Download - Lucija M. Hock Referat - završna verzija.doc
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – HRVATSKI STUDIJI
FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE
Studij filozofije i religijskih znanosti
Seminarski rad iz predmetaPovijest kršćanstva
Karizme i institucije - doprinos kasno-antičkog i srednjovjekovnog kršćanstva u izgradnji europskog identiteta
Imperium Romanum i nasljeđe antičkog religijskog pluralizma
Profesor: Studentica:Mr. sc. Ivica Musa Lucija Martinko - Hock
Zagreb, 17. siječnja 2015.
0
Tablica sadržajaUvod ...........................................................................................................................................2
Rimska tradicija- Pax Deorum – odnos prema politeizmu...................................................3
Religiozna tradicija – odnos prema Židovstvu.......................................................................5
Židovski rat protiv Rima.........................................................................................................6
Vladavina mira.....................................................................................................................7
Religiozna tradicija – odnos prema Kršćanstvu....................................................................9
Položaj kršćana u Rimskom carstvu........................................................................................9
Progon kršćana...................................................................................................................10
Kasnoantički trendovi – Sun Cult.........................................................................................11
Pravne uredbe u Rimu............................................................................................................12
Monoteizam – vrijeme cara Konstantina..............................................................................13
Zaključak ................................................................................................................................15
Literatura ................................................................................................................................16
1
Uvod
Imperium Romanum je politička cjelina koja u svom trajanju pokriva više stoljeća.
Moćna država koja ima pravnu strukturu, tradiciju i umijeće donošenja odluka prema
različitim kulturama naroda koji su joj pripadali, utemeljena na posebnom religijskom
pluralizmu.
Cilj seminarskog rada je prikazati odnos države prema tri osnovne veličine: politeizmu,
židovstvu i kršćanstvu te monoteizmu (u pogledu štovanih kultova, politeizma i monoteizma).
Kako se antičko nasljeđe odrazilo u strukturi Rimskog Carstva i rješavanju pitanja religijskog
pluralizma ( do 313. godine).
Svrha ovog rada je dati uvid u strukturu Rimskog Carstva još prije nego što je pokrilo
područje židovstva i prije nastanka kršćanstva te na koji način se tretiralo različite vjerske
skupine koje su se nalazile na tom području.
2
Rimska tradicija Pax deorum -odnos prema politeizmu
Još i danas nailazimo na propitkivanje o međusobnom odnosu kulta i drugih religija. U
poganskom antičkom svijetu, u granicama Rimskog carstva, religija je tvorila usku poveznicu
s etničkim i nacionalnim obilježjima. Jedno od tih bio je spoj polisa i civitatisa utemeljen na
politeizmu. U takvom svijetu shvaćanje religije se odnosi isključivo na zajednicu, a ne na
građansko pravo pojedine osobe. Pojedinac posjeduje svu slobodu u obavljanju javnih
funkcija građana koje podrazumijevaju zaštitu javnog, općeg dobra zajednice i poštivanje
državnih bogova, bez obzira na osobnu vjeroispovijest. Iz toga slijedi - primoranost
sudjelovanja u obredima nacionalne religije.
Važno je napomenuti da je posve normalno da državnik ima vrhovnu vlast i na vjerskome
području. Rimski car smatran je "vidljivim božanstvom" te je kao predstavnik božanske moći
bio predmetom kultnog obožavanja. Prihvaćanje carskog kulta bio je obavezno za sve
građane.
Rimska država nije se previše bavila vjerskim skupinama. U vrijeme klasicizma, država je
omogućavala određenu slobodu religije.
Uzeći u obzir da Rimljani nisu vjerovali u jednoga Boga, nisu se zamarali tim pitanjem, već
je snaga nekog božanstva bila jednaka snazi naroda koji je taj kut obožavao.
Potrebno je istaknuti odnos koji je rimsko društvo imalo prema božanstvu.
Unutar poganskog Rimskog Carstva postojao je koncept mira bogova poznat kao Pax
Deorum. Taj se temeljio na uzajamnosti i suradnji između bogova i građana Rima.
Rimski koncept „Pax Deorum“ značio je zadržati ljude u zajedništvu i državu u dobrim
odnosima s bogovima. To je bio rimski poganski kult, u kojem su "božanske moći i ljudska
bića radili u harmoniji" Sklad koji se održavao kroz složen sustav pobožnosti, žrtvi i molitvi
kako bi se zadržao mir u gradu. U tom vjerskom sustavu bogovi bi dobili čast, veličanje,
žrtvu i molitvu od čovječanstva, a čovječanstvo bi dobilo mir i zaštitu od bogova.
Može se to shvatiti kao i međuovisno stanje bogova i njihovog naroda, odnosno Rimljana,
gdje bogovi brinu i čuvaju Rim, a Rimljani su za njih osiguravali žrtvama i odnosili se sa
štovanjem. To je bio pravi kult koji je imao moć osiguravanja uspjeha u javnim poslovima, a
ponekad i privatnim.
Kako i država, tako i rimske obitelji, bile su primorane obavljati rituale koji su bili ključni za
ostanak u „svetom zajedništvu“. Odrađene dužnosti i obredne žrtve izvodile su se periodično,
kako bi bogovi, zauzvrat, donijeli dobro i sreću. Za ugodu bogovima, od svakog Rimljana
3
zahtijevalo se da stavi grad Rim iznad svake osobne ideje.
„Od Rimljana se očekivalo da čine sve što je u njihovoj moći da steknu slavu, dostojanstvo,
čast i bogatstvo u korist države i Grada, a ne u njihovu osobnu korist.“
To je bio karakter Rima: predanost i spremnost stanovnika u korist i za dobrobit drugih.
Bogovi su se smatrali osvetoljubivima prema svima koji su im se suprotstavljali, stoga su se
vjernici najviše bojali njihovog gnjeva. Svjesnost straha od Bogova jest ono što je držalo
Rimski narod zajedno.
4
Religiozna tradicija: odnos prema Židovstvu
Kako bismo mogli shvatiti suživot Židova i ostalih naroda u Rimskom Carstvu, potrebno je
reći par rečenica o židovskoj prošlosti.
Nakon mnogih progona i razaranja kojih su proživjeli u prošlosti, došlo je konačno i vrijeme
reda, mira i obnove za židovski narod. Za vrijeme cara Augusta Židovi uživaju naklonost Cara
te dobivaju prava na svoju religiju!
„Cesar Augustus, pontifex maximus s ovlaštenjima tribuna“, glasio je jedan ukaz:
„Polazeć' od tuda da se židovski narod pokazao vjeran i odan rimskom narodu ne
samo sada ,već i ranije, a naročito za vrijeme vladavine mog poočima Cezara, kada je
Hirkan bio Veliki svećenik, naređujem da Židovi i dalje raspolažu pravom
ispovijedanja vjere svojih otaca,… nadalje da se njihovi hramski prilozi ne smiju
uzimati…“ 1
Za razliku od Cara Augusta, Car Tiberije, njegov nasljednik, nije volio Židove te dolazi do
velikog razvitka antižidovstva. Mržnji Cara pridonio je jedan snažni utisak koji je na njega
ostavio jedan od najžešćih protivnika Židova onog vremena- pisac Apion.
Apion, porijeklom grk, potkovan lažima i sumnjičenjem na sve što je bilo židovsko, sastavlja
pamflete (spise koji su bili usmjereni na to da okaljaju ugled židovskih sugrađana, da ih
pogrde i diskriminiraju). Egipćanima i Grcima duže vrijeme trn u oku bila je činjenica da su
Židovi ravnopravni građani još od Cezarova vremena. U jeku svakodnevnih borbi za
egzistenciju rado su prihvaćali rivalstvo, pa je do izražaja dolazila zavist i mržnja prema
„strancima“.
Cara Tiberija (14.-37.) snašao je strašan strah od Židova (vidjevši da su senatorovu ženu
Fulviju pridobili za svoje učenje). Stoga odlučuje poduzeti oštre mjere prema Židovima, pa je
rimskom Senatu bez ustručavanja predložio da se izda odredba o progonstvu Židova.
(Tko do određenog dana ne napusti grad ili se ne odrekne židovske vjere, bit će odveden na
prisilan rad). Tisuće Židova odvedeno je na Sardiniju. Robove se prisiljavalo da rade u
vrijeme sabata kao i u vrijeme drugih blagdana. Bili su primorani učestvovati u borbama, a
oni vojnici koji su odbijali poslušnost, snosili bi teške kazne. To je bio prvi progon Židova u
Rimu te na Zapadu uopće, prvi od mnogobrojnih, koji će tek uslijediti.
1 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 47
5
Slične nevolje židovski narod proživljavao je za vladavine upravitelja Poncija Pilata (26.-36.)
okarakteriziranog kao bezobzirnog, jake volje, sklonog pljačkanju, omalovažavanju,
zlostavljanju, nasilju i pogubljivanju bez saslušanja i presude.
Poznato je da Židovi respektiraju bojazan pred slikama koje predstavljaju bogotvorenje
čovjeka, poznato je da postoji židovski zakon stroge zabrane „klanjanja slikama“ u Svetom
gradu. Pilat naređuje svojim jedinicama da potajno, noću donesu stjegove iz Cezarije sa
carskim slikama.
Židovi protestiraju, mole za razumijevanje, pet dana i noći bijaše okupljeni pred rezidencijom
Pilatovom, no ovaj ne odustane. Prokurator prijeti židovima silom: „Tko ne prestane moliti i
ne ode kući, past će od mača!“ Židovski narod bio je složan u svojoj želji i kada su Rimljani
krenuli na njih, narod se baci na tlo i prepusti se na milost i nemilost rimskim vojnicima. Pilat,
vidjevši takvu odlučnost i složnost, popusti i naredi vraćanje stjegova u Cezariju. Mučenju
Židova nije bio kraj, Prokurator je uzimao sveti novac skupljen za Hram, njegovi legionari
pljačkali su kuće Židova, zlostavljali ih i hapsili stanovnike.
Miroljubivi Židovi trudili su se odvratiti sugrađane od bespotrebne borbe, no za vrijeme
vladavine Flora, strpljenje Židova privodilo se kraju. Flor je krao zlatnike, a njegove legije
imale su dopuštenje pljačkati i ubijati Židove.
„ Više se nije moglo uzmaknuti, kocka je bačena. Rat protiv Rima je započet!“2
Židovski rat protiv Rima
Vrlo brzo se pročulo za ustanak u cijeloj zemlji. U isto vrijeme izbio je rat između pogana
i Židova. Sirijski legat Cestije Gal palio je židovske gradove i sela. Otpor su pružali židovski
vođe koji su uspjeli uzdrmati vojsku velike sile otevši im orao (što je bila sramota u Rimu) i
pogubivši nekoliko tisuća vojnika. 67. godine rat još nije bio gotov. Velikom vojskom i
ratnom tehnikom napadnuta je Judeja. Rat je trajao četiri godine, nakon čega je pao Sveti
grad. Grad je bio pun ruševina, a preko 900 000 Židova dospjelo je u zarobljeništvo. U Rim
su se nosile opljačkane dragocjenosti kao trofeji: zavjetni stol, sedmerokraki svijećnjak i
svitak Tore.
2 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 63.
6
Vladavina mira
Jeruzalem je bio razoren, Hram uništen, mnoštvo Židova je pobijeno. Ostale su samo
udovice, siročad, nejaki i bolesni. Judeja je bila opustošena, gradovi i sela razoreni. Njive,
maslenici i vinogradi ostali su neobrađeni.
„Nijedan narod na svijetu nikada nije doživio sudbinu koja se sada nadvila nad Izraelom.
Nestao im je trag među narodima, samo je ostalo sjećanje na njihovo ime“. 3
U žalosti i tuzi koji je zadesio židovski narod, poput velikog čuda rodio se „nov život“.
Na Cezarovo prijestolje još jednom dolazi veliki zaštitnik Židova. Vladar koji im je iznova
jamčio ono što su im i Rimljani osiguravali. Bilo je to doba slobode vjeroispovijesti i
nesmetanog vršenja vjerske službe. Novi car se zvao Dioklecijan.
Moćnik, sin jednog roba, osniva jednu potpuno novu upravu - apsolutnu monarhiju te na taj
način sprječava mogući kaos. Ustav koji je oformio Dioklecijan kasnije preuzima njegov
nasljednik Konstantin, zaslužan je za daljnji opstanak Rimskog Carstva.
Dok je Dioklecijan stravično progonio kršćane, koje je krivio za iščezavanje rimske državne
religije, Židove je ostavljao na miru. 186. Godine Dioklecijan izdaje edikt prema kojemu svi
narodi moraju prinositi žrtve rimskim bogovima, no Židovi ostaju pošteđeni.
Godine su proletjele pod čvrstom vladavinom cara Dioklecijana, nikakve optužbe nisu stizale,
niti su bili vođeni novi ratovi, ni u Rimu, ni u dijaspori.
Židovi su slobodno vršili svoju vjersku službu, gradili nesmetano svoja svetišta, sinagoge i
škole. Posebno je važno napomenuti da je poganski Rim priznao patrijarha kao njihovog
vrhovnog predstavnika, tolerirao je čak i striktno držanje sabata.
Židovi će se sjećati ovog zlatnog doba Dioklecijanove vlasti još samo nekoliko desetljeća.
Godine 305. Dioklecijan napušta službu i povlači se u Dalmaciju. Na prijestolje stupa njegov
sin Konstantin koji osniva veliki, moćni kršćanski Rim. „Doba kršćanstva je započelo!“
Religijska tradicija: odnos prema Kršćanstvu
3Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 67.
7
Položaj kršćana u Rimskom Carstvu
Prema kršćanima, Rimsko Carstvo je bilo istovremeno tolerantno i netolerantno,
osigurana je određena sloboda religije, a reagiralo se samo kada je bio ugrožen javni poredak
ili moralnost pojedinca. Kršćani su bili proganjani jer su iskazivali čast Kristu, a ne službenim
državnim božanstvima čime se primjećuje netolerantnost prema kršćanima. Njih su nastojali
navesti razgovorom da promijene uvjerenje, a tek nakon uloženog napora da se pojedinca
dovede na put pravnog jedinstva države, vršili su se progoni. Kršćani su bili shvaćeni kao
židovska disidentska sekta, bili su nepopularni i optuživani da su ateisti kao i Židovi te da su
vezani zakletvama u tajnu udrugu. Smatrani su neprijateljima ljudskog roda, ateistima, a
optuživani su za incest i kanibalizam što je uz izdvojenost liturgijskog kulta dovodilo do
nerazumijevanja. Sve zlo koje se događalo u Carstvu bilo je vezano uz mišljenje da su krivci
kršćani (požar u Rimu za vrijeme cara Nerona).
U prvom stoljeću naglo se širilo kršćanstvo naročito na prostoru Rimskog carstva.
Neprijateljstvo prema kršćanima pokazivali su i Židovi koji nisu mogli oprostiti napuštanje
Mojsijeve religije te su izazivali nerede. Car Klaudije prognao je Židove iz Rima, bilo im je
zabranjeno održavanje bogoslužja i okupljanje. Car Neron ukinuo je odluku progona Židova,
a kršćani su bili optuženi za nemire i ometanje vjerske politike Carstva te su samovoljom cara
bili kažnjavani i progonjeni. Pošto kršćani i dalje nisu priznavali cara kao apsolutnog vladara,
u doba cara Domicijana (a i drugih) bili su hapšeni, saslušani i kažnjavani. Kršćanska vjera
bila je i dalje nespojiva s životnim običajima Rimskog carstva, sumnjičili su se za čarobništvo
i magiju čime bi nanosili štetu onima koji im ne pripadaju.
Sredinom drugog stoljeća, kršćani se smatraju članovima istočnjačkog kultnog udruženja,
odvajaju je svojim etičkim zahtjevima od pučke zabave te su i dalje u sukobu s Židovima.
Progon kršćana
8
Početkom trećeg stoljeća bila su razdoblja mirnog suživota, pozitivne tolerancije, ali i
progona zbog prijelaza na kršćanstvo pa i napada na vođe kršćanskih općina i klera.
Nedosljedna politika vlastodržaca i službenika prema kršćanima i dalje vodi progonu
pojedinaca posebno za vrijeme političkog propadanja Carstva (razdoblje careva-vojnika).
Konačan sporazum između države i Crkve propada drugom polovicom trećeg stoljeća kada
car Decije (250.) odlučuje rimskoj državi vratiti stari sjaj i religiju.
Javno mišljenje o kršćanima bilo je i dalje određeno proskripcijom (javnim ukazom o
progonu pojedinca), na koju su se i svi drugi vladari oslanjali pri postupku države protiv
kršćana. Takvo vrednovanje kršćanstva dobilo je smisao načela koje je odredilo položaj
kršćana u Carstvu. Broj kršćana je narastao, organizacija se učvrstila te tako postala prijetnja
postojećem uređenju. Kršćani su šikanirani, zabranjuje im se pristup u državne zgrade i na
javna mjesta. Općim ediktom cara Decija tražilo se da svi stanovnici Carstva sudjeluju u
općoj žrtvi bogovima, a oni koji to nisu htjeli bili su kažnjavani. U tom najvećem napadu na
kršćane, neki su pristajali na žrtvovanje, a neki su postali mučenicima da ne bi odbacili svoju
vjeru.
U doba vladavine Valerija (253.), progon je bio još jači jer je Carstvo pogodila novčana
nestašica, provođena je pljenidba imovine naročito imućnijih kršćana, a bogoslužje se
kažnjavalo smrću. Cilj je bio potpuno eliminirati kler, a ostale učiniti beznačajnima. Međutim,
taj progon još je više ujedinio i ojačao kršćane. Nasljednik Valerija, car Galijen nije mogao
nastaviti progon kršćana, vraćena ima je sloboda bogoslužja što je predstavljalo čin
tolerancije. Započinje 40-godišnje vrijeme mira, iako kršćanstvo još nije bilo priznato kao
dopuštena religija. Kršćani su u to doba gradili crkve, propovijedali evanđelje i imali slobodu
vjeroispovijedanja, kulta i naviještanja.
Najžešći progoni dogodili su se u vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.) koji je nakon
gospodarskog uređenja želio ponovno uspostaviti starorimsku religiju te je ediktom naredio
razaranje svih crkva, spaljivanje svetih knjiga i bogoslužna okupljanja. Za razliku od Židova
koji su uživali Dioklecijanovu zaštitu, Kršćani su gubili svoje poslove, neki su postali robovi,
siljeni su na žrtvovanje poganskim bogovima, a česta su bila smaknuća i mučenja.
Kasnoantički trendovi
9
Sun cult – Deus sol invictus, Mitraizam
Kult boga Sunca, poznatiji kao Deus Sol Invictus bio je jedan od mnogih kultova koji se
štovao u Rimskom Carstvu.
Epitet invictus – „nepokorljivi“ bio je čest kod božanstava klasične rimske religije,
uključujući i božanstvo Marsa, Apolla kao i Jupitera, boga rata. Nepokorljivi bog Sunca – bio
je pokrovitelj i zaštitnik rimskih vojnika. Sam kult boga Sunca proširio se među rimskim
legijama i kulminirao do službenog kulta Rimskog carstva. Vojnici su žrtvama bogu iskazivali
časti i poštovanje, a zauzvrat priželjkivali pobjedu u ratu.
247. godine, rimski car Aurelije kult je proglasio službenim. Za Aurelija se smatra da je bio
jako povezan s kultom. Nakon pobjede u ratu na istoku, Car temeljito reformira rimski kult
sunca, uzdižući boga Sunca na razinu priznatih božanstava Carstva. Svećenici kulta pripadali
su nižem sloju rimskog društva. Aurelijevim reformama svećenici postaju pontifex i novi
članovi Aurelijevog instituta. Svaki pontifex postao je dio senatorske elite, a svećeništvo kulta
sunca jako prestižno. Aurelije je gradio nove hramove boga Sunca. Također je organizirao igre
u čast Nepokorljivog.
Sol Invictus zauzeo je važnu ulogu u Mitričkim misterijima, a ponegdje je izjednačen sa
samim bogom Mitrom. Mitra, (grč. Mithras) identificiran je sa svjetlom čime je garantiran mir
među plemenima. Smatran je bogom zakletvi, ugovora i sl. te je stoga preobražen u ratno
božanstvo, koji se kao takav brzo proširio Rimskim Carstvom. Kult Mitre – mitraizam- svoj je
vrhunac dosegao u trećem stoljeću Rimskog Carstva, ali ubrzo ga je prevladalo kršćanstvo s
kojim je imao mnogo dodirnih točaka. U središtu mitraizma je naučavanje o žrtvi i
otkupljenju u posljednji dan, što je prikazano u sceni tauroktonije, gdje Mitra ubija svetog
bika. Sve više popularno kršćanstvo uporno se borilo protiv mitraizma. Car Teodozije I. 391.
godine zabranio je mitraizam zajedno sa svim poganskim kultovima.
Rođendan boga Sunca (Mitre) slavio se 25. prosinca, kada i rođenje Isusa Krista. „Krstilo“ se
vodom, vjerovalo u bolji život na drugome svijetu koji se stječe odricanjima na ovom.
Danas nailazimo na mnogo poveznica s antičkim kultom boga Sunca –važnost svjetla u svim
religijama ovoga svijeta. Mnogi oltari urešeni su zlatnim zrakama sunca, pokaznica podsjeća
na sunce, nedjelja (sun-day) predodređena je za dan slavljenja boga, čak je i židovski Sabbath
na sedmi dan, dan sunca.
„I reče Bog: „Neka bude svijetlost!“ I bi svijetlost.“ Post (1,3)
Pravne uredbe u Rimu
10
Pod pojmom Rimskog prava razumije se pravni poredak koji je važio u rimskoj državi od
754. g. pr. Kr. pa do cara Justijana (527.-565.) Rimsko pravo se u tom razdoblju pretvara od
pravnog poretka malog gada u univerzalno pravo svjetskog carstva. Kruna tog razvojnog
procesa jest Corpus iuris civilis poznatiji kao Codex Justinianius (Zbornik civilnog prava).
Već u rimskoj državi to pravo se razvilo do izvrsne tehničke dotjeranosti u usporedbi s
pravnim sistemima antičkih naroda. Nastali su osnovni instituti privatnog prava društva –
instituti prava vlasništva, obavezno pravo, koji i danas služe kao baza građanskih zakonika
većine civiliziranih naroda. Rimsku pravnu povijest sačinjava i razvitak političkih ustanova,
društveno i državno uređenje.
Na čelu države nalazila su se dva konzula, vladali su po načelu kollegijata, a njihova vlast bila
je ograničena na godinu dana. Iako je vlast teoretski bila u rukama naroda, magistratura bila je
najjači ustavni faktor. Članovi rimske civitatis bili su i plebejci i patriciji iako su patriciji
držali prevlast. Za sva religijska pitanja vlast je bila dodijeljena posebnim svećeničkim
organima - pontifices i rex sacrorum – senatorskom svećeništvu većeg autoriteta od pontifex
maximusa, izabranom od svih particija.
Dotaknemo li se pravnih uredbi koje su se ticale religija u Rimskom Carstvu najvažnije su
dvije: Galerijev edikt (311.) i dvije godine kasniji Milanski edikt.
Galerije je ediktom tolerancije naredio trenutan prekid svih progona i oprost kršćanima za
neposluh carskim zakonima i običajima. Važnost tog dokumenta je u činjenici da je prvi put u
rimskoj povijesti kršćanima zakonski dozvoljeno pravo ispovijedanja vjere i bogoslužje.
Monoteizam - vrijeme cara Konstantina
11
Milanski edikt
Monoteizam se u Rimu pojavio 312. godine. Nakon smrti Dioklecijana međusobno teško
zavađeni nasljednici cara, odmjerili su snage, svaki priželjkujući samo jedno: Rimsko
prijestolje! Konstantin (vladar cijelog Zapada) sa svojim mnogobrojnim četama suprotstavio
se vojsci svojeg suparnika, cara Maksencija (vladara Italije i Afrike).
Legenda kaže da je za vrijeme bitke Konstantin imao viziju križa na popodnevnom nebu te
mu je bilo obznanjeno: „U tom ćeš znaku pobijediti!“
28.listopada 312.godine, Marksancije je izgubio i bitku i život, a Konstantin postaje rimskim
carom te jedna od vrlo važnih ličnosti za kršćanstvo. Za vrijeme njegove vladavine započinje
transformacija kršćanstva u državnu religiju. Dotad progonjeno kršćanstvo zaključuje mir s
državom. 313. godine, car proglašava „Milanski edikt“
Prema toj odredbi, svi stanovnici Rimskog Carstva dobili su neograničenu slobodu
vjeroispovijesti, dok je kršćanstvo posebno priznato kao ravnopravna i zakonski dopuštena
religija. Nadalje, kršćanima je osiguran potpuni povratak njihove imovine, koja im je ranije
bila oduzeta. Ovdje su uključene i ranije konfiscirane kršćanske crkve.
Iako izvorni tekst edikta nikada nije pronađen, u svojim ga djelima navode suvremenici
njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski. Laktancije donosi samo 34. i 48.
poglavlje, a latinskom jeziku, a Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj
Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Početkom 4. stoljeća kršćani su se raširili po Rimskom Carstvu, teritorijalno i u raznim
društvenim slojevima. Mnogi od njih su zauzimali bitne društvene položaje, npr. u državnoj
upravi. Tim položajima su bili izlagani opasnostima od progona.
Milanskim ediktom svim se građanima Rimskog carstva jamči sloboda vjeroispovijesti. Edikt
također unosi mir u Carstvu. Pored toga, Milanska odredba imala je i jednu drugu nakanu:
željela je obuhvatiti vjerska i filozofska učenja različitih porijekla, kako bi se obogatila
(osnažila) država. Za kršćane ta je uredba predstavljala veliki preokret, njihova je religija
postala „religo licita“.
To potvrđuje prvi edikt.
12
„Christianis et omnibus liberam potestatem sequendi religionem, quam quisque
voluisset. 4
Konstantin je težio onome čime su težili i njegovi prethodnici, a to je jedinstvena religija koja
ima tendenciju stvaranja duhovnog jedinstva svih stanovnika Carstva. Ubrzo nakon toga
kršćanstvo postaje službena religija Carstva i njihovim samim temeljem. Edikt tolerancije
obuhvaćao je i Židove. Zagarantirano im je toleriranje njihove vjere. Židovska je religija tada
slovila kao „religio licita“ kao „dopuštena religija“. Patrijarsi, uvaženi članovi učilišta i
sinagoga, uživali su ista prava koja su imali i kršćani.
No ne zadugo! Pod Konstantinovom vlašću snošljivost prema Židovima bila je kratka vijeka.
Već dvije godine nakon Milanskog edikta, Židovima se oduzima obećano, tolerancija prelazi
u netoleranciju. Židovska vjera proglašena je poganskim kultom „prokletog bogohulnog
naroda“, a pripadnici židovske vjeroispovijesti nazivani su „Božjim ubojicama“.
315. godine Židovski narod suočen je s nizom teških ograničenja…
Zbog još nejasne razgraničenosti religija, crkveni oci su u njima vidjeli prijetnju, strahujući od
ponovnog utjecaja Židova na kršćane. 325. oni raspravljaju o dogmi trojstva, a najviše o
datumu kršćanskog blagdana Uskrsa.
„Bilo bi nedostojno kada bi taj sveti blagdan određivali prema običaju Židova koji su svoje
ruke okaljali najstrašnijim zločinom i ostali duhovno slijepi. Od sada ne želimo imati ništa
zajedničko s neprijateljskim židovskim narodom, jer nam je naš Spasitelj pokazao drugi put.“5
Nakon izdavanja Edikta, car Konstantin je nastavio benificirati Crkvu, izdavanjem mnoštva
drugih zakona koji su pridonijeli cjelokupnom razvitku Crkve. Isključio je svećeništvo iz
obavezne magistarske službe, biskupima dao autoritet sudaca na području njihovih biskupija,
crkvenim udrugama je dodijelio zemlju. Osnivao je vojne kapele, promicao je zakone koji su
štitili žene, djecu i robove, povratio otuđenu imovinu.
Zaključak
4 O vjerskoj toleranciji u prvim stoljećima kršćanstva, Medved, Marko i Šiljeg, Franjo, Riječki teološki časopis 38 (2012.) 2., str. 419.
5 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 106.
13
Religija se kod Rimljana razvijala polako. U najstarija vremena postojao je toteizam, a kod
Latina je dugo trajao animalizam. U poganskom antičkom svijetu Rimskog carstva religija je
bila usko povezana s etičkim i nacionalnim obilježjima utemeljenim na politeizmu. Ljudi su
bili dužni moliti se božanstvima, prinositi im žrtve, a bogovi su bili dužni uslišati molitve.
Obavezati,povezati se – latinski religio.
Rimski „Pax Deorum“ zadržao je ljude u zajedništvu i državu u dobrim odnosima s
bogovima.
Židovi su često bili progonjeni, pljačkani, diskriminirani i odvođeni na prisilan rad. Nakon
židovskog rata protiv Carstva (67. god.), pao je Sveti grad, a opljačkane dragocjenosti
prenesene su u Rim kao trofeji. Car Dioklecijan bio je veliki zaštitnik Židova, a progonitelj
kršćana. Prema njegovom ediktu, svi narodi morali su pridonositi žrtve rimskim bogovima.
Kršćani su imali jednog Boga kojem su se molili (monoteizam) te nisu poštivali državna
božanstva. Zbog toga su bili proganjani, kažnjavani i pljačkani, a bogoslužje se kažnjavalo
smrću. Religijski pluralizam očitovao se i u postojanju mnogih kultova: štovanje božanstva
Marsa, Apolla i Jupitera. Posebno je bio štovan bog Sunca (Deus Sol Invictus) koji je bio
službeni kult Rimskog carstva i izjednačen sa samim bogom Mitrom. Ojačano kršćanstvo
uporno se borilo protiv mitraizma sve do njegove zabrane 391. godine.
Prema pravnom poretku u Carstvu, religijska pitanja bila su povjerena posebnim svećeničkim
organima koji su uživali veliki autoritet. Najvažnije dvije pravne uredbe vezane uz religiju
bile su Galerijev i Milanski edikt kojima je prvi puta kršćanima dozvoljeno ispovijedanje
vjere i bogoslužje. Zahvaljujući caru Konstantinu kršćanstvo je postalo ravnopravna religija, a
ubrzo i službena religija Carstva.
Kako se Rimsko carstvo protezalo preko tri kontinenta, kršćanstvo je postalo svjetska religija.
Literatura:
14
Bedouelle, G., Povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
Bodrožić, I., Kršćanska vjera i helenistička kultura: Između susreta i sraza, blagoslova i
izazova, Bogoslovna smotra, 81 (2011.) 3.
Gnilka, J., Prvi kršćani: izvori i početak Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
Keller, W. Povijest Židova od Biblijskih vremena
Medved, Marko i Šiljeg, Franjo., O vjerskoj toleranciji u prvim stoljećima kršćanstva,
Riječki teološki časopis 38 (2012.) 2.
Pirenne, H., Povijest Europe- Od seobe naroda do XVI.stoljeća, Marjan tisak, Split, 2005.
Editet by H.H Ben-Sason., A Hystory of The Jewish People. Harvard Universitiy Press,
Cambridge, Massachusetts
Wells, C., The Roman Empire. Harvard Universitiy Press, Cambridge, Massachusetts, 1992.
Wengst, K., Pax Romana ant he Peace of Jusus Christ, SCM PRESS LDT
Encyclopaedia Britannica. Roman religion. Roman mythology.
[Internet] Dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/507866/Roman-religion
[pristupljeno 14. siječanj 2015].
Free Daily Bible Study Library by Wayne Blank. Sun Worship. [Internet] Dostupno na:
http://www.keyway.ca/htm2000/20000704.htm
[pristupljeno 12. prosinac 2014].
Johanson, M. (2012.) Pax deorum. The Encyclopedia of Ancient History. Wiley Online
Library. [online]. Dostupno na:
http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/9781444338386.wbeah17327/
abstract;jsessionid=AECC03C0A2D1DAB48935BB2A065C0742.f03t01?
deniedAccessCustomisedMessage=&userIsAuthenticated=true
[pristupljeno 29. studeni 2014.]
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Hrvatska Enciklopedija. Corpus iuris civilis.
[Internet] Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=12521#top
[pristupljeno 14. siječanj 2015].
Rim – uvod, razdoblja. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online].
Dostupno na:
http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko
15
[pristupljeno 12. siječanj 2015.]
Rimsko pravo I. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online].
Dostupno na:
http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko
[pristupljeno 12. siječanj 2015.]
Rimsko pravo II. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online]. Dostupno na:
http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko
[pristupljeno 12. siječanj 2015.]
Romac, A. (2008.) Kratak pregled rimskog prava. Skripta,
Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online]. Dostupno na:
http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko
[pristupljeno 12. siječanj 2015.]
Anon. (2012.) Milanski edikt. Seminarski rad, Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu.
Pravokutnik. [online]. Dostupno na:
http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko
[pristupljeno 12. siječanj 2015.]
16