Download - Križni put s desnim razbojnikom
1
don Ivan Bodrožić
Križni put s desnim razbojnikom
Editio privata
Dom. Ioannes Iadrensis
2
Uvodna molitva
Svemogući Bože, meni si iskazao čast da budem uz tvoga Sina u
posljednjim i najtežim trenucima njegova života. Biti sudionikom i
svjedokom njegova križnog puta i smrti u početku je za me bila samo
obična slučajnost kojom nas je vezala ista osuda, da bih potom na križu
spoznao milost tvoje božanske ljubavi i spasenja. Po toj milosti sam ja,
premda razbojnik, postao vjerni nasljedovatelj tvoga Sina, svjedočeći
tako pravi smisao ove pobožnosti kojom obnavljamo sjećanje na
njegovu slavnu i spasonosnu muku.
3
PRVA POSTAJA
Isusa osuđuju na smrt
Bože Izraelov, dok sam iz mračne tamnice već u ranu zoru slušao
povike razjarene svjetine, pitao sam se što se događa. Razabrah da nije
posrijedi još jedna pobuna zbog koje sam i sam završio u tamnici i
čekam izvršenje smrtne presude, nego suđenje nekom čovjeku. Čudno
mi samo da se taj rimski krvolok, koji je prolio rijeke židovske krvi,
ustručava osuditi jednoga čovjeka, i to na izričito traženje narodnih
starješina. Žarko sam te molio, i još uvijek molim: Spasi me, kao što si
spasio svoj narod iz šaka faraonovih i mnoge njegove junake od
moćnijih neprijatelja. Ta, ništa drugo nisam radio nego se borio za
slobodu tvoga naroda i za pravedno uspostavljanje njegova i tvoga
kraljevstva na svijetu. Međutim, opet si me razočarao. Ponadao sam se,
naime, da bih upravo ja, i prema tvojoj i prema ljudskoj pravdi, mogao
biti osuđenik kojega će, između nas trojice, Pilat osloboditi umjesto tog
nesretnika. No, kao da su moje molitve bile uzaludne. Na slobodu je
pušten Baraba, najokrutniji od svih nas. Kad su se po drugi put
ostvorila vrata naše ćelije da izvedu as dvojicu preostalih osuđenika,
znali smo da dolazi vrijeme izvršenja osude. Društvo će nam činiti
dotični Uznik. Čudno da već prije nisam upoznao čovjeka pred kojim
dršću. Zato ne mogu reći da nisam radoznao da mu vidim lice. Zanima
me samo koliko on mora imati mržnje u očima ako im se učinilo
prihvatljivije umjesto njega pustiti ubojicu i velikog vođu pobune.
Pomolimo se: Oče nebeski, nauči nas da ne sudimo, već da
znamo prihvatiti sud i osudu, bilo krivu bilo pravu, da bismo mogli
s tvojim Sinom oslobađati svijet osude u koju ga strovaljuje zlo,
grijeh i nepravda.
4
DRUGA POSTAJA
Isus prima na se križ
Ne znam jesam li bio više iznenađen ili razočaran onim što sam vidio
kad su nas vojnici iz tamnice proveli kroz sudište. Razočaran, jer nisam
ugledao nikakvu strašnu osobu koje bi se trebalo bojati, već jednog
običnog rabina, Nazarećanina, kojeg sam imao prigode i sam jednom
zgodom slušati. Pouzdano znam da je bilo pokušaja da ga se iskoristi
za našu stvar, za pobunu protiv Rimljana, ali on se uvijek držao po
strani od politike i političkih buntovnika. Međutim, kojeg li proturječja.
Mora mu se priznati da se nije ustručavao prozivati vjerske i
nacionalne vođe svoga naroda zbog ćudoredne nedosljednosti i
duhovne mlakosti. Pričao je o nekom svome Bogu, koji se baš nije
uklapao ni u moje poimanje o vjeri. Kad vidim njegovu sudbinu,
zaključim da sam možda i dobro činio što se nisam toliko bavio vjerom
i pobožnošću. Ta koja korist od toga kad, evo, ovako ili onako, čeka nas
isti kraj. Nakon svega za se mogu barem ustvrditi da sam sve pokušao
što sam mogao. Zato umirem uzdignute glave. Iznenađen sam bio jer
nije bilo mržnje u njegovim očima, samo puno patnje i boli. Ni
bičevanje ni trnova kruna, ni uvrijede ni batine ipak nisu mogle ugasiti
plamen koji je iz njih izbijao. Ako ništa, sad je barem imao prigodu
upoznati koliko su okrutni i zlobni ovi rimski osvajači. Nepojmljivo mi
je samo da on tako zdušno prihvaća gredu koju mu na leđa natovariše,
kao da mu o njoj ovisi život. Nije valjda toliko neupućen da ne zna da
će mu tijelo biti obješeno upravo na tom sredstvu umiranja. Kad su i
nas dvojicu prisilili da sa svojim gredama pođemo za njim, u sjećanje
mi odnekud navriješe zbunjujuće riječi: Tko ne uzme svoj križ i ne ide
za mnom, nije mene dostojan.
Pomolimo se: Oče nebeski, daj nam snage da svakodnevno
prihvaćamo svoj križ da bismo postali dostojni učenici tvoga Sina
koji nas je na to pozvao.
5
TREĆA POSTAJA
Isus pada prvi put pod križem
Dok nosim gredu, pitam se kakvo li dostojanstvo on pronalazi u tome
da posrće pod težinom drveta. Kakvo li dostojanstvo u tome što ovako
izmučen pod njom pada? Kakvo li dostojanstvo u tome da si pod
tuđim nogama i da te mogu zgaziti kao crkva kad im se prohtije? Ne
sastoji li se ljudsko dostojanstvo od istine da jači ostaje na nogama, od
prednosti da je brži i okretniji od drugoga, te od ponosa koji mu ne
dopušta da se obazire na slabiće koji padaju? Za takvo dostojanstvo
sam živio i na nj bio ponosan. Ali, evo sad nisam više u tom položaju.
Sad sam ja pod tuđim nogama. Pao sam sa svoga visa. Ne preostaje mi
drugo nego pomiriti se sa sudbinom da je došlo kraju vrijeme moga
dostojanstva. Ali zašto se on ne miri sa sudbinom? Zašto se on uporno
pokušava podići iz prašine i nastaviti svoj put s drvetom na leđima?
Zar ne vidi da mu je tijelo slabo, bez obzira na duh i na volju? Jedino
pozitivno što vidim u njegovu padu je da je meni dobro došla mala
stanka. I ne ide mi sad u glavu zašto mi se javlja osjećaj sažaljenja
prema njemu. Odakle mi prijekor savjesti onog mog ponosa i
dostojanstva? Možda radi toga što ipak moram priznati da je mjera
moga dostojanstva bila bezobzirnost. Koliko sam samo puta pao držeći
svojim pravom gaziti po tuđim životima. Vjerojatno mi ovaj čovjek u
prašini želi reći da bi bilo mnogo dostojanstvenije da sam se prigibao k
ljudima kojima je trebala moja ruka da se pridignu.
Pomolimo se: Oče nebeski, kao što si dao snage svome Sinu
da ustane nakon prvog pada pod križem, daj i nama snage da
ustajemo nakon pada pod teretom života koji pritišće naša leđa, da
možemo živjeti uspravnim, dostojanstvenim životom.
6
ČETVRTA POSTAJA
Isus susreće svoju svetu Majku
Mislio sam da iznemogao i izranjen nije u stanju pratiti što se događa
oko njega, da od puste svjetine ne razaznaje osobe. Očito sam se
prevario, jer ni krv ni bolovi nisu mogli ugasiti njegov prodorni pogled
koji se u jednom trenutku spojio s tužnim pogledom jedne žene, koja se
naguravala s mnoštvom oko sebe. Po crtama i izrazu njihovih lica
iščitavam da mu je to majka. Iz neposredne blizine promatram taj
nijemi susret i čujem izgovoreno samo ime: Isuse!, razgovjetno, toplo, s
ljubavlju. Prolaze me neki čudni trnci. Toliko nježnosti i bola u istom
trenutku. Toliko žalosti, nemoći, ponosa i dostojanstva. Skrhani bolju, a
opet jaki. Kao da ih ništa ne može zgaziti ni odijeliti. Misli mi odlutaše
mojoj majci. Gdje je ona sada? Možda je bolje da je nema, jer ne znam
što bih joj rekao niti što bih od nje čuo. Što bih joj saopćio svojim
pogledom? Čime bih je ispunio? Bi li me gledala s toliko nijemog
ponosa kao što ova žena promatra njega? Teško, jer se nemam čime
ponositi. Mržnja me je odvela u tolika nedjela koja sam nazivao
junaštvom u ime nacionalne i vjerske slobode. A ovdje u mojoj blizini,
kad se njihovi pogledi ukrstiše, sijevnula je velika iskra ljubavi,
usprkos boli, patnji i tolikoj mržnji što se na nj oborila. Njezin je sjaj i
mene zahvatio do te mjere da oko sebe nisam ništa više vidio ni čuo.
Kad me udarac biča vratio u stvarnost, obazreh se oko sebe, u čudu, ne
shvaćajući da baš nitko nije primijetio ovaj susret Majke i Sina što grije
dušu, ulijeva nadu i daje snagu.
Pomolimo se: Oče nebeski, na životnome putu daj nam radost
spasonosnog susreta s onom koja je tvome Sinu bila najbliža i u
najradosnijim i u najbolnijim trenucima života!
7
PETA POSTAJA
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Odlučivši ovom krvavom prizoru dati malo više ritma, usporavanoga
Isusovim stalnim zastajanjem i posrtanjem, vojnici uhvatiše jednog
slučajnog prolaznika da podmetne svoje rame pod njegovo drvo.
Opirao se njihovu planu. Ne samo što nikad nije htio biti dionik
razuzdane svjetine, gledajući uvijek vlastita posla i uzdajući se u rad
svojih ruku, nego i zato što mu je bio dovoljno težak težački život. No
kako nije bilo uzmaka pred prijetnjom, uz poruge koje su stizale i na
njegov račun, bilo mu je jasno da je još jednom dodatno breme stiglo na
pleća običnog trudnog čovjeka. Zatečen nametnutom „radnom
obvezom“, pitao se kako to da je zapalo upravo njega, dok se okolo
nagurava masa dokonih cinika koji i tako sudjeluju u ovom metežu.
Dotle je Nazarećanin ispred nas izgovarao riječi i molitve zahvale
svome Bogu, što mu je providio ovog čovjeka. Slušajući ga kako
šapuće: Jaram je moj sladak i breme je moje lako, imao sam osjećaj da
bodri svoga pomagača. Pošto vojnici ponovno natovariše drvo na
Isusa, slučajni križonoša je djelovao preobraženo. Zbunjen kao u
zanosu, spontano je pošao za nama. Opipavao se po ramenu kao
čovjek koji je nešto izgubio. Gledajući za Nazarećaninom, djelovao je
poput trudbenika koji je otkrio novo oruđe bez kojega više ne može
zamisliti svoj rad, poput izumitelja koji se divi uzvišenosti svoga
izuma, poput vrsnog orača koji se više ne okreće kad stavi ruku na
plug. U tom drvetu kao da je bila neka čarobna magnetska snaga koja
ga je neodoljivo vukla naprijed.
Pomolimo se: Oče nebeski, kao što si svome Sinu Isusu na
njegovu križnom putu providio pomoć Šimuna Cirenca, ne dopusti
da nam ponestane pomoći naših bližnjih u poteškoćama i nevoljama
koje nas zadese.
8
ŠESTA POSTAJA
Veronika pruža Isusu rubac
Tko je ova žena koja je priskočila da mu rupcem obriše krvavo lice? Po
izgledu je jedna od onih pobožnih žena koje sav svoj vijek prožive u
skromnosti između obitelji i hrama. Držeći ih neukima, nismo im
davali pravo govora, a one doduše, tihe kakve jesu, nisu ni trošile
mnogo riječi. Njihovo oružje bila je vjera i ljubav koja je i njoj dala
snagu da pobijedi strah od svjetine. Ne znam koliko li je njemu bilo
lakše, ali zahvalni plamen u očima govorio je kako zbog ovakvih ne
gubi nadu u ljude. Tek sad vidim da bi i meni u ovom trenutku mnogo
značila jedna takva beznačajna osoba. Čuo sam odjek ove svete duše
kad je, nakon susreta s Osuđenikovim očima, svrnula pogled na rubac
čitajući njegov sadržaj. Umjesto perom i mastilom, ispis je bio čavlima i
krvlju. Umjesto izvornog rukopisnog potpisa, držala je portretni ispis.
Živjela je meditirajući riječ, a na dar je dobila sliku lica: odsjaj slave i
otisak bića Njegova. Privijajući na grudi krvlju natopljeni rubac,
shvatila je da posjeduje veličanstveno djelo koje daje smisao prolivenoj
krvi. Nastavljajući hod pokraj nje, čuh kako tiho izgovara molitvu: Lice
tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.
Pomolimo se: Oče nebeski, kad nam krv, znoj i suze napune
oči, te više ne vidimo puta ispred sebe, nek nas prati pomoć svetih
žena moliteljica, kojima ćeš, dok ublažuju tuđe patnje i muke,
utiskivati sve dublje u srce lik svoga Sina.
9
SEDMA POSTAJA
Isus pada drugi put pod križem
Postaje mi neugodno promatrajući ga kako tetura, posrće i pada. Ne
znam što je gore: pasti kad ne znaš uzrok pada, ili kad znaš, a ne možeš
ga izbjeći; kad nisi sve učinio da ne padneš, ili kad si nemoćan spriječiti
ga. Ovaj čovjek se nije slučajno okliznuo. Uzrok njegova pada nije
neopreznost i nehaj već tjelesna nemoć. Opetovano padati je znak
slabosti i samo ti, Bože Izraelov, znaš kako sam se rado pred tobom
pravdao i ispričavao slabostima, samo da bih nastavio živjeti u padu.
Nisam tražio da me ojačaš, nego da zažmiriš u ime moje slabosti. Sada
me za sve to stiže kazna. Ako si mene kaznio ovako nemilosrdno za
moje slabosti, što li je tek ovaj zgriješio? Tko je sagriješio, on ili njegovi
roditelji? Dok po mislima prebirem odgovor na ove upite, do ušiju mi
dopre molitva bogobojaznog rabina koji promatraše ovaj bolni prizor:
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da
ga Bog bije i ponižava. Ako pada zbog nas, onda ustaje radi nas. Diže
se da mene podigne iz mojih slabosti, ukazujući mi da i ti imaš slabost,
jedinu slabost, Svevišnji, a to je ljubav prema grješnicima. Naši nas
prijestupi taru, ti ih pomiruješ njegovim ustajanjem, jer si spor na
srdžbu i bogat dobrotom.
Pomolimo se: Oče nebeski, čiji se Sin Isus ponizio do križa da
bi pridigao iz grijeha nas slabe grešnike, daj nam snage da po
njegovu padu savladavamo vlastite slabosti.
10
OSMA POSTAJA
Isus tješi jeruzalemske žene
Premda shrvan od boli, ipak nije bio sobom zaokupljen da ne čuje
glasove i plač žena i djece koji su išli za nama. To su oni čiji se glas
inače ne čuje, ali je njegovo uho bilo toliko osjetljivo da ih nije
zanemario. Sam na izmaku snaga, a opet ima snage tješiti ožalošćene,
bez obzira što je njegov položaj neusporedivo teži. Ostadoh zatečen
prizorom i njegovim riječima. Sjetih se svoje žene koja je živjela u
sličnim okolnostima kao i ove što plaču i tolike druge u našem narodu.
Trčale su slušati ovog Učitelja kad je prolazio njihovim krajem.
Oplakivale su sebe i svoju djecu zbog grijeha svojih muževa. Kad god
mi je htjela prepričati događaje i riječi, bezdušno sam joj zatvarao usta
psovkama i uvrjedama. Koliko me je puta pokušala odvratiti od zla,
koliko sam joj samo boli nanio i udaraca zadao, koliko li je suza pustila
radi mene. Držao sam da je njezino da šuti, da rađa i odgaja djecu, a
On ju je učio da je Božjom providnošću stavljena na moj put da me
suzama istrgne zlu iz kandža, da me molitvom otrijezni od
bezbožnosti. Ne preostaje mi nego tražiti oproštenje što sam je doveo
do toga da oplakuje sebe i našu djecu. Očekivala je zaštitu, a strepila je
od sileđije. Premda je živjela u špilji razbojničkoj, htjela je biti čuvarica
obiteljskog ognjišta. Neka su blagoslovljene sve suze njene, prolivene
radi moga dobra. Blagoslovljene bile pouzdane molitve i probdjevene
noći, blagoslovljena bila ustrajna vjera koju je s Njegovih usana
primila.
Pomolimo se: Oče nebeski, čiji je Sin i u najtežim trenucima
imao snage tješiti ožalošćene, daj nam snage da ne pribjegavamo
lagodnim životnim rješenjima, već onima koja se slažu s tvojom
Istinom.
11
DEVETA POSTAJA
Isus pada treći put pod križem
Gospode Bože, protresao si me opet još jednim njegovim padom. Već
neko vrijeme pažljivo sam hodio slijedeći trag stopa njegovih, kao
dijete koje se boji da ne zaluta. Gazeći u njegove otiske, dublje sam
ulazio u sebe, pronalazeći u svojoj duši tvoje tragove. Nisam se mogao
odlijepiti iz tih stopa, jer on je na Kalvariju išao s ciljem da dadne smjer
mojim nogama. Išao je u smrt da mene oživi, po patnji je dolazio
dopobjede, da spasi mene od beznađa. Kad sam pošao iz Pilatova
dvora, mislio sam da slijepac slijepca vodi, dok je on trostrukim padom
strpljivo čekao moje pokajanje, da me izvuče iz jame propasti i blata
grijeha. Padao je pod bremenom jer nije pristao prignuti koljeno pred
Zlim. Njegovim padovima uveo si me u tajnu neokajanih osobnih
padova, a njegovim ustajanjem nebesko svjetlo ulazilo je u dušu moju.
Da bi mene ozdravio, svidjelo ti se pritisnuti ga mojim bolima; da bi
pridigao mene, palog Adama, njega si ponizio da preda mnom ustaje.
Tebi koji si triput svet, neka je hvala za ovaj milosni dar, neka ti je
hvala za ovaj uspon po njegovim padovima.
Pomolimo se: Oče nebeski, po svome Sinu Isusu kojega
nikakav pad ne sprječava u izvršenju vlastitog poslanja, daj nam
snage vrjednovati sve patnje, boli i padove koji su se dogodili s
ciljem da nama dadnu život.
12
DESETA POSTAJA
Isusa svlače
Bože moj, kako je teško meni, nedostojnom Adamovu sinu, promatrati
ovaj prizor. Dopustio si da Sina tvoga osude kao razbojnika, da
podnese patnju i muku, da ga osramote lišavajući ga časti, da ga ogole
zbog moje golotinje. Poput praoca našega htjeli smo te opljačkati, a
obogatili se nismo. Dajući nam sebe, stavio si život na kocku i mi te
prokockasmo. Kao u onaj drevni dan tako i sada, stojeći pred svojim
Bogom i pred stablom života, ostajemo sirotinja s gorkim okusom
spoznaje da smo, više nego ikad, nagi zbog svojih nedjela, a tvoj
Pravednik nedužan usprkos osude, svet unatoč porugama, cjelovit
usprkos ranama i udarcima. Premda gol, zaogrnut je nevinošću. Stoji
bez odjeće ne proklinjući niti preklinjući, ne potražujući nego dajući.
Iako bez ičega, ipak ima sve imajući sebe dok tiho moli: Žrtve i prinosi
ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. Ovaj velikosvećenički prinos
nitko mu ne može uskratiti. Satrven od bola kao da poziva svojim
izmučenim tijelom: Tijelo mi ne možete oduzeti jer ja jesam u tijelu.
Možete ga samo iz moje ruke uzeti. Njega vam svojevoljno dajem.
Nisam ja jedini bio osupnut ovim prizorom. Čuh mladog Teologa kako
šapće: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Od punine
njegove svi mi primismo.
Pomolimo se: Oče nebeski, daj nam milosti da potpuno
svjesno i gorljivim duhom proživljavamo euharistijsko predanje
tvoga Sina, koji se potpuno ogolio radi spasenja nas grješnih ljudi.
13
JEDANAESTA POSTAJA
Isusa pribijaju na križ
Jahve, o Bože moj, došao je trenutak boli kad čavli neumoljivo razdiru
ovaj šator zemaljskog prebivanja. Dok promatram njegovu neizmjernu
bol u trenutku pribijanja na križ, urezuju mi se riječi njegove molitve:
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Kad se mislilo da oštrina čavala
potpuno razdire smrtni zemaljski šator u kojem se nastanio Bog, on
svojom molitvom zašiva pokidane niti između neba i zemlje i pukotine
koje grijesi ostaviše na nebeskom šatoru u kojem prebiva čovjek. Čavli
su postali klinovi kojima je učvršćen Šator sastanka na zemlji, na drvu
križa. Hvala ti, Svevišnji, za milosni dar kojim si odgrnuo zastor
slabosti i neznanja i dao mi da u Raspetome, Sluzi tvome, promatram
tebe licem u lice ulazeći na ovako neobičan način u Pomirilište po tijelu
njegovu prikovanom. Dajući svoje tijelo pribiti na križ, izbrisao je
zadužnicu grijeha mojih, meni koji sam zbog prijestupa tijela bio
mrtav. Uz suze iz očiju, iz srca ti upravljam skrušenu molitvu: Oče,
oprosti meni grješniku, koji nije dostojan zvati se sinom tvojim, radi
čije ponižene ljukdskosti tvoj sin visi na križu. Hvala ti što mi daješ
snage da se u ovom odsutnom času, koreći svog bližnjeg, zauzmem za
onoga koji se sam ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojem, da
grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. Budi hvaljen
za danu milost da prepoznam kralja, i da ga s pouzdanjem zamolim:
Isuse, kralju židovski i kralju moj, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo
svoje!
Pomolimo se: Oče nebeski, po svome utjelovljenom Sinu
Isusu, daj nam snage i hrabrosti da u životu uvijek budemo
prikovani uz istinu, dobrotu i pradu, ma kako se suprotno činilo
prihvatljivijim, te tako doprinesemo dolasku tvoga Kraljevstva na
zemlju.
14
DVANAESTA POSTAJA
Isus umire na križu
Čudno je ovo prijestolje na kojem smrt iščekujemo. Kao da mi Raspeti
htjede reći: Sjedi mi zdesna, dok ne podložim neprijatelje tvoje za
podnožje svojim nogama. A posljednji neprijatelj bit će podložena
smrt. Već sam se gotovo zlurado pitao: Gdje je smrti pobjeda tvoja?
Gdje je smrti žalac tvoj?, kad mi do srži bića prodrije vapaj: Bože moj,
Bože moj, zašto si me ostavio. Bože Izraelov, zar sam se u posljednjem
trenutku prevario držeći ga onim što nije? Jesam li uzalud svoju nadu
u nj polagao? Moju žeđ za istinom utažila je molitva predanja koju je
ispod glasa nastavio moleći u poniznosti tvoju pomoć, poslušan tebi do
smrti, smrti na križu. Vidjevši da me napojio mirom, premda žedan,
ne htjede piti. Oživio sam promatrajući Boga kako umire. Dok sam
promatrao kopljem probodeni bok, bi mi dano zaviriti u Božje srce iz
kojeg se izlijevao milosni potok. S dozom neskrivenog ponosa shvatih
da mi za vječni život ne koristi ništa drugo znati osim Isusa Krista, i to
raspetoga. Sada, dok čekam da mi vojnici prebiju noge, rušeći dom
mog ovozemnog boravka, ne ostajem bez oslonca jer sve položih u
njega, da mi potpornjem svoga križa sagradi dom na nebesima. Dok
umirem u mukama i bolovima nitko mi ne može oduzeti vjeru u kojoj
ponavljam njegove posljednje riječi: Oče, u ruke tvoje predajem duh
svoj.
Pomolimo se: Oče nebeski, po smrti svoga Sina, daj nam
svijest da nas nikad ne napuštaš i jakost kojom ćemo svoj duh uvijek
predavati u tvoje ruke.
15
TRINAESTA POSTAJA
Isusa skidaju s križa
Kalvariju još potresaše tajac nakon njegove smrti, kad je Mariju zapalo
ispuniti majčinsku obvezu skidajući s križa svoga i tvoga Sina. Svrćući
svoj pogled prem meni, nevoljnom grješniku, to je u smiraj života
našao pokoj duši svojoj, u ušima su joj odjeknule riječi njegove
oporuke: Ženo, evo ti sina! Po njoj, najizvrsnijem Tumaču Riječi Božje,
sad i ja znam da se one riječi nisu odnosile samo na Ljubljenog
Učenika! Nije mogla ostaviti na križu mene, svog tek rođenog sina, koji
je „stjecajem okolnosti“ pronašao put u kuću Očevu. Blaženo krilo na
koje me je primila, kao što mati prima novorođenče, prvog nakon
svoga Sina. Biti u raju brat Prvorođenca od mrtvih, dok Majka drži
moje mrtvo tijelo, neizmjerna mi je i nenadana radost. Zato me
obuzima neka čudna toplina, jer u tom naručju nisam više nepoznati
razbojnik što umire bez igdje ikoga. Primljen sam u veliku obitelj boli i
nade, po njegovoj krvi, riječi i volji. Njezin Jedinorođenac mi nije dao
samo nebo, nego je i moj zemaljski boravak protkao sviješću
pripadnosti. Dok sam poput njega predavao duh u ruke Očeve, u srcu
osnažen Duhom posinstva, nisam ni slutio da ću time i tijelo predati u
majčinski zagrljaj one u čijem je krilu njegovo tijelo bilo satkano.
Pomolimo se: Oče nebeski, po svome Sinu koji nas je svojom
smrću uveo u pokoj, potakni nas da trajno razmatramo o onome što
oko nije vidjelo ni uho nije čulo, a ti si pripremio onima koji te
ljube!
16
ČETRNAESTA POSTAJA
Isusa polažu u grob
Oče Gospodina moga raspetoga, da moj život nije imao ovako čudan
završetak, bio bih uzalud trčao. Moje lutanje se pretvorilo u hodočašće
na Kalvariju, neuspjeh u uspjeh, osuda u pobjedu tvoga milosrđa,
kazna u milost križa, smrt u život nakon smrti. Moj grob nije mjesto
tame i užasa jer moja je nada puna besmrtnosti. Obasjan je svjetlom
njegove istine i ispunjen snagom njegove pobjede. U meni je više života
sada nego dok bijah živ, a neopravdan, jer što sad živim u svom
mrtvom tijelu, u vjeri živim u Sina tvoga koji me ljubio i redao samoga
sebe za mene. Vraćen u zemlju iz koje sam uzet, osjećam se poput
pšeničnog zrna što čeka trenutak svoga klijanja. Dok dušom baštinim
krilo praoca Abrahama, dotle u sjeni Kristova groba moje tijelo
spokojno počiva iščekujući potpuno ispunjenje obećanja. Obilježen sam
znakom vjere, slavnim križem svoga Gospodina, te sada spavam snom
mira iščekujući trublje uskrsne pobjede. Na križu sam razapeo starog
čovjeka, da ovo grješno tijelo ne robuje grijehu. Muko kršten u smrt
njegovu, zajedno s njime ukopan sam u smrt. Ali kao što sam srastao s
njime po sličnosti smrti njegovoj, srast ću i po sličnosti njegovu
uskrsnuću. Zato se veselim jedino tražeći ono što je gore, gdje Krist
sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težim, ne za zemaljskim! Ta umrijeh i
život je moj skriven s Kristom Bogu! Kad se pojavi Krist, život istinski,
tada ću se i ja, u tijelu, s njime pojaviti u slavi.
Pomolimo se: Oče nebeski, hvala ti za slavu svoga Sina kojom
obasjavaš naša smrtna tijela, daj nam da tako živimo da uskrsna
radost iz dana u dan sve više ižarava iz našega bića.
17
ZAKLJUČNA MOLITVA
Gospodine, hvala ti što si mi dao milost pratiti tvoga Sina na
križnom putu njegove muke. Hvala ti za Kristov križ po kojem sam
dobio spasenje upoznavši tebe, istinitog i pravog, jedinog i
Trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, koji živi i kraljuje u
vijeke vjekova. Amen.