1
Beograd,
Decembar 2014
ALEKSANDAR NOVAKOVIĆ
BEZ ZVONA I PRAPORACA
(kritike, prikazi knjiga,književna scena)
2
Presek mojih krutika i prikaza vezanih za književnost. Uživajte, od 2004 do 2014,
Lep pozdrav,
AN
3
4
Prikaz romana
OVDE SMO, ZABAVITE NAS!
Elizabet Vurcel, Prozak nacija (Mladi i depresivni u Americi) (Plato, 2004 prevela: Jelena
Damjanović-Miklja)
“ Neka se Gospod smiluje čoveku
koji sumnja u ono u šta veruje”
Bruce Springsteen »Brilliant Disguise«
Odgovor na pitanje zašto, uzevši za naslov članka stih pesme “Smells Like Teen Spirit«
grupe “Nirvana”, pišem prikaz knjige koja je objavljena pre jedanaest godina i kod nas je
relativno skoro prevedena nalazi se u samom pitanju. Baš zbog toga. Naravno, razlog je i u
činjenici da sam (neobjavljeni) prikaz za ovo, u to vreme (2003,prim.aut.) neprevedeno delo,
pisao u želji da apelujem na izdavačke kuće i prevodioce da podare ovaj, i kod nas bestseler,
srpskoj publici.
Naime, nakon nebrojenih dela o “generaciji iks” pred nama je,nazovimo je tako, knjiga o
autorkinoj , američkoj “generaciji ipsilon”, o onima koji su odrastali uz Bruce Springsteen-a i
Tom Waits-a da bi sazrevali uz “mračne” bendove kao što su :» Red Hot Chili Peppers«,
»Nirvana«, »Butthole Surfers«, »Faith No More«, »Pearl Jam«,«Nick Cave And The Bad Seeds«,
»Tindersticks«. Ali, iznad svega, “Prozac Nation« je slika desetogodišnjeg pakla depresije
prikazanog iz ugla mlade intelektualke koja cinično poručuje: “Sve je plastično, svi ćemo umreti
pre ili kasnije i nije me briga.”
Jeza koja izvire iz pripovedanja Elizabet Vurcel nije vezana za nasilje, seks, droge (čak ni
alkohol) jer, ovde svega toga skoro da i nema. U stvari, gotovo sve materije koje depresivna
Elizabeta unosi u svoje telo su potpuno legalne, sa lekarskim receptom, kao što je i njena
porodica stvorena “po receptu” “atomske porodice” - razvedeni roditelji, odrastanje sa majkom,
obrazovani belci, srednja klasa, koledž, letnji kampovi, Univerzitet… I, gde je problem?
Problem je u osećaju koji vas proganja, da nešto nije u redu a vi ne možete tačno odrediti
šta i to je zapravo definicija depresije. Ujedno, to je i definicija društvene krize, predosećaja kraja
savremene civilizacije. Vodeći nas filmično,skokovito kroz autobiografsku priču
(inače,ekranizovanu), ne štedeći nikoga a ponajmanje samu sebe, Elizabet Vurcel nam ne otkriva
5
samo manje lepo lice Amerike već i, u dobroj meri, balkansku realnost. Da delo autorke romana
»Bitch«, »More«, »Now« i »Again« nije samo preterivanje razmažene Zapadnjakinje rečito
govori i činjenica o široko raširenoj upotrebi antidepresiva kod nas, popularnog »bensedina« ili
»hofmana« mada se i »prozak« odavno odomaćio.
Društveno prihvatljivi opijati imaju istoriju dugu koliko i samo društvo. Ne treba zaboraviti
ni Oldosa Hakslija koji je u svom »Vrlom Novom Svetu« predskazao »prozak« kao »somu«,
drogu od koje svi postaju mirni, druželjubivi i prijatni tako da nema potreba za sukobima.
Doduše, nema potrebe ni za sukobima mišljenja, ni za težnjom čoveka da se suoči sa samim
sobom, da otkrije svoju mračnu stranu. Čovek, po Haksliju, živi tako van bola i van sveta, i umire
prazan, bez ikakvog saznanja. Ovakav život je, na »prozaku«, vodilo šest miliona Amerikanaca u
trenutku kad je Elizabet Vurcel, inače jedna od prvih, opitnih konzumentkinja ovog »leka«, pisala
knjigu.
I, stvarno, u ovoj »politički korektnoj« primeni nazovi-lekova krije se ništa drugo nego
odlaganje suočavanja sa problemom. Lekovima se depresija, kao društveno neprihvatljiv oblik
ponašanja, zataškava, a praktičnim delanjem političara, medija, društvenih mehanizama, podstiče.
Rascepljeni između zahteva društva i sopstvenih želja, mladi odrastaju kao ličnosti ranjene »in
utero«, što rečito objašnjava i koncept grupe “Nirvana«. Zapad je, inače, prepun društava za
lečenje alkoholizma ( jednog od društveno prihvatljivih poroka) ali, retki su klubovi gde možete
da ustanete i kažete: “Zdravo,ja sam Sem i depresivan sam.” Potisnuti ste, kao neko ko
“jednostavno preteruje”-
Ovo »utilitarno« prikrivanje vlada savremenim svetom: radijacije nema, bitna je struja iz
nuklearnih elektrana, nasilja nema dok se gangsteri međusobno ubijaju, krvavi ratovi donose
profit a ljudski život je teško proceniti, te je, stoga, ništavan a jedna desetina sveta se prežderava
kajući se, istovremeno, za glad u Africi. »Nekada se marširalo na Vašington u ime borbe za
rasnu, polnu jednakost, za mir, za slobodu seksualne orijentacije. Ne bi me čudilo da jednog
dana pola miliona depresivnih ljudi dođe pred Belu kuću zahtevajući da ih neko zabavi.« Ova
rečenica, ma kako ironično zvučala, je u stvari autorkin vapaj za ljudskošću, poziv žene koja je na
njenu (ne)sreću dovoljno osetljiva da oseti šta nedostaje. Da li smo i mi, gordi na svoje visoko
obrazovanje, sa poslovičnom distancom u pristupu, puni akademizma i proverenih citata sposobni
za tako nešto?
(Književni list, 2004)
6
Književni prikaz
MISTERIOZNI POVRATAK NINA KOSTE
Četvrta prozna knjiga, roman “Sat pjevanja” Nenada Rizvanovića (Osijek, 1968) teleportuje
nas u, danas, “zlatne osamdesete”. Glavni junak, četrnaestogodišnji Oto Olenjuk, odrasta u
Osijeku uz od mnogih vršnjaka (ne zaboravimo, odjeci punka i new wavea još žestoko drmaju
ovim delom sveta) omražen elektro-pop i Human League. U sebi, kao svojevrsnu utehu (
nesređena porodična situacija, pubertetske emotivne dubioize, kratkovidost, mala, samodovoljna
provincijska sredina) pronalazi muzičku žicu koja mu pomaže da se, s gitarom u ruci, izdigne
iznad čamotinje. I, da, nalazi prvu ljubav što se u ovakvom tipu romana podrazumeva. No, to nije
dovoljno. U liku legendarnog džez i pop pevača, Nina Koste, nekadašnjeg poznanika njegovih
roditelja, on nalazi očinsku figuru, mnogo jaču od one koja ga (retko kad) čeka kući- njegov
pravi otac, ex- krupje i džezer. Kad se suoči sa Ninom Kostom, ostarelim, od krvi i mesa, na
koncertu na kojem svira kao njegova pratnja, Oto, guta još jednu gorku pilulu koja, pored prekida
prve veze, čini odrastanje- razočaran je mitskim (ne biološkim) ocem i samim tim ostaje
prepušten sam sebi, da odraste i ne obazire se na uzore.
“PIRAMIDA” NA KRAJU EPOHE
Simbolično smeštena u 1987. godinu koja se može smatrati krajem jedne epohe s obzirom na
to da se već sledeće 1988. godine komunizmu jasno video kraj a da je vrtoglavi uspon Slobodana
Miloševića označio početak raspada SFRJ, priča ovog romana je koncipirana, kako na klapnama
stoji, na “ambiciozan način”. Doduše, ta ambicioznost zahteva kudikamo više prostora nego 136
stranica. Još preciznije: pola romana čini poglavlje “Gornji grad” vezano za samog Ota, njegovu
porodicu, odrastanje, zaljubljivanje, časove gitare i prvu ljubav.Ovde je autor promišljeno i vešto
prikazao provincijsku sredinu sa svojim “oriđinalima” kao i psihičko stanje glavnog junaka. Ovo
je i najcelovitiji deo romana.
Sledi “Nino Kosta- njegove rane godine (1943-1961)”- faktički intervju sa Ninom Kostom
koji čita Oto i koji donekle osvetljava njegovo poreklo (pravo prezime mu je nemačko-Schwaller)
, prirodu njegovog odnosa sa Otovom majkom, nekoliko podataka o dalekoj, strancima
egzotičnoj Slavoniji, muzičkoj Akademiji, potapanju broda na kojem je bio, izbegličkom kampu
u Italiji i,naravno, muzičkim festivalima i tezgi u Las Vegasu. Koncipirano tako da,
parafraziraću “burgiju” znamenitog beogradskog sportskog komentatora: “Kao bikini- pokazuje
7
sve a ne otkriva ništa.” ovo poglavlje je ništa više do priča o čoveku koji je više puta u svom
životu menjao svoj identitet- od nemačkog (po rođenju), ratnog siročeta (roditelji su mu stradali
u savezničkom bombardovanju) do hrvatskog u Jugoslaviji a zatim do statusa pokojnog (navodno
stradao u brodolomu) izbeglice u Italiji (kvazi-ekonomskog ili šatro-političkog nije precizirano)
do internacionalne zvezde latino-imena- Nino Kosta. I, ko je on zapravo? To je misterija i za
njega samog, usamljenog u planinskoj kućici. Tek, čeka ga povratak u rodni kraj gde će njegov
život opisati skoro pa pun krug. Šteta što ovde i najviše saznajemo o njemu jer, ovako buran život
sveden na dvadesetak stranica je prosto grehota “suziti” tek tako.
Poglavlje “Dvorište” se već bavi “impactom” komete “Nino Costa” sa mikrokosmosom
zavičaja. Posvećen detaljnoj analizi lokalnih karaktera i rekla-kazala pričama, autor je, iako
precizno i na momente duhovito prikazuje karaktere, mogao ovaj deo komotno i da izostavi jer se
čini kao ekskurs koji nas skreće sa glavne priče. Ono što bi moglo da bude prikazano u nekoliko
rečenica, u sašaptavanjima u publici pred koncert Nina Coste ovde je otišlo na dvadeset strana.
Jasna je motivacija autora da prikaže porodicu u kojoj nema ljudi dovoljno zanimljivih da bi bili
neki pandan Nina Koste u Otovim razmišljanjima, podvuče zaparloženost palanke ali, toga je
čitalac svestan još u prvom poglavlju.
Sam “Koncert” je kratko objašnjenje prikazano okom televizijske kamere: Nino Kosta je
nastupio u Đakovu, glasom snažan, pojavom neugledan, pobrao aplauze i rukovao se sa mladim
gitaristom Otom. Tu, naravno, dolazi i priča koja može da nas odvede u potpuno drugom smeru:
novinar primećuje da je frapantna sličnost između Ota i Nina. Ovo je mamac koji je ubačen u
knjigu mada, svakome je jasno da,ukoliko su podaci u njegovoj biografiji tačni, Nino Kosta je
može biti Otov otac jer je emigrirao dvanaest godina pre njegovog rođenja. Da su Otova majka i
on nastavili da se viđaju i da je…. Ili je, jednostavno, u pitanju slučajnost. Bilo kako bilo, previše
je “možda” ili “ako” da bi se doneo takav sud.
U poslednjem poglavlju “ Đakovo-Kuševac….” Olenjuci se vraćaju u Osijek. Ovo putovanje
do Đakova i nazad je za njih puno otkrića- otac se sučio sa svojim nekadašnjim takmacom i
prevazišao stare omraze.Oto se, kao što već rekoh, otresao Nina kao zamene za oca. Zanimljivo
je i kako su poglavlja piramidalno poređana, dakle, od najvećeg od šezdesetak do najmanjeg od
četiri stranice. Tako se stvara utisak da se radnja sužava, ubrzava i na kraju kruniše opštom
demistifikacijom u nekoliko rečenica.
NEKAD SAM BROJAO TALASE NIZ PUČINU….
Iako na prvi pogled nema nekih velikih stilskih ili strukturnih iskoraka postoje neka pitanja
na koja nije baš najlakše odgovoriti. Jedno od njih je kako čovek koji peva muziku iz daleke
8
prošlosti i svojom pojavom pripada udaljenom, arhaičnom svetu može da predstavlja neki uzor za
tinejdžera koji sluša elektro-pop ali i rok muziku. Odgovor se nalazi u Otovom filmofilstvu i
tankom povezivanju Nina Koste i Belmonda. On je, svakako, jedini od lokalaca koji je uspeo u
svetu i zavređuje zubog toga kakvo-takvo poštovanje. Ali, opet se čini da su Oto i Niko Kosta
povezani na silu. Štaviše, više romanesknog potencijala ima u samom Otovom odrastanju,
zabavljanju sa Natašom nego u priči o lasvegaskom zabavljaču. Čini se da je tajanstvena ljubav
njegove majke Ilonke isplivala iz prošlosti kao neki grbavi kit, dižući pritom velike talase da bi,
nakon par minuta na površini, zauvek nestala ispod nje. I talasi se smire. I nastupi bonaca. I to je
to. Jednostavno, kraj knjige vas uopšte ne ostavi iznenađenima: mogli ste pretpostavite da, po
starom dobrom pravilu, onaj o kome se mnogo priča a nema ga do pred kraj služi samo tome da
vas polije hladnim tušem.
Daleko od toga da ovaj roman nema dobrih strana, osim prethodno pobrojanih poseduje
dinamičnost, čitljivost, povremeno suptilnu višeznačnost i preciznost ali se čini da bi bolje
rešenje za autorabilo da je pustio svoje junake da vode zasebne živote. Naime, da je krenuo
stvarno ambiciozno mogao je da napravi neku vrstu osiječke porodične hronike, “n-knjižja” u
kojoj bi jedan roman bio posvećen Ninu Kosti a drugi Otu Olenjiku. Na taj način bi i zanimljiv
material, zgusnut na malom prostoru mogao da se razmaše a autor dođe do nečega što jbi bilo
zaista “pobednička kombinacija”. Ovako pred sobom imamo brz roman za koji se čini da je
mnogo više zahvatio nego što u njega može stati.
(Booksa, 2010)
Književni prikaz
ŠUMA NAŠA PALANAČKA
Ako bi nekome ikad palo na pamet na iz spiska dramskih pisaca izbriše sve koji su kritički
pisali o palanačkim/ seoskim sredinama zemalja iz kojih su potekli onda u „našim malim sivim
ćelijama“ ne bi bilo sledećih autora: Gogolja, napadača na „Majčicu Rusiju“, Syngea, O’
Casseya, McDonagha- „izdajnika“ Smaragdnog Ostrva, Krleže „ antivučjakovca“ a o „izrodima
srpskog roda“ kakvi su Jovan Sterija Popović i Milica Novković i da ne govorimo. Istinsku čast
da se pridruži spisku „izbrisanih“, onih koji kritikujući njene mane, iako često okruženi
nerazumevanjem sredine iz koje su potekli, zapravo pomažu da se ona trgne iz konzervativnosti i
učmalosti, ima i Borivoj Radaković (1951), autor „Breze“, drame u dva „dogoda“ napisane na
kajkavskom narečju a po motivima iz proze Slavka Kolara. Radaković, uspešan dramski pisac,
analizirajući večito durštvene probleme ovaj put je iz gradske, navijačke sredine (Dobrodošli u
plavi pakao“, 1994) premestio fokus na zagorsko selo.
9
Radnja drame smeštene u dvadesete godine prošlog veka je na prvi pogled jednostavna: Janica
Labudan, žena Marka Labudana, šumara i pustahije, u koju je zaljubljen „seoski svetac“ Joža
Sveti, rađa dete koje umire za deset dana. Janica se razboljeva (verovatno od sepse) i umire,
nevoljena i neshvaćena. Marko, sad udovac, kojem je do živine stalo više nego do svoje žene,
pristaje da bude barjaktar na venčanju sina Vida „Amerikaneca“ Žugečiča. Pijan, on upropaštava
svadbu i, prebijen od čoveka na čiju je ženu nasrnuo, planira da pobije sve koji su mu stali na
put. U svom alkoholnom ludilu Marko nailazi na leš Jože Svetog koji visi sa grana drveta.
RAKIJA, BLUD I LICEMERJE
No, u srži ovog „dramskog spelavanja“ nije samo kritika zatvorenosti i zatucanosti izolovane
seoske sredine što se da na prvi pogled zaključiti na osnovu kratkog sadržaja. Pogledajmo sam
početak drame: Dora, Janičina svekrva i Jaga, njena prva snaja, ne obraćaju ni najmanje pažnju
na teške muke koje trpi Janica a rakija teče u potocima. Ovo je parodijski momenat dostojan
McDonagha- koliko god da piju Dora i Jaga ne propadaju kao i ona majka od osamdeset leta u
„Sakatom Biliju“ koju sin uzaludno naliva u nadi da će je ubiti i tako se konačno osamostaliti u
svojim pedesetim. Ali, nije samo sumanuto ispijanje žestine veza sa McDonaghovom Irskom (ili
Spasojevićevom Srbijom iz „Odumiranja“). Iako se Janičino dete sahranjuje tog istog dana one
ne obraćaju kakvu pažnju na to. Nema nikakvog saosećanja čak ni trunčice pripite nežnosti. Žene
su ovde mahom krupne, jake, sklone alkoholu, maltene muškarci koji mogu da rađaju i doje. I tu
se, upravo, vidi pravo lice sredine koja, kao i balkanska, predstavlja pravi represivni sistem u
kojem se tačno zna red i poredak: žene su „mašine“ za rađanje i poslove po kući, muškarci su
cenjeni ako su u „državnoj službi“, naređenje, brutalnost i psovka su osnovni način komunikacije,
stranci su uljezi, lepo je prokleto, nauka sumnjiva, umetnost je nepotrebna, Bog je svima u
ustima (spominje se Njegova volja, Njegova pomoć, Hristovih pet rana) ali je, „u praktičnom
životu“, dobar kao maskota koja se ne meša u život, osećanja su smešna stvar a po nekima su
zajedno sa oplakivanjem preminulih, ukinuta (kako Vid tvrdi za Ameriku) i pokazuju samo
slabost ožalošćenih.
Jednom rečju, ovakva sredina je (bila ona zagorska ili šumadijska) idealna podloga za
uzgajanje totalitarnih ideologija „krvi i tla“, za izrastanje prave šume Striborove u kojoj
nesmetano mogu da pljačkaju razni politički mešetari. I ma koliko se zaklanjali iza fraza i
ideologije na kraju je to uvek jedno te isto, kao u slučaju „Amerikaneca“- sitni sebični interes ,
nezakonita seča drveća ili krivolov. I kad u takvoj šumi izraste lepa devojka, Janica, „vitka kao
breza“, ona, kao i prava breza okružena ogromnim drvećem, tamne, debele kore, može jedino da
uvene. Janica, inače, u toku cele drame nema neku mogućnost izbora: ona ne voli Marka, viđa ga
10
dva puta i to nakratko i već je, voljom roditelja, isprošena. Njen lik, jednom rečju, deluje manje
živopisan u odnosu na ostale ali to niej zbog odsustva spisateljske imaginacije već upravo zato
što nikad nema dovoljno šanse ni da se pokaže onakvim kakav jeste i da zablista te predstavlja
pre potencijal nego kvalitet. On a nije za primitivan seoski život ali definitivno nije ni za raj, za
manastir. Za šta je Janica? Za normalan život kojeg nema.
DOES THE BODY RULE THE MIND OR THE MIND RULES THE BODY?
Iz seoske sredine je delimično izmešten i Joža Sveti, polujurodivi sa umetničkom crtom koji
delje skulpture od drveta (jedna od brojnih biblijskih asocijacija) i ima utešnu reč za svaku
priliku. Joža se trudi da živi kao Hrist a završava život vešajući se, kao Juda. Njegova „izdaja“
hrišćanskih principa (a sucid to de facto jeste) nije vođena srebroljubljem već predstavlja čin
očaja čoveka koji prikriva putene strasti tasko što namerava da s Janicom ode u manastir gde bi,
kao kaluđer i kaluđerica, živeli u idealnoj, netelesnoj ljubavi. Rascepljen između ljudskog, koje
mu deluje gore od Sviftovih Jahua i božanskog, koje je po definiciji, nedostižno, Joža ne bira
srednji put koji bi bio i najlogičniji- put slobodnog umetnika, svetovnjaka. Razlog tome je
jednostavan- u tom slučaju bi on morao da bude iskren prema Janici i prema sebi i, što je još
važnije, prema sredini izvan koje ne postoji. Njegov ceo život je, i to shvata okružen pijanim,
iskrivljenim licima seljaka, velika samoobmana: Religija, nepisani moralni kodeksi, ideali postoje
samo da bi se kršili i unižavali a onaj koji,kao Joža, prihvata konvencije vere, ispada nasamaren i
nemoćan da uradi bilo šta. Joža gubi, samim tim, nadu da će Janicu videti u raju i ubija se,
ravnodušan, jer za njega ni pakla nema.
Ono što je opasnost za Radakovićevu dramu nije sasvim sigurno naracija koja je jasna, vrcava,
životna, ponekad jezivo sarkastična (Markova opsednutost negovanjem ćurke dok mu dete i žena
leže u sanduku podseća na Padrigovo uništavanje svih koji su takli njegovog mačka Tomasa u
„Poručniku sa Inishmorea“ McDonagha) niti u dobro vođenoj radnji, jasnim, autentičnim
likovima pa ni jeziku koji sadrži u sebi i štokavštine i savremenoj publici bliskih izraza (što je još
jedna namera da se povuče jasna paralela sa savremenom Hrvatskom i, dodao bih, ne samo
njom) već u tumačenju publike i kritike. Da pojednostavim: u ovom delu je sila napada daleko
jača od sile otpora i jedina dva pozitivna junaka (Joža je, uslovno rečeno, dobar)sve vreme „trpe
radnju“. Samim tim se nameće zaključak: „Da, to smo mi i to je tako kako je i, šta s tim?“
Govorim iz „srpskog iskustva“: ako izuzmemo retko i po pravilu pogrešno čitanog Steriju,
veliki broj drama koje su kritički govorile o „našim naravima“ su čitane na krajnje pogrešan
način: Stankovićeva „Koštana“ je bila dert- komad sa pevanjem u kojem je Mitke, bekrija i
slabić, pozitivan junak a Koštana samo simbol cveta koji raste na bunjištu i tu vene, Novkovićkin
11
„Kamen pod glavu“ priča o zatucanim seljacima koji nisu dovoljno pametni da odu u grad,
Kovačevićevi zlodusi Topalovići iz „Maratonaca“ ili „Radovan Treći“ smešni „alanfordovci“
balkanskog auditorijuma zaljubljenog u sopstvene slabosti. Dakle, autor je u opasnosti da se
njegovo delo ne shvati kao pobuna, provokacija, poziv sredini da pogleda u svoje ogledalo već
komad iz sada već drevnog života ali to nije Radakovićeva krivica već samog društva koje je, kao
i ono kojem pripada autor ovog članka, pati od iskrivljene estetske i moralne dioptrije, da citiram
S.P. Morrriseya, autora stihova iz međunaslova, „still ill“.
(Booksa, 2010)
Bora Ćosić, Kratko detinjstvo u Agramu (Durieux, 2011)
ORIGINALNA SEPIJA
Bora Ćosić (1932), jedan od najznačajnijih eks-jugoslovenskih pisaca, autor dela “Uloga moje
porodice u svetskoj revoluciji”, “Barokno oko” “Dnevnik apatrida”, objavio je kratak roman -
prisećanje na njegovih prvih pet godina života u Zagrebu, gradu kojem se često vraćao. Po Danilu
Kišu, autora određuju doživljaji u prvim godinama života. Stoga ne čudi ovaj Ćosićev osvrt na
rano detinjstvo. Likovi, zgrade, istorijski događaji koji su većini savremenih čitalaca poznati sa
starih, žućkasto- zelenkastih fotografija oživeli su u ovom delu, dobili svoje prave dimenzije,
karaktere, boje, mirise kao da postoje upravo danas i ovde. Ćosićev vremeplov je iskren, ogoljen,
a putovanje na koje nas vodi bliže i autentičnije od zbrzanih, skoro robotizovanih života koje
vodimo, trodimenzionalno i barokno raskošno.
U ŠIROKOM SVIJETU
Autor, hronološki nižući događaje iz svog detinjstva, nema tendenciju da stvori roman sa
zapletom ili bilo kakvom konstantom radnje. Rane godine i rani jadi vezani za njih su previše
kompleksni i ispreturani da bi se uniformisali i složili u potpuno logičnu i čvrstu romanesknu
strukturu. No, baš takva, rasparčana iskustva omogućuju piscu da se, kako dete, igra s delovima
sećanja težeći, usput, da ih poveže u jedinstvenu mada diskurzivnu priču o detinjstvu. Sam
podnaslov Ćosićevih prisećanja- “Ljuske od jajeta 1932-1937” govori o tome da pokušava, kao i
svi ostali smrtnici, zbog kog razloga je došao na ovaj svet u Mrazovićevoj ulici “nazvanoj po
nekom nepoznatom Hrvatu” ali i da, rekonstruišući dane u kojima se “ispilio”, prohodao i počeo
da upoznaje svet, nekako sastavi deliće ljuske u kojoj je bio i sagleda sebe od samog početka.
12
Ovaj poduhvat je zahtevan, štaviše skoro neostvariv. Iako se čovek ne može sećati svog rođenja a
retko i bilo čega u prve dve godine života, autor pokušava da rekonstruiše to vreme. Zato počinje
od detetove fascinacije svetlom, odakle dolazi, kuda ide, kako se smenjuju dan i noć. Opčinjenost
svetlošću je savršeno razumljiva – ona je prvo što čovek vidi kad dolazi na svet, jaka,
zaslepljujuća, magična.
Ćosić je dobro osetio i osećaj kod deteta, intenzivan i retko ponovljiv, blizak blaženosti i kaže:
“Pamtim svejedno onu mekotu koja me je dočekala a da li sam je zaslužio bilo čim, ne znam.”
Uljuljkanost deteta, okruženost ljubavlju, mekanim posteljama i igračkama, sve je to neponovljiv
osećaj koji čovek više nikad neće imati u životu. I upravo zbog toga, iako se čini da je Ćosićevo
detinjstvo bilo veselije i mirnije od mnogih drugih, kroz celo delo provejava melanholija, tuga.
Tako je svaki predmet koji se pojavi u romanu i fascinira dete istovremeno oslikan proznim
sfumatom i na njemu se, pre neko što je opažen, već uhvatila patina, tj. postao je prošlost pre
nego što je opažen. Seta i tuga se pojačavaju činjenicom da se roman odvija u Zagrebu koji je u
knjizi opisan kao izrazito melanholičan, srednjoevropski grad. Zanimljivo je da ovakvi opisi
dolaze iz pera čoveka u njegovim sedamdesetim, svesnog da ljudi, kao i deca, stalno traže nove
doživljaje, nova lica, nove predmete koji bi ih fascinirali i učinili njihovo postojanje smislenijim.
Nije slučajno da je rečenica Borisa Pasternaka: “Bilo je udobno i lepo, ali strašno tužno” moto
knjige. Tuga o kojoj se govori nije vezana za zasićenost deteta jednom od milion igračaka u nizu
već za činjenicu da se u detinjstvu svet postepeno otkriva ali nikad poptuno i da je onda, kad se
čini da poslednji deo samo što nije otkriven, detinjstvo prestaje kao što prestaje ta, po autoru,
dragocena omamljenost i zamagljenost sveta oko sebe nakon neke lakše i odležane dečije bolesti.
Svet ponovo dobija svoj fokus i postaje snažan, grubih obrisa, agresivan.
No, nije sve tako tužno u Ćosićevoj knjizi. Naivnost deteta je uvek zahvalan komički
materijal. Tako Ćosić sa razigranom lakoćom opisuje neke od prvih žena koje je video i koje su ,
gotovo sve imale nausnice. U dečijoj uobrazilji se to pretvorilo u pravilo – žene moraju da imaju
brkove! Lep je i opis važnih društvenih događaja koji čine da se odrasli ponašaju gore od dece.
Smešan je i vatrogasni bal na kojem učestvuju ugledni građani i u ovoj slici ima nešto od
diskretnog, suptilnog humora iz “Gori, gori mila gospođice” Miloša Formana. Igra rečima je
naročito zahvalna kad dete, iz svoje prespektive, sagledava bezuspešne pokušaje odraslih da mu
približe svoj svet. Tako opisujući vežbe sportskog sokolskog društva, gomile znojavih, do pojasa
golih muškaraca otac objašnjava: “Ovo su sokoli. To su izumeli u Češkoj”. Daleki svet je
prikazan, nimalo slučajno, kao niz plakata u turističkoj agenciji koji prikazuju udaljene plaže koje
13
dečakova porodica neće posetiti. Jedini razlog zbog kojeg sa majkom posećuje turističke
agencije je, čini se, da ove posete krepe majčinu maštu.
U DEČIJOJ REPUBLICI
Zanimljiva je Ćosićeva konstatacija o tome kad dete, zapravo postaje svesno sebe, kao
posebnog bića, izolovanog u svom malom svetu kao da je neka mala karelofinska grupa usred
severne divljine. Do nezavisnosti i proglašavanja nezavisnosti “dečije republike” dolazi u
odsustvu odraslih, dok je otac na poslu ili majka u kupovini. Tada stan postaje teritorija nove
republike koja traje do povratka roditelja. Baš taj mali prikaz dečijih razmišljanja govori o tome
da čovek, ma koliko je upućen na druge ili, neosporno, od malih nogu zavisi od drugih, u jednom
delu svoje ličnosti ima neopisivu težnju da bude poseban, slobodan, nesputan a stan predstavlja
ništa drugo do minijaturnu kopiju sveta koji treba istražiti.
U romanu ima i događaja koji detetu nisu bili u to vreme jasni ali ih je docnije potpuno
sagledao: finansijske kalkulacije imućnijih građana, otimanje za ples na balovima, atentat na
kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju, susret sa vojskom, smrću i crkvom. Poslednja dva
događaja su naročito zanimljiva, smrt po svojoj iznenadnosti i mirnom tonu kojim se docnije
govorilo o tome događaju a dolazak u crkvu po svojoj ekspresivnosti. Samoubistvo nesrećno
zaljubljenog redova iz Virovitice za mnoge predstavlja samo pucanj iz pravca kasarne koji ne
povezuju s nečim značajnim. Nasuprot ovoj “nevažnoj” priči je storija o uglednim
Zagrepčanima koji su klečali pred kraljevim kovčegom. U očima mnogih, tragedija je ono što se
dešava uglednim, poznatim ljudima dok se često prelazi preko nesreće “običnih” ljudi. Odlazak u
crkvu deluje u Ćosićevim očima kao neprijatno iskustvo. Snažan miris tamjana, ozbiljnost pastve
i pravoslavni sveštenici sa dugačkim bradama ga plaše kao i rituali vezani za ritual krštenja koji
ne razume a, iskreno rečeno, ni mnogim odraslim ljudima nije najjasniji. Smrt i odlazak u crkvu
imaju jednu zajedničku osobinu – ispunjavaju život dečaka na prvi pogled iracionalnom
nelagodnošću i negodovanjem. Ovo instinktivno reagovanje nije ništa drugo do realan strah ljudi,
koji se smatra racionalnim i poželjnim, od vlasti, armije, crkve, smrti. Dečija republika će s
vremenom postepeno iščezavati kao što nestaju i sećanja vezana za detinjstvo.
IN THE NUTSHELL
Ćosićevo delo je osobeno u detaljnosti, preciznosti u opisivanju ljudi i događaja. Ono u čemu
autor uspeva, a danas je takvih malo, je da nam u jednoj rečenici stvori sliku a da se, već u
sledečoj ne ponovi ili bavi zaludnim poentiranjem već prelazi na sledeću. Na taj način mi
gladnim, dečijim očima pozajmljenim od pisca, uspevamo da sagledamo negdašnji svet. Naravno,
14
u tim slikama ima i svojevrsne dokumentarne građe, prikaza predratnog Zagreba ali je to u
drugom planu i može se više posmatrati kao deo kolorita.
Iako se dokumentarnosti, koja ide do nekih bizarnih izuma kao što je mašinica za kopčanje ili
imena odavno zatvorenih firmi, ne može ništa prigovoriti ono što najviše privlači pažnju je, pored
lepih i slikovitih opisa, vizura. Autor uspeva da izbegne sve one jevtine podmetačine na koje
pristaju toliki dečiji pisci kad pišu o svom detinjstvu – preterano sentimentalisanje, narcizam,
imitiranje dečijeg govora koji valjda treba da nasmeje publiku. Ukratko, “Kratko detinjstvo u
Agramu” jeste roman o ranom detinjstvu ali nije dečiji roman što, naravno, ne znači da ga ne
mogu čitati deca. Ovo je roman za sve izuzev onih koji su zaboravili da su bili deca.
ALEKSANDAR NOVAKOVIĆ
(Booksa, 2011)
Goran Ferčec, Ovdje neće biti čuda (Fraktura, 2011)
NEPODNOŠLJIVA TEŽINA SUOČAVANJA
U romanu - prvencu dramaturga Gorana Ferčeca “Ovdje neće biti čuda” autor se bavi
izmeštenim čovekom čije je postojanje u savremenom svetu ništa više do neprestana
agonija.Ferčecov roman se sastoji od dve jednake celine. Prva celina govoori o, Benderu,
umetniku koji je na više nivoa izdvojen u odosu na svoju okolinu, nastanjen u Nemačkoj, ali sa
korenima u Hrvatskoj besposlen, usamljen i homoseksualac. On, za razliku od njegovog
prezimenjaka Ostapa Bendera, majstora prevare iz dela Iljfa i Petrova, ne zna da se “snađe” u
savremenom svetu i njegova sudbina je, za razliku od Benderove, tragična. Umetnika - Bendera
je svet “snašao”. Do promene u njegovom grozničavom tavorenju dolazi kad sazna da je njegova
majka nestala. U drugom delu se Bender vraća u rodno mesto, ratom opustošeno selo u
Hrvatskoj. Otkriva da je u ovom, za njega već zaboravljenom kraju, vreme stalo. Kuće, hrvatske
i srpske, su puste i niko se neće vratiti. Potraga za majkom je neuspešna. Otac umire. Bender
spaljuje porodičnu kuću u kojoj leži leš njegovog oca i beži a da ne zna ni sam gde.
DUGO PUTOVANJE U NEIZVESNOST
U prvom delu su fizička slabost, strahovi, nesigurnosti, njegova usamljenost i bezuspešni
pokušaju da sastavi parčiće rasutog života prikazani skoro mikroskopski precizno u rečenicama-
kadrovima što i ne čudi s obzirom da je autor dramaturg. Benderov život nalikuje na francuske
15
novotalasne filmove – muče ga najdublji egzistencijalni strahovi, više na filozofskom nego na
materijalnom nivou (mada ni oni nisu za potcenjivanje), na ulicama ispod njegovog prozora se
odvijaju ideološke borbe koje ne razume, stanovnici grada u kojem živi komuniciraju na čudan,
otuđen način. Čak je i Benderova fizionomija indikativna jer liči na francuskog reditelja Žan-Lik
Godara što je posebno zanimljivo s obzirom da Ferčecova naracija podseća na kadrove iz
novotalasnih filmova.
Usamljenost savremenog čoveka zna da bude zanimljiva ako se predstavlja kao rezultat
radoholičarstva pomešanog sa kokainom (Begbede) ili zasićenost ocvalog hedoniste (Uelebek).
Neki bi rekli da u pobrojanim pristupima ima ponečeg teatralnog, samosažaljivog, sa satiričnim
ili sarkastičnim otklonom. Kod Ferčeca to nije slučaj – usamljenost njegovog junaka je pravi
pakao na Zemlji. Stoga je autor, e da bi publici približio taj pakao, napravio toliko dugu
ekspoziciju. Kratke rečenice, pokatkad aforistične, nalaze se na onoj tankoj granici između
scenarija i romana. Iako se se isprva može učiniti da veliki broj kratkih rečenica može da zamori
čitaoca to ovde nije slučaj. Reč je o romanesknom stakatu koji ne promašuje tonove. Mogao je
Ferčec da, kao srbijanski “enter” pisac, Vladimir Kecmanović, nameni svakoj svojoj rečenici
poseban red, pretenciozno tvrdeći da je njegov roman i scenario i roman i poema. A i pregledno
je, nema šta. Umesto toga, autor je uputio izazov čitaocima da se probijaju kroz skoro neurotične
rečenice - kadrove koje prate Bendera dok se bori sa sitnim gadostima života kao što je povreda
koju je dobio jer je stao na figuricu Aragorna iz “Gospodara prstenova” što se može protumačiti
kao loš znak jer je uništio figuru savremenog idola, za obožavaoce Tolkinovog dela gotovo
božanstva ili barem arhanđela ali i baksuzluk u intimnom životu. Naime, Vigo Mortensen, koji u
ekranizaciji trilogije igra Aragorna, je gej- ikona. Benderov potom za dlaku izbija prebijanje od
strane policije zbog učestvovanja u uličnim demonstracijama da bi docnije bio prebijen u parku.
Ove dve poslednje epizode su posebno zanimljive jer autor, kao i na drugim mestima u romanu,
ne propušta priliku da stvari ostavi otvorenim. Nije jasno u kakvim demonstracijama Bender
učestvuje osim da je među demonstrantima mnogo pripadnika drugih rasa. Da li je u pitanju
borba protiv ugnjetavanja emigranata, antiglobalistički skup? Ideološki i etički pogledi glavnog
junaka nisu jasni. Pridružio se protestu zato što ga je jedan od demonstranata pozvao ili, možda,
zato što ga pomenuti privlači. Očito je da nema rasnih i nacionalnih predrasuda ali ništa više od
toga. On , na prvi pogled, nema mnogo istorijskog ili ideološkog prtljaga. Ni njegovo prebijanje u
parku nije najjasnije – da li je posledica pogrešnog pristupa ili homofobije napadača?
U ČISTILIŠTU
16
Do trenutka kad ga otac nazove čitaoci ne znaju Benderovo poreklo. Njegovo prezime zvuči
nemački a ljudi iz njegovog okruženja nemaju imena. Ovo nije nimalo slučajno jer autor teži da
podvuče Benderovu usamljenost i izdvojenost. Njegovo putovanje u Hrvatsku deluje odlazak u
stran, dalek svet a ne obližnju evropsku državu. Umesto užurbanosti i prenatrpanosti velegrada,
dočekuje ga ruralna pustoš. Benderov otac je prerano ostareo, izdržava se kako zna i ume a
ponekad “pozajmljuje” predmete iz napuštenih kuća. Ne smatra svoje delo krađom. Ionako se
niko neće vratiti po imovinu. Iz nekih vremena kad su još živela u tom kraju iskrsavaju imena i
prezimena komšija, njihove dece, mesta koja su Bender i roditelji obilazili u nekadašnjoj
Jugoslaviji. Iskrsavaju ponovo mape zemlje koje nema, gradovi iz kojih se bežalo ili su
uništavani. I tu dolazi do paradoksa - u prvom, “nemačkom” delu romana, nema imena i
toponima ali ima ljudi dok je drugi deo romana u pustari kojoj su još jedino ostala imena
napuštenih mesta i porodica koje više ne žive tu.
Sam nestanak Benderove majke je neobjašnjen. Motive za odlazak od kuće nije imala. Živela
je u pustom kraju i teško da je naišla na bilo koga poznatog. Postoji indikacija u tekstu da je oko
sela bilo mnogo minskih polja i da je majka možda stala na jednu od njih no, i to nije najbolje
objašnjenje, s obzirom da su policijski psi mogli da nanjuše njene ostatke. Objašnjenje nije
logičko već metafizičko – nestala je jer je mnogo pre toga postala nevidljiva za mnoge i živela
samo formalno. Bender i njegov otac su svesni da je neće naći. Potraga je bezuspešna i obojica,
iako ne govore o tome, predosećaju da je mrtva. Smrt i razaranje okružuju Benderovu kuću, priče
o ratu, seljanima koje je jedna ili druga armija proterivala iz kuća. Posebno je užasna priča o
porodici koja je stradala od ručne granate u podrumu kuće. Da li zbog toga što su bili druge
nacionalnosti ili su se vojnici plašili da su u podrumu naoružani neprijatelji nije jasno.
Poseban paradoks je da modernizacija nije zaobišla ni Benderov zavičaj – lokalni putevi su
povezani sa nekadašnjim autoputom Bratstva i jedinstva ali više nema ljudi koji bi ih koristili. U
ovoj zabiti Bender nailazi na mladića, jednog od retkih koji su ostali, s kojim pokušava da se
upusti u seksualnu vezu ali u tome ne uspeva. Bio u jednom ili u drugom svetu, Bender ostaje
usamljen a njegovi pokušaju da bude intiman trapavi su i nedorečeni. Smrt Benderovog oca
predstavlja olakšanje za napaćenog starca ali i motivaciju za Bendera da dođe do katarze,
pročišćenja. On pokušava da do pročišćenja, spoznaje dođe spaljujući porodični dom i telo
roditelja. Ne postoji kraj, ne postoji dno, samo neprestano posrtanje kroz život. Spaljujući svoj
skoro zaboravljeni, nekadašnji život, Bender nije uspeo da uništi glavne probleme koji ga
pritiskaju i zato je kraj, po svojoj suštini, antikatarzičan.
SEĆAŠ LI SE DEVEDESETIH?
17
Ono što izdvaja Ferčecov roman u odnosu na brojne romane koji se bave ratovima devedesetih i
njihovim posledicama je snažan, ličan, egizstencijalistički pristup. Ono što je ostalo posle ratnih
užasa je usamljen, ogoljen čovek koji više nema vezu sa koji se bori ali ne uspeva da pobegne od
svoje prošlosti. Iako Nemačka iz romana podseća na veliku košnicu stvara se utisak da velika
utrošena energija ne stvara ništa veliko i da je došlo do društvene, ekonomske, ideološke
entropije u kojoj pojedincu, kao u nekom ekspresionističkom komadu, preostaje jedino da strada
ili bude poražen u poslednjoj sceni. Velegrad u kojem Bender živi je taman, u polumraku, skoro
gotički pa onaj, naoko bolji, zapadni svet, iako je bučan, prenatrpan i šarolik deluje u
Ferčecovom romanu hladno, pusto, kao rodni Benderov kraj. Svet evropske budućnosti, napretka
kojem se teži, se urušava na naše oči. Samim tim se stvara utisak da je deo ratom opustošene,
ekonomski znatno manje razvijene zemlje od Nemačke, ne prošlost već žalosna budućnost sveta
– kad prođu ratovi, krize, društveni nemiri ostaće samo usamljeni ljudi koje će povezati putevi
koji neće voditi nigde i kojima će se slabo ko voziti. Ferčec je, na taj način, pripovedajući o
čoveku koji se nalazi na pola puta između dve zemlje koje se, svaka na svoj način, urušavaju, dao
romanu univerzalnu, humanističku poruku koja nadrasta lokalne okvire i može se primeniti na
čitav svet.
(Booksa, 2011)
ANĐELI I DRUGE AVETINJE
U svojoj drami “Potamneli anđeli balkanskih ratova”, objavljenoj u izdanju Bookinga, pisac i
muzičar Borislav Čičovački (1966) pokušava da na čak 167 strana prikaže “fantazmogoriju
jednog suđenja” tj. suđenja Ratku Mladiću u Hagu. Priča počinje tako što zbunjeni Tribunal, koji
ne poznaje baš najbolje lokalnu istoriju, priziva seni vladara i uticajnih političkih figura od seobe
Slovena na Balkan naovamo e da bi rasvetlio šta je to dovelo do ratova 1990 –ih. Pred sudijom,
tužiteljem i advokatom odbrane, u monotonom, dramaturški neodbranjivom maniru, nižu se seni
političara kao svedoci. Tako vizantijski car Tiberije odgovara na pitanje da li su među Slovenima
doseljenim na Balkan bili Mladićevi daleki preci koji su došli iz tzv. “Bele Srbije”. Tiberije,
kojeg je navodno oborio Nićifor Foka (zapravo je cara Mavrikija, Tiberijevog naslednika, oborio
Nićifor Foka) je u komadu iz još jednog razloga: da otkrije koren zavade među Južnim
Slovenima. Zgrožen činjenicom da su Balkan preplavili Sloveni, Tiberije ih je prokleo da budu u
18
zavadi i ratovima dok je sveta i veka. Eto, već mi je lakše! Sad znam zašto je Mladić uništio
hiljade života. Zbog vizantijske kletve!
IMA I GORE
Posebno bizaran deo autorovog pripovedanja tiče se samih “seni” koje govore modernim
jezikom iako dolaze iz drevne prošlosti. I ne samo to, oni su i poznavaoci celokupne srpske
istorije. Valjda je u Večnim Lovištima bilo dosadno pa su bistrili gomilu knjiga na tu temu. Tako
svedok odbrane, Fridrih Barbarosa, odgovara na pitanje vezano za, navodno, prastaru težnju
srpskih župana i potonjih kraljeva da formiraju Veliku Srbiju iako ideja nacionalne države nastaje
mnogo kasnije. Prva nacionalna država u Evropi je Nizozemska, formirana krajem 16.veka a u
Srbiji taj proces počinje tek u 19. veku. Srbija se, pod današnjim imenom, prvi put spominje tek
u 15. veku ali je Barbarosa, koji je živeo u 12. veku naziva Srbijom a ne Raškom, županovom
zemljom ili sl. Ovaj nemački vladar, kao saveznik Stefana Nemanje u borbi protiv Vizantije,
ceni Srbiju, zemlju hrabrih i gostoljubivih ljudi i lepih žena. Barbarosine reči pripadaju pre
srpskom nacionalisti nego krstašu i on nije jedini koji progovara ovim plemenskim glasom.
Kamo sreće da se u ovom “komadu” se ne može govoriti o nekom parodijskom ili ironijskom
otklonu. Zapravo, istorijske ličnosti, koje izgovaraju određene definicije stanja na Balkanu
izgovaraju autorove stavove ili one koji su u suprotnosti s njegovim i to samo iz jednog razloga:
da ih advokat odbrane “obori”.
Ponekad se,valjda radi tobožnje duhovitosti, pojavi istorijska ličnost koja svojim govorom i
pojavom postane predmet sprdnje. Tako bosanski ban Kulin govori s jakim bosanskim akcentom
i predstavlja se kao prevrtljivac koji sedi na dve stolice, pravoslavnoj i katoličkoj. Neotesan,
aljkav, Kulin je pravi Bosanac iz vica. Štaviše, Kulin se trudi da izbegne odgovor na ključno
pitanje: da li je on Srbin? Ban, pritisnut, na kraju indirektno prizna da Bosanci jesu Srbi jer
govore srpskim jezikom što znači da, ako su samo Srbi živeli u Bosni u vreme njegove vladavine
(1180-1204) onda su i današnji Bosanci i Hercegovci, bez obzira koje nacionalnosti bili, Srbi.
Samim tim se da zaključiti da su oni koji nisu pravoslavne veroispovesti potomci prevrtljivaca
koje predstavlja ban Kulin . Ova teza se docnije podvlači u komadu u storijama o prelaženju u
islam posle pada Bosne.
Komad Čičovačkog vrvi od faktografskih grešaka koje ponekad deluju kao tendenciozno
izvrtanje istine a ponekad posledica nepoznavanja činjenica. Tako kneginja Milica govori o
“srpstvu” koje kao pojam nije postojalo u 14. veku i navodnoj pobedi koju je knez Lazar odneo
nad Turcima kod Bileće 1388. godine. Pobedu je zapravo odneo hercegovački plemić Vlatko
Vuković koji je, godinu dana kasnije, učestvovao u kosovskoj bici. Ove greške se nadovezuju na
19
one vezane za Barbarosine hvalospeve Srbiji. Autor želi da dokaže srpski nacionalni kontinuitet
na koji je , nekim čudom, postojao verovatno još pre dolaska Starih Slovena na Balkan. Samim
tim, kao nacija s najdužim kontinuitetom, Srbi imaju državotvornu superiornost u odnosu na
ostale narode koji se samozavaravaju tvrdeći da nisu Srbi. I ne samo to – Mladićevi preci su uvek
učestvovali u ključnim istorijskim događajima. Podrazumeva se, valjda, da su, sasvim sigurno
došli sa Starim Slovenima na Balkan i da su bili ratnici u vojsci bosanskog kralja Tvrtka na
Kosovu, i ustanici za vreme Turskog Carstva i tako sve do oca Ratka Mladića, partizana kojeg su
ubile ustaše. Samo po sebi je jasno i da je Kardelj znao gde je Ratko Mladić pohađao vojnu
školu. Ko ne bi znao za nekoga ko potiče iztako slavne i duge loze?
ISTO JE I POROTA I ODBRANA I SUD
Suštinski, ovo delo uopšte nema veze sa suđenjem Ratku Mladiću. U ovom komadu –
galimatijasu se sudi svima samo ne onima koji su počinili genocid u Bosni. Sudi se, i to u maniru
žute štampe, prozapadnim elementima, svetskim silama, Titu (koji se ne seća koliko se puta
ženio), Kardelju (čija je porodična tragedija degutantno i neopravdano ubačena u storiju),
austrougarskom političaru Benjaminu Kalaju (obožavaocu Andrićeve Na Drini ćuprije koja je
napisana decenijama nakon njegove smrti) , sultanu Muratu (inače homofobu), Stjepanu Radiću
(jer se trudio da kreira politiku u skladu s hrvatskim interesima), sudbi kletoj i kome sve ne. U
komadu se genocid spominje u jednoj rečenici koju, gle čuda izgovara švajcarski humanitarac
kojeg danas citira svaki srpski desničar – dr Arčibald Rajs. Zločine, tj. genocid su u Bosni
počinile sve tri strane. Ali, to je samo mali deo Rajsovog izlaganja. Jedna rečenica. Suština
Rajsove priče je u odbrani Srba koja se svodi na odurnu, fašističku repliku koju smo čuli sijaset
puta: “Nismo samo mi ubijali – i oni su!”
No, najveća travestija u ovom komadu je svedočenje dr Ivana Đurića, istoričara i jednog od
najistaknutijih lidera građanske opozicije za vreme Slobodana Miloševića. Đurić, kao borac
protiv nacionalizma i svakog oblika totalitarizma izgovara rečenice koje, za svog života, nikad
nije izgovorio. Ne liče na Đurića izjave da je Ustav iz 1974. godine bio glavni uzrok svih
međunacionalnih problema u SFRJ, da je albanski nacionalizam do kraja 80-ih maltene jedini i
najagresivniji nacionalizam u Jugoslaviji koji je, gle čuda, razbuktao i sve druge nacionalizme, te
da Memorandum SANU iz 1986. godine nema težinu javno proklamovanog velikosrpskog
projekta. Da ne govorimo o opasci vezanoj za stereotip o Albancima koji se bave švercovanjem
droge. Čičovački je koncipirao Đurića, kao i svaku drugu istorijsku ličnost koja se u ovom delu
pojavljuje, kao trbuhozboračku lutku. Onu koja izgovara ono što autor želi da kaže u klasičnom
pamfletskom, nacionalpropagatorskom maniru. A ako vam nije jasno šta je pisac hteo da kaže
20
pročitajte još jednom naslov knjige. Zločinci su, a Mladić pre svih, ti potamneli anđeli koji se
spominju. Zašto ne pali anđeli? Zašto ne demoni, utvare? Znači li to da je suština u tome da su ti
“anđeli” imali “male nasilne ekskurse” ali im se, u principu, mogu oprostiti jer su imali tešku
istoriju pa su samo potamneli? Zaključak se nameće sam od sebe. Čičovački – miča i gotova
priča.
(Beton, 2014
DECENIJE KOJE SU ASANIRALI ZLOČINCI
Bojan Tončić: Slučaj Topčider – anatomija državnog zločina (Žene u crnom, Beograd, 2014)
Knjiga poznatog nezavisnog novinara srednje generacije Bojana Tončića (1967) Slučaj Topčider
– anatomija državnog zločina predstavlja potresan, brutalan dokument o krvavom događaju od
kojeg nas deli decenija – ubistvu gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. Petog
oktobra 2004. godine je neidentifikovana osoba (protiv koje ni dan danas nije raspisana
poternica) lišila života Jakovljevića i Milovanovića u krugu kasarne u Topčideru a nedaleko od
vile Mir u kojoj je za vreme NATO bombardovanja 1999. godine (kao i u sistemu skloništa ispod
nje) živeo bračni i liderski par Milošević&Marković. Usledila je vojna a potom i civilna,
nezavisna istraga.
Po vojnoj istrazi, pogibija dva vojnika je bila posledica njihovog međusobnog animoziteta s tim
što se kao potencijalni ubica, u toku cele istrage, spominjao i Jakovljević i Milovanović. Nalazi
članova nezavisne, civilne komisije kao i veštaka iz FBI – ja su bili potpuno suprotni. Oba
vojnika su ubijena od trećeg lica iz neposredne blizine. Moguće i nekog iz samog osoblja objekta
koji su čuvali. Vojska je poricala ovu priču, insistirajući da svi zaposleni rade u VBA (Vojnoj
bezbedonosnoj agenciiji) ili su njeni saradnici. Neki od njih su u vreme atentata, što vojska nikad
nije objasnila, bili deca gardijskih oficira ili s kriminogenim ili ovisničkikim backgroundom pri
čemu ono prvo nije isključivalo drugo ili treće. Vojska nije do dana današnjeg objasnila prisustvo
vozila bez registracije nedaleko od mesta zločina, vezivanje kasarne za kriminogene radnje, te
često prisustvo vojnika Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. O sakrivanju generala
Ratka Mladića u spomenutom objektu i da ne govorimo. Mladić je, navodno, u vreme ubistva
21
boravio u stanu na Novom Beogradu (kako su ocu ubijenog Jakovljevića rekli Vladimir
Vukčević, tužilac za ratne zločine i Bruno Vekarić , tada viši savetnik tužioca za ratne zločine),
što je prilikom saslušanja pred Tribunalom u Hagu, Mladić i potvrdio.
Ono što je sigurno je da su Jakovljević i Milovanović ubijeni zbog nečeg što nisu smeli da vide.
Celokupan državni aparat, s akcentom na vojsku, policiju, pravosuđe, obaveštajne službe ( i
vojnu i onu u “civilu”) kao i tadašnju državu vrhušku Srbije je dao sve od sebe da slučaj gurne u
zapećak ili potpuno ignoriše. Tončić je, uz pomoć saradnika, Dušana Komarčevića i Bojana
Cvejića, uspeo da intervjuiše gotovo sve protagoniste događaja s izuzetkom bivšeg predsednika
Borisa Tadića. Ispod Tadićeve slike su, s obzirom na njegovo odbijanje da govori o slučaju,
ostala neodgovorena pitanja vezana za njegovu navodnu prezaposlenost u danima nakon
dvostrukog ubistva te odsustvo reakcija na izveštaje veštaka. Autor je ovu kratku, ali
informacijama bremenitu knjigu, koncipirao kao niz intervjua kojem prethodi kratka izjava
Florens Artman, bivše portparolke Tužilaštva Haškog tribunala i istorijat zbivanja nakon ubistva
vojnika. Ovo korisno podsećanje sadrži i nekoliko danas skoro zaboravljenih podataka.
Po Artmanovoj, tadašnji premijer Zoran Đinđić je na jedvite jade isposlovao kod Vojislava
Koštunice, tadašnjeg predsednika SRJ, ukaz o penzionisanju Mladića u junu 2002. godine dočim
su sredstva za Mladića uskraćena na insistiranje Đinđića koji je pretio da se u suprotnom sredstva
Srbije neće slivati u saveznu kasu. Ova duga borba za uskraćivanje sredstava Ratku Mladiću (o
izručenju nije bilo ni govora), rečito je govorila o tome koliko su (bile) jake bezbedonosno-
obaveštajne strukture i sive eminencije koje ih vode. Naredne, 2003. godine na Đinđića izvršen
atentat i Mladić, koji se brojnim Beograđanima “javljao” na različitim lokacijama, iščezava iz
radara javnosti. Radikali, “patri(j)ote” i Momo Kapor mu šalju redovne ušećerene pozdrave preko
medija i uzdaju se u njegovu žilavost ili bodar i borbeni duh (K. Čavoški).
Iznutra, iznutra!
Ono što je, posle ubistva dvojice vojnika,moralno i ljudski najodvratniji deo priče iza kojeg stoje
obaveštajne službe, je medijsko spinovanje koje je usledilo u danima posle tragedije. Tako su se
pojavljivali novinski natpisi u kojim se špekulisalo mentalnim zdravljem oba vojnika pa su, čak,
lansirane i storije o tobožnjoj homoerotskoj vezi. Nalazi vojne komisije su uzimani zdravo za
gotovo, zaboravljalo se na istraživanje podzemnih prolaza (zapravo čitavog subterestrijalnog
Zabranjenog Grada), parafinske rukavice za otkrivanje baruta i DNK analize za koje su visoki
22
zvaničnici tvrdili da “postoje samo u Dosijeu Iks”. Zanemarene su i, tobože, neispravne
bezbedonosne kamere, namenjene za čuvanje najobezbeđenijeg objekta u zemlji, za koje se nisu
mogli naći rezervni delovi(?!) Tajni prolaz nedaleko od mesta zločina, kod srušene trafo stanice,
otvoren je tek na insistiranje političara i advokata Vladana Batića.
Da je nešto trulo u državi Srbiji i ne oslobađa baš najlepši miris očito je i iz svedočenja starijeg
vodnika Kovačevića koji je bio pored ranjenog Dražena Milovanovića (izdahnuo je dva časa
docnije) koji je, kako svedoči Kovačević, rekao: „Iznutra, iznutra!“, iz čega se može zaključiti da
je neko iz objekta ili iz samog obezbeđenja, pucao na dvojicu gardista. Kovačević je,
predvidljivo, posle svog svedočenja dobijao česte prekomande u zabite delove zemlje u koje se
ide jedino po kazni. Posebna je storija vezana za hitnu pomoć koja je stigla čak 45 minuta nakon
što su gardisti, a među njima i Kovačević, začuli pucnjeve. Posebno su somnabulne reči tadašnjeg
ministra odbrane SCG, Prvoslava Davinića (poznatog po aferama Pancir, Barkasa, Satelit...) koji
je izjavio da je ubistvo gardista bilo u interesu „onih koji su smatrali da je vojska činila zločine u
ratovima u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu“, a taj stav su zastupale “nevladine organizacije (…)na
kraju krajeva, i razni političari iz demokratskih snaga koji su osuđivali Vojsku.” Davinić, baš kao
i vojni istražni sudija, Vuk Tufegdžić, ostaje pri zvaničnoj verziji: nije bilo trećeg lica. Štaviše,
Tufegdžić iza svega vidi navodnu zaveru koja je pomogla da se 31. decembra 2004. godine ukinu
vojni sudovi.
Otvoreni kraj
Tončićeva knjiga od šezdesetak strana se, iako je krcata podacima vezanim za slučaj Topčider,
čita brzo i lako, kao izvrstan politički triler. No, tu sva sličnost s ovim žanrom prestaje. Ne
postoje heroji, žilavi, nepotkupljivi policajci, domišljati obaveštajci, svedoci kojima su čast i
istina na prvom mestu pa odlučuju da progovore po svaku cenu, drski novinari koji bi, pre
Tončića, uspeli da se uvuku u ”trbuh zveri”. Nema čak ni trulih, potkupljenih političara koji u
napadu iskrenosti priznaju da su bili plaćeni da zažmure onda kada je to traženo od njih. Samo
tupo, mehaničko, providno izvrtanje činjenica i minhauzenovske sage o nestalom dokaznom
materijalu. U ovom trileru, koji smo živeli, živimo i verovatno ćemo ga još dugo živeti, nema
onih utešnih sirena policijskih kola i crveno-plavih svetala koja najavljuju hepiend. Srpski triler
je onaj s otvorenim krajem. Onaj bez rešene misterije.
23
Svi smo bili sigurni, mnogo pre nego što je trapavo vođena istraga završena, da Jakovljević i
Milovanović nisu digli ruku jedan na drugog. Bilo je logično da je u ubistvo bila umešana treća
osoba, ili više njih, s „nakanom tamnijom od noći“, učinivši ono što ubice uvek rade – uklonila
neželjene i neugodne svedoke. Igrom slučaja, dve poslednje (ili među poslednjim) žrtvama su
čuvale Vučju Jamu nekadašnjeg tiranina, mesto odakle je, simbolički gledano, sve i krenulo. Zver
je opisala pun krug (ratnih) zločina, vratila se u svoj brlog i uradila ono što je u njenoj biti – ubila
nevine ljude a potom nestala, kao da je nikad bilo nije. Ali, ne zavaravajmo se, i to je glavna
poruka i pouka Tončićeve knjige, bestijalni duh je tu, u srži samog državnog aparata. On spinuje
vesti, prolongira sudske procese, daje zeleno ili crveno svetlo za sportske huligane, žbirove i
pedofile u mantijama, blati i podmeće u tabloidima... Protiv njega, nimalo slučajno, baš kao ni
optužnica protiv njegovih poslušnih egzekutora, NN ubica, nikad nije pokrenut postupak sudskog
i političkog egzorcizma.
(Beton, 2014)
POVESNIČARNICA „KOD VEČITE ZAVERE“
Serijal Beograd večiti grad Aleksandra Diklića, emitovan u okviru naučno-obrazovnog programa
RTS, preselio se u još jedan medij – istoimenu knjigu s podnaslovom “sentimentalno putovanje
kroz istoriju”. Naravno, ovo brojem stranica impresivno delo (preko 500) izašlo je u izdanju
državne televizije. Diklićeva knjiga je kruna ambicioznog serijala iza kojeg stoji Diklićeva TV
produkcija “Skordisk”. Serijal je sačinjen od 27 epizoda čiji je scenario pretočen u knjigu koja
pokriva istoriju Beograda od kamenog doba do Josipa Broza. Iako sadrži “sentimentalne”
opservacije (koje su, ispostaviće se, bazirane na “skandalima” i uzdisanju za “starim dobrim
vremenima”), spomenuti serijal se, u dobroj meri, oslanja na kakvu-takvu istorijsku faktografiju i
ima obrazovnu namenu te, samim tim, i mnogo odgovornosti prema publici u odnosu na, recimo,
humorističku seriju. Šta možemo naučiti iz ove knjige/serije?
KONSPIRACIJA JE U OKU PRIPOVEDAČA
Diklićev pristup istorijskoj tematici je, za početak, neobično selektivan. Tako je dolazak Starih
Slovena na Balkan zauzeo daleko manje prostora u knjizi u odnosu na vreme kad su na ovim
24
prostorima živeli Skordisci. Pomislio bi čovek, s obzirom da se Diklićeva produkcijska kuća zove
po ovom keltskom plemenu, da autor indirektno reklamira svoju firmu ili čak pripada onom
malom krugu zemljaka koji veruju da su Srbi keltskog porekla. Šalu na stranu, primera neobične
selekcije podataka ima u izobilju. Tako se, ponesen njemu važnim storijama, Diklić često zanese
i odluta izvan Beograda opisujući događaje koji nisu deo uže, beogradske istorije. Nije zgoreg
znati za detaljan raspored armija Vermahta pred napad na Jugoslaviju, ali nije nužno za priču o
samom gradu. Ili, recimo, o pokušaju atentata na kralja Milana koji se odigrao u Smederevu. U
želji da veže pažnju čitaoca, Diklić se često bavi tzv. “istorijom državničkih postelja”. To da se,
recimo, Beograd krajem 19 veka ubrzano razvijao nije uopšte toliko bitno koliko storija o
“osvajanjima” knjaza i potonjeg kralja Milana Obrenovića koji je, saznajemo, imao aferu i sa
majkom Vinstona Čerčila. Podrazumeva se da je nekoliko stranica knjige posvećeno i aferama i
ljubavima Josipa Broza, te špekulacijama da li je, kao austrougarski vojnik, bio 1914. godine u
Srbiji ili ne. No, storija o Brozu je tek vrh ledenog brega autorove vizure koja je okrenuta
konspirološkim konstrukcijama koje su naročito prisutne u oslikavanju poslednja tri veka
beogradske istorije.
Tako Diklić zaključuje da su Germani pet puta okupirali Beograd: 1688., 1717., 1914., 1915. i
1941. godine. Trudeći se da po svaku cenu dokaže kontinuitet Drang Nach Osten politike
“Germana” Diklić pojednostavljuje istoriju i svodi je na manihejski sukob Istok- Zapad, Evropa-
Azija, Germani-Sloveni. Državne politike Austrije i docnije Austro-Ugarske (u obe države su
su, by the way, Germani bili manjina) su oscilirale kroz vekove. U tim germanskim armijama
(ako izuzmemo 1941. godinu) je većina vojnika bila slovenskog i mađarskog porekla. Da ne
govorimo o tome da su 1688. i 1717. godine ratovali Austrija i Turska, a ne Austrija i Srbija, te
da je, bar nakratko, pad Beograda u ruke Austrijanaca doživljavan od lokalnog stanovništva kao
oslobođenje.
MIRIS SULEJMANA VELIČANSTVENOG
Pripovedajući o Drugom svetskom ratu Diklić ne može a da se ne dotakne generala koji
supodmićeni od kletih Britanaca, gurnuli narod u klanicu tako što su izveli puč 27. marta. Knez
Pavle, je, navodno, želeo da kupi vreme za Jugoslaviju potpisujući pristupanje Trojnom paktu i
poštedi je ratnih nedaća. Diklić je, po stoti put, otvorio jednu od večitih tema naših istoričara i
25
političara: Šta bi nam falilo da smo ih pustili da prođu kroz našu zemlju i okupiraju Grčku što su,
na kraju, ionako uradili? Potom sledi storija o napuderisanom general Simoviću, bombardovanju
6. aprila, partizanima i četnicima kao o “dva pokreta otpora”, te storija o savezničkom
bombardovanju Beograda 1944. godine koje je, navodno, izvršeno na Brozov zahtev. Nit zavera
ostaje neprekinuta: Intelidžens servis, Kominterna, Broz, svi na istom zadatku: da napakoste
Srbiji.
U odnosu na druga pisanija koja teže reviziji istorije, Diklićevo je, na prvi pogled, mnogo
bezazlenije. Kako možete ozbiljno shvatiti autora koji kao da vam govori iz perioda nacionalnog
romantizma i plačevnim glasom pripoveda o “stradaonim hrišćanima i još stradaonijim
Jevrejima”, “Beogradu, vitezu Evrope i princu Azije”, “Pobedniku, Evropinom najgaravijem
sinu”. Zastanete onda na trenutak i pomislite kako ste već negde čuli slične rečenice. Diklić je
autor prvo prihvaćenog a potom povučenog promo – filma za Beograd, evropsku prestonicu
kulture 2020. godine. U pomenutom trinaestominutnom ostvarenju
(https://www.youtube.com/watch?v=NS0dmT8lsDc) je “sažetak” storije o gradu koji je “mirisao
na Sulerjmana Veličanstvenog”, u kojem žive “potomci osvajača” koji vam, onako drugarski,
poručuju da “ne brinete zbog ratova”. Sledi slideshow sa oskudno odevenim devojkama na
splavu i priča o “ludom noćnom provodu”.
Beograd večiti grad je emisija obrazovnog programa napravljena u 21. veku iako iz nje skoro da
progovara romantičarski istoričar Panta Srećković (kad bi pomenuti u svoje radove ubacivao i
poluobnažene snaše) koji je izgubio više polemika sa slavnim Ilarionom Ruvarcem. Potonji je
uzaludno objašnjavao Srećkoviću, sve kumeći ga i moleći uz obavezno „Pa kako Panto, Srbine
brate!?” da ne čita narodne pesme koje je smatrao za izvore prvoga reda, već istorijska
dokumenta u kojima jasno stoji: cara Uroša Nejakog nije ubio Vukašin i knez Lazar
Hrebeljanović nikad nije postao car. Došlo je vreme da se, po stoti put, pozove na fakte i podseti
na razliku između istorije i nacionalističkih sanja koje su daleko od bezazlenih, naročito kad se
materijalizuju u okviru serijala na RTS-u.
(Beton, 2014)
26
ISTORIJA I ISTORIČNOST U NOVIJOJ SRBIJANSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Jedan od problema srbijanske književnosti posle Drugog svetskog rata je tematski pristup
nacionalnoj istoriji. S jedne strane, postojao je stalni pritisak od strane književne kritike koji je
istovremeno bio i mantra i glasio je: “Kad će se pojaviti neki novi Ivo Andrić ili neki novi Miloš
Crnjanski?” Podvlačeno je u ovim brojnim lamentima nad srbijanskom književnošću koja je, čini
se uvek bila u krizi, da savremeni autori nemaju pripovedačku snagu, spremnost za upuštanje u
rvanje s “velikim temama” a i da im nedostaje životnog iskustva i erudicije za života skoro pa
obogotvorenih jugoslovenskih pisaca, Andrića i Crnjanskog. Napominjem da je više od bilo čega,
bavljenje istorijskim temama i krupnim istorijskim lomovima, donosilo najbrže i najveće bodove
u srpbijanskoj književnoj čaršiji. Takav je slučaj i s navedenim autorima jer nije bila reč samo o
fascinaciji publike njihovim stilovima pisanja i erudicijom. Crnjanski je napisao roman Seobe u
kojem je opisao istorijske nedaće Srba u Vojvodini u 18. veku. Samim tim Seobe su, kao
potresna storija o narodu koji se nalazi između čekića Istambula i nakovnja Beča
pojednostavljeno doživljene kao delo koje je napisano “od nekog iz našeg naroda a za naš narod”,
da parafraziram Linkolnovu maksimu: “from the people – for the people”.
Ivo Andrić je, s druge strane, iako iz bosanske, katoličke, hrvatske porodice, proglašavan od
mnogih za Srbina. Polemika oko Andrićevog porekla se na teritoriji bivše Jugoslavije vodi i dan-
danas a pritom se zaboravlja činjenica da je Andrić bio pre svega jugoslovenski autor. No, zašto
je Ivo Andrić tako rado svojatan od srbijanske književne čaršije, ako izuzmemo činjenicu da je
najveći deo svog života proveo u Beogradu? Odgovor je pomalo banalan: u romanu Na Drini
ćuprija kao i u Travničkoj hronici Andrić je opisao, u više epizoda, stradanje bosanskih Srba pod
vlašću Osmanlija i docnije, pod Habzburzima. Naravno, Andrićevo delo je mnogo složenije.
Šarolika galerija psihološki precizno uobličenih karaktera koja defiluje kroz roman je daleko od
27
neke manihejske storije o divnim Srbima i groznim svim ostalima. Ali, kao što je to i ranije
bivalo, nacionalistička književna čaršija je od brojnih autora uzimala ono što joj je odgovaralo.
Tako je, na primer, opora i ironična pesma Đure Jakšića Padajte braćo tumačena kao patriotska a
Nušićev gorki dramski komad iz poslednje faze njegovog stvaralaštva, Pokojnik, je bio u senci
njegove ranije, humoristične komedije naravi, Gospođe ministarke. Andrić i Crnjanski, ma
koliko bili hvaljeni i kanonizovani su bili svedoci pretvaranja njihovih dela u mumificiranu
klasičnu književnost. Samim tim, čaršija je tražila nešto što će, u tipičnom populistikom maniru,
komunicirati s širokim narodnim masama i formirati novu vrstu nacionalne svesti.
Čaršija, takva kakva je, nije mogla da bude zadovoljna sa samo dva klasika koji su, uprkos
kanonizaciji, štrčali iz mase . Naime, Crnjanski je, kao i Andrić, bio erudita prefinjenog izraza.
Pritom je Crnjanski dugo vremena posle Drugog svetskog rata boravio u Velikoj Britaniji, u
emigraciji. Andrić, kao bivši ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, pritom povučen čovek
oko čijeg su se etničkog porekla plelo sijaset priča, nije mogao da bude čovek koji će progovoriti
o svom narodu onako kako se očekivalo u pritajenoj nacionalističkoj čaršiji , jezikom takozvanog
narodnog, običnog čoveka. I, čaršija nije morala dugo da čeka. Za vreme rata partizan a posle rata
član Agitpropa te savezni i republički poslanik, Dobrica Ćosić, docnije predsednik Savezne
republike Jugoslavije, stupio je na književnu scenu 1951. godine s romanom Daleko je Sunce koji
je, kao i njegov naredni roman Koreni iz 1954. Godine, postao obavezni deo školske lektire u
Srbiji. Tematski prelaz je kod Ćosića veoma indikativan: dok se, u Daleko je Sunce, napisanom u
socrealističkom maniru, bavi borbom za opstanak izolovane partizanske jedinice u Korenima se
Ćosić okrenuo istoriji srpske porodice Katić s kraja 19. i na početku 20.veka.
Partizanskih romana je u poratnim godinama, s obzirom na još sveža sećanja na rat, bilo tušta i
tma ali su se Koreni svojom tematikom izdvojili u odnosu na najveći deo tadašnje književne
produkcije. U Korenima je Ćosić, po mišljenjima većine tadašnjih kritičara, realistično opisao
srpsko selo i društveno - politička trvenja u Srbiji na razmeđu vekova . Samim tim je, po
mišljenju mnogih, proniknuo u dušu “našeg čoveka”, ne onog koji živi u gradu već onog koji je
takozvani “pravi, inokosni Srbin” i živi od poštenog, teškog fizičkog rada. U Korenima je Srbija,
gle čuda, opet pod pritislkom velikih sila ali ovaj put Austrougarske, Turske i Rusije. U
Ćosićevom delu se tako, po prvi put posle rata, pojavila docnije mitologizovana “domaćinska
Srbija” koja nikad nije ni postojala u takvoj formi. Štaviše, dobar deo storije porodice Katić je
ništa drugo do sukob ruralno-urbano to jest patrijarhalno – egalitarno. Tako u romanu dominira
Aćim Katić, otac Vukašina Katića. Aćim je patrijarhalac, čvrstorukaš i radikal, propošan i
hrabar. S druge strane je njegov sin Vukašin koji je, iako obrazovan i rafiniranih manira, u suštini
28
snob, odrođen, nesvestan realne slike stvari, previše u planovima, intelektualnim premišljanjima.
Samim tim, Vukašin Katić predstavlja slabašnu građansku Srbiju koja ne zna da se suoči s
istorijskim krizama i donosi brze odluke koje se nameću same od sebe. Zanimljivo je dodati i to
da je Vukašin “najpapirniji” od svih Ćosićevih likova. Bled, neuverljiv, smušen, kapitulantski
raspoložen po izbijanju Prvog svetskog rata, Vukašin Katić je, zapravo, oličenje svega onoga što
Ćosić prezire i to nije toliko ideološki animozitet jednog (u to vreme) komuniste prema
političarima građanske orijentacije. Reč je o nečem mnogo dubljem što će i docnije izbijati kako
iz Ćosićevog dela tako i iz njegovog političkog delovanja – odbojnosti prema Zapadu,
mondijalizmu, modernom, gradskom. Njegovo korišćenje istorijskih podataka je, u tom smislu,
krajnje selektivno i s jedva prikrivenim nacionalističkim stavovima a njegova navodna ljubav
prema srpskom selu ne postoji. Ćosić koristi srpsko selo kao oruđe kojim će pobediti grad ali ga,
istovremeno, neće postaviti kao novu vrednost. Nije ni čudo da je jedan od Ćosićevih nadimaka
bio pogrdni izraz za srbijanskog seljaka, “Gedža”. Zanimljivo je i to da je Ćosić proveo najveći
deo svog dugog života u rezidencijalnom beogradskom naselju Dedinje kao tobožnji disident koji
je dvadesetak godina bio jedan od Titovih intimusa.Opis Ćosićevog takozvanog pada u nemilost
a, u suštini, života u izobilju je najbolje prikazan u priči Danila Kiša Pesnik revolucije na
predsedničkom brodu.
Ćosić je bio oličenje profila srpskog nacionaliste koji je i dan-danas prisutan na političkoj i,
ništa manje, književnoj sceni. On, kao takozvani “čovek iz naroda”, koji nije rođen u velikom
gradu, polaže pravo da, indirektno, nazove sebe “većim Srbinom” to jest, onim kojeg moderno
doba nije odrodilo od plemena. Poseduje bazično obrazovanje i pročitao je ponešto ali je daleko
od neke erudicije. No, to nije bitno jer on poseduje varvarogenijski kvalitet oličen u činjenici da
njegov talenat nadjačava sve obrazovne i iskustvene manjkavosti. On je, na kraju krajeva,
potekao iz rata, iz revolucije, baš kao i Šolohov, pisac Thog Dona s kojim su Ćosića najčešće
poredili. Samim tim se nameće zaključak da on, kao takav, varvarogenije i patriota, ima
monopol, koji mu daje dobar deo književne čaršije, da tretira teme iz nacionalne istorije. Ergo, da
bi pisali o događajima iz istorije svog naroda vi morate da budete nacionalista. Estetski, vi morate
da budete realista jer, sve što se događa u romanu mora da deluje baš kao da se zaista i dogodilo.
Čitaoci će tako dolaziti do takozvanih “istorijskih istina” i “ gorkih spoznaja o usudu srpskog
naroda kroz vekove”. Potrebno je, takođe, da u romanu opišete turbulentan istorijski period, u
senci sukoba dve ili više svetskih sila. Samim tim, istorija Srbije je svedena na ratove i političko
nasilje.
29
U sveopštem haosu su, u ćosićoidnom romanu, najbolji od Srba upravo oni koji oličavaju
srpskog ratnika- seljaka, časnog, “narodski mudrog” to jest onog koji zahvaljujući svom zdravom
razumu i instinktu prepoznaje cilj kojem teži što je u takvom štivu podignuto na gotovo mističnu
ravan duha nacije. S druge strane, taj narod mora da vodi neko mudar i promišljen, obrazovan ali
i deo naroda. Kod Ćosića je takav vođa, uprkos svim svojim manama i brojnim debaklima,
Nikola Pašić, inače nezvanično proglašen za najvećeg srpskog političara svih vremena. Ćosićeva
uloga u politici, kao i kod velikog broja nacionalističkih pisaca bila bi nemoguća bez oslanjanja
na nacionaliste u Komunističkoj partiji Srbije kao i Srpsku akademiju nauka i umetnosti i
Udruženje književnika Srbije. Ćosić je, dakle, postao disident po padu u nemilost srbijanskog
funkcionera i jednog od glavnih obaveštajaca tadašnje Jugoslavije, Aeksandra Rankovića, 1966.
godine. Ćosić se stavio na stranu nacionalista među srbijanskim komunistima koji su doživljavali
Rankovića kao direktnog zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u bivšoj SFRJ. Kao kvazi
otpadnik i sinekurac, Ćosić je postao otelotvorenje srpskog nacionaliste: bivši komunista koji je
“video svetlo” i postao zaštitnik nacionalnih interesa.
Činjenica je da je među desničarskim piscima iz Titove ere bilo jako malo onih koji nikad nisu
bili članovi Saveza komunista. Navedeno govori o spremnosti lokalnih nacionalista na
prilagođavanje i menjanje ideoloških matrica radi sticanja slave i materijalnih bogatstava. Srž
storije o Ćosiću i njegovim epigonima je jednostavna: njihova ideologija je, pre svega, bila, kako
je Radomir Konstantinović napisao, palanačka, ksenofobna, konzervativna, više protiv nečega
nego za bilo šta. Jednom rečju, destruktivna ideologija, kako prema sebi tako i prema susedima.
U delima srpskih pesnika opsednutih nacionalizmom se iluzornost njihove ideologije vidi još
jasnije. Mikrokosmos pesnika Matije Bećkovića (identičan s onim u kojem obitavaju pesme
Rajka Petrov Noga, Gojka Đoga, Milana Komnenića i Milana Rakitića) s jedne strane, koji
oličava takozvane “Dinarske Srbe” je krcat epskim slikama koje nemaju nikakve veze sa
stvarnošću. Zaklinjanje u tribalno, prizivanje svetaca i sila, Bogorodica Trojeručica i inih u 20. i
21. veku deluje kao salto mortale u srednji vek. Štaviše, dobar deo nacoinu posvećenih pesama se
odnosi na boj na Kosovu i lament nad srpskim porazom od turske vojske 1389. godine i naravno,
Drugi svetski rat s akcentom na sukob između partizana i četnika. Podrazumeva se da se ovaj
sukob partizanske patriotske gerile s jedne i četnika, kolaboracionista, s druge strane, naizgled
pomirljivo, tumači kao nesrećan bratoubilački sukob. Samim tim, podrazumeva se da su obe
strane u pravu ali ih je neko zavadio. A ko je taj neko? Indirektno se da zaključiti da su za sukob
ove dve oružane formacije krivi komunisti.
30
S druge strane, u poeziji Dobrice Erića, postoji neka bukolička srbijanska Gruža, manje
ratnička i stočarska, više brđanska i ratarska, glorifikovana kao neka nepostojeća oaza mira, idile
i pravih “porodičnih vrednosti”. Klasičnog izraza, podložni banalnom rimovanju i pukom
nabrajanju i arhaizmima, Erić i Bećković su osvajali sve glavne nagrade po festivalima poezije u
bivšoj Jugoslaviji. Ćosić je više puta bio ovenčan prestižnom NIN-ovom nagradom. Danas čaršija
Bećkovića svrstava u red najvećih srpskih pisaca. Vakuum koji jr nastao nakon Titove smrti
1980. godine obeležilo je bujanje nacionalističke scene. Tako su romani još jednog preporođenog
nacionaliste i vernika, doskora vatrenog komuniste, Vuka Draškovića Nož i Ruski konzul
progovorili u ime Srba s druge strane Drine koje su nacionalni korifeji prozvali “ostatkom
zaklanog naroda” aludirajući na njihova stradanja u Drugom svetskom ratu. No, iako je
Drašković, naravno, proglašen za disidenta i tobože zabranjivan, njegova dela, inače veoma
čitana, nisu mogla da, bar u Srbiji, nadmaše popularnost Knjige o Milutinu Danka Popovića.
Koncipirana kao storija o nesrećnom šumadijskom seljaku koji prolazi kroz pakao balkanskih
ratova, kao i Prvog i Drugog svetskog rata da bi, na kraju, skončao u zatvoru utamničen od
komunističkih vlasti, ova nevelika knjiga je ništa drugo do dajdžestirani Dobrica Ćosić. Dakle,
ovih stotinjak strana su mogli da pročitaju i oni koji inače nemaju naviku da čitaju. Kao poklon
knjigu uz dnevne novine. Bez ikakve muke, čitaoci su u ovom delu mogli da pamfletski jasno, jer
se o pamfletu i radi, vide sliku tog mitskog umnog, poštenog, radnog srbijanskog domaćina. Ali,
patnje i stradanja velikog broja Srba u navedenim istorijskim zbivanjima nisu toliko bitna pa ni
Milutinova. Ono što je bitno su “naravoučenija” skaza o šumadijskom ratniku i rataru:
1) Jugoslavija je velika zabluda i prevara grandomanskih političara, bili oni monarhisti ili
komunisti. Srbi su ginuli za nju uzaludno jer je niko drugi nije hteo
2) Srbija je morala da ostane u idealnom ili najmanje lošem društvenom i ekonomskom
uređenju što je, očigledno, monarhija spretežno seoskim stanovništvom
3) Komunizam je, posle Jugoslavije, drugo veliko zlo koje je snašlo Srbe. Glavni problem
komunizma nije u kolektivističkom duhu ili potiranju individualizma već u prinudnom
otkupu poljoprivrednih proizvoda
Tobož realistički, pun takozvane “narodne mudrosti”, u suštini formom i narativom sveden i
konzervativan, Milutin je za mnoge postao više istorijska čitanka, nacionalistički bestseller.
Njegova umetnička vrednost je sekundarna. Srbi, a nisu jedini mali narod koji ima problem s
takvom percepcijom, imaju elitu opsednutu sopstvenom istorijom baš zbog toga što je
uglavnom bila na margini svetskih zbivanja. Samim tim, stvara se veštačka potreba da se
31
svaki deo nacionalne istorije detaljno opiše i predstavi, pre svega propagandno, u svim
formama umetnosti i tako potvrdi mantra o osobenosti malog, ugroženog naroda.
I dramska književnost je dala svoje nacionalističke predstavnike: Jovana Radulovića s
Golubnjačom i Sinišu Kovaćevića s nizom komada kao što su Sveti Sava, Đeneral Milan Nedić i
Velika drama. Radulovićev tekst koji je doživeo javnu sudbinu nakon Titove smrti 1980. godine
je bio posebno problematičan jer je prikazao povezivanje Srba, bili oni partizani, sveštenici,
vernici ili ateisti u Hrvatskoj početkom šezdesetih godina. Do kohezije dolazi kad dva hrvatska
seljaka, prikazana kao da su nekakvi zlobni blizanci, bacaju strvinu u jamu u koju su ustaše,
dvadeset godina ranije, bacile polovinu lokalnog srpskog stanovništva. Stoga je ključna scena
komada zapravo povezivanje lokalnog partizanskog komandanta sa pravoslavnim sveštenicima
što je jasan signal da komunizam ne postoji i da se Srbi vraćaju svojim korenima. Zašto? Da bi se
odbranili od Hrvata. Golubnjača je formalno zabranjena ali je, suštinski, igrana. Zbog sukoba s
vojvođanskim rukovodstvom, predstava je “preseljena” iz Novog Sada, gde je postavljena, u
Beograd.
Nakon dolaska Miloševića na vlast 1987. godine, stvorila se tobožnja slobodarska atmosfera
u kojoj su umetnici mogli da progovore o takozvanoj prećutkivanoj istoriji. Ovo progovaranje se
svodilo na nacionalističko pojanje dok su građanski protivnici Miloševića ućutkivani, otpuštani s
posla, cenzurisani. Siniša Kovačević je napisao desničarski komad Sveti Sava koji je, gle čuda,
pogrešno shvaćen od grupice pravoslavnih zilota koji su 1990. godine zaustavili izvođenje
predstave u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Razlog su bili psovke koje su koristili glumci
kao i scena u kojoj princ Srbije, Rastko, budući monah i kanonizovani svetac Sava, vodi ljubav.
Suštinski, komad Sveti Sava je odbrana principa srbijanskih nacionaslista: ukidanje ideološih
sukoba među Srbima i okretanje jednoj veroispovesti i jednom nacionalnom cilju: stvaranju
velike i snažne monoetničke države to jest Velike Srbije. Tako je istina o prvom srpskom
arhiepiskopu iz 13. veka preobražena u nacionalističku propagandu povlačenjem nepostojećih
paralela između Vuka Draškovića (ali i Slobodana Miloševića) i Svetog Save. Istorijska činjenica
da je Srbija bila feudalna država koja je dobila autokefalnost crkve od ostataka vizantijske crkve i
kraljevsku krunu od rimskog pape je, naravno, zanemarena. No, politička pragmatičnost
arhiepiskopa Save i nepostojanje pojma nacije u srednjem veku nisu bili bitni koliko sledeća
činjenica: Sveti Sava je za nacionaliste veoma bitan jer se, od njega pa nadalje, pravoslavna vera
u Srbiji poistovećuje s plemenom ili s narodnošću a kasnije, u 19. veku, s nacijom. No, istorijski
fakti ne zanimaju Kovačevića: on je u svom komadu Đeneral Milan Nedić od kolaboracioniste
čiji su panduri hapsili Jevreje, Rome i antifašiste, premijera marionetske vlade u Beogradu za
32
vreme Drugog svetskog rata, napravio zaštitnika Srbije. Nedić je, navodno, pomogao gušenju
antifašističkog pokreta otpora e da bi zaustavio nemačku odmazdu nad civilnim stanovništvom.
Tako je, tobože, sačuvao srpski narod a zauzvrat ubijen pod sumnjivim okolnostima od strane
partizana. .
Ni poznati dramski pisac Ljubomir Simović nije odoleo povampirenom duhu plemena.
Napisao je Boj na Kosovu, koji je doživeo i nesrećnu ekranizaciju koja je danas u Srbiji
popularna iz samo jednog razloga: velikog broja dramaturških i režijskih “gafova” i smešnih
propusta kao što su: tragovi mlaznjaka na nebu (iako je radnja smeštena u 1389. godinu) ,
digitalni ručni časovnici na rukama statista koji su igrali srpske vitezove, traktori u drugom planu
is l. Ovaj komad, baš kao i nesrećna ekranizacija Zdravka Šotre, pojavili su se u, za nacionaliste,
pravom vremenu. Miloševićevom režimu je, naime, odgovarao patriotski komad za
šestogodišnjicu kosovskog boja. Izbor između carstva nebeskog i carstva zemaljskog, to jest
između autodestrukcije i življenja u izgnanstvu ili ropstvu, svejedno, je bio lažan. Vlast je, uz
zdušnu podršku kako crkvene tako i intelektualne vrhuške, nudila narodu upravo to, imaginarno,
carstvo nebesko tj. pogibelj koja je nudila vrhunac taštine: pretvarala je ceo srpski narod u
mučenike i svece. Iz toga je proizilazilo još nešto opasnije: sve što urade sveci, takozvani
pripadnici nebeskog naroda, će biti oprošteno. Nacionalna istorija je, nažalost, mnogo više učena
iz dela Ćosića, Popovića i inih nego iz udžbenika istorije a dela Andrića i Crnjanskog su tu bila
da, tendenciozno protumačena, samo potvrde nacionalističke teze.
Ako se nekim bezrazložnim optimistima učinilo da je, skorašnjom smrću Dobrice Ćosića,
završena storija o monopolisanju srbijanske desnice istorijskom tematikom grdno su se prevarili.
Književna grupa P-70 je, u nešto modernijem ključu, ipak je 21. vek, krenula u “rasvetljavanje
skrivenih istina”. Tako se, ovaj put u hororističnom, te istorijsko- fantastičnom maniru, Dejan
Stojiljković u svom Konstantinovom raskršću bavi potragom nacista za takozvanim čarobnim
kopljem, Longinovim Kopljem ili Kopljem Sudbine koja dovodi pripadnike specijalne SS
jedinice Anenerbe u okupirani Niš. I, gle čuda, ko šta radi, Nemci seire nad srpskom neslogom i
podelom na partizane i četnike. No, još je zanimljivije to što je jedan od “good guys” četnički
oficir koji je ujedno i vampir dok su pripadnici partizanskog pokreta prikazani kao gomila
razularenih homicidalnih šegrta i poluidiota. I, naravno, i u ovom delu se pojavljuje harmonikaš
i kockar, simpatični čovek iz naroda koji, kao praktični rezoner, teoretiše kako treba čuvati glavu
i skloniti se Nemcima s puta. Ovaj bestseller, kanonizovan kao štivo za nove generacije je ništa
drugo do nešto malo bolje zakamufliran propagandni rad jednog od ćosićoida. Ne treba
zaboraviti da iza uspeha članova grupe P 70 i njihovih brojnih nagrada stoje ne samo, do skora,
33
Ćosić lično, te deo profesora s Filološkog fakulteta vezanih za profesora Mila Lompara, SANU,
Službeni glasnik i desničari koji su članovi različitih stranaka. Jedina razlika je u tome što se
Stojiljković obraća široj publici baš kao i drugim bestselerom Duge noći, crne zastave u kojem
vraća publiku u predvečerje kosovskog boja u maniru epske fantastike i ultimate fighta
pravoslavnih i muhamedanaca. Jednom rečju, nacionalisti beže u fantaziju: ukoliko ne mogu da
pobede u realnom životu oni će voditi epske bojeve s izmaštanim junacima kao što su Ivan
Kosančić i Milan Toplica i trijumfovati u pomalo opskurnom boju na Pločniku.
Svom prilagođavanju savremene istorije, simulirajući strukturu pesme u romanu to jest jedna,
prosta ili prostoproširena rečenica jedan red, Vladimir Kecmanović je postao autor takozvane
“enter književnosti” (zbog čestog pritiskanja komande “enter” na tastaturi) oličene u njegovom,
pogodili ste, bestseleru, Top je bio vreo. Ovo delo, s očiglednom asocijacijom na naslov dela
Đavo je bio vruć Bukovskog, za svoj cilj ima iskrivljavanje istine o dešavanjima u savremenoj
istoriji. Naime, autor piše o opsadi Sarajeva od strane srpskih jedinica. No, njegov glavni junak,
dečak srpske nacionalnosti koji u granatnom napadu gubi oca i majku, nije siguran da li su to
zaista uradili srpski vojnici. U romanu se spominje tenk bošnjačke armije koji puca kako na
srpske položaje tako i po gradu. Razlog za to je,valjda, da se , žrtvovanjem sopstvenih sugrađana,
izazove reakcija svetske javnosti. Traumatičan boravak dečaka u gradu se završava bekstvom na
Pale odakle, povrativši moć govora, puca iz topa na Sarajevo. Jednom rečju, sveti se onima koji
su ga povredili i prognali. Glorifikovan iu književnoj čaršiji i ekranizovan, Kecmanovićev Top je
još jedan primer očigledne nacionalističke propaganda koja se služi jevtinim trikovima i
samoproklamovanom modernošću da bi prikrila svoju pravu namenu. Ne treba zaboraviti da, ako
je ovakakav završetak Kecmanovićevog romana ostavljao i nešto prostora za drugačija
tumačenja, autorovi tekstovi u Politici ne ostavljaju mesta nedoumici. Napadajući intelektualce
građanskih ili levičarskih opredeljenja, dajući izjave obojene nacionalizmom, sarašujući s
državnim umetnikom i posednikom feuda na Mokroj gori, Emirom Kusturicom, Kecmanović je
jasno pokazao svoj stav. Tu se skaz o ovom piscu ne završava, jer se nedavno, u okviru velike
euforije vezane zaobeležavanje stogodišnjice Prvog svetskog rata, pojavilo pisanije Das is
Princip u kojem Kecmanović pokušava da izloži svoju nazovi-istinu o mladobosancu, atentatoru
Gavrilu Principu koji je 28. juna 1914. godine u Sarajevu ubio austrougarskog nadvojvodu
Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek. Kecmanović svoju verziju istine prezentuje
na popularan, bestselerski način, prodajući ovu knjigu kako u trafikama tako i u knjižarama. No,
to nije dovoljno. Treba opisati pun krug i vratiti se klasicima, osvetliti neke nepoznate detalje iz
njihovih života. Tako je došlo vreme da pomenuti autori iz P-70, Stojiljković i Kecmanović,
34
napišu knjigu Kainov dar o berlinskim danima Iva Andrića, nekada, gle čuda, mladobosanca. Reč
je o periodu u kojem je Andrić bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Trećem Rajhu. Vreme je,
da se ironično našalim, da budući samozvani klasici napišu po koju o klasicima.
Bavljenje navedenim istorijskim temama, odjek u nacionalističkoj književnoj čaršiji te velika
zastupljenost članova P – 70 u medijima su jasan signal: novageneracija srpskih nacionalista je
tu. Oni, i dalje, poseduju monopol na teme iz nacionalne istorije. Nerazumno bi bilo reći da se
takozvani drugosrbijanci tj. građanska Srbija, nisu bavili istorijskom tematikom ali je to uvek bilo
skrajnuto u odnosu na one koji s utu da nas uče tobožnjim istinama. Potresna je činjenica da,
prihvatajući simplifikovanu i samopovlađujuću sliku, šira javnost nikad nije mogla u punoj meri
da razume eruditnost i sveobuhvatnost vrsnih knjiga Radoslava Petkovića Sudbina i komentari i
Savršeno sećanje na smrt te bogatog dela Svetislava Basare koji je često na satiričan, sarkastičan
način kao u romanu Početak bune protiv dahija tretirao na postmodernistički način pretvaranje
nacionalne istorije u nezrelu, infantilnu mitomaniju ili pak, u više navrata, bavio likom i delom
pomenutog Dobrice Ćosića.
(Radio Zagreb 3, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, 2014)
ISTORIJA I ISTORIČNOST U NOVIJOJ SRBIJANSKOJ KNJIŽEVNOSTI – SVETLO
NALIČJE
U prvom delu storije o istoriji i istoričnosti u srbijanskoj književnosti pozabavio sam se
primerima retrogradnog, konzervativnog i barbarogenijskog pristupa, od Dobrice Ćosića do
grupe P 70. U drugom delu storije tema svakako ostaje ista ali se pristup menja jer su u pitanju
vrsni, eruditni autori, Radoslav Petković i Svetislav Basara. Ova dva pisca, su približno istih
godina (obojica su rođeni pedesetih godina prošlog veka) i postmoderna je u velikoj meri uticala
na njihovu poetiku (naročito Basarinu) imaju bitno različite književne opuse. Petković je objavio
pet romana (u emisiji ću se baviti s delom Sudbina i komentari), dve knjige priča i nekoliko
knjiga esejističke proze. S druge strane, Basara je, kao izrazito plodan pisac (po broju objavljenih
knjiga mu je, među poznatim srbijanskim piscima jedini dostojan takmac Zoran Ćirić) objavio
više desetina romana, zbirki priča, knjiga eseja, knjiga drama, scenarija. Jasno je da u zamašnom
Basarinom delu postoji veliki broj knjiga koje se bave nacionalnom istorijom, naročito onom
novijom s akcentom na jednu političko-književnu figuru – pomenutog Dobricu Ćosića kojeg je
35
Basara štedro kritikovao. No, nigde nije Basara tako temeljno i pregledno napravio presek
poslednja dva veka modernih istorijskih zbivanja “u Srbalja” kao u Početku bune protiv dahija
objavljenom 2010. godine.
Basarino pisanije je naslovljeno po čuvenoj narodnoj epskoj pesmi i predstavlja jasan ironijski
otklon u odnosu na nacionalnu mitologiju. Sličan, samo sarkastičan primer, je Basarino igranje s
naslovom romana Mein Kampf koji, ne treba posebno naglašavati, ne sadrži u sebi ni zrno rasne
ili verske mržnje. Početak bune protiv dahija počinje s danima koji su prethodili Prvom srpskom
ustanku koji je protiv turske vlasti poveo Karađorđe Petrović 1804. godine a završavaju se s
mračnom slikom savremene Srbije. Osmišljeno kao pseudohronika nacionalne istorije s
elementima parodijskog dokumentarca, svojevrsnog mockumentaryja, ovo delo, bez obzira na
svoju ludičnost, razmahanost i duhovitost koja se kreće između groteske, crnog humora i
montipajtonovskih mudrolija, sadrži u sebi vrlo ozbiljnu poruku. Autorove storije koje se tiču tzv.
običnih ljudi u senci istorijskih događaja podsećaju, na momente,i na legendarnu britansku tv
seriju Crna Guja . Basara preispituje istorijske događaje, istorijske ličnosti i, samim tim, ono što
se smatra osnovnim nacionalnim vrednostima. Nije, stoga, u pitanju večita žalopojka nacionalista
o tome kako Srbi, koji su, po sto puta prežvakanoj maksimi koju je navodno,skovao Sveti Sava,
Istok Zapadu a Zapad Istoku. Potom slede naricanja o tome kako Srbi nisu morali da podižu
kuću po sred srede drevnog rimskog vojnog puta ili Via Militarisa. Basara se podsmeva takvim
ekstremističkim konstruktima. Narod je tu gde je i ne može se teleportovati po slobodnoj volji.
Kuća, kao njegov simbol, je oličenje stanja u kojem se narod materijalno, duhovno i kulturno
nalazi. Mnogo ozbiljnije pitanje je, a Basara ga postavlja, kakvi su temelji te kuće i, pogotovo,
kako sačuvati kuću a promeniti temelje te nije li cela spomenuta rabota, u svojoj osnovi,
besmislena. Napominjem da se kroz Basarine radove provlači lajtmotiv otpora represivnom,
zatucanom ali i pesimizam u vezi sa mogućnošću transformacije ljudske prirode.
Krenimo ab ovo – slika Srbije pod otomanskom upravom, s akcentom na užički kraj i Bajinu
Baštu (Basarin zavičaj) podseća u velikoj meri na Felinijeve filmove – varoški mentalitet
prošaran erotomanskim opsesijama i jevtinom zabavom kao što su cirkuske predstave. Crna
magija i nadnaravna bića igraju svoju ulogu u Srbiji u kojoj je granica između smrti i života
gotovo neprimetna. Kao u komadu Dušana Kovačevića, Sabirni centar. Živi su mrtvi a mrtvi su
živi i nikad niste sasvim sigurni ko je satkan od kakvog materijala. Tako prvi srpski ministar
kulture, čuveni pisac i prosvetitelj Dositej Obradović, kao zagriženi radoholičar, dolazi na posao i
nakon što je preminuo sve dok mu Karađorđe ne saopšti da njegova avetinjska pojava i zadah
trupla deluju prilično odbojno. Ovde, kao i u mnogim Basarinim delima, (spomenimo Looney
36
Tunes, Mongolski bedeker, Srce zemlje, Mein Kampf ) postoje retki, umni ljudi koji su, bez obzira
na etničku ili versku pripadnost, usamljeni rezoneri koji pokušavaju da svakodnevnim
banalnostima i bezbrojnim zapletima u istoriji koji su često paradoksalni daju neko logično
objašnjenje ili se barem, koliko mogu, distanciraju od njih. Te uloge u romanu imaju pripadnici
porodice Avakumović i vojvođanski političar Nenad Čanak.
Šta je, po Basarinom romanesknom konstruktu, koren problema u Srbalja? Politika proizilazi iz
kulture a kulturološki problemaSrbije je uništavanje raskošnog, deskriptivnog i milozvučnog
jezika koji je, reformama Vuka Karadžića, kojeg je Basara u više svojih dela nazivao jednim od
glavnih krivaca za današnje stanje, sveden na tvrd, uprošćen narodni govor. Vukova reforma je,
dakle, rezultat velike anticivilizacijske urote o kojoj će docnije biti više reči. Elem, srpski jezik je
Vukovom reformom pojednostavljen do te mere da svaka budala može da nauči da čita i piše i,
baš zbog toga, rezultat je veliki broj nepismenih i, po državu najopasnijih, polupismenih koji
dobijaju mesta u administraciji i policiji. Politički gledano, vladavinom mecene Vuka Karadžića,
nepismenog, surovog i kompromisima sklonog Miloša Obrenovića stvoren je obrazac za
srbijansku politiku do današnjih dana. Pesimistički autorov pogled na modernu istoriju Srbije je,
samim tim, dodatno podvučen.
Iz prethodno navednog sledi suštinsko propadanje zemlje koja se konstantno obnavlja, širi,
smanjuje, urušava i ponovo vaskrsava ali nikad nije stabilna, razvijena evropska država. Razlozi
za to su u obrenovićevskoj tradiciji, u primitivnosti, ksenofobiji, uskogrudosti onih koji zemlju
vode, zvanično, kao harizmatični lideri, ali i nezvanično, kao sive eminencije. Postoje dva plana
naracije koji su bitni za ovu storiju. Prvi je onaj koji se tiče poznatih istorijskih ličnosti:
Karađorđa, Miloša Obrenovića, Kralja Aleksandra Drugog Karađorđevića, Josipa Broza ili
Slobodana Miloševića, svejedno. Vladari, koji nemaju ni “d” od demokratičnog su, zapravo, oni
koji ne diktiraju trendove (ako izuzmemo Obrenovića) koliko su prinuđeni da, kao ljudi svog
vremena, podilaze najnižim porivima mase ne bi li se održali na vlasti. No, jednom počinjen
vladarski prestup se ponavlja u više navrata dok ne postane tradicija. Tako Basara priču o Milošu
Obrenoviću koji je izdao svog kuma, vožda Karađorđa podiže na nivo najljuće političke satire.
Naime, istorija kaže da je 1817. godine Karađorđa, u Radovanjskom lugu, ubio njegov
nekadašnji prijatelj, Vujica Vulićević. Razlozi za Karađorđevo ubistvo su poznati. Miloš
Obrenović je, dve godine ranije, nakon uspeha Drugog srpskog ustanka, postao turski vazal.
Turska je Obrenoviću garantovala knjaževsku titulu te on nije hteo da dozvoli da Srbija bude
jedna, poluautonomna zemlja sa dva gospodara pa makar taj drugi vladar bio Obrenovićev kum,
Karađorđe. Karađorđe se, nakon četiri godine izgnanstva, vratio u Srbiju s namerom da ponovo
37
podigne ustanak protiv Turske. Ljudski i materijalno osiromašena, Srbija nije mogla da podnese
još jedan rat. Za Miloša je, stoga, najlogičniji postupak bio uklanjanje svih potencijalnih
bundžija. Samim tim i Karađorđa. Kumovska odsečena glava je poslata turskom sultanu u znak
pokornosti. Miloš je vladao kao vazalni knez koji je postepeno proširivao teritoriju i ovlašćenja
Srbije mirnim, diplomatskim putem uz tada nezaobilazno potkupljivanje i ucenjivanje turskih
zvaničnika. Basara je, međutim, otišao korak dalje – svaki sledeći vladar ili pretendent na presto
bi odsekao nečiju glavu i poslao je u Tursku. Ta tradicija je trajala preko stotinu godina sve dok,
u dvadesetom veku, u doba kad je Turska odavno prestala da bude carevina i postala republika,
nije stigao dopis u kojem stoji da je servilnost lokalnih političara bespredmetna i da Turska više
neće primati odsečene srpske glave.
S druge strane, Basara se, još od Fame o biciklistima, u više svojih dela doticao
konspirologije. Ali, Basarina konspirologija je suprotna onoj preovlađujućoj nacionalističkoj koja
je sve uzroke nesreće tražila i traži u slobodnim zidarima, satanistima, iluminatima,
rozenkrojcerima, rotarijancima malteškim vitezovima, Opus Dei, munijevcima i inima. Tajno
udruženje koje još od 19. veka kontroliše Srbiju i ne da joj da potpuno uđe u porodicu razvijenih
evropskih naroda je lokalnog porekla. Štaviše, ono je uzelo uvaženo prezime Avakumović. Ovi,
Basara ih zove pseudo -Avakumovići su, samim tim, dobili legitimitet stare porodice ali, za
razliku od pravih Avakumovića, pseudo-Avakumovići se sporazumevaju štucanjem,
podrigivanjem, coktanjem i drugim nepriličnim zvucima koji dolaze iz ljudskog tela. Ova ordija
prostačina vekovima sistematski uništava u Srbiji sve što je dobro i inteligentno i uspostavlja
vladavinu primitivaca povezanih rođačkim vezama i sitnim ličnim interesima. Zato u nacionalnoj
istoriji ima tako malo plemenitih i umnih figura. Ovom urnebesnom i nadahnutom
konspirološkom teorijom je Basara, zapravo, obuhvatio sve konzervativne činioce novije srpske
istorije. Odjednom, ako se obrati pažnja na retrogradne snage, postaje logično sve što se
dešavalo od vremena knjaza Miloša: atentat na velikog reformatora kneza Mihaila 1868. godine,
agresivni rat protiv Bugarske iz 1885. godine a u režiji kralja Milana, surovo ubistvo kralja
Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin 1903. godine i tako sve do atentata na
premijera Đinđića 2003. godine. Našlo se tu mesta i za Vojislava Koštunicu (kojeg Basara naziva
Gojislav Lojanica), eks predsednika Srbije Borisa Tadića (ovde Borisa Papića) i Dobricu Ćosića
(bez promene imena). Ma koliko iskrivljena, ponekad vicoidna i s banalnim obrtima (spomenimo
koprofagijsku epizodu baziranu na sugestivnosti određene srpske psovke) moderna istorija Srbije
iz Basarinog pera suštinski deluje mnogo autentičnije i verodostojnije od one o kojoj je, s
akcentom na 19.vek i dinastiju Obrenovića, pisao i piše istoričar Radoš Ljušić.
38
Da basarijanska ironija bude još veća, Radoš Ljušić, u vreme pisanja teksta vršilac dužnosti
direktora najveće državne izdavačke kuće Službenog glasnika,inače funkcioner bivših Šešeljevih
radikala, danas poznatih kao Srpska napredna stranka, naredio je da se unište brojna dela
poznatih pisaca koja je objavio Službeni glasnik. Iz skladišnih prostora se tako prazne dela:
Fridriha Ničea, Hane Arent, Franca Kafke (toliko o metamorfozi političkih procesa), Artura
Šopenhauera i, naravno, Svetislava Basare. Ljušić se tako, bio toga svestan ili ne, pridružio klanu
pseudo - Avakumovića uništavajući Basarinu knjigu znakovitog naziva : Fundamentalizam
debiliteta. Inače, o Početku bune protiv dahija je narečeni Ljušić, a u Novoj srpskoj političkoj
misli, retorski zapitao: “Krajnje je vreme da se svi skupa upitamo (…) čemu služi ovakvo i
ovoliko blaćenje sopstvene povesti? Za koga i po čijoj naredbi se to radi?” i odgovorio da je reč o
pokušaju “preoblikovanja srpske istorijske svesti”. Pametnome dosta.
Svako pripovedanje je nepotpuno i ratuje s vremenom, kaže Radoslav Petković u romanu
Sudbina i komentari, objavljenom 1993. godine. Za ovaj roman je Petković, pored brojnih drugih,
dobio i NIN-ovu nagradu. Priča romana se hronološki nadovezuje na dela Miloša Crnjanskog
Seobe i Dnevnik o Čarnojeviću a istorijski događaji koji se spominju u Sudbini i komentarima su
pivotalni u Seobama. Naime, deo Srba koji su u 18.veku živeli u tadašnjoj Južnoj Ugarskoj koja
je pripadala austrijskoj monarhiji emigrirao u carsku Rusiju što je opisano u Seobama. Glavni
junak romana, mornarički poručnik Pavel Volkov, zapravo Vuković (srpsko-ruskog porekla) je
potomak jednog od srpskih vojnika koji su našli uhleblje u dalekom Pridnjestrovlju. Volkov,
poslan 1806. godine, za vreme Napoleonovih ratova, od strane marionetske vlade Republike
Sedam Ostrva (danas ostrva u Jonskom moru koja pripadaju Grčkoj) a u stvari u ime ruskog cara,
odlazi u Trstu diplomatsku misiju. Do peripetije dolazi kako zbog nezavidnog položaja samog
grada Trsta između tri vojske: francuske, austrijske i ruske tako i zbog Volkovljeve zabranjene
ljubavi s Katarinom Riznić, ženom uglednog Tršćanina srpskog porekla.
Naravno, ova pseudoistorijska storija (Volkov nikad nije postojao) je bremenita istorijskim
podacima i značajnim epizodama istinskih, istorijskih pa i pop – kulturnih ličnosti. Tako Volkov
upoznaje Dositeja Obradovića, ruskog admiral Senjavina, Đoku Skoka, protu crkve Svetog
Spiriodna i erudite, Vikentija Rakića, izaslanika Karađorđevih ustanika ali i Korta Maltezea,
čuvenog strip junaka poniklog iz pera Huga Prata. Sam Korto Malteze je veoma bitan za roman
jer on otkriva Volkovu drevnu priču o vrtu u Veneciji u koji se ulazi s posebnim ključem te da,
onaj ko je srećan da uđe u vrt, može promeniti svoju životnu priču. Za bliže informacije videti
epizodu iz spomenutog stripa The secret Venice of Corto Maltese: Fantastic and hidden
Itineraries Volkovljeva životna priča je predvidljiva skaska o mladom oficiru koji voli da se
39
dokazuje ali nema talenta za viši položaj. Možda će jednog dana postati kapetani lutati, kao i
Korto Malteze, svetskim morima. No, predanje o njegovom poreklu, u koje Volkov veruje (većini
ljudi je lakše da poveruju u sopstveno, tobože, plemenito poreklo nego uto da ste potomci
stočara, recimo) govori da je on sazdan za nešto više od toga.
Volkovljev daleki rođak je, navodno, Đorđe Branković kojeg su Srbi krajem 17. Veka, nakon
velikih uaspeha hrišćanskih vojski u borbi protiv Turske, proglasili za srpskog despota. Đorđe
Branković je navodno poticao od slavnog despota Đurađa Brankovića koji je vladao Srbijom u
prvoj polovini 15.veka. Uprkos protivljenju srpske zajednice koja je verovala u njegov identitet,
austrijske vlasti su poslale Brankovića u tamnicu a zatim ga izolovale u Hebu u Češkoj gde je i
umro. O Đorđu Brankoviću danas pouzdano znamo da je napisao jedno istorijsko delo, Hronike,
čiji najveći deo čini dokazivanje njegovog prava na srpski presto i da je bio prevarant. Takvih je
pretendenata u srpskoj, kao i u istorijama drugih evropskih naroda bilo više. Spomenimo Cara
Jovana Nenadu ili Crnog Čoveka koji je, početkom 16 veka, poveo Srbe u borbu za dinastiju
Habzburga a protiv mađarskog pretendenta Jovana Zapolje i učinio Suboticu svojom
prestonicom. O Lažnom Caru Šćepanu Malom u Crnoj Gori koji se izdavao za ruskog cara petra
Trećeg Romanova ili Lažnom Dimitriju u Rusiji i da ne govorimo.Volkov, pritisnut obavezama
prema ruskom caru, ne može pobeći od svoje sudbine da bude mali šraf u državnom mehanizmu.
U njemu se bori nekoliko identiteta: evropski, srpski, ruski, religioznost i ateizam, racionalno i
iracionalno i on, baš kao i Srbi iz Trsta, predstavlja čoveka na raskrsnici, zapitanog nad svojom
sudbinom, nesigurnog u kom pravcu treba ići. No, storija o plemenitom poreklu, Srbiji kao zemlji
obećanoj u kojoj je došlo do velike bune predstavljaju alternative njegovom dotadašnjem
životnom putu.
Petković svoje obimno književno i istorijsko znanje koristi obilato i na više nivoa. Citati iz
srpske književnosti 18. i s početka 19.veka ali i slavnih pesnika 20.veka čine jedan eruditivni
sloj. U drugom sloju se lične, porodične istorije, prepliću sa onim velikim istorijama, bile one
izmišljene ili ne, kao što je slučaj storije o poreklu Pavelove porodice. Fiktivno, plemićko
poreklo Volkova, se tako stavlja paralelno u odnosu na Pavelov skroman život u vojničkoj
porodici.Ništa manje značajan sloj je onaj u kojem se nalaze direktni citati slavnih istorijskih
knjiga kao što je delo Jovana Rajića Istorija raznih slovenskih narodov a najpače Horvatov,
Bolgarov i Serbov objavljena krajem 18.veka. U Rajićevoj istoriji, što je rečit primer preplitanja
ffaktografije i imaginacije, ima u značajnoj meri građe Brankovićevih Hronika ali i delova iz
čuvenog istorijskog dela Mavra Orbina Il regno degli Slavi objavljenog 1601. godine u Pezaru u
Italiji. Petković, nimalo slučajno, spominje ove, danas istorijski netačne knjige pune preterivanja
40
što uopšte nije slučajno. Te knjige su nekada uticale na intelektualce i tako, posredno, formirale
narodnu i nacionalnu svest. Preko njih se učilo o drevnom poreklu naroda, o njegovim, tobože,
ilirskim korenima i poziciji večitih domorodaca. Seoba Slovena kao da se nije dogodila. Nameće
se utisak da od ovakvih maštarija do priče o “Srbima, narodu najstarijem”, nema mnogo.
Navedene knjige su, s druge strane, svojim raskošnim ilustracijama i živopisnim rečenicama,
raspaljivale maštu mnogih koji su želeli da u svom porodičnom stablu pronađu nekog aristokratu
i tako, bez zlatnog ključa i vrta u Veneciji, promene svoju životnu priču koja je, na balkanskim
prostorima, po pravilu mučna i ne preterano zanimljiva. Što se Petkovićeve tendencije da oživi
duh epohe tiče on ulazi u detaljnu rekonstrukciju odeće, govora,dijalekata, i često iznosi detalje
koji čitaoca i ne moraju previše interesovati, kao što je broj topova ili članova posade na
određenom brodu koji je, vo vremja ono, zaista plovio Jadranom.
Osdoben je sloj u kojem se autor bavi istorijskim ličnostima koje su ne samo faktografski
dobro prikazane uz neimnovne intervencije i domaštavanja pisca već sui predstavnici određenih
principa i ideologija koji će formirati Srbiju u poslednja dva veka. Petković se tako, kroz lik
neukog i priprostog Đoke Skoka, Karađorđevog predstavnika koji je poslan u Trst da traži novac
od bogatih srpskih trgovaca, pozabavio naličjem Prvog srpskog ustanka. Ova buna protiv turskih
silnika je u srbijanskoj istoriografiji glorifikovana kao delo junaka bez mane i straha, prostor za
nacionalnu, versku i ekonomsku emancipaciju potlačenog srpskog življa. Ustanak je, što se često
i namerno zaboravlja, imao i svoju drugu, mračnu stranu. Tako Skok ponosno govori o svojoj
sposobnosti da Turcima, uz sasvim malo truda, precizno dere kožu s glave. Ništa manje nije Skok
gord ni na taktiku za pridobijanje boraca. Ako seljaci u nekom kraju ne žele da se dignu na bunu
ustanici ubiju Turčina nasred sela i loklani stanovnici, hteli – ne hteli, moraju da im se pridruže.
O pljačkanju ljudi druge vere i pojedinim srpskim knezovima koji su čitave hareme otimali od
lokalnih turskih vlastelina (i s njima dugo živeli i krstarili Vlaškom i Austrijom) i da ne
govorimo. Napominjem da ovaj deo romana kao svoju jezivu paralelu ima rat u Bosni i
Hercegovini koji je, u vreme objavljivanja knjige, uveliko trajao te da nepočinstva raznih
tamošnjih Đoke Skoka i njegovih “momaka” liče na ona, još užasnija i masovnija, raznih srpskih
formacija u BiH. Petković, bez ikakve iluzije, piše o nacionalizmu i ksenofobiji koje, kad se
razbukte, ne može ugasiti nekoliko prosvećenih ljudi kao što je Dositej Obradović. Ovaj veliki
prosvetitelj odlazi u Srbiju baš zbog Skokove tirade o ubistvima, mučenjima i otimačini. Svestan
opasnosti koju takav način razmišljanja predstavlja, Dopsitelj odlazi u <srbiju upravo zbog toga
što želi da suzbije primitivizam i ksenofobiju. Zanimljivo je da je Obradović doživljavao verske
zajednice kaso tela koja služe narodima ne kao moralni i etički pastiri već podstiču, njegovim
41
rečima “razdelenije i ljutu mrzost”. Lik Dositeja Obradovića u romanu je zanimljiv iz još jednog
razloga. Naime, Obradović je bio slobodni zidar ali i prvi popečitelj školski tj. ministar
obrazovanja i kulture u oslobođenoj Srbiji. Samim tim su storije o masonskoj zaveri protiv
naroda i masonskom navodnom izdajništvu, koje su u Srbiji i danas popularne, u Petkovićevom
romanu indirektno označene kao netačne.
Postoje i neki, na prvi pogled začudni, momenti u Petkovićevoj knjizi koji su direktno vezani
za istoriju. Tako piratski kapetan iz Boke, Tripković citira, bez nekog posebnog cilja, pasaž iz
Letopisa popa Dukljanina (autora s kraja 12. / početka 13.veka) u kojem se opisuje zločin koji je
počinio naslednik makedonskog cara Samuila koji je vladao početkom 11. veka. Naime,
Vladislav, Samuilov naslednik, je ubio dukljanskog, danas bi se reklo crnogorskog, kneza Jovana
Vladimira iako mu je rečeno da Jovana Vladimira štiti anđeo. Jednom rečju, neki ljudi koji žele
da nanesu zlo Pavlu Volkovu će to učiniti pa makar se i samo nebo okrenulo protiv njih.
Volkovljeva sudbina, s anđelom ili bez njega, je misteriozna. Pavel, iz obaveštajnih razloga,
napušta Trst i odlazi u Peštu odakle je obavezan da ode u Petrograd. I tu mu se negde, između
Italije i Rusije, gubi svaki trag. Da li je u svojim snovima otkrio gde se tačno nalazi tajanstveni
vrt u Veneciji koji vam možete promeniti tok života nego i lični indetitet? To ostaje nepoznanica.
U epilogu otkrivamo da se Volkovljev trag nije potpuno zagubio te da je, na neki način,
izabrao da lutanja njegove porodice opišu pun krug. U snu je video čarobni venecijanski vrt i
iskoristio priliku.Vek i po docnije, istoričar Stefan Vuković, Volkovljev potomak, u Budimpešti,
1956. godine, za vreme mašarskog ustanka protiv sovjetske vlasti, pokušava da nađe tajne zapise
svog navodnog pretka grofa Đorđa Brankovića. Vuković, faktički, ponavlja priču svog pretka:
zaljubljuje se u ženu iz druge zemlje, druguje s neobičnim grofom indikativnog imena –
Čarnojević. Kao nekad Volkov u Trstu, tako je Vuković u gradu koji se nalazi na mestu na
kojem se sudaraju cvilizacije i ideologije. Sukobljavaju se demokratija i komunizam, tajne
obaveštajne službe Zapada i Istoka, naoružani građani i elitne sovjetske trupe. Ranjen u glavu,
Vuković, u komi, pronalazi svoj venecijanski vrt i, desetak godina kasnije, odlučuje da se
zamonaši. Zanimljivo, iza njega od potomaka ostaje ćerka jedinica i ona je poslednja koja će
nositi njegovo prezime.
Petkovićevo naravoučenije je hladno i surovo svođenje viševekovnih računa srpske istorije:
Volkovi to jest Vukovići su se vekovima vrteli u krug, igrali između Istoka i Zapada, između
konformizma i buntovništva, fasciniranosti mitskim, nacionalnim i kosmopolitizma i njihova
priča se, baš kao i priča njihovog naroda, polako bliži kraju. Na kraju se postavlja samo jedno
pitanje: da li je sve što se dogodilo imalo ikakvog smisla te da li granice, nacije, veroispovesti,
42
jezici, pisma znače nešto više od interesantne šarolikosti u ovakvom zbrkanom svetu te, ako ne
znače, čemu onda, u vreme objavljivanja Petkovićevog romana, zapravo služe ratovi na Balkanu?
Savremena srbijanska književnost ima danas dva kategorička imperativa: imperativ tržišta i
imperativ ideološke podobnosti pri čemu se, pre svega, misli na nacionalističku struju koja je i
danas nadmoćna. Istorija i istoričnost, videli smo na primeru Basare i Petkovića, ne moraju da
budu u ekskluzivnom posedu desnice. Mlađi autori uglavnom zaziru od istorijskih tema. Jedan od
razloga za to je svakako, vezivanje desnice za istoriju ali postoji i drugi, mnogo prisutniji razlog:
istorijska tematika se smatra dosadnom ukoliko nije ukalupljena u neki senzacionalističko-
sentimentalni okvir ili, pak, vezana za portret nekoga ko je označen za neku vrstu srpske ikone.
Setimo se samo velikih broja dela vezanih za lik i delo Nikole Tesle, Svetog Save ili Gavrila
Principa. Doduše, među piscima srednje generacije ima nekoliko onih čija dela poseduju ono
razumno, kritičko naličje istoričnosti. Stoga ovaj pasus treba posvetiti onima čija dela nisu deo
takozvanog mejnstrima ali će, za razliku od brojnih pobrojanih u prethodnom članku, baš kao i
Basarina i Petkovićeva trajati i postati deo istorije srbijanske knjižare.
Saša Ilić (rođen 1972. godine u Jagodini) se izdvaja među piscima srednje generacije po svom
originalnom, britkom pristupu. Ilić je u svom romanu Berlinsko okno (2005) koristio istorijske
podatke i reference vezane za Drugi svetski rat u okupiranoj Jugoslaviji koji su, a u pravcu kritike
ksenofobnog, desničarskog u Srbiji, predstavljeni paralelno sa storijom o zločinima u ratovima
devedesetih godina. U Padu Kolumbije (2011) se Ilić bavio novijom istorijom i atentatom na
premijera Đinđića, demaskirajući koteriju iz bezbedonosno – kriminalnih krugova, okrenutu
ubijanju čoveka na dva nivoa – jedan nivo predstavlja sama fizička likvidacija a drugi je onaj
medijski, propagandni, jezički, koji atentat čini ne samo mogućim već i potpuno opravdanim u
očima javnosti. Valja spomenuti i Mirjanu Novaković (rođena 1966. godine u Beogradu, nije ni
u kakvom srodstvu s autorom članka, prim.aut.) koja je u svom najboljem romanu Strah i njegov
sluga obradila temu (navodnog) vampirizma na severu Srbije koji je u period od 1717. do 1739.
godine bio pod Austrijom. U bečkim arhivama tako i danas postoje podaci o Pavlu Arnautinu kao
jednom od prvih, akjo se tako može reći, zvaničnih srpskih vampire. Dajući živopisne portrete
austrijskih oficira, državnika, srpskih vojnika i seljaka, kombinujući crnohumorno s istorijskim,
autorka je uspela da napravili snažnu knjigu koja se prati lako, kao da je film, ali sadrži i poruku
o onom pritajenom, imanentnom zlu ovih prostora koje u svojim delima tretiraju i Basara i
Petković a koje se lako može preneti da kao svojevrsna pandemija, putem štucanja pseuodo –
Avakumovića, čitanja lažnih istorija ili preko vampirskog ugriza.
(Radio Zagreb 3, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, 2014)
43
DESNICA U NOVOJ SRBIJANSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Iskustvo srbijanske književnosti u postmiloševićevskom periodu je obojeno velikim uticajem
desnice. Zvuči paradoksalno da je književna scena u Srbiji, iako su brojni poznati pisci aktivno
učestvovali u radu građanske opozicije devedesetih godina prošlog veka, zapravo
najkonzervativniji deo srbijanske umetnosti. Da bi se bolje shvatilo kako je staro stanje, dakle
ono vezano za bujanje nacionalizma početkom osamdesetih, i dalje, sa određenim „varijacijama
na temu“, deo pritiskajuće svakodnevice srbijanske književnosti, treba odrediti imperative koji
takvo stanje održavaju. Reč, naravno , nije o Kantovom kategoričkom imperativu koji stoji
ispred savremenog srbijanskog pisca dok je nad njim samo zvezdano nebo. Kamo sreće da jeste.
Imperativi koji ideološki, estetski i etički određuju srbijansku književnost su imerativi
književnih udruženja, politike tj. ideologije, izdavaštva tj. potreba publike i književnih nagrada.
Peti imperativ – medijska slika se, naravno, prepliće sa četiri gore navedena.
Realnost postpetooktobarske Srbije bilo je jedno jedino zvanično udruženje pisaca –
Udruženje književnika Srbije (u daljem tekstu UKS) smešteno u Francuskoj 7. UKS, za Srbiju
ogromno, nefunkcionalno, sa hiljadama članova, napravljeno posle Drugog svetskog rata po
sovjetskom modelu, predstavlja čudovište u čijoj se levijatanskoj utrobi, pored nekolicine
uglednijih autora koji su davno umrli ( Ivo Andrić, Miloš Crnjanski,Borislav Pekić, Meša
Selimović, Branko Ćopić), nalazi galerija provincijskih partijskih radnika, polupismenih
skribomana, umišljenih boema, disidenata i, uopšte, dokonog sveta koji je, na osnovu par
objavljenih redaka dobio članstvo i formalno pravo da učestvuje na skupštinama i pledira na
kakvu-takvu književničku penziju za “minuli rad“. Jednom rečju, UKS je bio ništa više do samo
jedan od brojnih državnih sindikata bivše Jugoslavije u kojem su se, za razliku od svinjskih
polutki, kanti marmelade i karata za pozorišne predstave, delile penzije i sinekure.
Na ovom mestu su osamdesetih godina prošlog veka nacionalistički autori kao Dobrica Ćosić,
Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo, Momo Kapor, Brana Crnčević i brojni drugi vedrili i
oblačili. Bila je to epoha tzv. „disidenata“ koji su, u suštini, neometani, ako izuzmemo pesnika
Gojka Đoga i vođu srpskih fašista, Šešelja, koji je danas u haškom zatvoru, živeli udobne i
povlašćene živote u njima danas tako mrskoj socijalističkoj Jugoslaviji. Imali su stanove, kuće,
dobra ili visoka primanja, velike tiraže i popularnost. Gotovo svi su bili članovi ili bivši članovi
KP i svi su, bez razlike, bili srpski desničari.Već tu se, neposredno pred dolazak Miloševića na
vlast, u prvoj polovini osamdesetih godina, pojavio ključan problem: broj disidenata levičarske ili
44
građanske orijentacije je, u odnosu na druge zemalja bivšeg istočnog lagera, bio obrnuto
proporcionalan. Nije bilo otpuštanja s posla ni tako teške prisile i cenzure kao, recimo, u Poljskoj.
S dolaskom Miloševića na vlast i prvim višestranačkim izborima došlo je do prividne podele
među članovima UKS-a na miloševićevce i opozicionare ali je, i među onima koji su podržavali
Draškovićev Srpski pokret obnove (u daljem tekstu: SPO) i, docnije, DEPOS ili Demokratski
pokret Srbije bio veliki procenat nacionalista. Ratnohuškački, ksenofobični tonovi s retorikom
“krvi i tla“ doveli su do toga da je UKS, za pristalice građanske i levičarske opcije, postao
poznat UKS - UKS Klan tj. ništa bolji od rasističkog Klu Kluks Klana u SAD. Poraz razuma u
Srbiji je bio očit kad je, na poslaničkim izborima u beogradskoj opštini Rakovica, 1992. godine,
uglednog pisca i eruditu Borislava Pekića, kandidata Demokratske stranke, ubedljivo pobedio
Vojislav Šešelj. Kritika i napuštanje UKS- a od strane poznatih pisac kao što su Vidosava
Stevanovića i Svetislava Basare, nije ni najmanje zatalasalo močvaru ovog mastodontskog
udruženja.
Kao alternativa UKS-u se postavila mala grupa intelektualaca okupljena oko Foruma pisaca.
Spomenimo neke od njih: Filip David, Biljana Srbljanović, Predrag Čudić, Nenad Prokić. Cilj
grupe je bio da se,saopštenjima u nezavisnim medijima i izdavačkom delatnošću bori protiv
miloševićevog režima i nacionalizma koji su devedesetih godina dominirali na srpskoj političkoj
sceni.Precizno su mapirani, u toj skoro usamljenoj borbi članova Foruma pisaca, svi oni koji su,
ideološkim blagoslovom ili konkretnim činjenjem, podstakli krvave ratove na prostoru bivše
Jugoslavije: političko, vojno i policijsko rukovodstvo Republike Srbije (tada dela Savezne
Republike Jugoslavije) vrh klera Srpske pravoslavne crkve, UKS, rukovodstvo i dobar deo
članstva Srpske akademije nauka i umetnosti (u daljem tekstu: SANU). Setimo se, primera radi,
Memoranduma SANU iz 1986. godine, u kojem se pledira na održanje srpskog naroda,
kulturno, etničko i jezičko (a indicira se i teritorijalno), jer je, navodno, ugrožen u socijalističkoj
Jugoslaviji. Memorandum je predstavljao ideološku osnovu Miloševićevog učvršćivanja na vlasti
te vođenja velikosrpske politike legitimizovane od strane takozvanih „najumnijih glava Srbije“.
Forum pisaca je, dvehiljaditih, okupio više desetina mlađih pisaca i kritičara ali, uprkos tome,
udruženje ni dalje nije registrovano a njegovi članovi, iako ih čine kvalitetni autori, zauzimaju
malo medijskog prostora.
Po padu Miloševića, formirano je, 3.marta 2001. godine, na Filološkom fgakultetu u
Beogradu, Srpsko književno društvo (u daljem tekstu: SKD). Ideološki i estetski prilično
šaroliko, bez stalnih prostorija, sa 124 afirmisana pisca, od kojih su mnogi bili bivši članovi UKS
koji su ili kritikovali rad UKS ili bili za demokratsku opoziciju, SKD je delovalo kao obećanje
45
pravog književnog društva kakvo je Srbija zaslužila da ima. S eminentnim članovima čija su
imena poznata široj publici (Basara, Albahari, Velikić, Arsenijević, Karanović, Valjarević,
Petković), bez bagaža prošlosti, s jasnim i čvrstim pravilima primanja novih članova, otvorenošću
prema komunikaciji s uglednim kolegama iz inostranstva te Književnim magazinom kao svojim
listom SKD je delovao kao udruženje koje će obaviti više suštinskih prepravki ako ne u
temeljima a onda barem na fasadi srbijanske književnosti. SKD je, u prizemlju ozloglašene
zgradurine u Francuskoj 7, dobio prostorije.
SKD je pao na poštovanju humanističkih vrednosti i solidarnosti sa svojim ugroženim
članovima. Da bi shvatili kontekst priče SKD moramo se vratiti u 2012. godinu. Naime, Andrej
Nikolaidis, crnogorski pisac, komentarisao je aferu koja je nastala oko navodnog pokušaja
atentata na lidera srpskog entiteta u Bosni, Milorada Dodika. Baveći se motivima atentata,
Nikolaidis je postavio pitanje: „ Da je taj čovek (navodni atentator Božidar Stanišljević zvani
Bole koji je u Sali Borik u kojoj je Dodik držao govor pohranio oružje) to uradio kao radnik, a ne
kao Srbin, da li bi to bio civilizacijski pomak?" Rečju, da li bi borba u ime klasne borbe
obespravljenih stanovnika jedne tajkunizirane teritorije a ne u ime nacije značila okretanje prema
boljem društvu. U srbijanskim medijima je nastala hajka na Nikolaidisa a intelektualci, uglavnom
građanske i levičarske provenijencije, su potpisali peticiju podrške Nikolaidisu. Jedan od
potpisnika je bio pisac, filozof, direktor Narodne biblioteke Srbije još od vremena proevropske
vlade dr Zorana Đinđića, Sreten Ugričić. Hajka se prenela na Ugričića. Kad je tadašnji ministar
policije, Ivica Dačić, lider Miloševićeve SPS, zapretio hapšenjem direktora Narodne biblioteke
koji je, navodno, podržao atentat na Dodika. Ono što je usledilo poznato je kao “Slučaj
Nikolaidis-Ugričić”. Ugričić je dobio otkaz i pretrpeo šikaniranje kako od “ozbiljnih medija”
tako i od tabloida.
Hiljadu intelektualaca je potpisalo peticiju kojom se zahteva prekid medijske torture Ugričića i
njegovo vraćanje na posao. UKS je ćutao i srbovao kao i do tada. Forum pisaca je, kao i do tada,
brzo reagovao i njegovi članovi su među prvima potpisali i prvu i drugu peticiju. Ugričić, kao
član SKD, nije podržan od strane svog udruženja. Zvanično objašnjenje je bilo da SKD čine
članovi sa različitim stavovima i da ne može momentalno da reaguje jer je neophodno sazivanje
Skupštine Društva. SKD je, iako sa mnogo manjim i uglednijim članstvom, postao umrtvljeno,
oportunističko udruženje kao UKS koje je, spremno da se odrekne svojih članova zarad svojih
poena kod aktuelne vlasti. Samo su tri člana SKD – a istupila iz ovog udruženja iz protesta zbog
kukavičkog držanja rukovodstva. Drugi članovi, elektronski obavešteni o odluci trojice kolega ,
46
pozvani da učine isto, nisu uradili maltene ništa ako izuzmemo par reči verbalne podrške, iako su
neki od njih potpisali peticiju . Sedenje na dve stolice pokazalo se više no udobnim.
Najzanimljivija reakcija je bila ona koja je došla iz srbijanskog PEN kluba. Ne treba
podsećati da, kad dođe do napada na čoveka i njegovu slobodu govora, bilo gde u centru gde
postoji njegova podružnica, PEN klub treba prvi da se oglasi. Beogradski PEN je “pametno
ćutao” sve dok nije došlo do masovnog potpisivanja peticije za Ugričića a onda se, diskretno, na
sajtu, da ga jedva možete primetiti, pojavilo saopštenje u kojem se, bledo, poziva na obustavu
medijske hajke na Ugričića. Građanski deo javnosti je prozivao PEN klub zbog kukavičluka i
oportunizma. Sve su glasniji bili oni koji su tražili da se smeni direktorka PEN-a, Vida
Ognjenović. Spisateljica, istaknuta članica Demokratske stranke (potpredsednica), ambasadorka,
osoba s nebrojeno mnogo poslova i funkcija, Ognjenovićeva je optužena da je u PEN klub
smestila privatnu izdavačku kuću Arhipelag. Njena pozicija nije ugrožena. Iako su mnogi članovi
tog istog PEN kluba potpisali peticiju poznato je da se, ukoliko želite da uspete ili da i dalje
objavljujete knjige, ne treba zamerati moćnicima. Pogotovo onima koji prave neobične saveze.
Podsetiću: za vreme Tadićevog predsednikovanja je, 2008.godine, potpisana Deklaracija o
pomirenju DS-a i SPS-a. Tadić je, izjavom da “svako ima svoj bol”, a misleći kako na pokojnog
premijera Đinđića tako i na Miloševića, izjednačio krivce i žrtve. Za Tadićevog mandata je iz
programa televizije B 92 povučena oštra kolumna Ljubomira Živkova. Za vreme Tadićevog
predsednikovanja je u Ateljeu 212 cezurisana predstava Da nam živi, živi rad u kojoj su satiri
podvrgnuti neoliberalizam, korpucija, mafijaška država i karikaturalni kult ličnosti vezan za
samog Tadića. Sam Tadić, koji je pokazivao tendencije prema desnom krilu Demokratske stranke
i bratimljenju s Miloradom Dodikom je, upravo u ime šizofrenične priče “i Kosovo i Evropska
Unija” to jest “ i demokratija i nacionalizam” uticao na stvaranje nedemokratske atmosfere u
kojoj svako ko ugrozi ili ismeje njegovog koalicionog partnera Dačića treba da bude “pušten niz
vodu”. Samim tim, desnica je zadržala kontinuitet revitalizacije u srbijanskoj književnosti.
Podsetimo : posle atentata na premijera Đinđića 2003. godine i pada kratke Živkovićeve vlade na
vlast je došla desničarska vlada Vojislava Koštunice a potom Tadićeve demokrate koje su
napravile veliki pomak udesno. Tako je bilo sve do 2012. godine kad je Srpska napredna stranka
(nadalje: SNS) pobedila na izborima. Društvena atmosfera koja postoji poslednjih deset godina
odgovara desničarima u književnosti . Na kraju krajeva, jedan od ministara kulture, Dragan
Kojadinović, kadar SPO-a, držao je ispred svog kabineta voštanu figuru vođe kolaboracionista,
četnika Draže Mihajlovića a savetnik mu je bio nacionalistički roker Bora Đorđević. U takvoj,
weimarskoj atmosferi, Srbija je u proleće 2012. godine dočekala novog predsednika Tomislava
47
Nikolića, dojučerašnjeg Šešešljevog vojvodu i radikalskog omladinca Aleksandra Vučića koji je,
na ponovljenim izborima ove godine i zvanično postao najmoćniji političar u zemlji. Stavovi i
potezi dva bivša ministra, Bratislava Petkovića i Ivana Tasovca se, samim tim, mogu posmatrati
kroz prizmu promene vlasti. No, o njima nešto kasnije jer je pred nama celina vezana za
književne nagrade koje će, u mnogo čemu, objasniti i odnos političkih elita s lokalnom
književnom scenom.
Svaka varošica u Srbiji ima neku od mirijade nagrada koje svake godine pljušte na srbijanskoj
književnoj sceni. Posebno je zahvalno pisati romane te se svake godine u trci za NIN-ovu
nagradu zatekne preko stotinu a ponekad čak i preko dve stotine naslova što je nezamislivo za
zemlju od jedva sedam miliona stanovnika od kojih polovinu čine funkcionalno nepismeni. O
NIN-ovoj nagradi kao o velikoj nagradi jugoslovenske književnosti (dobitnici su, od godine
osnivanja, 1954: Miroslav Krleža, Meša Selimović, Aleksandar Tišma, Danilo Kiš, Dubravka
Ugrešić itd.) ne treba posebno raspravljati. Nažalost, ni kvalifikacija “dubiozne nagrade
srbijanske književnosti” nije bez osnova. Doduše, ovu nagradu je, u vreme najveće represije
1994.godine , zasluženo dobio Vladimir Arsenijević za antiratni roman U potpalublju.
Paradoksalno na prvi pogled, po padu Miloševića, NIN-ova nagrada je, po žiriju, a ponekad i
izboru dobitnika, dodirnula dno.
U NIN - ovom žiriju je Vasa Pavković, svojevremeno kritičar desničarskog Pečata koji je,
kao urednik u izdavačkom preduzeću Narodna knjiga , objavio antisemitski pamflet Nebojše
Vasovića Lažni car Šćepan Kiš, navodeći da je „vreme da se o (Danilu) Kišu počne pisati
na razne načine i da zna mnogo pametnih ljudi koji misle poput Vasovića.” U štampariji
pomenute Narodne knjige se zatekao roman Gvozdeni rov koji je, navodno, napisao Milorad
Ulemek – Legija, vođa JSO, raspuštene “specijalne” jedinice koji stoji iza ubistva premijera
Đinđića. U NIN-ovom žiriju je i Mileta Aćimović- Ivkov autor hvalospeva desničarskim
autorima: Dobrici Eriću, Nenadu Grujičiću, Ljiljani Habjanović Đurović. U radu žirija je, do pre
tri godine, dugo učestvovao i doktor Aleksandar Jovanović, jedan od specijalnih konsultanata za
formiranje kritičarskog borda nagrade Meša Selimović (tačnije, njene srbijanske verzije) koju
dodeljuju Večernje novosti, glasilo nacionalističko-populističke provenijencije. Jovanović je,
pored srpske književnosti, predavao tumačenje Biblije. U kritici se zalagao za religiozno i
nacionalističko pevanje, gajeći odbojnost prema pojmovima „postmodernizam“ i
„kosmopolitizam“. Bio je tu doskora i doktor Mladen Šukalo sa Filosofskog fakulteta u Banjoj
Luci, zastupljen u šarolikom zborniku u izdanju Svetigore Jagnje Božije I Zvijer iz bezdana,
rame uz rame sa Radovanom Karadžićem i Amfilohijem Radovićem, mitropolitom crnogorsko-
48
primorskim koji je tvrdio da je bio duhovnik Danila Kiša i održao sablažnjujući govor na
Đinđićevoj sahrani. Dodajmo skupu Ljiljanu Šop, funkcionerku SPO te književnog kritičara
Slobodana Vladušića koji je napravio zanimljiv zaokret. Naime, Vladušić je izašao iz žirija da bi ,
sa svojim romanom – prvencem Forward mogao da se, 2009. godine, kandiduje za Ninovu
nagradu. Nije je dobio ali je ovenčan Vitalovom nagradom za roman Mi, izbrisani.
Ne treba doživljavati celu srbijansku književnu scenu kao desničarsku. Autori koji dobijaju
nagrade ne moraju nužno biti desničari. Nekad nagrada od NIN-a dođe kao, ako se sećate tog
socijalističkog rituala, nekakav zlatni sat od državne firme za četvrt veka službe ili pred odlazak u
penziju. Tako je NIN-ovu nagradu 2006. godine, a trebao je desetak godina ranije, dobio
Svetislav Basara. Nekoliko desetina autora i kritičara mlađe i srednje generacije objavljuje u
časopisu Beton koji se, na duhovit i direktan način, obračunava kako sa estetskim tako i
ideološkim devijacijama lokalne scene. Postoji i određen procenat autora i kritičara koji osećaju
odbojnost prema književnoj desnici ali je javno ne pokazuju iz straha za sitne privilegije ili su,
jednostavno, izvan radara sire javnosti. Tu je, naravno, i velika siva oblast u kojoj tavori najveći
deo srbijanske književne scene. No, desničari su najglasniji.
S odlaskom članova NIN-ovog žirija Šukala, Ilića, Jovanovića učinilo se da se otvorio prostor
za podmlađivanje žirija i ozbiljniji zaokret dočim su Vladislavu Gordić Petković i mladog Miću
Vujičića opet “nadglasali” Aćimović Ivkov, Pavković i Šop. I dalje se čuju ocene o “pokušajima
revizije istorije” svaki put kad neki autor pokuša da na drugačiji način od onog, desničarskog,
sagleda dešavanja iz bliže nacionalne prošlosti a autori i izdavači, i dalje, iako je kuloarskih žalbi
na račun žirija bezbroj, uredno šalju svoje romane. Nagradu će dobiti tri kategorije autora:
eminentni,bez angažmana ili desničari. Jedini pisci koji su javno osudili besmislenost NIN-ove
nagrade i izuzeli se iz trke su Sreten Ugričić, Saša Ilić i Miloš Živanović. NIN-ova nagrada,
uprkos blago rečeno čudnim odlukama (nagrađivanje Semolj zemlje Mira Vuksanovića, koja i
nije roman je najdrastičniji primer) i bekgraundu dela žirija, pomognuta, mada sve manjim
sredstvima ( daleko ispod zvaničnih deset hiljada eura) i dalje egzistira kao najprestižnija. Kao
što u Grlićevom filmu reče pandur Gile uhapšenom hajduku Čarugi: “Nije meni bilo da tebe
uhvatim nego, para je, brate!”
Podmlađivanje književne desnice je započelo u jesen 2009. godine kad je formirana grupa P-70
( u daljem tekstu putovci) sa članovima Vladimirom Kecmanovićem, Slobodanom Vladušićem,
Dejanom Stojiljkoivćem, Markom Krstićem i Nikolom Malovićem. Pozivajući se na odbranu
“čiste”, neideološke književnosti, uz podršku Dobrice Ćosića kojeg članovi P-70 zovu deda,
značajnog dela srbijanske mainstream kritike te pisca Gorana Petrovića i dramske spisateljice i
49
pesnikinje Milene Marković, ovi pisci “rođeni sedamdeset i neke” su stubokom pobrali
najizvikanije nagrade. Tako je Marko Krstić, koji je dugo po osnivanju P-70 bio pisac bez dela s
javnom sudbinom, za svoj roman Viktorija, legendaran po somnabulnim rečenicama, dobio
nagradu Branko Ćopić. Dejan Stojiljković, bestseller pisac, dobio je nagradu Miloša Crnjanskog
iz ruku Mila Lompara, desničarske perijanice Filološkog fakulteta , inače bivšeg člana NIN -ovog
žirija. Stojiljković je okrenut nacionalnim temama na zakamufliran način, u formi epsko-
istorijske fantastike. Nikola Malović je dobitnik stipendije Borislav Pekić, sledbenik lika i dela
Milorada Pavića, nacionalistički antiglobalista. Pored po Lutajućem Bokelju, bestseleru
objavljenom u najmoćnijoj srbijanskoj izdavačkoj kući Laguna Malović je poznat je i po izjavi
da, kad pliva u moru, u rodnoj Boki Kotorskoj, onih par metara oko njega predstavlja “srpsko
more”. Vladimir Kecmanović je, s ratnim romanom Top je bio vreo , kanonizovan od strane
književne čaršije kao najveći mlađi (iako ima preko četrdeset godina) srpski pisac. Što se
kvaliteta romana tiče, Kecmanović je, šekspirovski rečeno: Ni s čim zadobio sve! Uspeo je da,
pored toga što piše kolumne za večito režimsku Politiku (koje pišu i njegovi putovci Stojiljković i
Vladušić) da, s takozvanom enter književnošću ( po sistemu koketiranja romana s poezijom:
jedna rečenica, enter, sledeći red, nova rečenica) ponovi isti postupak u mnogo manje čitanom
Sibiru mada je njegov neuspeh “mudro oćutan”od s većeg dela kritike .Kecmanović je, reklo bi se
u Srbiji ničim izazvan, bio deo srpske delegacije koja je prisustvovala molitvenom doručku u
Vašingtonu. Posebno mesto u istoriji ove interesne grupe koja navodno, teži estetskoj šarolikosti
a u stvari sve koji ih kritikuju naziva komesarima, zauzima, državna izdavačka kuća Službeni
glasnik koju je vodio lider desnog krila Demokratske stranke, Slobodan Gavrilović, bivši šef
resornih odbora i izdavačkog centra DS-a, nekadašnji politički oponent Zorana Đinđića. Putovci
Krstić i Kecmanović su u Službenom glasniku, kao deo armije urednika, našli uhleblje.
I, tu dolazimo do najvećeg poraza srbijanske kulturne pa samim tim i književne scene. Kad je
Bratislav Petković, pozorišni reditelj koji je poslednji put postavio predstavu pre tridesetak
godina, kao kadar SNS došao na poziciju ministra kulture i informisanja 2012. godine nije bilo
nikog ko je mogao da se suprotstavi drakonskim merama koje je zavelo njegovo ministarstvo.
Budžet za kulturu je pao na 0.6% od državnog budžeta što je dva puta manje od minimuma.
Izdavačke kuće su molile za veća sredstva za otkup knjiga. Pozorišta su apelovala na
katastrofalnu situaciju u vezi s platama glumaca i fundusom. Domaća kinematografija nije dobila
ni dinara. Najugledniji festivali su skinuti sa spiska finansiranja.Petkovićev savetnik je izjavio da
“samo patriotska umetnost može biti prava umetnost”. Funkcije su dobili opskurni kadrovi,
nedovoljno ili potpuno neobrazovani. Petković je ponavljao da neće odustati od svojih glavnih
50
ciljeva: kresanja troškova kulture i otvaranja muzeja srpskih kraljeva. Pritom, Narodni muzej nije
radio. Novaca je bilo - za nacionalne svetkovine kao što je obeležavanje Milanskog edikta.
SNS se, u odnosu prema Zapadu , zalaže za saradnju ali, na unutrašnjem planu, u kulturi,
postavlja ljude koji su izašli ispod Šešeljevog šinjela. Razlog je jednostavan: treba podeliti plen
tj, funkcije i uništiti opoziciju koja je uvek najveće pristalice imala baš u svetu kulture. Kao što
reče Arsen Dedić u izmenjenoj verziji svoje pesme: Ja suze neću kriti – kulture neće biti! Mlak
odgovor je bio takozvani protest upozorenja prošlog leta na Trgu Republike. Razočarani,
dezorijentisani, pisci, nezavisni i oni članovi SKD, nisu smogli snage da se obrate hiljadi
okupljenih stvaralaca i formulišu zahteve. U SKD su na pozicije došli simpatizeri desnih
skretanja dok su njegovi novi kadrovi postali članovi P-70 . Protest je propao a najavljeno
ponovno održavanje je otkazano. Valjalo je čekati novog ministra.
Novi ministar, Ivan Tasovac, uspešan direktor beogradske Filharmonije i vanstranačka ličnost,
delovao je kao čovek koji će izaći u susret zahtevima umetnika. Zakazan je, u oktobru prošle
godine, sastanak sa piscima i kritičarima. Razlog? Grupa pisaca, uglavnom okupljenih oko
Foruma pisaca ili sa sličnim ideološkim tendencijama, tražila je "redefinisanje stanja na
književnoj sceni”. Grupa pisaca dala je nekoliko konkretnih predloga. Najpre da se formira
komisija koja bi književnicima dodeljivala tromesečne, polugodišnje i godišnje stipendije.
Predloženo je rešavanje problema oko otkupa knjiga za javne biblioteke, uz insistiranje na otkupu
dela savremene srpske literature. Pošto u Srbiji ima više od 90 književnih časopisa koji izlaze
neredovno, pisci su izašli sa idejom da se izvrši njihova standardizacija u svakom smislu i
napravi hijerarhijska rang-lista iz koje bi bilo vidljivo koja su glasila stekla prioritet. Na identičan
način bila bi data podrška književnim manifestacijama, dok bi se podrška izdavačima odvijala u
vidu pomoći kapitalnim i važnim izdanjima, s posebnim naglaskom na afirmaciju domaćeg
književnog stvaralaštva. Pismo je, međutim, izazvalo reagovanja Srpskog književnog društva i
Društva književnika Vojvodine, koji su u otvorenim pismima ministru - izašli sa svojim
zahtevima. Ministar je, u punoj Sali Narodne biblioteke obećao da će razmotriti zahteve pisaca i
da će biti blagovremeno obavešteni. Do blagovremenog objašnjenja nikad nije došlo. Usledili su
novi, prevremeni parlamentarni izbori.
Zaključak koji se nameće je da je danas srpska književna scena suočena ne toliko s desnicom
koja postaje, u određenim okolnostima, akademska, kabinetska, pseudo- kritizerska ( neuspešan
pokušaj osnivanja nagrade Danilo Kiš od strane Ćosićevih pulena) pa čak i pseudo urbana (kad
hip-hop grupa Beogradski sindikat svira na promociji P-70 recimo) koliko sa sopstvenom
bezvoljnošću. Ona se očituje u esnafskim udruženjima ali na njih, kao i na žirije koji dodeljuju
51
nagrade, pada samo jedan deo odgovornosti. Većina pisaca nema snage da ne igra po unapred
određenim pravilima koja liče na uputstva za pisanje školskog zadataka na temu Proleće u mom
kraju. Oni, zbog obećanja dalekih nagrada ili sitnih interesa, pristaju da pišu, uglavnom realistički
ili postmodernistički, prežvakavajući opšta mesta i izbegavajući tzv. “ozbiljne teme”. Istorija i
politika se smatraju rezervisanim za desničare a to je široka oblast koju od njih treba oteti.
Eksperiment sa formom, stilskim izrazom, preispitivanje nacionalnog, vernog, seksualnog
identiteta su tabui od kojih se beži u hiperprodukciju lakog štiva. Upravo zbog toga, a ne
isključivo zbog tržišne opsesije bestselerima ) mi retko kad čujemo drugačije glasove koji žele da
artikulisano iznesu svoje stavove i stvore nova, originalna dela.
(Radio Zagreb 3, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, 2014)
52