Download - Municipium Raetinium u Pogunju-2 (1)
Municipium Raetinium u Pounju
(Iapodes)
Geografski smještaj
Jedno od najrazvijenijih područja u rimskoj Bosni nalazilo se na velikom koljenu Une
kod Bihaća. Taj region je smješten između Plješevice na zapadu i Grmeča na istoku, te
Zrinjske i Petrove gore na sjeveru.Japodski terotiorij zauzima cijelu Liku s Gorskim kotarom
– koji je djelimično prelazio u Sloveniju, i dijelom u sjevernu Istru. Njihovi susjedi na istoku
bili su Mezeji u dolini Sane, na sjeverozapadu oko Kupe Kolapijani (panonski narod), a do
njih već u Sloveniji oko Novog Mesta – keltski Latobici. Na jugozapadu od Japoda bili su
Histri (granica na Raši) u primorju uz Velebit Liburni, srodnici Japoda.
Japodi – jedini ilirski narod s teritorija današnje Bosne i Hercegovine koji su u sudbenom
pogledu pripadali skardonitanskom konventu, sa sjedištem u Scardoni u današnjem Skradinu.
Jedno vrijeme s Liburnima – činili su jednu oblast.
Etnička granica između Japoda i Mezeja nije na Uni kako su smatrali Patsch i Wilkes, nego je
prema mišljenju Čovića treba tražiti na razmeđi dolina Une i Sane (Japodi, Liburni i Histri za
razliku od Mezeja uz pokojnika nisu polagali oruzje). Po misljenju Čovića obje bi Une
zajedno sa Cazinskom krajinom pripadale Japodima dok bi Mezejima pripadalo uže područje
doline Sane.
Etnička granica Japoda nalazila se na padinama Grmeča.
Pitanje o kome se u nauci dosta raspravljalo jeste porijeklo Japoda. Istraživači koji su polazili
od narativnih izvora smatrali su Japode izvorno ilirskim etnosom, koji je u 4.st.p.n.e. bio
podjarmljen i preslojen od Kelta ( ovo mišljenje oslanja se na tvrdnje Dionizija Halikarnasa,
ali i Strabona). U duhu današnjih shvatanja mogli bismo reći da su Japodi prihvatili keltsku
civilizaciju, a sačuvali svoju tradicionalnu kulturu, ali se ne mogu posve isključiti ni
kratkotrajni boravci Kelta u BiH, kako smatra Marić. U nekropolama Bišća, Ribić i Golubić-
sve tri Japodske, nema ni najmanjeg podatka koji bi ukazivao na sličnosti između keltske i
japodske keramike.
Stari piscu su ilirske Japode miješali sa južnoitalskim narodom Iapyges (Hekatej pred kraj 6.
st.) U protohistorijsko doba Japodi su u vrijeme njihove talasokracije na Jadranu živjeli u
Picenumu u Italiji gdje se na umbrijskim natpisima spominju (Iguvinjske tablice). Čović
smatra da Japode ne treba miješati sa Keltima, te da su Japodi bili dobri susjedi Keltima, jer
se u grobovima Japoda nije nalazilo keltsko nego ilirsko oružje ( moguće je da su Japodi
posjedovali i keltsko oružje ali ga nisu polagali u grobove jer im to nisu dozvoljavali njihovi
kultni propisi).
Kada govorimo o onomastičkoj formuli koja se vezuje za Japode valja istaći da ona pokazuje
iste faze razvitka kao i opća ilirska imenska formula. ( Tipovi onomastike: jednoimena
formula, tip dvočlane formule jednoimenog sistema – osobno ime i patronimik bez filijacije
ili s njom, s rimskim ili romaniziranim rodovskim imenom, treći tip ove formule – čest na
liburnskim spomenicima). Japodi s rimskim civitetom pronađeni su još sa imenom Flavii, te
Ulpi, Aeli i Aureli. Činjenica da se još u 3.st. n.e uz carski gentilicij kao kognomen dolazi ime
Maxa, Pantadienus, Turranius, Ursus, očiti je znak konzervativnosti japodskog društva.
Prvi dodiri Japoda sa Rimljanima padaju 171. god st.e. kada su Japodi i Histri zaprijetili tek
osnovanoj rimskoj koloniji Akvileiji. Iza toga je dolazilo do sukoba nekoliko puta a povodi su
bili pljačkanje rimskih kolonija Akvileje i Tergeste i uznemiravanje rimskih legija na putu
preko obostrane Japudije. Pokorio ih je tek Oktavijan na svom velikom pohodu na Iliriju. Na
putu iz Senja prema Sisku Oktavijan je relativno lako zauzeo Monetium, Avendo i Arpium, i
njihova utvrđenja u jz Japodiji, ali su mu jak otpor pružili tek Terponus i Metelum u
Onostranoj – sjeveroistočnoj Japodiji. Najkrvavije borbe su se vodile oko japodskog grada
Metuluma ( Čakovec kod Josipodola u Lici). Ne može se sumnjati da je Oktavijan 35. godine
osvojio cijelu Japudiju zajedno sa Pounjem.
Na osnovu velikog broja epigrafskih spomenika može se zaključiti da je relativno
visok broj Julijevaca, od kojih su svakako bar neki domaći ljudi bili sa julijevskim civitetom.
Među Julijevcima se svakako nalazi i značajan broj libertina, čija se pojava vezuje za
političku djelatnost careva iz julijevsko klaudijevske kuće s naglaskom na Klaudija, ali se ne
može zaobići ni Tiberije, koji je osnovao više municipija u susjednoj Liburniji, a osim toga je
boravio u ovim krajevima. Dion Kasije kaže da je Germanik najprije zauzeo Splonum i to
više slučajem, odakle je krenuo na Raetinium, ali ga je zauzeo teškom mukom i to više
slučajem, nakon toga u ruke Rimljanima je pao Seretion. Nakon ovih uspjeha Tiberije je
mogao započeti odlučni napad na Batona, koji se sklonio u Andertij u zaleđe Salone, što je
dovelo do sloma ustanka. Tačna lokacija Seretiona nije poznata, ali se uzima da se nalazio
negdje na Germanikovu putu od Siscije do dinarskog razvođa.
Sudeći po epigrafskim nalazima najznačajnije naselje bilo je u Golubiću, a zahvatalo
je i područje Hudura, uz Unu između Golubića i Privilice. Ostaci naselja bili su posve zatrti, a
najvjerovatnije sto se ovdje gradilo od mekanog materijala, jer su velike šume davale obilno
drvo. U Golubiću je bio centar regije, ustvari centar japodske civitas, između Plješevice i
Kapele na zapadu, Petrove gore i Grmeča na SI.
Otkud teza da bi Golubić mogao biti centar japodske civitates? Naime, na to bi mogle
upućivati brojne indikacije: neposredna blizina svetišta božanstva Binda Neptuna, brojni
zavjetni oltari Bindu, beneficijari, vojnici i dr, prostranstvo naseobinskog areala u Golubiću.
Jedno od najznačajnijih nalazišta bilo je svetište Binda Neptuna na vrelu Privilice, uzvodno
od Bišća, sa brojnim oltarima posvećenim ovom božanstvu, ali nisu nađeni tragovi zidanom
hramu, pa se očito radilo o posvećenom gaju. Prefekturalna uprava postojala je za vrijeme sve
ovjne okupacije zemlje a prefkti su birani iz redova nižih vojnih starješina. Prefekturalna
uprava prestala je postojati odlaskom legija iz Dalmacije – ubrzo iza 50. god.n.e. a posebno
osnivanjem pojedinih municipija u Vespazijanovo doba, ali se ne zna sa sigurnošću da li su
prefekte zamijenili prepoziti. Prelaz od prefekturalne uprave na samoupravu pojedinih župa –
civitates peregrinae, iz kojih će se kasnije razviti municipij, bio je ostvaren u drugoj polovici
1. st.
Vjerovatno je da je narodno svetište svih Japoda bilo u Privilici, kako je smatrao Patsch, što
bi indiciralo na jedinstvo japodskog teritorija još u fazi prefeturalne uprave.
Formiranjem pojedinih municipija nestalo je i teritorijalnog jedinstva Japudije, koje je moralo
biti dosta labavo. Carski principat nije savez plemenskih zajednica nego municipija, kojem
jedistvo osigurava car.
Bilo je više pokušaja da se Raetinium locira u Golubić, međutim poteškoće su nastale odatle
što ni Apijan, ni Strabon nabrajajući japodske gradove, ustvari japodska castella i opida ne
spominju Retinija. Spominje ga jedino Dion u sklopu događaja 9. g. n.e, a razlog tome je sto
se naselje na poziciji Golubića razvilo u značajnu anglomeraciju tek u rimsko doba. U
Golubiću je oko 70 g. n. e. kraće boravila ala Claudia nova. Raetinium je svoj municipalni
status dobio nešto prije 70. god očito od cara Vespazijana, koji je u unutražnjosti Dalmacije
podigao i mun. Malvesistium- Skelanni i mun, Bistuensium – Bugojno, te u Panoniji osnovao
kolonije u Sisciji u Sirmiju.
Osnovna masa domaćeg stanovnišva je i dalje bila lično slobodna. Domaći ljudi su na
svojim ruralnim posjedima i dalje timarili stoku obrađivali zemlju, a uz to eksplotirali šume i
kamenolome, dolaskom Rimljana izdvaja se tanji sloj domaće buržoazije koja surađuje sa
Rimljanima, i pojavljuje se karakerističan dr. sloj – robovi. Prosperitet antičkog društva se
inače zasnivao na instituciji ropstva, koje su domaća ilirska plemena upoznala tek sa
romanizacijom.
Snažni elementi rimske kulture pojavljuju se oko 35.gp.n.e -10/20 g. .n.e ) kao snažni
elementi rimsko-provincijalne kulture prvenstveno panonsko norički. Proces se može pratiti
na arhitekturi, likovnoj umjetnosti, te na epigrafici.. Prema najnovijim istraživanjima, Japodi
su dinarski narod s jakim pannonskim primjesama nosilaca kulture žarnih polja, što najbolje
ilustrira arheološki materijal.
Kada se govori o duhovnoj kulturi valja uzeti u obzir utjecaje situlske umjetnosti sa
sjevera, arhajske grčke i etrurske s juga. Od jezika su poznati jedino antroponimi i nekoliko
toponima, a njihovo imensko područje Katičić je uključio u srednjedalmatinsko, što je opet
dio dalmatsko-panonskog imenskog područja.
Duhovna kultura se najbolje može pratiti kroz vjeru i posmrtni kult, te po bogatom
inventaru koji se reflektira kroz kasni halštat i laten sve do rimskog vremena u rasponu od
8.st.p.n.e. do 1.st.n.e. Sahranjivanje- biritualno. Inhumacija u pravilu zaa domaće
stanovništvo i incineracija za potomke panonskih doseljenika- superstrat. U čatensko doba
janso je vidljiva tendencija porasta ukopa sa urnama,koje su u najranije doba od zemlje, a
krajem prethist.epohe uz keramiče koriste se i kamene urne u obliku cilindra, te u obliku
kvadra. Prilozi u grobovima su raznovrsni a u željezno doba karakterističan je nedostatak
oružja u grobovima. Od vjerskih kultova u rimskoj antici zastupljena su bozanstva prirode
Silvan i Dijana i bog Bindus – autohtono japodsko bozanstvo zaštitnik izvora i voda koji se u
procesu romanizacije izjednačen s rimskim Neptunom. Bindu Neptunu podižu se
devocionalni oltari,a ova pojava pokazuje da je interpretatio romano vrlo rano zahvatila
domaće kultove – u Vespzijanovo doba.
Od kultova koji se susreću još na ovom prostoru su kultovi Liber pater, Liber –Dioniz, koji
predstavljaju domaći bozanski par izjednačen u toku vjerskog sinkretizma sa istoimenim
božanstvima, posvete Jupiteru te kultovi Mitre i Herakla.
Posebnu vrijednost japodskoj umjetnosti daju i japodske urne- ossuarria( monolitni
kvadratični kameni osuariji s poklopcem za pepeo spaljenih pokojnika, na vanjskim plohama
ukrašeni prikazima heroiziranih pokojnika) jedinstvena i izolirana pojava, nepoznata kod
drugih ilirskih naroda. Ova tehnika graviranja ne susreće se ni kod kojeg drugog ilirskog
naroda, a samoj tehnici pogodovao je i meki kamen poznat kao bihacit, u koji su se lako
mogle urezati konture. Danas je poznato oko 30 najčešće fragmentarnih kamenih urni i
poklopaca ali nijedna nije kompletirana.( 27 od 30 datiraju od 1-3-st.n.e). Fenomenom
japodskih urni bavili su se renomirani straživači japodske etnogeneze i njihove duhovne i
materijalne kulture. Čjudske i životinjske figure vrlo su česti elementi japodske ikonografije.
Patschovo mišljenje tačno je jer se na urnama, stelama i titulima, javljaju dosta česti motivi
kao krug, koncentrični krugovi, točak, rozeta na vitlo, ribe, gmizavci. Ljudski i životinjski
likovi su kod Japoda bili omiljeni ne samo na urnama od životinjskih likova prikazani su
konji, bik, vepar, panter, ribe, gmizavci i fantastička bića. Japodska je dakle umjetnodt u
rimsko doba bila okrenuta kultu mrtvih.
BOSANSKA POSAVINA
(Južni dio Panonije)
Sve što su Rimljani kroz dvjesta godina u našim zemjama osvojili od prvih sukoba sa
Ilirima pa sve do osvajanja Panonije sve su priključili provinciji Iliriji, osovanoj najkasnije za
Cezara.Zbog velikog prostranstva tog teritorija od Drave do Jadrana, od izvorišta Save do
Zapadne Morave, podjeljen je u dva upravna teritorija. Do te diobe došlo je u toku velikogi
lirskog ustanka 6-9 g.n.e., i to poslije sloma Breuka na rijeci Bathinus 8.g.n.e. Granica između
dviju provincija koje su uskoro bile nazvane Dalmacija i Panonija, nije tekla rijekom Savom,
nego nešto južnije po još uvijek neodređenoj liniji.
Granice Dalmacije kao ni Panonije, u historijskim izvorima nisu pobliže opisane, i to
je razlog što taj problem nije riješen do kraja. Prema starijoj varijanti granica između ove
dvije provincije identificira se sa putnom stanicom Ad Fines, koja se nalazila otprilike 24 km
južnije od Servicija na Savi – Bosanska Gradiška, koju neki identificiraju u Mahovljane drugi
u Laktaše. Ova linija bi išla od Ad Fines na zapad preko Kozare, južnije od V. Kladuše i
izlazila bi na Risnjak, išla nešto sjevernije od Doboja. Drugu potvrdu postavio je Karl Patsch
a zasniva na epitafskoj potvrdi iz Banja Luke, po kojoj bi se ovo mjesto nalazilo unutar
Gornje Panonije, što bi određivalo sjevernu granicu Dalmacije, odnosno južne Panojnije. U
novije vrijeme autori su spuštali granicu sjeverne Dalmacije, odnosno južne Panonije, nešto
južnije od Banja Luke. Takva bi se granica uklopila u podatke da je Dalmaciji pripadalo sve
što je okrenuto prema Jadranskom moru a Panoniji ono što je prema sjeveru. Ako se uzmu u
obzir svi navedeni orjentiri, i ako se povežu crtom, a ne zanemare se ni navodi pisanih izvora
poput Apijana, Plinija, Ptolomeja, dobit će se provincijska granica između Dalmacije i
Panonije i to linijom koja prolazi nešto južnije od Velike Kladuše, Dragotine, Ljubije i
Bosanskog Novog, pa dalje južnije od Doboja, ukoliko je njegovo područje pripadalo
Breucima, odatle na Drinjaču i Čačak.
Etnografija i upravna organizacija Bosanske Posavine u rimsko doba
Sjeverna Bosna je u etničkom i kulturnom smislu kroz cijelo metalno doba pripadala
sz Panoniji. Čitav metalodobni razvitak se temeljio na kulturi žarnih polja. Narodi iz
panonskog kompleksa pripali su uglavnom Panoniji: Kolapijani, Oserijati i Breuci, i druga, a
Dalmaciji ona iz dinarskog (ilirskog) kompleksa: Desidijati, Delamti, Japodi i dr. Panonija je,
a vrijedi i za sjevernu Bosnu bila šumovita, mjestimično barovita zemlja, ne baš intenzivno
naseljena. Kao seljački narod Panoni nisu poznavali gradova, nego su živjeli u poljima i
selima po rodovima. Njihovi dodiri sa Rimlojanima bili su trgovački još prije okupacije,
domaći trgovci su izvozili u italiju stoku, kože, robove i drugo. Već od 7. st. nailazimo i na
grčki import – bronzano posuđe, ali se smatra da ovi trgovački dodiri sa Grcims nisu imali
značajnijeg utjecaja na kulturu Japoda. Rimljani su Panonijuu sa Posavinom okupirali 8.g.n.e.
Odsutna bitka se vodila na rijeci Bathinus -Bosna 8.g, u kojoj su bili poraženi Breuci sa
saveznicima. Podjela na provincije bila je provedena najkasnije do 10.g. n.e. Nakon
Oktavijanovog osvajanja Segestike 35.g.p.n.e. i osvajanja Siscije i dalje su vođene borbe sa
panonskim narodima i keltskim Skordiscima u Srijemu. Ove borbe je okončao tek Tiberije,
Augustov pastorak, odlučnom pobjedom 12.g.pr.n.e., i tom prilikom je izvikan za imperatora.
Tek je nakon velikiog ilirskog ustanka 6-9. g. Cijela Panonija bila pokorena i okupirana.
Zemlju su posjele 3 legije XV Apollinahs u Emoni, VIII Augusta u Poetoviju i IX Hispana u
Sisciji. Prvo vojno sjedište bilo je u Sisku, nakon formiranja pokrajine prebačeno je u
Poetovio na Dravi, odakle je za Flavijevaca prebačeno u Carmuntum na Dunavu. Prvi
pouzdani poznati legat u nepodjeljenoj Panoniji bio je Iunius Blaesus, a prvu riječ Panonia za
oznaku teritorija proincije upotrebljeno je kod Veleja.
Nakon dačkih ratova Trajan je Panoniju podjelio na Gornju – zapadnu i Donju
istočnu – 107-108.g. Panonia Superior i Panonia Inferior. Granica između ove dvije regije išla
je od Dunava na Dravu, a kod Donjeg Miholjca je prešla Dravu, ostavljajući u Gornjoj
Panoniji Oserijate, a sa Save se sšuštala nešto istočnije od Banja Luke, koja je pewma jednom
natpisu pripadala Gornjoj Panoniji. Dioklecijanova podjela Panonije na četiri manje
provincije iz 293. god na našem prostoru nije donijela nikakvih teritorijalnih promjena.
Romanizaciji i urbanizaciji Panonije najviše je pridonijela aktivnost Hadrijana, što je dijelom
bilo i u vezi sa njegovom posjetom 124. godine, kada je osnovao Municipije u Karnuntumu,
Akvinumu, Mursi, Cibalama,Murseli. Najčešći carski gentiliciji je Aeli što dodatno govori da
je ovaj djelatni car, nekadašnji guverner Donj Panonije, bio u Panonijama darežljiv u
dijeljenju građanstva. Osnovao je i koloniju Mursa, a velika uloga u razvoju ovoga područja
pripala je i Septimiju Severu, ali i Karakali, koji je Cibalama dao status kolonije. Ubrzo nakon
okupacije, plemenske župe i teritoriji koji nisu bili savladani vojnom silom bili su
organizirani u autohtone civitasperegrinae, ali nam je njihovo uređenje slabije poznato. U
Bosanskoj Posavini ne spominju se ni princeps, a u Panoniji nema prepozita, kao kod Japoda
u Dalmaciji, ali se ponegdje javljaju civilni praefecti. Najvažnije podatke za etnografiju
Panonije dali su Plinije( navodi ih abecednim redom) i Ptolomej. Od Plinija doznajemo ove
važne etnografske podatke: da Drava teče kroz zemlju Sereta i Serapila, a Sava kroz župe
Kolapijana i Breuka.
O upravnoj podjeli nema određenih indikacija, pa možemo pomišljati da je područje
između Kupe i Une a eventualno i vrbasa pripadalo Kolapijanima sa centrom u Sisciji.
Područje Oserijata, koje je po Ptolomeju pripadalo takođe Gornjoj Panoniji moglo je u
predrimsko doba imati središte u Donjoj Dolini, a njohov teritorij se naslanjao na istočnu
granicu siscijanskog agera.Područje Breuka pripalo je Donjoj Panonniji, s obje strane Save, sa
potencijalnim centrom u Marsoniji – Slavonski Brod, a na istoku se pružalo so zapadnih
granica Cibala. Prema tome Bosanska Psavina je u upravnom pogledu bila podjeljena na pet
dijelova:
1. Ager colonie Flavie Sisciae- kasnije kolnija Septimija Siscija- azvio se na teritorij ilir.
Naroda Kolapijani, uz tokove Save i Kupe, a vjerovatno se pružao sve do Dubice.
2. Civitas Oseriatum – po Oserijatima po prilici srodnicima Mezeja, otprilikr od ušća
Jablanice u Savu do Motajice na istoku, tj do siscijanskog agera na istok.
3. Civitas Breucorum- bila je jedna od najmoćnijih narodosnih zajednica u Panoniji, nukleus
etničke zajednice Panona u predrimsko doba- dvije njihove krajnje granične tačke su Grabari
kod Slavonskog Broda na zapadu i Negoslavci kod Vukovara na istoku. Breučka vojna
istorija je vrlo uspješna, što se vidi ne samo po kohortama, I, V, VII, sve tri sa epitetom
civium Romanoru,, nagrada za njihovu hrabrost ali i hrabrost u panonskom ustanku,
građansko pravo dobili uglavnom od Trajana.
4. Civitas Cornacatium – lat je tvorba po toponimu Cornacum, Sotin na Dunavu kod
Vukovara., sa sjedištem u Cibalama, vjerovatno municipij za vrijeme Hadrijana.
5. Civitas Sirmiemium et Amantinorum- sa centrom u Sirmijumu koji su naseljavali
Sirmiensis, a ujedno i sjedište Amantina. U Sirmiumu je još za vrijeme Augusta bio rimski
garnizon, a za Flavijevaca je bio uklopljen u novosnovane kolnije. Građanstvo su dijelili
Trajan i Hadrijan. Istočnije od Sirmija živio je narod Scordisci, sa centrom u Petrovcima kod
Rume, a iz njihovog područja razvila se Colonia.
Rimske starine u Bosanskoj Posavini
Južna Panonija, a posebno bosanska Posavina bila je poljoprivredna i rudarska regija,
i relativno dobro naseljeno područje o čemu govore brojni arheološki podaci. Na ovom
području može se izdvojiti pet naseobinskih područja sa jakim intenzitetom naseljenosti: 1.
Područje južno od Kozare sa centrom u Sisciji, 2. Između Banja Luke i Save – pripadalo
peregrinskim župama Mezeja, 3. između Ukrine i Motajice i Tinje ( Sl. Požega i Vukovar, te
Tuzla i Doboj – gdje su živjeli Breuci), 4. od Tinje do Brke (Kornakati), 5. južno od Save, od
Zvornika i nešto niže uz lijevu obalu Drine, ali i dio Mačve.
U razvoju duhovne i mateirjalne kulture veliku ulogu imale su este koje su Rimljani igradili, i
to najčešće na starim prirodnim putevima. Preko desne Posavine išla je djeliično cesta Siscia
– Sirmium. Jedna od najvažnijih komunikacija u Panoniji (vjerovatno je to stara komunikacija
od Trsta do Dunava, gdje su se nalazili Sisak i Sirmium. Na ovu cestu je izlazio čitav niz
regionalnih i magistralnih puteva a juga: Senia- Siscia, cesta dolinom Une s vezama Golubić
(Raetinium) – Cetingrad, Golubić- Krbava, golubić Petrovačko polje- dolina Sane, cesta
Salona –Burnum- knin- Petrovačko polje- dolina Sane.
Magistralna cesta Salona – Servitium vodila preko Livanjskog polja – Glamočkog – Mrkonjić
Grada (Lusaba), Banja Luke i Bos. Gradiške (Servitium)
Magistralna cesta Slavonski Brod ( Marsonia)- Odzak- Gradačac- dolina Tinje i Spreče, veza
na cestu Salona Argentaria.
Cesta Vinkovci (cibulae) – Babina Greda – Odžak – Dobor i dalje na unutršnjost Bosne.
Cesta Bosanski Šamac – Orašjr- Brčko- Brezovo polje- Semberija
Cesta Zvornik- Janja- Brodac
Cesta Argentaria – Zvornik- Lješnica- Sirmium (Sr. Mitrovica). Kada govorimo o
romanizaciji ovoga područja, o tome nemamo pno toga reći jer se arh. Materijal sa ovoga
predjela nije očuvao u vel . količinama, ali se sigurno zna da je on bio brži na
municipiliziranim područjima sa jačim centrima a sporiji na peregrinskim područjima koja
sve do poč. 3. st. nisu dobila municipalni status. U Panoniji se javljaju kultovi Silvana, Libera
i Herkula, ali sa lat imenima i u lat. interpretaciji.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Romanizacija i urbanizacija
Proces romanizacije tekao je vrlo sporo posebno u unutrašnjosti Ilirika, jer su Iliri živjeli po
običajnom pravu koje se mijenja vrlo sporo. Proces urbanizacije zemlje ili drugim riječima
municipijalizacija, jeste pretvaranje peregrinskih župa u gradovw municipalnog karaktera, u
jednu za Ilire sasvim novu kategoriju naselja. Urbanizacija bi drugim riječima značila pravno
i političko izjednačavanje Dalmacije i Panonije sa ostalim Cartstvom.
Gradinske utvrde se u izvorima nazivaju castella i oppida, ili općenito katoichia. Takvih je po
Strabonu kod Delmata bilo oko pedeset a među njima i gradova- poleis kao što su Promona,
Salona, Ninia..Casella uvijek imaju ruralni karakter. Za razliku od oppida koji su bili centri
teritorijalnih zajednica, castella su sjedišta manjih rodovskih zajednica. Oppida su pak
epihorska naselja podignuta i redovito uređena kamenim zidom. Termin grad – oppidum urbs,
u urbanističkom smislu određuje centar nekog šireg teritorija, koji u isto virjeme, posjeduje
svoju autonomiju i jurisdikciju nad širim područjem oko grada, on je u isto vrijeme i upravno
i ekonomsko sjedište. U našem jeziku naziv grad polazi od činjenice da su takva naselja bila
utvrđena zidinama, što ga približava lat terminu oppidum- utvrđeno naselje na uzvisini.
Proces formiranja autonomnih gradova nazivamo urbanizacijom, odnosno municipijaliacijom,
što u doslovnom smislu znači pretvaranje ili prelaženje plemenskih civitates u naselja
rimskog tipa i s rimskim građanskim pravom. U vrijeme careva iz julijevsko klaudijevske
dinastije urbanizacija Dalmacije se ograničila na osnivanje italskih kolonija (Salona, Narona,
Epidaurum) i osnivanje liburnijskih municipika, a novu fazu urbanizacije Ilirika otvorili su
Flavijevci (69-96).
Preduvjet urbanizacije bila je romanizacija domaćeg ilirskog stanovništva, a Rimljani u
unutrašnjosti su bili zadovoljeni spontanom romanizacoijom. Na jugu najstariji domordci su
nosili gentilicije Iuli i Claudi, a na sjeveru u unutrašnjosti među najstarije spadaju Flsvi, Ulpi,
Aeli i Aureli. Najstariji iuli se susreću u Liburniji i oko Salone. Ulpi su sporadični. Njihovu
pojavu bi trebalo tražiti u sklopu Trajanovih nastojanja oko unapređenja rudarstva i
metalurgije. Aeli su r.građansko pravo dobili od cara Elija Hadrijana koji je vodio aktivnu
politiku dijeljenja civiteta domorocima. Aeli su najbrojniji sloj građana u Panonijama.
Najbrojniji su Aureli, koji već pripadaju kasnom principatu, a oni su vrlo brojni u okolici
Saloni ali i u samoj Saloni, kao i u unutrašnjosti Dalmacije. Septimi kojima je građansko
pravo dao Septimije Sever (193-211) najbrojniji su oko Vrlike u srednjoj Dalmaciji, au BiH
se javljaju pojedinačno kod Čapljine, u Osatici kod Drine. Dijeljenje civiteta peregrinima je
dovršeno Karakalinim ediktokm 212. god. Time su ustvari peregrini Dalmacije i Panonije u
građanskim pravima izjednačeni sa ostalim građanima Carstva. Sistematska urbanizacija u
unutrašnjosti provincije počela je krajem 1.st.n.e. u vrijeme vladavine Flavijevaca koji su
formirali mun. Bistuensium u Bugojnu, i mun. Mahesatium u Skelanima na Drini. Aktivniju
politiku urbanizacije nastavio je Hadrijan (117-138), koji je u obje provincije naširoko dijelio
civitet, što je dovleo do uzdizanja brojnih peregrinskih župa u municipalne gradove. Tada su
municipalnima postali Delminium, Salvium. Za Hadrijana je urbanizirana gotovo cijela
Zapadna Bosna, a vjerovatno je da su municipijima postali i Sarziaticum u Donjem Vrtoču i
Baloje na Plivi. Poslije Karakaline reforme, koja je svim peregrinima donijela građanska
prava, prerasle su i sve civitates u gradove municipalnog tipa. Kako god zvučalo
paradoksalno u 3.st. je bilo razdoblje najvećeg prosperiteta, ekonomike, rudarstva, napredne
zemljoradnje i stočarstva.
III DIO
DODACI
1. RIMSKO VOJNIŠTVO U DALMACIJI I PANONIJI
U toku velikog ilirskog ustanka 6-9- g.n.e. Tiberije je prikupio u Iliriji jake snage, koje su
se sastojale od deset legoja, više od sedamdeset kohorti, deset ala, više od deset hiljada
veterana, a tome još i od dobrovoljaca i jake konjice tračkog kralja Remetalka. To je najveća
formacija ikada viđena nakon građanskih ratova, a snage se procjenjuju na više od 120 hiljada
ljudi. Sam Tiberije je raspolagao sa pet legija i odgovarajućim brojem auxila, a dodatno su mu
još doveli konzulari Aulo Caecina i Silvanus Platinus. Neke od tih legija su poznate, druge
nisu, i tako je Legio VIII Augusta došla s Orijenta, Legio XX, kasnije sa atributom Valeria
Victrix u Iliriku se spominje pod zapovjedništvom Mesalina, a dolazila je iz Akvileje. Legio F
je prebačena iz Makedonije, a Legio XI je nakon bitke kod Akcija dodjeljena ilirskoj vosci.
Ovome treba dodati i ona snage koje je 7.g. doveo Germanik, a koje prema Dionu nisu bile
manje.
Nakon sloma Batonovog ustanka ilirska vojska se sastojala od pet legija : u Panoniji 3 –
legio VIII Augusta (Poetovio), XV Apollinaris (Emona, od 14.g. u Kartunumu na Dunavu) i IX
Hispana ( Siscia?) , a u Dalmaciji legio VII ( Gardun – Tilurium), i XI (Burnum), obje sa
atributom Claudia pia fidelis. Poslije Varonovog poraza u Teutoburškoj šumi 9. g. n.e.
prebačena je iz Ilirika u Germaniju legio VV, gdje je Tacit u Analima spominje 14.g.n.e.
Vojništvo Dalmacije
Od ala u Dalmaciji se spominju: Ala Claudia nova, ala Frontoniana, ala Panoniorum i ala
Pathorum. Od kohorti koje se spominju navest ćemo neke: Cohors I Alpinorum equitata u
Saloni na prelazu iz 1.u 2.st. Cohors III Alpinorum equitata, od Augusta pa do kraja 2. st.
( Humac, Salona, Gardun). Cohors Aquitanorum (Salona, Burnum), Cohors Asturum –
(Salona), Cohors I Belgarum equitata, Cohors I Flavia Brittonum, Cohors I Campana, Cohors
XI Gallorum (Narona), Cohors I Montanorum i mnoge druge. (Wilkes navodi ukupno 18)
Legijski logori nalazili su se na Gardunu – Tilurium na Cetini, i u Burnumu ( šuplja crkva u
Ivoševićima, Kistanje) na Krki. Manji logori za kohorte bili su u Andertiumu, Magnumu, na
Humcu kod Ljubuškog, u Doboju i u Banja Luci.
Vojništvo Panonije
S obzirom na granični položaj Panonije, njeno vojništvo bilo je brojnije. Legije su, kako smo
naveli, garnizirale u Sisku, Ljubljani, Karnuntumu i Ptuju, sve na mjestima od kojih su se
razvila gradska naselja. Neposredno uz logore, legijske i kohortalne, razvila su se canabae,
logorska sela, u kojima su u početku stolovali trgovci i prodavači, a kasnije živjele porodice
veterana i vojnika ( naselje uz logor u Doboju) Canabe su imale svoju vlastitu upravu sa
kvestorom. U Panoniji je pronađen veliki broj ponoćnih jedinica 27 ala i 53 kohorte. Legije i
kohorte su imale svoje zemljište tzv prata legionis, u vlasništvu carskog fiska koje im je
služilo kao vjezbalište i ekonomska baza za uzgoj i ispašu stoke – konja i mazgi, za sijanje
žita i uzgajanje povrća, za ispašu. Vojska je bila korištena i za izgradnju cesta, vodovoda
(Gardun i Burnum), izgradnju opeka.
U 1. st. u legijama su služili vojnici iz Italije, i iz već djelomično romaniziranih zemalja
Orijenta ( Mala azija, Makedonija, Sirija, Trakija). Orjentalci u Dalmaciji su pripadali VII i
IX legiji, a u Panoniji je u 2. st. počela regrutacija iz redova italskih kolonista. U
augzilijarnim jedinicama služili su samo peregrini izuzev VI i VIII. U BiH su garnizirale
samo pomoćne jedinice: kod Ljubuškog.
Organizacija limesa za Flavijevaca i Trajana bila je razlog i za prebacivanje legija iz
Dalmacije na Dunav zbog obrane granice. Legija VII CL PF prebačena je u Viminacium
(Kostolac na Dunavu), i time postala stalni dio mezejske vojske. Pred kraj 1.st. Dalmacija je
ostala pokrajina bez legijske posade – provincia inermis (bez oružja), a ubuduće njenu
sigurnost su čuvale u početku tri, a kasnije samo jedna kohorta, sve tri quingenarie.
Povremeno su kroz Dalmaciju u 2. i 3. st. dolazili pojedini odjeli raznih legija, već prema
potrebama trenutaka. Tako Leg I i II Adiutrix, I i II Italica, X Gemina, XIV Gemina i neke
druge koje su ostavile pojedini natpis. Beneficijari su i nakon odlaska legija auxilia bili jedina
oružana snaga za održavanje javnog reda i sigurnosti, nešto slično modernoj žandarmeriji.
Zadatak beneficijara bio je da nadziru sigurnost prometa i značajnih rudničkih, metalurških i
sličnih objekata.
U početku nije bilo obavezno da otpušteni vojnik dobije rimski civitet, nego je to ovisilo o
pogodni koji je dotični narod sklopio sa rimskom državom. Tek od Klaudija svaki otpušteni
vojnik dobija i državljanstvo, a time i ius conubii. Missio agraria, na koju su imali pravo samo
legionari, ukinuta je za Hadrijana, a ostala je samo missio mumaria os 2000 denara.
BENEFICIARII CONSULARES U DALMACIJI I PANONIJI
Za održavanje javnog reda i mira na raspolagannju namjesnika Dalmacije stajali su
beneficiant i njima srodni spectulatores, te stationarii, straža na putnim stanicama, grupa
vojnika detaširana za zaštitu od razbojnika, ustanovljena od Tiberija, na osiguranje puteva i
stanica na njima, kojima su na čelu stajali beneficiarii consulares, obično niži oficiri iz štaba
namjesnika. U tome smislu položaj Dalmacije je bio specifičan, otkad je Dalmacija pred kraj
1.st. ostala bez legionarskih posada, ljudstvo za takve potrebe davale su legije iz susjednih
provincija Dalmacije i Mezije. Beneficijari su poznati i u 1. i 2. st. a ova institucija se posebno
razvila u 3. st. za vrijeme Spetimija Severa. Povrđene beneficijarske stanice razmještene su
uzduž brojnih komunikacija, i to na većim raskrsnicama i osjetljivim punktovima ( Golubić,
Banja Luka, Skelani, Domavija, Stolac, Pljevlja). U Dalmaciji je potvrđeno 17 takvih stanica
– Narona, Salona, Burnum, Trilj, Trogir. Sve veća upotreba beneficijara pod jurisdikcijom
namjesnika provincije kroz 3. st ukazuje na jedan novi aspekt njihove službe a to je sve veće
uplitanje centralne vlasti u autonomne poslove municpija, u kojima su za slične poslove bili
zaduženi municipalni magistrati, u prvom redu aediles.
U susjednoj Panoniji benficijarske stanice potvrđene su u 1. st. i Sisciji i Mursi, a u 3.
st.i u Dalju, Sotinu, Varaždinskim Toplicama, i ovdje je njihovo uplitanje u gradske poslove
dolazilo manje do izražaja nego inače. Prema tome, beneficijari u minicipijama i inače
predstavljaju centralnu vlast u ovom slučaju i namjesnika i podržavaju Jupitera Kapitolskog
kao simbol državnog jedinstva i cjelokupnosti. Beneficijarski natpisi u BIH, uključujući
Naronu i Pljevlja nađeni su u 10 mjesta.
OCTO COHORTES BRECORUM
Cohors I Brecorum- prije 107. g prebačrna iz Donje Panonije u Reciju.
Cohors II Brecorum prije XI 107. pripala afričkoj vojsci Mauretanije. O mjestu
njenog boravka u 1. st ne zna se ništa ( mozda logor u Donjoj Rajni)
Cohor III Brecorum – vjerovatno pripadala vojsci Donje Germanije.
Cohors MI Brecorum prije 122. dodjeljena vojci Britanije
Cohors V Brecorum – već 80. god nalazila se u Panoniji, odakle je prebačena u
Norik, gdje je otala do 3, a možda i 4. st.
Cohors VI Brecorum – u flavijevsko i trajansko doba pripadala vojsci Donje
Germanije
Cohors VII Brecorum -prije 85. godine stacionirala u Gornjoj Germaniji, a godine 85.
vratila se u Panoniju.
Cohors VIII Brecorum - stacionirala u Donjoj Germaniji, gdje je bila uništena 70. g. u
vrijeme ustanka Batavaca.
RIMSKI VOJNI LOGOR NA GRAČINAMA KOD LJUBUŠKOG – samo da znate
da je tu bio! Ove inf su predetaljne o zgradi i konstrukciji logora.
KRATAK EKSKURS O VJERI STARIH ILIRA
Iliri su kao i ostali indoevropski narodi, dugo poštovali bezlične duhove u obliku
prirodnih pojava (oblak, kiša, grom, šuma, nebo..). Marko Terencije Varon je u početku
zabilježio da su bogove prvo poštovali bez kipova i da su ih počeli antropomorfizirati u
vrijeme etrurskih kraljeva. Kod Pseudo Skymnosa se sačuvala samo uopćena potvrda da su
Iliri u predrimsko doba uveliko poštovali bogove, a kod Seksta Pompeja podatak da svake
devete godine žrtvuju Neptunu koga nazivaju Hippius, četiri konja, dok Servije navodi samo
1. Zajedno sa latinskim jezikom i ostalim sadržajima duh kulture, Iliri su od Rimljana
postupno primali njihovu vjeru koju su donekle prilagođavali svojim vjerskim shvatanjima,
posebno kada su u pitanju širi narodni krugovi.
Vjerovatno je Silvanus Silvester, čiji je lik posuđen od grčkog Pana, u stvari
Aegipana – Interpretatio Graeca, a ime od rimskog antropomorfnog Silvana (interpretatio
Romana) s kojim ilirski Silvan nema ništa zajedničkog, osim imena. Ne znamo kako su ga
Iliri prije toga nazivali – možda Vidasus – ime sačuvano u jednoj posveti u Topuskom, ili
možda nije ni imao individualno ime, jer su ga moguće nazivali generičkim nazivom deus ili
nomen, odnosno kako su već na svom ilirskom jeziku krstili božanstvo. Silvanus Silvester je
najčešće prikazivan u kultnoj zajednici sa božicom Dijanom (reljef iz Glamoča). Brojni
prikazi govore u prilog tezi da se kult ova dva božanstva kod Ilira uporno održavao i u rimsko
doba, uprkos procesa romanizacije, tako da njihov primat nije mogao ugroziti ni autoritet
samog Jupitera, moćnog gospodara samog Olimpa, zaštitnika i oličenja rmske moći i veličine,
na čelu kapitoljske trijade. Poštivanje kapitoljskih božanstava sačinjavalo je sadržaj javnog
službenog kulta, importiranog iz Italije, a Silvan i Dijana, božanstva domaćih šuma, ostali su
zaštitnici pastirskih domova ruralnog stanovništva. Na reljefu iz Busije Silvan je prikazan kao
grčki pan, to je nagi rogati i bradati mladi satir, kozorog, krupna oka u donjem dijelu tijela
dlakav i kao božanstvo plodnosti itifaličan. Njegovi atributi su pastirski štap – pedum, o
svirala- siringa. Na drugim reljefima kao njegovi atributi dolaze nebrida – jelenska koža i
grozd, a oba povezuju Silvana sa Liberom, a uz to jarac ili jare i pas koji dolaze na reljefu iz
Busije. Na reljefu iz Busije Dijana je prikazana kao klasična Artemida, koja je u unutrašnjosti
Dalacije kod Delmata poštovana kao božica plodnosti, šuma i polja i vladarica divljih
životinja. U lijevoj ruci drži luk, a desnicom vadi strijelu iz tobolca, koji joj leži na plećima.
Takav lik Dijane lovice čest je u provinciji Dalmaciji (Halapić, Čitluk, Suhača, Duvno).
Votivni i figuralni spomenici Sivana i Dijane ne nalazimo samo na području Delmata
nego na cijelom ilirskom području, od Morave na istoku do Istre na zapadu. Nakon Jupitera,
predstavnika državnog službenog kulta, Silvan je u Panoniji božanstvo kojem se najčešće
postavljaju počasnii oltari, sa epiotetom domesticus, silvestris. Na reljefima je najčešće
odjeven prikazan kao stariji čovjek sa psom, vinogradskim nožem i voćem što ga približava
italskom Silvanu, kao šumski bog sa nadimkom silvestris sačuvao je lik Pana.
Silvanovoj kultnoj zajednici pripadaju i nimfe zvane fontane, niža božanstva šuma i
voda, a najčešće dolaze na reljefima iz unutrašnjosti Ilirika. One učestvuju na kolu koje
predvodi Silvan ili mu samo prisustvuje.
U Silvanovu kultnu zajednicu ne pripada kult boga Binda, koji je u procesu
interpretatio romana vrlo rano izjednačen sa rimskim Neptunom. Svi spomenici ovog
božanstva potječu iz njegova svetišta s vrela Privilica kod Bihaća. Njegovi atributi trozub,
veslo i delfin preuzeti su od rimskog Neptuna, s kojim je identificiran. Ova kultna zajednica
dopunjena je prikazom Tritona s ribljim tijelom koji pripada Neptunovoj kultnoj zajednici,
dok likovi jaraca simboliziraju žrtve sa kojima se uparuju. Kult boga Sedata pripada Panoniji
ili Noriku sa nalazištima u Celeji u Krškom ili Avinkumu. U Bosni su njegovi spomenici
pronađeni u ferariji kod Starog Majdana na Sani. Stoljetnom simbiozom sa raznim rleigijama
u Carstvu iliri su poprimali brojne i italske, grčke i orijentalne vjerske ideje. Njihovi nosioci
su najprije grčki pa italski kolonisti na našoj obali, kasnije vojska u velikim logorima, a
najposlije strani stručnjaci, orijentalci. Od grčko-rimskih kultova potvrđen je kult Junone,
Minerve, Marsa, Merkura ( u zajednici sa Silvanom), pa Herkules i Dioniz Liber, Armat
(specifikacija Marsa), Terminus – bog međa (samo na Drini) pa Terra Mater. Kultove
orijentalnih bogova donijeli su vojnici i stručjaci s Orjenta (Frigija, Egipat i dr. Zemlje) među
njima Izida i Serapis, Atis i Kibele, Jupiter Dolihenski – vojnički kult i Dolihe u Komageni.
Tračkog su porijekla tzv. Trački konjanik i Dunavski konjanik.
Prve pouzdane vijesti o kršćanstvu ostavio nam je sv. Jeronim, koji 375. godine u
rodnom gradu Stridonu spominje crkvu i njenogg prezbitera Lupicina.