklonio ovo čanče, učinio si da se osjetim veoma
bijedno. Nauči me kako stvaraš bogatstvo koje ti omogućuje da imaš tu spokojnu distancu od
materijalnih stvari.”
***
77
“Niko nam ne može oduzeti ono što nikada nismo prisvojili.” – Antoni de Melo
113. NEDOSTATAK DUŠE
Taj propovjednik bio je jedan jako neobičan čovjek.
Ljudi bi drhtali kad bi ga vidjeli.
Nikada se nije smijao.
Bio je uporan u svojoj asketskoj praksi,
jer je vjerovao da se do spoznaje dolazi nanošenjem bola samom sebi.
Svi su znali da često posti i da se slabo oblači zimi.
Jednog dana povjerio se je jednom Zen Učitelju ovim riječima: “Živio sam život pun odricanja i
bio vjeran stavovima svoje vjere. Ali nešto mi uvijek nedostaje, a ja nikako ne mogu da shvatim
šta je to. Znaš li ti?”
Učitelj ga je pogledao, onako okoštalog i suvog, i rekao: “Znam……DUŠA.”
78
114. STVARI
“Je li moguće vidjeti božanstvo?”
“Upravo ga gledaš.”
“Zašto ga ne prepoznajemo?”
“Jer ga iskrivljujete mislima.”
Pošto nisu razumjeli, on reče:
“Kada duvaju hladni vjetrovi, voda se pretvori u tvrde blokove zvane led.
Kada se misao umiješa, stvarnost se rascjepka u milion tvrdih komada zvanih ‘stvari’.”
115. PROMIJENITI SVIJET
“Deprimira me potpuna običnost moje egzistencije. Nisam učinio nijednu stvar u svome životu
koju bi svijet primjetio.” – reče Učenik
“Griješiš kad misliš da je pažnja svijeta ono što daje važnost djelu”, odgovori mu Učitelj.
Uslijedila je poduža tišina.
“Pa nisam učinio ništa što bi uticalo na druge, bilo na dobro ili na zlo.”
“Griješiš kad misliš da uticaj na druge daje važnost djelu”, reče Majstor.
“Pa šta je to onda što daje važnost djelu?” – zapita Učenik
“Djelovanje radi djela samog, svim svojim bićem. Tek tada to postaje neprofitna aktivnost nalik
božanskoj.” – odgovori mu Učitelj
116. ŠTA NE MOŽETE ODLUČITI
Onim učenicima koji su bili naivno uvjereni
da nije bilo ničega što ne bi mogli postići ako
bi se tome odlučno posvetili, Učitelj je običavao reći:
“Najbolje stvari u životu se ne
mogu voljom natjerati da postoje.”
“Možete odlučiti da stavite hranu u usta,
79
ali ne možete odlučiti da imate apetit.
Možete odlučiti da legnete u krevet,
ali ne možete odlučiti da zaspite.
Možete odlučiti da nekome date kompliment,
ali ne možete odlučiti da mu se divite.
Možete odlučiti da kažete tajnu,
ali ne možete odlučiti da imate povjerenje.
Možete odlučiti da služite,
ali ne možete odlučiti da volite.”
117. DJEVOJČICA I BAJKA
Kako bi objasnio da ono za čim većina ljudi teži nije radost svjesnosti i aktivnosti već utjeha
ljubavi i odobravanja, Otac je ispričao kako je njegova najmlađa kćerka tražila da joj on svako
veče čita iz knjige bajki prije spavanja.
Jednog dana mu je palo na pamet da sve te priče snimi na jednu audio kasetu.
I djevojčica je naučila da rukuje kasetofonom i stvari su išle dobro nekoliko dana, sve dok mu
jedne večeri ona nije tutnula knjigu priča u ruke.
“Ali srećo”, rekao je Otac, “pa ti već znaš kako da uključiš kasetofon.”
“Znam”, bio je njen odgovor, “ali mu ne mogu sjediti u krilu!!!”
118. KADA JE PROSJAK MUDRIJI OD KRALJA
Bio jednom jedan kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi ljude. Taj
je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegove palate, a unutar hrama dao je
postaviti svoj kip u lotosovom položaju.
Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i pao bi ničice pred svoj kip kako bi
obožavao samog sebe. Jednog dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije
neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavalaca. Donio je dekret da svi vojnici
kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno pasti ničice pred kipom. To su isto morali činiti
sve sluge i ministry njegovog kraljevstva.
80
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji
su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri
čovjeka na koja naiđe. Njima ću, pomislio je, pokazati snagu vjere u mene. Tražiću da se poklone
pred mojim likom i ako su mudri, učiniće to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti. Čuvari su otišli na
tržnicu i doveli intelektualca, sveštenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli. Sva trojica
odvedena su u hram i predstavljena kralju.
“Ovo je slika jedinog ispravog Boga”, rekao im je kralj. “Kleknite pred njega ili će vaši životi biti
ponuđeni kao žrtva.”
Intelektualac je pomislio: Kralj je lud i ubitće me ako se ne poklonim. Ovo je očigledno slučaj više
sile. Niko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakvog uvjerenja, kako bih
spasio život, a u službi društvu za koje radim. Zatim je kleknuo pred kip.
Sveštenik je pomislio: Kralj je poludio i ispunitće svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravog Boga i
stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim
likom. Pravi Bog biće onaj kojeg ja počastim.
Onda je nared došao prosjak, koji se nije pomjerao.
“Klekni”, rekao je kralj.
“Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci na glavce sa svog praga. I
nisam ničiji izabranik, osim one nekolicine ušiju koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga
osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče mog života, sumnjam da je to tako
vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao. Stoga, moj
gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti.”
Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati
svoje stavove. Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene
fontanom, a kip golemim posudama za cvijeće.
119. 16 REČENICA KOJE ĆE VAM POMOĆI U ŽIVOTU
Ako ništa ne rizikuješ, sve rizikuješ.
Nikad ne poredi svoje slabe strane sa jakim stranama drugih ljudi.
Juče sam bio pametan pa sam htio mijenjati svijet. Danas sam mudar pa mijenjam sebe.
Smij se i cijeli će se svijet smijati s tobom. Plači i plakaćeš sam.
Ništa u životu ne moraš raditi, ali se ne žali kasnije kad shvatiš da si propustio dobre prilike.
81
Ne dozvoli drugima da kontrolišu tvoje emocije. One su samo tvoje i samo ti njima možeš
manipulisati.
Pobjeda te upoznaje sa svijetom, ali poraz upoznaje svijet s tobom.
Jedini način da uspiješ u životu je da mnogo puta prije toga doživš neuspjeh.
Kada doživiš neuspjeh, ne zaboravi izvući važne lekcije iz njega.
Postaćeš mnogo manje zabrinut šta ljudi misle o tebi kada shvatiš koliko rijetko misle o tebi.
Nije stvar u tome šta ti kažeš, već u onome šta ljudi čuju.
Prava mjera čovječnosti je kako se odnosimo prema nekome ko nam ne može učiniti ništa
dobro.
Ako ne praviš gluposti kad si mlad, nećeš imati ništa čemu ćeš se smijati kad ostariš.
Uvijek sam se pitao zašto neko nije ništa uradio povodom toga, a onda sam shvatio da sam ja taj
neko.
Ne vaspitavaj djecu da budu bogati. Vaspitavaj ih da budu srećni. Tako će kada odrastu znati
vrijednost stvari, a ne njihovu cijenu.
Ono što dobijamo omogućavamo nam da živimo. Ono što dajemo je čini naš život.
120. ORAO ILI KOKOŠ
Jednog dana neki čovek nađe orlovsko jaje i stavi ga pod kokoš.
Nakon izvesnog vremena orlić je se izlegao istovremeno kad i pilići. Počeo je da živi i ponaša se
kao ostali pilići. Odrástao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu misleći da je jedna od njih. Kljucao je
naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se po koji pedalj
iznad tla.
Prošle su godine međutim i orao je ostario. Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom
nebu,čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vetru. Stari orao gledao je zadivljeno
uvis.
«Šta je to?» – pitao je.
«To je orao, kralj ptica», rekla mu je jedna kokoš.
«On pripada nebu, dok mi kokoši pripadamo zemlji.»
82
I tako je orao umro među kokošima, celi život ne znajući ko je.
121. ALI ZA OVU IMA ŠANSE
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.
Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo
je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na
obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to
bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i
nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom
trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i
nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta.
I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i
nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca
morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:
“A šta to vi radite?”
Drugi odgovara:“Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
“Ali za ovu ima šanse!”
122. KAKO SE ČUVA LJUBAV
…Majka i dječak hodaju plažom…
U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??”
Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje… “Ali mama, pijesak mi
bježi..!!!”
“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”
Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
“Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”
83
Na to majka, sa smješkom na licu, reče: “Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drzi dlan kao da je
u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne
klizi kroz prste…
Eto.. kako se čuva ljubav..
123. PUT U NEBO
Reci nam, kako se dolazi u nebo? – upitaše mudra starca.
‐ Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata –
reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da
čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah
s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi
koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obradeuje. I tako čovjek
ulazi u nebo.
‐ Reci nam – upitaše ponovno – kako se dolazi u pakao.
Mudri se starac nasmiješi i reče:
‐ Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata.
Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora
dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga
može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s
Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje
nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u nebo.
‐ Reci nam – upitaše ga – otkuda vodi najpouzdaniji put u nebo.
‐ Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje ljubite – reče im mudri starac – nigdje ga nećete
naći.
124. DOBAR VOĐA
Prema jednoj afričkoj legendi, neki stari poglavica želio je iskušati mudrost mladića kojeg je
odabrao za svog nasljednika na mjestu plemenskog vode. Stoga ga je zamolio da mu priredi dva
jela. U prvom su se trebali naći svi najbolji sastojci koje život nudi; u drugom najgori.
Dogovorenog dana poglavica je sjeo kako bi pojeo prvo jelo. Pred njim se tako našao slasno
pripremljen kravlji jezik s povrćem. Poglavica je bio oduševljen jelom, a kad je završio, upitao je
mladića zašto je odabrao jezik.
84
"Jezik je jedan od najprofinjenijih dijelova našeg bića", odgovorio je mladić. "Može izgovarati
predivne riječi istine koje našim ljudima mogu pomoći u razvoju i napretku. Ispravne riječi našim
ljudima mogu dati hrabrost i poduprijeti njihovo poštenje. Jezik može govoriti o ljubavi i skladu i
održati zajedništvo našeg sela."
Poglavicu se to poprilično dojmilo i sada je jedva čekao da kuša i ono drugo jelo. Dogovorenog
dana ponovno je sjeo za stol, te se nemalo iznenadio uvidjevši da je drugo jelo identično
prvome. Završivši s jelom, upitao je mladića zašto je dvaput priredio isto jelo.
Mladić mu je odgovorio: "Jezik može biti najbolji, ali i najgori dio nas. Jezik može izražavati bijes i
obeshrabrivati, što čovjeka može posve razoriti i oduzeti mu nadu. Može varati, može izgovarati
neistine koje mogu izazvati nesklad. Jezik bi, lakše od bilo kojeg drugog oružja, mogao uništiti
život u našem selu." Stari je poglavica pomno slušao te riječi i polagano kimao. Znao je da je
dobro odabrao novog vođu.
125. MOŽE SE I TAKO REĆI
‐Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih
stopala i jednim natpisom na kome je pisalo:
"Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć."
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se
zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga
ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir
ovom prilikom bio pun novčića i novčanica.
Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto
napisao na kartonu i šta je to mogao napisati.
Našta će prolaznik odgovoriti:
"Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", nasmješi se i izgubi u
gužvi.
I tako slijepi covjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
"Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti".
85
126. TEŽINA MASLACA
Pekar u selu je kupovao maslac od obliznjeg seljaka. Jednog je dana izvagao kolicinu kupljenog
maslaca i ustanovio da je seljak smanjio kolicinu kupljenog maslaca iako mu je zaracunao istu
cenu. I tako je pekar optuzio seljaka za prevaru.
...Na sudu je sudija upitao seljaka:
"‐ Imate li proverenu vagu i tegove?"
"‐ Nemam", odgovorio je seljak
"‐ Pa kako onda merite kolicinu maslaca koji prodajete?"
Seljak je odgovorio: "Kad je pekar poceo od mene kupovati maslac smatrao sam da bih trebao
od njega kupovati hleb. Poceo sam koristiti njegov hleb od pola kilograma kao teg za moju vagu,
kad sam vagao maslac. Ako je tezina mojeg maslaca manja, onda je tomu kriv pekar."
127. LJUBAV
Covek umire i odlazi na nebo.Andjeli mu kazu:"Odvescemo te u raj, ali prvo da ti pokazemo
pakao."Odvode ga na mesto sa velikom sredisnjom posudom punom kasaste hrane. Oko posude
su jadne i gladne osobe. Svaka od njih ima kasiku dugacku po tri metra. Hranu mogu dobaviti, ali
je, zbog duzine, ne mogu prineti ustima. I tako, ove pateticne osobe gladuju pored izobilja
hrane.
Zatim ga andjeli odvode u raj.
Na njegovo iznenadjenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi
sa kasikama od tri metra. Samo ovi su zadovoljni, srecni, nasmejani i zdravi.
"Zasto? U cemu je razlika da su ovi ljudi srecni i siti?", upitao je andjele.
"Pa zar ne vidis?", upitali su ga.
Kada je pazljivo pogledao primetio je da svaka osoba hrani kasikom susednu.
"Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su naucili put ljubavi."
128. LEPOTA ODRAZA I ODRAZ LEPOTE
Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lep da se
svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali
on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas.
Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se
86
zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom lepotom, sve do
smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvet.
Posle Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i videle da se jezero pretvorilo u vrč slanih
suza.
‐ „Zašto plačeš?” – pitale su ga.
‐ „Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
‐ „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino
imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu lepotu.
‐ ” „Narcis je bio lep?” – upita jezero iznenađeno.
‐ „Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše
Drijade.
Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo:
‐ „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove lepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje
obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita lepota.”
129. BEZ POROKA
Čovjek je šetao po ulici kada je primjetio izuzetno prljavog i pohabanog beskućnika koji ga je
pitao da li ima nekoliko novčanica za večeru.
Čovjek je izvadio novčanik, izvadio par novčanica i pitao, "Ako ti ja sad dam taj novac, hoćeš li
kupiti njime pivo umjesto večere?"
"Ne, prestao sam piti prije mnogo godina", odgovorio je beskućnik.
"Hoćeš li to upotrebiti kako bi išao na pecanje umjesto da kupiš hranu?" pitao je čovjek.
"Ne. Ja ne trošim vrijeme na pecanje," rekao je beskućnik, "provodim svoje vrijeme boreći se za
opstanak."
"Hoćeš li to potrošiti na fudbal umjesto na hranu?" pitao je čovjek.
"Jeste li LUDI?" odgovorio je beskućnik. "Nisam igrao ni gledao fudbal već 20 godina!"
"Hoćeš li novac potrošiti na ženu iz mračne četvrti umjesto na hranu?" pitao je čovjek.
"Koju bolest bi dobio za te novce?" uzviknuo je beskućnik.
87
"No," rekao je čovjek, "ja ti neću dati novac. Umjesto toga, odvešću te kući na ženinu odličnu
večeru."
Beskućnik je bio zapanjen. "Zar vam žena nece pobjesniti zbog toga? Znam da sam prljav, a
vjerovatno i prilično odurno smrdim".
Čovjek je odgovorio, "Nema veze. Važno je da vidi kako čovjek izgleda nakon sto se odrekne
piva, pecanja, fudbala i seksa."
130. ŠTA TRAŽIŠ
Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.
Idućeg je dana djed zaboravio na svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela
govoriti. Što god bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.
Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. ...Trajalo je to ne...koliko minuta, i baka
se više nije mogla suzdržati: „Što to tražiš, za ime Božje?“
„Hvala Bogu! Našao sam“, odgovori djed s nestašnim smješkom. „Tvoj glas!“
131. LEPTIR
Jednoga dana , pojavio se maleni otvor na cauri. Covek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko
sati muci da bi izvukao svoje slabasno telo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir prestao da se
pomera. Cinilo se da ne moze dalje. Zato je covek odlucio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i
rasekao cauru.
Leptir je ...sa lakocom izasao ali je imao krhko telo i smezurana krila.
Covek je nastavio da posmatra leptira, ocekujuci da ce svakog trenutka krila otvoriti , povecati i
rasiriti, kako bi podrzala leptirovo telo i osnazila ga. Medjutim, nista se nije dogodilo! Leptir je
ceo svoj zivot proveo puzeci okolo sa slabasnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije
poleteo.
Covek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama nije razumeo da je poteskoce kroz koje je
leptir morao proci izlazeci iz caure osmislio Bog, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila i kad se
oslobodi caure da bude spreman da leti.
Ponekad su poteskoce upravo ono sto nam treba u zivotu ...
88
132. KUCA OD ZLATA
Jedan čovek je za vreme zlatne groznice rešio da proda svu svoju imovinu da bi kupio opremu za
kopanje zlata i obezbedio hranu za ovaj poduhvat. Otišao je u planine zajedno sa drugim
kopačima i krenuo u potragu za zlatom.
Dani su prolazili, a on nije pronašao ni trunku zlata. Prolazili su meseci i godine..., on je postajao
sve siromašniji i siromašniji, i na kraju je ostao bez ičega. Razočaran posle svega, rešio je da ode
u jedno napušteno mesto, gde su ostale prazne barake, i da tu umre. Kako se osećao veoma
usamljenim na tom pustom i sumornom mestu, odlučio je da ode negde u prirodu. Stigao je do
jednog potoka, koji je tekao pored divne livade do koje je bila šuma. Tu je stao i posmatrajuci
ovaj predivan prizor prirodne lepote koju nam je Bog podario, odlučio je da tu napravi sebi
jednu malu kućicu. Kako je bilo toplo vreme, iskopao je rupu pored potoka i počeo da pravi cigle
od te zemlje i da ih suši na suncu. Od njih je kasnije sagradio malu kućicu na sred poljane. Došla
je zima, a on je, onako izmoren i razočaran, umro od gladi i hladnoće.
Od tada je prošlo puno vremena i jedan mladi bračni par je rešio da kupi taj plac i sagradi na
njemu kuću, jer im se jako sviđao predeo. Sagradili su kuću, ali im je smetala ta neugledna
kućica na sred livade, pa su rešili da je sruše. Kada su počeli da je ruše, primetili su da u ciglama
nešto svetluca na suncu. Odneli su ciglu na analizu i ustanovili da je razlog tome zlato.
Mesto odakle je vađena zemlja za te cigle je bilo bogato nalazište zlata. Na tom mestu je kasnije
otvoren jedan od najvećih rudnika zlata.
133. SJEME
Neka je žena sanjala da je ušla u veliku trgovinu i tu je, na svoje iznenađenje, našla Boga za
pultom.
‐ Što prodaješ? ‐ upitala je.
‐ Sve što ti srce želi ‐ odgovori Bog.
Žena je jedva vjerovala što je čula i odluči tražiti ono najbolje što si ljudsko srce poželjeti može:
Hoću mir za dušu, i ljubav, i sreću, i mudrost, i slobodu od straha!
Potom, nakon kratkog razmišljanja doda:
Ne samo za mene. Za svakoga na svijetu!
Bog se nasmije: ‐ Mislim da me nisi shvatila, draga moja.
Ovdje ne prodajemo plodove. Samo sjeme.
89
134. MUDROST U JEDNOJ REČENICI
Bijaše jedan kralj koji je cijeloga života vodio ratove da bi proširio granice svoga kraljevstva. U
šezdesetoj je godini shvatio da nije pronašao smisao života na zemlji.
Sazvao je vijeće svojih ministara i zapovjedio im: "Uzmite sav novac iz mojih riznica i pođite na
sve četiri strane svijeta. Nabavite mi najmudrije kn...jige da upoznam istinski smisao života."
Savjetnici uzeše vreće novaca i pođoše na sve četiri strane svijeta. Nakon sedam godina vratiše
se s četrdeset deva natovarenih raznovrsnim malim i velikim knjigama.
Pred kraljem je stajalo brdo knjiga. Kad ih je ugledao kralj povika: "Šezdeset i šest mi je godina,
nemoguće je da ih sve pročitam. Načinite mi njihov sažetak!"
Pronađeni su najvještiji svjetski čitači, koji se dadoše na posao. Za sedam godina načinili su
sažetak sveukupne svjetske mudrosti. Bijaše to tovar koji je nosilo sedam deva.
"Sedamdeset i tri su mi godine", reče kralj. "Nemam vremena pročitati sve te knjige. Načinite još
jedan sažetak."
Načiniše kako je kralj naredio. Za sedam godina napisan je tovar knjiga koji je pred kralja
donijela jedna deva.
"Osamdeset mi je godina", reče kralj. "Zdravlje mi je narušeno, oči umorne. Neću ih moći
pročitati. Sažmite još jednom!"
Mudraci su radili dan i noć sljedećih sedam godina. Sažetak sažetaka bila je velika knjiga u kojoj
je bila sva mudrost cijeloga svijeta.
Upravo tog časa dojuri sluga i reče mudracima: "Brzo donesite knjigu, kralj je na umoru!" Bilo
mu je osamdeset i sedam godina.
Najmudriji među mudracima priđe kralju u smrtnoj agoniji. Kralj mu tiho šapne:
"Sažmi sve u jednu rečenicu."
"Živi sadašnji trenutak!" reče mudrac.
135. IMA KRILA
"ZNAM JEDNU STARU PRIČU O GRUPI UMETNIKA
KOJI SU ZAMOLJENI DA NASLIKAJU MIR.
JEDAN JE NASLIKAO ZALAZAK SUNCA.
90
DRUGI JE NASLIKAO MIRAN OKEAN.
TREĆI JE NASLIKAO DOBA ŽETVE....
NO, JEDAN OD NJIH, NASLIKAO JE BUČAN SLAP,
I UPRAVO IZNAD TE GRMLJAVINE VODE NASLIKAO JE PTIČICU
KAKO SEDI NA TANKOJ GRANČICI S’ GLAVOM POD KRILIMA I SPAVA.
PTICA MIRNO SEDI NA GRANI.
ZAR NE ČUJE BUKU VODE ISPOD SEBE?
NARAVNO, NO TO NEMA VEZE S’ NJOM.
ONA IMA KRILA."
136. PRIČA O MALOM LAZARU
u nekom malom mestu živeo je dečak koji se zvao lazar. lazar je svakoga dana jutrom dolazio u
crkvu, uvek tačno u isto vreme u 7 sati.
pre nego bi se vrata i otvorila, on je bio tu i čekao. čim bi se vrata otvorila on bi trčao do oltara i
bio tamo prvi. sklopio bi ruke molitveno, ali nije dugo ostajao. isto tako trčeći odlazio bi u školu,
koja je počinjala nešto kasnije.
dečak je tako radio godinama. sveštenik je to primetio i odlučio pitati lazara zašto se tako kratko
moli i kako moli.
"dobro jutro isuse, došao sam te videti". to je bila njegova molitva.
" i to je sve? "‐ pitao je dalje sveštenik .
" sve ", rekao je kratko lazar žurno odlazeći u školu.
dečak je i dalje na isti način dolazio u crkvu, stajao pred isusom kratko i potom žurno odlazio.
a onda ga jednog dana nije bilo, pa drugog... i tako danima. sveštenik se zabrinuo za njega i
odlučio da ode u lazarevu školu i potraži ga. tamo su mu rekli da je lazara na ulici udario kamion
i da je u bolnici. povreda je bila ozbiljna. lazar je prebačen na urgentno odeljenje. sveštenik se
odmah uputio tamo.
već na vratima bolnice dežurna sestra je znala koga traži. izvinila se, ali je mislila da mu mora
reći jednu neobičnost u vezi sa tim dečakom. iako ozbiljno povređen i trpi jake bolove, lazar je
veseo i uveseljava celo odelenje, gde inače leže takvi teški slučajevi. kada je sveštenik tamo
91
stigao, bio je začuđen, koliko radosti ima u toj sobi uprkos bolu koga su svi morali osećati. lazar
se radosno nasmejao i pozdravio zbunjenog sveštenika. na kraju ga je sveštenik pitao, kako
može biti radostan i pored bola zbog povreda koje je zadobio u saobraćajnoj nesreći.
" čemu se lazare raduješ? " pitao je.
" isusu " odgovorio je lazar.
" kako, pa ti više ne dolaziš u crkvu, ne moliš se pred isusom? " pitao je dalje sveštenik.
" da ,‐ odgovorio je smešeći se dečak,‐ ali isus svakog jutra dođe meni i kaže:
" dobro jutro, lazare, došao sam te videti. "
svešteniku je , kada je to čuo sve bilo jasno, i ništa nije više pitao. radovao se sa lazarom
137. KRST
jedan čovek se neprestano žalio na svoju nepravednu sudbinu. nakon jednog velikog iskušenja,
on ne izdrža, i reče:
‐ gospode, dao si mi pretežak krst!
tada mu se javi gospod i reče:
‐ dođi, izaberi krst koji želiš i daću ti ga.
i odvede ga gospod u jednu veliku dvoranu, u kojoj je bilo mnogo raznih krstova: velikih, malih,
zlatnih, srebrnih... čovek je dugo hodao, dodirivao krstove, gledao oblik i materijal.
nakon dugog vremena i traženja, pronašao je jedan mali, drveni krstić. tada reče gospodu:
‐ gospode, daj mi ovaj krst.
a gospod mu reče:
‐ pa to i jeste tvoj krst.
138. PA ZAR NIJE SAMO…JEDNA VELIKA REKA?
Na 72. spratu jednog nebodera mladi čovek je gledao kroz prozor. Na vrata pokuca njegov
sekretar, uđe pa reče:
‐ Gospodine, samo da vam javim da je onih 7 miliona dolara upravo leglo na vaš račun.
‐ Dobro, dobro . . . reče mladi čovek pomalo odsutno, a potom odmah upita :
92
‐ De, reci mi, šta bi ti da ti neko kaže da si dobio 7 miliona dolara? Šta bi radio?
‐ O, pa. . .ne znam gospodine. . .ja se pravo da vam kažem nisam nikad ni usudio da razmišljam o
tako velikoj sumi. . .ali. . .verovatno bi moj život bio sasvim drugačiji – reče sekretar.
‐ Drgačiji kažeš. Bio bi radostan pretpostavljam?
‐ Jako gospodine. Mislim da se u stvari ne bih treznio nedelju dana od slavlja.
‐ E, lepo. . .a vidiš, mene ta vest koju si mi upravo saopštio dolara uopšte ne dotiče. I sad ja tebe
pitam, šta koji moj ja ovde radim ako me takve stvari više ne raduju? Čemu sve ovo?! Šta je život
uopšte? Ispali mladi čovek seriju pitanja gledajući svog sekretara pravo u oči.
‐ O. . .ne bih znao to gospodine. . .to je više ovako. . .filozofsko pitanje, morali bi da pitate nekog
mudraca za te stvari – reče sekretar sav zbunjen.
‐ BRAVO! Upravo to ću iz ovih stopa da uradim.
Molim te, organizuj mi put za Nepal, idem pravo kod dalaj Lame.Taj zna sve – reče mladi čovek
zbunjenom sekretaru i žurno napusti kancelariju da se spremi za put.
. . . kod Dalaj Lame . . .
‐ Učeni Lamo, ja te neću mnogo opterećivati svojim pitanjima, imam zapravo, samo jedno, a ono
glasi : ŠTA JE TO ŽIVOT?
Ja sam znate potpuno ostvaren čovek. Imam mnogo stanova, kuća, imam čak dvorac u
Engleskoj, apartmane na Azurnoj obali, imam kockarnice, fabrike, poslove koji sami sebe vode,
imam banke, imam ženu, ljubavnice, decu, zdravlje. . .obezbedio sam 6 svojih pokolenja
unapred, imam dakle SVE! Ali. . .još uvek ne znam zašto smo mi ovde i šta je to život. . .i tako te
stvari pa ako bi Vi. . .
i tu ga učeni Lama učtivo prekide:
Mladi gospodine, ja sam davno radio jedan doktorat na tu temu ali to bi vama bilo jako opširno.
Evo šta ćete da uradite. Otiđite na reku Gang. Tamo ima jedan starac koji zna odgovore na SVA
pitanja. On će vam reći.
Mladi čovek odmah organizuje ekspediciju ka reci Gang i zaista, posle malo probijanja kroz
šipražje i vrbake, na obali reke, sedeo je starac, sav sed i zarastao u belu kosu i bradu, zagledan
negde daleko u drugu obalu reke.
Mladi čovek mu polako priđe i reče:
93
Oče, ja dolazim preko pola sveta samo da mi daš odgovor na jedno pitanje.
‐ Pitaj sinko – reče starac nirnim glasom.
‐ Reci mi oče – š t a j e t o ž i v o t?
A starac poćuta neko vreme i ne pogledavši mladog čoveka, zagledan i dalje u obalu preko puta.
. .misli . . . misli . . . pa onda reče:
Sine . . . život, to ti je jedna veeelika reka . . .
‐ Ma dobro to – reče mladi čovek, ali šta je sa novcem, bankama, jahtama, kockarnicama? Šta sa
luksuznim automobilima i nakitom? Šta sa hotelima, putovanjima po celom svetu? Kolekcijama
slika i vina, ergelama konja . . . Šta sa ljubavnicama, raskalašnim šopinzima, zabavama? ŠTA SA
TIM ??!
A starac se okrete, poče da ustaje pa sav zbunjen reče: Čekaj bre . . . pa zar nije samo . . . jedna
velika reka ?
139. BANKA
Zamislite da postoji Banka koja svako jutro položi na Vas racun sumu od 86.400 dinara.
Ta Banka nece sacuvati taj iznos na racunu.
Svake noci ce ponistiti iznos koji nije u toku dana upotrebljen
Sta cete uciniti?
Povuci cete sav iznos do zadnjeg dinara, naravno.
Svi mi imamo racun u takvoj Banci.
Ime te banke je : VREME
Svako jutro ova Banka Vam polozi na racun 86.400 sekundi.
Svake noci ova Banka ponistava i smatra nevazecim ostatak koji nije upotrebljen u odredjene
svrhe.
Ova Banka ne cuva Vasu stednju i ne dozvoljava prenose.
Svakog dana se otvara novi racun.
Ukoliko ne upotrebite dnevni iznos na raspolaganju, gubitak je Vas.
94
Nema kredita na iznos od sutra.
Morate ziveti sadasnjost s iznosom od danas.
Investirajte tako da postignete maksimum u vlastitom zdravlju i sreci.
Sat nastavlja s otkucajima.
Dostignite maksimum svakog dana.
• kako bi shvatili vrednost jedne godine upitajte osobu koja je bila u komi 12 meseci
• kako bi shvatili vrednost jednog meseca upitajte jednu majku koja je rodila prevremeno
• kako bi shvatili vrednost jedne nedelje upitajte izdavaca nedeljnika
• kako bi shvatili vrednost jednog sata upitajte dvoje zaljubljenih koji cekaju na susret
• kako bi shvatili vrednost jedne minute upitajte nekoga ko je upravo zakasnio na voz
• kako bi shvatili vrednost jedne sekunde upitajte nekoga ko je upravo izbegao nesrecu
• kako bi shvatili vrednost delica sekunde, upitajte sportistu koji je dobio srebrnu medalju na
olimpijadi
• dajte vrednost svakom trenutku u kojem zivite i dajte mu jos vecu vrednost,
ukoliko ga delite s posebnom osobom, toliko posebnom da to zasluzuje.
Ne zaboravite, vreme ne ceka nikoga.
Cenite li dovoljno vreme koje Vam je na raspolaganju?
140. SMISAO
Sve sto nas snadje ima svoj smisao, a ipak to tesko shvatamo. Takodje, u Knjizi zivota, svaki list
ima dve strane. Jednu ispisujemo mi, ljudi, nasim planovima, zeljama i nadanjima, ali drugu puni
sudbina, i ono sto ona odredi; retko se sa nasim ciljem podudari.
Ko moze rukopis sudbine unaprijed razaznati? Ali, ako sta isprva nismo mogli procitati, posle
moramo pretrpeti. Nasa razmisljanja i htenja zadiru u buducnost, i zbog te zaokupljenosti
placamo, da nam nas racun ne bi iskliznuo.
Tako ti vidis ruzu, udises njen miris i zelis je posedovati, a umesto toga trn povredi tvoju ruku, i ti
je sebi krvavu povuces… Cesto patimo od gladi, zedji i ceznje a da i ne promislimo da bi mozda
sitost za nas propast bila i da bas u oskudici lezi nas spas.
95
Pa posto se ljudska volja i sudbina tako cesto jedna drugoj protive, predanost je bolja od
pobune. Jer ne zaboravi: ono sto ti je kao sirce izgledalo, u stvarnosti cesto biva med.
141. NEKOLIKO SAVJETA
Izdvoj se iz guzve i njene besplodne potere za slavom i zlatom.
Nikad se ne osvrci dok zatvaras vrata pred jadnim metezom pohlepe i ambicije.
Obrisi svoje suze neuspeha i nesrece.
Spusti pored sebe svoj tezak teret i odmori se dok ti se srce ne smiri.
Budi miran.
Vec je kasnije nego sto mislis ,jer tvoj zemaljski zivot,u najboljem slucaju,samo je treptaj oka
izmedju dve vecnosti.
Budi neustrasiv.Nista te ovde ne moze povrediti osim samog sebe.
Radi ono cega se plasis i ceni takve pobede sa ponosom.
Usmeri svoju energiju.BITI SVUDA JE BITI NIGDE.
Budi ljubomoran na svoje vreme,jer ono je tvoje najvece bogatstvo.
Preispituj svoje ciljeve.
Pre nego sto ulozis previse srca u bilo sta,ispitaj koliko su srecni oni,koji vec imaju ono sto ti
zelis.
Voli svoju porodicu i prebroj svoje blagoslove.
Razmisli.koliko bi zudeo za njima da ih ne posedujes.
Odlozi svoje neostvarljive snove i zavrsavaj zadatke odmah,bez obzira koliko su ti neprivlacni.
Sva velika dostignuca nastaju radom i cekanjem.Budi strpljiv.
Bozije odlaganje nikad nije Bozije odbijanje.Zastani.Izdrzi.
Znaj da je tvoj blagajnik uvek blizu.
Sta posejes,dobro ili lose to ces znjeti.Nikad ne okrivljuj druge za svoje stanje.
Ti si ono sto jesi,samo po svom sopstvenom izboru.
96
Nauci da zivis u postenom siromastvu,ako moras,i okreni se vaznijim stvarima nego sto je
prenosenje zlata u svoj grob.
Nikad se ne suocavaj sa nevoljom polovicno.Nervoza je rdja zivota – kada dodas sutrasnji teret
na danasnji,njihova tezina postaje nepodnosljiva.
Izbegavaj klupu za oplakivanje i umesto toga,zahvaljuj se za svoje poraze.Ne bi ih dobio da ti
nisu bili potrebni.
Uvek uci od drugih.Onaj koji uci sam od sebe,ima budalu za nastavnika.
Budi oprezan.Ne preopterecuj svoju savest.
Upravljaj svojim zivotom kao da ga provodis u areni punoj glodara.
Izbegavaj preterivanje.Ako pronadjes u sebi nesto sto te ispunjava ponosom,pogledaj bolje i
naci ces vise nego sto je potrebno da se postidis.
Budi mudar.Shvati da nisu svi ljudi stvoreni jednaki,jer nema jednakosti u prirodi,pa ipak nijedan
covek nije rodjen sa kojim nije rodjeno i njegovo stvaralastvo.
Radi svakog dana kao da ti je prvi,ali ipak nezno postupaj sa zivotima koje dodirujes,kao da ce se
svi zavrsiti u ponoc.
VOLI SVAKOG,cak i one koji te odbijaju,jer MRZNJA JE LUKSUZ KOJI SEBI NE MOZES DA PRIUSTIS!
Potrazi one kojima je potrebna pomoc.Nauci da onaj koji pruza iz jedne ruke,uvek dobija u obe.
Budi dobrog raspolozenja.Iznad svega,zapamti da je vrlo malo potrebno da bi se stvorio srecan
zivot.
Pogledaj gore.Pruzi ruke.Prosto,ostani veran Bogu i putuj tiho svojim putem ka vecnosti sa
MILOSRDJEM I OSMEHOM:
Kada odes,svi ce reci da si u nasledstvo ostavio bolji svet od onog koji si zatekao.
142. ŽIVOTNI ZAKONI
ŽIVOTNI ZAKON #1: ILI SHVATATE ILI NE SHVATATE
Strategija: pridružite se onima koji shvataju
ŽIVOTNI ZAKON #2: SAMI STVARATE SVOJ DOŽIVLJAJ SVETA
Strategija: priznajte i prihvatite odgovornost za svoj život
97
ŽIVOTNI ZAKON #3: LJUDI RADE ONO ŠTO USPEVA
Strategija: odredite šta i vi i drugi dobijate određenim ponašanjem
ŽIVOTNI ZAKON #4: NE MOŽETE DA IZMENITE ONO ŠTO NE OSEĆATE
Strategija: budite realni u vezi svog života i svih ostalih života u njemu.
ŽIVOTNI ZAKON #5: ŽIVOT NAGRAĐUJE DELA
Strategija: pažljivo donesite odluku, a zatim povucite okidač
ŽIVOTNI ZAKON #6: NE POSTOJI STVARNOST, POSTOJI SAMO PERCEPCIJA
Strategija: identifikujte filtere kroz koje posmatrate svijet
ŽIVOTNI ZAKON #7: ŽIVOTOM VALJA UPRAVLJATI, A NE POPRAVLJATI GA
Strategija: preuzmite i zadržite kontrolu nad svojim životom
ŽIVOTNI ZAKON #8: LJUDE UČIMO KAKO DA SE PONAŠAJU PREMA NAMA
Strategija: bolje diktirajte njihovo ponašanje nego da se žalite na to ponašanje
ŽIVOTNI ZAKON #9: SNAGA JE U PRAŠTANJU
Strategija: bes i gorčina najviše štete vama samima
ŽIVOTNI ZAKON #10: MORATE DA ZNATE ŠTA HOĆETE DA BISTE TO ZAHTEVALI
Strategija: jasno odredite šta hoćete i pokušajte to ostvariti.
143. STARAC I MLADIĆ
“…Postoje samo dve stvari koje ne mogu da ti ukradu radost Sadašnjosti: tvoje negativne misli o
Prošlosti i tvoje negativne misli o Budućnosti.”
Starac je nastavio: “Videćeš da najviše pomaže ako počneš da posmatraš ono što ti misliš da je
Prošlost. Kasnije ćemo se pozabaviti Budućnošću” – obećao je starac.
Mladić reče: “Znači, svaki put kada osetim da me nešto sprečava da uživam u Sadašnjosti i da mi
dobro ide, to je trenutak kada bi trebalo da pogledam u Prošlost i naučim nešto iz nje.”
“Da”, – odgovorio je starac.
“Vreme za učenje”, još jednom je to potvrđivao, “jeste svako vreme kada želiš da učiniš
Sadašnjost boljom od Prošlosti. Kada si uznemiren, ili imaš bilo kakva druga negativna osećanja
98
o Prošlosti koja se mešaju u Sadašnjosti, tada moraš da odvojiš vreme da pogledaš u Prošlost i
naučiš nešto iz nje.”
Mladić je upitao: “Zašto je dobar trenutak za učenje baš kada osećam nešto negativno?”
Starac spremno odgovori: “Jer tada možeš da iskoristiš svoja osećanja da te nečemu nauče.”
“I kako to da uradim?” – odvrati mladić.
Starac je odgovorio: “Najbolji način je da postaviš sebi tri pitanja i odgovoriš na njih najiskrenije
što možeš:
1. Šta se zaista desilo u prošlosti?
2. Kakvu sam pouku izvukao iz toga? I
3. Šta mogu da uradim drugačije ovoga puta?”
144. KAO DRVO
Posmatraj stablo. Razmisljaj o njemu kroz godisnja doba. Videces kako nailazi na mnoga
iskusenja.
U prolece, radovaces se gledajuci ga kako mu cvetaju pupoljci. Mozda i neces zapaziti kako tesko
podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.
Svidja ti se stablo kako se lagano njise na toplom letnjem suncu? Ali mozda neces shvatiti kako
je zedno u susnim razdobljima. Mozda neces cuti vapaje za toplom letnom kisom kako bi utolilo
zedj.
Svidjaju ti se sjajne sarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao
uzivati u prelepom predelu? Ali primecujes li njegovo ukoceno telo na hladnoj kisi u ledenom
januaru? Uocavas li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list ?
Zimi ce ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoca stvaraju na njegovim granama. Ali
cujes li kako mu grane pucaju od studeni i tezine snega?
Promatraj stablo. Razmisljaj o njemu od jednog do drugog godisnjeg doba. Pored lepote uoci
patnju.
I reci sebi: slicno mi je. Ima svoja godisnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima
prolazi svoje kusnje. Jer zivot, coveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada,
suse…
99
Ne postoji zivot bez iskuenja. Nemoj misliti da zivot nije zasluzio zivljenje. Suprotno. Svako
iskusenje skriva jedan trezor. Otkrices ga ako razbijes skoljku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono
ce promeniti tvoj zivot u blistavi dragi kamen.
Iskusenje te moze srediti. Matirati. Moze se sruciti na tebe kao sto se prirodna nepogoda sruci
na stablo. Ali iskusenje je poziv na uzdignuce. Zamisli sta bi bilo od leptira da ne zeli izaci iz
caure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskusenje promene.
Covek raste menjajuci se: od razdora u susret, od napustanja u prihvatanje. Tako zrijemo
prihvatajuci mnoga umiranja citavoga zivotnog veka, umiranja vode u nova radjanja.
Ne trci prema iskusenjima. Pusti godisnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskusenja isprece na putu, ne bezi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje.
145. OVO JE MOJE
Jedna stara zena dospela je posle svoje smrti pred Bozji sud. Kopajuci po registru, Sudija nije
mogao da pronadje ni jedno delo milosrdja osim jedne sargarepe koju je udelila nekom
prosjaku.
Ipak, moc jednog jedinog cina ljubavi bila je dovoljna da je posalje u raj. Sargarepa je doneta na
sud i urucena je zeni. Kako ju je uzela, pocela je da se dize uvis, kao da je vuce nevidljivi konac.
U tom trenutku, neki sirotan okacio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okacio se neko
treci, i ubrzo se formirao citav niz ljudi koji su se peli ka raju, okaceni o sargarepu.
Zena nije osecala nikakav teret, a posto nije gledala nanize, nije ni primetila sta se desava. Peli
su se sve vise i vise, dok nisu stigli do samih vrata raja.
U tom trenutku, zena se okrenula da baci poslednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe citav
niz ljudi, okacenih o nju. Kako je pobesnela!
Pripretila im je rukom i viknula: “Mars! Dalje od mene! Sargarepa je moja!” Dok je tako mahala
rukom, sargarepa joj je ispala i ona se sunovratila sa citavom svojom pratnjom.
Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: “Ovo je moje!”
146. U ZEMLJI SNOVA
"Naš školski učitelj običava da zadrema svako popodne", pričao je jedan učenik Sojen Šakua. "Mi
deca smo ga pitali zašto to radi, a on nam je odgovorio: "Odlazim u zemlju snova da se sretnem
sa starim mudracima, kao što je i Konfucije radio."
100
Kada bi Konfucije spavao, sanjao je drevne mudrace i kasnije o tome pričao svojim pratiocima.
"Jednoga dana bilo je izuzetno toplo, pa neki od nas zadremaše. Nas učitelj izgrdi. "Išli smo u
zemlju snova da se sretnemo sa mudracima, kao što je i Konfucije činio", objasnismo. "Šta su
poručili mudraci?" zahtevao je da sazna naš učitelj. Jedan od nas odgovori: "Otišli smo u zemlju
snova i sreli mudrace. Pitali smo ih da li naš učitelj dolazi tamo svako popodne, ali nam oni
rekoše da takvog čoveka nikada nisu videli."
147. OZNOJENI KASAN
Kasan beše pozvan da održi službu na pogrebu jednog pokrajinskog vladara.
Nikada ranije nije sreo vladare i plemstvo, pa postade nervozan. Kada ceremonija poče, Kasan se
preznoji.
Posle ovoga, vrativši se, sakupi svoje učenike. Kasan priznade da još nije sposoban da bude
učitelj jer mu nedostaje istovetnost držanja među uglednim svetom i onog koje poseduje u
izdvojenosti hrama. Kasan dade ostavku i postade učenik jednog drugog učitelja. Posle osam
godina vrati se svojim učenicima, prosvetljen.
148. DECA NJEGOVOG VISOČANSTVA
Jamaoka Tešu beše carev tutor, a takođe i učitelj mačevanja i temeljit učenik zena.
NJegov dom beše prebivalište beskućnika. On imade samo jedno odelo, jer je zbog njih uvek
ostajao siromašan.
Car, gledajući njegovu iznošenu odeću, dade Jamaoku nešto novca da kupi novu. Sledeći put
kada se Jamaoka pojavi, na sebi je imao isto ruho.
"Šta bi sa novom odećom, Jamaoka?", upita car.
"Nabavio sam odeću za decu Vašeg visočanstva", objasni Jamaoka.
149. POSLEDNJE LUPKANJE
Tangen je još od detinjstva učio kod Sengaia. Kada mu je bilo dvadeset godina, htede da napusti
svog učitelja i poseti druge zbog uporednog izučavanja, ali mu Sengai to nije dozvoljavao. Kada
god bi mu Tangen to predložio, Sengai bi ga lupnuo po glavi.
Na kraju, Tangen zamoli svog starijeg brata da izmoli dozvolu od Sengaia. Brat tako i učini.
Vrativši se, izvesti Tangena: "Sređeno je. Utvrdili smo da pođeš na svoje hodočašće odmah."
Tangen odiđe do Sengaia da mu zahvali na dozvoli. Učitelj mu odgovori još jednim udarcem.
101
Kada Tangen ovo prenese svom bratu, ovaj reče: "Šta nije u redu? Sengai nikada nešto ne
dozvoli, što bi posle porekao. To ću mu i reći." I otiđe kod učitelja.
"Nisam opovrgao svoju dozvolu", reče Sengai. "Samo sam hteo da ga poslednji put pljesnem po
glavi, jer kada se bude vratio biće prosvetljen i više neću biti u stanju da ga prekorim."
150. GLAS SREĆE
Posle Benkeieve smrti, jedan slepi čovek, koji je živeo u blizini učiteljevog hrama, reče prijatelju:
"Pošto sam slep, ne mogu da vidim čovekovo lice, pa moram da mu ocenjujem karakter po
zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekoga da drugome čestita na njegovoj sreći ili
uspehu, čujem i skriveni ton zavisti. Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem
radost zadovoljstvo, kao da je onom što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u
njegovom sopstvenom svetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvek bio iskren. Kad god je iskazivao sreću,
nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo."
151. ĐOŠUOV ZEN
Đošu je počeo da uči zen kada mu je bilo šezdeset godina i nastavio dok mu nije bilo osamdeset,
kada je spoznao zen. Podučavao je druge od svoje osamdesete godine.
Jednom ga jedan učenik upita: "Ako nemam ništa na umu, šta da radim?"
Đošu odgovori: "Izbaci to napolje."
"Ali ako nemam ništa kako to mogu da izbacim?", nastavi ovaj sa ispitivanjem.
"Pa", reče Đošu, "onda to iznesi."
152. DOBRO I LOSE
Kada je Benkei odrzavao casove izdvojenog usredsredivanja, na njih su dolazili mnogi ucenici. U
vreme jednog takvog okupljanja, jedan ucenik je uhvacen u kradi. Stvar je prijavljena Benkeiu uz
zahtev da prestupnik bude iskljucen. Benkei se na to nije osvrtao.
Kasnije, isti ucenik je uhvacen na slicnom delu, i Benkei opet na ovo ne obrati paznju. To naljuti
druge ucenike, koji sastavise peticiju trazeci otpustanje lopova, uz izjavu da ce u suprotnom cela
grupa otici.
Kada Benkei procita peticiju, pozva ih sve pred sebe. "Vi ste mudra braca", rece im. "Vi znate sta
je dobro a sta je lose. Ako zelite, mozete otici da ucite negde drugde, ali ovaj jadni brat jos ne
102
zna ni sta je dobro a sta lose. Ko ce ga tome nauciti, ako ne ja? Ja cu ga ovde zadrzati, makar i svi
vi otisli."
Kisa suza obli lice brata koji je krao. Zelja za kradom potpuno isceze.
153. TUNEL
Zenkai, sin samuraja, doputova u Edo gde postade pratilac jednog visokog službenika. Zaljubi se
u službenikovu ženu i bi otkriven. U samoodbrani, usmrti službenika, a zatim pobeže sa ženom.
Oboje kasnije postadoše kradljivci. Ali žena beše toliko pohlepna, da se Zenkaiu poče gaditi. Na
kraju, ostavivši je, otputova daleko, u pokrajinu Bizen, gde postade lutajući prosjak.
Da bi se iskupio za svoju prošlost, Zenkai odluči da u svom životu učini neko dobro delo. Znajući
za opasni put koji se pružao nad jednom liticom, a uzrok smrti i povreda mnogih ljudi, on odluči
da probije tunel kroz planinu.
Dok je danju prosio, Zenkai je noću kopao tunel. Kada je prošlo trideset godina, tunel je bio 684
metra dug, 6 metara visok i 9 metara širok.
Dve godine pre no što je posao bio gotov, sin službenika koga je usmrtio, a koji beše iskusan
mačevalac, pronađe Zenkaia i dođe da ga iz osvete ubije.
"Daću ti rado svoj život", reče Zenkai. "Samo mi dopusti da završim ovaj posao. Onog dana kada
bude gotov, možeš me ubiti."
Tako mladić sačeka na taj dan. Nekoliko meseci prođe, a Zenkai je i dalje kopao. Mladić se umori
ne radeći ništa i poče da mu pomaže u kopanju. Pomažući mu godinu dana, poče se diviti
Zenkaievoj čvrstoj volji i karakteru.
Najzad tunel beše završen i ljudi mogaše da ga bezbedno koriste.
"Sada mi odseci glavu", reče Zenkai. "Moj posao je obavljen".
"Kako mogu odseći glavu svom sopstvenom učitelju?", upita mladić sa suzama u očima.
154. KAMENI UM
Kineski učitelj zena Hogen je živeo sam u jednom malom hramu u unutrašnjosti. Jednoga dana
dođoše četiri putujuća monaha i zamoliše ga da upali vatru u njegovom dvorištu da bi se
ugrejali.
Dok su to radili, Hogen ih ču kako raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. On im se pridruži, i
reče: "Evo ovog velikog kamena. Po vašem mišljenju, da li je on u vašem umu ili van njega?"
103
Jedan od monaha odgovori: "Sa budističke tačke gledišta, sve je objektivizacija u mom umu."
"Mora da ti je glava vrlo teška", primeti Hogen, "ako u njoj svuda nosaš ovakav kamen."
155. PONOĆNI IZLET
Mnogo učenika je izučavalo meditaciju kod učitelja zena Sengaia. Jedan od njih je običavao da
noću ustane, preskoči zid hrama, i ode u grad na provod.
Sengai, nadzirući spavaonice, otkri jedne noći da ovaj učenik nedostaje i takođe pronađe visoku
stolicu koju je ovaj koristio da se popne na zid. Sengai ukloni stolicu i stade na njeno mesto.
Kada se lutalica vratio, ne znajući da je sada Sengai bio stolica, stavi svoje noge na učiteljevu
glavu i sa nje skoči na zemlju. Uvidevši šta je učinio, on se užasnu.
Sengai reče: "Rano izjutra je prilično hladno. Pripazi da ne nazebeš."
Učenik više nikada ne izađe noću.
156. OTVORI SVOJU SOPSTVENU RIZNICU
Daiđu u Kini poseti učitelja Basoa. Basa ga upita: "Šta tražiš?"
"Prosvetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju sopstvenu riznicu. Zašto tražiš van nje?", zapita Baso.
Daiđu upita: "Gde je moja riznica?"
Baso odgovori: "To što tražiš je tvoja riznica".
Daiđu je bio prosvetljen! Posle toga uvek je požurivao svoje prijatelje: "Otvorite svoje sopstvene
riznice i upotrebite to blago."
157. POTČINJAVANJE DUHA
Jedna mlada žena se ozbiljno razbole. "Toliko te volim" , reče svom mužu, "i ne želim da te
napustim. Nemoj otići od mene nijednoj drugoj ženi. Ako to učiniš, vratiću se kao duh i
prouzrokovaću ti beskrajne patnje."
Uskoro žena preminu. Muž poštovaŠe njenu poslednju želju prva tri meseca, ali onda srete
drugu ženu u koju se zaljubi. Uskoro se veriše.
Odmah posle veridbe, duh se poče svake noći pojavljivati pred čovekom, optužujući ga što nije
održao obećanje. Duh beše prevejan. Znao je tačno šta se događa između njega i njegove nove
dragane. Kada god bi svojoj verenici dao neki poklon, duh bi ga opisao u detalje. Čak bi ponovio i
104
razgovor, što je čoveka toliko mučilo da nije mogao noću oka da sklopi. Neko mu reče da svoju
muku ispriča učitelju zena koji je živeo u blizini sela. Naposletku, u očajanju, jadnik otiđe do
njega da traži pomoć.
"Tvoja bivša žena je poslala duha i zna sve što i ti", komentarisao je učitelj. "Šta god uradiš ili
kažeš, šta god pokloniš svojoj dragani, on zna. Mora da je vrlo mudar duh. Zaista, trebalo bi da
se diviš takvom duhu. Sledeći put kad se pojavi, nagodi se sa njim. Reci mu da toliko mnogo zna
da od njega ne možeš ništa da sakriješ i da mu, ako ti odgovori na jedno pitanje, obećavaš da ćeš
raskinuti veridbu i ostati sam."
"Koje to pitanje moram da mu postavim?", upita čovek.
Učitelj odgovori: "Uzmi punu šaku sojinog zrnevlja i pitaj ga koliko tačno zrna držiš u ruci. Ako ne
ume da ti odgovori, znaćeš da je on samo tvorevina tvoje mašte i više te neće uznemiravati."
Sledeće noći, kada se duh pojavi, čovek mu stade laskati i reče mu da on zna sve.
"Tačno", odgovori duh, "a znam i da si danas išao da posetiš učitelja zena."
"Pošto toliko znaš", zatraži čovek, "reci mi koliko zrna držim u ruci!"
Ne beše više nikakvog duha da odgovori na ovo pitanje.
158. U RUKAMA SUDBINE
Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči da napadne neprijatelja iako je imao deset puta manje
ljudi od protivnika. On je znao da će pobediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.
Usput se zaustavi kod svetilišta Šinto i reče svojim ljudima: "Pošto posetim svetilište, baciću
novčić. Ako padne kruna, pobedićemo; ako padne pismo, izgubićemo. Sudbina nas drži u svojoj
ruci."
Nobunaga uđe u svetilište i pomolli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Padne kruna. Vojnici
tako žuđahu za borbom, da bitku lako dobiše.
"Niko ne može izmeniti ruku sudbine", reče mu njegov pratilac posle boja.
"Zaista ne može", reče Nobunaga, pokazujući novčić koji je bio dvostruk, sa krunama na obe
strane.
159. TRI STOTINE LULA
Neki čovek, poznat kao nepopravljivi ženskaroš, pred pretnjom porodice da da će biti
isključen iz nasledstva ako se ne okane svog poroka ‐ ode zen mudracu da zatraži
105
savet. Stigavši dao njega, požali mu se na svoj problem:
‐ Morate mi pomoći da se oslobodim svog poroka! Recite mi koliko je žena čoveku
zaista potrebno da bi istinski bio srećan?
Zen učitelj poćuta malo pa reče:
‐ Ja sam strastveni kolekcionar lula već više od 40 godina. Koliko u ovoj sobi vidiš lula? Prođe neko vreme u tišini koliko je čoveku bilo potrebno da prebroji oveću kolekciju.
Na posletku, ne bez čuđenja reče:
‐ Tri stotine!
‐ Tri stotine i biće ih još! ‐ dopuni ga mudrac.
Koliko onda misliš da je strastvenom lulašu kakav sam ja potrebno lula da bi zaista bio
zadovoljan?
‐ Ne znam Učitelju...Verovatno vrlo, vrlo mnogo!‐ sada već ozaren odgovori čovek.
‐ Dovoljna je jedna! ‐ preseče ga mudrac.
‐ Ali Učitelju...Vi imate tri stotine lula i kažete da će ih biti još!?!
Kako onda možete da tvrdite da je dovoljna samo jedna?
‐ Da, imam ih tri stotine. Ali gde je ona Jedna?
160. NAUK O SPONTANOM DELANJU
Mladom izučavaocu zena i piscu zen priča, izdavač iz provincije dao je obećanje da će
objaviti zbirku zen‐priča pod uslovom da ovaj u vrlo kratkom roku na određenu adresu
pošalje najmanje 21 svoju priču. Kako mladić nije imao više od osam priča, seo je i
napisao pismo Izdavaču: Ako te u pola dana sretnem na ulici i kažem: "Probudi se!" ‐ hoćeš li se
probuditi?
106
Ako ti u prolazu udarim šamar iz sve snage i kažem: "Iskreno se obraduj!" ‐
hoćeš li to učiniti?
Pa kako od mene možeš zahtevati da u određenom roku napišem 13 zen priča?
Da li je duh zena nešto što se može dobiti po porudžbini?
161. DETE I ZEN SVEST
Za doručkom, gledajući kako to odrasli rade, jedna dvogodišnja devojčica ‐ rečima:
"Hoću to!" ‐ zatraži kašiku mleka u prahu da je stavi u svoju šolju čaja.
Promešan, čaj trenutno pobele, a dete zagledano u šoljicu ‐ u neverici zapita: "Gde mi
je čaj?"
162. UČENJE O SLOBODI
Tomazen je rekao:
"Budi kao gušter: uvek spreman da odbaciš svoj rep!"
Tumačenje:
Uhvaćen u zamku, gušter ne časeći odbacuje svoj rep i eno ga već u polju ‐ slobodnog i živog. Tako, odbacujući ono što je fizičko i prolazno (deo svog tela) gušter zadobija krunu Carstva duhovnog: stiče slobodu i vraća se beskrajnoj riznici života.
Odbacujući lance svojih vezanosti, navika i predubeđenja, čovek se otvara prema neponovljivosti trenutka i ponovo zadobija spontanost i moć neposrednog uvida.
Da li si spreman da kao gušter odbaciš svoj rep?
163. UČENJE O BOLU
Patiš. Nikakav zao udes nije snašao nikoga koga voliš, nikoga od tvojih bliskih: rođaka i prijatelja. Nikakva pretnja ne visi ni nad čijom glavom. Dan je lep, sunčan, vazduh prijatan, blag. Ti patiš: ne zbog drugih, dakle, već zbog sebe ‐ i propuštaš lepotu dana, dan za danom! Ljubavni bol ti razdire grudi, strah od samoće, starosti i stotinu drugih lica nesigurnosti ‐ parališu svest. Niko ne stoji na putu tvoje ljubavi, niko je ne brani, niko tvoju svest ne ograničava ‐ do ti sam. Stvarnih prepreka nema.
107
Tvoj bol raste: postaje velik kao kuća, kao ulica i grad u kome živiš, kao svet... Iz kuće možeš otići, iz grada možeš pobeći, iz ove zemlje preseliti u neku drugu... Pa i sa ovoga sveta ćeš jednom otići ‐ voljom svojom ili Svevišnjeg...
Ali tvoj bol ne zna za granice: on narasta do kosmičkih razmera! Omađijan, hipnotički zagledan u virove svoje patnje, opsesivno okrenut samo sebi i svom bolu ‐ propuštaš da vidiš čitav Svet! Tvoj bol ti zaklanja ceo vidik. Kao kada stojiš pred crnom školskom tablom, nemoćan da rešiš problem koji ti je upravo zadat. Tu ti je, pred nosem: i problem i rešenje. Rešenje do koga bi lako došao kod kuće, ili tamo iz školske klupe ‐ samo što dalje od crne table! A iz zadnjih klupa već se čuje smeh: isprva tih, pa sve glasniji...
I šta je onda tvoj bol? ‐ Tabla za smejanje! Uzmeš kredu i sa par brzih poteza na tabli tvoga bola nacrtaš Čiča‐Glišu sa velikim polukružnim osmehom od jednog do drugog uveta ‐ i neće biti nikog ko se neće zajedno sa tobom nasmejati i od srca ti pružiti ruku.
Moj bol ‐ Tvoj bol
ima li razlike?
Svi bambusi se isto
njišu na vetru:
bara im je zajednički dom.
Ako se neki i slomi
hoće li to zaustaviti druge?
164. UČENJE O PUTU
Tomazen je rekao:
"Čovek koji korača Putem zagledan u zemlju ‐ hoće li ikada dotaći Nebesa ‐ ko bi to mogao znati?
Čovek koji korača Putem zagledan u Nebesa ‐ hoće li ih ikada dotaći ‐ ko bi to mogao reći?
Čovek koji je dotakao Nebesa ‐ kao da nikada nije koračao Putem."
Tumačenje:
Što si bliže sebi, svom stvarnom mestu u svetu, svom jedinom domu ‐ vreme sve sporije protiče. Kada stigneš do Sebe i uspostaviš osu: Univerzum ‐ Ja ‐ Univerzum sa polazištem i krajem u beskraju i središtem u sebi ovde i sada ‐ vreme postaje irelevantno. Tu si i sve oko tebe je
108
upravo tu gde je. Sada si i sve je oko tebe upravo sada. Kada kreneš na put ka sebi ‐ vreme usporava. Čim zastaneš na tom putu ‐ ono leti i sve što je moglo biti sutra, već danas je juče ‐ a tebe u onom što je sada ‐ nema.
Kreneš na Put i vidiš da se nije imalo gde otići. Ali ako ne kreneš nikad nećeš stići. Nema se kuda ali se ima gde. Od sebe ne možeš pobeći ‐ ali do sebe možeš stići.
Put je ime Promene
Promena je dah Života
Početak puta je u Rađanju
Smisao puta je u Putovanju
Lepota puta je u Otkrivanju
Darovi puta su u Odricanju
Snaga puta je u Istini
Cilj puta je u Tebi.
Srećan Put!
165. UČENJE O SREĆI
Pitali su Tomazena šta je istinska sreća, a on je odgovorio:
"Pošto ništa ne posedujem, pošto ništa nije moje, mogu sve da dam i sve da dobijem. To je istinska sreća!"
Tumačenje:
Između čoveka i mogućnosti njegove sreće stoji želja za posedovanjem. Rezultat te želje je vezivanje za stvari, ljude, iskustva, situacije: izolovanje i fragmentacija stvarnosti, izobličenje i zaustavljanje prirodnog toka stvarnosti. Poistovećivanjem sa nečim što je već iza tebe ‐ pridajući sebi važnost kontrolora ‐ vezuješ se lancima ropstva: gospodar je uvek rob svojih robova.
Ako misliš da nešto imaš ‐ želećeš to da sačuvaš, a strah da to ne izgubiš trovaće tvoje dane. Ako nešto nemaš ‐ želećeš to da dobiješ. Ako ništa nemaš ‐ želećeš sve da imaš i ta žudnja za posedovanjem svega trovaće tvoje dane.
Ali ako nemaš ništa i prihvatiš da ništa nije tvoje ‐ jer znaš da nema ničega što može biti tvoje ‐ tada si lak kao perce, nesputan strahom i željom, nevezan mislima o posedovanju i tek tada ceo
109
svet može biti tvoj ‐ jer ti možeš biti šta god poželiš. Ta mogućnost je sloboda izbora, i u toj mogućnosti da budeš nalazi se istinska sreća.
166. UČENJE O NEVEZANOSTI
Tomazen je rekao:
"Budi nevezan kao kiša, uvek spreman na skok u nepoznato."
Tumačenje:
Da bi postala, kiša se mora odreći svoje vezanosti za oblak. Ona zapravo i ne postoji sve dok se vodena para sadržana u oblaku ne preobrati u kap vode, i odvojivši se od oblaka kome je do tada pripadala ‐ krene na usamljeni put ka zemlji. Promena vodene pare u kišnu kap je smrt vodene pare i rođenje kišne kapi. Stapajući se na tlu sa drugim kapima u bari, potoku, jezeru ili moru ‐ kišna kap prestaje da postoji da bi se rodili: bara, potok, reka, jezero ili more. Tako je sa svakom suštinskom promenom u životu: ona je uvek smrt nečega starog i rođenje nečega novog ‐ skok u nepoznato, u neizvesnost novog početka.
Jesi li spreman da slediš put kišne kapi?
Jesi li spreman za skok u nepoznato?
167. UČENJE O STRPLJENJU
Tomazen je rekao:
"Bradu i brkove ne možeš pustiti za jedan dan."
Tumačenje:
Pokositi livadu je lako,
ali porasti travu
ne možeš tek‐tako!
Voda kuću sruši
u jednom jedinom trenu
a godina je malo
da je vidiš sagrađenu...
110
Brak je lako razgraditi,
al' je lakše kuću dići
nego gnezdo bračno sviti...
168. U ČENJE O SNAZI
Zamoljen da kaže nešto o čovekovoj snazi i slabosti, Tomazen je rekao:
“ Pred vodom bistrog planinskog potoka što žubori preko kamenja nijedan čovek neće zadrhtati od straha. Ali, teško da će se naći ijedan koji neće zadrhati kada, makar i iz velike daljine, ugleda tigra!
Međutim, voda teče i prelazi preko trnja bez i najmanje ogrebotine i zastoja, dok, čak i tigar mora da zastane pred tako moćnim neprijateljem ako naleti na njega! Čovek se boji tigra, tigar se boji trnja, voda se ne boj ni tigra, ni čoveka, ni trna. Tigar je snažniji od čoveka, trn pobeđuje tigra, voda savlađuje sve ‐ do čoveka. Gde je čovekova snaga? Gde je čovekova slabost? “
169. UČENJE O DAVANJU
Tomazen je rekao:
«Mogu ti dati hranu, ali te ne mogu naterati da jedeš. Mogu te naučiti da nađeš i spremiš hranu sam, ali ne mogu da je svarim umesto tebe!»
Tumačenje:
Sa rečima koje su rečene i delima koja su učinjena, možeš da učiniš bilo šta: da ih previdiš, vidiš ili ne vidiš, prihvatiš ili odbaciš, da im veruješ ili ne, da ih iskoristiš ili propustiš... Ponuda je uvek na stolu, jer život je gozba i gozba života večno traje... Imaš ruke, usta, oči, uši, nos i um, posudu i kašiku, viljušku i nož... Ako si gladan – ko je kriv? Ti koji prosipaš, ili onaj koji daje?
Drugom prilikom Tomazen je rekao:
"Možeš li da daš ono što nemaš?
Možeš li da imaš ono što ne možeš da daš?
Možeš li da zadržiš ono što nisi dao?"
To je nauk o davanju.
170. UMETNOST PRIHVATANJA
111
Na pitanje jednog posetioca: «Kako živite?», Tomazen je odgovorio: «U osluškivanju.
Između Tišine i Jerihonske trube.»
Tumačenje:
O ovome nema potrebe da se bilo šta kaže. Samo osluškuj, i čekaj...
171. UČENJE RUŽE
Tomazen je rekao:
«Ako ne možete da učite od ruže, ne možete da učite ni od mene!»
Tumačenje:
Lepota je izraz Božanskog prisustva. Ako smo slepi za lepotu vidljivog sveta, kako možemo voleti: cvet, drvo, psa, reku, čoveka...? Ako ne možemo voleti cvet, drvo, psa, reku, čoveka – kako možemo voleti Boga? Ljubavi prethodi viđenje. Ljubav prema viđenom je priprema, prethodnica i test za ljubav prema onome što se ne može videti – već samo voleti. Videti lepotu u svemu i voleti sve, put je obožavanja i oboženja: viđenog i onog koji vidi, kao i Neviđenog i Nevidljivog koje je iza viđenog i posmatrača. Ono što upoznaš viđenjem, ulazi u tvoje srce, ispunjava ga, proširuje i otvara za ljubav prema Postojanju.
«Pogledaj me! Vidi me! Voli me!» – to je Učenje Ruže.
172. UČENJE SVEĆE
Upitan: «Kako ispravno živeti?», Tomazen je rekao:
«Budi poput sveće od čistog voska!»
Tumačenje:
Život čistog čoveka je ‐ život sveće od čistog voska. Dajući od početka do kraja postojanu svetlost čistog sjaja, tek na samom kraju, neposredno pred utrnuće, pre no što će ostati bez goriva‐voska, plamen sveće zatreperi, bljesne na čas, kao da se otima za vazduh, za život i... zgasne...
Plamen je život sveće. Vosak je njeno telo i snaga... Fitilj ‐ stub života: kičma i srce. Iskra pali plamen života i telo sveće sagoreva prateći stub života, sve dok ga ima.
Sveća od čistog voska gori u tišini, daje postojan plamen do kraja i sagoreva bez ostatka.
112
Učenje voštane sveće je jednostavno: «Budi čist. Radi u tišini. Daj se sav, bez ostatka. Živi kao sveća od čistog voska!»
173. UČENJE O LIČNOM NAPORU
Tomazen je rekao: “A ti bi da se najedeš slatkog kukuruza, a još njivu nisi poorao!”
174. UČENJE O MILOSTI
Leptirić je lupao krilima o staklo.
Leptir je lupao krilima o staklo.
Leptirić je lupao krilima o staklo.
Leptir je lupao krilima o staklo.
Leptirić je lupao krilima o staklo... – a onda je neko otvorio prozor i leptirić je izleteo napolje, u slobodu, u svetlost novog dana. Prvog dana.
(...)
Ko si? Leptir ili onaj ko otvara prozor? Ako si leptir, zašto trošiš snagu udarajući o staklo? Saznanje da neko treba da otvori prozor može ti spasiti život. Sve što teba je da sačekaš trenutak. Ako si leptir – to je dovoljno. A ako si onaj ko otvara prozor, šta čekaš?
Pusti već jednom tog leptira napolje!
...
Tomazenov komentar:
Naravno, leptir nema izbora, osim da lupa o staklo. Jer kada bi znao da treba da sačeka da neko otvori prozor, ne bi bio leptir, već Buda u telu leptira! Leptir je samo leptir. Ali ti, koji otvaraš prozor, ti imaš izbor: ili ćeš nastaviti da sanjaš da si leptir, besomučno udarajući o staklo, ili ćeš se probuditi i otvoriti prozor puštajući leptira svoje duše na slobodu, oslobađajući tako i sve druge leptir‐duše njihovog sna. Šta čekaš?
175. UČENJE KOMARCA
Jedan naročito uporan zapadni tragalac, mesecima je svakodnevno dolazio sa molbom kod Tomazena da ga podučava zenu.Tomazen je sve njegove molbe dočekivao i ispraćao u tišini, sve do dana kada zapadnjak, sedeći pred Učiteljem i čekajući njegov odgovor, ne pljesnu rukom nasrtljivog komarca koji mu je neko vreme dosađivao. Tada Tomazen reče:
113
‐ Sada, jesi li shvatio?
‐ Ne – priznade čovek
‐ E, vidiš: ako ne možeš da učiš od komarca, ne možeš ni od magarca!
Tumačenje:
Učiteljeva milost je beskrajna. Posle meseci odbijanja, šansa se ukazala i Učitelj je čoveku pružio ruku... koju je ovaj propustio! Učitelj i komarac su tu iz istog razloga: da iskušaju čovekovo strpljenje i spljeskaju mu ego. Šansa se ukazala... Da je komarca dočekao i ispratio u tišini, čovek bi pokazao strpljenje dostojno Učiteljeve pažnje. Ali – pljes! – jednim udarcem ubio je dve muve: komarca i magarca! Trenutak nepažnje i... Učitelj je mrtav! Kakav si prema komarcu, takav si i prema Bogu.
176. UČENJE O SIGURNOSTI
Tomazen je rekao:
"Drži se za slamku i ‐ potonućeš!"
Tumačenje:
Svejedno je da li se držiš za kamen ili slamku. Bez slamke ‐ mogao bi da zaplivaš,
slobodno da mašeš rukama... Ali, ma koliko mala, slamka ti vezuje ruke. To je nauk o
sigurnosti.
177. PUT SVESNOSTI ‐ PUT PROMENE
Svesno promeni način hodanja
i postaćeš svestan hodanja.
Svesno promeni način gledanja
i postaćeš svestan gledanja.
Svesno promeni način govora
i postaćeš svestan izgovorenog.
Svesno promeni način disanja
114
i postaćeš svestan disanja.
Svesno promeni putanje dnevnih rutina
i postaćeš delatno‐svestan: rutine će nestati.
Svesno promeni način života
i postaćeš svestan života!
Postajući svestan života
ući ćeš u carsvo nebesko.
Samo svesna promena vodi promeni Svesti.