HRVOJE MATKOVIĆ: POVIJEST JUGOSLAVIJE
MEĐUNARODNO PRIZNANJE I GRANICE KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I
SLOVENACA
- Srbija i Crna Gora i prije su bile međunarodno priznate, no Država SHS nije
- Nova država trebala je dobiti međunarodno priznanje kako bi mogla bolje djelovati na
mirovnoj konferenciji (delegaciji na čelu Pašić, do njega Trumbić, pa M. Vesnić i Ivan
Žolger-opunomoćeni delegati, a pravo sudjelovanja u izradi prijedloga imali su Josip
Smodlaka, Matej Bošković i Otokar Ribarž, no nisu imali pristup konferenciji)
- MVP obavijestilo je notom Francusku, Italiju, VB, Rusiju, SAD, Grčku i Belgiju da je
osnovana zajednička vlada nove države i naveden je sastav vlade
- Zapadne sile nisu se žurile s priznanjem, izjavljivali su da je pitanje nastanka nove
države u nadležnosti mirovne konferencije
- Francuska ne žuri s priznanjem zbog Italije i priznat će novu državu tek ako to
istodobno učine i VB, SAD i Ita
- Na mirovnoj konferenciji priznavala se posebno Crna Gora i Kraljevina Srbija i tražilo
se da oni imaju posebne delegate, nije se priznavalo ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom,
Wilson je bio u dobrim odnosima s crnogorskim kraljem Nikolom i bio mu je sklon
- Članovi jugoslavenske delegacije smatrali su da treba malo primiriti situaciju i
nastupali su na konferenciji kao delegati Kraljevine Srbije, mjesto delegata Crne Gore
ostalo je prazno
- Trumbić je pokušao dobiti priznanje na drugi način, uputivši priopćenje o preuzimanju
resora MVP kolegama ministrima vanjskih poslova FRA, VB, SAD-a, ITA, BEL,
ŠVE, ŠPA, PORTUG, NOR, DAN, NIZ, ŠVI, GRČ, POLJ, ČEHOSLOVAČKE, JAP
i kardinalu-tajniku Vatikana. Nije uspio iznudti priznanje u njihovim odgovorima,
odgovor je dobio samo od norveškog ministra VP--> prvo priznanje od Norveške
- Zatim i SAD-e priznaju novu državu i to nakon što je Lasing (američki ttajnik za VP)
razgovarao s Turmbićem i zatim dobio dozvolu od Wilsona, 7. veljače u Parizu je
objavljena IZJAVA kojom SAD priznaje novu, jugoslavensku državu
- Priznanja: Grčke, Švicarske, Čehoslovačke (prva je u Beograd uputila svojega
poslanika i opunomoćenog ministra)
- VB i FRA (predsjednik vlade Georges Clemenceau) nisu slijedile SAD u priznanju iz
obzira prema Italiji i prema obvezama iz Londonskog ugovora
1
- Kako potpisati mirovni ugovor, kao delegat Srbije ili Kraljevstva SHS (Trumbić odbio
da potpiše kao delegat Srbije jer bi to značilo da priznaje da je Srbija anektirala zemlje
iz AU
- Mirovni ugovor s Njemačkom potpisali su Pašić, Turmbić i Vesnić u ime Kraljevstva
SHS a zatim su počela pristizati priznanja nove države (nešto ranije i VB i FRA su
priznale novu državu)
- Ita je priznala Kr. SHS tek 13. studenog 1920. potpisivanjem RAPALLSKOG
UGOVORA
UTVRĐIVANJE GRANICA
- osim granice prema Grčkoj, sve su ostale granice bile sporne
- pitanje granica rješavalo se na mirovnoj konferenciji (Trubmić je znao problematiku
Istre i Dalmacije, Žolger i Ribarž bili su upoznati sa slovenskim pitanjem, posebice za
odnose s Austrijom)
- uz glavnu delegaciju formirana su i pomoćna odjeljenja, sekcije, sastavljene od
sturčnjaka koji su delegate opskrbljivali informacijama za argumentiranje pojedinih
stajališta i potraživanja
- delegacija stiže u Pariz bez pripramljenog plana o teritorijalnim potraživanjima
Kraljevstva SHS
- u Parizu izrađuju MEMORANDUM O GRANICAMA I ONIM TERITORIJIMA
KOJE NOVA DRŽAVA TRAŽI (sastavio ga je general PEŠIĆ)
- najveće teškoće izazivaju RUMUNJSKA i ITALIJA (one su u taboru pobjednica)
kojima su bili obećani teritoriji na račun Kraljevine SHS
- Pešić, kao general, držao se strateškog načela pri iscrtavanju granica, a nije gledao na
etničke, povijesne i političke razloge. Trumbić i Smodlaka zastupali su etničko načelo
i tvrdili da primjena strateškog načela može biti opasna u pregovorima s Italijom.
Pašić smatra da granicu nije moguće povući čisto etnički jer su narodi u rubnim
područjima pomiješani, no pristaje na revidiranje Pešićevih granica
- Rapsrave s BUGARSKOM, tvrde da je Bugarska vodila osvajački rat i s AU dijelila
srpski teritorij te su traženi veliki teritorijalni ustupci u istočnoj Srbiji i Makedoniji iz
strateških razloga. Dobiveno je područje uz rijeku Strumicu u Makedoniji, te gradovi
Caribrod i Bosiljgrad sa širom okolicom, te područje istočno od Timoka (ugovor s
Bug potpisan je u NEUILLYJU 27. studenog 1919., a delegacija Kraljevine SHS
potpisala ga je 5. prosinca iste godine
2
- Granice prema Rumunjskoj- pitanje Banata. Sile Antante 1916. tajnim ugovorom
obećale su Rumunjskoj cijeli Banat, što RUM sada potražuje, a delegacija K SHS se
buni protiv toga i traži za sebe zapadni i središnji dio Banata i Temišvar. Delegacija
SHS predlaže plebiscit, no RUM to odbija. Komisija za razgraničenje utvrdila je da se
Banat podijeli: Kraljevina SHS dobila je gradove Veliki Kikindu, Veliki Bečkerek
(Zrenjanin), Vršac i Belu Crkvu, a Temišvar je pripao Rumunjskoj—konačni ugovor
između dviju država potpisan je u svibnju 1924.
- Mađarska (poražena, zato mislili da će biti lakše voditi pregovore s njom), 4 sporna
pitanja: Međimurje, Prekomurje, Prekodravlje (tri naselja: Gola, Ždala i Repeš na
lijevoj obali Drave, isključivo hrvatsko stanovništvo) i Baranja. Komisija za
razgraničenje dala Kralj. SHS MEĐIMURJE; PREKOMURJE I PREKODRAVLJE,
dok se granica u Baranji ispravila u korist SHS (oni tražili i dalje na sjever do bajskog
trokuta i područja Pečuha, no nisu uspjeli)--- rzgraničenje s MAĐ potvrđeno je
TRIANONSKIM UGOVOROM od 4. lipnja 1920.
- Zahtjevi prema Austriji: Celovec (Klagenfurt), Beljak (Villach), Velikovec
(Voelkermarkt), Maribor (Marburg) i Radgona (Radgersburg). Mnogo rapsrava oko
toga kome će pripasti Maribor. Sporan je bio i tzv. JESENIČKI TROKUT I
CELOVEČKA KOTLINA (održan plebiscit u kotlini). Početkom lipnja vlada SHS
pokušala iznuditi rješenje vojnom akcijom te su jedinice njezine vojske ušle u
Korušku. Konferencija je prislilia Beograd da djelomično povuče svoje čete. Područje
Celovečke kotline bilo je podijeljeno na ZONU A (uz teritorij SHS) i ZONU B (iza
zone A; u unutrašnjosti). U zoni A ostale su jugoslavenske, a u zonu B došle su
austrijske jedinice, dok su obje zone bile pod međunarodnim nadzorom savezničke
komisije. Rezultati plebiscita nisu bili u skladu s očekivanjima: u zoni A 22 000
glasovalo za priključenje Austriji, a 15 000 za SHS. Do glasovanja u Zoni B nije ni
došlo nakon toga, a jedinice SHS morale su se povući iz južne Koruške. Maribor ostao
u SHS
- ITALIJA: najviše problema, u Parizu tal delegacija traži i Rijeku (osim teritorija
dogovorenih prema Londonskom ugovoru), Wilson se tome oštro protivio i pozvao
Italiju da se odrekne Londonskog ugovora i da joj se dodijeli samo zapadna i središnja
Istra. Talijani ne pristaju na Wilsonov prijedlog i na neko vrijeme napuštaju
konferenciju. Tal. ministar VP TITTONI podnosi tri plana, no sva su tri odbijena. U
međuvremenu tal. pjesnik GABRIELE D` ANUNZIO sa svojim legionarima i uz
pomoć tal. vojske ulazi u Rijeku (12.rujna 1919.). Mirovna konferencija to ne prihvaća
3
i rasprava se nastavlja, no do kraja mirovne konferencije 21. siječnja 1920. nije
postignut dogovor.
- 1920. održan je sastanak u PALLANZI, zatim u srpnju u mjestu SPA, a u studenom u
RAPALLU. Uoči dolaska delegacije SHS (Vesnić i Trumbić) francuska i birtanska
vlada upozorile su Beograd da se pregovori moraju brzo i uspješno okončati, da oni
više neće pomagati jugoslavensku stranu jer su im ruke vezane zbog Londonskog
ugovora. U slučaju neuspjeha pregovora Italija ima slobodne ruke provesti Londonski
ugovor. U noći s 12. na 13. studenog 1920. zaključen je RAPALLSKI UGOVOR:
Italija dobila ISTRU, SNJEŽNIK I IDRIJU, CRES I LOŠINJ, ZADAR, LASTOVO I
PALAGRUŽU. Rijeka je proglašena slobodnom državom u granicama kotara Rijeke.
Zaključena je i ANTIHABSBURŠKA KONVENCIJA: dvije se države obvezuju da će
vršiti nadzor nad točnim provođenjem ugovora o miru s Austrijom i Mađarskom i sve
će se poduzeti da se spriječi povratak Habsburgovaca na prijestolje Austrije i
Mađarske
- Sporna je i granica prema Albaniji, u listopadu 1918. Italija je okupirala sjevernu i
srednju Albaniju. Jugoslavenska je vlada tražila nezavisnu Albaniju iz godine 1913.
kako je utvrđeno mirom u Londonu nakon 2. balkanskog rata, želeći spriječiti da je
Italija okruži i s juga. Ustankom u Valoni 1920. Albanci su protjerali talijanske trupe,
potvrđena je njezina nezavisnost u granicam iz 1913.. Tako utvrđena granica vrijedila
je i kao razgraničenje između Albanije i kraljevine SHS
- Površina SHS iznosila je 248 978 km², 12 milijuna stanovnika
- Najbrojniji su bili Srbi, pa Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a Muslimani su
kao nacionalnost priznati tek poslije Drugog svjetskog rata
- Na granicama su živjeli ljudi raznih etniteta: romanskog, germanskog, mađarskog,
grčkog, albanskog i bugarskog (slavenskog)
70,00 Kn0% 58359HRVATSKO PITANJE 1918 - 1990 ŠIME ĐODAN
RAZDOBLJE BEZUSTAVNOSTI
- kako će nova država biti uređena? To pitanje izaziva razdor među političkim
strankama koje su pozdravljale ujedninjenje
- grupa oko Pribićevića daje najveću podršku ujedninjenju
4
- 5. prosinca 1918. došlo je do protesta na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, sudionici su
protestirali protiv ukidanja hrvatske državnosti, došlo je do krvavog sukoba između
odreda Narodne straže (pripadnici Hrvatskog sokola i mornara) i vojnika zagrebačkog
garnizona iz redova bivših austrougarskih pukovnija: 25. domobranske i 53.
pješačke→ poginulo 13, a ranjeno 17 osoba
- Protiv prvoprosinačkog akta istupa i HPSS, tj. S. Radić, ne priznaje akt ujedinjenja i
kritizira politiku jugoslavenskih centralista okupljenih oko Pribićevića i traži da se
HTRVATSKOJ PRIZNA PUNA DRŽAVNOST u okviru novonastale države, i da
HRV na čelu ima SABOR kao najviši organ vlasti
- I HSP (frankovci) je protiv ujedinjenja i protiv prenošenja ovlasti na kralja iz dinastije
Karađorđevića bez pitanja hrvatskog, slovenskog ili srpskog naroda, njihov proglas
bio je poziv na političku akciju protiv prvoprosinačkog akta i stanja koje je njime
uspostavljeno
- Pitanje ratifikacije prvoprosniačkog akta?- regent je primio prijedlog Narodnog vijeća
i nakon toga je sam proglasio državno ujedinjenje. Prema takvom tumačenju, poslije
regentove riječi nije potreban nikakav daljnji postupak
- Javila su se i mišljenja da je potrebno ratificirati prvoprosinački akt
- 29. prosinca 1918. sastala se Narodna skupština Srbije, koju je predsjednik vlade
Stojan Protić izvijestio o ujedninjenju, pa je skupština (zajedno s aktima o priključenju
Vojvodine i Crne Gore) ratificirala prvoprosinački akt
- Pitanje o ratificiranju čina o ujedinjenju u hrvatskom Saboru, o tome se raspravljalo i
prije ujedinjenje, no do toga nije došlo (vlada je, po sugestijama Pribićevića, odbila
takav zahtjev u strahu da ratifikacija ne bi bila izglasana)
- Nova država nije pružila jednake prilike i uvjete za nacionalni razvitak svih, u njoj
okupljenih, naroda. Nametana je srpska dominacija, Hrvati su izgubili svoju
državnopravnost što će biti goruće pitanje u narednim desetljećima, u Crnoj Gori se
javlja snažan federalistički pokret (zbog odricanja od vlastite državnosti), Makedonci
su bili podvrgnuti nacionalnoj asimilaciji (nakon balkanskih ratova podijeljeni su
između triju država
- U BIH su se hrv i srp strana sporile oko nacionalnog opredjeljivanja Muslimana
- Iako su izgubili Korušku, Slovenci su uspjeli u jugoslavenskoj državi ostvariti svoja
jezična i kulturalna prava što je uvjetovalo njihovim političkim podupiranjem
beogradske vlasti
5
POLITIKA CENTRALIZACIJE
- KRALJEVINA SHS (KSHS) nema ustav, bezustavno stanje potrajt če dvije i pol
godine
- Za to vrijeme srpski vladajući krugovi i njihov monarh učvrstili su svoju poziciju na
vlasti
- Došlo je do centralizacije uprave (među centralistima se osobito ističe Svetozar
Pribićević)
- Po osnivanju središnje vlade, kao ministar UP, Pribićević je zatražio da sve
pokrajinske vlade podnesu ostavke, što su one odmah i učinile. Pokrajinskim je
vladama oduzeto svako političko značenje, jer su bile potčinjene vladi u Beogradum a
ne pokrajinskim predstavničkim tijelima
- Regent je neke pokrajinske vlade potvrdio, na Pribićevićev prijedlog, a neke je
smijenio, a ukinut je i veći broj povjerenstava u pokrajinskim vladama ( u Zemaljskoj
vladi za HRV bilo je do tada 11 odjela, no ostavljena su samo tri: za unutarnje
poslove, pravosuđe i bogoštovlje; novi ban dr. IVAN PALEČEK-Pribićevićev
sumišljenik- izjavio je da banska vlast više nije autonomna i da će raditi po
instrukcijama iz Beograda)
- Prilikom proglašenja, dogovoreno je da će se najkasnije mjesec dana nekon formiranja
vlade, sastati DRŽAVNO VIJEĆE, no to se nije desilo, nego su se sve promjene
obavljale bez predstavničkog tijela, naredbenim putem te se na čitavo područje
proširio ustav Kraljevine Srbije (to nije bilo dogovoreno prvoprosinačkim aktom)
- Velikosrpski političari smatrali su da je srpska dinastije iz Kraljevine Srbije prešla u
KSHS zadržavši ista prava i isti položaj u sustavu vlasti--> buduća ustavotvorna
skupština nema neograničenu vlast u donošenju ustava, nego je mora dijeliti s
monarhom (zastupnici su prije ulaska u skupštinu morali dati prisegu kralju, što znači
da je monarhu unaprijed priznata vlast i da se ustav ne može donijeti bez njega)
PRIVREMENO NARODNO PREDSTAVNIŠTVO
- sile Antante nastojale su stvoriti SANITARNI kordon kako se boljševička revolucija
ne bi proširila, u taj su kordon uključivale i KSHS te su stoga bile zainteresirane za
unutarnju konsolidaciju nove države. DA bi do toga došlo, trebalo je donijeti ustav
(donesen tek sredinom 1921.)
- kako nije bilo ustava, nije bilo ni izabranog parlamenta
6
- PRIVREMENO NARODNO PREDSTAVNIŠTVO-privremeni parlament, regentov
manifest od 6. siječnja 1919., predstavništvo su činili izalsnici srpske Narodne
skupštine, predstavnici Narodnog vijeća te predstavnici Vojvodine i Crne Gore. PNP
je zakonodavni čimbenik u državi, nije bilo izabrano na općinskim izborima, nego je
to DEKRETIRANO TIJELO, nije lako utvrditi njegov broj članova (dotadašnja su
predstavnička tijela bila izabrana po različitim kriterijima i sustavima). Potkraj siječnja
donesena je konačna odluka o kriterijima za određivanje delegata koji će ući u PNP:
broj predstvanika bit će 296, a jedan zastupnik dolazi na svakih 42 000 stanovnika
- PNP prvi se puta sastalo 1. ožujka 1919. u Beogradu, činili su ga političari ali i neki
istaknuti javni djelatnici, najvažniji njegov zadatak bio je pripremiti izbore za
ustavotvornu skupštinu, trebalo je donijeti izborni zakon, utvrditi izborni sustav,
odlučiti o veličini izbornih jedinica i načinu postavljanaj kandidatskih lista
- PNP donosi IZBORNI ZAKON: tajno, neposredno i opće pravo glasa (žene, vojnici,
policijski službenici, suci nisu imali pravo glasa) te načelo proporcionalnog
predstavništva; na svakoj izbornoj listi morao je biti po jedan kvalificirani kandidat
(kandidat s fakultetskom naobrazbom); izborne jedinice nisu mogle biti manje od 30
000 stanovnika, ni veće od 45 000 stanovnika (izborne makinacije: izborne jedinice u
Srbiji imale su manji broj stanovnika, nego one u Hrvatskoj, stoga se u Srbiji birao i
veći broj zastupnika
IZBORI ZA USTAVOTVORNU SKUPŠTINU I PRIPREMANJE USTAVA
- izbori su održani 28. studenog 1920., 22 stranke, najveći broj mandata dobiva DS- 92,
zatim SRS- 91, KPJ- 58, HPSS-50, Zemljoradnička stranka- 30, SLS- 27 i JMO-24
- na izbore je izašlo 65% birača
- 12. prosinca 1920. sastala se Konstituanta po prvi puta, imala je 419 zastupnika, no
nisu svi došli na sjednicu (HPSS, tj HRSS i HSP-2 zastupnika nisu došle)
- 30. prosinca 1920. proglašena je OBZNANA, akt kojim se zabranjuje svaka politička
aktivnost KPJ te su njezini zastupnici istjerani sa skupštine
- S vremenom i SLS, Hrvatska pučka stranka i Hrvatska zajednica napuštaju skupštinu
- Iako bez hrvatskih i slovenskih zastupnika, skupština je nastavila s radom
- Formiran je USTAVNI ODBOR kojemu su donošeni ustavni nacrti, odbor je primio 9
nacrta, no prihvaćen je samo onaj radikalski-demokratski prijedlog (radikalsko-
demokratska vlada) koji je bio izrazito centralistički
7
- Nacrt ustava Hrvatske Zajednice: federalističko načelo, podjela države na 6 pokrajina
(Slovenija, Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i
Vojvodina) s tim da bi svaka pokrajina imala svoj sabor, pokrajinsku vlast i bana,
postojala bi i zajednička središnja vlada i dvodomni parlament
- Nacrt Jugoslavenskog kluba (SLS, HPUČKA STRANKA, BUNJEVAČKO-
ŠOKAČKA STRANKA): podjela na 6 pokrajina s pokrajinskim vladama i saborima,
ali je osnova teritorijalne podjele trebala biti vjerska pripadnost pučanstva, tri bi
pokrajine bile pretežito katoličke, a tri izrazito pravoslavne
- Zemljoradnička stranka: predlaže narodnu skupštinu sastavljenu od zastupnika koje
delegiraju strukovni savezi, država bi vodila posebnu brigu o zadrugarstvu
- Josip SMODLAKA predlaže nacrt koji polazi od decentralizacije, predlaže podjelu na
12 pokrajina na temelju povijesnih i geografsko-gospodarskih cjelina
- Nacrt HRSS: taj nacrt nije ušao u raspravu Skupštine, sastavljen je 1921., a dopunjen
sljedeće godine i postao je program stranke. Hrvatska je definirana kao neutralna
selječka republika s punim suverenitetom, ona stupa u savez suverenih država s
drugim jedinicama u međunarodno priznatom području jugoslavenske države, savezni
poslovi obuhvaćaju usko područje, središnji parlament (zakonodavni organ)
činedelegacije suverenih država, odluke donesene na saveznoj razini postaju izvršne
tek kada ih potvrde savezne jedinice. Nacrt predlaže KONFEDERATIVNO
NAČELO, posebno se naglašava nepriznavanje Rapallskog ugovora o razgraničenju s
Italijom i traži se vraćanje Istre i Rijeke Hrvatskoj.
VIDOVDANSKI USTAV
- 28. lipnja 1921.
- Od 419 zastupnika trebalo 211 za izglasavanje, a radikali i demokrati imali samo 183
zastupnika pa su pridobili JMO (obećali da će pri podjeli države, sve oblasti koje treba
formirati biti unutar granica BIH), Slovensku KMETIJSKU STRANKU (njezin prvak
BOGUMIL VOŠNJAK postao poslanik u Pragu) i DŽEMIJET (stranka turskih
veleposjednika u Makedoniji; obećali im da će prilikom agrarne reforme sačuvati
njihove posjede)
- Bilo nazočno 258 zastupnika, 223 glasalo za, 35 protiv, 161 zastupnik nije bio prisuta
(dakle 196 ih bilo protiv ustava)
- Zaobičen zaključak s Krfa o kvalificiranoj većini
- KSHS je USTAVNA, PARLAMENTARNA MONARHIJA
8
- Ustavna jer je ustav temeljni zakon iz kojeg proizlaze svi ostali zakoni koje donosi
NARODNA SKUPŠTINA
- Parlamentarna= zato jer ima Narodnu skupštinu kao narodno, izabrano predstavničko
tijelo iz čije se većine formira vlada
- Monarhija= na čelu je monarh, nasljeđuje se po primogenituri
- Centralističko uređenje: državnim aparatom upravlja se iz Beograda, ukinuti su entiteti
i povijesne posebnosti uspostavljene oblasti koje tvore jedinstveni teritorij (ranije
povijesne pokrajine proglasili su tvorevinama tuđinske vlasti i potencijalnim izvorima
separatizma--> prekid s nacionalnom komponentom u državnom uređenju)
- Formiranje oblasti prema PRIRODNIM, SOCIJALNIM I GOSPODARSKIM
PRILIKAMA, jedan oblast najviše može imati 800 000 stanovnika
- Uredbom kralja iz 1922. država je podijeljena na 33 oblasti
- Ozakonito je jedinstveno državljanstvo
- Radikali su bili za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a demokrati za
nacionalni unitarizam, te je napravljen kompromis i prihvaćen je troimeni naziv
države (srbi na prvom mjestu),
- Spominje se jedan narod s tri imena, ali i tri plemena jednog naroda (odraz
kompromisa između dviju stranaka)
- Državni grb= sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je
simbolizirati državno jedinstvo
- Jezik= srpsko-hrvatsko-slovenski (slovenački)
- Kralj, vlada i narodna skupština= Vrhovni organi, podređeni su im svi niži organi
- Podjela na zakonodavnu (skupština i kralj=zakoni koje skupština izglasa mora odobriti
kraljda bi bili važeći), upravnu (vlada, tj ministarstva; no vlada mora dobiti kraljevu
potvrdu) i sudsku (sudovi, označeni kao nezavisni, izricali su presude u kraljevo ime)
vlast
- Vlast je samo načelno podijeljena, no kralj ima glavnu riječ
- Kralj= vrši zakonodavnu vlast zajedno sa Skupštinom, on raspisuje izbore, saziva
Narodnu skupštinu, zaključuje je i raspušta, može raspustiti Skupštinu kadgod ocijeni
da mu njezin sastav ne odgovara, ima pravo ZAKONODAVNE INICIJATIVE (preko
vlade ili ministarstava upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge), tek njegovom
SANKCIJOM skupštinski prijedlozi postaju zakoni=> kralj ima pravo veta na zakone,
mogao je uskratiti sankciju nekom zakonu, bez obzira što ga je skupština prethodno
odobrila i izglasala; kralj PROGLAŠAVA ZAKONE I TEK TADA ONI POSTAJU
9
OBVEZATNI, on je prvi zakonodavni činitelj, ima veliku vlast i u upravi (vlada je
izvršni organ, formira je stranka ili koalicija koja ima većinu u parlamentu), prema
Vidovdanskom ustavu VLADA je ODGOVORNA KRALJU I NARODNOJ
SKUPŠTINI (kralj se upliće u rad vlade i obara vlade), imenuje PREDSJEDNIKA
VLADE, odobrava listu ministara koju mu predsjednik predloži, vlada ovisi o kralju,
KRALJEVA JE OSOBA NEPOVREDIVA, ne može ga se pozvati na odgovornost, ne
može biti tužen za svoje političke akcije, nego za njih odgovara vlada, odnosno resorni
ministar koji supotpisuje kraljeve akte iz svojeg područja djelatnosti. Kralj je
POSTAVLJAO SUCE, birao ih je među kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo
(svi su suci uživali stalnost), kralj je VRHOVNI ZAPOVJEDNIK ORUŽANIH
SNAGA, NAVJEŠĆUJE RAT I ZAKLJUČUJE MIR, predstavlja državu u svim
odnosima s drugim državama
- Ustav je trebao konsolidirati i pravno učvrstiti državu, srpski su politički krugovi
učvrstili svoju vlast i sada su to trebali ozakoniti ustavom, opće međunarodne
okolnosti tada su išle u prilog izglasavnju ovakvog hegemonističkog, centralističkog,
unitarističkog ustava
- Pri izglasavanju ustava gotovo i nije bilo prisutnih hrvatskih i slovenskih političara
POLITIČKE STRANKE
- do 1941. djeluje oko 40 stranaka
- nacionalno pitanje i nacionalna pripadnost uvelike je utjecala na političko okupljanje i
razvrstavanje političkih stranaka
- nacionalno pitanje davalo je pečat njihovim programima
- prvo sporno pitanje bilo je trebaju li svi narodu unutar dražve sačinjavati unitarističku
državu ili je potrebno čuvati i uvažavati višenacionalnost
- programski: centralizam ili federalizam?
- Na stranačke je podjele utjecala i vjerska pripadnost, socijalne razlike i pripadnost
određenom društvenom sloju (seljaštvu, građanstvu, radništvu)
- Na djelatnost stranaka i njihov politički angažman utjecao je DVOR, raznim
zakulisnim potezima kralj je nametao svoju volju i vodećim političkim strankama, u
vodstvima vodećih stranaka imao je svoje ljude koji su ga obavještavlai o radu stranke
i političkim planovima vođa stranke
- Stranke se mogu podijeliti na:
10
a) STARE: predratne, djelovale su u razdoblju prije prvog svjetskog rata
b) NOVE: osnovane poslije stvaranja zajedničke države
- prema teritorijalnoj rasprostranjenosti neke su stranke djelovale na cijelom državnom
prostoru, a neke samo na ragionalnoj razini
- samo je mali broj stranak djelovao na području cijele države i imao općejugoslavensko
obilježje, većina je ipak djelovala na užem, nacionalnom prostoru
- do 1929. nijedna stranka nije postala općejugoslavenska, iznimka je bila samo KPJ ali
je ona nastupala s klasnih pozicija i zbog prijelaza u ilegalu nije sudjelovala u javnom,
političkom životu
- u većini stranaka iskazivao se značajan utjecaj VOĐE
NARODNA RADIKALNA STRANKA: poznata kao Radikali, osnovana 1881., bila prva
stranka u Srbiji koja je imala pisani program, osnovao ju je ADAM BOGOSAVLJEVIĆ,
glavni ideolog bio je PERA TODOROVIĆ (obojica su bili nekadašnji sljedbenici
socijalista SVETOZARA MARKOVIĆA), od 1903 do 1914. stalno na vlasti u Srbiji,
vlast je imala i za vrijeme prvog svj. rata u koaliciji s Samostalnom radikalskom strankom
Ljube Davidovića (1909. izdvojio se iz matične stranke); nastojali su proširiti svoju vlast i
izvan Srbije, zastupali su tezu da KSHS nije nova država, nego stara, proširena Srbija,
Srbi čine maticu te države te njome i upravljaju, temelj njihovog programa činio je
VELIKOSRPSKI HEGEMONIZAM, dominantan položaj osigurali su si Vidovdanskim
ustavom, svoje prave namjere prikrivali su unitarističkim frazama, vodili su velikosrpsku
politiku; glavni oslonac imali su u SRPSKOM SELJAŠTVU, ono je bilo njihova biračka
osnova, no to nije seljačka stranka jer je njezino vodstvo bilo mahom iz građanskih
krugova, posebnu pozornost pridavali su BIH, organizirajući tamošnje Srbe, tamo gdje je
bilo srpskog stanovništva osnivale su se radikalske organizacije no bez većeg uspjeha; na
čelu je bio NIKOLA PAŠIĆ (obrazovan, vješt političar, vodio stranku sve do smrti 1926.),
a poslije 1926. ACA STANOJEVIĆ, no u stranci su se nakon Pašićeve smrti pojavile
frakcije koje su se borile za vlast
DEMOKRATSKA STRANKA: nastala udruživanjem nekoliko različitih predratnih
stranačkih grupacija, osnivač i tvorac programa bio je SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ,
smatrao je da nova država treba jaku državotovrnu stranku koja će imati svoje
organizacije na čitavom državnom teritoriju (ta bi stranka trebala imati naglašen
unitaristički program), Pribićević je smatrao da su sve stare stranke, i Radikali, regionalne
stranke i da njihovi programi ne odgovaraju potrebama nove države; 15. VELJAČE 1919.
11
Pribićević je održao GOVOR U SARAJEVU, okupili su se njegovi pristaše iz Hrvatsko-
srpske koalicije, skupine jugoslavenske-unitarne orijentacije iz Vojvodine, BIH, Slovenije
i Hrvatske (najviše iz Dalmacije, djelomično okupirane od Talijana); u govoru je objasnio
temeljni program nove stranke: UNITARNA JUGOSLAVENSKA DRŽAVA S
JEDINSTVENOM CENTRALISTIČKOM UPRAVOM, u novoj vladi Pribićević je bio
ministar UP, sve koji bi se protivili njegovoj državnoj koncepciji proglasio je
antidržavnim elementima, pri organiziranju stranke, u nju su se priključili samo ljudi iz
tzv. PREČANSKIH KRAJEVA (iz zemalja pod austrougarskom vlašću), te je nastojao
pridobiti pristaše iz Srbije i Crne Gore, pokušalo se u novu stranku uključiti i
RADIKALE, njegovu pozivu odazvale su se tri male stranke iz bivše Kraljevine Srbije:
SAMOSTALNA RADIKALNA STRANKA LJUBE DAVIDOVIĆA,
NAPREDNJAČKA STRANKA (VOJA MARKOVIĆ) i LIBERALNA STRANKA
(VOJA VELJKOVIĆ), na čelo Demokratske stranke, Pribićević je postavio Davidovića
misleći da će on bolje privući pristaše u Srbiji, Pribićević ostaje glavni ideogol stranke i
kreator njezine politike, kako je Davidović bio umjereniji i skloniji pregovorima s
hrvatskom stranom i kako je njemu bila važnija taktika od programa (bio antiradikal), dok
je Pribićević branio stranački program i surađivao je s radikalima jer su mu bili potrebni
(iako ih je želio potisnuti); 1924. Pribićević istupa iz stranke i osniva SAMOSTALNU
DEMOKRATSKU STRANKU (zastupa unitarizam i centralizam) koja je dobila pristaše
samo hrvatskih Srba, dok je Demokratska stranka postala srbijanska stranka sve više se
priklanjajući velikosrpstvu, no ne tako agresivno kao Radikali
HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA: hrvatsko seljaštvo kao
nositelj političke djelatnosti i nacionalne borbe, postupno rješavanje hrvatsko pitanja: prvo
treba ojačati hrvatsko seljaštvo, njegovu ulogu i snagu u okviru austrougarskog dualizma,
zatim potvrditi položaj Hrvatske unutar AU na osnovu hrvatskog državnog prava, za
pretvaranje Monarhije u federaciju (austroslavizam), u proljeće 1918. prihvaća
jugoslavizam uz isticanje načela ravnopravnosti naroda, stranka se postupno pretvarala u
hrvatski nacionalni pokret
SLOVENSKA LJUDSKA (NARODNA) STRANKA
- osnovana 1892. kao Katolička narodna stranka, a 1905. preimenovana u SLS, vođa joj
je bio Anton Korošec, predsjednik Narodnog vijeće SHS, potpredsjednik zajedničke
vlade KSHS, stranka je aktivno sudjelovala u pripremanju Svibanjske deklaracije, u
12
AU monarhiji vodila je proaustrijsku politiku izrazito katoličke orijentacije, u KSHS
prihvaćaju novu dinastiju, zalažu se za autonomni položaj Slovenije u Kraljevini,
nastupaju anticentralistički, prilikom donošenja Vidovdanskog ustava napuštaju
skupštinu, vješto koriste srpsko.hrvatski spor, kao najjača slovenska stranka
osiguravaju stvarnu slovensku posebnost u državi, često surađuju s beogradskim
vlastima, u svom vodstvu su imali katoličke svećenike te nose snažan biljeg
klerikalizma, katolički župnici po selima aktivno su se uključivali u rad ove stranke
JUGOSLAVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA
- stranka bosansko-hercegovačkih muslimana (u KSHS nisu bili priznati kao posebna
nacija), utjecaj Srba i prodor velikosrpstva potiskivalo je nesrpsko stanovništvo u BIH,
osobito muslimane, te se muslimanski vođe organiziraju kako bi se oduprli
velikosrpstvu, najprije je formirano nekoliko manjih regionalnih muslimanskih
skupina, koje se sredinom 1919. povezuju u JMO, nisu se odazvale Pribićevićevom
pozivu da uđu u njegovu stranku, riječ jugoslavenska u svom nazivu objašnjavali su
kao prihvaćanje jugoslavenske države i njezinog teritorijalnog okvira u koji se
uključuji i muslimani, to ne znači prihvaćanje jugoslavenskog unitarizma, tražili su
autonomiju pokrajina u dotadašnjim granicama i s pokrajinskim vladama, no nisu se
izjašnjavali za federalizam, iako je njihov autonomizam bio blizak tome, naglašavaju
zahtjev za osiguranje vjerskih prava muslimana, stranka se oslanjala isključivo na
muslimansko stanovništvo, njezino vodstvo se nije izjašnjavalo u nacionalnome
smislu, isticanje jugoslavenstva omogućilo joj je dogovaranje i s srpskom i s
hrvatskom stranom,ulazili su u koalicije s unitaristima, na čelu joj je bio MEHMED
SPAHO (do 1940. kada je umro)
ZEMLJORADNIČKA STRANKA
- nastala 1920. spajanjem triju zemljoradničkih skupina koje su djelovale prije Prvog
svjetskog rata: Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Savez težaka iz Bih i
Pokrajinski težački savez iz Dalmacije--> Savez zemljoradnika, program temelji na
unitarističkoj koncepciji, zalaže se za centralistički organiziranu državu, shvaćaju
seljaštvo kao poseban društveni sloj, traže izgradnju države na zadružnim načelima,
zbog opredjeljivanja za centralizam napustile su je pristaše iz Hrvatske, pa se s
vremenom njezin utjecaj ograničava na područje Srbije, prvi predsjednik bio je
MIHAJLO AVRAMOVIĆ, on je uklonjen zbog unutarnjih sporova i izabran je
13
JOVAN M: JOVANOVIĆ_PIŽON, 1927. stranci se pridružila Grupa za kulturnu i
socijalnu akciju (predvode je Dragoljub Jovanović i Milan Pribićević)
HRVATSKA ZAJEDNICA
- do izbora za Konstituantu smatrana je najjačom strankom u Hrvtaskoj,nastala je
udruživanjem Starčevićeve stranke prava i Napredne demokratske stranke, u početku
su bili za unitarizam, no u Konstituanti se opredjeljuju za federalizam, surađuju s
HRSS-om i prihvaćaju Radićev republikanizam, prvi predsjednik bio je Matko
LAGINJA; a zatim IVAN LORKOVIĆ, 1924. pristupa joj i ANTE TRUMBIĆ,
raspuštena je početkom 1926., jedna skupina na čelu s Trumbićem osniva
HRVATSKU FEDERALISTIČKU SELJAČKU STRANKU- program temelje na
nepriznavanju Vidovdanskog ustava i protiv centralizma države,
HRVATSKA PUČKA STRANKA
- građanstvo religiozne orijentacije i katolički kler, u svoj program unosi kršćanska
načela, naglašava posebnost hrvatske nacije, protiv centralizma, traži reviziju
Vidovdanskog ustava, zalaže se za samoupravu općina, kotareva i pokrajina, jačanjem
HRSS-a postupno nestaje s političke pozornice
HRVATSKA STRANKA PRAVA
- frankovci
- poslije prvoprosinačkog akta ponovno se okupila
- protive se ujedinjenju
- povremeno surađuju s HZajednicom i HRSS-om
- protiv velikosrpstva
CRNA GORA
- u početku nije bilo stranaka, tijekom 1919. i 1920. protivnici ujedninjenja (zelenaši)
vodili su oružanu borbu protiv novog stanja
- bjelaši su se uključivali u stranke formirane izvan crnogorskog područja (Radikale,
Demokrate), a zelenaši su djelovali kao politički pokret koji se postepeno
preoblikovao u stranku- CRNOGORSKU STRANKU čiji su pristaše nazivani
crnogorskim federalistima, traže da Crna Gora bude jedna od federalnih jedinica u
14
KSHS, na oblikovanje njihovog programa utjecala je Hrv Zajednica, a zatim i HRSS i
Radić, njezin najistaknutiji predstavnik bio je SEKULA DRLJEVIĆ
DŽEMIJET
- jedina strana koja je imala svoje sjedište u Makedoniji
- okupljala je muslimansko stanovništvo pod vodstvom aga, begova i hodža koji su
štitili svoje veleposjede
- poslije 1925. iščezavaju s političke pozornice, kada na to području vodeću ulogu
preuzimaju Radikali i Demokrati
KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE
- osnovana na kongresu socijaldemokratskih stranaka i skupina koje su djelovale u
drugim državam prije osnivanja KSHS, kongres je održan u Beogradu u travnj 1919.,
prisutni delegati izjasnili su se za pristupanje Trećoj internacionali sa sjedištem u
Moskvi, 1920. održan je kongres u VUKOVARU gdje stranka mijenja ime u KPJ, bori
se za rušenje kapitalističkog poretka i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije
- u početku zastupaju unitarističku koncepciju (za jedinstvo jugoslavenskog naroda), no
poslije 1924. prihvaćaju višenacionalnost jugosalvenske države i traže da svaki narod
ima pravo na samoodređenje i odcjepljenje
- organizirali su brojne štrajkove u tvornicama, na željeznicama
- preuzmaju vodstvo u Jedinstvenim radničkim sindikatima, pod njezinim okriljem
djeluje i omladinska organizacija SAVEZ KOMUNISTIČKE OMLADINE
JUGOSLAVIJE (SKOJ) osnovan 1919.
- 1920. OBZNANA: mnogi komunisti su uhićeni
- 1921. ZAKON O ZAŠTITI DRŽAVE: predviđene teške kazne za komunističku
djelatnost, od tada KPJ djeluje tajno, njezino vodstvo odlazi u inozemstvo
- U njezinom djelovanju dolazi do razilaženja u vodstvu, o nekim programskim
određenjima (o nacionalnom, seljačkom i sindikalnom pitanju) spore se lijeva i desna
frakcija
- 1928. na konferenciji zagrebačkih komunista (održana ilegalno) izvršen je obračun s
frakcionaštvom, posebnim zalaganjem Josipa Broza. I Komunistička internacionala
(KOMINTERNA) prihvaća takvo zalaganje, a Broz biva izabran za sekretara
MJESNOG ODBORA KPJ u Zagrebu, na čelo novog stranačkog vodstva dolazi Đuro
ĐAKOVIĆ 8zalaže se za jedinstvo Partije)
15
NACIONALISTIČKE ORGANIZACIJE
- uz političke stranke djeluju i političke organizacije
- nakon stvaranja KSHS vođe predratne JUGOSLAVENSKE NACIONALISTIČKE
OMLADINE pokušale su okupiti sve mlade u državi, imaju snažnu podršku vlasti,
tijekom priprema za stranački kongres došlo je do sukoba između tzv.
NACIONALISTIČKE OMLADINE i OMLADINSKIH STURJA POD UTJECAJEM
KPJ, te je kongres otkazan, od tada svaka grupacija razvija posebno svoju djelatnost
- u Splitu je 1921. osnovana JUGOSLAVENSKA NAPREDNA NACIONALISTIČKA
OMLADINA (JNNO): osnovana na inicijativu Demokratske stranke, osnivači i prvi
članovi bili su mladi sljedbenici Demokrata, objašnjavaju svoj nastanak potrebom
stvaranja jake borbene fronte za obranu krajeva ugroženih od Italije, u rezoluciji ističu
da će JNNO sudjelovati u suzbijanju separatizma; JNNO je osnovana neposredno
poslije donošenja Obznane i afirmacije HRSS-a na izborima, trebala je suzbijati
komunističku opasnost, ali i hrvatski nacionalizam; često se služila fašističkim
metodama , okrivljavala je hrvatsku politiku da podriva autoritet države u inozemstvu
i onemogućava njezinu konsolidaciju, postupno su joj se priključivale i osobe starije
dobi, ona prerasta u općepolitičku organizaciju, u svibnju 1922. mijenja naziv u
ORGANIZACIJA JUGOSLAVENSKIH NACIONALISTA (ORJUNA): osnovni
program ORJUNE bio je integralno jugoslavenstvo, zadatak joj je očuvati nacionalno
jedinstvo i spriječiti protudržavnu djelatnost, Pribićević joj pruža snažnu podršku
(slični programi), izrazito antihrvatski karakter
HRVATSKA NACIONALNA OMLADINA (HANAO): reakcija na ORJUNU, kao
ideološku osnovu ima hrvatske nacionalne interese, za federalizam, prihvaća koncepciju
HRSS-a, kao reakciju na unitaristički pokret i velikosrpski hegemonizam, česti sukobi s
pripadnicima ORJUNE što daje vlastima izliku da poduzimaju izvjesne mjere protiv
HANAO-a i dr. hrv. Organizacija (Hrvatski sokol, Hrvatska žena)
SRPSKA NACIONALAN OMLADINA (SRNAO): pokret izrastao kao otpor svemu što se
protivi stvaranju velike Srbije, organizirana je 1922., u vrijeme kada pokret jugoslavenskih
nacionalista počinje agresivniji nastup, Radikali joj pružaju otvorenu podršku (vrijeme kada
Radikali raskidaju koaliciju s Demokratima),
16
SLOVENSKA NACIONALNA OMLADINA (SLONAO): odgovor na akcije ORJUNE i
SRNAO-a, suprotstavlja se velikosrpstvu i unitarizmu,
- djeluju i četničke organizacije, prva takva organizacija nastala je 1921. pod nazivom
UDRUŽENJE ČETNIKA ZA SLOBODU I ČAST OTADŽBINE, vodstvo čine stari
četnici, sudionici u četničkim akcijama u Makedoniji potkraj 19. i početkom 20. st. i u
ratovima od 1912. do 1918., tijekom 1924. iz toga se društva odvajaju četničke grupe i
formiraju se još 2 četničke organizacije: UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA ZA
KRALJA I OTADŽBINU i UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA PETAR
MRKONJIĆ (pod tim je imenom kralj Petar I. u mladosti sudjelovao u bosansko-
hercegovačkom ustanku 1875. i 1876.), u srpnju 1925. te se divje organizacije
ujedinjuju u UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA PETAR MRKONJIĆ ZA KRALJA
I OTADŽBINU
- jugoslavensku državu četnici smatraju proširenom Srbijom, za njih jugoslavenstvo
znači srpstvo, odani su monarhiji, kralju i dinastiji Karađorđevića, na čelu su im
mahom umirovljeni srpski oficiri bez većeg obrazovanja
- četničke organizacije najprije se osnivaju u Srbiji, a kasnije i u drugim dijelovima
države, tamo gdje je bilo srpskog stanovništva
- glavni oblik četničkih udruženja bili su poluvojnički odredi, naoružani crnim
zastavama s mrtvačkim glavama, smatrali su se čuvarima poretka, vezali su se uz
režim, veliki utjecaj na njih imaju Radikali (mnogi njihovi članovi bili su članovi
Radikala, pr. Puniša Račić)
- među četničkim udruženjima bilo je i netrpeljivosti
- poslije šestosječanjske diktature, kada su raspuštene sve stranke i udruženja, pa i ona
četnička, Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine nastavilo je s djelovanjem,
tada u udruženje ulaze i članovi zabranjenih četničkih grupacija i dr. srpskih
nacionalističkih organizacija te udruženje postaje oslonac Aleksandrovoj diktaturi; od
1929. do 1932. na čelu udruženja bio je ILIJA TRIFUNOVIĆ-BIRČANIN, a od
1932. do 1941. vojvoda KOSTA MILOVANOVIĆ-PEĆANAC
- prije nastanka KSHS na području Kosova djelovala je organizacija Albanaca-
KOSOVSKI KOMITET čiji je cilj bio ujedinjenje kosovskih Albanaca s Albancima u
Albaniji u jednu državu, organizirani su tzv. KAČAČKI ODREDI, koji su bili
17
naoružani i djelovali su na području cijelog Kosova, i poslije formiranja KSHS, ideja o
ujedinjenju Albanaca bila je živa
- kako bi presjekla vezu s Albanijom saveznička konferencija ambasadora uspostavila je
uz granicu KSHS s Albanijom NEUTRALNU ZONU
- kačaci su dugo vjerovali da će granica prema Albaniji biti izmijenjena, no do toga nije
došlo
- 1923. ukinuta je neutralna zona
- KSHS izbjegla je međunarodne obveze prema albanskoj manjini, Albanci su bili
kulturno i nacionalno ugnjetavani, nisu mogli slobodno iskazivati svoje nacionalne
osjećaje, zahtjeve za nacionalnom slobodom i ravnopravnošću, nisu imali svoje
političke stranke, neki su se počeli priklanjati Džemijetu
- njemačka je manjina bila u najboljem položaju
- najviše Nijemaca bilo je u Vojvodini, oko 60%, tu su se doseljavali tijekom 18 st.,
poslije povlačenja Turaka, uglavnom su se bavili poljoprivredom
- bilo ih je i u Srijemu i u Slavoniji (oko 24 %), dok ih je nešto manje bilo u Sloveniji
(8%, činili staro gradsko i agrarno stanovništvo), njihov broj u Sloveniji postupno se
smanjivao
- najbolje su bili organizirani u Vojvodini, stvaranjem KSHS prekinuta je njihova
mađarizacija, godine 1922. osnivaju NJEMAČKU STRANKU, dobili su 5 od 8 mjesta
na skupštinskim izborima, podržavali su vladu, prekidaju djelatnost 6.1.1929., a
sredinom 30-ih godina ponovno se organiziraju u KULTURNOM SAVEZU
(KULTURBUND), uz pomoć države izgradili su svoj školski sustav, u Velikom
Bečkereku imali su svoju učiteljski školu, njihov savez nije djelovao samo na
kulturnom planu nego i na političkom (pod snažnim utjecajem nacizma iz matične
države)
VJERSKE ZAJEDNICE
- i na Krfskoj konferenciji 1917. raspravljalo se o vjerskim zajednicama--> zabrinutost
srpskih predstavnica za položaj Katoličke crkve zbog stava Vatikana o formiranju
takve države, s druge strane predstavnici Jugoslavenskog odbora izražavali su
nedoumice u vezi položaja Srpske pravoslavne crkve (taj je problem bio veći)
- prihvaćeno je načelo ravnopravnosti svih vjera u državi
18
- odnos crkve i države: Pašić zagovara Srpski ustav u kojemu se pravoslavna vjeru
definira kao državna vjera u Srbiji, pa se postavlja pitanje treba li imati takav položaj i
u novoj državi. Srpska je pravoslavna crkva autokefalna i nacionala, što je do tada bila
osnovna pretpostavka da bude i državna
- bio je prijedlog da se takav status, status državne crkve, da svim crkvama i vjerama u
državi
- na kraju je na Krfu prihvaćen sustav VJERSKOG PARITETA, utvrđena je
ravnopravnost vjera, što ne znači da je država antikonfesionalna
- država, svojom suverenom vlašću, trebala je regulirati odnose među crkvama i njihov
odnos prema državi
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
- Vidovdanskim ustavom određen je stav države prema crkvama i vjerskim zajednicama
- U članku 12. postavljeno je načelo o slobodi vjere i o ravnopravnosti svih priznatih vjera
- odnos države prema svim vjerskim zajednicama nije bio isti, država je naklonjenija
Srpskoj pravoslavnoj crkvi
- poslije ujedinjenja 1918. na prostoru KSHS našle su se tri autokefalne pravoslavne
oblasti u rangu metropolija: BEOGRADSKA, SRIJEMSKO-KARLOVAČKA I
CRNOGORSKO-PRIMORSKA
- DALMATINSKA METROPOLIJA i AUTONOMNA SRPSKOPRAVOSLAVNA
CRKVA U BIH bile su pod vrhovnom upravom veseljenskog patrijarha u Carigradu
- u svibnju 1919. u Beogradu su se ujedinile sve te oblasti u jedinstvenu SRPSKO
PRAVOSLAVNU CRKVU KRALJEVINE SHS
- 1920. uspostavljena je patrijaršija u SRIJEMSKIM KARLOVCIMA
Krajem 1920. održan je crkveni sabor na kojemu je izabran prvi patrijarh Srpske
pravoslavne crkve KSHS- DIMITRIJE PAVLOVIĆ (do tada bio beogradski arhiepiskop i
metropolit Srbije, patrijarh do 1930., čin ustoličenja obavljen je u PEĆI, 28. kolovoza
1924. u kraljevoj nazočnosti)
- crkva je organizirana na temelju UREDBE O SRPSKOJ PATRIJARŠIJI I O
CENTRALIZACIJI UPRAVNE I SUDSKE VLASTI U SRPSKOJ PATRIJARŠIJI
(1920.)
- 1929. donesen je ZAKON O SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI, a ustav te crkve
prihvaćen je 1931.
19
- Od početka crkva je djelovala kao jedinstvena, nedjeljiva, centralizirana episkopalna
organizacija s administrativnom podjelom na eparhije
- Svi pravoslavci 8i Srbi u Hrvatskoj, Sloveniji, BIH) u KSHS bili su podvrgnuti
patrijarhu Srp. pravoslavne crkve
- Dokinuta je autonomija pravoslavnih metropolija
- Iako pravno nije imala položaj državne crkve, bila je favorizirana od državnih vlasti i
imala je privilegiran položaj
- S. Pribićević u prvom razdoblju svojega djelovanja (kada se borio za unitarizam)
prihvaćao položaj Srp. pravoslavne crkve, međutim nakon stvaranja Seljačko-
demokratske koalicije, njegova perspektiva se mijenja. On se poziva na povijesno
nasljeđe (na autonomiju pravoslavne crkve u Hrv. Za vrijeme AU), kako je ta
autonomija ukinutqa nakon stvaranja KSHS, on ističe da je centralizacija pravoslavnih
crkvenih organizacija izvršena protivno kanonskim propisima, jer je izvršena za
vrijeme SEDIS VACANTIAE (kada je patrijaršijska stolica u Srijemskim Karlovcima
bila ispražnjena). Novim uredbama izmijenjene su mnoge ustanove i presječen je život
srpskog narodnog crkvenog sabora. Tako je nastao kaos koji zahtjeva novu
organizaciju Srpske pravoslavne crkve u KSHS. Pribićević optužuje srpske episkope
da su poprimili duh apsolutizma, da su prenijeli grčki FANARIOTSKI SUSTAV, što
uništava tekovine Srba u prečanskim krajevima i njihovu autonomiju. Smatra da se
time otvara područje novih borbi i to između samih Srba (Srba-prečana i Srbijanaca u
Srbiji), stoga zahtjeva da se pravoslavna crkva preuredi po METROPOLITSKOM
SUSTAVU (federativni sustav koji bi štitio prečanske Srbe os srbijanske hegemonije u
Crkvi) i traži punu autonomiju pojedinih metropolija
KATOLIČKA CRKVA
- karakterizira je njezina univerzalnost
- nema vrhovnog poglavara u granicama pojedinih država, već je to papa u Rimu
- za vrijeme AU postojao je papinski nuncij u Beču za čitavo područje Monarhije
- kako pri nastanku KSHS nije uređen odnos Vatikana s KSHS, veze između katoličkog
episkopata novonastale države i Svete Stolice išle se i dalje preko NUNCIJA U BEČU
kao papina zastupnika za sve države baštinice AU (ta je veza postojala sve dok
Vatikan nije priznao KSHS)
20
- početkom srpnja 1919. zagrebački nadbiskup ANTUN BAUER upućuje svojega
izaslanika SVETOZARA RITTIGA u Vatikan kako bi predao papi PROMEMORIJU
o stanju i problemima Katoličke crkve u KSHS
- od 15. do 20. srpnja 1920. održana je biskupska konferencija u Zg pod predsjedanjem
biskupa Bauera, između ostaloga, raspravljalo se i o položaju Katoličke crkve (KC) u
novoj državi i o jedinstvenom predstavništvu Crkve za cijelo njezino područje. Takav
je zaključak dostavljen Sv. Stolici i zatražena je potvrda istoga. Ostali zaključci
odnosili su se na autonomiju školstva, upravu crkvenom imovinom, odtžavanje
staroslavenske službe u hrv. Crkvama i na zaštitu Sv. Jeronima u Rimu. Zatraženo je i
sklapanje KONKORDATA između KSHS i Vatikana
- konferencija upućuje u Beograd dva delegata: ANTUNA BONAVENTURU
JEGLIČA, ljubljanskog biskupa, i IVANA ŠARIĆA, sarajevskog biskupa. Oni dolaze
kod regenta Aleksandra i ministra vjere kako bi raspravili o položaju KC. Jeglič je
zatim otputovao u Rim na audijenciju kod pape
- pitanje sklapanja konkordata bilo je važno vanjskopolitičko pitanje i nije lako došlo do
potpisivanja sporazuma. Beogradski su krugovi mislili da se na KSHS protegne
konkordat koji je potpisan između Vatikana i Kraljevine Srbije, no katolički episkopat
nije dijelio takvo stajalište, već je smatrao da je potreban novi ugovor, konkordat
između KSHS i Vatikana
- 6. studenog 1919. VATIKAN je SLUŽBENO PRIZNAO KSHS
- I na Krfskoj je konferenciji bilo raspravljano o konkordatu, tada su neki srpski
političari ocjenili da je konkordat opasan i nepovoljan za Srbiju
- Važno je bilo pitanje i o razgraničenju biskupija koje su imale sjedište izvan KSHS (u
Austriji, Mađarskoj, Italiji)
- U tijeku rasprava o budućem ustavu, neki su zastupnici, ugl oni iz klerikalnih redova,
tražili da se u ustav unese odredba o obvezatnom zaključivanju konkordata, i to što
prije--> taj zahtjev nije prihvaćen, nego je člankom 12. predviđeno samo da će vjere
koje imaju vrhovnog poglavara izvan države održavati veze s njim na način koji će se
odrediti zakonom
- Nakon izglasavanja Vidovdanskog ustava, ministar vjera potaknuo je ANKETU O
ZAHTJEVIMA CRKAVA (pravoslavne, katoličke, evangelističke, muslimanske,
židovske) kako bi utvrdio njihov položaj, materijalno stanje vjerskih službenika i
međucrkvenih odnosa. Sazvana je konferencija vjerskih zajednice za 16. studenog
1921. u Beogradu. Na konferenciji je bila zastupljena i KC čiji predstavnici odmah
21
predlažu zaključivanje konkordata. Taj je prijedlog ušao u zaključke konferencije, no
vlada nije ništa poduzimala da ga realizira
- Sredinom 1922. Pašić je inicirao razgovore o potpisivanju konkordata pa su katolički
biskupi podnijeli vladi NACRT KONKORDATA IZMEĐU SVETE STOLICE I
KSHS. Nezadovoljna tim nacrtom, vlada je imenovala komisiju za proučavanje pitanja
o zaključivanju konkordata sa zadatkom da se napravi novi nacrt.Komisija je dovršila
nacrt nakon 2 mjeseca, no takav nacrt odbijali su katolički biskupi
- U prosincu 1924. u Rimu je bio MVP Momčilo NINČIĆ koji je s predstavnikom
Vatikana dogovorio da se za temelj konkordata uzme stari konkordat sa Srbijom iz
1914. Tekst je pripremio Josip SMODLAKA (poslanik KSHS u Vatikanu), pa su u
travnju 1925. počeli službeni pregovori
- U Rim stiže i ministar vjere VOJISLAV JANJIĆ
- Mnoga vjerska pitanja (pitanje crkvene imovine, predlaganje kandidata za biskupe)
bila su sporna, dovodila su do nesuglasica pa su pregovori prekinuti
- Tek nakon nekoliko godina pregovori će se pokrenuti s mrtve točke. U trenutku kada
su bili uspješno zaključeni, Aleksandar je ubijen, pa potpisani tekst konkordata nije
bio ratificiran 8nije stupio na snagu)
- KC ostala je bez službeno određenih odnosa s državom
- Zg nadbiskup bio je i predsjednik biskupske konferencije koja je rješavala unutarnje
pastoralne probleme Crkve i odnose s državnim vlastima
ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA
- kako su se pojedine zemlje izdvajale iz područja turske vlasti, formirale su se posebne
vjerske zajednice (pr. u BIH, Srbiji, Crnoj Gori)
- u Srbiji je islam bio priznata vjera, no nije bio u ravnopravnom položaju s
Pravoslavnom crkvom (PC). Slično je bilo i u Crnoj Gori gdje su muslimani činili
posebnu vjersku zajednicu, no pravoslavna je vjera bila državna vjera
- u BIH poslije AU okupacije država se počela miješati u vjerska pitanja i poslove
muslimana, državna je vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starješine i preko njih
se miješala u vjersko vođenje vjernika. Muslimani su se borili za vjersko- prosvjetnu
autonomiju, koju su izborili tek 1909. Od tada oni sami biraju svoje vjerske
predstavnike, neposredno ili posredno. Vrhovnu upravu vodio je ULEMA_MEDŽLIS
(vjersko starješinstvo na čelu s REIS-ul-ULEMOM, kojeg je na prijedlog posebne
22
vjerske kurije imenovao vladar, ovlaštenje za vjersko djelovanje dobivao je iz
Carigrada od ŠEIH-ul-ISLAMA)
- nakon nastanka KSHS djelovanje IVZ neko je vrijeme ostalo kao i ranije
- 12. rujna 1919. donesena je UREDBA O UPRAVU VAKUFA, a zatim 28. veljače
1922. ZAKON O UPRAVI VAKUFA
- Na osnovi tih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na
području Srbije i CG kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom
ministra vjere
- Mislimani u BIH, Sloveniji i Hrvatskoj sačinjavali su drugu zajednicu pod upravom
reis-ul-uleme u Sarajevu
- Ta je podjela trajala sve do 31. siječnja 1930. kada je novim zakonom uspostavljena
jedinstvena, samostalna ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA (IVZ) za cijelu državu
(gornje dvije org. povezane su u jednu) na čelu s reis-ul-ulemom sa sjedištem u
Beogradu
- Muslimani su sami birali vjerske starješine, a IVZ dobivala je financijska sredstva od
države pod čijim je nadzorom bila
- 1936. sjedište reis-ul-uleme premješteno je u Sarajevo
- IVZ imala je složenu organizaciju, nadležnosti njezinih organa nisu bile strogo
odvojene, a dijelile su se na UREDBODAVNI, VJERSKO-UPRAVNI I IMOVINSKI
UPRAVNI ORGANI. Najviši organ bio je VRHOVNI VAKUFSKI SABOR kojeg
čine predstavnici izabrani od pojedinih vakufskih sabora kao nižih organa, taj je organ
bio nadležan i za biranje reis-ul-uleme i za donošenje ustava IVZ
- Tekije= ustanove koje služe za obavljanje različitih molitava i obreda pojednih
derviških redova
ŽIDOVSKA ZAJEDNICA (ŽZ)
- židovske općine=> sinagoge- mjesta okupljanja Židova, mjesta gdje su oni molili,
vjerski se obrazovali (općine su nastajale na područjima gdje bi se naselio veći broj
Židova)
- 1918. u KSHS, kao i drugdje u Europi, Židovi su se podijelili na REFORMISTE
(NEOLOGE) I STAROVJERCE (ORTODOKSE). U svakom je mjestu mogla
postojati samo jedna židovska općina, no unutar nje mogla je biti organizirana služba
za obje grupe Židova
- Organiziranje župa ovislio je o zakonskim propisima KSHS
23
- 1919. na osnivačkom kongresu u Osijeku, židovske su se općine ujedinile u SAVEZ
JEVREJSKIH VJEROISPOVJEDNIH OPĆINA U KSHS. Međutim, nekoliko
ortodoksnih općina osnovalo je svoje posebno UDRUŽENJE
- Sjedište saveza bilo je u Beogradu, na čelu mu je bio glavni odbor (predsjeda HUGO
ŠPICER), ministarstvo vjere odobrilo je, u kolovozu 1921., pravila djelovanja Saveza
(Savez je bio središnji organ i predstavnik židovskih općina u državi,brinuo je o
pojedinim općinama, posredovao između njih i države, davao mišljenja o zakonskim
nacrtima i naredbama koje se odnose na židovske općine
- U Zg 22. i 23. studenog 1921. održan je prvi redovni kongres Saveza, bilo je oko 100
delegata, zaključeno je da Savez nije politička organizacija, da u njegovim redovima
ima mjesta za obje grupe židova. No ortodoksne općine nisu se priključile Savezu.
Program rada Saveza sadržavao je pprvenstveno kulturne i prosvjetne zadaće
- Tek u prosincu 1929. objavljen je ZAKON O VJERSKOJ ZAJEDNICI ŽIDOVA U
KSHS, Savez je tada obuhvaćao 99 općina koje su morale svoje statute uskladiti s
novim zakonom. Zakonom je zajamčena puna sloboda ispovijedanja vjere Židovima,
njihovo organiziranje po vjeroispovjednim općinama koje su se brinule o vjerskim i
kulturnim potrebama svojih članova. Zakon je sadržavao odredbu o podjeli Židova na
Savez neortodoksnih i Udruženje ortodoksnih općina. Savez je nastojao da ta odredba
ne dođe u zakon, no nije mu to uspjelo (tim je činom podjela sankcionirana)
- Židovske škole= prva je bila u ZG 1841. (radila sve do 1941.), u školama su poučavali
vjerske i opće predmete
- Nakon proglašenja KSHS većina je djece išla u državne škole, a u vjerske samo na
vjeronauk, te većina židovskih škola sužava svoju djelatnost samo na vjeronauk
- Neke su židovske škole održale svoju djelatnost sve do izbijanja Drugog svjetskog rata
(pr u Vojvodini zbog jakog utjecaja ortodoksnih Židova, u Zg i Osijeku zbog
kvalitetne nastave)
- Od 1928. do 1941. u Sarajevu je djelovao SREDNJI TEOLOŠKI ZAVOD
(RABINSKI CENTAR) čiji je program trajao 4, a zatim i 5 godina. Polaznici su se
osposobljavali za predmolitelje, zamjenike rabina, razne vjerske službe u općinama i
sinagogama. Završeni polaznici mogli su nastaviti školovanje na višim rabinskim
školama u inozemstvu
- U istom je razdoblju u Sarajevu djelovala i privatna škola za učenje hebrejskog jezika-
SAFA BERURA
24
- Početkom 1941. u KSHS bilo je oko 75 000 Židova (najčešće su živjeli u velikim
gradovima)
OBILJEŽJA VANJSKE POLITIKE KSHS
- ovisili o velikim silama (do 1935. vezana s Francuskom, a poslije se približava
Njemačkoj)
- narodna skupština ima mal utjecaj na vanjsku politiku, njome rukovodi dvor, tj. kralj i
ministri VP samo vuku njegove poteze
- strah velikih sila od širenja boljševičke revolucije--> zaštitni pojas u koji su uključili i
KSHS
- KSHS ne priznaje Sovjetsku Rusiju (čini to tek 1940.), osniva se SVESLAVENSKO
DRUŠTVO ZA OBNOVU RUSIJE, u Beogradu (zbrinjavalo brojne ruske emigrante)
- Sovjetska republika BELE KUNA u Mađarskoj (1919.), KSHS obećani teritorijalni
ustupci, ona koncentrira vojsku na demarkacijskoj liniji prema Mađ, međutim, admiral
HORTHY brzo slama revoluciju, te KSHS ne dobiva priželjkivano
- Strah od restauracije vlasti Habsburgovaca u Mađarskoj, zadnji AU vladar Karlo IV.
stiže u Budimpeštu 27. ožujka 1921. kako bi preuzeo kraljevsku vlast od regenta
Horthyja. No Horthy mu pruža otpor i nalaže mu da se povuče iz Mađarske u čemu ga
podržavaju i vlade KSHS, Čehoslovačke i Rumunjske (uputile Karlu ultimatum da u
roku od tri dana napusti Mađarsku), što on i čini 5. travnja 1921. no ne odriče se
pretenzija na mađarski prijesto
- MALA ANTANTA= savez KSHS, Čehoslovačke i Rumunjske; nastao njihovim
bilateralnim povezivanjem: 14. kolovoza 1920. u Beogradu KSHS-Čehoslovačka,
zatim u Bukureštu 23. travnja 1921. Čehoslovačka-Rumunjska; i onda u Beogradu
savez između KSHS i Rumunjske, 7. lipnja 1931. Sadržaj tih triju konvencija bio je
obrana granica utvrđenih mirovnim ugovorima u Trianoru i Neuillyju i vjerskog
sastava uopće
- 20. listopada 1921. Karlo Habsburški ponovno dolazi u Mađarsku, članice Male
Antante upućuju mađ. vladi protestnu notu, traže da Karlo ode i istovremeno
proglašavaju svoju mobilizaciju. I Saveznička konferencija traži Karlov otklanjajući
svaku odgovornost za intervenciju triju susjednih država. Karlo napušta Mađarsku 1.
studenog 1921.
- KSHS najveće uporište francuske politike na Balkanu, a za tim utjecajem teže i VB i
Italija
25
- VB radi na stvaranju regionalnih saveza balkanskih država, te francuska nastoji vezati
jugoslavensku politiku posebnim, ovjerenim ugovorima. Pregovori su zaključeni
1925.--- FRANCUSKO-JUGOSLAVENSKI PAKT O PRIJATELJSTVU, a potpisani
su tek 11. studenog 1927. (zaključeni su, kako se kaže, radi očuvanja mira i političke
stabilnosti u Europi i radi osiguravanja suradnje u slučaju da taj mir bude ugrožen,
predviđena je i vojna pomoć ako jedna od potpisnica bude nepravedno napadnuta)
- U svibnju 1922. potpisana je tzv. SANTA-MARGARETSKA KONVENCIJE, tj.
razrađen je Rapallski ugovor u pogledu željezničke veze Rijeke s jugoslavenskim
zaleđem
- Međutim, odnosi između dviju država nisu se poboljšali, osobito nakon dolaska fašista
na vlast u Italiji, iako je jugoslavenska vlada činila razne ustupke
- 1924. zaključen je RIMSKI PAKT prema kojemu se RIJEKA priključuje Italiji
- 1925. NETTUNSKE KONVENCIJE (grad Nettun u Italiji, južno od Rima)- novi
ustupak Italiji, regulirana neka pitanja iz Rimskog pakta (ona o slobodnoj trgovini
talijanskih građana, kupovanju zemlje, smanjenju tranzitnih carina, o specijalnim
pravima tal. konzulata)
- Italija je čak podržavala težnje Mađarske i Bugarske prema KSHS, a potpisala je i
ugovore o suradnji s Grčkom i Turskom
- Česti sukobi na granici prema Bugarskoj; tek je zemljoradnička vlada
ALEKSANDRA STAMBOLISKOG uspjela privoliti Beograd na potpisivanje
NIŠKOG SPORAZUMA (1923.) kojim je jugoslavenska str. Obećala pomoći
Bugarskoj u njezinim zahtjevima za ukidanjem nekih odredaba ugovora iz Neuillyja.
U Bugarskoj se mijenja režim, na vlast dolazi vlada CANKOVA koja obezvređuje
Niški sporazum te ponovno dolazi do graničnih incidenata. Italija podržava bugarski
državni vrh, a odnosi Bugarske i KSHS toliko su se zaoštrili da je 1925. i 1926.
postojala prijetnja izbijanja rata
- 1922. obnovljeni su odnosi KSHS i Albanije. U Albaniji je na vlasti bio AHMED-beg
ZOGU, vođa Narodne stranke. Preko njega KSHS pokušala je učvrstiti svoj utjecaj u
Albaniji. Godine 1924. izbio je oružani ustanak u Albaniji, Zogu bježi u Beograd,
tamošnje vlasti pomažu mu da se vrati na vlast u Tirani, krajem 1924. Kada se vratio
na vlast u Albaniji, Zogu se okreće Mussoliniju i Italija 1926. uspostavlja protektorat
nad Albanijom. Mussolini je pomogao Zoguu da se u rujnu 1928. proglasi KRALJEM
ALBANACA (dakle i onih na Kosovu)
26
- 1923. potpisana je konvencija kojom je KSHS dobila posebu zonu u SOLUNSKOM
pristaništu, dogovoreno je i pitanje carine i održavanja zone. Međutim, radom
talijanske diplomacije, odnosi Grčke i KSHS su se pogoršavali, osobito nakon što je
Italija potpisala pakt s Grčkom 1928.
- KSHS bila je članica Društva naroda
UNUTARNJA POLITIČKA PREVIRANJA DO 1929.
- borba za nacionalnu ravnopravnost, decentralizaciju, reviziju ustava
- teza o Srbiji kao izbavitelju iz društva poraženih naroda
- HRSS najizraženija protucentralistička stranka, uz nju još i SLS i JMO te crnogorski
federalisti: traže promjenu ustava u ime priznavanja individualnosti naroda i njihove
ravnopravnosti
- Važno je bilo pitanje seljaštva i seljačkih domaćinstava, te seljaci izvan Srbije unose te
probleme u političke pokrete i postaju osnovna biračka snaga i baza anticentralistima
- Veliki utjecaj regenta, kasnije kralja Aleksandra bira članove vlade, omogućava da se
održe vlade koje nemaju većinu u parlamentu, ruši vlade koje imaju većinu--> takve
ovlasti nisu imali vladari u ostalim parlamentarnim monarhijama te se ovo razdoblje
naziva DOBA LAŽNOG PARLAMENTARIZMA (razdoblje trajanja Vidovdanskog
ustava)
- U politički život uvlači se korupcija
- Poslije donošenja ustava, Radić nastoji proširiti svoj utjecaj i na Hrvate izvan Hrvatske
(Dalmacija, BIH, Bačka), nastoji okupiti sve političke snage u Hrv u borbi protiv
centralizma. Sredinom svibnja 1921. u Slobodnom domu objavljuje prosvjedno Javno
pismo republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske u kojemu izabrani
zastupnici HRSS-a upozoravaju da u Konstituanti postoji nadglasavanje, da se
Hrvatska ne priznaje kao država i Hrvati kao poseban narod. I zastupnici HSP-a i
Hzajednice napuštaju Konstituantu i s HRSS-om formiraju HRVATSKI BLOK koji
poriče pravo Konstituanti na donošenje ustava koji bi vrijedio i za Hrvtasku, na čelu
bloka bioje Radić
- Početkom 1922. Blok je objavio memorandum-SPOMENICU upućenu javnom
mijenju civiliziranog svijeta, posebno delegatima genovske konferencije
(međunarodna konferencija Saveznika u Genovi, bavila se obnovom svijeta, posebno
Europe): prikazan je položaj Hrvatske u KSHS, upozorilo se na jednostrano
27
proglašenje Vidovdanskog ustava, provođenje brutalne sile od strane vlasti što je
posljedica balkanizacije Hrvatske i opasnost za mir u Europi i svijetu. Hrvatski blok
traži PRIZNAVANJE HRVATSKE DRŽAVE u zajedničkim granicama međunarodne
zajednice Hrvata, Srba i Slovenaca
- Na izborima 18. ožujka 1923. HRSS je dobila 70 mandata (i dvostruko više glasova
nego na izborima 1920.): posljedica prodora stranke u Dalmaciju i BIH
- Nakon skupštinskih izbora 1923. došlo je do okupljanja anticentralističkih stranaka:
HRSS, JMO i SLS koje traže reviziju ustava. Njihovi čelnici (Radić, Korošec, Spaho)
sastaju se već krajem ožujka 1923., dogovaraju se o suradnji i formiraju
FEDERALISTIČKI BLOK s ciljem zajedničke borbe protiv centralizma. Inzistiraju na
preuređenju države uz poštivanje povijesnog razvoja i traže reviziju Ustava. Odnosi
triju stranaka i njihove obveze nisu bile precizno određene
- Na vlasti su bili Radikali (108 mandata)
- Borba Federalističkog bloka i Radikala svodila se na hrvatsko-srpski spor, stoga su
napadi radikala bili usmjereni uglavnom na HRSS i Radića
- HRSS je imao 70 mandata i Pašić se s pravom bojao što će se dogoditi ako radićevci
odluče ući u parlament jer bi Federalistički blok prevagnuo i pretvorio radikale u
manjinu u parlamentu. Stoga Pašić izražava spremnost da pregovara s HRSS-om
- 13. travnja 1923. u Zg je potpisan sporazum između Radikala (potpisao ga MARKO
ĐURIČIĆ) i HRSS-a; a potpisali su ga i predstavnici JMO-a i SLS--- MARKOV
protokol (po Marku Đuručiću). Radikali su se obvezali da neće provesti najavljivanu
podjelu države na oblasti (prema Ustavu), Radić će nastaviti s apstinencijom i njegovi
stranački kolege neće dolaziti na sjednice Narodnog vijeća. Radić to čini da spriječi
parcelaciju Hrvatske ukidanjem pokrajinske uprave i uspostavljanjem oblasti, a
radikali žele imati većinu u parlamentu i osigurati si mjesto predsjednika Skupštine.
Radić se i dalje bori protiv centralizma i Vidovdanskog ustava. Zastupnici JMO-a i
SLS-a ulaze u Narodnu skupštinu
- Početkom 1924., suprotno dogovoru, radikali su počeli primjenjivati uredbu o
administrativnoj podjeli države na oblasti i likvidirati pokrajinsku upravu
- U srpnju 1923. Radić putuje u inozemstvo (Beč, Pariz, London) gdje ostaje više od
godinu dana (najveći dio u Londonu) s ciljem da informira svjetsku javnost o stanju u
KSHS, da potraži rješenje unutarnjih političkih odnosa u državi, prije svega rješenje
hrvatskog pitanja. Međutim, tamo ne dobiva veliku podršku
28
- Kada je Pašić odlučio likvidirati pokrajinsku upravu, Radić šalje upute iz inozemstva
da 30 zastupnika HRSS-a ode u Beograd i da u Narodnoj skupštini preda svoje
punomoći. U skupštini se formirala većina protiv vlade
- Do 20. ožujka 1924. bile su predane i sve ostale punomoći zstupnika HRSS-a osim
one Radićeve i one Augusta Košutića (bili su u inozemstvu)
- Vlada Nikole Pašića daje ostavku
- Tada kulminira i sukob unutar Demokrata. Davidovićevo krilo bilo je sklono
umjerenijim akcijama i povezivanjem s ostalim opozicijskim strankama, pa i s HRSS-
om, s ciljem rušenja Radikala, no Pribićević je bio protiv toga te s 14 zastupnika
napušta Demokratsku stranku i osniva SAMOSTALNU DEMOKRATSKU
STRANKU (program: očuvane narodnog i državnog jedinstva u duhu Vidovdanskog
ustava); zajdno s Pašićem formirao je novu vladu, tzv. P-P vladu
- Radikali su uz pomoć Pribićevića ostali na vlasti pa je prijetila opasnost od podjele
države na oblasti, tj. od mrvljenja Hrvatske
- Svi su zastupnici HRSS-a bili u skupštini no ratifikacija njihovih mandata bila je
odugovlačena. Kada su svi njihovi mandati ratificirani, vlada je izgubila većinu u
Skupštini i kralj odgađa njezino zasjedanje za pola godine. Opozicija taj kraljev potez
naziva DRŽAVNIM UDAROM i oštro ga kritizira
- U ljeto 1924. vlada P-P odstupa, zamjenjuje ju vlada opozicijskog bloka na čelu s Lj.
Davidovićem (Demokrati, SLS, JMO) kojoj je i HRSS pružio potporu
- Iz Londona Radić dolazi u Beč gdje od sovjetskog ministra VP ČIČERINA dobiva
poziv da posjeti Moskvu. Radić ide u Moskvu, učlanjuje HRSS u Seljačku
internacionalu (međunarodna org. Seljačkih stranaka, djeluje pod okriljem
Komunističke internacionale, ima sjedište u Moskvi), s tim da stranka ostaje i dalje
vjerna svojemu programu i taktici. Prezidij Seljačke internacionale formalno je primio
HRSS kao člana na sjednici 1. srpnja 1924. Radić je to napravio kao taktički potez da
stvori privid podrške u inozemstvu
- Radić se preko Beča vraća u Zg 11. kolovoza 1924. , politička situacija i dalje je
zamršena, Davidović treba podršku HRSS-a da bi ostao na vlasti, stoga vlada donosi
odluku o ponovnoj uspostavi pokrajinske uprave za Hrv i Slavoniju (koju je P-P vlada
već počela likvidirati). Davidović je računao s ulaskom HRSS-a u vladu te je ostavio 4
ministarska mjesta nepopunjena
29
- Kralj se usprotivio Davidovićevoj namjeri da uključi HRSS u vladu i želi da se stranka
odrekne dijela svojeg programa ako bi pristala ući u vladu; ubrzo kralj traži ostavku
Davidovićeve vlade
- Početkom 1925. vraćena ja P-P vlada, Narodna je skupština raspuštena, raspisani su
novi izbori za 8. veljače 1925.
- Potkraj prosinca P-P vlada donosi odluku o primjeni OBZNANE i Zakona o zaštiti
države na HRSS zbog pristupa Seljačkoj internacionali, odlučeno je da se HRSS
raspusti jer je pristupanjem SI postala sastavni dio Komunističke internacionale, da se
zabrani svaki njezin rad (skupštine, zborovi, izdavanje novina) i da se provede kazneni
postupak protiv njezinog vodstva. Prvaci HRSS-a uhićeni su početkom 1925. (uhićen
je i Radić koji se skrivao u skloništu Seljačkog doma u ZG)
- Vlada je odlučila da unatoč zabrani HRSS može istaknuti svoje kandidate na izbornim
listama (smatrali su da su postigli svoj cilj i da ne treba ići do kraja, primjena Obznane
trebala je zbuniti i obezglaviti stranku, vlada nije htjela da se zabrana kandidiranja na
izborima shvati kao prodor u sustav ustavnosti države), mislili su da Radić i HRSS na
izborima nema nikakvih šansi
- Na izborima 8. veljače 1925. HRSS je dobio 67 mandata (532 872 glasa)
- Radić je i dalje zadržan u zatvoru
- Dvor, tj kralj počinje pregovore s Radićem
- 27. ožujka 1925. Pavle Radić objavljuje u Skupštini da Radić i HRSS priznaju
Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića, izražavaju volju za sporazum sa srpskim
narodom i spremnost hrvatskog naroda na suradnju u državnom uređenju
- Pregovori s Radikalima završeni su sredinom srpnja 1925. i stvorena je R-R vlada
(HRSS postaj HSS), Radić je pušten iz zatvora, postaje ministar prosvjete. Radikali su
se obvezali da će donijeti niz zakonskih prijedloga (zakon o općinskim
samoupravama, izjednačavanje poreza, uređenje agrarnih prilika u Dalmaciji, pitanje
zadruga) koje je HSS smatrao neophodnima za konsolidaciju prilika u državi
- Neki su Radićev preokret okarakterizirali kao kapitulaciju pred beogradski režimom
- SDS je potisnuta u opoziciju, Pribićević je odbačen
- Sporazum s Radićem shvaćen je kao slamanje otpora hrvatske opozicije i njezina
kapitulacija i to bez revizije ustava
- SLS traži objedinjavanje mariborske i ljubljanske oblasti u jedan administrativni
entitet- ujedinjenu Sloveniju- no Pašić na to ne pristaje
- Radikali nisu ispoštovali dogovor, nisu donijeli dogovorene zakonske odredbe
30
- Radić želi ubrzati Skupštine i državnog aparata kako bi pokrenuo i izmjene položaja
Hrvatske
- Nakon nekoliko mjeseci u vladi, Radić postaje nezadovoljan, radikali se ne drže
dogovora i dolazi do krize u R-R vladi: prvo Radić napušta vladu, a početkom 1927. i
svi ministri HSS-a
- Sporazum s radikalima je raskinut i Radić ponovno prelazi u oporbu
- Pribićević je za vrijeme R-R vlade iz opozicije napadao nove saveznike, no žešće se
obrušavao na radikale ocjenjujući njihovo velikosrpstvo veoma opasnim
- Poslije novih skupštinskih izbora 11. rujna 1927. na kojima je HSS dobio 61 mandat
(privremeno je stranka preimenovana u Narodnu seljačku stranku kako bi se privukli
birači izvan Hrvatske; dobili 160 000 glasova manje nego na prošlim izborima)
izvršen je pokušaj stvaranja snažnoh BLOKA DEMOKRACIJE (DemokratskaS; SDS,
Zemljoradnička stranka i HSS), no do toga nije došlo
- 11. studenog 1927. SELJAČKO-DEMOKRATSKA KOALICIJA (SDK)
- Stvaranje SDK bilo je veliko iznenađenje jer su se povezale dvije stranke oprečnih
programa (samostalski unitarizam i radićevski hrvatski nacionalni program), no
ujedinila ih je borba protiv hegemonije i velikosrpstva. Bore se za građansku i
financijsku ravnopravnost svih dijelova države, bore se za ustavnost i osnoven
demokratske norme (i Radić i Pribićević smatraju da je glavna prepreka uspostavi
moderne demokratske države radikalska velikosrpska politkia, no da se pormjene
moraju ostvariti isključivo demokratskim, ustavnim, parlamentarnim putem
- Sredinom veljače 1928. Pribićević prvi put spominje reviziju ustava (Radić traži da
Hrv, Slavonija i Dalmacija budu jedna oblast i da čitava država ima 4-5 oblasti)
- Sukob SDK i vlade= sukob prečanske fronte i srbijansko radikalse prevlasti
- Radić napada vladu kao policijsku diktaturu hegemonista, pojačanu korupcijom i
pljačkom u prečanskim krajevima i biva isključen s tri sjednice Skupštine (u veljači
1928.)
- Početkom lipnja 1928. Radić iznosi svoj plan konfederacije u koju bi se trebala
transformirati KSHS
- Javljaju se otvorene prijetnje Radiću u tisku
- Atentat 20. lipnja 1928. (Puniša Račić, ubijeni P. Radić i Đ. Basariček, ranjeni Radić,
I. Granđa i I. Pernar) (knjiga Zvonimira Kulundžića: Atentat na Stjepana Radića)
- SDK objavljuje da neće sudjelovati u radu Skupštine dok im ne bude dano jamstvo za
jednakost i ravnopravnost
31
- Vlada je atentat tumačila kao akciju pojedinca izazvanog uvredama opozicije što je
dodatno izazvalo nepovjerenje SDK prema režimu
- Skupština je nastavila zasjedanje 1. kolovoza no zastupnici SDK nisu došli, nego se
istog dana sastaju u ZG i prihvaćaju REZOLUCIJU u kojoj traže preuređenje države
kako bi se osigurala ravnopravnost svim nacionalnim individualitetima, navode samo
osnovne obrise novog uređenja, ističu da im je cilj sporazumijevanje i očuvanje
državne zajednice, temeljito preuređene na načelu poštivanja nacionalnih povijesnih
posebnosti
- Kralj Aleksandar čak je pomišljao na amputaciju dijelova Hrvatsek i njihovo
pripojenje u Veliku Srbiju ali ga je Pribićević odgovorio od toga
- 8.8.1928. umro je Radić, prije toga, 1. kolovoza, potpisao je rezoluciju SDK
- Vodstvo HSS-a preuzeo je VLADKO MAČEK (postaje i jedan od potpredsjednika
SDK)
ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA
- politički prgram SDK postaju zaključci razolucije od 1. kolovoza 1928.
- Zastupnici SDK ne dolaze u Skupštinu, bore se za uspostavu ravnopravnosti
- Nakon atentata, odstupa vlada VELJE VUKIČEVIĆA, kralj sastav nove vlade
povjerava Antonu KOROŠCU (jedini Nesrbin na čelu vlade za trajanja monarhije do
1941. godine). Uz predstavnike SLS u vladi su bili i predstavnici DS i JMO-s
- Opoziciju su predstavljali samo zastupnici Saveza zemljoradnika
- Krnja skupština izglasava NETTUNSKE KONVENCIJE protiv koje su istupali
hrvatski zastupnici
- Skupština upućuje delegaciju u Berlin na zasjedanje INTERPARLAMENTARNE
UNIJE, Vladko Maček negira kompetentnost takve skupštinske delegacije,oduzima joj
pravo da zastupa hrvatski narod, međutim ništa ne prigovara kralju Aleksandru u
kojeg ulažu velike nade za prevladavanje krize
- SDK očekuje od dvora neki dublji zahvat, preuređenje državnog uređenja
- Očekivalo se da će kralj potegnuti ustavom predviđen aparat za rješavanje krize u
interesu države i same krune
- Potkraj prosinca Koroščeva vlada daje ostavku, na dvoru je sve spremno za novu
politiku iako dvor počinje uobičajene razgovre s čelnicima političkih stranaka
(pozvani i predsjednici SDK, 4. i 5. siječnja 1929., Maček tada traži punu promjenu
državnog uređenja, uspostavu državne i kulturno-povijesne posebnosti sa svojim
32
saborima i vladama--> federacija, Pribićević traži reviziju ustava; ostali čelnici
stranaka ne prihvaćaju njihove prijedloge)
- Kraljeva kancelarija obavještava da nema mogućnosti ni za kakvo parlamentarno
rješenje
- 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar objavljuje svoj MANIFEST kojim se ukida
parlamentarni sustav, uvodi se kraljeva diktatura točno deset godina od njegove
proklamacije da će poštivati načelo ustavno-parlamentarne vladavine u svemu
- Vidovdanski ustav prestaje vrijediti, parlament je raspušten (glavna smetnja za plodan
državni rad), kralj je jedini zakonodavac, sve će zakone donositi svojim UKAZIMA,
kralj naređuje i zapovijeda svima da mu se pokoravaju, svi stanovnici njemu su
podređeni, on nikome ne odgovara
- Kralj je imenovao neparlamentarnu vladu odgovornu samo njemu, predsjednik vlade
bio je general PETAR ŽIVKOVIĆ, u vladu su ušli kraljevi ljudi iz vodstva
RadikalneS i Demokratske stranke, disidenti iz dotadašnjih stranaka, bilo je tu i
nekoliko manje važnih ličnosti iz Hrvatske (neki su bili privrednici)
- Zabranjen je rad svih političkih stranaka, ukinuta su izabrana predstavništva u
općinama i dr. ustanovama
- Početkom listopada kralj donosi ZAKON O NAZIVU I PODJELI KRALJEVINE NA
UPRAVNA PODRUČJA: Kraljevina Jugoslavija (naziv trebao ojačati osnovnu ideju
diktature o nacionalnom i upravnom jedinstvu države), država je podijeljena na 9
BANOVINA (umjesto dotadašnjih 33 oblasti): DRAVSKA (sjedište u Ljubljani),
SAVSKA (Zg), VRBASKA (Banja Luka), PRIMORSKA (Split), DRINSKA
(Sarajevo), ZETSKA (Cetinje), VARDARSKA (Skoplje), MORAVSKA (Niš),
DUNAVSKA (Novi Sad). Banovine nisu imale nikakvu autonomiju, kralj je
postavljao banove iz redova onih koji podržavaju njegovu diktaturu. Formiranjem
banovina pod novim nazivima htio se izbrisati kontinuitet imena povijesnihm
nacionalnih pokrajina, dok je razgraničenje banovina vršeno tako da se osigura srpska
većina u što većem broju banovina (u 6 od 9: Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska,
Zetska i Vardarska)
- Diktatura nije riješila krizu, samo ju je produbila
- Naglo se pogoršalo gospodarsko stanje—velika svjetska kriza
- Nepovoljni međunarodni položaj (mnoge države ne priznaju kraljevu diktaturu)
- 3. rujna 1931. kral objavljuje OKTROIRANI USTAV (nametnut, nije ga donio
parlament) nazvan i RUJANSKI/SEPTEMBARSKI USTAV: njime je država dobila
33
neke nove institucije, no kralju je ostalo pravo da odlučuje o svemu, uz Narodnu
skupštinu uspostavljen je i SENAT no zakoni koje su oba doma prihvatila morao je
odobriti kralj da bi postali važeći, sastav obaju domova bio je takav da su u njima bila
kralju odani ljudi, kralj je zadržao proklamiranje zakona. Kralj imenuje vladu, ona je
njemu odgovorna, ne parlamentu, zadržan je centralistički ustroj, no to nije bilo
vraćanje na Vidovdanski ustav nego je sankcionirana praksa šestosiječanjske diktature
—prikriveni apsolutizam
- Zadržana je podjela na 9 banovina, banovski su organi sada bili samo transmisija
središnjih organa u Beogradu
- Oktroirani ustav nije obnovio politički život i rad pol. Stranaka
- Izbori za Narodnu skupštinu 8. studenog 1931., novi izborni zakon (glasovanje je
javno, postavlja se kandidatska lista za cijelu državu, što onemogućava istupanja starih
stranaka koje su mahom regionalne, takvu je listu mogla postaviti samo vlada uz
pomoć činovničkog aparata, njezin nositelj bio je P. Živković
- Zastupnici izabrani na toj jednoj listi formirali su Skupštinski KLUB koji se
preobrazio u političku stranku imena JUGOSLAVENSKA RADIKALNO
SELJAČKA DEMOKRACIJA (politička formacija sastavljena odozgor, trebala je
podupirati diktatorski režim prikriven ustavom)--> 1933. ta se formacija nazvala
JUGOSLAVENSKA NACIONALNA STRANKA (JNS- JENSA) a njezin je program
podržavao osnovne odredba oktroiranog ustava, posebno dinastije Karađorđevića
- Srbijanske stranke željele su ponovnu uspostavu parlamentarizma, SDK je tražila
federativno uređenje, dakle obje su grupe bile za ukidanje diktature
- Maček je mislio da je proglašenjem diktature krlaj odlučio uzeti stvari u svoje ruke i
srediti stanje u državi, međutim kralj to nije učinio. Maček vodi politiku čekanja,
smatra da će se taj režim sam uništiti te da će kad-tad hrvatsko pitanje doći na red
- Pribićević je pokušao uspostaviti veze sa srbijanskom opozicijom, no prilikom dolaska
u Beograd, uhićen je i interniran u selo BRUS podno Kopaonik, zatim je prebačen u
jednu beogradsku bolnicu, gdje je pod policijskim nadzorom bio sve do ljeta 1931.,
napušta zemlju, odlazi u Prag i Pariz. Umro je u Pragu 15. rujna 1536., tu je i pokopan,
a ostaci su mu preneseni u Beograd 1968.
- Kad je objavljen Oktroirani ustav, SDK se odlučila na neku akciju. Početkom
studenog 1932. prihvatili su ZAGREBAČKE PUNKTACIJEE u kojima osuđuju
diktaturu i velikosrpsku hegemoniju, traže preuređenje države.
34
- Punktacije su ponukale i vodstva drugih (sada zabranjenih) stranaka da istupe protiv
diktature: Lj. Davidović u pismu političkim prijateljima, radikalski prvak ACO
STANOJEVIĆ u pismu radikalima (radikalna se stranka podijelila na radikale oko
Glavnog odbora na čeku sa Stanojevićem i na one u diktatorskoj vladi), vodstvo JMO-
a donosi SARAJEVSKE PUNKTACIJE (traže novo uređenje države na bazi kulturno-
povijesnih jedinica, BIH bi postala posebna jedinica), SLS donosi LJUBLJANSKE
PUNKTACIJE (traže poesbnost Slovenije), Savez zemljoradnika izdaje
NOVOSADSKU REZOLUCIJU (upozoravaju na težak gospodarski položaj države,
traže ravnopravni položaj Vojvodine). Sve te rezolucije tražile su obnovu
parlamentarizma
- Zbog Zg punktacija, koje su prve objavljene, uhićen je Maček, početkom studenog
1932. kao prvi potpisnik toga dokumenta (osuđen je na tri godine u sudskom postupku
u Beogradu)
- SDK i dalje nastoji riješiti hrvatsko pitanje u jugoslavenskom okviru
- Hrvatska emigracija na čelu s Pavelićem (1930. Ustaša-hrvatska revolucionarna
organizacija koja 1933. mijenje ime u Ustaša- hrvatski oslobodilački pokret); nastoje
oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku i riješiti hrvatsko pitanje izvan granica K
Jugoslavije
DOBA NAMJESNIŠTVA
- Aleksandar se i dalje oslanja na Francusku u vanjskoj politici, no poslije 1934. počinje
se približavati Njemačkoj (Hitler na vlasti) zbog čega Louis Barthou posjećuje
Beograd, a kasnije Aleksandar odlazi u Francusku
- Atentat u Marseilleu 9. listopada 1934.
- Dvor otvara političku oporuku kralja Aleksandra, čiji sin Petar ima samo 11 godina.
Aleksandar je odredio da se do Petrove punoljetnosti uspostavi namjesništvo od tri
člana koje će u ime kralja voditi državu. Namjesnici su bili knez Pavle (Aleksandrov
bratić), RADENKO STANKOVIĆ (senator i dvorski liječnik) i IVA PEROVIĆ (ban
Savske banovine). Namjesništvo je odmah preuzelo vlast, a glavnu je riječ imao knez
Pavle
- Tadašnjoj vladi predsjedao je NIKOLA UZUNOVĆ i ona je na vlasti sve do prosinca
1934. kada ju knez Pavle zamjenjuje povjerivši predsjedništvo vlade BOGOLJUBU
JEFTIĆU (dvosrkom čovjeku i dotadašnjem ministru VP)
35
- Nova vlada predstavljala se kao vlada pomirljivosti i novog duha--> najava da knez
misli izvesti promjene u unutarnjem političkom životu što potvrđuje i puštanje Mačeka
iz zatvora uoči Božića 1934. i raspisivanje novih, prijevremenih izbora
- Izbori 5. svibnja 1935., omogućeno je sudjelovanje opozicije, započinju pregovori
vodstva SDK i DS, Saveza zemljoradnika i JMO-a. Te stranke istupaju sa
zajedničkom listom kao UDRUŽENA OPOZICIJA na čelu s Mačekom (dogovor sa
SLS i oporbenim krilom radikala nije postignut, pa su oni proglasili apstinenciju).
Nositelj vladine liste bio je B. Jeftić. Postavljene su još dvije liste:
STARORADIKALI (pašićevci) s nositeljem BOŽOM MAKSIMOVIĆEM i ZBOR s
nositeljem DIMITRIJEM LJOTIĆEM
- Rezultati izbora: Jeftić 60,6 % glasova, Udružena opozicij 37,4 %, Zbor 1,2% i
staroradikali 0,8 %
- Prema izbornom zakonu, stranka koja dobije većinu automatski dobiva 3/5 svih
mandata, a zatim sudjeluje u diobi preostalih mandata
- 370 zastupnika, vlada dobila 303, Udružena opozicija 67
- Iako je vladina lista odnijela pobjedu, knez Pavle daje mandat za sastavljanje nove
vlade MILANU STOJADINOVIĆU (on u vladu uključio i predstavnike bivših SLS-a
i JMO-a s Korošcem i Spahom, te su stranke pristale sudjelovati u novoj vladi, te tako
nakon šestosiječanjske JNS-e na vlast došla koalicija radikala, slovenskih klerikalaca i
muslimana koja se ustrojila kao JUGOSLAVENSKA RADIKALNA ZAJEDNICA-
JRZ ili JEREZA
- Razlika između JNS-a i JEREZE: JNS-režimska stranka stvorena odozgor, Jereza je
nastala od bivših stranaka (pokazana namjera kneza Pavla da obnovi parlamentarni-
višestranački život
- Oktroirani ustav i dalje je na snazi, Jereza temelji svoj program na njemu
(unitarističko-centralistička koncepcija)
- Stojadinović govori da će vlada stvoriti međusobno povjerenje u atmosferi u kojoj će
se lakše riješiti hrvatsko pitanje
- Beogradski vladajući vrh potvrđuje da je hrvatsko pitanje najteže i najakutnije
unutarnje političko pitanje (kontradikcija: oktroirani ustav počiva na nacionalnom
unitarizmu, Jereza temelji svoj program na svom ustavu, a hrvatsko je pitanje pitanje o
položaju jedne nacije u jugoslavenskoj državi=> spominjanje hrvatskog pitanja znači
priznavanje da država nije unitaristička, a po ustavu ona to jeste)
36
- Knez Pavle potaknuo je Stojadinovića na riješavanje hrvatskog pitanja, no
Stojadinović ga spominje više iz taktičkih razloga
- Sredinom siječnja 1937. došlo je do sastanka Stojadinovića i Mačeka u BREŽICAMA,
no od razgovora nije bilo neke koristi (S. je ponudio Mačeku da uđe u vladu, M. to
odbija zahtjevajući ukidanje Oktroiranog ustava, S. tvrdi da se ustav ne može mijenjati
prije stupanja Petra II. na prijestolje)
- Neuspjeh razgovora rezultira jačim povezivanjem Mačeka sa srbijanskom oporbom
(DS; Savez zemljoradnika, radikali oko Glavnog odbora--> povezane su u
UDRUŽENU OPOZICIJU)
- 8. listopada1937. zaključen je sporazum između SDK i Udružene opozicije, u
FARKAŠIĆU kraj Petrinje (traže dokidanje ustava, raspisivanje novih izbora za
Skupštinu, novi ustav prihvatio bi se samo pristankom većine Slovenaca, većine
Hrvata i većine Srba, provođenje tog sporazuma povjerilo bi se novoj koncentracijskoj
vladi, a sve je trebao prihvatiti i odobriti knez Pavle. Međutim, knez Pavle ne prihvaća
taj sporazum prije svega zbog zahtjeva za ukidanjem Oktroiranog ustava
KONKORDATSKA KRIZA
- kada je kralj Aleksandar uspostavio svoju diktaturu, želio je dokončati uređenje
odnosa s Vatikanom potpisivanjem konkoradata pa poziva u Beograd prof.
LOISEAUA sa Sorbonne, stručnjaka za konkordatska pitanja
- pokrenuti su pregovori s Vatikanom
- početkom 1933. svećenik MOSCATELLO otputovao je u Vatikan kako bi s državnim
tajnikom EUGENIJEM PASELLIJEM (kasnije papa Pio XII.) dogovorio tekst
konkordata
- kralj je bio zadovolja pripremljenim tekstom, pa je na potpisivanje u Vatikan trebao
putovati ministar pravde, no atentat u Marseilleu prekinuo je sve planove
- Jeftićeva vlada utvrdila je novi datum potpisivanja sporazuma (25. srpnja 1935.), taj
datum prihvatila je i Stojadinovićeva vlada, pa ministar pravde LJUDEVIT AUER
putuje u Rim
- Ugovor je potpisan i trebalo ga je ratificirati, s tim Stojadinović nije žurio, podnio ga
je na ratifikaciju Narodnoj skupštini tek u proljeće 1937.
- Tada je u javnosti pokrenuta široka akcija protiv konkordata inicirana od strane
Pravoslavne crkve
37
- Brošura PRIMEDBE KONKORDATU (Stojadinović u memoarima tvrdi da je autor
brošure bio vladika Platon iz Srijemskih Karlovaca
- Srpska pravoslvana crkva, iako nije bila državna, imala je privilegiran položaj i bojala
se da će ga konkordat poljuljati i umanjiti, borila se protiv konkordata kako bi
učvrstila svoju poziciju
- Protiv konkordata ustaju i političke grupacije jer tu vide priliku za rušenje
Stojadinovićeve vlade
- Nezadovoljstvo vladom i Stojadinovićevom politikom bilo je uočljivo u vodstvu
Demokrata i Radikala (oko Glavnog odbora) pa su se i njihovi političari uključili u
akciju protiv konkordata, uključila su se i srpska nacionalna i kulturna društva
(posebno Udruženje četnika)
- Varnava, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, istupio je protiv konkordata
- U srpnju 1937., u vrijeme kada se u Skupštini pripremala ratifikacija, obolio je
patrijarh VARNAVA, na ulici je krenulo molebstije (crkvena povorka za patrijarhovo
zdravlje) koje se pretvorilo u prosvjed protiv konkordata. U sukobu s žandermerijom
stradali su i civili i crkvena lica, pa je taj događaj poznat kao KRVAVA LITIJA
- Stojadinović ne odustaje, pa je Skupština ratificirala konkordat od 293 nazočna
poslanika, za ratifikaciju je glasovalo 172, u to vrijeme umro je patrijarh (pronosile se
glasine o njegovom sumnjivom završetku)
- Postupak ratifikacije nije bio završen jer je to trebao učiniti i Senat
- Stojadinović ne upućuje konkordat Senatu, povlači dokument i njegovu ratifikaciju
skida s dnevnog reda obavijestivši o tome sinodu Srpske pravoslavne crkve
- Taj potez znači Stojadinovićevu kapitulaciju pred Srpskom pravoslavnom crkvom i
potvrđuje njezin utjecaj na državnu politiku
- Hrvatske političke snage nisu bile umiješane u konkordatsku krizu
- Konkordatska je kriza uzdrmala Stojadinovićev položaj, očekivao se njegov pad, no
knez Pavle ga nije otpustio
- Stojadinović se pomirio sa Srp. prav. Crkvom i ostao na čelu vlade
PRIJEDLOZI ZA RJEŠENJE HRVATSKOG PITANJA
- srž nacionalnog pitanja države
- knez Pavle iskazuje namjere da se to pitanje riješi, no Stojadinović nije poduzimao
neke mjere
38
- poslije 1935. opća državna kriza postaje sve akutnija, a hrvatsko pitanje dobiva
presudno značenje
- i izvan hrvatske politike pojavljuju se prijedlozi za rješavane hrvatskog pitanja
- časopis NOVA EUROPA u srpnju 1935. raspisuje anketu o pitanjima unutarnje
politike jugoslavenske države (koji su glavni unutarnji politički problemi, kojim
metodama ih treba rješavati). Anketom se pokrenula javna rasprava o hrvatskom
pitanju
- neke je brojeve časopisa državno tužiteljstvo zabranilo (objavljivali su odgovore i
prijedloge, kritiziralo se Stojadinovića)
- u broju iz 1936. objavljen je odgovor Milana Pribićevića, Svetozarova brata, i taj je
broj zabranjen pa je nakon toga uredništvo prekinulo anketu
- svi sudionici ankete, iz raznih dijelova države (Zg, Beograd, Novi Sad) složili su se da
je hrvatsko pitanje najakutnije i da zahtijeva neodloživo rješavanje
- rješenja su najčešće bila uklanjanje centralizma i preustroj države, uspostava jedinica
sa širokom osnovom na nacionalnoj, geografskoj, privrednoj i kulturnoj osnovi, neki
pak traže autonomiju povijesnih individualiteta
- skupina zagrebačkih intelektualaca izradila je PRIJEDLOG NACRTA NOVOG
USTAVA koji je trebao zamijeniti Oktroirani ustav (prijedlog su potpisali urednici
Nove Europe, M. Dežman, I. Meštrović, Albert Bazala---> svi oni bili su potpisnici
ranijeg tzv ZAGREBAČKOG MEMORANDUMA koji je imao svrhu da knezu Pavlu
nakon preuzimanja namjesništva prikaže pravo stanje u državi, nije bio namijenjen
javnosti). U uvodu Prijedloga (dovršen u veljači 1936.) razmatraju se uzroci loših
prilika u Kjugoslaviji, naglašava se da su oba ustava, Vidovdanski i Oktroirani,
omogućili srpsku hegemoniju, da je ta politika najviše pogađala Hrvate, poziva se na
hrvatsku povijesnu državopravnost; novo državno uređenje trebalo bi se ostvariti
prema načelu SLOŽENE DRŽAVE, državna vlast bi bila podijeljena središnju i
banovinsku, dioba je predložena i u zakonodavstvu i u sudstvu; obrađene su financije i
promet, dvodomni parlament, predviđene su autonomne jedinice: Hrvatska, Srpska
(cijela predratna Srbija, dakle i Makedonija i predratna Crna Gora) i Slovenska te
Bosansko-hercegovačka i Vojvođanska banovina. Na kraju je naglašeno da Maček
predstavlja sve Hrvate i veliku većinu prečana jer nosi njihove zahtjeve
- Maček ne prihvaća takav Prijedlog
- Prijedlog Josipa Smodlake: objavljen u brošuri 1936. (Hrvatsko pitanje u Jugoslaviji),
preuređenje mora biti popraćeno uspostavom autonomnih pokrajina, isključuje
39
mogućnost da Dalmacija i Slavonija dobiju autonomiju. Kada se tri godine kasnije
opet bavio hrvatskim pitanjem naglašava de se hrvatsko pitanje treba riješiti hitno i to
uspostavom hrvatske autonomije u ravnopravnom savezi sa Srbijom, to bi bio samo
provizorij, a definitivno se preuređenje može provesti nakon rješavanje hrvatskog
pitanja. Jugoslavija bi trebala biti savezna država s četiri jedinice (banovine), svaka
jedinica (Hrvatska, Srbija, Slovenija, četvrtu bi činile BIH, Dalmacija i Crna Gora i
zvala bi se Dinarska=> to znači odvajanje Dalmacije od ostalog hrvatskog područja)
imala bi samostalnost kakvu je Hrvatska imala prije 1918.
VANJSKA POLITIKA
- knez Pavle vodi glavnu riječ u vanjskoj politici, njegov je program antikomunistički
(ne uspostavlja diplomatske veze s SSSR-om), podržava englesko-njemačko
zbližavanje i osiguravanje dobrih diplomatskih i ekonomskih odnosa s Njemačkom,
prevladava suprotnost sa susjedima s pomoću dvostranih ugovora, približava se Rimu,
s tim da dobri odnosi s Berlinom umanje eventualnu talijansku opasnost
- Stojadinoviću je povjerio i resor ministra VP, no S. se u vođenju vanjske politike
morao konzultirati s njim
- Potvrđene su obveze prema Maloj Antanti, Balkanskom sporazumu (zaključen 9.
veljač 1934. između Grčke, Rumunjske, Turske i Jugoslvaije, jamči sigurnost granica
svih balkanskih država) i Francuskoj
- Dolazak Stojadinovića na čelo vlade izaziva uznemirenost vlada u Francuskoj,
Čehoslovačkoj i Rumunjskoj jer je S. poznat kao germanofil (još dok je bio ministar
financija radio je na zbližavanju s Njemačkom). TO je bilo opravdano jer je
Stojadinović zatražio odgađanje sjednica stalnog vijeća ministara Male Antante, nije
odmah odgovorio na poziv francuske vlade da dođe u Pariz
- Njemačka se nada da će Stojadinović osloboditi KJ francuskog utjecaja
- 1935. novi jugoslavenski poslanik u Berlinu dr. ALEKSANDAR CINCAR-
MARKOVIĆ u nastupnoj je audijenciji kod Hitlera izjavio da Jugoslavija neće ulaziti
ni u kakve aranžmane protiv Njemačke i da će olabaviti trenutne veze na drugoj strani
- Knez Pavle sastao se s Hitlerom u listopad u 1936., Hitler mu je obećao da u
eventualnom ratu Njem želi samo neutralnost Jugoslavije i da će zauzvrat jamčiti za
njezine granice
- Knez Pavle prelazi na politiku neutralnosti
- Stojadinović je imao zadatak približiti se Njemačkoj i popraviti odnose s Italijom
40
- 1935. Italija napada Etiopiju, Društvo naroda određuje ekonomske sankcije,
Jugoslavija prihvaća sankcije i prekida trgovinske odnose s Italijom. Hitler to koristi i
pojačava trgovinsku razmjenu s Jugoslavijom kako bi podmirio velike potrebe u
programu naoružanja (Njem preuzima čak 60 % jugoslavenskog žita
- 7.ožujka 1936. Hitler naređuje ulazak vojske u demilitariziranu zonu RAJNSKE
OBLATI (demilitarizirana odlukom Mirovne konferencije 1919.), odnosi s
Francuskom su se zaoštrili, Čehoslovačka i Rumunjska spremne su stati uz Francusku,
Stojadinović ostaje rezerviran (prvo želi steći uvid u stajališta ostalih zemalja, najviše
VB). Mala Antanta više ne djeluje kao cjelina. Engleska strana zauzima pomirljiv stav
prema Njem, izjašnjava se protiv sankcija, Stojadinović staje uz nju, a ne uz
Francusku (VB preuzima vodeću ulogu u Društvu naroda, Jugoslavija želi očuvati
svoje granice određene mirovnim ugovorom, staje uz VB jer joj to više odgovara)
- Hitler je želio razbiti Malu Antantu, u tome mu pomaže stav jugoslavenske
diplomacije
- Čehoslovačka strana zalaže se za proširenje obveza Male Antante, što na sastanku u
Bratislavi odbija Stojadinović, kao i rumunjski predstavnik, navodi se da členice Male
Antante mogu sklapati paktove i s drugim državama, a da prethodno ne konzultiraju
druge partnere u tom savezu. Čehoslovačka predlaže da Mala Antanta sklopi savez s
Francuskom (tzv ugovor u četvero) Stojadinović, tj knez Pavle, to odbija
- 1936. na poticaj britanske diplomacije dolazi do zbližavanja Bugarske i Jugoslavije,
pregovori s kraljem Borisom završeni su 24. siječnja 1937. potpisivanjem
međudržavnog ugovora kojim se utvrđuje nenarušiv mir i iskreno prijateljstvo (tajno je
dogovoreno da Bugarska neće zahtjevati Makedoniju, Caribrod i Bosiljgrad i da će
Jugoslavija podržati zahtjeve Bugarske za izlazom na Egejsko more kod Dedeagača, a
Bugarska jugoslavenske pretenzije prema Solunu)
- Odnosi s Italijom poslije atentata vrlo su loši, te ih je Stojadinović morao poboljšati:
Jugoslavija odustaje od tužbe protiv Italije Društvu naroda. Italija je zainteresirana za
Podunavlje pa računa na Jugoslaviju koja bi joj trebala pomoći u stvaranju dunavskog
pakta, i uključiti se u Rimske protokole zaključene između Italije, Mađarske i Austrije
- U srpnju 1936. ukinute su ekonomske sankcije Italiji, Mussolini najavljuje zbližavanje
s Jugoslavijom govorom u Milanu, 1. studenog
- Početkom 1937. u Rim stiže Stojadinovićev emisar IVAN SUBOTIĆ na razgovore s
tal. ministrom VP CIANOM, a s ciljem pripremanja sporazuma o novim odnosima
dviju država. Sporazum je potpisan u Beogradu 25. ožujka 1937. (potpisali ga
41
Stojadinović i Ciano), čine ga dva dokumenta: politički sporazum (ističe se poštivanje
granica, suzdržavanja od svake akcije ako jedna od država bude napadnuta, zaštita
obostranih interesa, na svom teritoriju neće dopustiti akcije uperene protiv druge
države, njezinog teritorijalnog integriteta ili pravnog poretka) i dopunskog privrednog
sporazuma (dogovoreno proširivanje trgovinske razmjene, veća privredna suradnja).
Izmijenjena su i posebna pisma o garancijama nezavisnosti Albanije
- 1937. i 1938. održani su sastanci Male Antante na kojima se raspravljalo o ugovorima
u četvero, no bez rezultata, posljednji sastanak održan je u BLEDU u kolovozu 1938.
- usljedila je konferencija u Muenchenu (odluka o pripojenju Sudeta Njemačkoj), to je
dovelo do konačnog raspada Male Antante
- u kriznim trenucima za Čehoslovačku, Jugoslavija nije ništa poduzimala
- 1938. priključenje Austrije Njem, međunarodna situacija sve je složenija i napetija
- Knez Pavle želi srediti unutrašnje prilike, prije svega hrvatsko pitanje
- Stojadinovićeva blokada hrvatskog pitanja, približavanje Njem i Ita izazvali su
suprotni efekt od onoga što je zamislio knez Pavle. Hrvatska je opozicija jačala,
nacionalni pokret oko Mačeka, rast nezadovoljstva u Srbiji Stojadinovićevim
diktatorskim ponašanjem i nedemokratskim metodama, S. se osporava pravo da
predstavlja srpski narod
- Knez Pavle propisuje izbore za 11. prosinac 1938. (skupština je bila nastala pod
Jeftićevom vladom, a Stojadinovićeva JEREZA nastala je poslije tih izbora, no on je
svejedno bio uvjeren u pobjedu)
- Tri zemaljske izborne liste: Jereza (Stojadinović), opozicijska (Maček) i Zbor
(Ljotić). Listu opozicije čine SDK, srbijanska Udružena opozicija (radikali oko
Glavnog odbora, demokrati i zemljoradnici) i dio JNS-a koji nije podržao
Stojadinovića na čelu s Petrom Živkovićem
- Rezultati: Stojadinovićeva lista 54% glasova, opozcija 44% i Zbor 1%
- I dalje stari sustav, pa vlada ima 306 mjesta, a opozicija 67 mandata u Skupštini
- Knez Pavle već duže nije zadovoljan sa Stojadinovićem, koji izmiče njegovoj kontroli
(odredi zelenih košulja S. kliču vođa, vođa, kao u Njem Fuehreru u Duceu u Ita), boji
sa da S. želi mjesto kakvo imaju Hitler ili Mussolini, zamjera mu držanje prema
Mačeku, neučinkovitost u rješavanju hrvatskog pitanja
- Urota 1939.: Korošec i Spaho sudjeluju u pripremi urote, vodeću ulogu ima
Stojadinovićev ministar socijalne politike DRAGIŠA CVETKOVIĆ (s 4 ministra na
sjednici vlade u krajem siječnja 1939. daje ostavku s obrazloženjem da treba što prije
42
postići sporazum s Hrvatima, a da je S. tome glavna prepreka, S. prihvaća njihove
ostavke, odlazi Pavlu s prijedlogom ljudi koji će ih zamijeniti, knez traži ostavku cijele
vlade). Stojadinović daje ostavku, a mandat za predsjednika nove vlade dan je Dragiši
Cvetkoviću
- 6. veljače 1939. formirana je Cvetkovićeva vlada kojoj je knez Pavle dao zadatak da
ostvari sporazum s Mačekom i HSS-om
- Maček nije želio pregovarati s predsjednikom vlade, nego s opunomoćenikom kneza
želeći što više angažirati samog šefa države. Knez to prihvaća i upućuje Cvetkovića u
Zg kao svog emisara bez obzira na vladu
- Događaji u Europi u vrijeme stvaranja Cvetkovićeva vlade: raspad Čehoslovačke u
ožujku1939. i njemačka okupacija, u travnju talijanska vojska ulazi u Albaniju;
promjene na međunarodnom planu upućuju na rat širokih razmjera, u tim okolnostima
vrh države oko kneza Pavla i Maček nastoje što prije postići sporazum
- Prvi susret Cvetkovića iMaček održan je u Zagrebu 2. travnja 1939.: Cvetković je
prihvatio Mačekovu osnovu sporazuma (da se najprije utvrdi teritorijalni opseg
Hrvatske, zatim njezin poseban položaj i ovlasti), kad se sporazum potpiše, formirat će
se vlada koja će ga provesti u djelo
- Srbijanska Udružena opozicija (1937. u Farkašiću sporazum s Mačekom) prigovara
Mačeku što je uopće pristao na razgovore s Cvetkovićem kojeg srbijanske stranke ne
priznaju predstavnikom Srba. Tvrde da je Maček skrenuo s osnove na kojoj je s njima
zaključio dogovor. No iz obzira prema knezu Pavlu, Udružena opozicija nije se mogla
protiviti Mačekovim pregovorima s Cvetkovićem kao kneževim emisarom
- Nakon početnih dogovora, pregovori su bili prekinuti jer je Cvetković morao
obavijestiti kneza Pavla o razvoju događaja
- Razgovori su nastavljeni 15. travnja: razgovaralo se o teritoriju budućeg hrvatskog
entiteta- Banovine Hrvatske. Cvetković predlaže da to budu teritoriji Savske i
Primorske banovine te grada i kotara Dubrovnika (bio u Zetskoj banovini), s manjim
naknadnim promjenama prilikom cjelovitog preuređenja zemlje. Maček pristaje na to
no traži na uključivanje i drugih krajeva s pretežito hrvatskim stanovništvom. Najviše
je nesuglasica bilo oko Bosanske krajine (tzv. turske Hrvatske) i dijelova Srijema.
Odlučeno je da će se u tim krajevima održati plebiscit
- Utvrđeni su zajednički poslovi i prijenos nadležnosti sa središnjih na autonomne
hrvatske organe, utvrđen je tekst sporazuma (27. travnja), no knez Pavle ga odbija
prihvatiti navodeći kao razlog svoje neslaganje s odredbom o plebiscitu
43
- Knez je ustuknuo zbog držanja vojnog vrha. Naime, generali su se protivili
predviđenom razgraničenju i posebnom položaju Hrvatske, ističući da to znači
usvajanje federativnog uređenja države i slabi obrambenu snagu zemlje (vrijeme
okupacije Čehoslovačke i Albanije). Banovini Hrvatskoj protive se i mnogi srbijanski
političari, što oniiz opozicije što oni iz JEREZE,
- Knez Pavle se odlučuje za odgodu sporazuma, u međuvremenu odlazi na put u Rim, a
zatim u London, pregovori o sporazumu bili su prekinuti, no kontakt Maček-
Cvetković i dalje je održavan izmjenama poruka
- Maček i Cvetković ponovno su se susreli tek sredinom srpnja, zatim sredinom
kolovoza. U završnici dogovora došlo je do zastoja jer je Cvetković tražio da se
Mostar izuzme iz Banovine Hrvatske, ali kada je odustao od tog zahtjeva, sastavljen je
konačni tekst sporazuma (u njemu više nema odredba o plebiscitu) u kojem su
utvrđene granice Banovine Hrvatske
- Cvetković i Maček primljeni su na zajedničku audijenciju kod kneza Pavla 24.
kolovoza 1939., na Brdu kod Kranja. Knez je prihvatio tekst sporazuma koji je
napokon potpisan 26. kolovoza 1939.
- U novoj vladi Cvetković je ostao predsjednik, Maček je postao potpredsjednik, 6
predstavnika SDK (5 iz HSS-a i 1 iz SDS-a) ušlo je u vladu
- Sporazum Cvetković-Maček bio je samo politički dogovr bez državnopravne snage, te
je istog dana objavljena i UREDBA O BANOVINI HRVATSKOJ u kojoj je
razrađeno ono dogovoreno političkim sporazumom. Knez Pavle istovremeno je
potpisao i uredbu o raspuštanju Skupštine i Senata
- Knez Pavle protivio se promjeni ustava do punoljetnosti kralja, te je sporazum
Cvetković-Malek napravljen u duhu Oktroiranog ustava. Maček je prije inzistirao na
promjeni ustava, no sada prihvača ovakvo stanje nastojeći da dogovaranjem o
položaju Hrvatske u jugoslavenskoj državi ostvari što više svojih zahtjeva. Sporazum
o Banovini Hrvatskoj smatran je prvom fazom preuređenja države i predviđao je
njezinu daljnju transformaciju
- UREDBOM O BANOVINI HRVATSKOJ utvrđene su njezine granice, tj. teritorij,
nadležnosti i organizacija. Unatoč svoje posebnosti, ona je ostala integralni dio
Jugoslavije, činile su je Savska i Primorska banovina i kotarevi u kojima je bilo više
od polovice hrvatskog stanovništva (Dubrovnik, Ilok, Travnik, Fojnica, Brčko,
gradačac, Derventa i Šid). Njezine su nadležnosti utvrđene su izričitim nabrajanjem
onoga što se na nju prenosi, dok su poslovi (VP, obrana, promet, pošta, financije-
44
ukoliko su zajedničke), koji u uredbi nisu izričito nabrojani, ostali u nadležnosti
središnje vlasti. Financijski položaj Banovine reguliran je osebnom uredbom od 30.
ožujka 1940. kojom se Banovini ostavlja dio prihoda s njezinog područja za pokriće
autonomnih potreba
- Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju.
Zakonodavnu vlast iz banovinske nadležnosti obavljali su kralj i Hrvatske sabor (kralj,
uz bana, supotpisuje zakonske tekstove izglasane u Saboru--> za trajanje Banovine
nisu održani izbori za Sabor pa se on nije ni sastajao). Na ozemlju Banovine vrijede i
zakoni koje donosi Skupština u Beogradu, a eventualni spor između banovinskog i
središnjeg zakonodavstva trebao je rješavati posebno ustanovljeni ustavni sud.
Vrhovno upravno nadleštvo bila je Banska vlast na čelu s banom dr. IVANOM
ŠUBAŠIĆEM. Prema Uredbi, kralj (tj. knez namjesnik) imenovao je bana. Upravna
vlast bila je nezavisna od središnje vlasti u poslovima svoje nadležnosti. Položaj bana
Banovine Hrvatsek razlikovao se od položaja banova ostalih banovina koji su bili
samo izvršni organi središnje vlasti. Sudstvo je bilo potpuno samostalno, postojali su
samo banovinski sudovi. Uz redovne postojali su upravni i računarski sudovi
(obavljao nadzor nad financijskim poslovanjem Banovine). Ni nad jednim od tih
sudova nije bilo više instance.
- Autonomija Banovine Hrvatske narušila je centralizam, negirala je načelo državnog i
nacionalnog unitarizma Oktroiranog ustava jer je bila formirana na povijesnim i
etničkim granicama hrvatskog naroda
- Uredba o Banovini postavila je prve osnove složene, tj. federativne države. U donosu
na ostale, nova je banovina bila federalna jedinica unutar centralistički organizirane
monarhije
- Sporazum Cvetković-Maček predviđao je da se u ustav unese uredba prema kojoj se
nadležnosti Banovine Hrvatske ne mogu ovoj oduzeti ili smanjiti bez njezina pristanka
- Reakcije na sporazum: Demokratska stranka usprotivila se Banovini, iako se prije
zalagala za federaciju, smatrala je da najprije treba napraviti kriterij za preuređenje
cjelokupne države, a nakon toga pristupiti teritorijalnom razgraničenju, naglašavali su
da je sporazum protivan duhu na kojemu je zaključen sporazum u FARKAŠIĆU.
Sredinom listopada objavljena je brošura DEMOKRATI O DANAŠNJEM STANJU
U ZEMLJI u kojoj se oštor napada Sporazum Cvetković-Maček, tvrdi se da je tim
sporazumom Srbija ostala bez statusa jer su Hrvati dobili svoju jedinicu, Slovenija je i
prije imala posebnosti, te traže da se formira i treća, srpska jedinica. Demokrati se
45
priklanjaju programu velike Srbije (prije su predlagali federaciju od 4 jedinice, 4. bi
bila BIH) tražeći da u njezine okvire uđe i Vojvodina
- Manja skupina demokrata oko IVANA RIBARA podržala je sporazum, smatrala je da
je hrvatsko pitanje bilo prioritet i da njegovo rješenje povlači sva ostala pitanja
(posebno ponovnu uspostavu demokracije)
- Vodstvo DS-a pokreće akciju portiv sporazuma pod nazivom SRBI NA OKUPU,
skupina oko I. Ribara osuđuje tu grupu kao izražavanje hegemonističkih težnji
- Radikalna stranka oko Glavnog odbora u početku je suzdržana (potkraj 1939. pokušaj
je spajanja dvaju dijelova stranke, sastali su se Aco Stanojević i Cvetković, no bez
rezultata). No zaitm počinju s većim istupanjem protiv sporazuma, u proljeće 1940.
objavljuju brošuru KAKO JE DOŠLO DO SPORAZUMA-GLEDIŠTE NARODNE
RADIKALNE STRANKE NA SADAŠNJU POLITIČKU SITUACIJU U ZEMLJI
(predbacuju Mačeku što je napustio dogovor u Farkašiću i podupro JEREZU protiv
čijeg se režima borio, tvrdi se da sporazum ugrožava interese zemlje, jer su Hrvati
dobili ustupke i time je potaknut njihov nacionalizam, pto na drugoj strani potiče
srpski nacionalizam, izjašnjavaju se protiv centralizma, no nisu za federalizam, žele
široke lokalne autonomije i traže revidiranje procesa započetok uspostavom Banovine
Hrvatske
- Zemljoradnička stranka u vrijeme pregovora Mačeka i Cvetkovića bila je uz
demokrate i radikale, u pitanju procedure, odnosno da se ne daje prioritet
teritorijalnom pitanju. Kada je sporazum potpisan, zemljoradnici ga nisu podržali
(iako je njihov član Branko Čubrilović ušao u vladu Cvetković-Maček). Nakon smrti
predsjednika stranke JOCE JOVANOVIĆA, stav njezinog Glavnog odbora se mijenja,
oni podržavaju sporazum, a njihov predstavnik Milan GAVRILOVIĆ imenovan je za
prvog predstavnika KJ u Moskvi (nakon uspostave diplomatskih odnosa sa SSSR-om).
Tada manja skupina pod vodstvom DRAGOLJUBA JOVANOVIĆA (nekada bio za
federalizam) ustala protiv sporazuma, napustila Zemljoradničku stranku i osnovala
NARODNU SELJAČKU STRANKU
- Milan Stojadinović bio je protiv sporazuma, nakon što je udaljen s vlasti, on je istupio
iz Jereze i s dijelom narodnih zastupnika i senatora osnovao SRPSKU RADIKALNU
STRANKU. Tvrdi da se sporazum protivi Vidovdanskom i Oktroiranom ustavu, ta da
je uspostavom Banovine stvorena država u državi, teži za ujedinjenjem svih Srba,
tvrde da je BIH srpski teritorij, zagovaraju velikosrpsku koncepciju, traži zaštitu
interesa Srba. Stojadinovićeva aktivnost protiv sporazuma ometala je vladinu politiku
46
konsolidacije, unosila je razdor u redove Jereze, njegova naklonost Njemačkoj i Italiji
značila je opasnost za kneza i vladu, pa je u travnju 1940. Stojadinović najprije
konfiniran, a u ožujku 1941. i izgnan iz države te izručen Englezima
- Srpski kulturni klub nije bio politička stranka, već društvo intelektualaca, ali se
postupno pretvorio u politički klub velikosrpske orijentacije. Na čelu mu je bio
SLOBODAN JOVANOVIĆ, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. U studenom
1939.Klub je pokrenuo SRPSKI GLAS u kojemu je oštro napadan sporazum
Cvetković-Maček, upozoravano je na ugroženost srpskog naroda i Srbije. Posebno se
u listu napadaju grancie Banovine Hrvatske, traži se izjašnjavanje Srba u Hrvatskoj
hoće li sotati u Hrvatskoj ili će se priključiti srpskoj jedinici. Tvrde da je HSS dobio
povlašten položaj, dana mu je dvostruka vlast: u središnjoj vladi i u Banovini
Hrvatskoj. Klub se pridružio pozivu SRBI NA OKUP i zalagao se za osnivanje široke
fronte koja će obuhvatiti sve Srbe u državi. Teži za stvaranjem nove političke jedinice-
SRPSKE KRAJINE- sastavljene od dijelova Hrvatske i zapadne Bosne
- Protivnika sporazumu bilo je i na hrvatskoj strani, čak i u redovima HSS-a. Smatrali
su da se sporazumom dobilo premalo i da je Maček bio suviše popustljiv. Pripadnici
domovinske ustaške skupine (frankovci) zamjerali su Mačeku što je ostavio Hrvatsku
u jugoslavenskom okviru, tu je skupinu predvodio Mile BUDAK koji se vratio iz
emigracije i pokrenuo list Hrvatski narod. Ustaška grupacija tvrdi da je sporazum
Hrvatskoj dao sićušnu administrativnu autonomiju bez ikakvih garancija, onaj tko je
autonomiju dao, može je i uzeti
- Ilegalna KPJ protivila se sporazumu, dok je istovremeno pozdravljala dogovor u
Farkašiću kao put likvidacije šestosiječanjske diktature. Sporazum Cvetković-Maček
za njih je negativa jer je ograničen samo na hrvatsko pitanje, a ni ono u svojoj biti nije
riješeno, dok je pitanje demokracije i dalje otvoreno. Tvrde da su hrvatska i srpska
buržoazija zaključile sporazum kako bi zaštitile svoje interese od mogućih
revolucionarnih potresa, da se radi o podjeli vlasti između dviju buržoazija na štetu
radnih masa i ugnjetenih naroda
47