Download - Nastanak Jugoslavije
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
ODSJEK ZA SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE
NASTANAK I RAZVOJ JUGOSLAVIJE
SEMINARSKI RAD IZ HISTORIJE
Mentor: Student:
Sarajevo, decembar 2015.
SADRŽAJ
2
1. UVOD ........................................................................................................................ 4
2. KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA .................................................... 5
3. OD VIDOVDANSKOG USTAVA DO DIKTATURE .................................................... 8
4. ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA ......................................................................... 12
5. PUČ I APRILSKI RAT ............................................................................................. 17
6. IDEJA JUGOSLOVENSTVA ................................................................................... 19
7. STANOVNIŠVO JUGOSLAVIJE ............................................................................. 20
7.1. Promjene............................................................................................................... 23
7.2. Nakon raspada SFRJ ............................................................................................... 25
8. UNUTRAŠNJA POLITIKA ....................................................................................... 26
9. ADMINISTRACIJA .................................................................................................. 29
10. BANOVINE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE .......................................................... 30
11. DRUŠTVO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE ........................................................... 32
12. PRIVREDA .......................................................................................................... 33
12.1. Zahtjevi za promjenama u sistemu ......................................................................... 34
13. PROMJENE ............................................................................................................. 35
13. RASPAD SFRJ .................................................................................................... 36
14.1. Situacija u Srbiji .................................................................................................. 38
14.2. Situacija u Sloveniji .............................................................................................. 39
14.3. Situacija u Hrvatskoj ............................................................................................. 40
14.4. Situacija na Kosovu .............................................................................................. 40
15. 1990 POČETAK RASPADA .................................................................................... 42
16. 1991- POČETAK RATA U HRVATSKOJ ................................................................. 44
17. 1992- POČETAK RATA U BiH ................................................................................ 47
18. ZANIMLJIVOSTI ...................................................................................................... 49
18.1. Prva, druga i treća ................................................................................................ 49
18.2. Četvrta Jugoslavija? ............................................................................................. 50
19. JOSIP BROZ TITO (Biografija) ................................................................................ 51
3
20. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 52
21. LITERATURA ...................................................................................................... 54
POPIS SLIKA
POPIS TABELA
4
1. UVOD
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za monarhiju koja
je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i
Makedonije, nastala je 1. decembra 1918.a prestala postojati uspostavom Demokratske
Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29.
novembra 1943., te je država proglašena Republikom 29. novembra 1945.1
Odgovorom regenta Aleksandra Karađorđevića na Adresu "Narodnog vijeća" nastala je 1.
decembra 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ustav od 28. juna 1921. (Vidovdanski ustav) zove novu državu Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca, pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi.
Oktobra 3. 1929. proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi
članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija.
Površina Jugoslavije 1931. iznosila je247.542 km² i brojala je 13.934.038 stanovnika. Geslo koje
je bilo aktuelno u ovoj državi glasi : “Jedan narod, jedan kralj, jedna država”.
1http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
5
2. KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u
Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje
ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će 2/3
većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa
Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje i hrvatskog Srijema koji je bio
pod srpskom vojnom kontrolom do izglasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje
Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te
socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana
"Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države
SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio
Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je
zastupao tada bolesnoga oca Petra I., "Adresu".
Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća,
dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao 1. decembra
1918., proglasivši tako novonastaluKraljevinu Srba,
Hrvata i Slovenaca.2
Kao tadašnji Ministar unutarnjih poslova, Svetozar
Pribićević bio je jedan od glavnih odgovornih za
režimske represije. Kasnije je postao jedan od rijetkih
političara koji je uvidio i priznao svoju pogrešku. Slika 1: Grb kraljevine Jugoslavije
Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrisana u rukama regenta
Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka
oružana pobuna.
Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv
političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar
unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS).
Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko
2http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
6
obznana, odnosno kraljevih samodonešenih odluka.
Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i
stvarala sve veću opoziciju protiv režima. Prva
reakcija došla je već 2. decembra 1918., dakle samo
dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u
kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na
ranije Svibanjsku i Krfsku deklaraciju, dogovore
Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski
sabor nikada nije ratificirao "Adresu". Sljedeći veliki
izljev nezadovoljstva dogodio se 5. decembra 1918.
Na trgu u Zagrebu su se, tokom prijepodneva, okupili
pristaše kraljevstva na skupu u čast novoj državi na
kojemu su se, između ostalog, mogle čuti i brojne
protivhrvatske parole. Hrvatski je narod,
nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog
ponašanja, poslijepodne održao sličan skup na kojemu
je kritikovao Kraljevstvo. No, reakcija policije bila je
drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhitila
i odnijela nekoliko života, čime je, po prvi puta, demonstrirana sila beogradskog dvora nad
političkim oponentima. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Srpska hegemonija ogledala se
i u gospodarskom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli
zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je
omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a
morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i
više nego nerealno. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla
je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im
država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke.
Godine 1919., talijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio
okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12.
septembra 1919. okupira i uspostavlja talijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička
Slika 2: Krfska dekleracija(prvi list)
7
invazija na neku zemlju u međuratnom razdoblju, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti
Kraljevine SHS.
Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine kojim
je Kraljevina dobila upravu nad okolicom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko
pitanje" koje je tada nastalo bit će razriješeno tek 1924. godine sklapanjem Rimskog ugovora
1924., kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolica grada Kraljevini SHS.
Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri
godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno
uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv
političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. godine ujedinile u Hrvatski blok), kao
nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora javlja se i novoosnovana Komunistička
partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919., stranka je bila jedna od rijetkih
svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njezin program
bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na
Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala iznimno popularna, počela je predstavljati veliku
prijetnju režimu (u jednom je trenutku bila treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je
ubrzo, već 1920., pala pod Obznanu. Naime, Ministar unutrašnjih poslova, Milorad Drašković,
donio je Obznanu (koja će kasnije postati rigorozni Zakon o zaštiti države) kako bi osigurao
državu od onih koji ju žele srušiti - de iure, ona je omogućavala brojna prava i slobode i bila je
usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je de facto bila
primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Iako su od tog
trenutka djelovali tajno (što im je pomoglo prilikom NOB-a), komunisti su i dalje bili aktivni, a
jedan od prvih odjeka bilo je ubojstvo ministra Draškovića u Delnicama 1921., kojeg je izvršio
komunistički omladinac Alija Alijagić. Komunisti tako djeluju u ilegali, a HRSS i ostale
oporbene stranke bore se za svoja prava u Narodnoj skupštini.
8
3. OD VIDOVDANSKOG USTAVA DO
DIKTATURE
Godine 1921. saziva se posebna Narodna skupština s ciljem
donošenja novog ustava. Iako je već ranije određeno kako će se
ustav i državno uređenje donijeti dvotrećinskom većinom,
prilikom izglasavanja ustava došlo je do znatnih problema.
Naime, tijekom Ustavne skupštine, hrvatski predstavnici
odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove
države smatrajući
Slika 3: Nikola Pašić
(najuticajniji političar u svom
vremenu)
da bi tako priznali Petra za svog kralja. Inzistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira
hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine. Kako je HRSS-u pristup zabranjen pod izlikom
da u nazivu prejudiciraju državno uređenje te kao takvi ne mogu pristupiti skupštini, srpski
zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50% plus jedan glas pošto je bilo
nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a
službeno je donesen 28. juna 1921., na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav.
Moglo bi se reći da je tom odlukom koja je protivna "Uputstvu" Narodnog vijeća Države SHS
posijano sjeme svih budućih problema. U kolovozu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević,
a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njezinog
osnivanja), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti.3
No, problemi, kao što je naznačeno, nisu riješeni. Naime, Vidovdanski ustav bio je iznimno
centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je
institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne.
Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a
od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam
3http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
9
kralj (naravno, neki premijeru su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini
održavali su se svake 2 godine (1923., 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj
Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS.
Radić se 1923. godine ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i
Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu
koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno
dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih
čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i
napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja
garantovana dokumentom - jasno, Nikola Pašić obećanja nije ispunio. Stjepan Radić tada odlazi u
Evropu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. godine uključuje HSS u Seljačku
internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije s
komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez).
Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. marta 1925. godine, pred
samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a
ujedno i odustaje od republikanskog uređenja - HSS (dakle, promijenjeno je i ime) od tada
zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva puštan iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju
s radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić obavlja funkciju Ministra
prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao Ministri bez portfelja.
10
Jasno, koalicija dvaju politički polariziranih stranaka nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta
vladu i vraća se u opoziciju. Tada se Radić, što je bilo veliko iznenađenje za Državu, približava
bivšem političkom protivniku - Svetozaru Pribićeviću. Naime, Pribičević je već ranije istupio iz
DS-a i osnovao SDS, a shvatio je kako se prisilni unitarizam ne smije provoditi te kako je
federalno uređenje jedina moguća solucija za krizu u zemlji. Dvojica stranačkih čelnika 10.
novembra 1927. osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, savez HSS-a i SDS-a, kojoj su na čelu
bili upravo Radić i Pribićević. Nova je koalicija predstavljala ozbiljne probleme Vladi u
Beogradu, posebno jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu.
No, radikali su našli rješenje i za tu političku krizu. Radićevi kritički istupi u Narodnoj skupštini
rezultirali brojnim prijetnjama, od kojih je značajna bila ona srpskog zastupnika Čede Radovića,
osobe bliske Ministru financija. Radić je 20. juna 1928. odlučio otići na Narodnu skupštinu.
Puniša Račić, radikalni zastupnik i član organizacije Bela ruka, unio je svoj revolver u Narodnu
skupštinu (što je bilo protivzakonito) i čekao priliku. Kada je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar oštro
kritikovao Račića, dok je ovaj bio za govornicom, Račić je izvadio revolver i počeo pucati po
HSS-ovcima. Đuro Basariček i Pavle
Radić poginuli su na mjestu, dok se Ivan Granđa, Ivan Pernar i glavna meta, Stjepan Radić
izvlače s ozljedama. Radić, kojemu je metak završio u trbuhu, biva operisan u Beogradu, nakon
Slika 4: Atentat u Narodnoj skupštini
11
čega se vraća u Zagreb. Puniša Račić je zatvoren, ali je u zatvoru dobio kraljevski tretman, čime
je još jednom demonstrirana okrutnost beogradskog režima. Sprovodi Basaričeku i Pavlu Radiću
bili su i jasna prilika za izražavanje nezadovoljstva hrvatskoga naroda. Iako je preživio atentat,
Stjepan Radić, glavna opoziciona ličnost ovoga perioda, preminuo je 8. kolovoza 1928. u
Zagrebu od posljedica ranjavanja. Demonstracije na njegovom sprovodu bile su znatno veće nego
na onome Basaričeka i Pavla Radića. SDK tada službeno odbija sudjelovati u radu Narodne
skupštine, a politička kriza u zemlji se pogoršava.
12
4. ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA
Atentat u Narodnoj skupštini 1928. donio je još veće probleme u Kraljevini SHS, a kriza se toliko
produbila da je reagovati morao sam kralj. Dana 6. januara 1929., preko Radio Beograda objavio
je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će historija pamtiti kao
Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti -
između Kralja i naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj
Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u
Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan
narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti
na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve
nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo
jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska
nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.4
Iako je dobar dio političara, posebnohrvatskih (njih je
predvodio dr Vladko Maček, nasljednik Stjepana
Radića na čelu SDK), pozdravio uvođenje diktature,
smatrajući ju boljim rješenjem od Vidovdanskog
ustava i novom prilikom za ujednačavanje odnosa,
proglašenje iste dovelo je, zapravo, do eskalacije
nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, što je
Slika 5: Kralj Aleksandar I
samo povećalo spiralu stvorenu još 1918. godine. U državnom pokušaju razbijanja albanskih,
hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta hrvatske žrtve će postati najpoznatije. Među
istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz
zatvora, Đuro Đaković, jedan od visokopozicioniranih dužnosnika još uvijek ilegalne KPJ i
albanolog i pisac, pravaš Milan Šufflay, koji je ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubistvo
posebno je odjeknulo u svijetu, posebne zbog naknadnog zataškavanja od strane vlasti (o tome se,
4http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
13
naime, nije pisalo niti govorilo), a na ponašanje beogradske vlasti pismom su reagovali, između
ostalih, i Albert Einstein i Heinrich Mann. Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je
Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932., Ustaše,
koje je još od 1928. vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj
stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane. Ustanak je bio izveden
poprilično traljavo, tako da je ugušen bez većih problema, ali bio je ovo prvi javni istup UHRO-a,
koji je tada već imao jasno definisane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1928. in absentia
osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je
poprilično plodonosno (kasnije će se to, doduše, pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na
temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH). Osim individualnih atentata,
događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske,
Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija
nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla
na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila
prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni
veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim
državnim funkcijama bio je nevjerovatan - možda najbolji
primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Naime, od
svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj
hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim
funkcijama.Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na
rub rata sa Italijom nakon Trogirskog incidenta od 1.
decembra 1932. (tom su prilikom pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili
teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova) i još nekoliko incidenata.
Iako je situacija u zemlji bila daleko od idealne, krajem 1931. dolazi do blagog smirivanja, tako
da kralj Aleksandar, 3. septembra 1931. donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo vraćen
parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Prorežimske stranke ujedinjene su u
jedinstvenu Jugoslovensku nacionalnu stranku (JNS) koji je vodio general Petar Živković,
predsjednik vlade u vrijeme diktature i komandant Kraljevske garde. Iako su izbori raspisani, oni
su bili javni i za pristupanje izborima bio je potreban dovoljan broj potpisa iz određenih kotara,
Slika 6: Vladko Maček
14
zbog čega su mnoge stranke, uključujući i SDK, bojkotirale ove izbore, što je, jasno, rezultiralo
pobjedom JNS-a. Kada je postalo izvjesno da ni kraljevska diktatura ne dovodi do poboljšanja,
opozicioni političari iz Hrvatske (HSS, HSP, HFSS), koje predvode Vladko Maček (HSS), Mile
Budak (HSP) i Ante Trumbić (HFSS), okupljaju se u Zagrebu i donose zajednički protestni
dokument poznat kao Zagrebačke punktacije (1932.). Pozivajući se, ponovo, na Krfsku i
Ženevsku deklaraciju, zahtijevaju federalno uređenje i daljnje dogovore.
Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze i
Novosadske i Sarajevske i Ljubljanske punktacije. Kako je službeni Beograd punktacije proglasio
protivdržavnima, one su postale nevažeće, a zanimljivo je kako je od svih potpisnika, samo
Maček završio, iako nakratko, u zatvoru.
Ipak, problemi su se i dalje gomilali. Iako je raniji pokušaj
u Zagrebu propao, planovi za ubojstvo kralja Aleksandra
nisu prestali i kralj je bio upozoren kako će izvan
Jugoslavije biti u velikoj opasnosti. Uprkos svemu, kralj je
na brodu "Dubrovnik" otputovao u Marseilles na
dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih
poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju
suradnju dvije zemlje. Ipak, tokom vožnje ulicama, Vlado
Černozemski, pripadnik VMRO-a, ispalio je nekoliko
metaka u kralja iz neposredne blizine, a tokom pucnjave je
poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. oktobra
1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete
pao je na ustaše. Naime, ubrzo je otkrivena upletenost ustaša u
planirani atentat, tako da su brojni ustaški kampovi po svijetu pozatvarani, a čelnici uhvaćeni
(Pavelić je boravio u zatvoru u Torinu).
Kako je prijestolonasljednik Petar II. još uvijek bio maloljetan, vlast je, kao regent, preuzeo Pavle
Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića. Princ Pavle postat će regent i uspostavit će tročlano
Namjesništvo kojeg će, uz Ivu Perovića, bana Savske banovine, i Radenka Stankovića, profesora
medicine iz Beograda, i voditi. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali
Slika 7: Ante Trumbić
(predsjednik HFSS-a)
15
tu priliku vide velikosrpski vjerski vođe koji šire ideje i
mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem
hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i
lažniizvještaji rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i
hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati
zločinima u NDH. Naime, nakon pada Jevtićeve vlade, dolazi,
pod pritiskom Francuske i Engleske, do rješavanja tzv.
hrvatskog pitanja.
Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime,
pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine
Jugoslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument
je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna
Bauera. No, iako je dokument potpisan, protesti i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji
su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat
nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske.
Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslovenske
radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS).
Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za
njegova mandata (1935. - 1939.), oni neće biti završeni. Godine 1939., knez Pavle smjenjuje
Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Kako su
pregovori Stojadinović-Maček bili neuspješni, novi predsjednik vlade započinje nove pregovore
koji su 26. augusta 1939. godine rezultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček i
osnivanjem Banovine Hrvatske.
Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske
banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u
odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj
neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opravdao članom 116. jugoslovenskog ustava, izazvao je
burne reakcije diljem zemlje. Srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan
Hrvatima daje privilegirani položaj i ruši ideje jugoslovenstva koje je država provodila, dok su
neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina
Slika 8: Mile Budak (vođa HSP-a)
16
moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija
u zemlji ponovo se pogoršala u nadolazećem razdoblju. Dana 1. septembra 1939., Adolf Hitler
započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina
Jugoslavija ubrzo priključiti.
17
5. PUČ I APRILSKI RAT
Kraljevina Jugoslavija svakako je bila važna strateška točka i za Saveznike i za Sile Osovine tako
da su se i jedna i druga frakcija borile oko pridobivanja Jugoslavije za saveznika. Iako su
Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme
premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji.
Na koncu, pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25.
marta 1941., manje od godinu dana nakon što je, u septembru 1940., formiran.
No, dobar dio jugoslavenskog naroda, kao i međunarodna scena, nisu odobravali ovaj potez taku
da su Britanci ubrzo dali podršku državnome udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. marta
1941. godine.5
Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II.
proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan,
a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala
razvrgavanje Trojnoga pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otvorene prijetnje
Trećeg Reicha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako
izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.
No, unatoč svemu, Hitler je bio bijesan na ovakav razvoj događaja u Jugoslaviji zbog čega je, 6.
aprila 1941., naredio invaziju Jugoslavije. Bio je to i dio plana vezan uz osvajanje Balkana -
naime, Italija je već ranije započela napad na Metaxasovu Grčku, ali nije imala uspjeha, tako da
je Hitler, kako bi proširio sferu utjecaja, rado pristao poslati još vojske (jer je već ranije poslao
podršku u obliku Erwina Rommela u Sjevernu Afriku) Italiji. Time je, doduše, odgođena
Operacija Barbarossa, ali je osvojen Balkan. Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je 17. aprila
1941., dok su se borbe na Metaxasovoj liniji vodile još neko vrijeme - iako je Metaxas umro,
Britanci su nastavili pružati pomoć Grcima, ali je i Grčka, subsekventno, kapitulirala. Vojska,
kao jedini predstavnik vlasti, potpisala je kapitulaciju, a javna tijela vlasti ostala su bez vodstva.
Kralj je sa zlatnim rezervama Narodne banke Jugoslavije pobjegao sa aerodroma u Nikšiću,
zajedno s dijelovima bivše Vlade. Sletio je u London gdje je formirana Jugoslovenska vlada u
5http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
18
egzilu, koja se predstavljala kao jedino legitimno tijelo za područje bivše kraljevine i koja je sve
do 1943. obmanjivala svjetsku javnost kako su četnici Draže Mihailovića jedina antifašistička
vojska na području Balkana. Tek su nakon Teheranske konferencije u novembru 1943., Saveznici
priznali NOB i Titove partizane kao legitimne predvodnike antifašističkog otpora u Jugoslaviji.
Po potpisivanju kapitulacije, Kraljevina Jugoslavija rascjepkana je na nekoliko marionetskih
tvorevina koje su predvodili kolaboracionistički političari odani ili Reichu ili Italiji. Dio okolnih
zemalja, kao što su Mađarska i Bugarska, ali isto tako i sam Reich i Italija, proširili su svoj
teritorij na uštrb okupiranih zemalja, dok je kod ostalih zemalja došlo do znatnih promjena
granica. Slovenija je razdijeljena između Reicha, Italije i NDH, a kolaboracionistički režim na
tom je području vodio Leon Rupnik. Makedonija, čiji je status u vrijeme Jugoslavije bio i više
nego podređen, pretvorena je kolaboracionističku Pindsko-makedonsku kneževinu kojom su
upravljali grčki i mađarski političari. Na području Crne Gore stvorena je Kraljevina Crna Gora
koju su vodili domaći kolaboracionisti, koje predvode Mihailo Ivanović i Sekula Drljević i
talijanski upravitelji. Najveća površinom bila je Nezavisna Država Hrvatska, kojoj je pripojen
teritorij Bosne i dijelova Vojvodine, ali je zato nakon Rimskih ugovora od 18. maja 1941.
izgubila Dalmaciju i otoke (vratit će ih tek 8. septembra 1943. nakon kapitulacije Italije). Na čelu
NDH bio je Poglavnik Ante Pavelić, predvodnik Ustaša, a država se pokazala kao genocidna i
najdosljednija provođenju politike Trećega Reicha. Na teritoriju Srbije, koji je bio uvelike
reduciran, stvorena je Nedićeva Srbija, kolaboracionistička vojna uprava koju je predvodio Milan
Nedić kao predsjednik Vlade narodnoga spasa, uz kasnije njemačke upravitelje.
Iako je ona postojala tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija nikada više
nije obnovljena u predratnim granicama i s predratnim režimom te je, nakon savezničke pobjede
1945., na tom području uspostavljena, prvo, Demokratska Federativna Jugoslavija, a ubrzo nakon
toga i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
19
6. IDEJA JUGOSLOVENSTVA
Začetnikom ideje Jugoslavenstva smatra se Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara,
koji je u 16. st. objavio djelo "O porijeklu i povijesti Slavena". To djelo po prvi puta iznosi ideju
o uzajamnosti Slavena, ne inzistirajući nužno na južnoslavenskoj ideji, već više na panslavenskoj.
Takve ideje su sljedećih nekoliko stoljeća podržavali i Juraj Križanić, Isusovac, te Pavao Ritter
Vitezović, koji je smatrao da je naziv "Hrvat" sinonim za "Slaven". Prvi veliki teoretski i
praktični zamah južnoslavenska ideja dobila je pojavom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća.6
6http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija
20
7. STANOVNIŠVO JUGOSLAVIJE
Prema zadnjem službenom popisu stanovništva Jugoslavije, 1991., ta je država imala 23.528.230
stanovnika. Prosječna gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika na km2. Kasnije se, iste godine,
ponovio taj popis u nekim bivšim republikama koje su stekle nezavisnost da bi se utvrdio njihov
službeni rezultat. Naprijer, Hrvatska je prema jugoslovenskom popisu tada imala 4.760.344
stanovnika od kojih je Hrvata bilo 3.708.308 ili 77,9 % stanovništva, da bi prema novoj verziji
hrvatske vlada taj broj stanovnika bio zapravo 4.784.265 od kojeg je Hrvata bilo zapravo
3.736.356 ili 78,1 % stanovništva.7
Slika 9: Etnički sastav Jugoslavije 1991.god.
7http://hr.wikipedia.org/wiki/Stanovni%C5%A1tvo_Jugoslavije
21
Stanovništvo države se neravnomjerno mijenjao: od 1921., kada je imala 12 miliona, do 1991.,
kada je imala 23 miliona stanovnika, broj stanovnika Jugoslavije se udvostručio. Ipak, npr. u
Sloveniji se broj stanovnika u tom razdoblju povećao samo za 80 %, dok se na Kosovu gotovo
učetverostručio. Popisi stanovništva provedeni su u Jugoslaviji 1948., 1953., 1961., 1971., 1981. i
1991. godine.
Republike 1948. 1953. 1961. 1971. 1981.
BiH
2.563.767
(16,2%)
2.847.459
(16,8%)
3.277.948
(17,6%)
3.746.111
(18,3%)
4.124.256
(18,4%)
Crna Gora
377.189
(2,4%)
419.873
(2,5%)
471.894
(2,5%)
529.604
(2,6%)
584.310
(2,6%)
Hrvatska
3.779.858
(24%)
3.936.022
(23,2%)
4.159.696
(22,4%)
4.426.221
(21,6%)
4.601.469
(20,5%)
Makedonija
1.152.986
(7,3%)
1.304.514
(7,7%)
1.406.003
(7,6%)
1.647.308
(8%)
1.909.136
(8,5%)
Srbija
6.527.966
(41,4%)
6.979.154
(41,2%)
7.642.227
(41,2%)
8.446.591
(41,2%)
9.313.676
(41,5%)
Slovenija
1.439.800
(9,1%)
1.504.427
(8,8%)
1.591.523
(8,6%)
1.727.137
(8,4%)
1.891.864
(8,4%)
SFRJ
15.841.566
(100%)
16.991.449
(100%)
18.549.291
(100%)
20.522.972
(100%)
22.424.711
(100%)
Tabela 1: Popis stanovništva po republikama
22
Nacionalnosti 1948. 1953. 1961. 1971. 1981.
Srbi
6.547.117
(41,5%)
7.065.923
(41,7%)
7.806.152
(42,1%)
8.143.246
(39,7%)
8.140.452
(36,3%)
Hrvati
3.784.353
(24%)
3.975.550
(23,5%)
4.293.809
(23,1%)
4.526.782
(22,1%)
4.428.005
(19,7%)
Bošnjaci
808.921
(5.1%)
998.698
(5.9%)
972.940
(5.2%)
1.729.932
(8.4%)
1.999.957
(8.9%)
Slovenci
1.415.432
(9%)
1.487.100
(8.8%)
1.589.211
(8.6%)
1.678.032
(8.2%)
1.753.554
(7.8%)
Albanci
750.431
(4.8%)
754.245
(4.5%)
914.733
(4.9%)
1.309.523
(6.4%)
1.730.364
(7.7%)
Makedonci
810.126
(5.1%)
893.247
(5.3%)
1.045.513
(5.6%)
1.194.784
(5.8%)
1.339.729
(6%)
SFRJ
15.772.098
(100%)
16.936.573
(100%)
18.549.291
(100%)
20.522.972
(100%)
22.424.711
(100%)
Tabela 2: Etnički sastav stanovništva
23
7.1. Promjene
Stanovništvo Jugoslavije jako se neravnomjerno mijenjalo, a bilo je i složene etničke strukture
bez ijednog većinskog naroda (Srbi su bili najbrojniji narod, ali bez apsolutne većine. Najveći
udio u Jugoslaviji su imali 1961., kada ih je bilo 42.1 %). Najviše se promijenio udio Albanaca,
čiji se broj skoro utrostručio za samo 43 godine, tako da ih je 1948. bilo samo 750.431, da bi ih
1991. bilo više od 2,17 milijuna: u Makedoniji ih je bilo 441.987, Hrvatskoj 12.012, Crnoj Gori
40.415, Sloveniji 3.534, a u BiH 4.922.
Slika 10: Tablica demografskih promjena Jugoslavije od 1961.
24
Albanci su 1991. bojkotovali popis stanovništva na Kosovu, tako da je njihov točan broj na
području bivše Jugoslavije sporan, no postoje procjene da ih je tada u cijeloj Srbiji bilo 1.674.353
čime ih je u bivšoj Jugoslaviji 1991. bilo 2.177.223. Skladno s time, pokrajina u kojoj je bilo
najviše Albanaca, Kosovo, je imalo najveći natalitet populacije u cijeloj Evropi, preko 20
promila.
Najmanje povećanje stanovnika po republikama u te 43 godine zabilježen je u Sloveniji i
Hrvatskoj, koji je iznosio samo 4, odnosno 3 % u razdoblju od 1981. do 1991. godine. U te 43
godine njihov broj stanovnika povećao se za 26 % (Hrvatska), odnosno 35 % (Slovenija), a na
Kosovu za čak 166 %. U zadnjih par godine primijećen je trend smanjivanja nataliteta kod većine
naroda - pa i Albanaca - tako da je, npr. broj Srba čak i smanjen 2002. na području uže Srbije
(1991. ih je bilo 5.108.683, a 2002. samo još 4.891.031 ). Od 1921., kada je imala 12 miliona, do
1991., kada je imala 23 miliona stanovnika, broj stanovnika Jugoslavije se udvostručio.
Godine 1981. najveći gradovi su bili Beograd (1.087.915 stanovnika), Zagreb (648.586
stanovnika), Skopje (479.017 stanovnika), Sarajevo (408.143 stanovnika), i Ljubljana (224.817
stanovnika).
Od 22,4 miliona stanovnika, Srpsko-hrvatski jezik je govorilo 16.342.885 stanovnika ili 72,9 %
stanovništva, Slovenski 1.761.393 stanovnika ili 7,9 %, Albanski 1.756.663 stanovnika ili 7,8 %,
Makedonski 1.373.956 stanovnika ili 6,1 % a ostalih 5,3 % je govorilo drugim jezicima.
Nepismenih je 1953. bilo 25,4 %, 1971. 15.1 % da bi 1981. taj udio smanjen na 9,5 %. Najveći
udio nepismenih 1981. imali su Kosovo sa 17,6 % i Bosna sa 14,5 % stanovništva.
25
7.2. Nakon raspada SFRJ
Nakon raspada SFRJ i rata, broj stanovnika na području bivše Jugoslavije se smanjio, što zbog
velikog broja mrtvih, što zbog emigracije u druge zemlje. Tako se procjenjuje da se na teritoriju
te bivše države 2002. nalazilo samo oko 22,3 do 23 miliona stanovnika, što je smanjenje za 2 do
6 % (u poređenju sa 23,5 miliona prije 10 godina): Srbija (bez Kosova) je brojala 7.498.001
stanovnika, Hrvatska 4.437.460, Slovenija 1.964.036, Makedonija 2.022.547, Crna Gora 620.145
dok popis za BiH i Kosovo nije obavljen.
Procjene o broju stanovnika BiH 2001. su različite. Prema stranici GeoHive, Federacija Bosne i
Hercegovine je 2001. imala 2.312.397 stanovnika, distrikt Brčko 43.516 a Republika Srpska
1.447.477, što je sveukupno 3.803.390 žitelja. Nationsencyclopedia procjenjuje, uz opasku da se
može raditi o značajnoj pogrešci, da je cijela BiH u julu 2001. imala 3.922.205 stanovnika. CIA
World Fact Book je također procijenila da je BiH imala tada 3.922.205 stanovnika. S druge
strane, International Atomic Energy Agency citira da su Svjetska banka i Međunarodna
Energetska Agencija procijenile da je BiH tada imala oko 4,06 milijuna stanovnika, zasnovano po
kompilaciji podataka o potrošnji energije te države.
BBC procjenjuje da je Kosovo 2001. imalo oko 2,0 do 2,2 miliona stanovnika. S druge strane,
OSCE daje procjenu da je tada Kosovo imalo čak 2,4 miliona stanovnika.Ako bi se uzele najniže
procjene o stanovništvu BiH i Kosovu - 3,8 miliona i 2,0 miliona stanovnika - na području bivše
Jugoslavije se 2001. nalazilo oko 22.345.000 stanovnika. Ako bi se uzele najviše procjene - 4,06
miliona i 2,4 miliona - ukupan broj stanovnika je bio oko 23.000.000.
26
8. UNUTRAŠNJA POLITIKA
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna, priznati status naroda imali su samo
Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda".8
Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. jula
1921. ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam.
Sistem je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-
ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom opozicijom. Opseg tog terora se
kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produžena režimska ruka (ORJUNA
i sl.), fizičkih ugroza sve do ubistava.
Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju
upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i
vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj,
izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast
bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sistemu Hrvatske koji je
bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak
naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sistem zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati,
a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne
reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Evropom otežano je zbog toga
što izvoznice za izvoz robe u Srednju Evropu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu
upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u
Hrvatskoj slabo razvijene.
Kraljevi :
• Petar I. Karađorđević 1918. - 1921.
• regent Aleksandar I. Karađorđević (1918.-1921.)
• Aleksandar I. Karađorđević 1921. - 1934.
8http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija#Unutarnja_politika
27
• Petar II. Karađorđević 1934. - 1945.
• Namjesništvo (1934.-1941.)
• Princ Pavle Karađorđević (1934.-1941.)
• Ivan Perović (1934.-1941.)
• Radenko Stanković (1934.-1941.)
Premijeri :
• Stojan Protić (1918.-1919.)
• Ljubomir Davidović (1919.-1920.)
• Stojan Protić (1920.) - drugi mandat
• Milenko Vesnić (1920.-1921.)
• Nikola Pašić (1921.-1924.)
• Ljubomir Davidović (1924.) - drugi mandat
• Nikola Pašić (1924.-1926.) - drugi mandat
• Nikola Uzunović (1926.-1927.)
• Velimir Vukićević (1927.-1928.)
• Anton Korošec (1928.-1929.)
• Petar Živković (1929.-1932.)
• Vojislav Marinković (1932.)
• Milan Srškić (1932.-1934.)
• Nikola Uzunović (1934.)
• Bogoljub Jevtić (1934.-1935.)
28
• Milan Stojadinović (1935.-1939.)
• Dragiša Cvetković (1939.-1941.)
• Dušan T. Simović (1941.)
Premijeri u izbjeglištvu (Kairo/London):
• Dušan T. Simović (1941.-1942.)
• Slobodan Jovanović (1942.-1943.)
• Miloš Trifunović (1943.)
• Božidar Purić (1943.-1944.)
• Ivan Šubašić (1944.-45.)
• Drago Marušić (1945.)
29
9. ADMINISTRACIJA
Nakon usvajanja Vidvodanskog ustava 1921., godine 1922. Kraljevina SHS dijeli se na 33
oblasti9:
Slika 11: Podijela na oblasti u Kraljevini SHS
9http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija#Administracija
30
10. BANOVINE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Od 1929. godine kraljevina Jugoslavija je bila podjeljena u devet banovina. Granice su namjerno
bile drukčije od etničkih granica. Glavni grad Kraljevine Jugoslavije, Beograd, nije pripadao
nijednoj banovini. 1939. godine, kao rezultat sporazuma Cvetković - Maček spajanjem Savske i
Primorske banovine stvorena je Banovina Hrvatska.10
1. Dravska banovina (Ljubljana) - je bila banovina (provincija, reglija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Banovina se većinom nalazila na području
današnje Slovenije i dobila je ime po rijeci Dravi. Administrativno sjedište Banovine je
bilo uLjubljani.
2. Savska banovina (Zagreb) - je bila banovina (pokrajina, regija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1939. godine. Banovina se nalazila na području
današnje Hrvatske (najvećim dijelom Slavonije) i dobila je ime po rijeci Savi.
Administrativno područje Savske banovine je bio Zagreb.
3. Vrbaska banovina (Banja Luka) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Dobila je ime po rijeci Vrbas i nalazila se najvećim
dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine, sa administrativnim centrom uBanja
Luci. Dvor, koji se nalazi u današnjoj Hrvatskoj, je također bio u sastavu Vrbaske
banovine.
4. Primorska banovina (Split) - je bila upravna jedinica u Kraljevini
Jugoslaviji.Uspostavljena je 1929., i postojala je sve do 1939. godine, kada je
preorganiziranjem na osnovu sporazuma Cvetković-Maček, spojena sa Savskom
banovinom i još nekoliko manjih područja u Banovinu Hrvatsku.
5. Drinska banovina (Sarajevo) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Administrativni centar joj je bilo Sarajevo i
uključivala je veći dio današnje Bosne i Hercegovine i manji Srbije. Dobila je ime po
10http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovine_Kraljevine_Jugoslavija
31
rijeciDrini, slično kao i druge banovine Kraljevine Jugoslavije, čime su iz imena banovina
izbačena sva povijesna i nacionalna obilježja.
6. Zetska banovina (Cetinje) - je bila banovina (pokrajina, regija) u Kraljevini
Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se u većem dijelu nalazila na
području današnje Crne Gore, dok su manji dijelovi pripadali
današnjoj Srbiji, Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dobila je ime po rijeci Zeti,
koja je bilo u upotrebi i uSrednjem vijeku i odnosilo se na današnju Crnu Goru.
Administrativno središte Zetske banovine je bilo Cetinje.
7. Dunavska banovina (Novi Sad) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se nalazila na
području Srijema, Bačke, Banata, Baranje, Šumadije i Braničeva.Upravno sjedište
banovine bio je Novi Sad i dobila je ime po Dunavu.
8. Moravska banovina (Niš) - je bila banovina (pokrajina, regija) Kraljevine
Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se najvećim dijelom nalazila na
području današnje Srbije (sa manjim dijelom na području Kosova) i dobila je ime po
rijeci Moravi. Administrativno središte banovine je bio Niš.
9. Vardarska banovina (Skopje) - je bila banovina (pokrajina, regija) u Kraljevini
Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Nalazila se u južnom dijelu Kraljevine i obuhvaćala
je cijelu današnju Makedoniju, južne dijelove centralne Srbije i južne dijeloveKosova.
Dobila je ime po rijeci Vardar i administrativno središte banovine je bilo Skoplje.
32
Slika 12: Banovine Kraljevine Jugoslavije
11. DRUŠTVO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
U ovom periodu su živjeli i stvarali: književnici: Miroslav Krleža, Gustav Krklec, August
Cesarec, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić; Ivan Meštrović (kipar),Mika Petrović Alas
(matematika), Milutin Milanković (astronom) i mnogi drugi. Majka Terezija živjela je do
septembra 1928., u Skoplju koje je bilo u sastavu države.
Sport je bio snažan faktor društvene integracije u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, koji je
u ovom regionu bio naročito komplikovan jer je imao karakter komunističke revolucije, ali i
brutalnog srpsko-hrvatskog obračuna i građanskog sukoba između ljudi iste etničkepripadnosti.
33
Kolektivni sportovi u Jugoslaviji služili su, pored ostalog, da pokažu kako je moguće uspješno
razvijati multietničko i multikulturno društvo pod socijalističkom idejom, odnosno da koncept
bratstva i jedinstva funkcioniše
12. PRIVREDA
Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je
Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta,
zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, anacionalizacijom su se povećali državni zemljišni
fondovi. Društveni i politički sistem razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslovenski
put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv.
društvenom vlasništvu i samoupravljanju. Taj je sistem bio decentraliziran, bio je fleksibilniji i
uvažavao neke elemente tržišne privrede, tako da je bio ekonomski efikasniji, demokratskiji i
pogodniji za razvoj standarda i sloboda građana od sistema drugih komunističkih zemalja,
34
baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli. Jugoslovenski model
socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona
o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu iliti tržišno usmjerenom
socijalističkom (radničkom - što je bitno za naglasiti) samoupravljanju. To je omogućilo brz
ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR-om
odnosno Informbiroom 1948. godine), zatim i rast životnog standarda 1960-ih i smanjivanje
političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966.
godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja. Krajem šezdesetih godina
omogućeno je jugoslovenskim državljanima putovanje u inozemstvo. Tada dolazi do značajne
migracije stanovništva. Najveći broj radnika koji su tada iselili u Zapadnu Evropu potjecao je iz
Hrvatske i BiH, pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena
Hrvatima. Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku
Jugoslaviju.11
12.1. Zahtjevi za promjenama u sistemu
Albanski zahtjevi
Albanci na Kosovu su zahtijevali svoju republiku. Međutim, budući po ustavu SFRJ građani
albanske nacionalnosti nisu bili konstitutivni narod u SFRJ, taj zahtjev nije mogao biti ispunjen.
Albanski nemiri u socijalističkoj Jugoslaviji su bili u dva navrata: zimi 1968. u Tetovu
("demonstracije albanskih nacionalista") i1981., diljem Kosova, s Prištinom kao jezgrom. Treći,
nešto manji, ali inozemno medijski dosta pokriveni val nemira, je izbio nakon Miloševićeva
11http://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_Federativna_Republika_Jugoslavija#Gospodarstvo
35
dolaska na vlast; tada je savezna vlada poslala posebne milicijske snage na Kosovo, a uvedene su
i posebne mjere (zabrana okupljanja).
Hrvatski zahtjevi
Godine 1971. je došlo do Hrvatskog proljeća - masovni pokret.
Srpski zahtjevi
Liberalna struja političara u Srbiji.
13. PROMJENE
Donesen je novi ustav 1974. godine. Omogućeno je jačanje samostalnosti republika i pokrajina.
Autonomne Pokrajine Kosovo i Vojvodina su dobile status jednak u mnogim stvarima s ostalim
republikama, ali su bile i dalje pod krovom SR Srbije. Osim toga jedna od najvažnijih odluka je
bila ta što je napravljen balans 6 republika i 6 naroda, od tada i Muslimana, koji su bili
samostalan konstitutivan jugoslovenskinarod (od 1993.godine pod imenom kao Muslimani-
Bošnjaci, zatim kao Bošnjaci). Jugoslavija je trajala od 1. decembra 1918. do 29. novembra
1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ
više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom januara 1992.
36
niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja
bio je zaključak Badinterove komisije da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na
samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o
"razdruživanju". Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su
iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez
1993-2003. uzimaju naziv Savezna republika Jugoslavija, samozvana Treća Jugoslavija) nisu bili
međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje
i primanja.12
13. RASPAD SFRJ
Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, skraćeno raspad Jugoslavije, je
zajednički naziv za niz vojnih i političkih događaja koji su kao svoj rezultat imali prestanak
postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno stvaranje nezavisnih država
na njenom dotadašnjem teritoriju.
O uzrocima raspada Jugoslavije ne postoji čvrst konsenzus, kao ni o datumima kada je taj proces
započeo ni završio. U formalnom smislu raspad Jugoslavije je započeo 25.6. 1991. kada su
12http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Socijalisti%C4%8Dke_Federativne_Republike_Jugoslavije#Zahtjevi_za_promjenama_u_
sustavu
37
Slovenija i Hrvatska jednostrano proglasile nezavisnost, a završio 27.4. 1992. kada su Srbija i
Crna Gora - preostale članice tzv. krnje Jugoslavijeproglasile novu državu pod nazivom Savezna
Republika Jugoslavija.
Međutim, dio autora smatra kako je proces raspada Jugoslavije zapravo započeo mnogo ranije –
uvođenjemUstava iz 1974. godine koji je stvorio pretpostavke za otcjepljenje republika te od
jugoslovenske federacije stvorio de facto konfederaciju. Drugi, pak, smatraju kako početak
raspada Jugoslavije seže u 1989. godinu kada je promjena Ustava Srbije, odnosno oduzimanje
autonomije pokrajinama Kosovo i Vojvodina, dovela do ustavne krize na federalnom nivou,
razriješene tek jednostranim otcjepljenjima Slovenije i Hrvatske.
S obzirom da je raspad Jugoslavije koincidirao s izbijanjem tzv. bivših jugoslavenskih ratova,
odnosno ratova u Hrvatskoj i BiH, a njihov ishod nije bio formaliziran sve do Daytonskog
mirovnog sporazuma, dio autora smatra kako je raspad SFRJ završio tek 1995. godine. Raspad
SFRJ je, prema mišljenju mnogih komentatora, nastavljen i nakon tog datuma, i to kroz raspad
Državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno stvaranje nezavisnih država Srbije i Crne Gore
2006. godine, te kroz jednostrano otcjepljenje Kosova 2008. godine.13
Slika 13: Države nakon raspada SFRJ
13http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ
38
14.1. Situacija u Srbiji
Nakon tih događaja na Kosovu i memoranduma s kraja
1986. godine u Srbiji, koja je također, kao i ostatak
Jugoslavije, pogođena dugotrajnom ekonomskom
krizom, se počinje osjećati duboko nezadovoljstvo koje
koriste sve glasniji srpski nacionalisti. Savez komunista
Srbije na čelu s Stambolićem se ispočetka odupire
nacionalizmu te nastoji ostati vjeran načelima bratstva i
jedinstva. Međutim,24.4. 1987. dotadašnji Stambolićev
štićenik, predsjednik CK SK Srbije Slobodan Milošević
prilikom dolaska na Kosovo i razgovora s tamošnjim
Srbima drži čuveni govor „Niko ne sme da vas bije“ i
otvoreno staje na stranu srpskih nacionalista. Pokušaj
Stambolića da smijeni Miloševića doživljava slom
zahvaljujući paraćinskom masakru u kasarni JNA koji je
u septembru 1987. izazvao provaluantialbanske histerije u Srbiji. Vješto koristeći podršku
javnosti, Milošević na znamenitoj Osmoj sjednici CK SKS odnosi prevagu nad Stambolićevim
pristašama koji su u roku od nekoliko mjeseci, uključujući i samog Stambolića, za vrijeme tzv.
"diferencijacije" smjenjivani s partijskih i državnih dužnosti. Pokušaj JNA da dobije podršku svih
drugih federalnih jedinica za smjenu "nelegalno" izabranog Miloševića pada u vodu nakon što
UDBA nagovara hrvatsko rukovodstvo da prihvati kao legalnu osmu sjednicu CK SKS. Ubrzo
potom novoizabrano srpsko rukovodstvo zahtjeva promjene ustavnog uređenja SFRJ pod
parolom "ili će Srbija postati država ili je neće biti". Osnovni dio te nove službene politike SK
Srbije postaje ukidanje autonomije pokrajina, dok se Milošević propagandnom kampanjom
beogradskih medija predstavlja kao srpski "narodni tribun" odnosno neslužbeni vođa svih Srba u
Jugoslaviji.
Po rječima tada već bivšeg ministra odbrane Branka
Mamule i tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ
Raifa Dizdarevića u njihovim memoarima
Slika 14: „Opet smo pred bitkama i u
bitkama.One nisu oružane,
madanitakvejošnisuisključene.“
(Slobodan MiloševićnaGazimestanu 1989.)
39
predsjedništvo je raspravljalo o "antibirokratskim revolucijama" i zaključilo da lokalno
stanovništvo ne učestvuje u demonstracijama nego osobe dovezene iz Srbije ali da ih ne mogu
zaustaviti jer je pokušaj proglašavanja vanrednog stanja bio blokiran od SR Slovenije koja misli
da će i njeno rukovodstvo biti smijenjeno zbog separatizma u slučaju proglašenja izvanrednog
stanja.
14.2. Situacija u Sloveniji
Početak buđenja nacionalizma u Sloveniji kao i u Hrvatskoj pada u toku 1987. i 1988. godine
kada Slovenska udruga pisaca i ona sociologa piše prijedlog novog ustava koji će ugledati svjetlo
dana 25.4. 1988. Taj prijedlog na jugoslavenskom nivou prolazi praktički bez reakcija, ali
hapšenje Janeza Janše i tri druge osobe zbog "izdaje" dovodi do žestoke nacionalističke reakcije u
Sloveniji zbog podrške uhapšenim osobama. Ta vojna tajna napisana u časopisu „Mladina“ je
bilo pitanje vojnog komandanta ministru obrane SR Slovenije da li će održavati red ako vojska
zatvori predstavnike opozicije. Nakon ovog događaja vodstvo Savez komunista Slovenije počinje
drastično mijenjati svoj politički kurs. Gotovo godinu dana kasnije to jest 8.5. 1989. Ljubljanu
potresaju žestoke demonstracije u kojima protestanti zahtijevaju samostalnu demokratsku
slovensku državu. Protivno saveznim upozorenjima Slovenija 15.9. 1989. mijenja svoj ustav tako
da se briše iz imena pojam socijalistička i da republika dobiva pravo za proglašavanje
nezavisnosti.
Posljednja godina kada komunisti imaju potpunu vlast u Sloveniji završava pokušajem
miloševićevske anti-birokratske revolucije i pozivom na okupljanje srpskih demonstranata u
Ljubljani. Taj pokušaj propada nakon odluke slovenske vlade da zabrani demonstracije
zamišljene za 1.12. 1989. nakon čega SR Srbija uvodi ekonomsku blokadu Slovenije.
„Nećemo se složiti sa onima da bi Jugoslavija na kraju XX stoljeća postala mračna oaza
političkog despotizma i privredne nesposobnosti.“(Janez Drnovšek, 14.04.1989.)
40
14.3. Situacija u Hrvatskoj
Vodstvo Saveza komunista Hrvatske gledajući uspon Miloševića nije gajilo iluzije, tako da je
njen predstavnik Stipe Šuvar pokušao na sastanku izbaciti Slobodana Miloševića iz
Jugoslavenskog centralnog komiteta, ali taj pokušaj je propao 17.10. 1988.
Praktički istovremeno s tim pokušajem dolazi do porasta nacionalizma u Hrvatskoj gdje
nacionalistička himna postaje pjesma Prljavog kazališta Mojoj majci (Ruža Hrvatska) izdana
1988. godine tako da na koncert grupe u Zagrebu 17.10. 1989. dolazi 200,000 ljudi.U kasnu zimu
1988/1989 godine Franjo Tuđman drži govor u društvu pisaca Hrvatske gdje izlaže program oko
kojeg će biti osnovan HDZ. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se počinju jedna za
drugom osnivati političke stranke koje će učestvovati na prvim slobodnim izborima sljedeće
godine.
Te za političke promjene u Hrvatskoj odlučujuće 1989. godine nakon slovenske odluke da ne
dozvoli srpske demonstracije to jest pokušaj anti-birokratske revolucije u Sloveniji Hrvatska će
na svojoj granici blokirati demonstrante iz Srbije 20.11. 1989. godine, 15 dana kasnije za svog
novog političkog čelnika izabrati, uz protivljenje JNA ,Ivicu Račana.
"U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici, pozivam vas, braćo i sestre da ispunite
svoju svetu dužnost u obrani domovine. Budimo složni u
borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba
nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom"Franjo Tudžman,
Poziv na odbranu 5. Oktobra. 1991 g.
14.4. Situacija na Kosovu
Ustav iz 1974. godine Jugoslaviju je promijenio u federaciju s konfederativnim elementima koju
su činile republike: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR
Slovenija i SR Srbija. Sastavni dio Srbije bile su pokrajine Kosovo i Vojvodina s velikim
autonomnim pravima i svaka sa svojim samostalnim mjestom u jugoslovenskom Predsjedništvu
41
od 8 članova.14 Tokom proljeća 1981. godine Albanci s Kosova počet će masovne demonstracije
sa zahtjevom da Kosovo dobije status republike. Za vrijeme tih demonstracija, prema službenim
podacima, 11 ljudi je poginulo, 250 je ranjeno, a 2000 ih završava u zatvoru. Demonstracije će
završiti tek 2.4. 1981. nakon proglašavanja vanrednog stanja. One će ozbiljno uzdrmati
jugoslovenske temelje, ali neće dovesti ni do kakvih konkretnih promjena, samo je nastalo stanje
prividnog mira.
Buđenje albanskog nacionalizma koji zahtijeva status republike za Kosovo dovodi ubrzo do
buđenja srpskog nacionalizma pošto se Srbi, koji su u pokrajini manjina, počinju osjećati
ugroženima. Prvi službeni odgovor na novonastalu situaciju dajeSrpska pravoslavna crkva, koja
12.4. 1983. poziva na potpisivanje peticije protiv progona Srba na Kosovu.
Jugoslavija nacionalističko vrenje na Kosovu uspijeva koliko-toliko kontrolisati do incidenta s
Đorđe Martinovićem, koji će prvo tvrditi da se sam ozlijedio
gurajući bocu u anus, a potom će tvrditi da su ga silovali
albanskih ekstremisti. Ta njegova druga izjava izazvat će
nacionalnu histeriju u Srbiji, a policijski isljednici neće se uspjeti složiti koja od njegovih izjava
je istinita.
Pod utjecajem slučaja Martinović, koji postaje javan 1.5. 1985. godine, Srpska akademija nauka i
umjetnosti dvadeset dana kasnije donosi odluku o stvaranju memoranduma koji govori o poziciji
Srba u Jugoslaviji. Taj kontroverzni memorandum tvrdit će da Albanci vrše genocid nad Srbima
na Kosovu, da su Srbi žrtvediskriminacije u Jugoslaviji i da srpsko pitanje neće biti riješeno sve
do stvaranja punog nacionalnog i kulturnog jedinstva srpskog naroda bez obzira na mjesto gdje
žive. Dan nakon objave memoranduma, tadašnji će ga predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić
osuditi izjavom da je to ratni manifest za srpske komesare.
14http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ#Situacija_u_SAP_Kosovo
Slika 15: Tenkovi JNA na Kosovu
1981.
42
15. 1990 POČETAK RASPADA
Godina započinje sa posljednjim, XIV kongresom SKJ koju će 22.1. 1990. nakon prepirke
napustiti članovi iz SK Slovenije i SK Hrvatske koji su tražili reformu, čemu se protivila SK
Srbija koja je zahtijevala jačanje centralne vlasti (čemu se također protive SR Bosna i
Hercegovina i SR Makedonija) i traži princip jedan čovjek jedan glas na budućim jugoslavenskim
izborima. Istovremeno s partijskom krizom jugoslovenski premijer Ante Marković počinje svoju
veliku ekonomsku reformu koja zajedno s političkom krizom dovodi do pada industrijske
proizvodnje od 18.2 % u 1990 godini i 100 postotne devalvacije do 13.4. 1991. godine. Zapadne
43
vlade su bile "zadovoljne" ekonomskom krizom smatrajući da će ona zaustaviti svađu među
jugoslovenskim narodima.15
Na prvim slobodnim izborima u Sloveniji (8.4. 1990.) i Hrvatskoj (22.4. 1990.) komunistička
partija je bila poražena tako da u Sloveniji vlast preuzima DEMOS, a u Hrvatskoj HDZ.
Predizborna kampanja u Hrvatskoj dovodi do nezadovoljstva Srba koji pored ostalih akcija imaju
miting na Petrovoj Gori gdje se okuplja 50,000 ljudi "protiv Franje Tuđmana i Ustaša, a za
teritorijalni integritet Jugoslavije". U skladu s takvim porastom nacionalnih tenzija Srpsko
rukovodstvo 26.3. 1990. godine donosi odluku da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne
može izbjeći nakon čega se situacija u Hrvatskoj mijenja po automatizmu tako da između 26.4.
1990. I27.6. 1990. JNA prvo razoružava teritorijalnu odbranu (u Sloveniji neuspješno), a potom
počinje povećavati svoje garnizone u Zagrebu, Kninu, Banja Luci iHercegovini. S druge strane
hrvatski sabor izglasava Franju Tuđmana za predsjednika, a Stipu Mesića za premijera nakon
čega Srpska demokratska strankanapušta sabor (30.5. 1990.) i osniva zajednicu općina sjeverne
Dalmacije i Like s glavnim gradom u Kninu (27.6.1990.) dok četnički vojvoda Vojislav Šešelj
izjavljuje "Granica Srbije nije Drina. Drina je srpska reka koja teče kroz središte Srbije" .
Nakon što novi hrvatski parlament 25.7. 1990. donosi odluku o brisanju svih komunističkih
simbola iz ustava Republike Hrvatske. Srpska Demokratska Stranka proglašava nezavisnost Srba
u Hrvatskoj, za svog prvog predsjednika bira Milana Babića i donosi odluku o referendumu Srba
za nezavisnost koji će Hrvatska odbiti zbog nepostojanja mogućnosti za takav referendum u
hrvatskom ustavu (starom ili novom) nakon čega 17.8. 1990. Srbi u Hrvatskoj se bune zbog
diskriminacije i počinju takozvanu balvan revoluciju.
U doba nacionalističkih nemira u Hrvatskoj i prvih srpskih straža u okolici Zadra, iznenađenje za
sve sudionike jugoslavenske krize postaje glasanje parlamenta Kosova kojim je ono proglašeno
republikom potpuno jednakom ostalim republikama. Kao odgovor na tu odluku Srbija raspušta
parlament i dijeli otkaze direktorima albanskih medija na Kosovu.
Ostatak godine će proteći u oružanom primirju s višestranačkim izborima u svim jugoslovenskim
republikama. U Bosni i Hercegovini pobjednik izbora je koalicija nacionalnih stranaka -
muslimanske SDA, srpske SDS i hrvatske HDZ BiH. U Makedoniji nacionalistička stranka
15http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ#1990:_po.C4.8Detak_raspada
44
VMRO–DPMNE je osvojila najveći broj mjesta, ali je vlast ipak preuzela koalicija reformiranih
komunista i pro-Markovićevskih liberala. U Srbiji i Crnoj Gori, pak pobjedu ostvaruju pro-
Miloševićevske Socijalistička partija Srbije i Demokratska partija socijalista Crne Gore. Pokušaji
Slovenije i Hrvatske da Jugoslavija postane konferederacija su odbijeni od Srbije kao s druge
strane i njeni o stvaranju centralističke federacije.
Krajem godine Slovenija na referendumu, koji se održava tačno dva mjeseca nakon što je Srbija
uvela carinu na proizvode iz Slovenije, 23.12. 1990 tamošnje stanovništvo glasa za nezavisnost
koja će tek kasnije biti proglašena. Hrvatski sabor kojem prisustvuju predsjednik Slovenije Milan
Kučan i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović dan ranije donosi novi ustav u
kojemu su više ne nalaze Srbi tako da Hrvatska postaje država Hrvata i drugih narodnosti koji
tamo žive (ranije je bilo Hrvata, Srba i drugih narodnosti), dok Srbija 26.12. 1990. uzima, otuđuje
1.8 milijarde američkih dolara od centralne banke Jugoslavije za vlastite potrebe.
16. 1991- POČETAK RATA U HRVATSKOJ
Prva ratna godina počinje zahtjevom Borisava Jovića, jugoslovenskog predsjednika
predsjedništva, da JNA bude upotrijebljena protiv Slovenije i Hrvatske. Glasanje predsjedništva
9.1. 1991. završava odnosom 4:4 pošto su srpske pokrajine Vojvodina i Kosovo kao i republike
Srbija i Crna Gora gdje je vlast antibirokratskim revolucijama osvojio Slobodan Milošević
glasaju za intervenciju JNA, dok su ostale, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i
Slovenija protiv. Nakon glasanja, Radovan Karadžić predsjednik bosanskih Srba zahtjeva da
45
Bogić Bogićević po nacionalnosti bosanski Srbin bude smijenjen kao predstavnik Bosne i
Hercegovine u predsjedništvu, jer je glasao protiv intervencije.Samo dan nakon tog neuspjelog
glasanja, predsjedništvo će dati dopuštenje JNA da oduzme oružje paravojnim formacijama što će
dvije sedmice potom Hrvatska odbiti deklaracijom da je ta odluka nelegalna jer Hrvatska mora
sama da zaštiti svoje stanovnike.
Slovenski parlament i Hrvatski parlament u zajednički organizovanom potezu 22. 2. 1991. godine
donose odluku o preuzimanju kontrole nad ekonomijom i odbranom na vlastitom teritoriju. Oba
parlamenta također spominju mogućnost stvaranja neke buduće zajednice nezavisnih država.
SAO Krajina, koja je u međuvremenu osnovana iz zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like,
šest dana potom donosi rezoluciju kojom poziva na mirno odvajanje SAO Krajine od Hrvatske, a
ubrzo nakon toga počinje rat kada Srbi zauzimaju policijsku stanicu u Pakracu 22.2. 1991., a
hrvatske policijske snage ju u protivnapadu "oslobađaju" 2.3. 1991. Nakon toga, zavisno od
interpretacije, JNA interveniše da zaustavi ratne borbe ili da spasi lokalne srpske snage od
potpunog poraza.Početkom marta je održan sastanak u Karađorđevu između predsjednika
Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, na kome se dogovaralo o
podjeli Bosne i Hercegovine. Milošević je na tim pregovorima zahtijevao sve teritorije na kojima
su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Tuđman i njegovo vođstvo su
tražili prvenstveno zapadnu Hercegovinu gdje su Hrvati imali većinu. Između takve proširene
Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti mala muslimanska državica.
Početak ratnih sukoba dovodi do narodne bune u Srbiji protiv Slobodana Miloševića i njegove
ratne politike tako da će masovne demonstracije 9. marta u Beogradu protiv Slobodana
Miloševića biti ugušene tek vojnom intervencijom JNA protiv demonstranata (što je JNA odbila
kada je isto ranije zatražila Vojvodina). Tadašnji republički predstavnici u Predsjedništvu SFRJ i
u Saveznoj vladi Ante Markovića odobrili su tada izvođenje vojske i tenkova radi gušenja
demonstracija u Beogradu. Istovremeno, javni protest 200 srpskih pisaca prolazi bez reakcije.
U reprizi glasanja od 9.1. jugoslovensko predsjedništvo 12. 3. 1991. glasa, rezultat je 4:4 (za i
protiv proglašenja ratnog stanja), nakon čega predstavnici JNA odlaze na "diplomatske misije" u
Sovjetski Savez, Veliku Britaniju i Francusku. Duboko razočaran glasanjem, Slobodan Milošević
izjavljuje na televiziji 15.3. 1991. da Jugoslavija više ne postoji.Istog dana svi članovi
46
predsjedništva pod njegovom kontrolom podnose ostavke (koje su kasnije povučene), a Srbija je
počela mobilizaciju vojno-policijskih snaga.
Čarke između hrvatskih i krajinskih snaga eskaliraju prilikom oružanog sukoba na Plitvicama
gdje su zabilježene ljudske žrtve na obje strane.Još veće krvoproliće je zabilježeno mjesec dana
kasnije prilikom neuspjelog pokušaja specijalnih snaga hrvatske policije da zauzmu krajinsko
uporište Borovo selo u blizini Vukovara. pri čemu su lokalnim srpskim stanovnicima pomogli
nacionalistički dobrovoljci iz Srbije. Nakon Borovog Sela Srbi iz Hrvatske na "nelegalnom"
referendumu 12.5. 1991. glasaju za ujedinjenje s Srbijom, a 86 % stanovnika Hrvatske izlazi na
referendum o nezavisnosti 19.5. 1991, a njih 94 % je glasalo za samostalnost i konfederaciju.
Izbor Stipe Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije koji je trebao biti automatski, bez
glasanja je blokiran 16.5. 1991. godine kada predstavnici republika i pokrajina pod kontrolom
Slobodana Miloševića glasaju protiv njega stvarajući tako novu ustavnu krizu, koja će biti
riješena tek 30.6. 1991. nakon intervencije velikih sila.Diplomatija SAD je Miloševiću dala
zeleno svjetlo za intervenciju u drugim republikama misijom Jamesa Bakera u Beogradu 2. juna
1991. godine. Baker je tada javno izjavio da vlada SAD ne priznaje nikakve secesije od
Jugoslavije.Ultimatum koji su Hrvatska i Slovenija dali "Jugoslaviji" radi sklapanja nove
zajednice država ističe 26.6. 1991. nakon čega JNA sljedećeg dana napada Sloveniju i tako
počinje desetodnevni rat koji završava njenim povlačenjem s slovenskog područja i
zamrzavanjem proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske na 3 mjeseca.
Pokušaj evropske zajednice uz čiju pomoć je do sada završen rat u Sloveniji i ustavna kriza oko
izbora Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije da se spriječi izbijanje rata u Hrvatskoj
biva 31.7. 1991. odbijen od Milana Babića predsjednika Krajine, a mjesec dana potom počinje
potpuni rat u Hrvatskoj nakon čega Makedonija 8.9. 1991. na referendumu izglasava suverenost,
a Slovenija i Hrvatska ju proglašavaju 8.10. 1991. nakon isteka tri mjeseca od sporazuma.
U tim ratnim okolnostima srpski parlament priznaje da se tamošnje stanovništvo i dalje protivi
ratu odbijanjem da odlazi u vojsku, to jest rat, tako da 100,000 osoba iz Srbije izbjegava odlazak
u vojsku , dok će kasnije veliki broj onih koji su se pojavili dezertirati, a Bosna i Hercegovina
otkriva da JNA naoružava bosanske Srbe u skladu s ratnim planom RAM što će potvrditi i
jugoslavenski premijer Ante Marković, dok će sve sumnje otkloniti izjave predsjednika
47
bosanskih Srba Radovana Karadžića. U nekoliko dana Sarajevo će biti gotovo i biti će 500,000
mrtvih, a u mjesec dana muslimani će biti uništeni u cijeloj Bosni i Hercegovini i mnogim
sličnim kojim je prekršeno obećanje dano od strane JNA predsjedniku Bosne i Hercegovine kao i
najveće bošnjačke stranke SDA Aliji Izetbegoviću u proljeće 1991. godine da u Bosni neće biti
rata.
Prva ratna godina završava ostavkama jugoslovenskog rukovodstva koje počinju s
jugoslovenskim predsjednikom predsjedništva Stjepanom Mesićem 6.12. 1991., pa je nastavljena
s Dragutinom Zelenovićem bivšim članom predsjedništva iz Vojvodine kojega je Slobodan
Milošević bio "unaprijedio" na poziciju srbijanskog premijera koje se Zelenović odriče 16.12.
1991., a završava ostavkom jugoslovenskog premijera Ante Markovića nakon otkrića da je
parlament izglasao ratni budžet, to jest 81 % državnog budžeta za sljedeću godinu usmjereno je
vojsci u doba kada se ratna dešavanja u SFRJ na području Hrvatske bliže svome kraju.Hrvatska s
jedne strane, a Jugoslavija to jest Srbija i Crna Gora s druge strane na katolički božić počinju
izdavanje vlastitog novog novca i to tako da dio starih novčanica završi u Bosni i Hercegovini.
U doba kada se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija službeno sastoji od još samo 3
republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija) međunarodna zajednica donosi odluku o
zabrani prodaje oružja svim državama na području bivše Jugoslavije čime će najviše biti oštećena
Bosna i Hercegovina, a Srbija dobiva dodatno još ekonomske sankcije. Upozorenje SAD-a u
Vijeću sigurnosti da se sprema srpska agresija na BiH prolazi bez međunarodne reakcije kao i
molbe Bosne i Hercegovine koja traži stvaranje budžeta iz kojeg bi se davale plate pripadnicima
JNA na njenom teritoriju (kako bi se kupila njihova lojalnost) i slanje mirovnih snaga kako bi se
spriječilo izbijanje novog rata. Odbijanjem tog prijedloga Bosne i Hercegovine završava 1991.
godina.
17. 1992- POČETAK RATA U BiH
48
Rat u Hrvatskoj privremeno završava 3.1. 1992. godine Sarajevskim primirjem na temelju koga
bi se između zaraćenih strana trebale rasporediti mirovne snageUNPROFOR-a. Dok se Bosna i
Hercegovina s jedne i Crna Gora s druge strane pripremaju za vlastite referendume za ostanak u
Jugoslaviji pobunjeni bosanski Srbi najavljuju proglašenje vlastite države u Bosni i Hercegovini
12.1. 1992 koja će se prostirati na području gdje su Srbi većina i gdje su Srbi manjina zbog
"genocida u Drugom svjetskom ratu", ako se proglasi
nezavisnost.
Bosanskohercegovački referendum za nezavisnost koji se vodi
po savjetu Evropske ekonomske zajednice 28.2 i 1.3. 1992.
godine dodatno podiže nacionalne tenzije u republici. Na
referendum izlazi 70 % stanovnika BiH,a njih 98 % daje glas za
nezavisnost. Prva reakcija na to postaju srpske barikade oko
bosanskohercegovačkih gradova koje će nakon par dana biti maknute. Predstavnici Srba su
izjavljivali da ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od
njenih nasljednih "pokrajina". Pokušaj zapadnoevropskih diplomata da Bosna i Hercegovina
postane nezavisna bez rata, poznat pod imenom Cutileiro-Carrington mirovni plan, propada
nakon što ga Alija Izetbegović nakon sastanka s Warrenom Zimmermannom američkim
ambasadorom u SFRJ odbija 28.3. 1992 ili ti 3 dana nakon prvih bitaka oko Bosanskog Broda
između lokalnog stanovništva pomognutog iz Hrvatske i srpskih pobunjenika u Bosni i
Hercegovini. 1. aprila 1992. godine kada srpska paravojska po naređenju Jovice Stanišića šefa
srbijanske tajne policije prolazi granicu između SFRJ republika Srbije i Bosne i Hercegovine
kako bi napala bosanskohercegovački grad Bijeljinu, a potom i ostale u dolini rijeke Drine.Do
službenog proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine dolazi 7.4. 1992., a istog dana
pobunjeni Srbi proglašavaju svoju nezavisnu Republiku Srpsku koja je u ratu s BiH. Do
službenog raspada SFRJ dolazi 27.4. 1992. godine kada Crna Gora i Srbija proglašavaju nastanak
nove države po imenu Savezna Rapublika Jugoslavija.Jedini ostatak bivše SFRJ postaje
"Jugoslovenska Narodna Armija" koja u Bosni i Hercegovini vodi osvajački rat protiv tamošnje
legalne vlade. Do 20.5. 1992 JNA će zajedno s srpskom paravojskom (naoružanom od JNA)
osvojiti 60 % državnog teritorija, a po riječima jugoslovenskog podpredsjednika ona će biti
"povučena" iz BiH 26.5. 1992.
Slika 16:
ZgradaparlamentaBosne i
Hercegovine u plamenu.
49
18. ZANIMLJIVOSTI
18.1. Prva, druga i treća
50
Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju
se i u ozbiljnoj historijskoj i politološkoj literaturi.Samo ime Jugoslavija označava "državu južnih
slavena". Službeno se to ime koristi od 1929., kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
nakon uvođenja šestojanuarske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod
dinastijom Karađorđevića, koja je postojala od 1918. do 1941.(za pojedine države u tadašnjoj
međunarodnoj zajednici i do 1945.), nazivamo Prva Jugoslavija.Slijedila je još tzv. "Treća
Jugoslavija", državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika
Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni
nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje
iz SFRJ, taj pokušaj zadržavanja imena nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni
savez nosi ime "Državna zajednica Srbija i Crna Gora". Na referendumu održanom 21. svibnja
2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila
osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u junu 2006. priznala.16
18.2. Četvrta Jugoslavija?
Neki autori čak govore o "četiri" Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno
ustavnog uređenja i koncepta.Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj
doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi "Jugoslavija - država koja je odumrla" spominje "prvu"
Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do
1939.
"Druga" je bila 'sporazumska', od Sporazuma Cvetković-Maček 1939., kada je stvorena Banovina
Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije.
16http://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_Federativna_Republika_Jugoslavija#Zanimljivosti
51
"Treća" je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno
početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, na
primjer, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu,
tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima.Četvrta je Jugoslavija po Joviću
više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a
trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ.
19. JOSIP BROZ TITO (Biografija)
Maršal Josip Broz Tito (Kumrovec, Austro-Ugarska, 7. maj 1892. — Ljubljana, SFRJ, 4. maj
1980.) je bio predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije od 1953. do 1980.
godine. Bio je lider Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Savez komunista Jugoslavije) od
1937. do 1980, vođa Narodnooslobodilačke borbe naroda
Jugoslavije od 1941. do 1945, a kasnije i vrhovni komandant
Oružanih snaga SFRJ. Jedan je od osnivača Pokreta
nesvrstanih.
U Bosni i Hercegovini Tito se smatra jednom od
najznačajnijih historijskih ličnosti, a glavna sarajevska ulica
nosi njegovo ime.
Rođen je kao jedno od sedmoro djece u braku Franje i Marije
Broz. Otac mu je bio Hrvat a majka Slovenka. Osnovnu školu
pohađao je u rodnom mjestu. Od 1907. u blizini Siska uči
bravarski zanat koji 1910. uspješno završava. U potrazi za poslom radio je u Ljubljani, Zagrebu,
Beču kao i Böhmenu. 1911. pronalazi posao u Mannheimskoj (Njemačka) fabricigasnih motora.
Od 1914. bori se na strani austrougarske vojske u Srbiji i na ruskom frontu u blizini Karpata. Bio
je u sastavu artiljerijskebaterije Honvédovog pješadijskog regimenta. Ruska carska vojska ga
zarobljava 1915, nakon izbijanja ruske revolucijeizlazi na slobodu. U Petrogradu pristupa
Crvenoj gardi. U aprilu 1941. Sile osovine (Bugarska, Njemačka, Italija i Mađarska) zauzimaju
Jugoslaviju. KPJ diže oružanu pobunu i prelazi u partizanski rat protiv agresora. Četnici (tzv.
Ravnogorski pokret Draže Mihajlovića) odane kralju i ustaše pod vodstvom Ante Pavelića se
Slika 17: Josip Broz Tito
52
bore također protiv partizana. 1942. Tito organizuje AVNOJ koji uvezuje sve grupe otpora.
AVNOJ je, budući da je kralj Petar II bio u londonskom egzilu, proglasio se predstavnikom
Jugoslavije.
Preminuo je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. Njegova sahrana je okupila
mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta.
U to vrijeme pojavljuju se prve sumnje da li će njegovi nasljednici uspjeti da očuvaju Jugoslaviju
u kojoj je on uspješno suzbijao nacionalizam i održavao jedinstvo. Nažalost, te sumnje se
ostvaruju desetak godina nakon njegove smrti kada etničke podjele i konflikti dovode do krvavog
raspada Jugoslavije. Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova
sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji
su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik,
22 premijera, 47 ministara.Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II
imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i
ambasadora.17
20. ZAKLJUČAK
Jugoslavija je bila među najrazvijenim zemljama u Europi, s velikim stepenom neovisnosti. Ne
želim stavljati akcenat na to ali moram naglasit da se ta Jugoslavija nije sviđala drugim svijetskim
silama.
Jugoslavija, kao novonastala zemlja, bila je trn u oku i kapitalistima i komunistima jer nije
prihvatila sheme ni jednih ni drugih. Naravno, nacionalizam je uz veliku pomoć vanjskih
"kulturnih, dobronamjernih" i bogatih prijatelja poharao tu zemlju.
17http://bs.wikipedia.org/wiki/Josip_Broz_Tito
53
U svim su se republikama počele osnivati stranke,tako da je njihov sveukupan broj iznosio
160,od kojih je 90% imalo karakteristike nacionalističkih i fašistickih stranaka.Suvišno je i
spominjati, da je stvaranje novih država, bilo forsirano izvana, najviše od Njemačke. Jugoslavija
je nakon Titove smrti, 4.5.1980., koji je shvatao sve te igre, vušla u ekonomsku krizu, te se
morala zadužiti kod "Međunarodnog monetarnog fonda."
Vanjski dug Jugoslavije koji je bio 2 milijarde dolara 1970. Do 1980., dug je iznosio 20 milijardi
dolara, što je predstavljalo preko četvrtinu nacionalne zarade, dok je otplata duga zauzimala
nekih 20% zarade od izvoza. Sve su ankete pokazale da je društvu bilo puno bolje u
socijalističkom sistemu! Nasa država danas tone u sve veće i veće dugove, sve smo rasprodali.
Raspadom Jugoslavije nastalo je 6 zemalja koje nisu ni blijeda sijenka države kao što je bila
Jugoslavija. Zar je vrijedno sve što se dešavalo kao rat, glad, ekonomske krize itd. radi
zadovoljavanja nečijih viših ciljeva. Zašto je trebalo razrušit bratstvo i jedinstvo države koja je
bila među vodećim zemljama u Europi ?
Gdje bi danas bila ta država ?
54
21. LITERATURA
http://bs.wikipedia.org/wiki/
http://hr.wikipedia.org/wiki/
Srđa Popović „Raspad Jugoslavije“
POPIS SLIKA
Slika 1: Grb kraljevine Jugoslavije ...................................................................................... 5
Slika 2: Krfska dekleracija(prvi list) .................................................................................... 6
Slika 3: Nikola Pašić (najuticajniji političar u svom vremenu) ................................................ 8
Slika 4: Atentat u Narodnoj skupštini ................................................................................. 10
Slika 5: Kralj Aleksandar I ............................................................................................... 12
Slika 6: Vladko Maček ..................................................................................................... 13
Slika 7: Ante Trumbić ...................................................................................................... 14
Slika 8: Mile Budak (vođa HSP-a) ..................................................................................... 15
Slika 9: Etnički sastav Jugoslavije 1991.god. ...................................................................... 20
Slika 10: Tablica demografskih promjena Jugoslavije od 1961. ............................................ 23
Slika 11: Podijela na oblasti u Kraljevini SHS .................................................................... 29
Slika 12: Banovine Kraljevine Jugoslavije .......................................................................... 32
Slika 13: Države nakon raspada SFRJ ............................................................................... 37
Slika14: „Opet smo pred bitkama i u bitkama.One nisu oružane,
madanitakvejošnisuisključene.“ ......................................................................................... 38
Slika 15: Tenkovi JNA na Kosovu 1981. ............................................................................. 41
Slika 16: ZgradaparlamentaBosne i Hercegovine u plamenu. ............................................... 48
Slika 17: Josip Broz Tito .................................................................................................. 51
55
POPIS TABELA
Tabela 1: Popis stanovništva po republikama .................................................................... 21
Tabela 2: Etnički sastav stanovništva ................................................................................ 22