Download - SEMINARSKI NASILJE
UNIVERZITET U BEOGRADU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
Seminarski rad
NASILJE NAD ŽENAMA-TEORIJSKI KONCEPTI I DRUŠTVENA REAKCIJA
Mentor: Student:
Prof. Miroslav Brkić Dragana Djurović 802/08
Beograd, decembar 2013.
SADRŽAJ
1
UVOD.........................................................................................................................................................3
O FENOMENU NASILJA NAD ŽENAMA...............................................................................................3
TEORIJSKI KONCEPTI O NASILJU NAD ŽENAMA.............................................................................5
Biološke osnove nasilja...........................................................................................................................5
Psihološke konceptualizacije...................................................................................................................6
Sociološke konceptualizacije...................................................................................................................7
Feminističke konceptualizacije................................................................................................................8
DRUŠTVENA REAKCIJA NA NASILJE NAD ŽENAMA......................................................................9
Medjunarodne obaveze kao okvir za državne politike...........................................................................10
Zakonska rešenja u našoj zemlji............................................................................................................12
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................13
LITERATURA..........................................................................................................................................15
2
UVOD
U ovom radu pažnju ću posvetiti fenomenu nasilja nad ženama. Posebno ću se fokusirati na
teorijske koncepte i društvenu reakciju na ovaj problem. Nasilje nad ženama predstavlja
rezultat nejednakosti moći izmedju muškarca i žene koja dovodi do diskriminacije žene i
ozbiljnog narušavanja njenih prava. U ovom radu ću na početku pisati malo o fenomenu i
nekim opštim karakteristikama ove pojave, da bih nakon toga prešla na opis osnovnih
teorijskih koncepata o nasilju nad ženama u intimnim partnerskim odnosima: biološke osnove
nasilja, psihološke konceptualizacije, sociološke konceptualizacije, feminističke
konceptualizacije. Nakon toga ću pažnju posvetiti društvenoj reakciji. Iako je nasilje nad
ženama danas poznata pojava i uredjeno je u mnogim medjunarodnim dokumentima kao
krivično delo, pa i u našem Krivičnom zakonu, i dalje postoji shvatanje po kojem se o nasilju
treba ćutati i skrivati ga od očiju javnosti. Zbog toga ću jedan deo posvetiti mehanizmima
kojima se nasilje nad ženama čini nevidljivim, a jedan deo ću posvetiti institucionalnoj zaštiti
i kako je nasilje u porodici definisano u zakonodavstvu naše zemlje.
Ključne reči: nasilje, teorijski koncepti, žrtva, društvena reakcija.
O FENOMENU NASILJA NAD ŽENAMA
Nasilje u porodici je globalni fenomen koji prevazilazi okvire religije, roda, pola,
ekonomskih odnosa i razvijenosti zemalja. To je problem sa kojim se sve zemlje suočavaju i
za koji zemlje pokušavaju da nadju najbolja rešenja, preventivne programe, radi suzbijanja i
zaštite od nasilja. Nasilje prema ženama se objašnjava kao „ Rezulatat nejednakosti moći
izmedju muškarca i žena, koja vodi ozbiljnoj diskriminaciji žena unutar društva i porodice,
što krši ili oštećuje i ukida uživanje njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ (Ignjatović,
2011). Svaki partnerski odnos u kojem postoji disbalans moći može biti potencijalna situacija
za nasilje, a da li će do nasilja zaista doći zavisi od niza faktora. Naglašava se da onaj ko ima
moć, ima i slobodu da bira čime se naglašava odgovornost nasilnika za nasilje. Jedna od
definicija nasilja nad ženama glasi: „Nasilje ili zlostavljanje podrazumeva svako ponašanje ili
radnju učinjenu protiv ženine volje, a koje je ugrožava: psihički, fizički, seksualno,
ekonomski, Ili ugrožava njeno spokojstvo.” ( Wagner, 2005). Ovde možemo videti da
postoje različiti oblici nasilja nad ženama: psihičko nasilje ( vredjanje, optuživanje, pretnje,
omalovažavanje,itd ); ekonomsko nasilje (kada partner ženi ne daje novac za potrebe
3
porodice, uzima njenu zaradu ili joj ne dozvoljava da troši svoju zaradu, ne dozvoljavanje
ženi da se zaposli itd) ; fizičko nasilje ( udaranje, šamaranje, guranje, čupanje za kosu,
ujedanje, saplitanje itd ); seksualno nasilje ( svako ostvarivanje ili pokušaj ostvarivanja
seksualnog odnosa protiv volje žene ) ; ugrožavanje spokojstva (vika, galama, isterivanje iz
stana, izbacivanje ženinih stvari iz stana ) ; druge vrste nasilja ( koje se zbivaju na raznim
mestima i u raznim situacijama npr kada nasilnik govori nešto što može ugroziti ugled žene,
kada priča drugima nešto iz ličnog ili porodičnog života žene) .” ( Wagner, 2005). Ovi oblici
nasilja od slučaja do slučaja, mogu postojati individualno, ali je mnogo češće da se različiti
oblici nasilja isprepleteni i vremenom se dešava da jedan oblik nasilja zamenjuje drugi.
Istraživanje obavljeno u Finskoj (iako to uključuje specifičan kulturološki kontekst) pokazalo
je da postoje 4 sklopa u aktuelnim formama nasilja:
1. Kratka istorija nasilja- karakteristična za žene mladje od 30 godina, obrazovanje
kojima je to često prva partnerska relacija, ispoljava se najčešće u obliku fizičkog
nasilja koje nije rezultiralo povredama;
2. Terorisanje partnerke- prisutno kod 10% žena koje su najčešće nezaposlene ili u
penziji, nasilje je počelo 5-10 godina ranije, kao fizičko nasilje koje ostavlja ozbiljne
povrede i posledice, uz ekonomsko nasilje, a žene se plaše da prijave zbog straha,
stigmatizacije, osećanja krivice
3. Mentalno mučenje/patnja- počinje rano u prošlosti u obliku fizičkog nasilja sa
ozbiljnim povredama i posledicama, s tim što evoluira u psihičko nasilje kroz
prisustvo različitih formi kontrole i moći koje ostavlja ozbiljen psihičke posledice
4. Episode u prošlosti- nasilje koje je postojalo u prošlosti tokom dužeg ili kraćeg
vremena, nije bilo izraženo i nije ostavilo velike posledice ili povrede. (Ignjatović,
2011).
Različiti sklopovi nasilja izazivaju različita osećanja kod žena. Mržnja je najčešće
prisutna emocija, ali menja svoju poziciju u odnosu na sklop, dok se osećanje krivice
najčešće javlja kod kratke istorije nasilja, a strah, mržnja i depresija za mentalno mučenje
i terorisanje partnerke. (Ignjatović, 2011).
Ova, kao i mnoga druga istraživanja ukazuju na kompleksnost ove pojave, kao i na
neophodnost sagledavanja nasilja prema ženama na mnogo više nivoa u cilju organizovanja
bolje društvene reakcije.
4
TEORIJSKI KONCEPTI O NASILJU NAD ŽENAMA
Nasilje u porodici i u partnerskim odnosima predstavlja kompleksan problem i svaki pokušaj
da se on objasni nekim jedinstvenim univerzalnim konceptom teško je ostvariv. Medjutim,
neophodno je da postoji jedan celovit, sveobuhvatan concept kako bi se mogla uspostaviti
politika I kreiranje društvene i državne reakcije. Razvoj teorijskih koncepata o nasilju o
porodici pa tako i nasilju u partnerskim odnosima kretao se od traženja uzroka u biološkim
svojstvima, preko individualnih karakteristika, do analiza uticaja kulture i opšteg društvenog
sistema, a u poslednje vreme i reakcije društva i države na nasilje prema ženama i u porodici.
Ovde ću prikazati sledeće koncepte: biološke osnove nasilja, psihološke konceptualizacije,
sociološke konceptualizacije i feminističke konceptualizacije.
Biološke osnove nasilja
Svi biološki koncepti akcenat stavljaju na uticaj organskih faktora na oblikovanje ljudskog
ponašanja. To je uskladjeno sa shvatanjima o “urodjenoj agresivnosti” i nasilnom ponašanju
po prirodi gde se uzroci nasilja vide u urodjenim karakteristikama osobe koje je teško
promeniti, što se može posmatrati kao odredjena vrsta opravdanja za takvo ponašanje.
Šezdesetih godina prošlog veka bila je popularna teorija daje agresivno ponašanje povezano
sa viškom hromozoma Y da bi istraživanja pokazala da je ova pretpostavka bila pogrešna.
(Ignjatović, 2011). Mnoga istraživanja su takodje pokazala da ne postoji veza izmedju
neurološke disfunkcije nekog od regiona mozga i agresivnog ponašanja. Istraživanja ne
potvrdjuju uticaj samo bioloških faktora na nasilničko ponašanje već pre govore o tome da je
ovakvo ponašanje rezultat bioloških, psiholoških i socioloških faktorai kritičari biologističkih
teorija ističu da se na ovakav način odriče uticaj socijalne odgovornosti.
Psihološke konceptualizacije
Ova koncepcija je u velikoj meri uticala kako na laičko tako i na stručno mišljenje o uzrocima
nasilničkog ponašanja. Ovaj koncept naglašava značaj uticaja individualnih karakteristika,
poput osobina ličnosti, snage ega ili patologija, na ponasanje, a u kasnijim fazama, značaj
5
interakcije i uticaj socijalnih faktora na učenje. Neke od najznačajnijih teorija iz ove oblasti
jesu savremena teorija osećajnog vezivanja, socijalnog učenja i socijalno-kognitivne teorije i
one naglasak stavljaju na iskustva u primarnim porodicama- iskustvo ranog odbacivanja ili
siromašnog odnosa sa majkom na učenje agresivnog i/ili pasivnog ponašanja preko
identifikacije sa roditeljem, ili na složene procese. (Ignjatović, 2011).
Bolbijeva teorija osećajne vezanosti sugeriše da su istorija i trenutni stil osećajne vezanosti
faktori koji mogu objasniti neprijateljstvo, bes ili nasilničko ponašanje u sadašnjem
partnerskom odnosu. Osobe mogu imati sigurni ili nesigurni stil vezivanja, a nesigurni stil
može biti anksiozan/ambivalentan ili anksiozan/izbegavajući odn odbacujući. Bes se može
javiti ako osova nijr sposobna da kontroliše ili spreči odvajanje od osobe za koju se vezala.
Mada stilovi osećajne vazanosti nisu vezani za nasilje muškarca u sadašnjosti oni jesu vezani
za stilove vezivanja muškaraca za druge osobe npr. za partnerku. „Studije pokazuju da su
muškarci sa nesigurnim osećajnim vezama osetljiviji na negativne aspekte socijalizacije, a
izbegavajuće vezani muškarci su socijalizovani da ljutnju/bes mogu pokazati kroz nasilje“
(Ignjatović, 2011).
Teorije učenja naglašavaju da se nasilje kao i svi drugi oblici ponašanja uči- klasičnim
uslovljavanjem, instrumentalnim učenjem ili učenjem putem posmatranja kao način
postizanja ciljeva u socijalnim interakcijama. Agresivni postupci jačaju u zavisnosti od
posledica (pozitivnih ili negativnih) do kojih dovode pozitivno potkrepljenje, pozitivna
kazna, negativno potkrepljenje i negativna kazna. Uči se takodje i razlikovanje osoba prema
kojima je nasilničko ponašanje dozvoljeno. (Ignjatović, 2011).
Često korišćeno tumačenje nasilničkog ponašanja je frustraciona teorija agresivnosti koja
naglašava postojanje spoljašnjih prepreka, frustracija koje sprečavaju zadovoljenje potreba i
motiva što dovodi do nasilničkog i agresivnog ponašanja. Frustracijom izazvana agresivnost
usmerava se ka najpristupačnijem cilju a ne na izvor frustracije jer je to najjednostavnije i
proizvodi manje straha. (Ignjatović, 2011).
Novije socijalno-kognitivne teorije uključuju model obrade informacija naglašavajući značaj
uzročno posledičnih lanaca mentalnih operacija za objašnjenje pojave nasilničkog ponašanja.
Model Dodža i saradnika pokazuje šest faza nelinearnog procesuiranja socijalnih informacija
koje prethode akciji: (Ignjatović, 2011).
a) vidjenje snimka situacije (koje je uvek selektivno)
b) tumačenje znakova (pri čemu isti znak može imati više značenja)
c) usmerenje ka cilju
d) produkovanje mogućih odgovora
6
e) odluke o reakciji
f) reagovanje
Autori naglašavaju da se pojedinci dosta razlikuju u početnim koracima i u koraku kad se
donosi konačna odluka o sopstvenoj reakciji, navodeći da je ova odluka automatizovana,
nesvesna, ponekad i emotivno išarana, da odvajanje ovih procesa zavisi od učenja kao i da
navike formiraju sklop obrade informacija koji je relativno stabilan ali se može i menjati
(Ignjatović, 2011 prema Popadić, 2009).
Sociološke konceptualizacije
U okviru ove konceptualizacije naglažava se uticaj brojnih društvenih faktora odnosa i
strukture, potvrdjujući da se radi o društvenim konstruktima a ne objektivno postojećoj,
univerzalnoj realnosti. Tako opšta teorija sistema kaže da je nasilje posledica opšteg
društvenog sistema čiji je porodica podsistem, a funkcionisanje porodičnog sistema može
uticati na dinamiku i održavanja nasilja.
Teorija razmene o nasilju govori kao posledice razmene agresivnosti primenom principa
„kazne“ i „nagrade“ odnosno, nasilje se javlja onda kada je nagrada veća od gubitaka koje
nasilničko ponašanje može da proizvede.
Teorija resursa govori o tome da svi društveni sistemi, pa i porodica počivaju na sili ili pretnji
silom, da je upotreba sile legitimna za održavanje stabilnih odnosa i da se socijalizacijom uči
da je sila način održavanja funkcionisanja porodice. Osoba koja u porodici poseduje više
resursa u poziciji je i da demonstrira silu, a nasilje je način da se dominacija održi kada su
resursi slabi ili se gube. U porodici svaki član demonstrira neki stepen sile koji nije nužno
povezan sa fizičkim nasiljem već je moć izražena u nekim drugim faktorima kao što su
novac, prestiž, status, poštovanje. Oni koji su ugroženi nedostatkom resursa ili koji svoj
status doživljavaju u neskladu u odnosu na društvene norme pod najvećim su rizikom da
pribegavaju nasilju.
Teorija životnih dogadjaja naglašava da je uzrok nasilja i u stresorima koji pogadjaju
porodicu. Faktori za koje je utvrdjeno da su stresori koji mogu dovesti do nasilja u porodici
jesu oni koji ugrožavaju mušku ulogu kao npr.siromaštvo, nezaposlenost, odvajanje
partnerke. Neusaglašenost statusa preti patrijarharnim obrascima pa je verovatnije da će se
nasilje desiti kada status pojedinca nije u skladu sa novim normama ili kad standardne norme
7
kojima se rukovodi porodica postanu dvosmislene ((Ignjatović, 2011. prema Campbell,
1992.)
Feminističke konceptualizacije
Nastale kao kritika postojećih teorija, naglašavaju vremensku i prostornu univerzalnost
fenomena patrijarhata kao koncepta koji radja i održava nejednakost muškaraca i žena. Tako
su kategorije poput pola/roda, moć, uticaj i kontrola ključne za razumevanje ovog koncepta.
Feminističke teoretičarke ključnu ulogu u razumevanju svih oblika muškog nasilja nad
ženama vide u društvenoj konstrukciji pola u kojoj je moć muškarca deo šireg sistema moći
odnosno patrijarhalnog društva. (Ignjatović, 2011). Žene se socijalizuju da trpe ovu
dominaciju i nejednakost te to nije privatna i individualna pojava, već pojava uslovljena
istorijskim, socijalnim i kulturnim odnosima i snagama.
Opisujući strategije i taktike kojima se uspostavlja kontrola partnerke Luis-Herman
(Ignjatović, 2011. prema Lewis-Herman, 1996.) navodi da se kontrola širi na svaki vid života
žene. Ovo doprinosi nastajanju nesigurnosti, straha i bespomoćnosti čime uništava
samopoštovanje i odnose sa drugima. Psihološka nadmoć postiže se držanjem žrtve u stalnom
strahu koje se pojačava nametanjem besmislenih zahteva i nasiljem koje je nepredvidivo.
Potpuna izolacija od izvora informacija, emocionalne podrške i pomoći dovodi do još veće
zavisnosti od nasilnika. Pošto za nju ne postoji drugi svet, ona svet počinje da posmatra
očima nasilnika. Totalna predaja nastaje kad ove taktike dovedu do pokorne i poslušne žrtve,
do uverenja da je nasilnik svemoćan, da ga niko ne može zaustaviti i da život zavisi od
njegove milosti. Istovremeno se i kod muškarca i žene javljaju taktike normalizacije nasilja.
Kod muškaraca su u pitanju strategije kontrole a kod žena strategije adaptacije koje imaju
karakteristične posledice na status žrtve. (Ignjatović, 2011).
Prednost feminističkog pogleda je široka konceptualizacija nasilja prema ženama i njegovo
sagledavanje u istorijskom i kulturnom kontekstu. Ovaj pogled je doprineo i da se rod poveže
sa drugim kategorijama opresije ( rasa, nacionalnost, invaliditet, seksualna orijentacija).
Intervencije zasnovanje na ovim okvirima usmerene su na makro sistem i reakciju čitavog
društva za promenu postojećih društvenih struktura. Ove konceptualizacije nisu se bavile
individualnim karakteristikama aktera i drugim vidovima nasilja u porodici, uključujući i
nasilje koje čini žena. Kritici je takodje izložen paradoks naglašavanja autonomije i
samostalnog izbora žene, a istovremeno insistiranje na postupcima krivičnog sistema.
8
DRUŠTVENA REAKCIJA NA NASILJE NAD ŽENAMA
Drugi deo ovog rada biće posvećen društvenoj reakciji na nasilje nad ženama. Iako je ovo
problem koji je već duže vreme prepoznat kako u svetu tako i kod nas, i dan danas postoji
tendencija da se nasilje čini nevidljivim u društvu. Društvena reakcija na nasilje danas je
uglavnom organizovana na državnom nivou, kroz zakone i mnoga medjunarodna dokumenta.
Medjutim, medju ljudima i dalje preovladava stav da je ovaj problem privatan, da ne treba da
izlazi iz kruga porodice. Društvene politike i prakse kao što su izbegavanje imenovanja
muškarca kao učinioca nasilja, objašnjenje nasilja terminima koji “izvinjavaju” nasilnika,
umanjivanje ili negiranje razlika u učestalosti i posledicama nasilja itd, može stvoriti
okolnosti za nasilje nad ženama. Zbog ovog stava koji je i dalje prisutan u javnosti u
narednom delu ću opisati neke od taktika kojima se nasilje nad ženama čini nevidljivim.
Opisujući taktike i strategije kojima se prikriva nasilje nas ženama Patricija Romito kaže da
one utiču i oblikuju naše sagledavanje realnosti a samim tim i naše reakcije, ponašanja,
osećanja (Ignjatović, 2011). Ona navodi neke od najčešćih taktika i strategija za prikrivanje
nasilja nad ženama (Ignjatović, 2011. prema Romito, 2008):
1. Eufemizacija- specifična politika jezika koja koristi lingvističko izbegavanje i tehniku
namernog i nesvesnog nestajanja muškarca u tekstovima o nasilju;
2. Dehumanizacija žrtve- obezvredjivanje, potcenjivanje, naglašavanje nedostataka
žena;
3. Okrivljavanje žrtve- osnovni mehanizam da se nasilje nad ženama vrši bez pokajanja;
4. Naturalizacija- tumači nasilje socio-biološkim ili objašnjenjima evolucione
psihologije što ga na izvestan način opravdava i normalizuje;
5. Separacija- omogućava da se različiti oblici nasilja koja muškarci čine razdvoje,
nazovu drugačijim imenima kako ne bismo imali ideju kontinuitetu i medjusobnim
preklapanjima kao i da najčešće potiču iz istog izvora;
6. Psihologizacija- interperetacija problema kao individualnog i psihološkog a ne
kaopolitičkog, ekonomskog i socijalnog. Ovaj mehanizam ima moć da spreči svest o
opresiji, kao i potencijalnu pobunu pa tako utiče i na tip društvenog odgovora na
nasilje. (Ignjatović, 2011. prema Romito, 2008)
Neke psihološke teorije su moćne u okrivljavanju žrtve ili u umanjivanju njene nemoći što
upućuje na psihoterapijski tretman koji može u potpunosti ignorisati postojanje nasilja i biti
usmeren na probleme u funkcionisanju žrtve. Usmeravanje žrtve nasilja na zdravstveni ili
9
socijalni problem može dovesti do nove viktimizacije žrtve jer ona dobija oznaku mentalne
nesposobnosti što se u neku ruku poklapa sa onim što joj nasilnik govori ( “ti si luda, “uzeće
ti decu” ). Nasilje takodje često može biti označeno i kao “bračne razmirice” čime se policija
stavlja u ulogu savetnika a ne u ulogu onoga koji treba da preduzme bezbedonosne
intervencije. Još jedan oblik pokušavanja rešavanja rešenja jeste i porodična medijacija koja
podrazumeva metod “vodjenja konflikta” i izuzetno je zastupljena kad postoji spor oko
roditeljskog starateljstva. Medjutim, medijacija je efikasna u onim sporovima i konfliktima
gde nejednakost moći ne postoji pa zbog toga nije dobro rešenje primena ovog metoda kad
postoji nasilje u porodici, upravo zbog toga jer njegova osnova i podrazumeva disbalans moći
izmedju muškarca i žene.
Medjunarodne obaveze kao okvir za državne politike
Sistematsko istraživanje pojave nasilja nad ženama počelo je 70ih i 80ih godina prošlog veka,
a bilo je inicirano aktivnostima feminističkih organizacija. 90ih godina prošlog veka dolazi
od bitnih promena na ovom planu; pre svega drugačije sagledavanje ovog fenomena kroz
dokumenta Ujedinjenih nacija, Saveta Evrope i Evropske Unije. Promene u zakonodavstvima
ovih medjunarodnih organizacija vukle su za sobom obavezu promena zakonodavstava
država članica što je predstavljao značajan korak u promeni stava prema ovom problemu. Do
tada, u većini država ženske grupe i organizacije su inicirale ključne aktivnosti: organizovale
su besplatne usluge za žene žrtve nasilja, sprovodile istraživanja, kampanje za podizanje
svesti javnosti, vršile pritisak na medjunarodne organizacije, vršile prve obuke za
profesionalce.
U medjunarodnim dokumentima od kojih su neki ekvivalnet za nacionalno zakonodavstvo a
drugi preporuke o ciljevima kojima bi trebalo težiti, nasilje nad ženama je definisano kroz
dijapazon oblika nasilja, konteksta u kojima se dešava i postalo je glavno pitanje kako
ljudskih prava tako i važno zdravstveno, ekonomsko i socijalno pitanje. (Ignjatović, 2011).
Neki od najvažnijih dokumenata u ovoj oblasti su: Univerzalna deklaracija o ljudskim
pravima, Evropska konvencija o ljudskim pravima, Konvencija o eliminaciji svih oblika
diskriminacije žena, Prevencija kriminala i mere krivičnog pravosudja sa elementima nasilja
nad ženama, Preporuka Rec (2002)5 Komiteta ministara država članica o zaštiti žena od
nasilja. Medjunarodne organizacije su usvojile liste principa i obaveza država članica da
preveniraju, zaštite i pokrenu pravne i druge lekove za nadoknadu štete učinjenu nasiljem.
10
Takodje, primat se stavla na život bez nasilja u odnosu na bilo koje kulture prakse koje
opravdavaju ili objašnjavaju nasilje prema ženama i kršenje njihovih prava, a od države se
zahteva da osudjuje nasilje. Evropski ženski lobi jeste najveća mreža ženskih asocijacija u
Evropskoj uniji i prati primenu ovih rešenja kao i unapredjenje postojećih i donošenje novih
rešenja. Zbirka pokazatelja o obavezama država u ispunjavanju ženskih ljudsih prava
organizovana je oko dve velike teme:
a) Društvena tolerancija na nasilje prema ženama koja obuhvata pokazatelje u vezi sa
kulturnim kontekstom koji toleriše ili opravdava nasilje
b) Državna i institucionalna odgovornost, koja obuhvata jasan spisak pokazatelja,
saglasan internacionalnim zakonima i standardima. (Ignjatović, 2011).
Prihvatajući medjunarodne obaveze i suočene sa velikom rasprostranjenošću nasilja nad
ženama, evropske zemlje su krenule u koncipiranje sveobuhvatnih sistema žaštite i prevencije
od nasilja nad ženama. Promene su vršene u oblasti zakonodavstva u vidu inkriminisanja
silovanja u braku i nasilja u porodičnom kontekstu. Kako se nasilje manifestuje u brojnim
delima koja po pravilu ostaju nekažnjena (kao što su izolacija, zabrana vidjanja sa drugim
ljudima, skrivanje, oduzimanje zajedničke imovine, nipodaštavanje) , usvajani su i zakoni
koji krivično sankcionišu i ova dela. Propisivana je i interna politika policije i tužilaštva, a
oformljene su i specijalne policijske jedinice. Osnivani su centri i specijalizovane ustanove za
pomoć žrtvama, i posebna pažnja je posvećena bezbednosti žrtava, proceni rizika
odponavljanja nasilja kao i bezbednosti sudskih postupaka.
Zakonska rešenja u našoj zemlji
Naša zemlja je od 2002.godine inkriminisala nasilje u porodici kao krivično delo, zakonom o
izmenama i dopunama Krivičnog zakonika donetog te godine. U Krivičnom zakoniku naše
zemlje iz 2006.godine u članu 194.stoji: “Ko primenom nasilja, pretnjom da će napasti na
život ili telo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, telesni integritet ili
duševno stanje člana svoje porodice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne
godine.” (Krivični zakon, čl.194. stav1) U zakonu u nastavku stoji da ako je prilikom
izvršenja ovog dela korišćeno oružje, opasno orudje ili sredstvo kojim se može ozbiljno
povrediti telo, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri meseca do tri godine. Isto tako,
ako je prilikom izvršenja ovog dela nastala teška telesna povreda ili teško narušavanje
zdravlja onda će se počinilac kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina. Ako je usled
11
učinjenja ovog dela nastupila smrt drugog lica onda će počinilac biti kažnjen kaznom zatvora
od tri do dvanaest godina (Krivični zakon, 2006.). Ovim krivičnim zakonikom inkriminisano
je i silovaanje u braku kao krivično delo. Ovaj krivični zakon ima dobrih rešenja koji se tiču
nasilja u porodici, počevši od toga da je nasilje u porodici inkriminisano kao krivično delo, a
značajno je i to što je silovanje u braku isto tako definisano kao krivično delo. Ako je
silovanje izvršeno prema bračnom drugu, krivični postupak se pokreće podnošenjem
predloga. Predlog se podnosi
u roku od 3 meseca od dana kad je krivično delo učinjeno, okružnom javnom tužiocu.
( Wagner, 2005). Kazna zatvora koja je zarećena za ovo krivično delo je od dve do deset
godina, a za ozbiljnije slučajeve zaprećena je kazna zatvora i do 15 godina. Ono što može
predstavljati problem jeste to što su kazne zaprećene za ovo krivično delo relativno niske,
naročito jer se u okviru prvog stava navodi da kazna može biti i novčana.
Takodje, značajan je i Porodični zakon koji govori o nasilju u porodici. Pod nasiljem u
porodici se prema ovom zakonu podrazumeva “ ponašanje kojim jedan član porodice
ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice.”
( Porodični zakon, čl.197, stav1). Porodični zakon je bitan za problematiku nasilja u porodici
jer propisuje mere zaštite od nasilja u porodici kao i to što propisuje poseban postupak za
zaštitu od nasilja u porodici čiji je cilj da taj postupak bude brz i efikasan ( Wagner, 2005).
Mere zaštite propisane ovim zakonom su sledeće:
a) Iseljenje iz porodičnog stana, ili kuće bez obzira ko je vlasnik ili zakupac stana/kuće
b) Za useljenje u porodični stan ili kuću, bez obzira ko je vlasnik ili zakupac stana/kuće
(npr. ukoliko je muž izbacio ili iselio suprugu iz stana)
c) Za zabranu približavanja članu porodice koji je pretrpeo nasilje, na određenoj
udaljenosti (kada nasilnik prati, i preti žrtvi, i sl. može tražiti da mu se zabrani da joj
se približava na određenoj udaljenosti, na primer od 500m, ali je sud taj koji
procenjuje situaciju i donosi odluku.
d) Za zabranu pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili mesta rada članu porodice
(ako član porodice nasilnik lupa na vrata, prati vas, i sl.)
e) za zabranu daljeg uznemiravanja člana porodice (kad nasilnik govori žrtvi ružne reči,
zabranjuje komunikaciju sa rodbinom, prijateljicama, kad joj pretresa tašnu, skriva
predmete, i sl.).
Porodični zakon je značajan i zbog toga što propisuje postupak koji se pokreće po hitnom
postupku, prvo ročište mora biti zakazano najkasnije osam dana od dana kada je tužba
12
predata sudu. Može se reći da porodični zakon sadrži dobra rešenja, kojima je žrtva na dobar
način zaštićena.
ZAKLJUČAK
U ovom radu sam pokušala da predstavim jedan deo problematike nasilja nad ženama,
skoncentrišući se najviše na teorijske koncepte o nasilju i društvenoj reakciji. Na početku
rada sam govorila o nekim osnovnim karakteristikama nasilja u porodici, pre svega nasilja u
partnerskom odnosu, govoreći o nasilju nad ženama kao oblik nasilja u porodici koji je
najviše zastupljen. Nakon osnovnih napomena o nasilju nad ženama, opisala sam osnovne
koncepcije o nasilju u porodici. Opisala sam biološka objašnjenja nasilja u porodici, koja
nasilje u porodici objašnjavaju uticajem organskih faktora na ljudsko ponašanje. Zatim sam
govorila o psihološkim konceptualizacijama i različitim objašnjenjima koja postoje u okviru
ovog koncepta. Isto tako, sociološke koncepcije, koje naglasak stavljaju na uticaj društvenih
faktora odnosa i struktura na nastanak, razvoj i opstanak nasilja. I naravno uključila sam i
opis feminsitičkih koncepcija koje su najzaslužnije za sadašnje shvatanje nasilja u porodici
kao ozbiljnog problema koji postoji u svim društvima, a produkt je patrijarhalnog uredjenja.
Durgi deo rada sam posvetila reakciji društva na ovu pojavu, opisujući pre svega mehanizme
kojima se nasilje i danas čini nevidiljivim, a zatim i mnoga rešenja koja postoje na
medjunarodnom planu. Rad sam završila predstavljanjem rešenja u Krivičnom zakoniku i
Porodičnom zakonu kao dva najznačajnija zakonska rešenja u našoj zemlji koja se bave ovom
problematikom. Bez obzira na razvijenost zakonskih rešenja, kako na medjunarodnom planu
tako i kod nas, neophodno je da se rešenja i dalje razvijaju, kako bi se ova pojava učinila što
vidljivijom i kako bismo se približili njenom iskorenjivanju iz društva.
13
LITERATURA
Ignjatović, T. (2011), Nasilje medju ženama u intimnom partnerskom odnosu.
Beograd: Rekonstrukcija ženski fond.
Ignjatović, T., Slavković I. (2006), Nasilje u porodici, čija je odgovornost?. Beograd:
Autonomni ženski centar
Krivični zakonik, čl.194, stav1, Službeni glasnik RS br. 85/2005
Porodični zakon, čl.197, stav1, Službeni glasnik RS br. 18/2005
Wagner, M. (2005), Putokaz za moja prava u zaštiti od nasilja u porodici. Beograd:
Autonomni ženski centar
http://www.womenngo.org.rs/
14