dr. fra dominik mandić (1889. – 1973.) · mandić’s croatianism and yugoslavism abstract:...

DR. FRa DOMINIK MaNDIć(1889. – 1973.)

Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti (Mostar – Široki Brijeg, 24. i 25. listopada 2013.)

Priredio:dr. fra Robert Jolić

Mostar - Zagreb, 2014.

425

UDK 271.3Mandić, D.32-05Mandić, D.[329.3:282](497.5)HKP323.1(497.1=163.42)”19”Izvorni znanstveni rad

MaNDIćevO HRvaTSTvO I jUgOSLaveNSTvOTomislav Jonjić, Zagreb

Sažetak: oslanjajući se na neobjavljeno gradivo i literaturu, autor sažeto prikazuje političke poglede fra Dominika mandića i povijesno-politički okvir u kome su se oni oblikovali. iako mandić nikad nije zanijekao svoju hrvatsku narodnu pripadnost, on je – kao i nemali dio tadašnjega katolič-kog svećenstva u svim hrvatskim zemljama – zbog niza razloga držao da je za hrvatski narod najbolje rješenje jugoslavenska državna zajednica. Tog se uvjerenja teško oslobađao i nakon što su jugoslavenski partizani, u koje je u završnoj fazi Drugoga svjetskog rata ipak polagao određene nade, krajem 1944. i početkom 1945. godine poubijali velik broj hrvatskih civila, među kojima su bili i brojni svećenici i redovnici njegove matične provincije. Tek nekoliko godina iza bleiburške tragedije iz svibnja 1945., obnove Ju-goslavije i uvođenja totalitarne komunističke vladavine u nju, mandić je trajno prihvatio stajalište da ni za hrvatski narod samostalna država nema alternative.

Ključne riječi: Dominik mandić, hrvatstvo, jugoslavenstvo, katolička cr-kva, Hrvatski katolički pokret, nezavisna Država Hrvatska, hrvatska poli-tička emigracija.

Mandić’s Croatianism and Yugoslavism

Abstract: relying on unpublished materials and literature, this paper, in a compact manner, reveals the political views of fra Dominik mandić within the historical and political framework wherein they were formulated. Even though mandić never denied his Croatian nationality, he, like no small number of other Catholic clergymen in all Croatian territories, and for a

Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

426

whole series of reasons, held that the best solution for the Croatian People was to be found within a Yugoslav federation. He found it difficult to break with this opinion even after the Yugoslav Partisans assumed control fol-lowing the Second World War. He still held out hope for the best through 1944 and the beginning of 1945 when the Partisans killed a large number of Croatian civilians, among whom were a large number of clergymen and religious including members of his own franciscan Province. it was only after the massacre at Bleiburg in may of 1945, and the re-establishment of Yugoslavia and the installation of a totalitarian Communist regime that mandić came to the conclusion that there is no other alternative for Croatia but to be an independent state.

Key words: Dominik mandić; Croatianism; Yugoslavism; The Catholic Chruch; The Croatian Catholic movement: The independent State of Cro-atia; Croatian political emigration

Uvodna napomena

Politička i društvena djelatnost jednog od najpoznatijih i najuglednijih hercegovač-kih franjevaca fra Dominika (andrije) mandića (1889. - 1973.) toliko je bogata, raznovrsna i razgranata, a njegovo djelovanje u dramatičnim državnopravnim, po-litičkim i vjersko-kulturnim mijenama i trzavicama 20. stoljeća tako dokumentira-no da bi cjelovit prikaz njegovih političkih pogleda, pa time i opis njegova poima-nja hrvatstva i jugoslavenstva, zahtijevao zapravo čitavu knjigu. Zato je u kraćem tekstu moguće ponuditi samo kroki, kratak prikaz mandićeva shvaćanja mjesta i uloge hrvatskoga naroda na jugoistoku Europe. Taj se prikaz može činiti i donekle pojednostavljenim (kao što, uostalom, svaki pokušaj rekonstrukcije i razumijeva-nja prošlosti nužno uključuje pojednostavljenje), ali je bitno njime zahvatiti glavna obilježja mandićevih pogleda na nacionalno-politička pitanja i glavne aspekte nje-gove aktivnosti u hrvatskome političkom životu.

Pritom je teško izbjeći napasti da se taj dio mandićeva lika sagledava i analizira samo kroz prizmu onoga razdoblja u kome su i njegovo hrvatstvo i njegovo ju-goslavenstvo bili na strahovitoj kušnji: razdoblja između travnja 1941. i svibnja 1945. godine. Tada je postojala i za opstanak se borila nezavisna Država Hrvatska (nDH), država koja je nastala kao plod težnji i borbe hrvatskoga naroda, ali koja zasigurno ne bi bila proglašena u to doba i na taj način da to nije omogućio napad sila osovine i njihovih saveznika na kraljevinu Jugoslaviju. Dok su sile osovine pokušale nastalu situaciju koristiti i iskoristiti za svoje ciljeve, hrvatski narod, koji se, kako je to 1946. pred jugoslavenskim sudom hrabro i jezgrovito izjavio op-tuženi zagrebački nadbiskup dr. alojzije Stepinac, plebiscitarno izjasnio za svoju

427

Tomislav JonJić, Mandićevo hrvatstvo i jugoslavenstvo

državu,1 u većini je tu državu nastojao sačuvati bez obzira na nedemokratski sustav vladavine, njezin unutarnji ustroj i ustaški režim.

U isto to vrijeme ratni protivnici osovine i dalje su priznavali kraljevinu Jugosla-viju, državnopravnog fantoma neodređenih granica koji ni u jednom trenutku svoje 23-godišnje egzistencije nije uživao ni legalitet ni legitimitet i koji je od proljeća 1941. imao malodobna kralja bez zemlje, vladu bez vlasti i šaku oficira bez vojske. a taj kralj, koji je iz političke nužde proglašen punoljetnim, i ta vlada, fiktivna i ra-zjedinjena čak i oko temeljnih državnopravnih i političkih pitanja, i ta vojska koja je postojala samo u mašti takozvanih ministara i u savezničkoj propagandi, baš su u svemu ovisili o volji svoga britanskoga domaćina koji u tom fantomu nije gledao ništa doli lutku koja ima poslužiti britanskim, odnosno savezničkim ciljevima.

i upravo u odnosu na takvu Hrvatsku, teritorijalno okrnjenu i uvelike ovisnu o nominalnim saveznicima, s autoritarnim režimom i od prvih dana razdiranu ratom i nasiljima, te u odnosu na tog jugoslavenskoga fantoma morao se odrediti i fra D. mandić. To je morao učiniti u svojoj nutrini (jer se osjećao dijelom naroda koji je stradavao), ali je to u znatnoj mjeri morao učiniti i javno jer ni onima koji su u javnosti značili puno manje od njega tadašnje okolnosti nisu dopuštale da ostanu neodređenima. kao što će se vidjeti, njegov izbor, iako donekle diktiran boravkom u rimu i odgovornim položajem koji je imao u upravi franjevačkoga reda, u biti je bez ikakvih većih lomova te naglašenijih etičkih i nacionalno-političkih dvojbi slijedio njegovu predratnu političku orijentaciju.

ipak, budući da je mandićev odnos prema događajima u Drugome svjetskom ratu tema rada drugog autora, ovaj se članak ne će baviti samo tim razdobljem, nego će pokušati dati presjek mandićeve višedesetljetne rascijepljenosti između hrvatske narodne svijesti koju je usisao uz roditeljsko ognjište, i jugoslavenske ideologije koju je stekao i izgradio tijekom kasnijega života i školovanja, rascijepljenosti koje se taj ugledni i utjecajni hercegovački franjevac oslobodio tek nekoliko godina iza Drugoga svjetskog rata.

1 U kontekstu ove rasprave korisno je spomenuti da se desetljećima iz krugova bliskih Hrvatskoj seljačkoj stranci, pa i iz nekih crkvenih krugova, ta Stepinčeva izjava pokušala prikazati kao “ustaška izmišljotina”. i. Gabelica, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007., str. 189-191, historiografskom, logičkom i pravnom argumentacijom nepobitno je dokazao njezinu autentičnost. Usp. tomu sličnu interpretaciju krunoslava Draganovića, V. nikolić, Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965. Dojmovi i Razgovori, knj. druga, Zagreb, ²1995., str. 299-301.


428

Povijesno-politički kontekst Mandićeva jugoslavenstva

Govoriti o općepoznatu i dobro dokumentiranu jugoslavenskome raspoloženju fra D. mandića u znatnome dijelu njegova života2 i pritom ostati objektivan može se samo onda kada se to njegovo raspoloženje stavi u kontekst onoga i onakva jugo-slavenstva koje je i kakvo je u mandićevoj mladenačkoj i zreloj dobi (dakle, još u doba austro-Ugarske, a potom i u doba prve jugoslavenske države) dijelio pretežan dio katoličke inteligencije, kako one crkvene, tako i one laičke.

Da je jugoslavenstvo bilo ideal i izbor velikog broja hrvatskih crkvenih ljudi, dobro su osjećali i znali ondašnji suvremenici (koji su na račun Crkve i crkvenih ljudi znali odapeti i oštre strjelice!), a još su jasnije pokazala znanstvena istraživanja koja su mahom objavljena u vrijeme sloma komunizma i raspada Jugoslavije, odnosno nakon ponovna osamostaljenja Hrvatske.3 a zašto je bilo tako, i zašto je desetlje-ćima javnost, u velikoj mjeri i ona stručna, držala da je bilo drukčije, pa je u tom pogrješnu uvjerenju i odgajana te je kroza nj tumačila ostale pojave na hrvatskoj političkoj i vjersko-kulturnoj pozornici, druga su pitanja. na ono potonje zašto su jugoslavenske stranice povijesti katolištva u Hrvata toliko prešućivane, puno je

2 osim što pogrješno datira vrijeme kad je D. mandić raščistio s jugoslavenstvom, nekadašnji pitomac širokobriješke gimnazije i sjemeništa, franjo nevistić, bio je u pravu kad je sredinom 1974., ni godinu nakon mandićeve smrti, odbijajući srpske i komunističke optužbe da je pokojnik bio “ustaški istoričar”, reagirao riječima: “ovako nešto može napisati samo balkanski cinik. i neznalica. Svatko od nas, a najbolje njegovi bliži poznanici, znamo, da je pok. mandić bio sve do 1945. [sic!] jedan od velikih vjernika jugoslavenske ideje. a svi znamo i to, da je ta ideja praktički značila velikosrpstvo. To je bjelodano dokazano neoborivim dokumentima svake vrste. Politički, vjerski, kulturni, vojnički ili ekonomski. i usprkos tome, pok. mandić nije sve do 1945. htio prihvatiti drugu političku misao s obzirom na sudbinu hrvatskog i srpskog naroda, koja ne bi bila bar nekako jugoslavenska” (f. nevistić, “o povijesti, o granicama i broju pobijenih i rastjeranih Hrvata”, Danica, Chicago, 12. lipnja 1974., Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda. Izbor članaka i eseja (1938. - 1984.). Priredili B. i m. Blažeković, Barcelona-münchen, 1989., str. 133).

3 među tim raspravama osobito su korisne: J. krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850. – 1918., Zagreb, 1994.; Z. matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919. – 1929.), Zagreb, 1998.; isti, “Hrvatski katolički seniorat i politika (1912. - 1919.)”, Croatica christiana periodica, 24/2000., br. 46, 121-162; isti, “Politička orijentacija Hrvatskoga katoličkog pokreta u posljednjim godinama postojanja austro-Ugarske monarhije i prvim danima stvaranja kraljevstva SHS (1903. – 1918.)”, Društvena istraživanja, god. 10, br. 1-2 (51-52), Zagreb, 2001.; J. krišto, Hrvatski katolički pokret (1903. – 1945.), Zagreb, 2004.; Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga zanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001., ur. Z. matijević, Zagreb, 2002.; J. krišto, Hrvatski katolički pokret (1903. – 1945.), Zagreb, 2004.; Z. matijević, U sjeni dvaju orlova. Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005.; isti, Lučonoše ili herostrati? Prilozi poznavanju crkveno-nacionalne povijesti Hrvata početkom XX. stoljeća, Zagreb, 2006. i dr.

429


lakše odgovoriti nego na ono prvo zašto je do tog dugotrajnog i mučnog jugosla-venskog poglavlja uopće došlo.

razlozi nastanka južnoslavenskoga i jugoslavenskog raspoloženja, koje je dugo cvalo i među katoličkim svećenicima i redovnicima, očito su mnogostruki i kompleksni. oni su rezultanta prepletanja mnoštva državnopravnih, demografskih, političkih, gospodarskih, kulturnih, filoloških i drugih čimbenika. no, teško je previdjeti či-njenicu da su upravo u crkvenim krugovima stasali brojni pojedinci (i to ne samo površni i manje površni strani vizitatori i rimski promatrači, nego i domaći koji su iz raznoraznih razloga pristajali uz predodžbe stranaca), koji su i u razdoblju prije devetnaestoga kao “stoljeća nacionalizma”, prednjačili u širenju maglovitih ilirskih, južnoslavjanskih i slavjanskih koncepcija. Ti su pojedinci u rodnoj zemlji - okupira-noj, rascjepkanoj i ratovima desetkovanoj - sijali prve klice pučke prosvjete, često ih natrunjujući onim što su naučili školovanjem u tuđini, pa time tuđinske koncepcije istodobno donekle i nasljedovali i pokušavali im se oprijeti. a zahvaljujući vjersko-mu i intelektualnom autoritetu tih pojedinaca, poput Vinka Pribojevića, mavra orbinija, Jurja križanića i sličnih, kao i njihovih učenika i sljedbenika, nastajale su zamisli koje su nerijetko bile motivirane nastojanjem da se mobiliziraju duhovi radi protjerivanja osmanlija, a onda i težnjom za sjedinjenjem crkava ili širenjem katolištva. nijedna od tih ambicija nije imala većega uspjeha, ali to ne znači da su one ostale bez posljedica: glavni se njihov plod ogledao u potiskivanju hrvatskoga narodnog imena s teškim posljedicama u oblikovanju moderne hrvatske nacije.

Zato je na njih u 19. stoljeću bilo razmjerno lako nacijepiti jednako romantičnu, jedva moderniju južnoslavensku misao koja se i opet nije oslanjala na činjenice, nego na fikcije. Tobožnji ilirci iz preporodnoga doba našli su nasljednike u krugu oko đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, zagrebačkoga kanonika franje račkoga, njihove Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te đakovačkoga sjemeništa, odnosno bogoslovije koja je odgajala naraštaje po mjeri biskupovih po-litičkih pogleda.4 kao što su ranije upravo franjevački redovnici u Bosnu i Herce-govinu (BiH) unosili ideje ilirskoga pokreta, tako su sada đakovački pitomci nasta-vili širiti jugoslavensku misao koja je načelno težila višim i plemenitijim ciljevima, ali je objektivno išla na ruku srpskoj propagandi.5 i kad bi se na trenutke suočili s poraznim faktima, poput onoga gotovo anegdotalnog da je, unatoč molbama i na-stojanjima koja su dolazila i s visokih razina, pa i od samoga Strossmayera, u Srbiji 1884. godine postojala samo jedna katolička kapela, ona u beogradskom austro-

4 Bilo je još 1880. u hrvatskim zemljama katoličkih bogoslova što nisu dali da ih se naziva Hrvatima (i. mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., str. 13).

5 Z. Grijak, “analiza identitetskih odrednica bosanskih i hercegovačkih Hrvata u austro-ugarskom razdoblju”, zbornik radova Hum i Hercegovina kroz povijest, ur. i. Lučić, knj. ii., Zagreb, 2011., str. 91-92, 112-115.


430

ugarskom poslanstvu,6 hrvatski su politički jugoslavjani držali da se hrvatski na-rodni i nacionalni interesi i ne mogu ostvariti izvan neke južnoslavenske zajednice.

na one istaknute propovjednike te zablude koji su dolazili iz crkvenih krugova nesumnjivo je utjecalo narodno pjesništvo, kao i umjetnička poezija koja se – kao u klasičnu primjeru iznimno popularnoga fra andrije kačića miošića – napajala većinom iz istoga kršćanskoga i protuosmanlijskog izvora otvarajući vrata slaven-skoj i jugoslavenskoj misli. U kasnijem razdoblju ne smiju se podcijeniti ni “protu-klerikalne” izjave pravaškoga ideologa dr. ante Starčevića i njegovih sljedbenika jer su i one odvraćale dio svećenstva u najmanju ruku onoliko koliko je na Starčevi-ća, starčevićance i njihov “protuklerikalizam” utjecalo obzoraštvo kojemu je biskup Strossmayer bio pokrovitelj, a rački i krug oko njega ideolozi. Obzorašima, a na-pose katoličkim svećenicima među njima, naglašeno je smetalo pravaško poimanje islama koje je u pravilu nazivano turkofilstvom, a nije prepoznato kao izraz vjerske snošljivosti i dio pravaške strategije rješavanja istočnoga pitanja, odnosno sudbine BiH,7 strategije koju je prigrlio i nemali broj katoličkih svećenika i redovnika.

Takvo, katoličkim notama obojeno jugoslavenstvo lako je prešućivalo i one crkve-ne ljude koji su simbolizirali posve drukčije, hrvatske političke koncepcije (poput odvažnih i buntovnih franjevaca filipa Grabovca i andrije Dorotića, svjetovnoga svećenika, izvorno pavlina Tituša Brezovačkog ili dalekovidnoga gramatičara Šimu Starčevića). Štoviše, i onda kad je svoje postupke objašnjavalo težnjom za širenjem katolištva, to je jugoslavenstvo na oltar južnoslavenske sloge bilo spremno prinijeti i krupnije žrtve. Tako, primjerice, 1. siječnja 1871., jedva deset mjeseci prije nego što će pravaški prvak dr. Eugen kvaternik nakon imenovanja hrvatske narodne vlade i dizanja ustanka za slobodu i samostalnost Hrvatske zaglaviti u rakovici, biskup je Strossmayer, smjerajući na predstojeće rješenje položaja BiH, patetično obećao srbijanskomu ministru vanjskih poslova Jovanu ristiću da bi se volio “hiljadu puta odreći vlastitoga bića svoga i umrieti, nego se za ikoji dio zemlje s vama zavaditi”.8 i

6 Taj se podatak u hrvatskoj historiografiji posljednjih dvadesetak godina nerijetko spominje, ali se pritom bez iznimke previđa da je poslanstvo eksteritorijalno, pa uopće nije dio kraljevine Srbije. S jednako neobičnom lakoćom u istome se kontekstu propušta primijetiti kako u Srbiji nakon osamostaljenja nisu bili praktično istrijebljeni samo katolici, nego i puno brojniji muslimani.

7 Usp. Z. Hasanbegović, “islam i bosanski muslimani u djelima ante Starčevića”, Starčević: Znanstveni kolokvij o 180. obljetnici rođenja (zbornik radova), ur. i. Gabelica, Zagreb, 2004., str. 51-58.

8 i. mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, 25. Grijak ipak upozorava na rukopis isidora kršnjavija, Razgovori s biskupom Strossmayerom, pisani god. 1920., koji bi na Strossmayerove poglede o budućnosti BiH iz vremena prije austro-ugarske okupacije mogli baciti nešto drukčije svjetlo (Z. Grijak, “analiza identitetskih odrednica”, str. 114-115). o tome je, međutim, sam Strossmayer ostavio dovoljno ilustracija u svojoj korespondenciji s račkim te u pismima britanskomu političaru i višekratnom premijeru Williamu Ewartu Gladstoneu, koje je robert William Seton-Watson objavio u prilogu svoje knjige Die südslawische Frage im Habsburger Reiche, Berlin, 1913., str. 589-630.

431


onda se u ime slavenstva, jugoslavenstva ili hrvatsko-srpskoga “narodnog jedinstva” odricalo u desetljećima što su slijedila: narodnoga imena u nazivu jezika i središ-njih nacionalnih ustanova, narodnih pjesama i narodnoga blaga uopće, nacionalne posebnosti, potom pokrajina i, na koncu, državne tradicije i nacionalno-političkih ciljeva.9

a prilično je jasno zašto se unatoč tomu desetljećima izbjegavalo govoriti o ulozi koju su u nastanku te jugoslavenske himere imali pojedinci iz crkvenih krugova. katolička je crkva u životu hrvatskoga naroda uvijek imala iznimno važnu ulogu pa su svjetovne društvene i političke strukture – osim u slučajevima kad je pro-tuvjersko i protukatoličko obilježje bilo dio njihove ideološke baštine i njihova političkoga poslanja (kao što je to bilo kod slobodnih zidara, većine naprednjaka i socijalista na početku 20. stoljeća, a kasnije i kod komunista) – u pravilu izbje-gavale otvorene prijepore s crkvenom hijerarhijom. Štoviše, redovito su nastojale u javnosti ostaviti dojam da je njihova politika ako ne sukladna, a onda barem dijelom podudarna crkvenome učenju. S druge je strana i sama Crkva pokazivala spremnost da se prijepori izbjegnu, a ako su ipak nastali, da se zaborave kad god je crkvena hijerarhija ocijenila da je to probitačno za crkvene i vjerske ciljeve onako kako ih je ona shvaćala.

Jedva da ima drastičnije i rječitije ilustracije za tu pomalo neobičnu simbiozu od odnosa Crkve u Hrvata prema Stjepanu radiću i njegovoj Hrvatskoj (pučkoj/re-publikanskoj) seljačkoj stranci. malo što je u radićevoj političkoj karijeri i u ideo-logiji njegove stranke konstanta kao ono što su on, njegovi suradnici i sljedbenici nazivali antiklerikalizmom, a što je povremeno, ali ipak dosta često prelazilo okvire antiklerikalizma i zadiralo u pretkršćanske, poganske, dakle i protukršćanske, pro-tukatoličke vode. radićevi mladenački članci u Narodnoj misli odišu masarykovim učenjem i naprednjačkim duhom sadržavajući snažnu protucrkvenu notu. iako su braća radići, napose antun, kasnije oštro polemizirali s naprednjacima (i makar se među utemeljiteljima Hrvatske pučke seljačke stranke našlo i nekoliko svećenika), mnoštvo su članaka i izjava njih dvojica posvetili podjarivanju protiv svećenstva kao sastavna dijela odiozna im socijalnoga sloja, “pokvarene gospode” ponekad

9 Zato se historiografska tumačenja, po kojima je jugoslavenska koncepcija bila jedna od ravnopravnih, konkurentskih koncepcija hrvatske nacionalne integracijske ideologije u 19. i 20. stoljeću, smiju nazvati ne samo nelogičnim i neuspjelim nego upravo ridikuloznim pokušajem opravdanja, a posljedično i afirmacije jugoslavenstva i Jugoslavije. no, dok bi irska inteligencija ismijala tezu da se obranom Britanije i britanstva legitimira i potvrđuje irska narodna i državna misao, i dok bi istu takvu sudbinu (a u određenim okolnostima i kaznenopravnu sankciju) doživjela teza da je svenjemačka koncepcija predstavljala afirmaciju ne njemačke, nego baš austrijske narodne i državne misli, takvi, ne posve rijetki, jugoslavenski recidivi u hrvatskoj intelektualnoj javnosti redovito ni danas ne doživljavaju kritiku, a još manje osudu, čime potvrđuju svoju žilavost i zorno svjedoče o političkoj nezrelosti hrvatske elite.


432

dovodeći u pitanje i temeljne katoličke dogme.10 i kasnije, kao “vođa hrvatskog naroda” S. radić ne će štedjeti “popove”, a kao ministar prosvjete poduzet će čitavu seriju mjera koje će pogoditi Crkvu i njezine ustanove (pa će, kad već govorimo o Dominiku mandiću, pogoditi i mandićev Široki Brijeg).11 Hrvatska će staroka-tolička Crkva zbog tih radićevih protukatoličkih tekstova i postupaka (a ne samo zbog pokušaja da instrumentalizira mit koji je oko radića nastao nakon 20. lipnja 1928.), posegnuti za njim kao za svojim i “narodnim svetcem”, a misli koje su ra-zvijala braća radić urodit će mnoštvom fragmenata koje je katolička crkva, strogo uzevši, morala smatrati neprihvatljivima i bogohulnima.12

iz njih, štoviše, logično izvire i pokušaj rudolfa Hercega, jednoga od stranačkih ideologa, te niza ljudi u vodstvu Seljačke sloge tridesetih godina 20. stoljeća da u duhu ondašnjega vremena izgrade cjelovitu seljačku ideologiju sazdanu na “autoh-tonoj hrvatskoj seljačkoj kulturi”. Ta ideologija, izgrađivana bez ikakva, a ponaj-manje ozbiljna protivljenja stranačkoga vodstva oko dr. Vladka mačeka (koji je i sam prema katolištvu imao dosta neortodoksan odnos), zapravo je bila zametak

10 autor dosad svakako najbolje monografije o djelovanju S. radića u prvoj jugoslavenskoj, državi, i. mužić, u prilogu svoje knjige obradio je taj problem (“radić i kršćanstvo”). on drži da je radić ipak cijeloga života bio iskren katolik, a da se s crkvenim ljudima sukobljavao samo na političkome polju (i. mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Ljubljana, ²1987., str. 299-304). Slično stajalište očito zastupa i J. kolarić (/anonimno/, “odnos radića i katoličke Crkve”, Glas Koncila, god. 47., br. 26 (1775), Zagreb, 29. lipnja 2008., str. 17).

11 komentirajući izjavu ministra radića, koji je proračunsko kresanje jednog milijuna dinara pomoći franjevačkoj gimnaziji na Širokome Brijegu popratio riječima da je nekoć “držao mnogo do kulturnoga i nacionalnog rada bosansko-hercegovačkih franjevaca”, ali se razočarao i uvjerio “da su to ljudi neiskreni i lašci” i da sav njihov rad “nije nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati” jer da oni i propovjedaonicu koriste “samo u svoje niske i sebične svrhe”, jer je to “vrsta zelenaša, koji deru narod[,] imaju svoje banke i zajme sirotinji novac uz zelenaške kamate”, slijedom čega on kao ministar ne samo da ne će pomagati franjevačke škole nego će ih nastojati i zatvoriti, splitsko glasilo Hrvatske pučke stranke uzvratilo je na naslovnoj stranici vrlo oštro, okomljujući se usput i na “nekoliko ljudi” koji su radića popularizirali u narodu. (“nečuveni napadaj na naše franjevce”, Jadran, god. 8, br. 6, Split, 11. veljače 1926., str. 1). Uz taj članak donesen je i niz proturadićevskih tekstova, uključujući i komentar radićeve turneje po južnim hrvatskim zemljama te “izjava Bosansko-Hercegovačkih Hrvata-akademičara” koji staju u obranu franjevaca, a napose širokobriješke gimnazije.

12 U HSS-ovu tradicionalnu Božićnicu: Seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1929., što ga je sastavila i uredila radićeva kći milica Vandekar-radić, a 1928. u Zagrebu objavila radićeva Slavenska knjižara, na str. 77, uvrštena je sljedeća “molitva Stjepanu radiću” kojom se na više nego problematičan način oponaša i varira temeljna kršćanska molitva: “otče naš, / koji si na nebesima ideala naroda, / Sveti se ime Tvoje! / o neka dodje kraljevstvo Tvoje, / neka se izvrši volja Tvoja / i bit’ će na zemlji kao i na nebu. / kruh naš svakidanji / imat’ će svaki od nas / i dugove naše odpustit’ ćemo si svi. / i neka nas odlazak Tvoj / ne dovede u izkušenje, / a vječni duh Tvoj neka cio narod / oslobodi svakog zla, / amen.”

433


svojevrsnoga sinkretističkoga kvazireligioznog sustava u kojem dominiraju pogan-ski elementi iako bi i od kršćanstva bili uzeti pojedini simboli i motivi.

Unatoč svemu tome katolička je crkvena hijerarhija, općenito govoreći, prigrlila i radića i radićevsku ideologiju pa je u kasnijem razdoblju (napose nakon Drugo-ga svjetskog rata, sve do danas) došlo i do stanovite političke identifikacije među njima, ili barem do toga da su samo pojedini biskupi upućivali javne zamjerke ideologiji i vjersko-kulturnoj praksi Hrvatske seljačke stranke (HSS).13

nema sumnje da je to koketiranje HSS-a s nekršćanskim i protukršćanskim ele-mentima, kao i infiltracija izrazito liberalistički, ponegdje i marksistički orijenti-ranih pojedinaca na istaknute položaje u stranci, bio jedan od razloga unutarnjih podjela u Hrvatskome katoličkom pokretu tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća pa slijedom toga i činjenice da se nemali dio katoličke inteligencije uoči Drugoga svjetskog rata obazirao za alternativom.14 no, još je bitniji bio seniorat-ski duh nesnošljivosti, težnja za “totalitarističkim”, sveobuhvatnim organiziranjem katoličkoga pokreta i upravljanja njime te činjenica da je Hrvatska pučka stranka (HPS), kao jedan od instrumenata katoličkoga Seniorata, zastupala izrazito jugo-slavenska državnopravna rješenja. To je bilo prirodno jer su u nacionalno-politič-kom pogledu i mnogi biskupi i istaknuti katolički laici zastupali jugoslavenska stajališta.

no, to jugoslavenstvo nije bilo ni istoznačno ni jednako naglašeno kod svih prvaka Hrvatskoga katoličkog pokreta.15 ni unutar sama katoličkoga Seniorata nije bilo je-dinstva u pogledima, a razlika je bilo i među onima koji su zagovarali jugoslavensku koncepciju: jednima je ona bila samo oblik afirmacije hrvatstva, drugi su hrvatstvo

13 i. Gabelica, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, str. 94-112.14 Da potpora mačeku i HSS-u slabi, a Paveliću i ustašama jača (čak i kod bogoslova i klerika),

u svom je dnevniku bilježio i zagrebački nadbiskup dr. a. Stepinac. komentirajući mačekovu politiku i prilike u Banovini Hrvatskoj, on je 12. ožujka 1940. zapisao: “Zatvori su puni studenata, inteligencije, radništva etc., etc., a danas su čak zatvorili i 3 bogoslova radi tobožnjeg širenja letaka ustaških” (“Dnevnik alojzija Stepinca: Predskazanje užasa”, prir. Lj. Boban, Danas, god. 9, Zagreb, 10. srpnja 1990., str. 66).

15 iako se odnosi samo na tridesete godine 20. stoljeća, ilustrativna je karakterizacija nekoliko istaknutih katoličkih laika kakvu je u jednome pismu Jeri Jarebu iz 1963., poduzeo ivan oršanić. Prema njemu je ivan merz bio “u nacionalno političkom pogledu jugoslaven”; ivan Protulipac “u nacionalno-političkom pogledu Hrvat u smislu općenarodnog pristajanja uz HSS za vrijeme borbe proti Beogradu”, ali bez vjere u mogućnost opstanka samostalne Hrvatske, pa zato nastupa jugoslavenski te u Hrvatskome junaku “progoni članove koji se ističu kao nacionalisti”; dr. avelin ćepulić je “u nacionalno-političkom pogledu radikalni Hrvat”, dok je dr. Dušan Žanko “u nacionalno-političkom pogledu Ustaša”, jednako kao i sam oršanić (usp. i. oršanić, “neke uspomene iz mladosti”, Republika Hrvatska, god. 23, br. 93, Buenos aires, 10. travnja 1973., str. 45; “Ponovno o Protulipcu”, Republika Hrvatska, god. 24, br. 99, Buenos aires, rujan-listopad 1974., str. 45-50).


434

otklanjali kao preusku odrednicu. Zato će nacionalno-politički razlozi imati jednu od ključnih uloga u diferencijaciji unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta. konač-na odluka vodstva HSS-a da rješenje hrvatskoga pitanja potraži u jugoslavenskom okviru, ubrzala je i među organiziranim katolicima sazrijevanje grupacije u kojoj se, kako je kasnije opisao jedan od sudionika tih događaja, “nacionalno (...) potpuno poistovjetilo s tradicionalnim vrednotama hrvatskog naroda i zastupalo je ideju hr-vatske narodne samobitnosti i državne samostalnosti, a načelno je odvajalo vjeru od politike.” To je značilo da je ta grupacija čvrsto stajala uz autoritet Crkve u vjersko-moralnim pitanjima, ali je istodobno držala da je stajališta Vatikana u političkim pitanjima ni na koji način ne obvezuju.16 iznimno važnu ulogu u tom razvitku ima-la je i konkordatska borba u drugoj polovici tog desetljeća, koja je mnoge katoličke intelektualce oslobodila jugoslavenskih iluzija.17 no, i dalje se izbjegavalo kritički govoriti o dugotrajnosti i dalekosežnoj pogubnosti njihova postojanja.

a do ozbiljnijeg propitkivanja o stvarnim odnosima crkvenih ljudi (poglavito onih koji su u crkvenoj hijerarhiji zauzimali više položaje) i međuratnoga hrvatskoga narodnog pokreta nije došlo ni u vrijeme nDH jer ni tadašnjemu ustaškom reži-mu nije odgovarala nikakva konfrontacija s Crkvom. iako je sam državni poglavar ante Pavelić očito bio vrlo kritičan prema “klerikalcima”, pa je i dalje dvojio o nji-hovoj hrvatskoj državotvornoj orijentaciji,18 mnogi su katolički intelektualci u to vrijeme dobili istaknuta mjesta u državnoj upravi, a napose u kulturi, propagandi i novinstvu, ali i drugdje.19 no, bilo je jasno da je ispod površine, zakriljen eklek-ticizmom ustaških načela, izvanrednim ratnim prilikama i autoritarnim poretkom koji nije dopuštao otvorene rasprave, tinjao i dubok ideološki sukob unutar sama

16 i. korsky, Hrvatski nacionalizam, Zagreb, 1991., str. 259, 267, 289 i dr.17 o konkordatskoj borbi v. i. mužić, Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji. Politički i pravni

aspekti konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije, Split, 1978.18 na sjednici Doglavničkog vijeća, održanoj 17. rujna 1943., Pavelić je ocijenio da među

Hrvatima “u političkom pogledu postoje 3 kategorije: Starčevićanci, klerikalci i slavosrbi. (...) Samo je Starčevićanstvo nosilac Hrvatstva...” J. Jareb, “Bilješke sa sjednica Doglavničkog vijeća 1943–1945. iz ostavštine Dra Lovre Sušića”, Hrvatska revija – Jubilarni zbornik 1951–1975., ur. V. nikolić, münchen–Barcelona, 1976., str. 161.

19 rječito o tome govore imena ive Bogdana, ivana oršanića, Dušana Žanka, ive Lendića, mate Ujevića, Tiasa mortigjije, Vilka riegera, feliksa niedzielskog, Danijela Uvanovića, Pavla Tijana, krune krstića itd. kao što je već spomenuto, činjenica da su oni stasali unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta nipošto ne znači da se između njihovih političkih pogleda već u tridesetim godinama 20. stoljeća smije stavljati znak jednakosti. napose su i. oršanić i njegov krug, okupljen oko časopisa Hrvatska smotra, vrlo rano prigrlili jasno definirane hrvatske nacionalističke poglede. a ovdje vrijedi dometnuti da je samo na prvi pogled paradoksalno što su mnogi katolički intelektualci dobili istaknuta mjesta u resoru dr. mile Budaka, ministra bogoštovlja i nastave (od kraja lipnja do početka studenoga 1941. ministra nastave), koji je u mladosti uređivao časopis Mlada Hrvatska što je iz katoličkih redova nazivan slobodoumnim, bezbožnim, poganskim, a u nekoliko navrata čak i “pornografskim”.

435


ustaškoga pokreta kojemu slom države nije dao uhvatiti maha pa se može samo nagađati što bi se dogodilo da je ratni rasplet bio drukčiji.

a nakon 1945., u vrijeme kad se iz ideološko-političkih razloga katoličku Crkvu, njezinu hijerarhiju i niže svećenstvo smatralo ne samo protukomunističkom, nego i protujugoslavenskom ustanovom (pa ju se zbog toga držalo odgovornom i za počinjene i za nepočinjene, ali u historiografskome i političkom smislu kanonizi-rane, neupitne i neosporive zločine te ju se nazivalo ne tek “kleronacionalističkom” nego i “klerofašističkom”), rijetka su bila podsjećanja na to da Crkva i crkveni ljudi nisu zaostajali u širenju slavenske i jugoslavenske ideologije.20 Svaka strana imala je svoje razloge za šutnju: komunistički je režim težio zatiranju Crkve, pa je njezin ugled potkapao i izmišljotinama o njezinu “protunarodnom” i protujugoslaven-skom djelovanju čak i grubim pamfletima poput zloglasnoga novakova Magnum crimen. S druge je strane Crkva u tim progonima i uslijed stradanja ogromnog broja svećenika, redovnika i redovnica stekla silan ugled oslobodivši se u velikoj mjeri jugoslavenskoga balasta i postavši faktično jedinom organiziranom oporbom komunističkim vlastima pa nije imala ni razloga ni potrebe poticati rasprave koje bi podsjećale na manje slavan dio njezina političkoga djelovanja.

U glavnoj struji katoličkoga jugoslavenstva

okolnosti u kojima se širila i razvijala hrvatska nacionalna misao u BiH na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bile su još kompleksnije i teže nego u banskoj Hrvatskoj i Dal-maciji. među brojnim složenim posljedicama višestoljetne osmanlijske vladavine nije na posljednjemu mjestu po važnosti bila činjenica da je sav javni i društveni život bio organiziran na konfesionalnom načelu. Uslijed toga narodna je svijest bila potisnuta, što će utjecati i na formiranje nacija i na političko organiziranje pučanstva.

kao urednik akademijina Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena ante radić je u ljeto 1899. proputovao Bosnom i Hercegovinom ostavivši niz zanimlji-vih svjedočanstava o pučkome životu i običajima. iako je primijetio da narod svoj jezik naziva hrvatskim, radić je zabilježio “da je ime hrvatsko po Bosni i Herce-govini seoskomu svijetu posve nepoznato”, ali da se ni pravoslavni iz istočne Her-cegovine ne osjećaju Srbima. U Duvnu mu je, međutim, hodža govorio da mu je teško čitati molitvu tako da čita “jednu rič iz ćitaba, jednu rič hrvatski. ali n’ umim ti ja svaku rič proštiti, nisam ja učevan čovik. Zato bi najbolje bilo, da se sav vas [molitva, op. T. J.] govori hrvatski. i u mejtefu [muslimanska vjerska osnovna ško-la, op. T. J.] bi bolje bilo, da je sve hrvatski.” no, primijetio je radić i odijeljenost

20 Jedan od rijetkih autora koji je već tada upozoravao na negativne posljedice katoličkog jugoslavenstva bio je i. mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja.


436

pučanstva prema vjerskome kriteriju: sreo je mnoge fratre koji u svome životu nisu s “Turčinom” prozborili ni riječi.21 nekoliko godina kasnije visoki je pravosudni i upravni dužnosnik bosansko-hercegovačke Zemaljske vlade adalbert pl. Shek pro-cjenjivao da samo Srbi u BiH imaju razvijenu nacionalnu svijest dok je muslimani nemaju uopće, a kod Hrvata je ona identificirana s vjerom.22

no, ima i drukčijih svjedočanstava koja pokazuju da hrvatska narodna svijest i osjećaj povezanosti s okolnim hrvatskim zemljama nisu bili zamrli niti su bili po-sve zapretani sviješću o vjerskoj pripadnosti. Tako je fra Julijan Jelenić zabilježio primjere u kojima se i u 16. stoljeću, a onda i kasnije, u BiH govori o nabožnim knjigama koje su “harvatschim yazichom stumacene”, ili se pisci raduju što “osiek grad Turczi ostavishe i nashi ga Harvati uzeshe” itd.23 ivica Šarac također navodi niz sličnih primjera, ali ističe da je kod niza hercegovačkih franjevaca bio naglašen i osjećaj pokrajinske, odnosno zavičajne pripadnosti, nerijetko formuliran u oprjeci prema bosanskim franjevcima i tamošnjim katolicima.24 U svakom slučaju, austro-ugarske zemaljske vlasti s negodovanjem su gledale na širenje hrvatske i srpske nacionalne propagande u BiH, pa su to pokušavale spriječiti25 i to dijelom zbog

21 a. radić, “izvješće urednika akademijskoga ‘Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena’ o putovanju njegovu po Bosni i Hercegovini obavljenu u vrijeme od 20. srpnja do 21. kolovoza 1899.”, Sabrana djela, sv. i., Narod i narodoznanstvo, Zagreb, 1936., str. 158-159, 172.

22 H. kapidžić, “Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine. 1. General auffenberg o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini krajem 1909. i početkom 1910. godine; 2. a. Šek, Bosna i Hercegovina i ustavne prilike”, Glasnik arhiva i društva arhivista Bosne i Hercegovine, knjiga ii, Sarajevo, 2/1962, str. 314-315. To je bio jedan od razloga zbog kojih se je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler pribojavao da bi interkonfesionalno organiziranje, poput onoga Hrvatske narodne zajednice, moglo usporiti ili čak omesti razvitak hrvatske nacionalne svijesti. Usp. Z. Grijak, “ivo Pilar i Stadlerova promemorija papi Benediktu XV., g. 1915.”, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara, br. 1, Zagreb, 2001., str. 97.

23 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, sv. ii., Sarajevo, ²1990., str. 164.-165.24 i. Šarac, “Hrvatstvo i jugoslavenstvo među hercegovačkim franjevcima do 1918. godine”,

Hercegovina franciscana, god. 5, br. 5, mostar, 2009., str. 140-144 i dr. analizirajući različite povijesne izvore, na razliku između načina na koji su se bosanski i hercegovački franjevci odnosili prema ilirskom pokretu i južnoslavenskoj ideji upozorava i Z. Grijak, “analiza identitetskih odrednica”, str. 110-129.

25 Pravaška glasila, poput Starčevićeve Slobode, bila su strogo zabranjena u BiH (i. krtalić, Silvije Strahimir Kranjčević, Zagreb, 1979., str. 74). Stjepana radića su 1891. u mostaru zatvorili i onda protjerali iz BiH samo zato što je isticao hrvatstvo i hrvatsku kulturu (S. radić, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 1908., str. 58). U mostaru su 1893. uhićeni pjevači i sudionici jednoga koncerta na kome se pjevalo u čast Starčeviću (T. Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini /1878.-1903./. Povijesno-teološki prikaz, mostar, 1994., str. 206). U mostarskome Glasu Hercegovca hrvatsko se ime smjelo spomenuti tek od 1897. godine (i. Šarac, “Hrvatstvo i jugoslavenstvo”, str. 145-146). no, i te su godine u mostaru bile uhićene osobe koje su javno nosile hrvatsku trobojnicu (Z. Grijak, “analiza identitetskih odrednica”, str. 123). opš. o tome: m. Babić, “austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini”, Fra Didak Buntić – čovjek i djelo, zbornik radova, ur. S. Tadić i m. Šakota, Zagreb, 2009., str. 35-64.

437


toga što su htjele izbjeći da se sukob hrvatske i srpske nacionalne ideologije širi na BiH, a dijelom i zbog toga što se tim zemljama htjelo dati naglašeno poseban položaj kako bi se i na taj način lakše usmjeravale unutarnje reforme monarhije i odgađalo njezino preuređenje. U toj su funkciji bila i ulaganja u upravni sustav te promet i infrastrukturu u BiH, kao i specifični kulturno-politički projekti, poput kállayeva bošnjaštva ili pretvaranja Sarajeva u kulturni centar ravnopravan Zagre-bu i Beogradu.

To je otprilike bilo ozračje u kojem je odrastao mladi andrija mandić, koji će u novicijatu 1906. godine uzeti ime fra Dominik. Prema vlastitu priznanju mandić je u djetinjstvu odgajan u hrvatskome duhu: svijest o narodnoj pripadnosti upio je u patrijarhalnoj hercegovačkoj obitelji koja je pružala i “duboki vjerski odgoj”, a politički oblik toj narodnoj svijesti davalo je katoličko svećenstvo na čelu s bi-skupom Paškalom Buconjićem (1834. - 1901.).26 Buconjić je već imao izgrađenu nacionalnu svijest te se zalagao za sjedinjenje BiH s drugim hrvatskim zemljama ističući pritom da je “bio Starčevićanac prije samog Starčevića”,27 a mandić ga je osobno poznavao i cijenio cijeloga života.28

U javni život mandić je stupio već u gimnazijskim danima.29 kako je i u Hercego-vini postupno jačao Hrvatski katolički pokret, mladi mu se mandić približava od 1905. te pristupa marijinoj đačkoj kongregaciji. U to doba on prijateljuje s Petrom roguljom, jednim od prvaka Hrvatskoga katoličkog pokreta.30 Četverogodišnji boravak u Švicarskoj (1910. - 1914.) nije ugrozio ni izmijenio njegova vjerska i politička uvjerenja pa se on od 1915., napose nakon premještaja u mostar, još aktivnije uključuje u djelovanje Hrvatskoga katoličkog pokreta, postajući predstav-nikom Seniorata (“predsjednikom Seniorata”) u Hercegovini.31 Uz više društvenih uloga, obnaša i niz odgovornih dužnosti u Provinciji: od 1916. do 1919. je tajnik,

26 i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, Zagreb, ²1997., str. 363.27 Usp. i. Šarac, “Hrvatstvo i jugoslavenstvo”, str. 144-149.28 U pismu koje je 11. listopada 1941. uputio tadašnjemu zagrebačkom sveučilištarcu fra Srećku

Graniću, poticao je zamisao izrade monografije o Buconjiću te je dao i niz savjeta i naputaka (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941., ff. 136-137).

29 opširniji životopis mandić je ostavio pod naslovom Curriculum vitae, Chicago, 1. srpnja 1962. (mandićeva ostavština, sv. 19, m. 3, ff. 1-38). korisno je usporediti i autobiografsku bilješku sažetu u pismu i. mužiću od 8. srpnja 1968. (i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, str. 363-365 i d.). niz podataka o njemu v. i f. nevistić, “o. Dominik mandić, životni put i djelo – povodom 70-godišnjice života, Hrvatska revija, god. 9, sv. 4, Buenos aires, 1959., str. 383-395; a. nikić, Dr. fra Dominik Mandić, istaknuti hercegovački franjevac i povjesničar. Bio-bibliografija, mostar, 1981.; B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, OFM, Chicago, 1994.; a. nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe. Mrtvoslovnik hercegovačkih fratara, mostar, 2004., str. 433-434.

30 i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, str. 363.31 Isto, str. 363-364.


438

od 1922. do 1925. definitor, od 1928. do 1934. u dva uzastopna mandata provin-cijal, a od 1934. do 1939. ravnatelj širokobriješke gimnazije.32

Pripadnost Hrvatskomu katoličkom pokretu i napose Senioratu u bitnome će odrediti mandićeve političke poglede budući da je Seniorat već prije Prvoga svjet-skog rata prigrlio misao tzv. narodnog jedinstva Srba, Hrvata, Slovenaca i Buga-ra te zamisao unije katoličke crkve i pravoslavlja na jugoistoku Europe.33 kad je 1917. objavljena Svibanjska deklaracija, mandić je bio među onim katoličkim svećenicima i redovnicima koji su tu izjavu prihvatili, a takvi su, i prema njegovu sjećanju, i u BiH bili u većini.34 on je kao tajnik Provincije sastavio izjavu kojom hercegovački franjevci prihvaćaju tu deklaraciju te je za nju od 25. prosinca 1917. do 2. siječnja 1918. prikupio potpise.35 i pola stoljeća nakon tih događaja on je tvrdio da pristajanje uz Svibanjsku deklaraciju nije nužno značilo prihvaćanje za-misli o stvaranju buduće jugoslavenske države jer da je početkom veljače 1918. u Beču razgovarao s nekoliko zastupnika u Carevinskom vijeću pa nitko od njih nije spominjao mogućnost raspada austro-Ugarske. kad je u srpnju 1918. ponovno bio u Beču, već se i o tome govorilo, ali se i dalje “držalo općenito u zemlji, da će na jugu monarhije ostati stari okvir i nakon rata”.36

Ta je tvrdnja vrlo problematična jer je u vrhu katoličkoga pokreta već tada bilo ja-snih naznaka da se razmišlja o stvaranju jugoslavenske države, bez obzira na granice austro-Ugarske. Uoči stvaranja jugoslavenske države u katoličkim se krugovima ‒ piše mandić mužiću 8. srpnja 1968. ‒ širilo uvjerenje da su Hrvati kulturno i gospodarski superiorni pa da se nemaju razloga bojati Srba, nego da će upravo oni kao naobraženiji voditi državu. Tako će pripomoći zbliženju katolika i pravoslav-nih te tako dovesti pravoslavne u jedinstvo s katoličkom crkvom.37 a nakon što je početkom listopada 1918. u Zagrebu osnovano narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (nV SHS),38 u mostaru je 31. listopada 1918. izabrano šest Hrvata u tijelo koje je imalo izabrati mjesni odbor nV SHS. među njima je bio i mandić, a na sličan su način svoje predstavnike izabrali i pravoslavni i muslimani.39 kad je mostarski odbor nV SHS formiran, on je 3. studenoga ovlastio mandića da od

32 mandićeva ostavština, sv. 19, m. 3, f. 1.33 Z. matijević, “Hrvatski katolički seniorat i politika (1912.–1919.)”, Croatica christiana

periodica, god. 24, br. 46, Zagreb, 2000., str. 137-139.34 i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, str. 364-365; B. Pandžić, Životopis dr. fra

Dominika Mandića, str. 27-28.35 mandićeva ostavština, sv. 19, m. 3, f. 30. Tekst izjave objavio je f. Šišić, Dokumenti o postanku

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.–1919., Zagreb, 1920., str. 108.36 i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, str. 365.37 Isto, str. 366-367.38 opš. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918–1919. Izabrani dokumenti, ur.

m. Štambuk-Škalić i Z. matijević, Zagreb, 2008.39 mandićeva ostavština, sv. 19, m. 3, f. 32.

439


zapovjednika mostara preuzme vlast, što je on i učinio.40 nepuna dva tjedna ka-snije, 15. studenoga 1918., mostarski je nV SHS dočekao srpsku vojsku.41

U pismu mužiću od 8. srpnja 1968., mandić je istaknuo da većina hrvatske inte-ligencije i dio građanstva u svim hrvatskim zemljama s naklonošću gleda stvaranje jugoslavenske države 1918. godine: “međutim, Hrvati seljaci posvuda, među nji-ma i katolici i muslimani u Bosni i Hercegovini, s velikim su nepovjerenjem gledali u budućnost nove države. na sva uvjeravanja, da će u novoj državi SHS vladati poštenje i pravda i da će Hrvati biti u svemu ravnopravni i jednaki Srbima, seljak bi odgovarao: ‘nije im vjerovati!’“42 nepuna dva mjeseca kasnije, u pismu od 2. rujna 1968., mandić je ovako odgovorio na konkretno mužićevo pitanje zašto su hrvatski seljaci bili protivni stvaranju jugoslavenske države:

Hrv. seljaštvo u svim krajevima nije odobravalo stvaranje države SHS i u duši je ostalo protiv nje za sve vrijeme prve Jugoslavije. Tomu je bio uzrok: naravni narodni instinkt i narodna vidovitost hrv. seljaštva, koji je tada činio [sic!] preko 75 % svega hrvatskoga naroda. Uz to, svaki je seljak u hrvatskim zemljama znao, da Hrvati i Srbi imaju dva različita narodna imena i da Srbi teže za Beogradom, a Hrvati za Zagrebom. Dakle, nijesu jedan narod, niti mogu postići svoje narodno zadovoljenje u jednoj te istoj državi, niti u jednom državnom središtu. nadalje, svakomu seljaku bile su poznate dvije velike društvene mane Srba, koje su oni baštinili od etničkih Vlaha, a te su podvala i prijevara. Zato bi hrv. seljak na sva uvjeravanja da će u novoj državi SHS vladati poštenje i pravda i da će Hrvati biti u svemu ravnopravni Srbima, odgovarao: “nije im vjerovati; prevarit će vas!”

Potom, nabrojivši ilustracije hrvatske obespravljenosti u jugoslavenskoj državi, mandić zaključuje: “Sve je ovo bilo uzrokom, da je hrvatski seljak trajno bio pro-tivan državi, koja se zvala SHS, a stvarno bila država samih Srba. Zbog toga je hrv. seljak trajno čeznuo za državom, koja će se brinuti i za njega, koju će on moći zvati svojom. To je bilo uzrokom, da je hrv. seljak pošao listom najprije za zastavom Stjepana radića, pa ante Pavelića.”43

Drugim riječima, tadašnja je inteligencija, kako ona svjetovna, tako i ona crkvena, u znatnoj mjeri izabrala drukčiji put od puta koji je, kako priznaje i sam mandić, priželjkivala većina puka. ipak, za razliku od biskupa i Seniorata kod kojih je ju-goslavensko raspoloženje prevladavalo, raspoloženje nižega klera bilo je različito: među običnim svećenstvom bilo je pristaša, ali i protivnika jugoslavenske države.44

40 mandićeva ostavština, sv. 19, m. 3, f. 32.41 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 30.42 i. mužić, Katolička crkva, Stepinac i Pavelić, str. 367.43 Isto, str. 369-370.44 i. oršanić, “neke uspomene iz mladosti”, str. 45 i dr.


440

Bilo je posve jasno da taj kler bolje i jasnije razaznaje narodno raspoloženje i da se ne zanosi obećanjima i maštanjima o visokim položajima i velikome utjecaju. Zato je mužić već 1969. s pravom istaknuo da se stajališta ondašnjega katoličkoga episkopata nikako ne smiju izjednačavati “s raspoloženjima nižeg katoličkog klera, koji je bio usko povezan s narodom i osjećao potpuno kao taj narod ili najčešće nije imao ni potrebe da taktizira”.45

U novoj je državi mandić svim silama nastojao ostvariti vjerske, socijalne, ali i poli-tičke zadaće koje je preda nj postavljao Seniorat. on je među glavnim pokretačima mostarskoga lista Narodna sloboda (1919.) te čitava niza prosvjetnih i socijalnih akcija.46 Sudjelovao je i u osnivanju “političke grane” katoličkoga pokreta, HPS-a, koji je zapravo zamišljen kao jedna od jezgri Jugoslavenske pučke stranke. navod-no je baš on predložio da se nova stranka nazove Hrvatskom pučkom, a ne samo narodnom strankom, kako je predlagao rogulja.47

U stranci je ostao sve do njezina potpuna sloma, a njezinim je načelima bio vjeran i nakon što je HPS 1929. zabranjen, jednako kao i ostale stranke s “plemenskim i vjerskim” imenima. To znači da je u cijelosti pristajao uz njezin program koji, doduše, jest u određenoj mjeri evoluirao pod pritiskom političkoga razvitka, ali je trajno ostao jugoslavenski. naime, prema programskim načelima iz 1919. godine, osnivači HPS-a su za prvu i glavnu osnovu svoje politike uzimali “vjeru” dok su u nacionalno-političkom pogledu zastupali stajalište da su Hrvati, Srbi i Slovenci “je-dan narod, ali se svako od tih plemena kroz vijekove samostalno razvijalo” pa se zato HPS protivi neravnopravnosti “plemena” stojeći “na stanovištu državnog i narodno-ga jedinstva”.48 osam godina kasnije HPS je već držao da su Hrvati ipak poseban narod pa je tražio decentralizaciju države te autonomiju Hrvatske, Slavonije, Dalma-cije, istre i međimurja s posebnim Hrvatskim saborom i vladom kojoj je na čelu ban. no, i dalje se nije dovodilo u pitanje monarhijsko uređenje, dinastija karađorđevića i jugoslavenska država pa se čak nije zahtijevala ni njezina federalizacija.49

U Hercegovini je mandić bio tajnik stranke i jedan od najagilnijih pučkaških or-ganizatora i agitatora, a njegovi biografi navode da je od smrti fra Didaka Buntića (1922.) preuzeo i vodstvo tamošnje stranačke organizacije.50 U stvarnosti Buntić

45 i. mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 192.46 a. nikić, Dr. fra Dominik Mandić, str. 13-15.47 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 32-33.48 “Što je Hrvatska pučka stranka i što ona hoće. Program i uređenje stranke”, Zagreb, 1919., Z.

matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, str. 299-315.49 “Za hrvatstvo, križ i plug. Što je Hrvatska pučka stranka i što ona hoće? načela i program

stranke. Poruka hrvatskom narodu pred izbore 11. rujna 1927.”, Zagreb, 1927., Z. matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, str. 323-333.

50 a. nikić, Dr. fra Dominik Mandić, str. 13; B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 40-41.

441


je bio tek počasni predsjednik HPS-a i skupštinski zastupnik stranke, a u početku je bio uz Hrvatsku težačku stranku i Hrvatsku zajednicu.51 U više navrata mandić se okušao i na izborima, ali bez uspjeha.52 izborni materijali i predizborna agitacija jasno pokazuju da su se on i hercegovački ogranak HPS-a svojim biračima obraćali kao Hrvatima i kao katolicima. To pokazuje da se u narodnosnom pogledu nisu odrekli hrvatskoga identiteta, ali je nepobitno da su svoju politiku temeljili na vjer-skim načelima i crkvenim smjernicama stavljajući težište na socijalnu problema-tiku i prihvaćajući u državnopravnom smislu jugoslavenski program bez ikakvih rezervi te odlučno zastupajući potrebu opstanka jugoslavenske države.53

iako su pučkaši u prvim godinama postojanja nove države baš u zapadnoj Hercego-vini i u Dalmatinskoj zagori postizali određene uspjehe – uglavnom zbog utjecaja i uloge franjevaca, kao i zbog činjenice da je na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1921. nositelj njihove liste u Dalmaciji bio dr. ante Trumbić – već na skupštinskim izborima u ožujku 1923. doživjeli su potpun poraz, što je nagovijestilo slom poli-tike te stranke.54 Zaoštravanje nacionalnoga pitanja u prvoj jugoslavenskoj državi usporedno je pridonosilo integraciji i homogenizaciji hrvatskoga naroda te je re-zultiralo jačanjem HrSS-a, koji od 1923. dominira i u Hercegovini i u Dalmaciji.

mandić, međutim, ostaje vjeran HPS-u i nakon što se morao povući iz aktivna bavljenja politikom jer je 17. travnja 1928. postao provincijalom. na tom će mjestu ostati tijekom dvaju mandata, sve do 1934. godine.55 a kad je predsjednik HPS-a Stjepan Barić, na sablazan većine Hrvata, pa čak i uz protivljenje jednoga dije-la vlastitih stranačkih pristaša,56 ušao u koroščevu vladu koja je formirana nakon skupštinskoga atentata na radića i drugove u lipnju 1928. godine, kao prva jugo-

51 opš. Z. matijević, “Hrvatska težačka stranka u političkom životu hercegovačkih Hrvata-katolika (1919. - 1923.)”, u zborniku radova Hum i Hercegovina kroz povijest, Zagreb, 2011., str. 295-316.

52 opš. B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 38-46.53 Usp. primjerice razgovor s mandićem u arhivu Hercegovačke franjevačke provincije, Spisi

Provincije (dalje: arhiv HfP, SP), sv. 73, ff. 296-297.54 na izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. studenoga 1920. HPS je dobio ukupno 46.559

glasova i devet mandata (od čega su tri ostvarena u Hercegovini), dok je na skupštinskim izborima od 18. ožujka 1923. dobio ukupno 18.402 glasa, ostavši bez ijednog mandata. Bez mandata i sa svega 12.482 glasa ostao je HPS i na izborima 1925., dok je 1927. osvojio 31.746 glasova i jedan zastupnički mandat (Z. matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, str. 156, 190, 204, 226).

55 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 45; a. nikić, Fra Didak Buntić: hrvatski i crkveni velikan. U povodu dana fra Didaka Buntića, 8.-10. listopada 2004. u Gradnićima, mostar, 2004., str. 76.

56 r. Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942., str. 398; Z. matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, str. 276-285. U djelu Lučonoše ili herostrati? matijević na str. 398-399 donosi letak koji je pod naslovom “Hrvati Pučani!” nakon skupštinskog atentata potpisalo Tajništvo HPS-a.


442

slavenska vlada kojoj na čelu nije Srbin, stranačko će Vrhovno vijeće taj čin 2. rujna 1928. odobriti, a ni mandić ne će izraziti nikakvu rezervu prema njegovoj politici.57

To će rezultirati i pohvalom koju je doživio od diktatorskoga režima: kralj aleksan-dar mu je malo nakon proglašenja diktature, na prijedlog ministra vjera Tugomira alaupovića, dodijelio orden sv. Save 2. reda (“stepena”), u isto vrijeme kada je to odličje dodijeljeno i provincijalu Bosne Srebrene fra Jozi markušiću te bivšim fra-njevačkim provincijalima fra Vendelinu Vošnjaku, fra mihaelu Trohi, fra marijanu mariću, fra Petru ćorkoviću, fra Luji Bubalu, fra anti Cikojeviću i fra karlu Ete-roviću, dok je beogradski nadbiskup rafael rodić dobio orden sv. Save 1. reda.58 orden sv. Save iii. reda tom je prigodom dobio i dr. fra mate Čuturić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, kao i još neki franjevci.59 naravno, ta odličja nisu bila samo aleksandrov znak priznanja zbog njihova lojalna držanja nakon skupštin-skoga atentata i proglašenja šestosiječanjske diktature, nego i dio nastojanja da se domaćoj i inozemnoj javnosti pokaže kako jugoslavenski režim ni u svome dikta-torskom obliku nije upravljen protiv Hrvata i katoličke crkve.

“Vlastiti kutlić” ili “bogata zdjela s braćom u velikoj kući”?

iako je tijekom tridesetih godina 20. stoljeća bio zabavljen pastoralnim radom i mnoštvom obveza koje je imao kao provincijal, a od 1934. do 1939. kao ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokome Brijegu, mandić se nije prestao zanimati za politička previranja. no, to nikad nije činio na način koji bi bio zazoran režimu, s kojim je svim silama nastojao izbjeći svaki spor. Bio je zasnovao velike planove, a iskustvo ga je učilo da se položaj Provincije i njezinih ustanova ne može osigurati i unaprijediti dođe li do pogoršanja odnosa s vlastima. Pritom nije imao ni unutar-njih dvojbi, jer je intimno bio na jugoslavenskim pozicijama, makar nije odobra-vao nasilja koja su u ime države danomice činjena.

Jedan dio tih planova brzo je i ostvario. Temelji nove zgrade širokobriješkoga kon-vikta postavljeni su u svibnju 1929., a 18. rujna 1931. gimnazija je dobila pravo javnosti bez ograničenja.60 mandiću kao provincijalu činilo se nerazumnim da se ti pothvati ugrožavaju zbog oporbene političke aktivnosti njegovih fratara. Zato je od hercegovačkih franjevaca u Sjedinjenim američkim Državama već krajem 1929. tražio da “nikomu u Provinciji” ne šalju američke novine, i da uopće, čak i u pri-

57 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 44.58 arhiv HfP, SP, sv. 80, f. 145. Usp. “odlikovanje franjevaca”, Narodna sloboda, god. 11, br. 6,

mostar, 1929., str. 2; Glasnik sv. Franje, god. 34, br. 3, Zagreb, ožujak 1929., str. 85.59 “odlikovanje franjevaca”, Narodna sloboda, god. 11, br. 6, mostar, 1929., str. 2.60 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 56-57.

443


vatnoj korespondenciji, ne pišu o “ovamošnjim političkim prilikama”.61 no, dikta-tura je samo zaoštravala političku i državnu krizu u Jugoslaviji pa fratri nisu mogli ignorirati sve buntovnije raspoloženje svojih vjernika, a i od vlastite su rodbine u domovini dobivali vijesti o sve nesnosnijim prilikama. Pozivajući se na “kategorički interes Provincije i lojalnost prema Vrhovnoj Upravi našega reda”, provincijal je unatoč tomu od svojih misionara zahtijevao da se bave samo pastoralnim radom i da se suzdrže od svake političke aktivnosti, pisanja protudržavnih i proturežimskih članaka te davanja tako intoniranih izjava.62

Usporedo s time mandić ni u doba diktature nije propuštao prigodne čestitke kralju, koje bi redovito začinio željom da aleksandar “još dugi niz godina mudro i srećno upravlja našom velikom i nerazdjelivom Domovinom”.63 on se vrlo sporo i teško navikavao i na slom politike katoličkog jugoslavenstva te sve dublji nacionalno-po-litički rascjep unutar katoličkoga pokreta koji je započeo još 1922. godine. iako je ponešto neprecizno nevistićevo datiranje i procjena dalekosežnosti toga rascjepa, taj učenik širokobriješke gimnazije pamti da se on dosta rano počeo osjećati i na Širo-kome Brijegu. Prema nevistićevu sjećanju mandić je kao provincijal, i kasnije kao ravnatelj, taj rascjep jasno primjećivao. Dakako, on ga nije odobravao, ali ga ipak nije ni sprječavao jer je držao da su to “prolazna raspoloženja” mladeži.64 krajem ožujka 1931. uručeno mu je novo odličje: orden jugoslavenske krune iV. reda.65

Dok se on trudio graditi što bolje odnose s režimom, množile su se neprilike. one u domovini pritisnutoj diktaturom rješavao je režim okrutnom represijom. ona, međutim, nije mogla izravno dohvatiti hrvatske iseljenike u prekomorskim zemljama, koji su također pokazivali sve vidnije nezadovoljstvo prema Jugoslaviji. Problem je bio u tome što su i hercegovački franjevci u americi suosjećali sa svojim vjernicima i sve se otvorenije solidarizirali s njihovim protujugoslavenskim raspolo-ženjem. mandić ih je stalno opominjao i podsjećao na to da se to njihovo ponaša-nje odražava i na položaj čitave Provincije, što bi trebalo biti “pametnomu dosta”.66 no, te su opomene imale tek kratkoročno djelovanje. kad je Državno tajništvo Svete Stolice opomenulo Vrhovnu upravu reda da neki “jugoslavenski emigranti vode protuvladinu propagandu”, a ova o tome obavijestila Provinciju poimence navodeći šest osumnjičenih hercegovačkih franjevaca, mandić je u ožujku 1932. fratrima u americi zabranio “svaki javni politički nastup[,] izjavu i rad”. U istom

61 arhiv HfP, SP, sv. 80, f. 252-252r.62 Usp. dopis komisaru hrvatskih franjevaca fra Blažu Jerkoviću, od 15. prosinca 1930., arhiv

HfP, SP, sv. 85, f. 283-283r.63 arhiv HfP, SP, sv. 92, f. 201.64 f. nevistić, “o. Dominik mandić - životni put i djelo: povodom 70. godišnjice života”,

Hrvatska revija, 9/1959., sv. 4, Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda, str. 227.65 arhiv HfP, SP, sv. 89, f. 310.66 arhiv HfP, SP, sv. 97, f. 386-386r.


444

je dopisu komisaru fra B. Jerkoviću dometnuo: “nitko Vam ne brani da budete dobri rodoljubi i Hrvati, da imate i svoje posebno lično mišljenje o našim unutar-njim prilikama i uregjenju, samo na javnosti ne smijete ništa poduzimati niti se izjavljivati, što bi moglo škoditi i Vama lično, i redu i kat. Crkvi u Jugoslaviji.” Tu je zabranu komisar imao diskretno priopćiti svim fratrima, ali se ona po izričitome mandićevu nalogu ne će javno objaviti.67

Taj nalog da se zabrana ne objavi dosta jasno pokazuje da je i on kao provincijal bio svjestan da bi njezino objavljivanje izazvalo negodovanje iseljenika, što znači da mu ni političko raspoloženje koje među njima prevladava nije bilo nepoznanica. na koncu istog dopisa mandić je komisara podsjetio na to da bi sankcije, koje bi Sveta Stolica mogla poduzeti protiv komisarijata u slučaju da se dogodi kršenje zabrane, teško po-godile i sam komisarijat i njegovu pastvu u americi: “Treba da znate, da Sv. Stolica ne će htjeti škoditi kat. Crkvi u Jugoslaviji i dolaziti u diplomatski sukob s našom državom da brani kojega fratra u americi, koji se bavi političkom propagandom.”68

U tom je tonu protekao i ostatak mandićeve domovinske djelatnosti. Diplomatski interesi Svete Stolice i politika uprave franjevačkoga reda u mandićevoj su lojalnosti prema Jugoslaviji nalazili izvrsna pouzdanika i izvršitelja. a kako je na generalnom kapitulu reda, održanu 31. svibnja 1939. u asizu, izabran za generalnog definitora, on je već u lipnju 1939. otišao preuzeti dužnost u rimu, gdje je 21. srpnja te godine po-stavljen na novu dužnost – imenovan je generalnim ekonomom franjevačkoga reda.69

To znači da je mandić izvan domovine proveo i ono dramatično razdoblje koje je prethodilo početku Drugoga svjetskog rata i njegova širenja i na hrvatske zemlje u travnju 1941. godine. ni u vrijeme postojanja nDH nije dolazio u Hrvatsku, možda po vlastitoj odluci, a možda i zbog toga što mu je to, kako u nekim pi-smima spominje, zabranio general reda. iako njegova ostavština pokazuje da je sa subraćom, pa i s pojedincima izvan franjevačkoga kruga i u to doba održavao vrlo intenzivne pismene veze, život u inozemstvu zaustavit će možebitnu evoluciju njegovih političkih pogleda, kakvu su u to vrijeme prošli mnogi katolički svećenici i redovnici. Zato se s priličnim stupnjem pouzdanosti, na temelju mnogih pisama različitim korespondentima u kojima je fragmentarno komentirao političke prilike u Jugoslaviji, pa i odnose nekih dužnosnika HSS-a prema mačeku (napose onih bosansko-hercegovačkih, poput Jurja Šuteja i Bariše Smoljana), može zaključiti da se je ta njegova evolucija zaustavila na postupnu i taktičkome priklanjanju mače-ku, HSS-u i Seljačko-demokratskoj koaliciji. nakon što je HPS doživio nepovra-tan slom, HSS je mandiću bio prihvatljiv jer je njegovo vodstvo zastupalo politiku

67 arhiv HfP, SP, sv. 99, f. 259.68 Isto.69 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 61-63; a. nikić, Dr. fra Dominik Mandić,

str. 9.

445


koja je, po njegovu sudu, omogućavala i opstanak Jugoslavije i pružala nadu da će biti osiguran i autonoman položaj Hrvata u njoj. no, u biti je on još uvijek ostao na pučkaškim pozicijama koje će, kako je primijetio Ljubo Boban, karakterizirati i njegova izvješća jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, nastala u prvoj polovici Drugoga svjetskog rata.70 i tijekom rata, a i kasnije bivši će pučkaši predstavljati krug ljudi s kojima se najbolje razumio i u političkome i u svakome drugom smislu.

U skladu s tim svojim uvjerenjem mandić nije odobravao jačanje hrvatskoga naci-onalističkog pokreta uoči početka rata. no, život je išao drugim smjerom. o tome slikovito govore uspomene hercegovačkoga franjevca fra Lucijana kordića, koji je kao mladi bogoslov bio svjedok političke turneje koju je po povratku iz emigracije, pred kraj 1938. i početkom 1939., po hrvatskim zemljama poduzeo hrvatski književnik i ustaški doglavnik dr. mile Budak. on je zabilježio da je Budak tada posjetio mostar i agitirao među bogoslovima, koji se nakon toga, prema kordićevim riječima, osjećaju “poneseni i bačeni u jednu novu budućnost”.71 iako nikad nije negodovao protiv onih svećenika koji se politikom bave s jugoslavenskih pozicija (pa mu se i vlastiti politički angažman činio posve normalan), mandić je posve drukčije sudio o onima koji takva gledišta nisu dijelili. njih je prekoravao. To znači da ni tada, pa ni tijekom Drugoga svjetskog rata, nije načelno bio protiv političkog angažmana svećenika uz uvjet da ostanu u okvirima koje su postavili stari, jugoslavenstvom zadojeni katolički krugovi.

kod mladog su naraštaja, međutim, počeli prirodni procesi koje nije bilo moguće zaustaviti. Uzalud je mandić u svojim dopisima iz rima pokušavao utjecati na fra-njevce u hrvatskim zemljama, a napose na one na Širokome Brijegu, da onemogu-će politizaciju svoje mlađe subraće koja su na svakom koraku pokazivala borbeno raspoloženje i sve veću sklonost hrvatskim nacionalistima. Tako je, primjerice, 3. siječnja 1941., u pismu profesoru širokobriješke gimnazije fra Branku mariću oš-tro ukorio mlade hercegovačke, osobito širokobriješke franjevce, koji se bave “ne-dopuštenim političkim djelovanjem”. Umjesto da oponašaju “hrvatsku akademsku mladež u Zagrebu” i njezine, kako ih je on nazvao, “bučne i teatralne ispade”, bilo bi bolje da se bave svojim poslom i ne ugrožavaju interese širokobriješkoga samostana i čitave Provincije.72 Pod “bučnim i teatralnim ispadima” zagrebačke sveučilišne mladeži očito je ciljao na nacionalističke prosvjede protiv jugoslavenske i nedemokratske politike mačekova odnosno Šubašićeva režima.73

70 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943. Izvještaji informatora o prilikma u Hrvatskoj, Zagreb, 1985., str. 23, 201.

71 L. kordić, Fragmenti jednoga života, Chicago, 1994., str. 37.72 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1941., f. 4.73 U studenome i prosincu 1940. na zagrebačkom su Sveučilištu, naime, zaredale nacionalističke

demonstracije pa su vlasti Banovine Hrvatske na četiri dana prekinule rad Sveučilišta, a onda uhitile velik broj nacionalista, uključujući i sveučilištaraca, koji su najprije zatočeni u Lepoglavi, odakle su krajem veljače 1941. prebačeni u koncentracijski logor u krušćici kod Viteza. mnogi od njih oslobođeni su tek proglašenjem nDH.


446

no, da ti njegovi apeli nisu mogli obuzdati logičan politički razvitak, zorno (una-toč tomu što u njemu vjerojatno ima propagandističkog pretjerivanja) pokazuje napis o raspoloženju u njegovu zavičaju, koji je pod naslovom “Ustaška borba na Širokom Brijegu” objavljen u središnjemu hrvatskom dnevnom listu malo nakon proglašenja nDH. U njemu su, uz “mladog i energičnog franjevca dr. radoslava Glavaša” navedena imena desetak širokobrijeških gimnazijalaca i sveučilištaraca koji su, navodno, djelovali ustaški znatno prije početka rata kada je nakon progla-šenja Banovine Hrvatske započela “prava borba na život i smrt”.74 Jedan od gimna-zijalaca spomenutih u tom članku bio je i Vlado (Vladimir) mandić, očito sin fra Dominikova brata Dragana, trgovca na Širokome Brijegu, kasnije dosta istaknut pripadnik ustaškoga pokreta.

nije, dakle, fra Dominiku bilo lako postići posluh Banovini Hrvatskoj i jugosla-venskome režimu ni unutar vlastite obitelji. Jer, kad je Vlado u jesen 1939. otišao u Zagreb na studij prava, fra Dominik mu je naložio da se učlani u Hrvatsko ka-toličko akademsko društvo Domagoj kao “prvorazredno i nacionalno i katoličko društvo”. Preporučio ga je i duhovniku toga društva fra Bonifaciju Peroviću, a i nekim svjetovnim prijateljima. Htio je unaprijed spriječiti da Vladimir zapadne u “loše društvo”, u što je uključivao i hrvatske nacionalističke skupine koje su tada već dominirale na Sveučilištu. no, Vlado je očito još u zavičaju bio skloniji hrvatskim nacionalistima nego domagojcima, pa je već u studenome 1939., očito u kontek-stu tadašnjih akcija nacionalističke, odnosno ustaški orijentirane mladeži, prvi put dopao u redarstveni zatvor. fra Dominik ga je oštro ukorio, a u nizu pisama koja je u svezi s tim incidentom napisao, osudio je ne samo njegovo ponašanje nego i nacionalističke zahtjeve i akcije uopće pa čak i samu činjenicu da se mladi ljudi bave političkim pitanjima.75 i kasnije, nakon proglašenja nDH, negodovat će što su neki njegovi rođaci pristupili ustaškome pokretu i preuzeli dužnosti na mjesnoj, odno-sno nižoj razini. od takvih će on tražiti da se povuku i da ne pristaju uz ustaše.76

74 Hrvatski narod. Glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta, god. 3, br. 110, Zagreb, 4. lipnja 1941., str. 13.75 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1940., ff. 88, 112-113, 114-115, 122, 126-127,

127r. karakteristično je da će i u doba nDH mandić prigovarati što su na odgovorna mjesta došli mladi ljudi. očito mu nije padalo na um da je on tajnikom Provincije postao svega četiri godine nakon ređenja, u svojoj 27. godini. kad je prvi put postao provincijalom, nije imao ni 39 godina.

76 Bratova mu kći Zdravka mandić bila je dužnosnica Ustaške mladeži u mostaru pa je strica u rimu u veljači 1942. izvješćivala o tijeku izobrazbe ističući da s kolegicama na tečaju u Zagrebu prima uzoran ćudoredni i vjerski odgoj (sv. 2, m. 1, f. 77). Svom je ocu Jozi fra Dominik 15. srpnja 1942. pisao da nije dobro što su se Draganova djeca politički angažirala (sv. 29, Pisma – odgovori 1942., f. 64), a kasnije je posebno bio zabrinut za Vladu, stožernika ustaške mladeži u Tuzli, za kojega je mislio da će nakon sloma nDH najvjerojatnije izgubiti glavu. Zato je zahtijevao da napusti ustaške redove te se skloni u inozemstvo, a stric mu je voljan oprostiti sve što je bilo i pomoći mu (sv. 29, Pisma – odgovori 1943., ff. 60-61, 104). fra Dominik je 26. siječnja 1946. izvijestio fra Blaža Jerkovića da se Vladi na povlačenju izgubio svaki trag (sv. 3, m. 1, f. 51).

447


Svjestan rizika koji su se nadvili nad Jugoslaviju, mandić je u brojnim pismima i čestitkama koje je 1939. - 1941. upućivao predstavnicima HSS-a u jugoslavenskoj vladi, sokolio mačeka i njegove suradnike da ustraju u obrani prava hrvatskoga na-roda, a istodobno i u “radu za Državu”.77 nadao se je da će rat ipak biti izbjegnut, a dugo nakon njemačkoga napadaja na Poljsku bio je i dalje uvjeren da će italija ostati izvan rata pa je držao da će to pomoći da i Jugoslavija očuva neovisnost i neutralnost.78 U veljači 1941. bliskomu je prijatelju i suradniku iz pučkaških dana odvjetniku Josipu Štefinoviću izražavao nadu da će “naši kormilari” zauzeti “onaj i onakav stav, koji će osigurati trajno blagostanje, slobodu i nezavisnost Hrvatskoga naroda i zajedničke naše države Jugoslavije”.79

Zato njegov biograf fra B. Pandžić oprezno napominje da proglašenje nDH man-dića “nimalo (...) nije obveselilo”.80

U memoarskim zapisima nastalima i objavljenima dugo nakon Drugoga svjetskog rata, mandić je pokušavao objasniti svoje držanje u ratnome razdoblju. Tada je svoj odnos prema nDH opisao sljedećim riječima:

nikada nijesam bio za revolucionarne metode Ustaškoga pokreta, jer sam iz povijesti znao, da se revolucije redovito kupaju u krvi i da uz vrijedne rodoljube, dolaze na površinu i do odlučne riječi nevrijedni vikači i nasilni pojedinci. Ja sam bio za razvojni postupak, kojim je bila pošla HSS s Bano-vinom Hrvatskom, kao prvim stepenom k samostalnosti hrvatskoga naroda. ali kada je hrvatski narod na početku travnja 1941. stupanjem Jugoslavije u rat s oduševljenjem uspostavio svoju državu Hrvatsku, želio sam od srca, da se ona trajno održi.81

no, kako su ti memoarski zapisi očito trebali opravdati njegovo posve drukčije ponašanje, oni su problematične pouzdanosti. njihov im je autor već vanjskom formom nehotice dao tu dimenziju (jer te mandićeve “uspomene na kardinala Stepinca” o samome Stepincu govore malo ili ništa, iako sadrže vrijednu potvrdu da se Stepinac kod pape Pija Xii. otvoreno založio za opstanak hrvatske države), a pomnija raščlamba taj prvi dojam samo potvrđuje. Jer, nakon što je ovlaš ustvrdio da je želio opstanak hrvatske države, mandić na istome mjestu nastavlja: “odmah nakon Dunkerque-a (lipanj 1940) ja sam bio stekao uvjerenje, da će se rat odu-

77 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1939., ff. 86, 90.78 Usp. mandićeva pisma provincijalu fra mati Čuturiću od 24. rujna 1939. (sv. 29, Pisma -

odgovori 1939., f. 36) i zagrebačkom odvjetniku J. Štefinoviću od 19. studenoga 1940. (sv. 29, Pisma - odgovori 1940., ff. 67, 112-113.)

79 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1941., f. 20.80 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 44.81 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena,

svjedočanstava i dokumenata. knjiga prva. Priredio V. nikolić, münchen-Barcelona,1978., str. 135-136.


448

ljiti, i u dugom ratu da će pobijediti onaj, koji ima morem pristup sirovinama i živežnim namirnicama cijeloga svijeta, a to su bili Saveznici.”82 njegova ostavština pokazuje, doduše, da je još ranije, već u ožujku 1940., pisao da dobro upućeni rimski krugovi vjeruju da će njemačka izgubiti rat,83 ali je mandić 10. svibnja te godine bio “pod jakom impresijom noćašnjih događaja”, tj. njemačkoga napada na francusku (pa je molio Boga da strahote rata izbjegnu i italija i Jugoslavija).84 ka-pitulacija francuske i na nj je ostavila dubok dojam, jer je stubokom promijenila situaciju u Europi. Hitlerova njemačka sada je dominirala čitavim kontinentom, budući da je desetak mjeseci ranije sklopila savezništvo sa SSSr-om, a nezaraćeni dio staroga kontinenta bio je u stanju naklone joj neutralnosti ili je tražio način kako će se što manje zamjeriti Berlinu.

Zato je začudno da je mandiću pri pisanju memoarskog članka promaknulo da “odmah nakon Dunkerque-a” nisu postojali nikakvi “Saveznici”, nego je Velika Britanija stajala usamljena u otporu osovini dok se SaD pripremao za jesenske predsjedničke izbore u atmosferi koja je manjinskim intervencionističkim krugo-vima davala malo razloga za optimizam. Ljubo Boban upozorio je na čitav niz domišljanja i naknadne pameti u tom mandićevu memoarskome fragmentu, a napose na činjenicu da on u njemu piše da je održavao veze s Hrvatima u jugosla-venskoj izbjegličkoj vladi, ali prešućuje da je izvješćivao i momčila ninčića i mihu kreka, odnosno Vladu kao takvu i kralja Petra ii. karađorđevića.85 Slijedom toga mandić je prešutio i to da je kralja redovito davao pozdraviti s izrazima “dubokoga poštovanja i odanosti”, što je sve nespojivo s tvrdnjom da je htio opstanak nDH i da je u tom smjeru nešto poduzimao.

Jer, nije uvjerljiviji ni mandićev pokušaj da sebi pripiše velik udio u ostvarenju zamisli da nDH u rim pošalje “svoga poslanika Sv. Stolici”, slijedom čega on pripovijeda da je o tome u studenome 1941. razgovarao s hercegovačkim franje-vačkim provincijalom fra krešimirom Pandžićem. Tom su se zgodom složili da bi najprikladniji izbor bio dr. ante Živković (inače član Seniorata) ili prof. Dušan Žanko,86 a u pismu od 24. prosinca 1941. Pandžić ga je obavijestio da je o tome razgovarao s nekim ministrima koji su objeručke prihvatili ideju o odašiljanju “po-sebnog poslanika, koji bi bio veza s hrvatske strane kao što je delegat [opat ramiro marcone] delegat sa strane Sv. Stolice”,87 pa da je krajem veljače 1942. u rim do-

82 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 136.83 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1940., f. 40.84 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1940., f. 67.85 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 202-205. To je mandić prešutio i u razgovoru s V.

nikolićem 1965., kad je ustvrdio kako je održavao veze “i sa HSS u domovini i s njezinim ministrima u Londonu” (V. nikolić, Pred vratima domovine. knjiga prva, str. 190).

86 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 135.87 Isto.

449


putovao nikola rušinović, ali “taj svojim životom i radom nije znao doći do ugleda i jačega utjecaja u Vatikanu”, uslijed čega je početkom 1943. zamijenjen knezom Lobkowitzem.88

Sačuvani tragovi u mandićevoj ostavštini o tome dosta su mršavi jer je ta pro-blematika dotaknuta samo u spomenutu Pandžićevu pismu. no, ono nije sasvim jasno jer iz njega prije proizlazi da razgovor o toj temi nije potaknuo mandić, nego baš Pandžić, koji je o tome razgovarao s ministrima artukovićem, Dumandžićem i Lorkovićem.89 a kad se ponovno dotakne rušinovića u jednome kasnijem pismu Pandžiću (5. lipnja 1942.) u povodu imenovanja novoga mostarskog biskupa Petra Čule (što je i mandića ozbiljno pogodilo, unatoč ranijim nesuglasicama s bivšim biskupom fra alojzijem mišićem, jer su franjevci izgubili biskupsku stolicu koju su dotad držali), mandić ni tada ne će spominjati da je s Pandžićem ikad o njemu razgovarao niti će svojatati zasluge za njegov dolazak u rim, nego će tek kazati da je rušinović “radi svoje neiskusnosti i sebičnosti” oštetio franjevce i nije učinio ništa da biskupa mišića naslijedi franjevac.90

no, i bez tih slabosti mandićeva pamćenja, općepoznato je da je službeni Zagreb već u travnju i svibnju 1941. pokušao pribaviti vatikansko priznanje de iure.91 To priznanje, da je do njega došlo, nesumnjivo bi rezultiralo i razmjenom diplomat-skih predstavnika pa ne bi bio potreban nikakav mandićev poticaj.92 njega zapra-vo nije ni bilo ili, izvan svake je sumnje, da on nema nikakve veze s rušinovićevim dolaskom u rim. Prema rušinovićevu pripovijedanju, Pavelić mu je svega neko-liko tjedana nakon proglašenja nDH, a svakako prije potpisivanja rimskih ugo-vora (18. svibnja 1941.) priopćio da će, umjesto prvotno planirana poslaničkoga mjesta u Bratislavi biti pridodan hrvatskome poslanstvu u rimu, s posebnom

88 Isto.89 mandićeva ostavština, sv. 1, m. 3, f. 303. i kasnije, kad se počne spominjati Lobkowitz, iz

pisma koje je fra Serafin rajić uputio mandiću 20. kolovoza 1942. godine, ne bi proizlazilo da je riječ o mandićevoj zamisli (sv. 2, m. 1, f. 203). Usput mandić u svome memoarskom članku (kao i Pandžić i rajić u svojim pismima) pogrješno titulira hrvatskog diplomata koji je u rimu bio zadužen za izgradnju odnosa s Vatikanom, jer riječ poslanik (Gesandter, envoy) označava diplomatski rang i pretpostavlja priznanje de iure, kakvoga između Vatikana i nDH nije bilo.

90 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1942., f. 52.91 opš. J. krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knjiga prva, Zagreb,

1998., str. 140-148 i dr.; T. Jonjić, Hrvatska vanjska politika 1939. - 1942., Zagreb, 2000., str. 499-512.

92 mandić nije spomenuo da ga je Lobkowitz već 13. srpnja 1941. posjetio u rimu. Sadržaj razgovora nije poznat (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941, f. 103). iz pisma koje mu je 31. srpnja 1941. uputio provincijal mihael Troha, koji potvrđuje da mu je Lobkowitz donio mandićevo pismo, moglo bi se zaključiti da su i mandić i Lobkowitz raspravljali o političkim i crkvenim pitanjima, konkretno o sudbini Hrvata i hrvatskih katolika na područjima pod mađarskom okupacijom (sv. 1, m. 3, f. 338).


450

zadaćom da se približi vatikanskim krugovima.93 Da bi to rušinovićevo sjećanje moglo odgovarati činjenicama, sugerira podatak da je središnji hrvatski dnevni list 30. svibnja 1941. donio vijest koja je datirana dan ranije, a prema kojoj sutra ujutro u rim odlaze hrvatski poslanik dr. Stijepo Perić te savjetnici poslanstva dr. antun Sugja i dr. nikola rušinović, kao i ante Vrdoljak i Vera košak u svojstvu tajnika dok će kulturni izaslanik biti antun nizeteo.94 Prema tomu, rušinović je već početkom lipnja 1941., dakle, gotovo devet mjeseci prije nego što mandić misli da je to bilo, počeo svoju, uglavnom besplodnu, misiju u rimu.95 Već u ko-lovozu te godine promaknut je u diplomatski rang savjetnika poslanstva,96 što nije značilo samo viša beriva, nego nužno i jačanje pozicije s koje je mogao pokušati diplomatski djelovati.

kao što mandićevu korespondenciju uvijek treba analizirati u svjetlu činjenice da je on morao voditi računa o nadzoru i cenzuri pošte, kao i o mogućnosti da se pi-sma s njegovim potpisom zloupotrijebe na razne načine, s obzirom na njegov visok položaj u franjevačkom redu, razumljivo je da je na njegov odnos prema nDH u određenoj mjeri utjecala i činjenica da Sveta Stolica nije odobravala mnoge ideološ-ke postavke i zakonodavno-političke mjere koje su godinama poduzimale fašistička italija i nacionalsocijalistička njemačka (dakle, dvije države koje su nastupale kao pokrovitelji hrvatske države), kao i to da je Vatikan, slijedeći višestoljetnu tradiciju, prije okončanja neprijateljstava odbijao priznati državnopravne i teritorijalne pro-mjene nastale tijekom rata.97

no, ono što je primarno motiviralo njegovo političko djelovanje, bilo je njegovo uvjerenje da je Jugoslavija za Hrvate najbolje rješenje. U pismu komisaru herce-govačkih franjevaca u SaD-u fra Davidu Zrni, mandić je već 12. svibnja 1941. zabilježio da vijesti iz Hercegovine pokazuju da taj kraj nije ni osjetio pravoga rata: “osnutak samostalne Hrvatske države općenito je primljen s velikim oduševlje-njem: svi uživaju u blaženom uvjerenju, da će Hrvati napokon biti svoji, da će biti potpuno neovisni, da će sve hrvatske zemlje od slovenske granice do Drine i od Drava do Jadranskog mora pripadati samostalnoj Hrvatskoj državi.” no, odmah je u nastavku na račun svojih sunarodnjaka jetko primijetio: “Vole svoj vlastiti kutlić

93 n. rušinović, Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb, 1996., str. 103-105.94 Hrvatski narod, god. 3, br. 107, Zagreb, 30. svibnja 1941., str. 2. Dan kasnije isti je list na trećoj

stranici donio i fotografiju tih hrvatskih diplomata pred polazak u rim: Perić i Sugja bili su u odori, rušinović, očito ne slučajno, u civilu.

95 J. krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, i, str. 151.96 n. kisić kolanović, Mladen Lorković – ministar urotnik, Zagreb, 1998., str. 138.97 To je jedan od razloga da je uspjehom okrunjen mandićev nesumnjivo veliki trud da se spriječi

promjena granica provincija u anektiranome dijelu Dalmacije i u međimurju (pa i napuštanje samostana od strane hrvatskih redovnika), o čemu u njegovoj korespondenciji ima dosta podataka.

451


nego bogatu zdjelu s drugom braćom u zajedničkoj velikoj kući.”98 novoimeno-vani humački gvardijan fra Bernardin Smoljan pisao mu je 22. lipnja 1941. da je “ovdje kod nas priličito raspoloženje i oduševljenje. Jedina briga i za seljaka i za gra-đanina jest prehrana. nu državne vlasti rade sve što mogu da se kriza pređe. nada-mo se da će se stvari u svijetu dobro razvijati i da naša domovina i narod ne će biti iskušavani novim neprilikama. Veliko povjerenje vlada kod naroda radi kršćanskog duha, koji prožimlje i Poglavnika i okolicu.”99 U jednome nedatiranu pismu iz 1942. godine urednik Kršćanske obitelji fra Vendelin Vasilj iz mostara piše: “narod je nezavisnu Državu Hrvatsku dočekao s oduševljenjem i sada [je] još oduševljen uza sve poteškoće, koje se sretaju na svakom početku. inteligencija – laktaši veći-nom. Svećenstvo mladje oduševljeno, starije kako tko, ima dosta pametovanja.”100

Da je proglašenje nDH u hrvatskim zemljama izazvalo veliko oduševljenje i sam će mandić isticati u pismima brojnim korespondentima, pa čak i u izvješćima ju-goslavenskoj izbjegličkoj vladi. U pismu fra Davidu Zrni od 9. listopada 1941. on je zabilježio što se događalo odmah nakon proglašenja nDH: “istoga dana po svim hrvatskim krajevima s[t]vorili su se čelovođe i proglasili hrvatsku slobodu.” opisav-ši ulogu koju su u tome imali neki od hercegovačkih fratara, nastavio je: “Pokret su najviše širili mladi akademičari, nacionalci, zatim mlađe svećenstvo i mlađi fratri. Stariji fratri držali su se povučeno i rezervisano. (...) Za novo stanje su zagrijani i oduševljeni seljaci može se reći bez iznimke u Hercegovini, zagorskoj Dalmaciji, zapadnoj Bosni. U tim krajevima i dobar dio najviđenijih pristaša Hrv. selj. stranke prešao je k Ustašama. Za druge krajeve ne znam tačno.”101 i četrnaest mjeseci kasni-je u pismu Jurju Šuteju od 16. prosinca 1942. priznao je da su i mladi franjevci bili “zaneseni za hrvatsku državu”, ali to nije nikakvo čudo, jer “to je bila opća pojava kod sve mlađe generacije svjetovne i crkvene. Slično su bili zaneseni i mlađi liječnici, advokati, nastavnici, građanska poluinteligencija, pa i mlađe pristaše HSS.”102

no, on to oduševljenje nije dijelio pa se s tugom i nostalgijom i u prvoj polovici svibnja 1941., prije rimskih ugovora i prije ikakvih vijesti o zločinima koje bi po-činile hrvatske državne vlasti, tobože sjećao “bogate zdjele s braćom u zajedničkoj kući”. održavao je, doduše, razmjerno srdačne odnose s uskim krugom niže ili srednje rangiranih državnih dužnosnika, ali su to bili ljudi s kojima je od ranije bio blizak ili su potjecali iz njegove matične provincije pa on, posve logično, nije s njima prekidao veze ni onda kada su se u političkome smislu razilazili jer je to

98 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1941., f. 52-53.99 mandićeva ostavština, sv. 1, m. 3, f. 135.100 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 1, f. 260-261.101 mandićeva ostavština, sv. 1, m. 3, f. 226-228.102 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 240. Usp. i njegovo izvješće Šuteju od 10. lipnja 1942., na

istome mjestu, str. 209.


452

bio način prikupljanja dodatnih obavijesti i mogućnost da se tako utječe na do-gađaje. Tako se u njegovoj ostavštini nalazi veći broj pisama koja je razmijenio s odjelnim pročelnikom za bogoštovlje u ministarstvu bogoštovlja i nastave odnosno ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja fra radoslavom Glavašem103 kao i s namje-štenikom Pravnog odsjeka pri Predsjedništvu vlade, odnosno računarskoga dvora Žarkom Vlahom, s kojim je tijesno surađivao još dvadesetih godina, dok su zajed-no bili u HPS-u, a Vlaho jedno vrijeme uređivao pučkašku Narodnu slobodu.104

Prema hrvatskome poslanstvu u rimu očito je zadržao hladan odnos pa je na poziv da se 10. travnja 1942. pridruži svečanu primanju u povodu obljetnice proglašenja hrvatske države i da pribiva “svečanoj službi Božjoj zahvalnici”, tek toga dana suho zahvalio na pozivu, očito svjesno propustivši u svoj odgovor unijeti čak i kurtoaznu želju za opstankom i napretkom države.105 Začudo je mršava njegova korespon-dencija s jugoslavenskim poslanstvom u Vatikanu, ali je otpravnika poslova don nika moscatella 27. rujna 1944. podsjetio na to da je još u svibnju te godine, prije ulaska Saveznika u rim, poslanstvu pozajmio znatnu svotu, a da se dug nikako ne vraća, što za nj znači i gubitak kamata koje bi inače dobio u banci.106 Po svemu sudeći, taj je novac bio primarno namijenjen pomoći za “Jugoslavene” koje su ta-lijanske vlasti konfinirale u raznim logorima diljem italije. Za njihovu je sudbinu mandić bio zabrinut i bez ikakva poticaja iz Zagreba ili iz Londona.

a što se zločina tiče, prema njegovu su svjedočanstvu već sredinom travnja 1941. u rim došle vijesti da su četnici u okolici mostara i Čapljine popalili neka hrvatska sela i poubijali veći broj seljaka, kao i vijesti o hrvatskoj (ustaškoj) odmazdi.107 Za-nimljivo je da nije primijetio da na poznate masovne pokolje hrvatskoga pučanstva u Hercegovini u prvoj polovici travnja 1941. nisu mogle ni na koji način odgovo-

103 o Glavašu opš. r. Jolić, “fra radoslav Glavaš (1909.–1945.)”, Hercegovina franciscana, god. 4, br. 4, mostar, 2008., str. 191–242; r. Perić, “imenovanje don Petra Čule mostarsko-duvanjskim biskupom”, Službeni vjesnik biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2009, mostar, str. 77–89; r. Jolić, “novi prilozi za životopis fra radoslava Glavaša”, Stopama pobijenih. Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’, god. 3, br. 2 (5), Humac, 2010., str. 26–34.

104 Ta pisma Glavašu su među ponajvažnijima za shvaćanje njegova odnosa prema nDH, ali se ovdje zbog opsega ne možemo upuštati u njihovu raščlambu. ipak svakako treba napomenuti da je provincijalu Pandžiću 28. listopada 1941. pisao da Glavaša zasad ostavi na položaju na kojem jest, dok “druge sve odlučno stjeraj u red i u svoju brazdu” (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941., f. 153r).

105 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 1, f. 127.106 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1944., f. 48. U dopisu nije naznačeno o čijem

se novcu radi, ali se s velikim stupnjem vjerojatnosti smije pretpostaviti kako nisu posrijedi mandićeva privatna sredstva.

107 Usp. D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 132. o stradanju Hrvata u okolici mostara i u svibnju 1941. izvijestio ga je fra Vitomir naletilić (mandićeva ostavština, sv. 1, m. 3, ff. 101-102).

453


riti hrvatske državne vlasti jer u Hercegovini organizirane hrvatske vlasti tada još nije bilo. no, unatoč tomu, činjenica je da će mandić ipak u brojnim pismima ponavljati da sva izvješća s raznih strana pokazuju da su s krvoprolićima i zločinima nad civilnim pučanstvom započeli ne Hrvati, nego Srbi, odnosno četnici.108 To će isticati i u izvješćima jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi.109

međutim, makar je priželjkivao obnovu Jugoslavije i pokušavao tu državu prikazati kao “zajedničku kuću s bogatom zdjelom”, on je bio previše inteligentan i predobro upućen da ne bi znao kakvu je psihološku klimu ostavila Jugoslavija. Zločini veli-kosrpskoga režima, počinjeni u razdoblju između dvaju svjetskih ratova i u samu Travanjskome ratu, bili su takvi da je u novim okolnostima bilo ljudski očekivati reakciju i osvetu.110 Svjestan toga, mandić se tragedije pribojavao od sama sloma Jugoslavije. on je svaku osvetu i nasilje htio spriječiti pa je već od sredine svibnja 1941. upućivao mnoštvo pisama, poziva i apela raznim znancima i prijateljima - od hrvatskih državnih dužnosnika, zatim franjevačkih provincijala, biskupa mišića i Garića do zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca ‒ da se zločini i osveta onemoguće, a krvoprolića spriječe. Ta su pisma većinom nalikovala onomu kakvo je 14. svibnja 1941. pisao mostarskome biskupu mišiću. Tada je kazao da “s velikim zanima-njem” prati razvitak prilika u domovini i moli ga da narodnim vođama poruči da budu pravedni, obazrivi i dobri: “ne učini danas drugomu, što ne bi želio da tebi drugi učini sutra... nitko ne smije ništa učiniti, za što bi se imao sutra kajati i što bi moglo biti na štetu sv. stvari. rat traje i nije još svršio...”111

Tu svoju ocjenu da rat nije svršio i da je postojeće stanje privremeno, on će vari-rati u raznim pismima. no, nije samo time motivirao svoje protivljenje nasiljima, pa i vjerskim prijelazima. njima je on bio od početka protivan, jer ih je držao prisilnima i neiskrenima, protivnima kanonskim propisima i štetnima kako za na-rodne tako i za crkvene interese. Također se sablažnjavao i nad rijetkim vijestima da kod nekih redovnika i redovničkih zajednica, mahom u sjevernoj Hrvatskoj, možda postoji spremnost da od države prihvate bogomolje i zgrade koje su pri-padale Židovima ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi.112 osobito je uporno, dosljedno

108 Usp. primjerice njegovo opširno pismo fra Davidu Zrni od 23. ožujka 1943. (mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, ff. 7-10).

109 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 213-214.110 oko tri tisuće Hrvata katolika i muslimana ubijeno je tijekom postojanja prve jugoslavenske

države, a najmanje tri stotine ubijeno je tijekom Travanjskog rata. Djelomičan, ali zasad najpotpuniji (u jednome dijelu i poimeničan) popis tih žrtava donosi i. Gabelica, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, str. 276–312.

111 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 133.112 i u uspomene je uvrstio opširan izvadak iz svoga pisma Stepincu od 19. srpnja 1941., u kome,

između ostaloga, pozdravlja namisao da se u Hrvatsku naseli 250.000 raseljenih Slovenaca, ali osuđuje ideju o iseljavanju Srba (D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 133-134).


454

i oštro upozoravao franjevce u svojoj matičnoj i u susjednoj Provinciji Presvetoga otkupitelja da se okane svake političke djelatnosti i pristupanja ustaškome pokre-tu, a kamoli da na bilo koji način potpiruju zločine ili i sami sudjeluju u njima.113 i upravi franjevačkoga reda predložio je da u Hrvatsku pošalje “posebnoga kurira” sa žurnim naputkom franjevačkim provincijalima da franjevce napute djelovati samo na vjerskome polju i da se, napose mlađi fratri, ne daju navesti da “u narod-noj zanesenosti” počine nešto što bi bilo u neskladu s Božjim zakonima, crkvenim duhom i ljudskom razboritosti.114 Sve upućuje na to da je on ujedno i jedan od glavnih inspiratora slično intonirane poslanice koju je general franjevačkoga reda već 24. srpnja 1941. uputio hrvatskim franjevcima,115 a u pismu biskupu mišiću od 14. listopada 1941. izvijestio ga je o dojmovima koje je o franjevcima i uopće o prilikama u Hrvatskoj u rim donio predstavnik Svete Stolice kod hrvatskoga epi-skopata o. Giuseppe r. marcone naglasivši da bi bilo dobro da se suzbije politička djelatnost hercegovačkih fratara i da se franjevačka Kršćanska obitelj “drži visoko nad današnjicom”, izbjegavajući pisanje o političkim temama.116

nema nikakve sumnje da su mandića na te brojne intervencije, kao i na pomoć koju je obilno pružao brojnim nastradalim i progonjenim pojedincima i obite-ljima, primarno motivirali ljudski i kršćanski obziri jer je njegova duboka vjera i odanost Crkvi, redu i matičnoj provinciji vidljiva iz mnoštva primjera. iz kasnije bi se perspektive moglo kazati da je dalekovidno naslutio da bi Provincija mogla teško nastradati ako se ratna sreća okrene, no u tom je kontekstu zanimljivo upozoriti na pismo koje mu je 28. listopada 1941. uputio fra Vencel kosir. nije on bio jedini koji je mandića molio da nekritički ne prihvaća neprovjerene i zlonamjerne glasine kojima se hoće diskreditirati i državu i Crkvu, a napose franjevce. no, kosir je, od-bijajući sumnjičenja hercegovačkih franjevaca, odgovornost za te glasine prebacio na pristrane informatore s pravom naslućujući da su neki od njih također fratri:

mi se zauzimanjem [za progonjene, op. T. J.] bili izvrgli skrajnoj opasnosti, a tamo nas optužuju da smo krivi. istina je, da ćemo mi biti prvi na redu, ali ne radi krivice naše, nego zato, jer smo fratri i pre[d]stavnici hrvatskoga naroda. Ja nisam mogao doznati za nekorektnost ma kojega fratra niti za najmanje sudioništvo u čemu nedopuštenomu. Ja mislim, da nas optužuju najviše radi naklonosti najviših prema nama. Položaj fra radin, naši đaci

113 Profesoru fra Dani Zupcu (nekadašnjem pučkašu i senioru) također se 24. rujna 1941. tužio na “izlijećanje naše mlađarije”, kojoj bi bilo bolje “da su se držali smjera nas starijih i nastavili naš rad”, a duvanjskom je gvardijanu fra Sebastijanu Leski 9. listopada 1941. pisao da se u rimu osuđuje “divljanje mladih fratara”, preporučujući franjevcima da budu “oprezni i povučeni” (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941., ff. 123, 131.).

114 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 132-133.115 arhiv HfP, SP, sv. 134, f. 477; J. krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, i, str. 178.116 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941., f. 143-143r. Uredničkom politikom

Kršćanske obitelji pozabavit će se mandić i u nekim drugim pismima.

455


ministri, poziv mediću više su razlog optužaba nego kakve druge činjenice. ima i kod nas veličina koje se ne mogu prigeti na novo stanje, jer to oni nisu prije predvidjeli. a znate, da se u samostanima nalaze najtvrdoglaviji ljudi. Eto dočekaste i Vi, da fra Vencel nije više spiritus oppositionis [podv. u izv.]. Sad sam državotvorac prvog reda.117

i doista su neki stariji svećenici, među njima i neki hercegovački franjevci koji se nisu oslobodili svoje jugoslavenske prošlosti, mandiću dostavljali nepovoljne vije-sti o prilikama u domovini ne krijući da se s novim stanjem ne mogu pomiriti.118 iako je u više navrata od provincijala tražio podatke i dokaze kojima bi mogao opovrgnuti te ružne glasine, zanimljivo je primijetiti da ih je mandić znao koristiti tamo gdje mu se to činilo uputnim. Tako je, primjerice, i u slučaju imenovanja nasljednika ostarjela biskupa mišića u prosincu 1941. neizravno sugerirao da bi franjevci mogli izgubiti mostarsko-duvanjsku biskupsku stolicu i zbog brojnih op-tužaba koje su nakon proglašenja nDH došle na njihov račun, iako je dobro znao da to nisu bili glavni motivi kojima se Sveta Stolica vodila pri donošenju odluke, i da su temelji drukčijega stajališta položeni još prije rata.119 U pismu provincijalu

117 mandićeva ostavština, sv. 1, m. 3, f. 242-243. “fra rade” je već spomenuti fra radoslav (andrija) Glavaš (1909. - 1945.), franjevac, književni kritičar i visoki dužnosnik odjela za bogoštovlje u ministarstvu bogoštovlja i nastave odnosno ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, a fra Justin (rafo) medić (1914. - 1973.) hercegovački franjevac koji je hrvatskim nacionalističkim redovima pristupio prije rata te se tijekom studija u italiji zbližio s Pavelićem. nakon proglašenja nDH, ne dobivši dopuštenje poglavara da stupi u državnu službu ili postane vojnim svećenikom, sekularizirao se i službovao u Đakovačkoj biskupiji. ni nakon rata nije bio indiferentan prema političkom raspoloženju Hrvata, a umro je kao politički izbjeglica u münchenu (i. alilović, Križni put i raspuća hrvatskih đaka, studenata i intelektualac iz Hercegovine, mostar - Zagreb, 1999., str. 86). napokon, u jugoslavenskome komunističkom pamfletu Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera (Zagreb, 1946., str. 307-308) navodi se: “franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu, kako je opće poznato, bila je još za vrijeme stare Jugoslavije rasadište ustaške ‘ideologije’ i žarište ustaškog ilegalnog rada, kako je to ranije istaknuto. U ovoj gimnaziji odgojen je čitav niz ustaških zločinaca i istaknutih ustaških funkcionera kao na pr. dr. Artuković Andrija, ustaški ministar, Dumandžić Josip, ustaški ministar, Musa Ivan, stožernik u mostaru i kasnije u Zagrebu, Nevistić Franjo, ustaški stožernik sveučilišne mladeži u Zagrebu, dr. Glavaš Radoslav, pročelnik ministarstva pravosuđa i bogoštovlja Pavelićeve ‘nezavisne države Hrvatske’ i mnogi drugi.”

118 ironija je sudbine da su neki od tih informatora kasnije nastradali: ili su izgubili život od ruke jugoslavenskih partizana ili su završili u tamnici. klasičan je primjer fra Bonicija rupčića koji se teško mirio sa slomom Jugoslavije, a onda je, nakon obnove te države i uvođenja komunističke diktature, izdržao sedam od dosuđenih mu osam godina strogog zatvora koje je većinom proveo u zeničkoj kaznionici. (a. nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe, str. 86.; S. Jalimam, “Politički osuđenici u kazneno-popravnom domu u Zenici 1945. - 1954. godine”, Društvena istraživanja, časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 2, br. 2, Zenica, 2007., str. 17).

119 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1941., ff. 117-118, 143, 154-155, 176-177.


456

Pandžiću od 5. lipnja 1942. bio je u tom smislu još određeniji predbacujući u međuvremenu umrlu biskupu što je i njega, mandića, stavio “u svoju trojku”, od-nosno vjerojatno naznačio kao jednoga od potencijalnih nasljednika na biskupskoj stolici, što je mandiću ograničilo mogućnost da se zalaže da franjevac i u budućno-sti bude na čelu biskupije.120

no, nipošto ne valja previdjeti da je u mandićevoj ljudskoj i kršćanskoj osudi zlo-čina sa svih strana, osudi koja je bila najoštrija prema pripadnicima vlastita naroda, bilo ponešto i političkih motiva: mandić je bio svjestan da zločini počinjeni s obiju strana onemogućuju obnovu Jugoslavije i potkapaju misao kojoj je on posvetio nekoliko desetljeća svoga života. iako je očito da je o tome izbjegavao otvoreno pisati zbog bojazni od nadzora pošte, svoje je korespondente upozoravao na to da u svemu prste imaju i strane sile koje se služe prokušanim metodama. U tom se smislu 15. studenoga 1941. potužio fra mateju Vodanoviću, ranijem pučkašu i senioru, sada gvardijanu franjevačkoga samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, da “neprijatelji duhovni i narodni” produbljuju jaz kako ga se nikad ne bi moglo “premostiti i poravnati”.121 Jurju Šuteju je 10. lipnja 1942. pisao da sukobe izme-đu Hrvata i Srba koristi neprijatelj kako bi stvorio “teško premostivi jaz između jednih i drugih”,122 a i u pismu hercegovačkome franjevačkom provincijalu fra k. Pandžiću od 12. studenoga 1942. ocjenjivao je da je na djelu očita politika divide et impera, odnosno “politika izigravanja jednoga protiv drugoga”.123

“Oslobodilačka vojska pred Širokim Briegom i Mostarom”

Važnost izvješća koja je fra D. mandić slao jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi ne proizlazi iz toga što bi ona eventualno u sadržajnu smislu odgovarala stvarnim prilikama, nego u tome što su njegova izvješća u savezničkim krugovima smatrana točnima,124 a još više u tome što su dolazila s visoka mjesta u crkvenoj hijerarhiji i što su u dobroj mjeri legitimirala britansku, odnosno savezničku odluku o obnovi jugoslavenske države. Ta su izvješća u neku ruku bila ne sasvim zanemariv potpo-ranj odlučnosti kojom su Juraj krnjević, Juraj Šutej i drugi predstavnici HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi zastupali jugoslavensku politiku. Štoviše, mogla

120 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1942., ff. 51-52.121 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1941., f. 116. Unatoč svojim simpatijama

prema Jugoslaviji, Vodanović je nakon rata osuđen na smrt i smaknut.122 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 208.123 arhiv HfP: SP, sv. 137, ff. 361-362.124 Usp. izvješće načelnika Južnog odjela u britanskome ministarstvu vanjskih poslova Douglasa

Howarda poslaniku pri jugoslavenskoj kraljevskoj vladi Georgeu W. rendelu od 18. prosinca 1942. u knjizi Lj. Bobana, Hrvatska u arhivima, str. 244.

457


su ona u prvoj polovici rata poslužiti i za obranu četnika jer je mandić, čija se obaviještenost smjela pretpostavljati (iako se nesumnjivo precjenjivala), i 1942. u izvješćima koja je slao u London sve protivnike nDH i njezinih saveznika stavljao pod istu kapu: za nj su oni bili “borci za slobodu, zvali se četnici ili kako mu drago drukčije”.125

Dok u korespondenciji s jugoslavenskim ministrima u Londonu bez ikakva oklije-vanja govori o obnovi Jugoslavije, mandić u pismima koja je upućivao u domovinu o tome nije govorio sasvim otvoreno. očito je da tako postupa u strahu od cenzure, a možda i zbog bojazni da ugrozi svoje korespondente. Zato se služi neodređeni-jim, iako dovoljno jasnim formulacijama. Tako je, recimo, bivšega jugoslavenskog ministra T. alaupovića molio da odmah uništi njegovo pismo od 2. siječnja 1942., koje mu šalje po svom tajniku, a u kojem moli “da Svevišnji što prije uspori [usko-ri] uskrsnuće i sreću naše pogažene Domovine”.126 U pismu koje je jednomu fra-njevačkom provincijalu uputio 2. svibnja 1942. nije mogao odoljeti a da ne kaže da se moli Bogu “da dadne mir i slogu među zavađenom braćom u slavenskim krajevima na Jugu i Sjeveru”.127

međutim, iako je od sama sloma Jugoslavije bio uvjeren da je proglašenje nDH zapravo “prolazno stanje” te je često nekritički prihvaćao izvješća koja su bila izra-zito nepovoljna i za režim i za državu, to, kao što je već spomenuto, ne znači da je mandić bio slijep za brojna izvješća koja su govorila o narodnome oduševljenju zbog proglašenja nDH i o odlučnosti većine Hrvata da tu državu brani bez obzira na stajalište prema režimu koji njom trenutno upravlja. ma kako jednostrane bile vijesti koje je primao u rimu, mandić je shvaćao da svoje poglede na priželjkivanu obnovu Jugoslavije mora modificirati jer je bivalo sve jasnije da hrvatski narod, nakon iskustva s vlastitom, makar okrnjenom državnošću, više nitko ne će moći privoljeti povratku na predratno stanje. Zato on Hrvate u jugoslavenskoj izbjeglič-koj vladi uporno uvjerava da većina njihovih sunarodnjaka u domovini ipak želi povratak na staro uz uvjet da to znači punu narodnu i vjersku slobodu i upozorava-jući ih, kao milana martinovića u pismu od 2. rujna 1942., na to da i iz atlantske povelje proizlazi da će se “Hrvatima priznati njihova državna suverenost u okviru zajedničke i moćne jugoslavenske države”.128 martinoviću je i 11. studenoga te godine ponovio da čak 98 posto Hrvata “žele i hoće staru državu Jugoslaviju, na-ravno u kojoj bi bila puna sloboda, ravnopravnost i priznanje hrvatskoga imena i državnosti”.129

125 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 208, 212,126 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1942., f. 7.127 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1942., f. 39.128 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 213.129 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 226.


458

no, već pred kraj 1942. godine on će tu uopćenu formulaciju pokušati konkreti-zirati. U izvješću momčilu ninčiću od 14. prosinca 1942. upozorio je na četničke zločine i njihove pogubne posljedice za obnovu Jugoslavije ustvrdivši, posve po-grješno, da većinu partizana čine Hrvati, ali i zatraživši da se što prije kraljevskim proglasom objavi da će Jugoslavija “nakon rata biti uređena kao konfederativna država na demokratskoj osnovi u kojoj će svakome biti zajamčena sloboda i rav-nopravnost osobna, narodna i vjerska.”130 očito potpuno neupućen u okapanja koja se unutar izbjegličke vlade vode čak i oko priznavanja sporazuma Cvetković-maček iz 1939. godine (jer su se ta okapanja pokušavala prikriti pred javnošću), on je otišao i korak dalje zahtijevajući da unutar takve, konfederativne Jugoslavije svaki narod dobije “čisti narodni teritorij i punu samoupravu i suverenost i Srbi, i Hrvati, i Slovenci” jer iskustvo pokazuje da nacionalna izmiješanost neminovno dovodi do nemira i sukoba između tih naroda. Posve neživotno i nelogično uvjeren da rješenje za te nemire i sukobe nije stvaranje neovisnih država, nego baš utjeri-vanje raznih naroda u istu državu, mandić je predložio i rješenje za najproblema-tičniju granicu, onu između Hrvata i Srba: u Dalmaciji i Hercegovini ona bi tekla sadašnjom [sic!] granicom između Primorske i Zetske banovine, u Bosni bi slijedila rijeku Bosnu, a Hrvatskoj bi pripala i Baranja i zapadni dio Vojvodine.131

To mandićevo pismo ninčiću višestruko je važno. ono u prvom redu pokazuje da je problematična autentičnost njegovih dviju bilježaka koje su, tobože, nastale 19. ožujka 1943. i koje su sadržavale naputke predane staromu prijatelju i suradniku iz pučkaških dana Žarku Vlahi. Dok se u strojopisnoj bilješci govori tek o spašavanju ljudi, suradnji katoličkih krugova s mačekom i sl., druga, rukopisna bilješka sadrži tobožnji naputak da se Zagreb proglasi otvorenim gradom i da se Hrvatska treba “što prije udaljiti od osovine i uspostaviti veze sa zapadnim saveznicima”.132 Tu navodnu epizodu on je istaknuo i opširno opisao u svojim uspomenama očito su-gerirajući da je bio pretečom onoga što se obično naziva “aferom Lorković-Vokić”, a ponajprije da je poduzimao i korake za spašavanje hrvatske države.133 Takvu je tezu, očito, prihvatio i njegov biograf fra B. Pandžić.134 U razgovoru s V. nikolićem mandić je 1965. čak ustvrdio da je “već od druge polovice 1942.” počeo raditi na tome “da vlada nDH prekine veze s osovinom i uspostavi suradnju sa Savezni-cima” pa da je to činio preko križevačkoga vladike Janka Šimraka, provincijala Pandžića i prijatelja Vlahe.135

130 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 235-239.131 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 239.132 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1943., f. 276, 276r. isti dokumenti nalaze se u

mandićevoj ostavštini i na drugome mjestu, sv. 2, m. 2, f. 276, 276r. 133 D. mandić, “moje uspomene na kardinala Stepinca”, str. 136-137.134 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 87-90.135 V. nikolić, Pred vratima domovine. knjiga prva, str. 190.

459


Te tvrdnje ne mogu izdržati ozbiljnu kritiku. U prvom redu, takav prijedlog bio bi posve nelogičan u “drugoj polovici 1942.”, pa i u prosincu te godine kad je on pozvao Vlahu da pronađe način kako doći u rim136 jer vojnopolitička situacija na svjetskim bojištima nije davala povoda za nj. Taj je poziv Vlahi, inače, neprijepo-ran, a mandić tvrdi da mu je svrha bila upravo davanje takva naputka hrvatskoj vladi.137 nemajući uvida u njegovu pismohranu, pa tako ni u te “dokumente” koji se odnose na razgovore s Vlahom, nego tek na temelju analize mandićeva roman-sirana prikaza u njegovu ovdje često citiranu memoarskome članku, Lj. Boban je s pravom primijetio da je taj prikaz po mnogočemu povijesno neodrživ.138 Danas, na temelju mandićeve ostavštine i uopće na temelju historiografskih nalaza može se još određenije zaključiti da je riječ o naknadnu mandićevu domišljanju. ne postoji nijedan drugi dokument ili svjedočenje kojim bi se potkrijepile te njegove tvrdnje, sugestije i aluzije koje su u potpunu neskladu s nizom dokumenata koji ilustriraju njegovo intenzivno nastojanje da se obnovi Jugoslavija.

Jer, da je on doista poduzimao nešto za opstanak hrvatske države, onda je logično da bi to prvo pokušao u samu Vatikanu, ponajprije time što bi se založio za prizna-nje nDH. na svom je položaju mandić mogao lako doći, ako ne do pape Pija Xii., a ono do vatikanske diplomacije i do sama državnoga tajnika te se njima obratiti otvoreno i bez bojazni da će ga sugovornik pred javnošću dezavuirati. Sačuvano je više njegovih promemorija i apela najvišim vatikanskim krugovima, ali se svi oni zadržavaju na molbi za posredovanje pri ublaženju humanitarne katastrofe koja se odvijala na istočnoj obali Jadrana. ni u jednom od tih dokumenata nema zalaganja za priznanje Hrvatske, pa ni molbe da vatikanska diplomacija u tom smjeru posre-duje kod protivnica sila osovine. Već ta činjenica, sama po sebi, ozbiljno potkapa mandićev prikaz, a u prilog mu ne ide ni okolnost da nikad ni simbolički nije pokazao svoju privrženost zamisli opstanka hrvatske države.

a da je on doista formulirao onakav naputak koji je sadržan u rukopisnoj bilješci kojom je ovjekovječen tobožnji sadržaj razgovora s Vlahom od 19. ožujka 1943., i da mu je bilo do toga da on dođe do hrvatskoga državnog vrha ili do mačekova kruga, onda bi on od “druge polovice”, pa i od prosinca 1942. lako pronašao dje-lotvorniji put od Vlahina posredovanja. Sam je dosta pouzdanom i povjerljivom smatrao vezu preko ljubljanskoga franjevačkog provincijala, pa i preko tamošnjega hrvatskoga konzula Saliha Baljića139 kao i vezu preko Vjekoslava Gortana, ranijega pučkaša i seniora, a sada ravnatelja Glavne hrvatske navjerne zadruge u Zagrebu.140

136 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma - odgovori 1942., f. 143.137 V. nikolić, Pred vratima domovine. knjiga prva, str. 190.138 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 203-205.139 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1943., ff. 95, 96, 97.140 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 78.


460

Sljedećih je mjeseci susreo niz povjerljivih ljudi koji su putovali u Hrvatsku ili su dolazili iz nje. Preko njih je poslao i primio velik broj pisama najrazličitija sadržaja (kako od politički poćudnih, tako i od režimu nepoćudnih osoba!), ali nema ni-kakva traga da je bilo što kazao u tom smislu. neka mu je pisma donio i njegove odgovore u Hrvatsku ponio i mostarski biskup mons. Petar Čule, a i mandićev je osobni tajnik fra Vitomir naletilić dolazio u domovinu pa nije poznato da je on po njima bilo komu dostavio sličan naputak. mogao je takvu mandićevu poruku, ako bi ona bila namijenjena službenom Zagrebu, prenijeti i hrvatski poslanik u rimu, a mogao ju je prenijeti, primjerice, i Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, koji je u više navrata dolazio u rim. Uostalom, mogao ju je prenijeti i sam nadbiskup Stepinac, čije bi se riječi u Zagrebu uzimale ozbiljnije od mo-žebitnog pripovijedanja kakva nižerangirana činovnika. Stepinac je putovao bez ozbiljne bojazni da bi ga kakav redarstveni službenik pretresao, a u svibnju 1943. boravio je u rimu te je tom zgodom mandiću prenio neko pismo B. Smoljana.141 nema nikakva traga da je mandić prigodom susreta s nadbiskupom kazao ovomu bilo što u tom smjeru. U svibnju 1943. takva zamisao ne bi bila manje aktualna nego u drugoj polovici 1942. ili u ožujku 1943. godine, nego bi, naprotiv, bila i aktualnija i realističnija.

nadalje, da je ta rukopisna bilješka o tobožnjim naputcima Vlahi autentična, onda bi se o njoj govorilo i u njihovoj kasnijoj korespondenciji. Pogotovo bi u tom smje-ru nešto nagovijestio sam Vlaho u svome opširnom pismu od 21. svibnja 1943., prvome koje je s mandićem razmijenio nakon što su se rastali u rimu. Pismo je poslano redovitom poštom jer se Vlahi prije polaska u rim nije javio dr. ivica Eliaš koji ga je trebao ponijeti da ne bi putovalo gotovo dva mjeseca, koliko je pošta ina-če putovala. možda u tom načinu slanja pisma treba gledati razlog pozitivnih ocje-na koje je Vlaho u tom pismu izrekao o nDH i njezinu poglavaru. Te su pohvale u ovom kontekstu nebitne, ali bitno je primijetiti da se iz sama načina odašiljanja pisma (redovitom poštom!) može nepobitno zaključiti da Vlaho uopće nije znao da u rim tih dana odlazi nadbiskup Stepinac, ili do nadbiskupa nije mogao doći.

141 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 285. iako se sa Stepincem tada susreo, mandić ipak nije došao na priredbu koja je Stepincu u čast priređena 30. svibnja 1943. u Vatikanu, uljudno se ispričavši organizatoru, “prejasnom gosp. Ervinu [Erweinu] principu Lobkowitzu, ministru n. D. Hrvatske kod Sv. Stolice” (sv. 29, Pisma – odgovori 1943., f. 101). Uslijed nedostatka priznanja de iure, Lobkowitz nije mogao biti akreditiran kod Sv. Stolice pa nije bio nikakav “ministar n. D. Hrvatske kod Sv. Stolice”. Dakako, mandić je to znao, a i da nije, lako bi pročitao da u zaglavlju memoranduma Lobkowitzeva ureda stoji: “Ured izvanrednog opunomoćenika nezavisne Države Hrvatske – rim” (usp. faksimil jednog dokumenta iz travnja 1943. objavljen u knjizi Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima, Zagreb, 1946., između str. 322 i 323). može se samo nagađati je li taj diplomatski faux pas u svojoj isprici mandić počinio zbog Stepinca ili zbog nekoga drugog razloga.

461


Da je on dva mjeseca ranije od mandića doista donio neke tajne i važne poruke utjecajnim političkim osobama, poglavito vodstvu HSS-a i istaknutim katoličkim prvacima, onda je nemoguće da nitko od njih ne bi znao za Stepinčevo putovanje, koje i nije bilo osobita tajna. Drugim riječima, u tom bi mu slučaju Stepinčeva vrata bila otvorena, a nadbiskup koji se nije ustezao prenijeti i Smoljanovo pismo, još bi se manje ustezao prenijeti pismo državnoga službenika Žarka Vlahe, napose ako bi se ono bavilo sudbinskim pitanjima naroda i države.

nadalje, u tom se Vlahinu pismu mandiću od 21. svibnja 1943. ne spominje ni-kakva poruka, ali se navodi da je on sva mandićeva pisma iz ožujka uredno predao adresatima, i svi oni zahvaljuju i pozdravljaju. nema u tom smjeru ni slova dalje, a čini se nemogućim da mandić i Vlaho ne bi u rimu uglavili nekakvu šifru ko-jom bi Vlaho javio bar prvu reakciju tih adresata, da je imao zadaću prenijeti im tako važne poruke.142 ni o kakvoj povjerljivoj poruci nema govora ni u kasnijim mandićevim pismima Vlahi (od 1. lipnja i 9. kolovoza 1943.) iako se ona dotiču političkih pitanja i mogućega vojnopolitičkog razvitka.143 Da je doista postojala tajna poruka od 19. ožujka, teško da bi mandić izbjegao nekakvu aluziju na nju, tim više što ga je B. Smoljan krajem lipnja obavijestio o pregovorima koje je Pa-velić počeo s košutićem i koji su zasad bez ikakvih rezultata.144 Da je on doista u drugoj polovici 1942. i početkom 1943. zagovarao spašavanje nDH i prelazak te države na savezničku stranu (ma kako to u vojnopolitičkom pogledu naivno i neizvedivo bilo), kako bi onda bilo moguće da u izvješćima jugoslavenskoj izbje-gličkoj vladi govori o granicama jugoslavenskih banovina (Zetskoj i Primorskoj)? nije li proglašenje nDH anuliralo i granice Banovine Hrvatske, a kamoli granice Zetske i Primorske banovine? napokon, posve je nelogično da bi u ožujku 1943. godine (ili čak u drugoj polovici prethodne godine!) mandić predlagao radikalnije protunjemačke korake od onih koje je, opet prema vlastitoj bilješci, preko nekoga nepoznatog “Dra n.” navodno uputio u Hrvatsku 23. rujna 1943., petnaestak dana nakon kapitulacije italije.145

kad se sve to ima na umu i kad se uzme u obzir da je tobožnji naputak Ž. Vlahi iz ožujka 1943. u kontradikciji s mandićevim zalaganjem za obnovu Jugoslavije (što samo po sebi isključuje postojanje samostalne Hrvatske i njezin prelazak na savezničku stranu!), onda se s velikom vjerojatnošću može držati da je rukopisna bilješka datirana 19. ožujka 1943. nastala naknadno i da je imala svrhu da o njezi-nu autoru pokuša kod budućih naraštaja ostaviti drukčiju sliku. kada je ta bilješka

142 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, ff. 60-61.143 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1943., ff. 102, 104.144 Smoljanovo nedatirano pismo potpisano pseudonimom “radoboj” mandić je primio 28.

lipnja 1943. (mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 97-98).145 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 1, f. 348.


462

nastala, drugo je pitanje, no sigurno je da je to bilo u vrijeme kada njezinu autoru nije bilo ni na kraj pameti da će ikad biti pronađena i objavljena njegova izvješća jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi.146 ali, priređujući svoj memoarski članak o Ste-pincu, mandić se, na žalost, izgubio u svojoj iznimno obilnoj korespondenciji pa je previdio da se u njoj nalazi i nešto što bez ikakva vještačenja kojim bi se utvrdilo vrijeme nastanka isprave već samo po sebi negira autentičnost navodne poruke od 19. ožujka 1943. poslane po Vlahi i ovjekovječene rukopisnom bilješkom.

Sačuvana je, naime, mandićeva vlastoručna bilješka na listu na kome je pisaćim strojem napisan njegov prijedlog preuređenja Jugoslavije u konfederaciju s “čistim nacionalnim teritorijima”, istovjetan onomu iz srpnja 1943. godine. Ta rukopisna bilješka doslovno glasi: “P. s. Jedan primjerak ove izjave poslao sam po g. Žarku Vlaho dne 28. iii. 1943. gosp. Dru Vladku mačeku preko g. Dra Bariše Smolja-na, da ga HSS u domovini odobri i potpiše. Dm.”147 Drugim riječima, mandić je javno (u razgovoru s nikolićem 1965. godine i u memoarskom članku o Stepin-cu) ustvrdio da je 19. ožujka 1943. po Vlahi poslao nekim neimenovanim domo-vinskim adresatima naputke za spašavanje hrvatske države njezinim prelaskom na savezničku stranu, ali je istodobno ostavio pisan dokaz o drugome: vlastoručnu bilješku prema kojoj je devet dana kasnije precizno imenovanim adresatima, B. Smoljanu i V. mačeku, preko istoga tog Vlahe poslao osnovne natuknice njegova nacrta preuređenja Jugoslavije tražeći da ih potpiše (dakle, potvrdi i osnaži) vod-stvo bivšega HSS-a.

Jedno i drugo ne može biti. ne može se istodobno predlagati spašavanje neovisne Hrvatske i preuređenje Jugoslavije, a iz kontinuiteta mandićevih političkih nazora posve je jasno koja je tvrdnja istinita od ovih dviju što se međusobno isključuju.148 Svaku moguću dvojbu otklanjaju mnoga njegova pisma nastala tijekom 1943. go-dine: on je doista bio svjestan animoziteta između Srba i Hrvata i nemogućnosti restauracije predratne Jugoslavije. no, kako i dalje nije mogao psihološki i politički napustiti jugoslavenski okvir, unutar njega tražio je što povoljniji položaj za svoj hrvatski narod.

međutim, spomenuto mandićevo izvješće ninčiću važno je i zbog toga što po-kazuje da je mandić, prema spomenutu prijedlogu razgraničenja konfederalnih jedinica u obnovljenoj Jugoslaviji, u kontekstu obnove i konfederaliziranja Jugosla-vije bio spreman odreći se znatnog dijela BiH te pretežnog dijela Srijema (istočno od iloka, odnosno istočnije od približne okomice koja Bačku Palanku povezuje s

146 Ta mandićeva izvješća, začudo, nisam uspio pronaći u njegovoj ostavštini, što je kod njegove urednosti i akribičnosti dosta neobično.

147 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 280.148 Zato prikaz mandićeva biografa fra B. Pandžića, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 87-

90 pati od nedovoljne kritičnosti.

463


Dunavom).149 Štoviše, najzanimljivije je da je u interesu obnove Jugoslavije bio spreman odustati čak i od granica Banovine Hrvatske. naime, za hrvatsku kon-federalnu jedinicu nije zatražio ni Dubrovnik s konavlima niti dijelove srednje Bosne, koji su do donošenja Uredbe o Banovini Hrvatskoj (26. kolovoza 1939.) pripadali Zetskoj, odnosno Vrbaskoj banovini, ali su tada ušli u sastav Banovi-ne Hrvatske. no, očito je da je postignuće “čistih nacionalnih teritorija” smatrao vrjednijim od teritorijalnoga opsega, iako ni oko pojma “konfederacije”, kao što će se vidjeti, nije imao posve jasna i čvrsta stajališta.150

U brojnim pismima, koja je u ljeto 1943. upućivao u domovinu, vidi se da je man-dić bio tvrdo uvjeren da neposredno predstoji savezničko iskrcavanje na istočnoj obali Jadrana unatoč tomu što su konfiguracija tla, slabost prometnih veza i snaga njemačkih posada u Hrvatskoj govorili protiv toga. on se ozbiljno pribojavao da će u slučaju iskrcavanja doći do krvoprolića, osvete i pokolja.151 no, očito je da je kod njega (i ne samo kod njega) stanovitu zabunu stvarala činjenica da je u Lon-donu stanje nejasno, a da ni iz domovinskoga vodstva HSS-a ne dolaze nikakve, ponajmanje određene vijesti i naputci. očito reagirajući na Smoljanovo pismo koje mu je nekoliko dana ranije prenio nadbiskup Stepinac, mandić je m. martinoviću 1. lipnja 1943. pisao da B. Smoljan očekuje jasnije naputke Šuteja i krnjevića jer “vlada velika dezorijentacija radi postupka četnika i nepomirljivosti Velikosrba. Stvar hitna.”152

osim tog pisma, i drugi su glasovi iz Hrvatske govorili o nejasnim prilikama, a stanovite je zaključke on zasigurno izveo i razgovarajući sa Stepincem. Zato je vjerojatno pokušao potaknuti raščišćavanje stvari. U konspirativnu izvješću, koje je u srpnju 1943. pod neobičnom šifrom (“666”) uputio Stjepanu Jakšekoviću, dužnosnik zabranjena HSS-a ivanko farolfi napomenut će da mandić, navodno, govori o tome da bi se vodstvo HSS-a u domovini trebalo izjasniti “za princip de-mokracije, samoodređenje naroda, čistih nacionalnih teritorija i suverenih država u okviru saveza zadruga [Jugoslavije]”.153 Ta je vijest očito bila točna. Sačuvana

149 To je osobito ilustrativno u svjetlu njegovih kasnijih historiografskih zaključaka o pripadnosti (cijele) BiH: postaje jasno da je njegovo shvaćanje o pripadnosti BiH Hrvatskoj povezano s njegovim oslobađanjem od jugoslavenstva.

150 U tom je kontekstu korisno usporediti i njegove “osnovice za uređenje jugoslavenske konfederacije” koje su navodno nastale 2. rujna 1944. (mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 352-353), kao i nedatirane, ali očito kasnije natuknice za neki razgovor ili dokument u kojima se primarno bavi težnjom da se spriječi nekontrolirana osveta, ali se govori i o “savezu slobodnih i suverenih država jugoslavenskih” (sv. 2, m. 3, ff. 342-343).

151 Usp. njegovo pismo tajniku Provincije fra B. rupčiću od 1. kolovoza 1943. (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1943., f. 105), Ž. Vlahi od 9. kolovoza i bratu Draganu od 10. kolovoza 1943. godine (sv. 29, Pisma – odgovori 1943., ff. 60-61, 104)

152 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 278.153 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima, str. 133.


464

je, naime, mandićeva bilješka datirana u srpnju 1943. koja bi mogla odgovarati toj farolfijevoj poruci.154 očito je riječ o dokumentu koji je on 16. srpnja 1943. dostavio Smoljanu napominjući da Hrvati ne smiju biti protiv Jugoslavije, ali ne trebaju prihvatiti da ona bude jednaka onoj predratnoj.155 na Veliku Gospu te godine primio je iz domovine Smoljanov odgovor. Bilo je očito da njih dvojica različito procjenjuju situaciju u izbjegličkoj vladi (mandić pesimistično, a Smo-ljan optimistično), ali se Smoljanu zamisao o “čistim narodnim teritorijima” u obnovljenoj Jugoslaviji neobično svidjela pri čemu je dodao da se o tome “i ovdje” odavno razmišlja i raspravlja.156

no, ratna se sreća nije okrenula sasvim u onom smjeru koji je mandić priželjkivao. ona je otvarala vrata obnovi Jugoslavije, ali drukčije od one kojoj se on nadao. kapitulacija italije ojačala je i vojnu snagu i politički položaj jugoslavenskoga parti-zanskoga pokreta. nije mandić imao previše iluzija o tome tko u tom pokretu vodi glavnu riječ. o marksizmu i komunizmu imao je, razumljivo, apsolutno negativno stajalište, ali je unatoč vojnoj i političkoj sili koju je SSSr nakon staljingradske bitke sve jasnije pokazivao mandić i dalje priželjkivao “uspon Slavenstva” u nadi da će to biti “čisto Slavenstvo, oslobođeno od marksističkoga materijalizma, ople-menjeno vječnim preporodnim idejama kršćanskim” (“Dao Bog da to što prije i što potpunije bude!)”.157

obnova Jugoslavije za nj više nije bila upitna pa je 6. lipnja 1944., očito još ne znajući za početak iskrcavanja u normandiji, starješini komisarijata u SaD-u fra D. Zrni pisao kako jedino žali da će, nakon ulaska Saveznika u rim, biti prekinute veze s domovinom sve “dok saveznici ne uniđu u Jugoslaviju”,158 a dvadesetak dana kasnije napravio je popis “franjevaca iz Jugoslavije koji se danas nalaze u rimu”.159 fra D. Zrno, koji ni inače nije dijelio mandićeve političke poglede, uzvratio je pi-smom od 27. srpnja 1944. raspitujući se o prilikama u Hrvatskoj te o partizanima i o mačeku. oštroumno je upozorio na komunističku propagandu u americi i na to da ne valja vjerovati Šubašiću:

Vi tamo nijeste čuli, ali znajte, da je Šubašić izjavio, da će Srbi imati do-minirajući položaj u Jugoslaviji, da oni to zaslužuju. on se s partizanima zajedno bori za novu Jugoslaviju koja bi za Hrvate bila gora nego stara, jer bi nova bila pod kontrolom moskve. Šubašić je obećao Srbima, da će u novoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina biti pod interesnom sferom Srba. To

154 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 1, f. 349.155 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 134.156 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 2, f. 277.157 Usp. mandićevo pismo slikaru Jozi kljakoviću od 23. prosinca 1943. (mandićeva ostavština, sv.

29, Pisma – odgovori 1943., f. 94).158 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 27.159 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 29.

465


dobro zapamtite i javite [proslijedite, op. T. J.]. neka se niko ne vara sa ‘to ćemo kasnije urediti’. Sada je vrijeme, da se poradi, da do osnutka Jugosl. nikako ne dodje, jer u njoj Hrvati nikad prava ne će imati. ima službenih krugova u americi, koji su skloni hrvatskoj državnoj nezavisnosti. ali oni u većini ne poznaju prilika tamo, pod utjecajem su protuhrvatske propagande. Glavna je stvar, da oni u Hrvatskoj budu na oprezu i spravni na svaku even-tualnost. Razumite me dobro, ličnosti nek idu po strani, a nek se čuva narod i država. Ima mogućnosti, da dobijemo državu, neka samo svi inzistiraju na hrv. državnoj samostalnosti [ist. T. J.]. nadjite način, da to javite u Zgb., preko nadbiskupa Stepinca ili kako možete. Šubašić je prodana mješina, koji traži poziciju za se. on sanjari o balkanskoj sovjetiji, u kojoj će on zauzimati vid-no mjesto. on će nastojati, da one u domovini prevari i da ih uvjeri, da su amerikanci i Englezi protiv nezavisne Hrvatske. a to ne stoji. Treba samo, da složno traže svoju državu i dobit će je.160

mandić nije otezao s odgovorom. Već 23. kolovoza 1944. otpisao je Zrni da se “ovdje” ne smatra mogućim da Hrvati pri konačnu uređenju Europe dobiju samo-stalnu državu. Sadašnja se Hrvatska “kompromitovala pred Saveznicima” time što je osnovana uz pomoć sila osovine te je ostala najvjerniji saveznik njemačke i italije. Zato je realna samo alternativa: Jugoslavija ili Podunavska konfederacija: “između te dvije mogućnosti ja sam za federativnu [sic!] Jugoslaviju.”161 argumentacija za to gotovo je istovjetna onoj kojoj se mandić priklonio prije više od tri desetljeća prihvaćajući jugoslavenske državnopravne koncepcije: Hrvati će teže izići nakraj s nijemcima i mađarima nego sa Srbima koji su kulturno nazadniji. Dolazi “era Sla-venstva”, a fatimsko proročanstvo, nastavlja on, navješćuje obraćenje rusije. obno-vu Jugoslavije žele saveznički kako politički tako i vojnički čimbenici, a moguće je da u nju uđe i Bugarska. Zbog svega toga “ne bi bilo pametno, da se vi tamo u am. previše istrčavate protiv Jugoslavije i njezinih današnjih pretstavnika i nosilaca /Dra Šubašića i Tita/.” najbolje je prihvatiti ono što mora biti te nastojati da bude što bolje. a što se Hrvata tiče: “od Hrvata nitko ne će stare Jugoslavije s hegemonijom Srba. Hoćemo Jugoslaviju konfederativnu [sic!], u kojoj će hrvatska država biti slo-bodna i suverena, sa svojom samostalnom državnom cjelinom, sa svojim vlastitim činovničkim aparatom i svojom vlastitom vojskom, svojim zakonodavnim saborom i drugim državnim ustanovama.”162 Da bi lakše branio svoje poglede, mandić je u tom pismu našao pohvalnih riječi i za Josipa Broza: on jest komunist, ali je podri-jetlom Hrvat i zalaže se za federativnu Jugoslaviju. Štoviše, u njegove se pristaše ubraja Svetozar rittig i više svećenika, a vlasti nove Jugoslavije prije nekoliko su dana zatražile pojačanja vjerske službe u izbjegličkom logoru u Bariju.

160 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 34-35.161 a da je mandić doista u drugoj polovici 1942. ili početkom 1943. zagovarao prelazak nDH na

savezničku stranu, ovdje je bila zgoda da kaže kako njegove savjete nitko nije poslušao.162 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 39-40.


466

Napokon Hrvatska: slom Mandićeva jugoslavenstva

Tko želi biti prevaren, lako ga je žedna preko vode prevesti. mandić je želio obnovu Jugoslavije pa je ignorirao sve činjenice, vijesti i upozorenja koja su potkapala tu njegovu želju. Svjestan da nekako mora opravdati svoje simpatije prema jugosla-venskim partizanima, napose nakon sporazuma Tito-Šubašić, on je u to vrijeme u više navrata govorio pohvalno o njima i o njihovu komunističkome vođi.

Tako je fra Davida Zrnu 2. studenoga 1944. izvijestio da su partizani zauzeli velike dijelove južne i srednje Dalmacije te Hercegovine. iako su u to vrijeme već bili izvršeni masovni pokolji na tim područjima – u kojima je stradao i priličan broj svećenika i redovnika (ponajviše u Dubrovniku i u makarskoj) – mandić je pisao da on ne zna puno o tome kako se partizani ponašaju, ali se čini da su korektni i da ne ubijaju pučanstvo.163 nekoliko tjedana kasnije fra rufin Šilić i fra Jako križić javljali su mu 14. prosinca 1944. slavodobitno iz Čitluka da su i oni, eto, dočekali, da se mogu “nazvati članovima oslobođenog teritorija Jugoslavije”. na Čitluku djeluje teologija, a na Čerinu filozofija, javljaju mu oni, ali ono što je najvažnije jest sljedeće: “oslobodilačka vojska nalazi se pred Širokim Briegom i mostarom i nadamo se da će i oni biti brzo oslobođeni.”164 Pitanje je hoće li čitlučki župnik 52-godišnji fra Jako križić ikada doznati kako je izgledalo to “oslobođenje” Široko-ga Brijega što ga je priželjkivao: nije se još slegao miris paljevine nakon što su par-tizani ušli u širokobriješki samostan i poubijali velik broj fratara, a već je i fra Jako križić bio među pokojnima. Jugoslavenski su ga “osloboditelji” 9. veljače 1945. odveli iz župnoga dvora. Tijelo mu je pronađeno na mjesnome groblju Podadvoru, gdje je potom i pokopano.165

no, pred kraj 1944. kod mandića se ipak javljaju prve sumnje. Došle su prve vijesti o “čišćenjima” i o pokoljima koje vrše “oslobodilačke trupe”, a množe se i glasovi o ukidanju vjerskih škola na području pod njihovom vlašću. U pismu fra Zvonki manduriću u new Yorku on 22. prosinca 1944. naglašava da je uvijek želio pobjedu Saveznika, obnovu Jugoslavije i simpatizirao “s Titovim oslobodilačkim pokretom”, ali najnovije pojave zabrinjavaju.166 no, njih nije pripisivao generalnoj politici pobjedničke vojske, nego samovoljnim postupcima pojedinaca. Četiri dana ranije u pismu Jurju Šuteju “i svim prijateljima i rodoljubima u Londonu” pisao je:

S velikim zanimanjem pratimo razvoj prilika u našoj Domovini. Veseli nas napredak oslobodilačkog pokreta i poraz nasilnih zavojevača na našu dra-

163 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 53.164 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 70.165 a. marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara. Ekshumacija u Zagvozdu i identifikacija,

mostar, 2007., str. 22.166 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 71.

467


gu Domovinu. naše veselje samo muti, i mnogo nas zabrinjuje, postupak vođa u pojedinim odjelima [sic!] oslobodilačke vojske. Čujemo, da u nekim mjestima Dalmacije i Hercegovini mjesni komandanti nakon sumarnoga postupka ‘pučkih sudova’ na laku ruku prolijevaju bratsku krv, često puta ljudi vrijednih i nedužnih. U mnogim slučajevima ne radi se o grijesima protiv Domovine, nego o mržnji i osveti mjesnih partizana protiv pojedinih ljudi. Ja sam uvjeren da maršal Tito i Vrhovna komanda oslobodilačkoga pokreta nikako ne bi potpisali smrtnu osudu mnogih pogubljenih, kada bi potanje poznavali prošlost dotičnih i pravu stvarnost optužaba.

ističući da su neki od ubijenih svećenika prednjačili u jugoslavenskome raspolože-nju, zamolio je da se na Tita i partizane pokuša utjecati u smjeru smirenja prilika, sprječavanja osvete i provođenja redovitih sudskih postupaka, ali u svemu tome da se njegovo, mandićevo ime ne spominje.167

Unatoč tim zabrinjavajućim vijestima s olakšanjem i vidnim zadovoljstvom 7. ožujka 1945. u pismu jednome provincijalu, vjerojatno svoje matične provinci-je, zahvaljuje Bogu što je napokon “cijela Hercegovina oslobođena od nijemaca”. Ujedno je zamolio potanje vijesti jer da već mjesecima (“gotovo godinu dana”) nije primio nikakvo izvješće ne računajući pritom neko suhoparno pismo iz Brotnja datirano 14. prosinca 1944. godine.168 istoga dana, 7. ožujka 1945., humačkom je gvardijanu preko “narodnooslobodilačkog pokreta, Poslanstva u rimu” poslao pismo u kojem izražava oduševljenje što je “cijela Hercegovina oslobođena od na-rodnooslobodilačke vojske” te ga zamolio da mu istim putem javi imena fratara koji su umrli od početka 1944. godine.169 kad su ta dva pisma bila odaslana, jedan od naslovnika već je bio mrtav. Ubila ga je ta ista “narodnooslobodilačka vojska”: provincijala hercegovačkih franjevaca fra Lea Petrovića i šestoricu mu subraće 14. veljače partizani su odveli iz mostarskoga samostana, ubili ih i tijela im bacili u neretvu.170 Stravične vijesti uslijedile su za svega pet dana ‒ i nisu bile najgore koje će fra D. mandić dobiti.

Tek 12. ožujka 1945. on je, naime, primio “strašne vijesti” o stradanju franjevaca u mostaru i na Širokome Brijegu, toj “kuli i žarištu sv. vjere katoličke u Hercegovini i dalje”.171 U sklopu operacija za zauzimanje mostara i mostarske okolice jugosla-

167 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 351.168 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1945., f. 4. To suhoparno pismo iz Brotnja

očito je ono u kome mu fra r. Šilić i fra J. križić javljaju o “oslobođenju”.169 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1945., f. 5. Zanimljivo je da na pismu mandić,

protivno svom običaju, nije označio gvardijanovo ime. U to je vrijeme gvardijan na Humcu bio fra Darinko Brkić (Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012. godine. Prir. r. Jolić, mostar, 2012., str. 46).

170 Humački će gvardijan sačuvati živu glavu, ali ne i slobodu: nakon rata osuđen je na višegodišnju kaznu stroga zatvora.

171 a. nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe, str. 66.


468

venski su partizani poubijali više desetaka franjevaca i velik broj hrvatskih civila.172 no, u krivu su oni koji, poput nevistića, drže da je ta vijest i njoj slične, a bilo ih je 1944./45. nepregledno mnoštvo, dovela do promjene mandićeva stajališta prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji pa da je on ubrzo nakon toga “svom političkom preo-bratu dao temeljito, znanstveno opravdanje”.173 naprotiv, on je nastavio vjerovati u Jugoslaviju čak i nakon što je tog istog dana javio fra D. Zrni da je “prije jedan sat dobio potanke vijesti od očevica o rasapu naše majke Provincije”: pobijeni su mnogi fratri, a jednaku je sudbinu doživjelo i pučanstvo, iako je Hercegovina bolje prošla od susjedne Dalmacije koja je “gotovo sva porušena i popaljena”.174 Početkom srp-nja prenio je Zrni “apokaliptičke vijesti” i podatke o katastrofi koju su pretrpjeli i Provincija i hrvatski narod. naglasio je da su ti podatci manjkavi jer je “granica hermetički zatvorena”, ali se sa sigurnošću može govoriti o velikom broju ubijenih te o silnome mnoštvu izbjeglica. moleći starješinu komisarijata da sve te podatke sačuva u tajnosti (“čak i pred našom braćom”), i sada je glavninu krivnje svaljivao na nDH, ustaše i napose Pavelića ne osjećajući potrebu upitati se ima li odgovornosti na svima onima koji su se, protivno lanjskome Zrninu apelu, zalagali za obnovu Jugoslavije, a ne za samostalnu Hrvatsku.175

iako bi se moglo činiti da je mandićeva molba Zrni da strašne vijesti iz domovine zataji i pred fratrima, a napose pred američkom i svjetskom javnošću, bila motivi-rana bojaznima za vlastitu sigurnost (jer je u istome pismu napisao da se i u rimu “živi u opasnim prilikama”), puno je vjerojatnije da je strahovao kakve bi posljedice možebitni javni prosvjed mogao imati za preživjele franjevce pod jugoslavenskom komunističkom strahovladom.176 U sljedećim je mjesecima mandić u više privatnih pisama izrazio svoje žaljenje i ogorčenje zbog strahovitih žrtava koje su pretrpjeli Hrvati i katolička crkva, a napose matična mu Hercegovačka franjevačka provincija. no, nije se oglašavao javnim prosvjedom ni protiv komunističkoga terora, a ni protiv obnove Jugoslavije. nije poticao ni upravu reda ni Svetu Stolicu da dignu svoj glas.

Štoviše, već u rujnu 1945. u pismu fra D. Zrni osudio je odluku hercegovačkih franjevaca u americi da pokrenu politički tjednik. To će ih samo uplesti u političke

172 opš. Theodore [Božidar] Benkovic, The Tragedy of a Nation. An American’s Eye-Witness Report, s. l., 1946.; L. kordić, Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, Chicago, 1988.; a. marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara; T. Jonjić, “Pokolj širokobrijeških franjevaca u kontekstu uspostave jugoslavenske komunističke vlasti”, zbornik radova Hum i Hercegovina, sv. ii, mostar, 2011., str. 459-490 i dr.

173 f. nevistić, “o povijesti, o granicama i broju pobijenih i rastjeranih Hrvata”, str. 133.174 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3. f. 92.175 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3. f. 167.176 Jednako tako je od fra Blaža Jerkovića, komu je 26. siječnja 1946. pisao u SaD o teškim

prilikama u Jugoslaviji, tražio da se njegovo ime ne spominje (mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 51).

469


borbe (“i izlagati ovamo nas u Domovini”), a oni bi se morali baviti samo vjerskim i kulturnim radom dok politiku trebaju prepustiti mačeku i drugima.177 Zrno je imao puno manje iluzija i očekivanja od “titoslavije”, kako je – s malim početnim slovom – nazivao obnovljenu Jugoslaviju, pa je mandiću 30. listopada odvratio da se fratri u svojim publikacijama političkim temama bave iz nevolje, a ne iz hira. Sva ostala hrvatska inteligencija ili poluinteligencija u americi, uključujući i Hrvatsku bratsku zajednicu (HBZ), nalazi se pod komunističkim utjecajem. i onda kad fratri šute, opet ih se naziva fašistima i koljačima pa je zato šutnja besmislena. Pokretanje lista odobrili su i generalni delegat i čikaški nadbiskup, s kojima je Zrno prethodno razgovarao, pa se on boji jedino neiskustva pokretača lista i uopće slabih intelektu-alnih snaga hrvatske iseljeničke zajednice.178

Zasad nije moguće utvrditi je li mandić htio spriječiti hrvatske franjevce u americi da pokrenu politički list, ili ih je tek htio potaknuti na što blaži ton prema Jugosla-viji i tamošnjem režimu, pa je u tu svrhu prilike u Hrvatskoj prikazivao u ljepšem svjetlu. no, činjenica je da je u rujnu i osobito u listopadu 1945. u više privatnih pisama ustvrdio da se progon u domovini smirio.179 Pitanje je je li vjerovao da mu brat Dragan piše slobodno i ono što doista misli kad mu je sredinom studenoga javljao u rim o relativno podnošljivu životu u zavičaju,180 ali je fra Dominik u prosincu 1945. širio vijesti da se prilike u zemlji čak i popravljaju.181 Čikaška se Danica, međutim, nije obazirala na te glasine, nego je oštro osuđivala i jugoslaven-sku državu i komunistički režim.182

ipak, mandić je sve više shvaćao da stvarnost proturječi njegovim željama pa je u siječnju 1946. napisao misionaru u kini fra franji radišiću da je cijela Hrvat-ska pretvorena u “jedno veliko garište”, da je pobijeno više od 500.000 Hrvata, a pedesetak tisuća da se još nalazi po raznim izbjegličkim logorima.183 ako se on i nije javno izjašnjavao protiv države, pa čak ni protiv režima, ne znači da je sjedio prekriženih ruku. izbjeglice, ponajprije njegovi sunarodnjaci, postat će jedna od

177 Usp. pismo fra D. Zrni od 15. rujna 1945. (mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 237-238).178 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 262-263.179 Tako stoji u pismima fra D. Zrni i fra i. Sivriću od 4., odnosno 10. listopada 1945. (mandićeva

ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1946., ff. 48, 51-52).180 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 299-300.181 Usp. pismo marku Penaviću koji se je nalazio u austriji, datirano 10. prosinca 1945. godine,

kao i pismo biskupu Gariću, napisano dva dana kasnije (mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1945., ff. 65, 68).

182 List Danica – The Morning Star zapravo je 1923. pokrenuo ivan krešić u new York Cityju. Do 1945. list je izlazio pod naslovom Hrvatski list i Danica hrvatska. Godine 1945. krešić je prodao list hercegovačkim franjevcima odnosno Hrvatskomu franjevačkom komisarijatu, te on od 19. rujna 1945. izlazi tjedno (G. J. Prpic, The Croatian Publications Abroad after 1939. A Bibliography, Cleveland, ohio, 1969., str. 50).

183 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1946., f. 41.


470

glavnih njegovih briga u sljedećem razdoblju. U ljeto 1945. u rimu je za pomoć izbjeglicama osnovana Bratovština sv. Jeronima.184 ona se 21. studenoga 1945. obratila za pomoć američkom episkopatu opširnom spomenicom, koju je supotpi-sao i mandić. U njoj se na dosta napadan način izbjegava određenje prema nDH, pa čak i prema uzrocima egzodusa rijeke ljudi iz hrvatskih zemalja, a Jugoslavija kao država ne dovodi se u pitanje niti se problematizira narav režima koji tom državom upravlja.185

Šaljući tu spomenicu fra D. Zrni 18. prosinca 1945., mandić je naglasio da ona nije za objavljivanje, dok bi bilo uputno objaviti druga dva slična apela: jedan namijenjen Hrvatima u americi, a drugi upućen američkim građanima.186 fra David o američko-me tisku, međutim, nije imao iluzija: svjetovni tisak te dokumente ne bi ni pogledao, a isto vrijedi i za Zajedničar, glasilo HBZ-a: budući da je ta organizacija u komuni-stičkim rukama, za nj su sve izbjeglice jednostavno “koljači” koje treba predati Titu.187

razumljivo, mandiću nije bilo po volji što Unrra uskraćuje pomoć svima koji su ratovali protiv Saveznika, uključujući Staljinovu Crvenu i Titovu Jugoslavensku armiju, pa je u studenome 1945. jedva skrivao ogorčenje što i u italiji humanitarne aktivnosti te organizacije vode “komunisti i Židovi, a jedni i drugi su protivni Hr-vatima katolicima i ne daju im nikakvih potpora”.188 on je mnogima nastojao po-moći, o čemu jasno svjedoči iznimno obilna dokumentacija u njegovoj ostavštini. iako je iz nje očito da su mu hercegovački Hrvati bili na prvome mjestu, nesebično je pomagao i drugima, pa i onima s kojima se politički nije slagao, a takvi su među izbjeglima nesumnjivo bili većina. osim podataka o pomoći izbjegličkim logorima u fermu i Bagnoliju te raznim hrvatskim izbjegličkim skupinama po njemačkoj, italiji i austriji, sačuvane su i potvrde o pozajmljenu, odnosno darovanu novcu i nizu istaknutih pripadnika ustaškoga pokreta i Hrvatskih oružanih snaga, odno-sno njihovim obiteljima (primjerice, Danijelu Crljenu, ivi Bogdanu, Džafer-begu kulenoviću, marku Čoviću, Josipu Balenu, miroslavu Sušiću, ivici frkoviću, alek-sandru Seitzu, matiji kovačiću, marijanu i anti nikšiću, Stipi matijeviću, franji Lučiću, ivi omrčaninu, Vladimiru krenu, ivi Lendiću, ivanu musi, ivi rojnici itd.).189 i hercegovačke franjevce u americi molio je da se angažiraju u prikupljanju pomoći,190 što su oni zdušno i činili.

184 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 290.185 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 294-296.186 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 327.187 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 36.188 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, f. 302. Podjednako je pisao i o Uskrsu 1946. godine (sv. 3,

m. 3. f. 119).189 Veliki broj takvih potvrda sačuvan je u mandićeva ostavština, sv. 3, m. 2 i 3.190 mandićeva ostavština, sv. 2, m. 3, ff. 237-238.

471


o prilikama u domovini mandić je dobivao izvješća s raznih strana. Politički bli-skomu mons. augustinu Juretiću, prijašnjemu pučkašu i senioru te šefu kabineta Stjepana Barića, ministra u koroščevoj vladi, koji se nalazio u fribourgu u Švicar-skoj, pisao je 7. veljače 1946. da katolička crkva i hrvatski narod nisu doživjeli takvu katastrofu još od vremena osmanlijske invazije (“a moguće ni tada ovako strašnih”),191 dok je u dopisu izbjeglome banjolučkome biskupu fra Jozi Gariću 24. veljače 1946. naveo da se “sistematski iskorjenjuje” sve što od hrvatske inteligencije vrijedi, a u nekim područjima prijeti opasnost da hrvatsko i katoličko ime bude potpuno istrijebljeno.192 Gotovo istim riječima tu je tužaljku ponovio dan kasnije u pismu fra Bosiljku Bekavcu.193

iako je sve to jačalo njegovo protukomunističko raspoloženje, Jugoslaviju i dalje nije dovodio u pitanje. Štoviše, bio je uvjeren da se prilike u domovini zadugo ne će promijeniti194 pa je i to vjerojatno razlog zbog kojeg se nije previše premišljao kad je otvorena mogućnost da se hrvatske izbjeglice smjeste u prekomorskim zemlja-ma, napose u argentini. a kao što je ocjenjivao da su komunisti gori od nacista,195 sličnu je gradaciju pravio i u odnosu prema režimima koji su posljednjih desetljeća vladali Hrvatskom: aleksandrov i Pavelićev bili su diktatorski, dok je Titov totali-taran.196 no, i dalje nije bio spreman javno osuditi ni jugoslavenski režim, a kamoli Jugoslaviju kao državu.

Budući da je čikašku Danicu napadao zbog protujugoslavenski intoniranih člana-ka, a u pismu fra D. Zrni od 1. svibnja 1946. nazvao je i “ustaškim listom” (može se, naime, napadati komunizam, ali se ne smije napadati Srbe niti odbacivati Jugo-slaviju u svakome obliku, jer nju žele svjetske sile),197 fra David mu je 21. svibnja 1946. dosta oštro uzvratio. Smetali su mu mandićevi napadi na list, a još više njegova obrana jugoslavenstva i uvjerenje da će Jugoslavija ostati jer da tu državu, ako bi bila uređena na demokratski način, zapravo žele svi razboriti Hrvati, Srbi i Slovenci. Zato je, osvrćući se na Danicu, otpisao mandiću da “u njoj nema ništa, što se kosi s interesima i opravdanim težnjama Hrvatskog naroda. Hrvati ne će Jugoslavije, pa zašto bi ih mi opet turali u zajednički tor, da se opet medju se samo kolju. mi ne pazimo na to, što bi htjeli pojedini političari, kojima je do toga, da

191 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 58.192 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1946., f. 49.193 mandićeva ostavština, sv. 29, Pisma – odgovori 1946., f. 55.194 U tom smislu je 12. studenoga 1945. pisao fra Branku mariću (mandićeva ostavština, sv. 29,

pm. Pisma – odgovori 1945., f. 56).195 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 119.196 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 75. Ta gradacija učinjena je u kratkoj promemoriji o

nadbiskupu Stepincu koja je datirana 19. veljače 1946. nije posve jasno koja je bila neposredna svrha te promemorije, ali je jasno da je ona bila namijenjena nekomu mandićevu sugovorniku.

197 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 419.


472

spase svoja imanja ili svoje izgubljene pozicije, nego na pravedne želje svoga naro-da. ni Srbi više ne će Jugoslavije. mi možemo biti dobri susjedi, ako je i to moguće. Protiv komunizma mi suradjujemo i sa Srbima, i sa svim drugim Slavenima. i baš je od nas počela ta ideja. Vi jedno zaboravljate, a to je, da taki idealni Jugoslaveni kao Vi ne postoje; medju Srbima sigurno nema ni jednoga, a teško da ima koji i medju Hrvatima. Glavno je, da se mi ne zamjerimo svom narodu i njegovim intere-sima, a neprijateljima smo se svakako zamjerili, pa radili ili mirovali [ist. T. J.].”198

na taj Zrnin dopis mandić je odgovorio 29. svibnja 1946. vrlo kratko i oprezno preporučivši Danici umjerenost, a naročito je tražio da se ne napada mačeka i nje-gove pristaše jer da će ta karta Hrvatima još trebati i u inozemstvu i kod kuće.199 Do mačeka fra D. Zrno, međutim, nije puno držao, jer je ovaj nastupao jugosla-venski.200 nepuna tri mjeseca kasnije, 19. kolovoza 1946., mandić je bio jasniji te je u novome pismu Zrni zamolio Gospodina da “rasvijetli” hercegovačke franjevce oko čikaškoga lista, koji je postao “ustaška kloaka” i zapravo naknadno legitimira komunističke zločine nad fratrima s obzirom na to da jasno pokazuje zašto je nji-hovu subraću u domovini trebalo ubiti. To da mu je rekao neki “filopartizan”, koji je dometnuo kako se nameće zaključak da je i ostale fratre trebalo pobiti, jer fratar-ski list, eto, ne piše samo protiv komunizma, nego i protiv Jugoslavije kao takve. a takva je uređivačka koncepcija novina pogrješna: “Politiku valja voditi realno s hladnim razumom, a ne srcem i fantazijom. Valja uvijek gledati što je moguće i ostvarivo, i od ostvarivih mogućnosti odabrati najbolju. Zar vi ne vidite da za dulji period nema nikakva izgleda na Hrvatsku u ustaškom smislu, ali je moguća samo-stalna i slobodna Hrvatska u stalnim vezama s državama braće Srba i Slovenaca. Takovu državu valja prihvatiti i za nju raditi, ako u današnjim međunarodnim pri-likama nema izgleda na potpuno samostalnu i u svim pogledima nezavisnu državu Hrvatsku.”201

Unatoč mnogim vijestima o strančarskome nastupu i projugoslavenskoj politici vodstva HSS-a fra D. mandić još se nekoliko godina uzdao u mačeka vodeći više računa o međunarodnim okolnostima nego o volji i raspoloženju vlastita naroda te izbjegavajući svaku javnu konfrontaciju s komunističkim režimom uporno se i dalje nadajući preobrazbi Jugoslavije u demokratsku državu. Zato je samo ne-upućenima neobičan, inače slabo zapažen podatak da je Viktor novak u svome zloglasnom djelu Magnum crimen, čiji je predgovor datiran u ožujku 1948., i fra

198 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, ff. 155-156.199 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 161.200 ako maček i dalje “šuruje s četnicima”, pisao je fra D. Zrno 12. kolovoza 1946., onda je bolje

da ne dolazi na hrvatski narodni kongres u Chicago početkom rujna, odnosno: ”...bolje bi učinio, da stoji, gdje je...” (mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 284).

201 mandićeva ostavština, sv. 3, m. 1, f. 422.

473


Dominika mandića uvrstio među četrdesetak “narodnih svećenika” koji su čak i iz poratne jugoslavenske perspektive vrijedni svake hvale.202

no, budući da je nakon razlaza od SSSr-a i komunistička Jugoslavija postajala miljenicom Zapada koji je glatko i bez grižnje savjesti zauvijek odbacio i mačeka i uopće starojugoslavensku političku garnituru koja se desetljećima ravnala politi-kom Londona, Pariza i Washingtona, kod mandića započinje postupno triježnje-nje i od jugoslavenstva. Tek početkom 50-ih godina 20. stoljeća on će shvatiti da i njegovo “idealno jugoslavenstvo”, kakvim ga je nazvao fra David Zrno, zapravo legitimira svako jugoslavenstvo i svaku, pa i komunističku Jugoslaviju. Taj proces ubrzat će njegov odlazak u ameriku u jesen 1951. te preuzimanje starješinstva Hrvatskoga komisarijata u SaD-u u veljači 1952.,203 a bit će okončan tek potkraj 1952. i početkom 1953. godine. mandićeva će politička evolucija, štoviše, na prvi pogled završiti na pozicijama koje bi se mogle činiti neočekivanima. o tome svje-doči niz dokumenata sačuvanih u njegovoj ostavštini i u drugim izvorima.

kad mu je dr. andrija artuković, protiv kojega je upravo tekao postupak za izru-čenje Jugoslaviji,204 u ožujku 1952. godine uz uskrsne čestitke i čestitke u povodu imenovanja starješinom komisarijata izrazio nadu da će Spasitelj dati da “što prije doživimo ponovno uskrsnuće Hrvatske države, tog najvišeg ovozemnog dobra, u kojoj će u istinu vladati Bog i Hrvati”, uzdajući se da će i mandić u velikoj mje-ri doprinijeti ostvarenju svrhe izražene maksimom “Salus Croatiae suprema lex” [Dobrobit Hrvatske najviši je zakon],205 mandić je nakon dva tjedna (12. travnja 1952.) odgovorio oslovljavajući artukovića s “dragi gospodine doktore”. U svom je pismu i on ponovio nadu da će uskoro doći vrijeme međusobna poštovanja, iskrena sporazuma, slobode i stvarne jednakosti među malim i velikim narodima: “neka i našemu Hrvatskom narodu bude što prije dozvoljeno, da prema svojim vlastitim osebinama [ist. u izv.] uregjuje svoj narodni život i promiče opće dobro svojih gragjana u svojoj vlastitoj suverenoj državi Hrvatskoj [ist. u izv.]”. Ujedno je artukoviću poručio: “Sa simpatijama i molitvama dobromu Bogu pratim Vašu borbu za hrvatsku stvar oličenu ovaj čas u Vašem ličnom procesu i obrani protiv raznih neprijatelja Hrvatskog naroda. Ja se nadam i očekujem da će Vaš tako dugo vogjeni proces brzo svršiti s Vašom i Hrvatskom potpunom pobjedom.”206

Sve donedavno bilo je posve nezamislivo da se mandić na taj način obrati jednom ministru iz ratne hrvatske vlade. a u listopadu 1952. javio je Vinku nikoliću da je

202 V. novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Beograd, ²1986., str. 42.203 B. Pandžić, Životopis dr. fra Dominika Mandića, str. 119-124 i d.204 opš. V. Vrančić, Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom, Buenos aires, 1953.205 mandićeva ostavština, sv. 5, m. 1, f. 137. mandić i artuković razmijenili su više pisama

sačuvanih u mandićevoj ostavštini, pa i u odnosu na taj postupak pred američkim sudom.206 mandićeva ostavština, sv. 5, m. 1, f. 175a.


474

dotiskan Hrvatski kalendar za 1953. godinu te mu šalje 100 komada radi daljnje prodaje, no s naputkom da besplatan primjerak uzme on sam te da još svega sedam bude besplatno podijeljeno. Pored časnih sestara i dviju sveučilištarskih udruga samo su četiri osobe takvim primjerkom bile počašćene: f. nevistić, Ž. Vlaho, J. kljaković i – “Poglavnik”.207 nije mandić, dakle, upotrijebio prezime, nego Pave-lićevu titulu. a kad je nikolić u Hrvatskoj reviji počeo svoj obračun s Pavelićem serijom publicistički efektnih članaka iz pera više nego zainteresirana “svjedoka” Eugena Dide kvaternika, 1942. godine smijenjena glavnoga ravnatelja za javni red i sigurnost nDH, mandić je to u pismu od 24. prosinca 1952. ocijenio potpuno neprimjerenim: “Ja imam svoje mišljenje o radu i odgovornosti Dra Pavelića po-četkom nDH g. 1941. i prigodom naše strašne narodne katastrofe g. 1945., i taj sud nije nikako za nj povoljan, uza sve to mislim, da je Hrv. revija morala stati daleko od ličnih i političkih obračunavanja izmegju zavagjenih hrvatskih prvaka. Uza sve svoje nedostatke Dr Pavelić može odigrati korisnu ulogu u našoj skoroj budućnosti. Svijet treba, i traži vogja. ako porušimo one, koje dobar broj voli i obožava, pogibelj je, da Hrvati u odlučnom času ostanu bez orijentacije i djelo-tvornog nastupa”.208

njegova evolucija bila je u završnoj fazi: jedan dan prije citirana pisma nikoli-ću pisao je mandić staromu prijatelju Ž. Vlahi: “nakon svega što se dogodilo za zadnjega rata, i poslije njega, jasno je da Hrvati i Srbi ne mogu mirno živjeti pod istim krovom. radi toga će biti jedino ispravno rješenje naših odnošaja da se mirno, bratski razigjemo. i dva brata, kada se zavade, dijele se i svaki za se osniva svoju kuću. Tako moramo i mi učiniti u obostranome interesu. Za to [Zato] ja više nijesam za Jugoslaviju, nego za samostalnu državu Hrvatsku.”209 kad mu je Vlaho 5. siječnja 1953. odgovorio uvjeravajući i njega i sebe da su obojica htjeli Hrvatsku i onda kad su se zalagali za Jugoslaviju, pa se potom obrušio na Pavelića i nagovi-jestio javnu kritiku onih hercegovačkih fratara oko Danice koji veličaju ustaštvo,210 mandić je požurio odvratiti ga od te namisli. Treba imati razumijevanja, piše on Vlahi 2. veljače 1953., za one koji pišu afirmativno o Paveliću jer: ”...Tomu se stavu da u nečemu prigovoriti, ali ga valja razumjeti i opravdati u mnogomu. Ja mislim da je i Tebi poznato, da Srbi općenito, napose četnici, spremaju [o]bračun, ili kako oni vele ‘osvetu’, prema Hrvatima. Postoji velika opasnost potpunoga istrijebljenja Hrvata iz pograničnih i m[i]ješanih krajeva u času pada komunizma, ako Hrvati u tim krajevima ne organiziraju sami svoju obranu. Herc. franjevci većinom misle da to nije nitko u stanju organizirati ni narod obraniti od srpskog pokolja, osim Hrv.

207 mandićeva ostavština, sv. 12, m. 3, f. 13.208 mandićeva ostavština, sv. 12, m. 3, f. 16.209 mandićeva ostavština, sv. 5, m. 2, f. 506.210 mandićeva ostavština, sv. 5, m. 2, ff. 14-17.

475


domobranaca i vitezova, dotično bez Dra Pavelića i njegovih ljudi. Zato s njim simpatišu i njegove ljude pomažu.”211

a tu je istu misao razradio i u pismu nikoliću od 8. veljače 1953. godine ponovno mu predbacujući zbog objavljivanja kvaternikovih članaka. ističući da je Hrvatima potrebna sloga, a ne međusobna podmetanja, on naglašava da je kvaternik vrlo ne-pouzdan i pristran svjedok jer su i njemu, mandiću, tijekom rata “ozbiljni i vjerodo-stojni svećenici više puta pisali, da je g. 1941. tajne naloge za ubijanje Srba i Židova izdavao Dido kvaternik, a da su to vršili podivljali i fanatični pojedinci, megju njima i maks Luburić. Pa zar je moralno manje odgovoran naredbodavac od podregjenih fanatičnih izvršilaca?! na duši kvaternika leži odviše nevine krvi, da bi on mogao biti istinski i objektivni svjedok dogagjaja, pa i onih, koje je sam proživio.”212

a pored te osude zlouporabe kvaternikove uvrijeđene taštine i neostvarenih ambi-cija, mandić je u tom pismu još jasnije nego u nedavnu dopisu Vlahi ponudio vla-stito shvaćanje “zašto većina Hercegovaca, prostoga puka, pa i svećenika franjevaca stoji uz Pavelića, dapače saragjuje i s maksom Luburićem?” Prema mandiću, “prvi je razlog u vatrenoj naravi Hercegovaca, koji ne znaju se zadržati na sredini, nego svaku ideju, koju smatraju dobrom, tjeraju do kraja, sa svom dušom i sa svim svo-jim snagama. Drugi, i glavni je razlog u geopolitičkom položaju Hercegovine. ona leži na skrajnoj jugoistočnoj granici Hrvatske, i za nju se Srbi otimlju već punih sedamsto godina. Hrvati u Hercegovini živo osjećaju pogibelj da budu utopljeni u moru srpstva i otcijepljeni od majke Hrvatske. Za to [Zato] sa svom snagom svoje vatrene duše pristaju uz one, koji jače naglašuju hrvatsku ideju i hrvatsku državnost, nadajući se od njih zaštiti i spasu. (...) Današnji naraštaj Hercegovaca instinktivno osjeća strašno grongjanje srpske duše, koja nedvojbeno sprema osvetu i istrijeblje-nje Hrvata u pograničnim i m[i]ješanim krajevima, čim nastane promjena i oslabi sadašnja pa i komunistička vlast. Zaštitu i obranu od te smrtne pogibli Hercegovci očekuju od hrvatskih organizovanih snaga, koje jedino organizira i sprema na zaštit-nu borbu Dr. Pavelić i makso Luburić...”213

naravno, nije fra Dominik mandić nikad postao Pavelićev sljedbenik niti apologet njegovih političkih i revolucionarnih metoda ni prije Drugoga svjetskog rata, a ka-moli za vrijeme njegova trajanja. no, time je završila njegova politička evolucija od

211 mandićeva ostavština, sv. 5, m. 2, f. 63.212 mandićeva ostavština, sv. 12, m. 3, f. 17. Vrijedi istaknuti da je više nego zanimljivo da se i

u jugoslavenskoj i u hrvatskoj historiografiji kvaternikovi polemički članci i njegove tvrdnje redovito nekritički prihvaćaju, a to čine i oni autori koji o njegovu ćudorednu profilu i političkoj mudrosti nemaju povoljnije mišljenje od ovoga mandićeva. motive za takav njihov postupak nije teško odgonetnuti.

213 mandićeva ostavština, sv. 12, m. 3, f. 17. i to, kao i prethodno pismo V. nikoliću, sačuvano je i u nikolićevoj ostavštini, pohranjenoj u nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.


476

političkog jugoslavena do pristaše hrvatske državne neovisnosti. To je pozicija s koje nikad više ne će odstupiti, a posljednja dva desetljeća života u velikoj je mjeri utro-šio na znanstveno opravdanje zahtjeva i težnji hrvatskoga naroda, posebnu pozor-nost posvećujući dokazivanju hrvatskoga povijesnoga i narodnosnog prava na BiH.

Zaključak

U članku je u sažetu obliku prikazan povijesno-politički okvir u kojem su se obli-kovali politički pogledi fra Dominika mandića te njegov nacionalno-politički razvitak. iako nikad nije zanijekao niti doveo u pitanje svoju hrvatsku narodnu pripadnost, on je, kao i nemali dio katoličkoga svećenstva u svim hrvatskim ze-mljama, zbog niza razloga držao da je za hrvatski narod najbolje rješenje jugo-slavenska državna zajednica. Budući da je domovinu napustio u vrijeme kad je u katoličkim redovima počinjala posljednja faza triježnjenja od jugoslavenstva, man-dić je na svome odgovornom položaju u rimu ostao na ranije zauzetim političkim pozicijama zalažući se za obnovu jugoslavenske države. U posljednjoj fazi Drugoga svjetskog rata počeo je zagovarati federativno, pa čak i konfederativno preuređenje Jugoslavije, a zbog toga je stanovite simpatije pokazivao i prema jugoslavenskom partizanskom pokretu iako je stalno bio zabrinut zbog toga što je vodstvo tog po-kreta u rukama komunista. makar je strahovito teško podnio pokolj fratara i sve-ćenika uopće od kraja 1944. i osobito u prvim mjesecima 1945. godine, mandić je još nekoliko godina bio uvjeren da je samostalna Hrvatska nemoguća pa da se za nju ne treba ni zalagati. ne baveći se aktivnom politikom, on u tom razdoblju s protukomunističkih pozicija razmatra mogućnosti demokratizacije i preuređe-nja Jugoslavije. Tek početkom pedesetih godina 20. stoljeća postaje pobornikom hrvatske državne neovisnosti te na tim pozicijama ostaje posljednja dva desetljeća života, do smrti 1973. godine.

dr. fra dominik mandić (1889. – 1973.) · mandić’s croatianism and yugoslavism abstract:...

Documents