UNIVERZITET U NIŠU
FILOZOFSKI FAKULTET
DEPARTMAN ZA PEDAGOGIJU
ULOGA NASTAVNIKA U MOTIVISANJU UČENIKA ZA UČENJE
SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA ŠKOLSKA PEDAGOGIJA
Mentor: Student:
Niš, decembar, 2011.
SADRŽAJ:
UVOD.............................................................................................................................2
I TEORIJSKI DEO.......................................................................................................2
1. Važnost i učestalost pozitivnih osobina nastavnika....................................................3
2. Odnos nastavnika prema učeniku i nastavi.................................................................4
3. Stil i način rada u nastavi............................................................................................4
4. Položaj učenika u nastavi............................................................................................5
5. Odnos učenika prema nastavi......................................................................................7
6. Učenik kao subjekt nastave i motivacija.....................................................................8
7. Izvori motivacije u nastavi..........................................................................................9
8. Stepeni motivacije u nastavi.......................................................................................11
II METODOLOŠKI DEO ………………………………………………………….. 13
1. Problem istraživanja ..................................................................................................13
2. Predmet istraživanja ..................................................................................................13
3. Cilj istraživanja .........................................................................................................14
4. Zadaci istraživanja ....................................................................................................14
5. Hipoteze istraživanja .................................................................................................15
6. Varijable istraživanja ................................................................................................16
7. Metoda, tehnika, instrument istraživanja ..................................................................16
8. Populacija i uzorak istraživanja ................................................................................17
9. Statistička obrada podataka ......................................................................................17
III ANALIZA I INTERPRETACIJA PODATAKA.................................................18
Prilozi ............................................................................................................................24
Zaključak .......................................................................................................................27
Literatura .......................................................................................................................28
1
I TEORIJSKI DEO
UVOD
Motiv i motivacija su najopštiji pojmovi koji se odnose na pokretanje aktivnosti i
oganizma. U svakodnevnom govoru postoje mnogi termini koji se odnose na pokretanje
aktivnosti, na motivaciju organizma. Najopštiji pojam je motiv. Ostali pojmovi su:
potreba, nagon, želja, težnja, namera.
Homeostazni motivi (glad, žeđ, potreba za snom itd.) očigledno su urođeni
motivi. Ali, čak i ovi motivi podložni su učenju: pod uticajem društva menja se način
njihovog zadovoljavanja. Promene u motivima izazvane socijalnim faktorima nazivaju se
socijalizacijom inače urođenih, bioloških motiva (Vučić, 1991).
Motivaciju za učenje potrebno je permanentno istraživati i sagledavati sve faktore
koji utiču na njen smer, dinamiku i karakter. Bez motivacije, učenje je osuđeno na
neuspeh, nastava takođe. Ukoliko je bilo ko od učesnika u nastavi nemotivisan, to će se
odraziti na njen razvojno-obrazovni učinak. Posebnu pažnju treba posvetiti učenicima,
njihovim unutrašnjim činiocima koji će ih pokrenuti, motivisati za učenje. Sve ovo
upućuje na analizu i drugih faktora koji mogu uticati na motivaciju, a to su: koncepcije
nastave, nastavni programi, a u velikoj meri i nastavnici, kao i njihova uloga u
motivisanju učenika za učenje.
2
1. Važnost i učestalost pozitivnih osobina nastavnika
U pedagoškoj literaturi dosta se govori o nastavniku kao jednom od najznačajnijih
činilaca obrazovnog procesa. Nastavnik je planer, organizator i neposredni rukovodilac
svih aktivnosti iz kojih se sastoji obrazovni proces.
Svojim odlukama, za koje se pretpostavlja da su utemeljene koliko na stručno
profesionalnom znanju toliko i na ličnim osobinama, nastavnik iz časa u čas, iz dana u
dan, iz nedelje u nedelju, artikuliše zbivanja u nastavi. Postoji, s' jedne strane, tendencija
da se uloga nastavnika veliča i ocenjuje kao najznačajnija, a, takođe, i tendencija da se na
nastavnika ukazuje kao na najkritičniju, najslabiju kariku u obrazovnom procesu
(Havelka, 2000).
Kontakt nastavnika sa učenicima uspostavlja se i održava u okviru aktivnosti koje
se odvijaju u nastavnom odeljenju. Svako odeljenje je samostalna obrazovna grupa u
kojoj se odvija kompletan nastavni proces. U predmetnoj nastavi sa svakim odeljenjem,
zavisno od broja predmeta, radi tim od 10 do 15 nastavnika. Sa nekim nastavnicima
učenici provedu po dva, a sa nekim i po četiri ili više časova nedeljno.
Učenici su objektivno u povoljnom položaju kada se radi o upoznavanju
nastavnika. Oni su tokom časa u prilici da prate njegovo ponašanje, držanje i govor,
otkrivaju strukturu u njegovom izlaganju nastavnog gradiva, slede pravce razmišljanja
koje on sugeriše i da se oslanjaju na ilustracije, primere i objašnjenja koja im on daje uz
pomoć nastavnih sredstava. Verovatno učenici spadaju u dobre poznavaoce rada,
ponašanja i osobina svojih nastavnika (Havelka, 2000).
3
2. Odnos nastavnika prema učeniku i nastavi
Odnos nastavnika prema učeniku može biti demokratski, autoritativan i
ravnodušan (Lewin, K., Lippitt, R., White, R.W.), može biti dominantan (autoritativan i
vladajući) i integrativan – saradnički (Anderson, H.) (Đorđević, 1981).
U istraživanju koje je obavio Viti (Witty, P.) 1947. godine, analizirajući 12000
slobodnih sastava učenika „O nastavniku koji im je najviše pomogao“, svojstva dobrog
nastavnika rangirana su na sledeći način: da razume učenika, da je dobar saradnik, da se
demokratski ophodi; da je dobar, mio, strpljiv i da ima široka interesovanja; da je prijatne
spoljašnjosti, blag u ophođenju, da ima smisla za humor; da je staložen i dosledan, da se
interesuje za probleme dece, da ima sposobnost za prilagođavanje, da pravilno dodeljuje
pohvale. Tek na kraju, daleko iza različitih ličnih svojstava – traži se od nastavnika da je
spretan u nastavi (Đorđević, 1981.).
Mušinski (Muszynski, H.) izdvaja osobine koje obezbeđuju uspešan rad
nastavnika:
1) organizacione spretnosti;
2) sposobnost rukovođenja;
3) partnerska svojstva;
4) kvaliteti i funkcije onoga koji vodi i savetuje;
5) sposobnost za kooperaciju. (Đorđević, B., Đorđević, J., 1988.).
3. Stil i način rada u nastavi
Odnos prema učeniku i nastavi je kod nastavnika određen primarnim ličnim
svojstvima, njegovim iskustvom, profesionalnim obrazovanjem i situacionim
okolnostima. Što manje situacione okolnosti utiču na rad nastavnika, to je opravdanije
4
zaključiti o stilu rada u nastavi. Stil, dakle, predstavlja ustaljeni način ponašanja u
socijalnim situacijama i u aktivnostima individue.
Odnos nastavnika prema učeniku i nastavi, primenjen na nastavnu praksu, daje
osobine nastavnika kao što su „dobar predavač“ ili „nastavnik kontrolor“ i slično. Upravo
tu relaciju je istraživao Hjuz (Houghes). On je istraživao ponašanje dva tipa nastavnika:
moćnog i fleksibilnog. Zapravo se radi o autokratskom i demokratskom ponašanju
nastavnika (Suzić, 2003).
Hjuz je našao 7 kategorija nastavnika:
1) nastavnik kontrolor – govori šta učenici treba da rade i određuje šta će ko
konkretno raditi;
2) nastavnik koji autoritarno nameće aktivnost učenika – učenicima se, po pravilu,
obraća zapovestima;
3) nastavnik koji pomaže i olakšava aktivnost učenika – pomaže da se održi tok i
kontinuitet aktivnosti;
4) nastavnik koji razvija sadržaje aktivnosti u cilju pomoći učenicima da se snađu
u određenoj situaciji – prihvata i respektuje primedbe i mišljenja učenika;
5) lično angažovani nastavnik – spreman da rešava lične probleme deteta, da mu
pomogne;
6) nastavnik koji ličnom aktivnošću deluje kao primer – ličnom angažovanošću
vodi, podstiče (motiviše) i usmerava;
7) negativno angažovani nastavnik – učenicima ukazuje na nedostatke, stalno
kritikuje, optužuje za neuspeh, preti i kažnjava (Mandić, 1980, prema N. Suziću, 2003).
4. Položaj učenika u nastavi
Uz analizu odnosa učenika prema nastavi nužno je zahvatiti pojam subjekt. Reč
subjekt ima osnovu u latinskom izrazu subiectus = ležeći pod čim, susedni, podložan,
izvrgnut.
U „Enciklopedijskom rječniku pedagogije“ pojam „subjekt nastave“ je objašnjen
u vezi sa tzv. „starom“ i „novom“ školom. U novoj školi učenik sa periferije nastavnog
5
procesa prelazi u sam njegov centar, postaje središte oko kojega se sve okreće, sve se
pokušava prilagoditi njemu i njegovoj prirodi. Učenik se smatra aktivnim subjektom
nastave, koji i sam učestvuje u vlastitom vaspitanju i čija aktivnost ima odlučujuće
značenje za tok i rezultat nastavnog procesa. Učeničkoj unutrašnjoj prirodi, njegovim
dobrim osobinama i psiho-fizičkim snagama prilagođavaju se obrazovni sadržaji, metode
i oblici nastavnog rada, tempo i ritam rada (Enciklopedijski rječnik pedagogije, 1963.).
Ovako određen pojam „subjekt“ u krajnjem slučaju vodi, između ostalog, ka
Rusoovoj tezi o „povratku prirodi“. Prepustiti dete samom sebi ne znači isto što i stvoriti
uslove da se ono razvije kao subjekt, kao ljudsko biće.
U „Pedagoškom rečniku“ izraz „subjekt vaspitanja“ je definisan kao: „Nasuprot
shvatanju da na dete u procesu vaspitanja treba gledati samo kao na – objekt vaspitanja
koji će biti odlikovan od vaspitača, bez aktivnog sudelovanja samog vaspitanika.
Pristalice ovog stanovišta ističu da se u nastojanju da se dete vaspitanjem izgradi u
slobodnu i samoinicijativnu ličnost, to može ostvariti samo ako se na dete gleda kao na
svesno biće kome treba dati mogućnost i stvoriti mu uslove da ono svesnom
samoaktivnošću doprinosi svom razvoju. U tom smislu govorimo o detetu kao subjektu
vaspitnog procesa“. (Pedagoški rečnik II, 1967.)
S' obzirom da uzrast bitno determiniše položaj učenika u nastavi, posebno u
vrednosnom pogledu, to je učenika nužno tretirati i kao objekt nastave u cilju
ostvarivanja njegove uloge subjekta. Pri tome je nužno permanentno imati u vidu cilj
takvog rada – učenik kao subjekt nastave.
Položaj učenika u nastavi određen je procenom i ostvarivanjem pedagoškog
delovanja koje će učenika tretirati u pravoj ili optimalnoj meri objektom ili subjektom sve
do uzrasta ili ostvarenja drugih pretpostavki kada on postaje stvarni subjekt u vlastitim
aktivnostima i vrednovanju stvarnosti (Suzić, 2003).
6
5. Odnos učenika prema nastavi
Ovde nas, u kontekstu značenja pojma odnos, zanima socijalno-psihološka
kategorija interpersonalnih odnosa, u ovom slučaju da li je odnos učenika prema nastavi
zavisan od njihovog doživljaja osobina nastavnika?
Karen Horni ponašanja ljudi objašnjava na osnovu tri tipa interpersonalnog
reagovanja:
1) kretanje ka ljudima;
2) kretanje protiv ljudi;
3) izbegavanje ljudi (Kreč, D. i saradnici, 1972, prema N.Suziću, 2003).
Na osnovu ovih podataka, lako možemo prepoznati tri tipa ponašanja učenika:
1) kretanje ka nastavi – prihvatanje nastave kao vlastite aktivnosti koja nije
nametnuta, koja se ne doživljava kao prinuda već kao normalna društvena aktivnost;
2) kretanje protiv nastave – oponiranje aktivnosti, razni vidovi omalovažavanja i
destrukcije;
3) izbegavanje nastave – bežanje sa časova, nalaženje opravdanja za neaktivnost,
kao što su bolest, sprečenost i slično.
Odnos učenika prema nastavi je znatno determinisan odnosom prema nastavniku.
U nastavnoj praksi često susrećemo učenike koji beže samo sa časova pojedinih
nastavnika iako uvidom u dokumentaciju možemo konstatovati slabe ocene i kod drugih
nastavnika. Ako bismo analizirali brojne vidove oponiranja, izbegavanja,
omalovažavanja i destrukcije nastave od strane učenika, otkrili bismo niz tipičnih
ponašanja i situacija. S' obzirom da je današnja nastava zasnovana na nizu prinuda
formalnog tipa (razred, čas, nastavni plan i program, stil i način rada učenika diktira
nastavnik, svaki nastavnik ima svoje kriterijume o „nivou poslušnosti“ i drugo) postoji
jedan opšti odnos učenika prema nastavi koji bismo mogli nazvati „škola kao nužnost“.
Ovaj odnos prepoznajemo u sveprisutnom oduševljenju učenika svih nivoa i uzrasta kada
im se iznenada saopšti da se idućeg dana neće održati nastava.
7
6. Učenik kao subjekt nastave i motivacija
Odnos učenika prema nastavi podrazumeva stavove učenika. Faza obrade novog
gradiva ili faza sticanja znanja u nastavi su neodvojive od stavova učenika. Međutim,
tradicionalna nastava ne raspolaže instrumentima, senzibilitetom i vremenom da se
pozabavi, da uvaži stavove učenika.
Spoljnom motivacijom (ocena, pohvale, nagrade itd.) nastavnik podstiče decu da
nauče osnovne činjenice. Dovoljna je korektna reprodukcija za visoku ocenu. Ostvarenje
trenutnog cilja (ocena) je usledilo kao nagrada. Svrha reprodukcije ili znanja je završena i
učenik može da „sa zadovoljstvom“ zaboravi sadržaje.
Za razliku od tog pristupa, nastavnik koji želi da učenicima pokaže koliko će im
znanje iz određene oblasti trebati u daljem školovanju, u životu, u raznim praktičnim
situacijama, delovaće na stavove učenika. Ovakvu nastavu je mnogo teže pripremiti i
izvesti. Za razliku od tradicionalne, ova nastava bi se zasnivala na vrednostima učenika.
U položaju objekta nastave učenik ostaje uskraćen za osećaj samostalnosti i
doživljaj kompetencije. Na nižem školskom uzrastu učenik je nužno objekt, ali i subjekt
nastave. Ovu ulogu objekta u nastavi učenik delimično zadržava sve do kraja školovanja.
Međutim, davanjem alternativa, višestrukim izborom ili pripremom analognih sadržaja,
nastavnik može da stvori privid slobodnog izbora, da učenika dovede u situaciju da oseća
da je subjekt nastave. Taj osećaj slobode, samostalnosti i kompetencije je izuzetno važan
za motivaciju u školskim uslovima (Suzić, 2003.).
8
7. Izvori motivacije u nastavi
Na osnovu psiholoških i pedagoških saznanja u teorijama motivacije, moguće je
izvesti zaključke o izvorima motivacije u školskim uslovima.
1) znatiželja, interes:
- Usmeravanje na bliske ciljeve na nižem školskom uzrastu, a na dugoročne
ciljeve na višem školskom uzrastu;
- Brzo postizanje zadovoljenja, rezultata;
- Postepeno povećavanje složenosti zadataka;
- Postepeno produženje ili skraćenje potrebnog vremena da se ostvari produkt;
- Isticanje vrednosti i važnosti aktivnosti, postignuća i produkata;
- Izraženi interes za aktivnost i rezultate detetove aktivnosti od strane nastavnika i
roditelja;
- Prevladavanje platoa koji nastaje dosadom i zasićenjem, stvaranje dalje
znatiželje i interesa;
- Vežbe perzistencije – istrajnosti (volje);
2) pohvala:
- Daje se za detetovo vlastito zalaganje pre nego za reproduktivnost;
- Dete ceni sebe na osnovu svojih rezultata, na osnovu feed-back sprege dobijene
povratnom informacijom ili pohvalom;
- Osećaj deteta da samo utiče na vlastite rezultate, da pohvala i nagrada zavise od
njega lično;
- Ponos za priznanja ostvarena vlastitom aktivnošću;
- Pohvala kao intelektualni prestiž, u situacijama režirane kognitivne disonance ili
drugim odgovarajućim situacijama;
9
3) kompetencija, autonomija:
- Svest o postignutom nivou, samostalni izbor i osećaj da se aktivnošću mogu
ostvariti visoki rezultati (autodeterminizam);
- Izbor više alternativa makar i paralelnih i jednakih zbog osećaja autonomije
vlastitog izbora;
- Razvijati sposobnost izbora (biranja) kod učenika postepeno, u području
detetove kompetencije;
- Vežbe u učenju (faze učenja, hodogrami i sl.);
- Učeniku pružiti šansu da sam kontroliše postignuti nivo u ostvarenju cilja;
- Uvežbavati samostalno odlučivanje učenika:
a) dati važnost svakoj odluci učenika,
b) poštovati i dosledno se držati učenikove odluke,
c) stimulisati inicijativu učenika,
d) širiti granice odlučivanja s' obzirom na porast kompetencije učenika;
- Vežbati učenje učenja;
4) nastava kao užitak, zadovoljstvo (unutrašnja motivacija):
- Nije nužno insisitirati na rezultatu - treba ocenjivati aktivnost kao i rezultat;
- Obezbediti osećaj napretka u nastavi (poređenje sa prethodnim postignućem,
kontinuitet u napredovanju, poređenje sa ostalim učenicima i sl.);
- Intelektualni prestiž obezbeđuju mali heuristički pomaci;
- Deo vremena treba posvetiti stavovima učenika o nastavi, o nastavniku, o
nastavnim sadržajima („Meni je sadržaj X težak“, „Osećam se izvrsno dok radim sadržaj
A“, „Da sam odlučujem radio bih to-i-to i slično);
- Ostvariti poželjnu emocionalnu klimu na svakom nastavnom času (ležernost,
opuštenost, radna atmosfera);
- Razviti vlastiti sistem individualizacije nastave da bi se ostvario maksimum
prilagođenosti nastave kognitivnom stilu učenika.
10
Prethodno navedeni izvori motivacije nisu i ne predstavljaju sve moguće stavke
izvora motivacije u školi. Široko i bogato pedagoško iskustvo daje mogućnost svakom
nastavniku da sagleda vlastitu praksu u nastavi i uvidi smer poželjnih promena. Veliki
arsenal mogućnosti motivisanja učenika u nastavi daje pregled teorija motivacije i izvori
motivacije koje one nude. Nastavnik iz tog arsenala može izabrati one izvore motivacije
koji najviše odgovaraju njegovom stilu rada, osobinama učenika i uslovima u kojima
nastavnik radi. Da bi ostvario kvalitativne pomake, nastavnik mora biti spreman da
kritički sagledava svoj rad, da usavršava i menja neke stereotipe koje praktikuje, a za koje
je otkrio slabosti (Suzić, 2003.).
8. Stepeni motivacije u nastavi
Spoljašnji podsticaji ili spoljašnja motivacija, adekvatno primenjena u nastavi,
mogu dovesti do unutrašnje motivacije. Jedan od najadekvatnijih vidova te motivacije je
motivacija postignuća. Na osnovu nalaza Atkinsona (Atkinson, J.W.), Mek Klilenda
(MeClelland, D.C.), Hekhauzena (Heckhausen, H.) i drugih teoretičara koji tretiraju
motivaciju postignuća moguće je izvesti aplikaciju nivoa te motivacije u školskim
uslovima. Nešto razuđenija hijerarhija faza motivacije u nastavi, sačinjena na osnovu
Hekhauzenove hijerarhije i proširena saznanjima teorija unutrašnje motivacije izgleda
ovako:
prvi stepen:
Informacije, upozorenja, znatiželja, spoznaja, izazov;
drugi stepen:
Eksploracija – upoznavanje (iznalaženje, istraživanje) aktivnosti u kojima učenik
postiže veću kompetentnost (sadržaj rada i vidovi aktivnosti);
treći stepen:
Izvođenje – realizacija aktivnosti, doživljaj aktivnosti, nagrađene aktivnosti u
vidu redukcije tenzije, razrešenja kognitivne disonance, nagrada na osnovu feed-back
sprege: uspeh, pohvala, ocena, optimalizacija “slike o sebi” i slično;
11
četvrti stepen:
Samovrednovanje – svest o nivou vlastitog ostvarenja i napredovanja, poređenje
sa napredovanjem i ostvarenjima drugih učenika;
peti stepen:
Dalje sagledavanje – procena verovatnosti postizanja daljih uspeha i nagrada,
sužavanje izbora na najprivlačnija područja, sagledavanje mogućnosti korišćenja drugih
izvora znanja u nastavi i van nje;
šesti stepen:
Perzistencija – istrajavanje na aktivnosti koja dovodi do osećaja velike
kompetentnosti (vežbe, učenje učenja, samopouzdanje, socijalna promocija);
sedmi stepen:
Kompetencija – osećaj (rastuće) kompetentnosti, izgradnja – izgrađeni vlastiti
kriterijumi, identifikacija sa nastavnikom ili drugim autoritetima datog područja (izborna
nastava, samostalni oblici rada, projekti, rezultati, prezentacija ostvarenog samostalnim
radom i slično);
osmi stepen:
Unutrašnja motivacija – sama aktivnost je nagrada, nisu potrebni spoljašnji
podsticaji, neugode ne mogu odvratiti od aktivnosti jer su doživljene kao prolazna faza,
samopouzdanje, nastavnik je dobrodošao kao izvor novih saznanja, kao pomoć i kao
saradnik. (Suzić, 2003).
Poredeći ovaj pregled stupnjeva motivacije sa današnjom praksom tradicionalne
nastave možemo reći da se preko 80% rada u nastavi odnosi na treći stepen motivacije:
izvođenje. Preostali deo vremena posvećen je uvođenju učenika u sadržaje, tzv.
psihološkoj pripremi te nekim drugim, formalnim pitanjima nastave – zapisivanje časa,
priprema materijala i slično.
Ako se u tradicionalnoj nastavi dešava da učenik na individualnom planu
ostvaruje više stepene motivacije, to, po pravilu, ostaje nezapaženo od strane nastavnika.
Šta dovodi do višeg nivoa motivisanosti učenika, kako primetiti i identifikovati viši
stepen motivacije, kako razvijati motivaciju ili prelaziti iz stepena u stepen, kako sve
12
učenike voditi po tom hodogramu – to su pitanja koja danas mora da proučava svaki
nastavnik i da traži vlastite odgovore.
II METODOLOŠKI DEO
1. Problem istraživanja
Danas se često ističu slabosti nastave i tradicionalne šeme organizacije rada
nastavnika. Takođe, jedan od glavnih problema u nastavi je i nedovoljna motivisanost
učenika za učenje. Da bi se ostvarili ciljevi unapređivanja vaspitno-obrazovnog rada i
učenici motivisali za učenje, neophodno je istražiti koje su osnovne slabosti u nastavi,
zbog čega motivisanost učenika nije zadovoljavajuća.
Osnovni problem istraživanja je: Kakva je uloga nastavnika u motivisanju
učenika za učenje?
2. Predmet istraživanja
Nastavnici, kao posrednici između učenika i nastavnog gradiva, upravo su
glavni činioci motivacije učenika, pa u velikoj meri utiču na njihov školski uspeh.
U teorijskom delu rada istaknute su značajne funkcije nastavnika u motivaciji
učenika za učenje. Zbog toga se nameće zahtev da se ispitaju stavovi učenika o ulozi
nastavnika u nastavnom procesu, odnosno stavovi o nastavniku kao motivatoru.
Tako se predmet istraživanja može definisati kao: Uloga nastavnika u
motivaciji učenika za učenje.
Ukoliko rezultati istraživanja pokažu nedovoljnu motivisanost učenika za
učenje, to će značiti da nastavnici ne motivišu učenike u dovoljnoj meri, pa se to može
odraziti na njihov uspeh. To će ukazati na neophodnost dodatnog angažovanja nastavnika
radi veće motivacije učenika za učenje.
Ukoliko rezultati istraživanja pokažu motivisanost učenika za učenje, to će
značiti da se nastavnici u dovoljnoj meri zalažu i trude da svoje učenike što više motivišu.
13
3. Cilj istraživanja
Shodno definisanom i određenom predmetu istraživanja, cilj ovog
istraživanja je empirijskim putem utvrditi da li se nastavnici u školi koriste motivacionim
tehnikama u nastavi i koliko uspevaju u tome.
4. Zadaci istraživanja
1. Utvrditi da li se nastavnici u školi koriste motivacionim tehnikama, da li
koriste pohvalu, priznanje, nagradu u nastavi.
2. Utvrditi koje motivacione tehnike u nastavi nastavnici najviše koriste, da li
su to pohvala, priznanje, nagrada, ili kažnjavanje učenika lošom ocenom?
3. Utvrditi stavove učenika o glavnim nedostacima ocenjivanja
(favorizovanje pojedinaca, pristrasnost nastavnika, nedovoljna angažovanost nastavnika i
učenika).
4. Utvrditi da li, po mišljenju učenika, njihovi nastavnici primenjuju
savremene metode rada (prezentacije, radionice, samostalna priprema lekcija i izlaganja
učenika...).
5. Utvrditi da li nastavnici učenicima unapred saopštavaju svoj plan i
kalendar rada.
6. Utvrditi da li nastavnici učenicima redovno saopštavaju ocene.
7. Utvrditi stavove učenika o tome da li se nastavnici trude da u odeljenju
razviju takmičarski duh.
8. Utvrditi sa kojim se poteškoćama i preprekama učenici najčešće susreću
tokom učenja?
14
5. Hipoteze istraživanja
1. Pretpostavlja se da se nastavnici u školi koriste motivacionim tehnikama -
koriste pohvalu, priznanje, nagradu u nastavi.
2. Pretpostavlja se da nastavnici koriste pohvalu, priznanje, ali i davanje
negativnih ocena učenicima.
3. Pretpostavlja se da učenici smatraju da su glavni nedostaci ocenjivanja
pristrasnost nastavnika, “gledanje kroz prste” pojedinim učenicima, favorizovanje
učenika.
4. Pretpostavlja se da učenici smatraju da njihovi nastavnici ne primenjuju
savremene metode rada.
5. Pretpostavlja se da nastavnici učenicima unapred saopštavaju svoj plan i
kalendar rada.
6. Pretpostavlja se da nastavnici učenicima redovno saopštavaju ocene.
7. Pretpostavlja se da se nastavnici trude da u odeljenju razviju takmičarski
duh.
8. Pretpostavlja se da su najčešće poteškoće i prepreke sa kojima se učenici
najčešće susreću tokom učenja: nedovoljna motivisanost, nedostatak vremena, negativni
stavovi o nastavnicima.
15
6. Varijable istraživanja
Nezavisnu varijablu predstavljaju karakteristike pojave obuhvaćene
istraživanjem:
1. Pol učenika
2. Godine starosti
Zavisnu varijablu predstavljaju:
Stavovi učenika dobijeni kroz njihove odgovore na postavljena pitanja u
upitniku.
7. Metode, tehnike i instrumenti istraživanja
Metoda primenjena u ovom istraživanju je odabrana u skladu sa prirodom
problema, predmetom, ciljem i zadacima istraživanja, kao i u skladu sa postavljenim
hipotezama. U istraživanju je korišćena deskriptivna metoda u prikupljanju, obradi i
interpretaciji podataka. Korišćena je tehnika anketiranja i instrument upitnik za učenike,
koji je posebno konstruisan za potrebe ovog istraživanja. Upitnik je anoniman i sastoji se
od 10 pitanja.
16
8. Populacija i uzorak istraživanja
Ispitivani su učenici. Uzorak čine učenici četvrtog razreda gimnazije „Jovan
Skerlić“ u Vladičinom Hanu. Uzorak sačinjava ukupno 70 učenika.
Tabela 1: Karakteristike uzorka po polu
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Ukupno
muški 32 45.7 45.7 45.7
ženski 38 54.3 54.3 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Tabela 2: Karakteristike uzorka po uzrastu
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Ukupno
16-17 20 28.6 28.6 28.6
17-18 50 71.4 71.4 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
9. Statistička obrada podataka
Dobijeni podaci obrađeni su kavalitativno i kvantitativno u procentima,
korišćenjem uobičajenih postupaka deskriptivne statistike. Sve statističke analize rađene
su u okviru statističkog programa SPSS.
17
III ANALIZA I INTERPRETACIJA PODATAKA
1. Da li se Vaši nastavnici koriste motivacionim tehnikama u nastavi?
a) pohvala
b) priznanje
c) nagrada
d) davanje negativnih ocena
Tabela 3: Korišćenje motivacionih tehnika u nastaviFrekvencij
aProcenat
Validni procenat
Kumulativni procenat
Pohvala 22 31.4 31.4 31.4
Priznanje 6 8.6 8.6 40.0
Nagrada 13 18.6 18.6 58.6
Davanje negativnih ocena 29 41.4 41.4 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, da li se nastavnici koriste motivacionim tehnikama i koje su to
tehnike, najviše učenika (41,4%) odgovorilo je da ih nastavnici motivišu davanjem
negativnih ocena, zatim pohvalom (31,4%), nagradom (18,6%), a najmanje priznanjem
(8,6%).
2. Koje motivacione tehnike u nastavi nastavnici najviše koriste?
a) pohvala
b) priznanje
18
c) nagrada
d) davanje loših ocena kao podsticaj za napredovanje
Tabela 4: Najviše koišćene motivacione tehnike
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Pohvala 28 40.0 40.0 40.0
Priznanje 16 22.9 22.9 62.9
Nagrada 9 12.9 12.9 75.7Davanje loših
ocena17 24.3 24.3 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, koje motivacione tehnike u nastavi nastavnici najviše koriste, najveći
je broj učenika koji je naveo pohvalu (40,0%), zatim davanje loših ocena (24,3%), potom
priznanje (22,9%) i, na kraju, nagradu (12,9%).
3. Šta je, po Vama, glavni nedostatak ocenjivanja?
a) favorizovanje pojedinaca
b) pristrasnost nastavnika
c) nedovoljna angažovanost učenika
d) nedovoljna angažovanost nastavnika
Tabela 5: Glavni nedostaci ocenjivanjaFrekvencij
aProcenat
Validni procenat
Kumulativni procenat
Favorizovanje pojedinaca 20 28.6 28.6 28.6
Pristrasnost nastavnika 12 17.1 17.1 45.7
Nedovoljna angažovanost ucenika
18 25.7 25.7 71.4
Nedovoljna angažovanost nastavnika
20 28.6 28.6 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, šta je, po učenicima, glavni nedostatak ocenjivanja, isti je broj
učenika koji smatraju da je u pitanju favorizovanje pojedinaca i nedovoljna angažovanost
19
nastavnika (28,6%), zatim navode sopstvenu nedovoljnu angažovanost (25,7%) i, na
kraju, pristrasnost nastavnika (17,1%).
4. Da li Vaši nastavnici primenjuju savremene metode rada?
a) prezentacije
b) radionice
c) samostalna priprema lekcija i izlaganja učenika
d) ne primenjuju
Tabela 6: Primena savremenih metoda radaFrekvencij
aProcenat
Validni procenat
Kumulativni procenat
Samostalna priprema lekcija I izlaganja učenika
23 32.9 32.9 32.9
Ne primenjuju 47 67.1 67.1 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, da li njihovi nastavnici primenjuju savremene metode rada, određeni
broj učenika (32,9%) odgovorilo je da njihovi nastavnici jedino primenjuju samostalnu
pripremu lekcija i izlaganja učenika, a većina odgovora je da ih ne primenjuju (67,1%).
5. Da li Vam nastavnici unapred saopštavaju svoj plan i kalendar rada?
a) da
b) ne
Tabela 7: Saopštenje plana i kalendara rada
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Da 70 100.0 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, da li im nastavnici unapred saopštavaju svoj plan i kalendar rada, svi
učenici (100,0%) su odgovorili potvrdno.
20
6. Da li Vam nastavnici redovno saopštavaju ocene?
a) da
b) ne
Tabela 8: Saopštenje ocena
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Da 70 100.0 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, da li im nastavnici redovno saopštavaju ocene, svi učenici (100,0%)
su odgovorili potvrdno.
7. Da li se Vaši nastavnici trude da u odeljenju razviju takmičarski duh, kao
podsticaj za napredovanje?
a) da
b) ne
Tabela 9: Razvijanje takmičarskog duha u odeljenju
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Da 58 82.9 82.9 82.9
Ne 12 17.1 17.1 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, da li se njihovi nastavnici trude da u odeljenju razviju takmičarski
duh, kao podsticaj za napredovanje, mali broj učenika dao je negativan odgovor (17,1%),
a mnogo je veći broj učenika (82,9%) koji smatraju da se njihovi nastavnici trude da u
odeljenju razviju takmičarski duh.
21
8. Sa kojim se poteškoćama i preprekama najčešće susrećete prilikom učenja?
Tabela 10: Poteškoće i prepreke prilikom učenjaFrekvencij
aProcenat
Validni procenat
Kumulativni procenat
Nedovoljna motivisanost 14 20.0 20.0 20.0
Nedostatak vremena 29 41.4 41.4 61.4
Negativni stavovi o nastavnicima
13 18.6 18.6 80.0
Nema poteškoća 14 20.0 20.0 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, sa kojim se poteškoćama najčešće susreću prilikom učenja, najveći
broj učenika (41,4%) je kao problem naveo nedostatak vremena, isti je broj učenika
(20%) koji navode nedovoljnu motivisanost i, kao potpuno suprotan, ogovor da nemaju
poteškoća prilikom učenja, a najmanje je učenika (18,6%) kojima prepreku prilikom
učenja predstavljaju negativni stavovi o svojim nastavnicima.
9. Da li dovodite u vezu efikasnost nastavnog časa sa osobinama nastavnika?
a) da
b) ne
Tabela 11: Povezanost efikasnosti nastavnog časa i osobina nastavnikaFrekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni
procenat
Da 57 81.4 81.4 81.4
Ne 13 18.6 18.6 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
22
Na pitanje u anketi, da li dovode u vezu efikasnost nastavnog časa sa osobinama
nastavnika, mali broj učenika (18,6%) je dao negativan odgovor, a mnogo je više učenika
(81,4%) koji dovode u vezu efikasnost nastavnog časa sa osobinama nastavnika.
10. Koliko neopravdanih izostanaka ste imali tokom prethodne školske godine?
a) preko 30
b) između 15 i 30
c) između 5 i 10
d) nisam imao/ la
Tabela 12: Neopravdani izostanci
Frekvencija Procenat Validni procenatKumulativni
procenat
Preko 30 6 8.6 8.6 8.6
Između 15 i 30 11 15.7 15.7 24.3
Između 5 i 10 31 44.3 44.3 68.6
Nisam imao/la 22 31.4 31.4 100.0
Ukupno 70 100.0 100.0
Na pitanje u anketi, koliko neopravdanih izostanaka su imali tokom prethodne školske
godine, najveći broj učenika (44,3%) je odgovorio da ima između 5 i 10 neopravdanih
izostanaka, zatim slede učenici (31,4%) koji neopravdane izostanke nisu imali, potom
učenici (15,7%) sa između 15 i 30 neopravdanih izostanaka, a najmanje je učenika
(8,6%) sa preko 30 neopravdanih izostanaka.
23
Prilog I
UPITNIK ZA UČENIKE
O ULOZI NASTAVNIKA U MOTIVISANJU UČENIKA ZA UČENJE
Poštovani učenici!
U toku je istraživanje o ulozi nastavnika u motivisanju učenika za učenje.
Iznošenjem Vaših mišljenja u ovom upitniku doprinećete rasvetljavanju ovog problema,
pa Vas zbog toga molim da najiskrenije popunite ovaj upitnik.
Svoje odgovore upišite na linije koje se nalaze ispod pitanja, a kod pitanja sa
ponuđenim odgovorima, zaokružite odgovor koji se odnosi na Vas.
ZAHVALJUJEM NA SARADNJI!
Pol _________
Godine starosti __________
1. Da li se Vaši nastavnici koriste motivacionim tehnikama u nastavi?
a) pohvala
b) priznanje
c) nagrada
d) davanje negativnih ocena
2. Koje motivacione tehnike u nastavi nastavnici najviše koriste?
a) pohvala
b) priznanje
c) nagrada
d) davanje loših ocena kao podsticaj za napredovanje
24
3. Šta je, po Vama, glavni nedostatak ocenjivanja?
a) favorizovanje pojedinaca
b) pristrasnost nastavnika
c) nedovoljna angažovanost učenika
d) nedovoljna angažovanost nastavnika
4. Da li Vaši nastavnici primenjuju savremene metode rada?
a) prezentacije
b) radionice
c) samostalna priprema lekcija i izlaganja učenika
5. Da li Vam nastavnici unapred saopštavaju svoj plan i kalendar rada?
a) da
b) ne
6. Da li Vam nastavnici redovno saopštavaju ocene?
a) da
b) ne
7. Da li se Vaši nastavnici trude da u odeljenju razviju takmičarski duh, kao
podsticaj za napredovanje?
a) da
b) ne
25
8. Sa kojim se poteškoćama i preprekama najčešće susrećete prilikom učenja?
__________________________________________________________________
9. Da li dovodite u vezu efikasnost nastavnog časa sa osobinama nastavnika?
a) da
b) ne
10. Koliko neopravdanih izostanaka ste imali tokom prethodne školske godine?
a) preko 30
b) između 15 i 30
c) između 5 i 10
d) nisam imao/ la
26
ZAKLJUČAK
Odnos učenika prema nastavi podrazumeva stavove učenika i znatno je
determinisan odnosom prema nastavniku. Faza obrade novog gradiva ili faza sticanja
znanja u nastavi su neodvojive od stavova učenika. Međutim, tradicionalna nastava ne
raspolaže instrumentima, senzibilitetom i vremenom da se pozabavi, da uvaži stavove
učenika.
Sagledavanjem današnje prakse i tradicionalne nastave možemo reći da se
preko 80% rada u nastavi odnosi na izvođenje. Preostali deo vremena posvećen je
uvođenju učenika u sadržaje, te nekim drugim, formalnim pitanjima nastave. Ako se u
tradicionalnoj nastavi dešava da učenik na individualnom planu ostvaruje više stepene
motivacije, to, po pravilu, ostaje nezapaženo od strane nastavnika.
U pedagoškoj literaturi dosta se govori o nastavniku kao jednom od najznačajnijih
činilaca obrazovnog procesa. Nastavnik je planer, organizator i neposredni rukovodilac
svih aktivnosti iz kojih se sastoji obrazovni proces.
Šta dovodi do višeg nivoa motivisanosti učenika, kako primetiti i identifikovati
viši stepen motivacije, kako razvijati motivaciju ili prelaziti iz stepena u stepen - to su
pitanja koja danas mora da proučava svaki nastavnik i da traži vlastite odgovore.
Nastavnici, kao posrednici između učenika i nastavnog gradiva, upravo su glavni činioci
motivacije učenika, pa u velikoj meri utiču na njihov školski uspeh.
.
27
LITERATURA
1. Đorđević, J. (1981): Savremena nastava, Naučna knjiga, Beograd
2. Đorđević, B., Đorđević, J. (1988): Učenici o svojstvima nastavnika, Prosveta, Beograd
3. Enciklopedijski rječnik pedagogije (1963), Matica Hrvatska, Zagreb
4. Havelka, N. (2000): Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd
5. Pedagoški rečnik II (1967), Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, Beograd
6. Suzić, N. (2003): Osobine nastavnika i odnos učenika prema nastavi – treće izdanje,
Teacher Training Centre, Banja Luka
7. Vučić, L. (1991): Pedagoška psihologija – učenje, Centar za primenjenu psihologiju,
Društva psihologa Srbije, Beograd
28