MINISTAR OSLOBODITELJ (1922)

– S. Drljević

Bilo je to u mjesecu augustu godine 1922., kada ministar unutrašnjih djela zemlje Srbije objavi

svima narodima prostranog kraljevstva, i „oslobođenima“ i „osloboditeljima“, da ih više neće

batinati. „Tjelesna kazna i batine nigdje zakonom nisu predviđene“, veli g. ministar i pozva se

na „Zemaljski Ustav“ i zakone. I sva prestonička štampa u najdubljoj poniznosti odade slavu i

hvalu ministru oslobodiocu. I batinanima i kandidatima za batine – u zabludi je svaki podanik

ove države (građana u njoj nema), koji sebe ne ubraja u jednu, od tih kategorija – zasija lice

veselošću oslobođenih robova. I po varošima i po selima, i u palatama i u kolibama, i u

zatvorenim prostorima i na carskim drumovima jednako se slavilo ime Velikoga Ministra. I do

sada je naša otačbina bila zemlja praznikovanja i praznovanja, ali ovakvog opće još narodnog

slavlja nije dočekivala. Svetkovina jošte negledana: cijela zemlja prisustvuje pogrebu – ministar

– batinaš sahranjuje batinu!

Prošla je svetkovina: narod je srećan i zadovoljan. I već je mir, mir kao na groblju; a veseli

ministar veselo ministruje u veselom kraljevstvu.

Ukinute su batine!

Koliko je u tim riječima slatke utjehe za sve, kojima su u ove četiri godine radikalsko-

demokratskog bogovanja kuće popaljene, imovina opljačkana, kćeri silovane, rebra

polomljena! Sa koliko čarobne snage te tri riječi otačbinu batinaške vladavine u tako dugo

bičevanoj fantaziji batinanih pretvaraju u zemlju slobode! Izmučene žrtve već vide svoje

tlačitelje okovane u lancima, jer više nijesu naši zakoni, kao što su do sada bili, sredstvo za

obmanjivanje stranaca, nego istinski regulatori naših odnosa, kako međusobnih tako i onih

prema državi i njenim organima. Akcija državnih činovnika koja je do sada ličila mutnoj

jesenskoj neobuzdanosti planinskih potoka, koji još ne uspješe da izgrade svoje stalno korito,

biće u buduće svedena u korito zakonitosti. (Znamo da riječ korito nije najsrećnije izabrana, ali

ako drugu upotrebim, bojim se, da bi radikali i demokrati to shvatili kao pokušaj da im se otme

korito). Otačbina braće Novakovića konačno je napustila krvavu praksu svojih slobodoumnih

ustava počevši od onog od god. 1888. do ovog „Vidovdanskog“ – uvjeravaju lakovjerni, a bolji

poznavaoci srbijanskih „Sloboda“ slušaju ih sa neprikrivenom bojažljivošću. I tako šapat vjere

i nevjere, radosti i straha ide od usta do usta a veseli ministar veselo ministruje u veselom

kraljevstvu.

Ukinute su batine!

Već četiri godine cijela naša javnost, izuzevši srbijansku, buni se urnebesnim protestima i

krvavim ustancima protiv zločina radikalsko-demokratskog ortakluka. Već četiri godine režim

pljačkaša, batinaša, palikuća, lopova i aferaša svih mogućih rodova i vrsta naziva sve proteste

protivu sebe separatizmom i izdajom. Već je četiri godine, kako je srbijanska štampa, skoro

sva, pretvorena u automat za halakanje protivu hrvatskih i crnogorskih „separatista“. I to sve

zbog toga što ne će da proglase batinu za sveca i da priznadu batinanje za pravo „osloboditeljke“

Srbije. I najedanput ministar srbijanske krvi i koljena (on doduše nema koljena, jer jedva zna

kako mu se otac zvao) objavljuje vjernim podanicima kraljevstva, da ukida batine. Poslije tako

dugog njegovog aktivnog učestvovanja u batinjanju zar se nijesmo dužni zapitati, kakva ga je

„viteška“ nevolja na taj korak naćerala?

Taj akt nesumnjivo mu je morao veoma teško pasti iz dva razloga. Njim je priznao da je režim

za koji i on nosi veliki dio odgovornosti, režim nasilja i korupcije ili – da upotrebim popularni

slogan njegov – režim batinaški. Time je razriješio dužnosti protivnike njegove, da nastave

dokazivanje, da je svako dalje održavanje današnjeg stanja moralno sablazan i siguran politički

slomivrat.

Poznato je da su on i njegovi drugovi preko svojih organa do sada, protivno Ustavu i zakonima,

batinali građane, i time je sebe i svoje drugove nužno doveo na optuženičku klupu. Ma koliko

da je poznato, da je on čovjek male pameti, ipak nije tolika budala, da sebe dovodi na

optuženičku klupu bez jakih uzroka. Koji uzroci to mogu biti? Da nije kajanje ili je možda

prozrivi starački predosjećaj kazne za učinjene zločine? Ili se radi o pokušaju dubljih

državničkih pogleda, da se spase što se još spasiti dade? Da nije ministrova objava rata batini

sljedovanje savjeta koga od naših zaštitnika i prijatelja? Najvjerojatnije je ovo posljednje, a

može biti i nešto drugo.

Zaludu gosp. Kosta Timotijević prosipa suze nad ranama svojih žrtava, ja u njegovo kajanje ne

vjerujem.

„Prije će kamila proći kroz iglene uši“, nego će od Savla postati Pavle. On je od ujedinjenja

ovamo stalno ili član vlade ili njen skupštinski stup. On je, kao ministar pravde, davao iznimna

unapređenja sudijama koji su se isticali paljenjem kuća, ubijanjem žena i djece i pljačkanjem

tuđe imovine. On je kao ministar pravde, po čitave sate konferisao sa poznatim palikućom Ivom

Pavićevićem, bivšim srbijanskim ministrom a kasnije vladinim namještenikom na Cetinju.

Poslije tih konferencija kao i onih s g. S. Pribićevićem redovno se primjećivalo, da Pavićević

proširuje svoj opseg i pojačava intenzivnost svojih razbojničkih podviga. Je li moguće da je on,

kao ministar policije, došao do pravne svijesti, koja mu je, kao ministru pravde, redovno očajno

nedostajala? Je li moguće da čovjek, koji je naređivao i nagrađivao vršenje najtežih zločina,

paljenje kuća i ubijanje djece, zadrhti pred batinanjem građana? To je isključeno.

Nije ni strah od kazne. Mažuranić doduše pjeva:

„Tko je mlađi rado gleda

na lipovu krstu muke;

a tko starij', muke iste

sam na sebi s vlaške ruke

već u napr'jed od stra ćuti“.

Timotijević je postariji gospodin i moglo bi se predpostaviti, da istu batinu na sebi ćuti, ali to

nije slučaj. Mi živimo u zemlji, u kojoj ministri i njihovi činovnici ne zaziru ni od „Krfskog

pasulja“ ni od „Subotičke slanine“, ni od „Topčiderskog masla“ niti u opšte od svih vrsta

životnim namirnica. Nekažnjeno pljačkaju i ratnu odštetu iz Njemačke i sekvestrirana imanja.

(Oni to ne zovu pljačka nego nacionaliziranje). Nekažnjivo ubijaju svoje političke protivnike,

pale im kuće, žene i djecu im ubijaju, kćeri im siluju.

Oni nekažnjeno svojim naredbama oduzimaju nekretnosti i natrag ih vlasnicima vraćaju, čim

se upišu u radikalnu ili demokratsku stranku. Oni silom i korupcijom nameću narodu ustav i

odmah za tim „zakonom“, protivno tom istom ustavu, izbacuju svoje političke protivnike iz

parlamenta. Jednom riječju, oni su već evo četiri godine proglasili sebe za državu, imovinu

državnu i onu političkih protivnika za svoju i ličnu sigurnost građana sveli u opseg samovolje

svoje i svojih organa. I zar poslije svih tih zločina da on uzdrhti od straha zbog batinjanja

građana?! Ne, on i njegovi drugovi ne će uzdrhtati, dok ne budu dovedeni pred vješala. Oni još

u tu mogućnost ne vjeruju.

Da naredba o ukidanju batina nije akt neke bolje političke uviđavnosti to, poslije svega

navedenoga, mislim, nije potrebno dokazivati. Ta je naredba nesumnjivo ili „savjetovana“

spolja ili je pokušaj skretanja pažnje građanstva sa priprema novih zločina, koji su u projektu.

Ovo posljednje je vjerojatnije i za to je potrebno, da građani budu oprezni, vrlo oprezni. Ako

ovi znaci ne varaju, lična bezbjednost građana stoji pred novim opasnostima.

U Podgorici, 2 septembra 1922.

Flavius

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izvor: „Hrvat“, Zagreb, četvrtak 7. rujna 1922., broj 755, str. 1. Članak „Ministar osloboditelj“,

„Flavius“, („Flavius“ je jedan od pseudonima dr Sekule Drljevića).