Download - metafora kao odraz političkog identiteta
Vlado SušacSveučilište u Zadru
METAFORA KAO ODRAZ POLITIČKOG IDENTITETA
Sažetak
U ovom radu predstavit će se rezultati sustavnog istraživanja metafore u hrvatskom
političkom govoru i to kroz četiri posljednje predizborne kampanje. Ovakav opsežan
korpus na preko tisuću pojedinačnih primjera metaforičkih preslikavanja pružit će
solidnu osnovu za širok uvid u kognitivnu ulogu metafore pri stvaranju i prepoznavanju
kolektivnih i osobnih političkih identiteta.
Ključne riječi: metafora, politka, identitet
1
1. UVOD
Cilj je ovoga rada istražiti zastupljenost metafore u predizbornom političkom govoru u
Republici Hrvatskoj, ali ne kao akribijsko prikupljanje pukih jezičnih činjenica, nego kao
doprinos izgradnji sustavnog modela baze podataka konceptualnih metafora i njima
pripadajućih jezičnih primjera u odabranoj vrsti diskursa, u ovom slučaju političkog.
Istraživanje je uglavnom ograničeno na analizu četiri posljednje predizborne kampanje, koje
se poimenice odnose na izbore za zastupnički dom Hrvatskog sabora u službenom trajanju od
14. prosinca 1999. do 1. siječnja 2000. i na one prethodne u trajanju od 7. do 21. studenog
2003., kao i na dvije posljednje predsjedničke kampanje u periodu od 8. do 22. siječnja 2000.
i od 15. prosinca 2004. do 14. siječnja 2005. Posebno je bilo važno obuhvatiti više
predizbornih kampanja s obzirom na u prijašnjim istraživanjima već potvrđenu činjenicu da se
stilski i sadržajno retorika političkog govora oporbenih stranaka razlikuje od stranaka na vlasti
i obrnuto, a u rečenom periodu imamo baš takvu povoljnu situaciju za istraživanje, gdje su se
gotovo sve političke stranke našle u obje uloge.
Istražena je, dakle, metafora u novinskim izvješćima o predizbornim skupovima kao i u
intervjuima s kandidatima u navedenom izbornom razdoblju i to uglavnom u onim dnevnim
novinama koje posjeduju dostupne internetske arhive svojih dnevnih izdanja. To se
prvenstveno odnosi na Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, i djelomice na Večernji list, koji je u
međuvremenu, tj. tijekom istraživanja, uklonio svoju arhivu s internetskih stranica.
Iz ovoga je vidljivo da se u ovom radu političkom govoru pristupa kao govoru političara,
znači profesional(izira)nom političkom govoru, premda su iz postojećih širokih definicija
politike kao opće društvene aktivnosti primjenjive gotovo na sve govornike mogući i drukčiji
pristupi s obzirom na izbor korpusa istraživanja.
2. IDENTIFIKACIJA METAFORE
Osnovni je problem s kojim se susrećemo pri definiranju samog pojma metafore pitanje je
njene vanjske i unutarnje demarkacije ili, drugim riječima, skupno identificiranje metafore u
najširem smislu kao nositelja prenesenog značenja unutar pojedinog teksta, kao i njeno
unutarnje razgraničenje s obzirom na podvrste primjerene klasičnoj tropološkoj klasifikaciji.
Nažalost, uvid u dostupna teoretska razmatranja ove problematike ne pruža zadovoljavajući
odgovor i jedinstvene kriterije koji bi mogli biti primjenjivi u svakom pojedinačnom slučaju.
2
Naime, pitanje vanjske demarkacije metafore uključuje i temeljni problem razlikovanja
konvencionalnih od nekonvencionalnih metafora, kao i pitanje njihove ukupne identifikacije u
odnosu na preostali jezični materijal. Ovo je posebno važno u svjetlu činjenice da su novija
istraživanja metafore pokazala kako je metafora u najširem smislu te riječi postala u velikom
broju slučajeva leksikalizirana i uobičajena do neprepoznatljivosti. Lakoff i Johnson (1980)
otkrili su nam u kolikoj smo mjeri okruženi metaforama, a da toga zapravo nismo ni svjesni,
budući da je najveći broj tzv. primarnih ili konceptualnih metafora usađen u strukturu našeg
jezika ili, da budemo precizniji, našeg poimanja svijeta, i to još od najranijih početaka razvoja
ljudske vrste, a bez čega komunikacija praktički ne bi bila moguća.
Spomenuti razvoj mišljenja i stavova o metafori doveo je do spoznaje da je naš svakodnevni
jezik duboko i široko metaforičan i da govornici najčešće i nisu svjesni činjenice da se
konstantno služe metaforama. Time se afirmiralo aktualno i trenutno prevladavajuće gledište
koje u prvi plan ističe kognitivnu funkciju metafore, proizašlo iz zaključaka o metaforičnoj
prirodi mišljenja, čime se utječe na cjelokupni pojmovni sustav čovjeka. Metafore je, stoga,
moguće verbalizirati, odnosno izraziti jezikom slijedom činjenice da nam je i sustav spoznaje
metaforičan. Uvjerenje o metaforičkoj povezanosti jezika i mišljenja automatski implicira i
zaključak da se proučavanjem takvih jezičkih realizacija može steći uvid i u strukturu našeg
pojmovnog sustava i metafore nam tada postaju dragocjen i nepresušan izvor informacija o
načinu njegova funkcioniranja. Znači, temeljem lingvističkih činjenica dolazimo do spoznaje
o metaforičnosti našeg pojmovnog sustava, pri čemu nam metafore otkrivaju strukturni model
koji objašnjava način ljudskog razmišljanja, odnosno percipiranja stvarnosti. Ovakvo
temeljno polazište otovorilo je put nizu novih istraživanja ne samo na području lingvistike
nego i psihologije, filozofije i ostalih disciplina i u najvećoj mjeri doprinijelo
općeprihvaćenom stavu da trenutno živimo razdoblje ''revolucije metafore''. U lingvistici ovo
je novo polazište označilo i definitivni i radikalni pomak od poetičko-estetskog pristupa
metafori ka retoričkom: ''No doubt the recent emphasis on the cognitive role of metaphor
reflects a more general shift away from the aesthetic aspects of metaphor, a shift from poetics
to rhetoric'' (Cooper, 1986, 18).
Laički gledano, metaforom u širem smislu bismo mogli smatrati sve one jezične izričaje koji
odstupaju od svog osnovnog značenja. Ali ako prihvatimo takvu pojednostavljenu definiciju,
neminovno se moramo suočiti s nizom problema i pitanja koja nam se nameću već prvi prvim
3
pokušajima identifikacije metafore u određenom korpusu i koje ćemo radi preglednosti
brojčano podijeliti:
1. Ako npr. jedan političar za svoju kolegicu kaže: ''Ona je zmija'', mnogi će reći da se radi o
jasnom primjeru metafore budući da nijedno ljudsko biće ne može fizički biti i životinja, osim
ako ne vjerujemo u bajke. Drugi bi na ovo odgovorili da je sama riječ ''zmija'' danas postala
dvosmislena odnosno višeznačna i da se jedno od značenja odnosi na ''podlu osobu''. U tom
slučaju govorimo o doslovnom značenju riječi i možemo je smatrati jedino ''mrtvom
metaforom'' jer nema sumnje da je njeno izvorno značenje bilo metaforičko, ali da se kasnije
čestom uporabom leksikaliziralo do te mjere da i opći rječnici navode pored osnovnog
značenja ''gmaz bez nogu koji se kreće puzeći'' i paralaleno značenje ''zla, opaka, podmukla
osoba'', a i ono dodatno ''nešto dugo, usko vijugavo (traka, povorka)'' (Anić, 1991). Pri tome
nikako ne treba izgubiti iz vida da ih rječnici bilježe uz oznaku prenesenog značenja, čime
im se još uvijek priznaje izvjesna metaforičnost i čime svakako zaslužuju pažnju.
2. Drugi se primjer odnosi na još neprozirniji slučaj gdje često nismo ni svjesni da se radi o
izvorno metaforičkom izrazu. Ako npr. kažemo ''Vidimo se u 8 sati'', ili pak ''Doći ću oko 8
sati'', teško bismo na prvi pogled pomislili da bi navedeni prijedlozi nastali metaforičkom
derivacijom iz primarno prostorne u kasniju vremensku sferu. A to upravo i jest slučaj i baš
takvim primjerima mnogi autori u posljednje vrijeme dokazuju sveukupnu metaforičnost
ljudskog mišljenja, odnosno poimanja svijeta. Ovoj bismo skupini mogli pribrojiti sve one u
potpunosti leksikalizirane izraze čiju izvornu metaforičnost bez jačeg mentalnog napora
uglavnom ne primjećujemo. Naravno, ako govorimo o identifikaciji metafore za potrebe
ovoga rada, moramo se prikloniti onim kritičarima koji navedene slučajeve drže irelevantnim
i čisto dijakroničkim razmatranjima, koje treba zanemariti jer bi danas uporabno i značenjski
vremenski aspekt gore navedenog prijedloga bio na istoj ravni kao i onaj prostorni. To vrijedi
i za druge slične slučajeve koji se uklapaju u temeljne spoznajne koncepte, a koji se u jeziku
realiziraju kroz orijentacijske, ontološke, strukturne i ostale metafore poput npr. SREĆA JE
GORE – TUGA JE DOLJE (pasti u depresiju; klonuti duhom; nade su porasle, podiglo se
raspoloženje...); RAZUMIJEVANJE JE VIĐENJE (sjajna primjedba; imati cijelu sliku
događaja, jasna argumentacija, uviđati pogrešku...) itd.
3. Blisko pitanje ovom prethodnom odnosi se na katakreze, koje bi označavale pojmove za
koje u jeziku nema zamjenskog izraza, a koje primarno znače nešto drugo. Riječi se odabiru
4
po sličnosti, kao što je i inače slučaj s metaforama, ali za razliku od prave metafore koja ''stoji
umjesto neke postojeće riječi za to logičko značenje, katakreza nema zamjene'' (Škarić, 2000,
120). I tu se onda navode primjeri kao noga od stola, list papira, čelo kolone, biti bezobrazan
itd. Katakreze jednako pridonose argumentaciji o metaforičnosti ljudske spoznaje, ali s
obzirom na svoj stupanj leksikaliziranosti isto ne bi mogle biti uvrštene u ovako zamišljenu
analizu metafore, osim ako se ne javlja kao svježe originalno ostvarenje, što je mogućnost na
koju i Škarić upozorava.
4. Posebno je zamršeno pitanje odnosa metafora i idioma, odnosno frazema u najširem
smislu riječi, uključujući i poslovice. Ovdje se nećemo upuštati u terminološki i
taksonomijski vrlo diskutabilna razgraničenja između frazema i idioma, kao i ostalih
frazeoloških podvrsta, nego ćemo izraz frazem koristiti kao hiperonim za sve one
neraščlanjive izraze koji su se ustalili dugom upotrebom. Frazem kao semantičko-sintaktički
entitet u većini slučajeva sadrži desemantizaciju kao jedno od svojih glavnih obilježja, što
znači da da je barem jedna od sastavnica takve jezične konstrukcije djelomično ili sasvim
promijenila značenje u usporedbi sa svojim izvornim značenjem. Pri tome, jedan od temeljnih
načina desemantizacije frazema jest upravo posredstvom metafore (Matešić, 1982), a slično
vrijedi i za poslovice (Škara, 1997). Drugim riječima, mnogi su frazemi nastali od metafora,
ali su u procesu razvoja jezika konvencionalizirani gubeći pritom svoju izvornu
metaforičnost. Naravno, pitanje ovog gubitka metaforičnosti nije jednoznačno kao ni striktno
razgraničeno pa i ovdje kao i u drugim slučajevima možemo govoriti o izvjesnim stupnjevima
demetaforizacije. Jednako tako, inovativnost ili s druge strane konvencionaliziranost
pojedinih metaforičkih izraza možemo provjeravati kroz njihovu zastupljenost u za tu
namjenu posebno pripremljenim frazeološkim rječnicima poput onih od J. Matešića (1982) i
A. Menac (2003). Kod onih registriranih, tj. konvencionaliziranih izraza uzeli bi se u obzir
samo oni frazemi u užem smislu kojima se ne može zanijekati izvorna metaforičnost, tj.
desemantiziranost (npr. kupiti mačka u vreći), a isključili bi se semantički prozirni i
nemetaforični frazemi (cilj opravdava sredstvo; svaki je početak težak...), kao i frazemi u
širem smislu, koji danas funkcioniraju više manje kao glagolski sklopovi (doći do zaključka;
donijeti odluku; događaji se odvijaju, i sl. ) i koji se ujedno nalaze gotovo na granici
kolokacija, a većim dijelom izrastaju iz temeljnih metaforičkih koncepata objašnjenih u točki
2. Za primjer, zanemarit će se kolokacijski parovi poput - ispuniti obećanje, ali će se svakako
uključiti manje konvencionalni metaforički izrazi iz izvorne domene spremnika, poput –
''Hrvatsku treba ispuniti demokratskim sadržajima''.
5
Jedno od temeljnih teoretskih pitanja koje se nameće pri razmatranju konvencionalnih ili
''mrtvih'' metafora, odnosno njihovom razgraničenju od onih originalnih, svodi se na dilemu
jesu li takvi okoštali, a u brojnim slučajevima i fosilizirani jezični izričaji još uvijek metafore
ili se radi o slučajevima polisemije u jeziku. Donald Davidson zastupa upravo ovaj posljednji
stav držeći da konvencionalne metafore nemaju neko posebno preneseno značenje nego da
znače upravo to što i kažu (Cooper, 1986). Ovoj tezi najdirektnije su se suprostavili Lakoff i
Johnson (1985) ukazujući upravo na sistematičnost, tj. strukturiranost konceptualnih metafora
koje ''generiraju'' nove metaforične izraze u skladu s postojećim konceptom. Pa tako ako
uzmemo za primjer koncept VRIJEME JE NOVAC, onda će domena novac generirati cijeli
jedan blok već ustaljenih metafora u domeni vrijeme, npr. ''Potrošio sam dosta vremena'';
''Uložio sam dosta vremena''; ''Ponestaje nam vremena''; ''Štedi vrijeme''; ''Ne rasipaj
vrijeme'', i sl. Polisemija, s druge strane, ne posjeduje tu generativnu moć stvaranja novih
izraza na temelju takve analogne povezanosti i praktički možemo reći da se radi o zatvorenom
sustavu. Ako smo, npr. u izrazu Vidimo se u 5 sati prijedlog u definirali kao projiciranje iz
izvorno prostorne u vremensku sferu, ne možemo na sličan način generirati nove izraze po
istom modelu i reći npr. Vidimo se lijevo od 5 sati. Nasuprot tome, u prvom će slučaju čak i
nove originalne metafore nastajati kao produkt i posljedica uspostavljene prakse koja je
izrasla na određenom metaforičkom konceptu pa bi nam neka nova i kreativna jezična
kombinacija vremena i novca bila lako razumljiva i prihvatljiva u svojoj jezičnoj ovjerenosti.
U konačnici, upravo ova generativna veza kojom sistem ustaljenih konvencionalnih metafora
neprestano proizvodi nove i svježe metafore u jezičnoj praksi predstavlja ujedno i dokaz da
postoji veza između ''živih'' i ''mrtvih'' metafora utemeljena na zajedničkim konceptima, a koju
bi oni koji zagovaraju polisemiju kao sveopće rješenje željeli zanemariti ili čak prekinuti
(Cooper, 1986:135).
Nakon ovog kratkog predstavljanja nimalo jednostavne problematike vanjske demarkacije
metafore u najširem smislu riječi, ništa manje jednostavno nije ni pitanje kojim smo se
kriterijima voditi prilikom njihove selekcije za potrebe ovoga rada. Ako smo prihvatili
temeljni stav koji zastupa kognitivna lingvistika u posljednje vrijeme da je naše cjelokupno
mišljenje odnosno govor zasnovan na metaforičkim konceptima, odnosno iz njih deriviranim
metaforama, kojih prečesto nismo ni svjesni, onda bi se dosljednom primjenom toga stava
ovaj rad rasplinuo u etimološko-dijakronijskim raščlanjivanjima gotovo svake pojedine riječi i
time izgubio svoju svrhu. Znači, ako govorimo o konvencionalnim ili pak ''mrtvim''
6
metaforama, ono što se čini opravdanim i što se donekle i samo po sebi nameće je
odbacivanje onih izričaja iz primjera 2. i 3., koji se u velikoj mjeri odnose na primarne, tj.
temeljne metaforičke koncepte koji su se u potpunosti leksikalizirali. Ante Stamać (1983,52),
npr. koristi izraz leksikalizirana metafora za sve one slučajeve gdje je polisemičnost rezultat
''nekadašnjeg metaforiziranja''. Jednako bi se odbacile katakreze, a zadržali slučajevi pod
točkama 1 i 4, što znači da će se uzeti u obzir oni leksemi posebno zabilježeni u općim
rječnicima u novom, ali vidno označenom prenesenom značenju, kao i svi registrirani i na
metafori utemeljeni frazemi u frazeološkim rječnicima. Grubo rečeno, za potrebe ovoga rada
mogla bi se, uz nužan oprez koji bilo kakvo razgraničenje metafora zahtijeva, prihvatiti
podjela na leksikalizirane (mrtve), konvencionalne i inovativne metafore, pri čemu se samo
posljednjim dvjema skupinama posvetila pažnja, s posebnim naglaskom na one inovativne.
Naravno, uz nužnu ogradu jer pitanje konvencionalnosti nipošto nije statičan, nego duboko
dinamičan proces podložan izmjenama ne samo na dijakronijskoj nego i na sinkronijskoj
razini i to čak unutar samog pojedinog teksta.
3. KLASIFIKACIJA I ANALIZA METAFORA
Nakon što smo suzili izbor u identifikaciji metafore, i sama klasifikacija odabranih
metaforičkih izričaja neminovno nameće suočavanje s nekoliko osnovnih činjenica kojima
barataju postojeće teorije metafore u svijetu, uz poneka terminološka odstupanja. Nabrojit
ćemo ih redom uz navođenje primjera radi lakšeg razumijevanja. Uzmimo npr. metaforički
iskaz: Ovu džunglu i bezakonje podržava tzv. lažna oporba. U njemu se da razlučiti sljedeće:
-leskička jedinica, tj. temeljna riječ metaforičkog iskaza (npr. džungla)
-semantičko polje, odnosno 'jezična obitelj' kojoj pripada leksička jedinica (biljke)
-izvorna domena (PREPREKA)
-ciljna domena (TEŠKOĆA)
-korijenska analogija / konceptualna metafora (TEŠKOĆA JE PREPREKA).
Na osnovi gore navedenoga temeljno je pitanje hoćemo li se pri klasifikaciji metafora
fokusirati prvenstveno na postojeće teorijski razrađene i istražene konceptualne relacije, tj.
dublje korijenske analogije, u koje ćemo uvrsiti jezične metafore realizirane u istraženom
korpusu ili ćemo naglasak staviti upravo na te jezične manifestacije metaforičkog političkog
govora, tj. na leksičke jedinice i njihovu širu, ali prvenstveno jezičnu klasifikaciju ne ulazeći u
7
dublje metaforičke koncepte. Ovdje svakako treba napomenuti da jedna leksička jedinica ili
jedno semantičko polje može proizvoditi nekoliko potpuno različitih konceptualnih metafora.
Npr. ako kažemo 'On drži sve karte', radi se o konceptu AKTIVNOST JE IGRA KARATA,
dok izraz ''To je kula od karata'' upućuje na apstraktniji koncept NESIGURNOST JE
NESTABILNOST.
Od svega opisanog najsvrsishodnijim se čini model svrstavanja konvencionalnih i
nekonvencionalnih metafora u semantička polja kao mogućim polazištem za daljnju
identifikaciju prvenstveno izvorne domene jer ono kasnije po potrebi pruža mogućnost kako
pronalažnje ciljne domene tako i dodatne klasifikacije u oba smjera, bilo prema identifikaciji
složenijih i općenitijih metaforičkih koncepata i njihovih izvornih i ciljnih domena bilo u
suprotnom smjeru dodatne fragmentacije, gdje bi se prema ključnim riječima sastavio indeks
svih pojedinačnih pojmova upotrijebljenih u metaforičkim izričajima.
U prilog ovom pristupu stoji činjenica da se u osnovi metafore kao izraza nalazi
suprostavljanje, ispreplitanje kao i uzajamno djelovanje semantičkih polja, tj. ''Metafora je
semantički događaj koji se zbiva na presjeku više semantičkih polja'' (Weststeijn, 1995,135).
Metafora se, dakle, može opisati kao međudjelovanje semantičkih polja koja se, u logičkom
smislu, ne mogu do kraja stopiti, ali koja još uvijek zadržavaju svoj smisao da bi se mogle
identificirati. Samo semantičko polje može se definirati kao '' do određenog stupnja
ustanovljenu ukupnost aktualnih i potencijalnih značenja (semova, semantema) koja na ovaj
ili onaj način ulaze u domenu neke riječi''. (Užarević, 1995, 105) Isti autor ističe nužnost
razlikovanja značenjskih sastavnica semantičkog polja, tj. jezgrenih od periferijskih značenja.
Na temelju toga se npr. leksička jedinica lav može opisati kao ''životinja iz porodice mačaka,
s kratkom žutom dlakom i bujnom grivom kod mužjaka'' . To bi bilo jezgreno značenje, dok
se u periferno može svrstati određenje o ''snažnoj, ponosnoj i lijepoj životinji''. Upravo ova
periferna značenja u najvećoj mjeri omogućuju metaforičke dodire dvaju semantičkih polja jer
navedeno periferno značenje može upućivati i na neku osobu sličnih karakteristika. Zbog toga
se tropi i mogu dodatno definirati kao ''kvalitativna promjena značenja unutar jednog ili dviju
semantičkih polja'' (ibid.). Drugim riječima, samo jedan segment semantičkog polja određuje
prostor cijeloga polja, čime periferija dospijeva u samo njegovo središte i time se redefinira
cijelo polje, s tim da se sličan proces odvija i unutar drugog semantičkog polja koje je u
dodiru s ovim prvim. Inače, što su takva polja koja se metaforom dovode u međusobnu vezu
udaljenija, metafora je originalnija, nekonvencionalnija i šokantnija. Zbog svega izrečenog,
8
čini se opravdanim usmjeriti pažnju prvenstveno na semantička polja kao polazišnu točku u
klasifikaciji metafora.
Međutim, pri identifikaciji i klasifikaciji metafora, odnosno određenju semantičkih polja,
glavni je problem manjak sustavnih baza podataka na koje bi se mogli osloniti budući da se
radi o procesu koji se trenutno odvija u nizu paralelnih i većim dijelom nedovršenih projekata
u svijetu, ili drugim riječima, radi se o otovorenim listama koje su svi zainteresirani pozvani
upotpunjavati i njima se, naravno, služiti. Kao glavnu referencu, i to ne samo za engleski
jezik, gotovo svi istraživači navode Master Metaphor List, Sveučilišta u Berkeleyu, autora
Lakoffa, Espersona i Schwartza (1991), a koji je poslužio kao polazišna točka i za stvaranje
ostalih, nažalost, vrlo malobrojnih baza podataka. To se prvenstveno odnosi na pretraživač
baze podataka metafore dostupan na mrežnim stranicama Sveučilišta u Hamburgu, koji
omogućuje automatsko povezivanje izvornih i ciljnih domena i to u njemačkom, engleskom i
francuskom jeziku, a koji omogućuje i dvosmjerno pretraživanje bilo prema izvornim ili
prema ciljnim domenama uz ispis primjera do kojih su došli studenti poslijediplomskih studija
iz lingvistike na samom sveučilištu pri istraživanju odgovarajućeg korpusa. Pretraživanje se
može vršiti i na temelju ključnih leksičkih jedinica koje su već ranije uvedene u Eurowordnet
datoteku. Radi se naime o jednom vrlo širokom projektu izvorno pokrenutog od Sveučilišta
Princeton u SAD-u u cilju stvaranja računalno pohranjene leksičkosemantičke mreže za
engleski jezik, a čiji je razvoj započeo još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Osnovna
je namjera bila stvaranje leksičke baze s kodiranim međusobnim odnosima među riječima
kako bi se omogućilo i pojmovno, a ne samo abecedno pretraživanje. Kasnije se projekt počeo
širiti i na ostale evropske jezike kao dio Eurowordnet mreže. Wordnet za hrvatski jezik tek je
u povojima, a razvija se u okviru Zavoda za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu. U navedenim su leksičkim bazama riječi strukturirane u skupove jednog ili više
sinonima, tj. sinskupove (synsets), a značenje je svake riječi opisano kratkom definicijom
(glosom) i primjerima njihove tipične uporabe. Međutim, ono što nam je puno važnije za
potrebe ovoga rada jest činjenica da su sinskupovi su međusobno povezani i drugim
semantičkim odnosima kao što su antonimija (prema suprotnosti značenja), hiponimija (odnos
između nadređenih pojmova, hiperonimija (odnos između podređenih pojmova i meronimija
(odnos između dijelova i cjeline). Logično je da će pri organizaciji leksičkih jedinica u
semantička polja od najveće koristi biti odnos hiponimije i hiperonimije.
9
Tablica 1. METAFORA U PARLAMENTARNIM I PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA 1999 - 2005.Rezultati istraživanja:
sem. polja
ukupno hns sdp hss hsls hdz hsphkdu/hčsp
Budiša Mesić Kosor
rat/ sukob 79 1 9 2 2 16 9 2 2 + 4 4kretanje/ put
70 3 15 1 0 15 6 3 1 + 6 4
sport/ igra
54 2 4 8 5 14 4 0 2 + 0 1
trgovina 40 3 2 5 5 7 3 2 4 + 0 0bolest/ liječenje
38 2 3 1 1 12 2 0 0 3
čistoća 38 3 4 1 1 14 6 1 1 + 1 3prostor 34 4 6 0 1 6 3 1 1 + 0 0životinje 34 0 2 2 1 9 7 1 2 + 2 0biljke 26 0 2 1 2 3 2 1 1 + 1 0tijelo 23 0 1 0 0 7 3 0 0 3gradnja 21 0 1 3 2 7 1 1 1 + 0 0kuća 20 0 0 4 0 2 7 0 0 + 2 2fiz.-kem. procesi
18 0 0 6 0 5 2 0 0 0
hrana /piće
18 0 2 3 1 3 1 0 1 + 1 0
kazalište 18 0 1 1 1 3 1 0 0 + 1 0mjerenje/ ravnoteža
17 0 0 0 0 0 2 0 5 + 1 0
religija 16 0 1 3 1 4 4 0 1 + 0 0škola 14 0 1 1 2 3 1 0 0 0tekućina 14 0 0 0 0 7 3 0 0 0geologija 13 0 2 1 0 1 4 1 1 + 0 0osjetila 13 1 1 0 1 4 0 0 0 + 1 0promet/ transport
13 2 0 4 0 4 1 0 0 0
spremnik 13 0 0 0 0 2 2 0 0 + 3 0ljepota/ udvaranje
12 1 6 0 0 1 1 0 0 0
klima 12 0 0 0 0 3 0 0 2 + 1 0mehanika 11 0 0 1 1 2 1 0 4 + 0 0obitelj 10 0 2 0 0 2 1 1 0 + 1 0odjeća 10 2 0 0 0 2 1 0 0 + 1 0boje 10 1 1 1 0 3 4 0 0 0zvuk 10 1 0 2 2 3 0 1 0 1ukupno 719 26 66 54 29 163 82 15 29+27 21
10
4. ZAKLJUČAK
Zbog ograničenosti prostora prikazana su samo ona semantička polja s više od deset primjera
metafore. Jednako tako, u drugom je stupcu prikazan ukupan broj registiriranih primjera
metafore za navedena semantička polja koji je veći od zbroja koji se odnosi na navedene
političke stranke jer su u tablici prikazane samo one stranke koje kako svojim programskim
opredjeljenjima tako i u percepciji javnosti spadaju u lijevi ili desni dio političkog spektra,
odnosno u centar pa su po istom redoslijedu i poredane. Od predsjedničkih kandidata
prikazani su samo oni koji su dospjeli i u drugi krug, a za S. Mesića dani su odvojeni podatci
za obje predsjedničke kampanje kako bi bili usporedivi s njegovim protukandidatima.
Ono što se na prvi pogled da iščitati iz tablice jest dominantnost onih semantičkih polja koja
spadaju u domenu rata, odnosno sporta i igara, što je u neku ruku i očekivano jer se politika
sama po sebi kompetitivna, tj. svodi na izborno natjecanje i u krajnjem ishodu na odnos
pobijeđenog i poraženog. Ako bi se na sličan način istraživao politički govor ili uspoređivali
rezultati takvoga istraživanja u drugim zemljama ili kulturama, vjerojatno bi se poklapali s
gornjima u navedenom segmentu, ali bi bilo zanimljivo vidjeti kakva je zastupljenost ostalih
semantičkih polja u njihovom političkom govoru, što ostavlja prostora za buduća istraživanja
i zaključke o kulturnoj omeđenosti i uvjetovanosti metafore. S druge strane, bez obzira na
opsežnost istraživanja, teško je sa sigurnošću tvrditi kako veća ili manja zastupljenost ovih ili
onih metafora kod pojedinih političkih stranaka ili predsjedničkih kandidata pruža dovoljno
argumenata kako bismo mogli govoriti o metaforom uvjetovanim stranačkim ili pojedinačnim
političkim identitetima. Međutim, ne može se zaobići vidljiva činjenica da je ukupna
zastupljenost metafore daleko veća kod desnih političkih stranaka, odnosno pojedinačno kod
S.Mesića kao predjedničkog kandidata kod kojeg je prisutna i puno veća disperziranost
metafora na većinu semantičkih polja. Uz određene rezerve moglo bi se prihvatiti objašnjenje
da je metaforičnost primjerenija populističkom diskursu koji jezične apstrakcije puno lakše
približava običnom puku kroz uporabu metafora. Nadalje, može se primijetiti i određena
tendencija po kojoj su kod lijevih političkih stranaka više zastupljene metafore kretanja i
prostora od metafora rata i sukoba, dok su kod stranaka bliže centru nešto zastupljenije
metafore sporta i trgovine.
Nakon što se u nastavku odrede i korijenske analogije po izvornim i ciljnim domenama, moći
će se govoriti i o praktičnoj vrijednosti istraživanja u planiranju strategija političkog govora,
gdje će se vidjeti načini da se od pojedinih koncepata dođe do raznih govornih realizacija.
11
Referencije:
Anić, V.. Rječnik hrvatskoga jezika. (1991). Zagreb: Novi liber.
Cooper, D. E. Metaphor. (1986). Oxford i NewYork: Blackwell.
Čulić, Z.. Čovjek, metafora, spoznaja. (2003). Split: Književni krug.
Ivir, V. (1992-1993 ). Kolokacije i leksičko značenje. Filologija 20-21, 181-189.
Lakoff, G. i Johson, M. (1980, with new afterword 2003). Metaphors We Live By. Chicago i
London: The University of Chicago Press.
Lakoff, G. i Espenson, J. i Schwartz, A. (1991). Master metaphor list. Second draft copy.
Berkeley: Cognitive Linguistics Group. University of California.
Matešić, J. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. (1982). Zagreb: Školska knjiga.
Menac, A. Hrvatski frazeološki rječnik. (2003). Zagreb: Naklada Ljevak.
Stamać, A. Teorija metafore. (1983). Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost.
Škara, D.. Glas tradicije. (1997). Mostar i Zagreb: Ziral.
Škarić, I. Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb. Školska knjiga. 2000.
Šojat, K., Bekavac, B., Tadić, M. (2004): Zašto nam treba hrvatski WordNet? U: Granić, J.
(ur.). Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Split: HDPL, 733- 742.
Užarević, J. (1995). Tropi i jezik. U: Benčić, Ž. i Fališevac, D. (ur.). Tropi i figure. Zagreb:
Zavod za znanost o književnosti,105-112.
Weststeijn, W.G. (1995). Metafora: teorija, analiza i interpretacija. U: Benčić, Ž. i Fališevac,
D. (ur.). Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 113-149.
12
Vlado Sušac
University of Zadar
METAPHOR AS A REFLECTION OF POLITICAL IDENTITY
Abstract
This work will present the results of a systematic research of metaphor in Croatian
political discourse through the latest four election campaigns. Such a large corpus on
over a thousand particular examples of metaphorical mappings will offer a solid basis
for a broad insight into the cognitive role of metaphor in creating and recognizing
collective and personal political identities.
Key words: metaphor, politics, identity.
13