dr Valtazar Bogišić (Baltazar, Baldo), (Cavtat, 7. decembar 1834 — Rijeka, 24. april 1908) je

srpski[1] istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, profesor, pravnik. Bio je aktivni

radnik Ujedinjene omladine srpske.

Životopis

Njegov djed doselio se u Cavtat iz Konavala, gdje se porodica Bogišića bavila privredom i

trgovinnom. Osnovno obrazovanje je stekao u svom rodnom mjestu, posebno u privatnoj školi

pomorskog kapetana A. Kazijarija. Nakon što je završio gradivo niže gimnazije, otac Vlaho nije

udovoljio želji sina da ode na dalje školovanje van Cavtata, već ga je zaposlio u svom

gospodarstvu i omogućavao mu koliko su prilike dozvoljavale, da proširi svoje znanje. U vezi sa

trgovačkim poslovima već kao mlad je putovao po Dalmaciji i van nje, te upoznavao zemlju i

ljude.

Poslije očeve smrti (1856) Bogišič ostvaruje svoju težnju za učenjem pa je otišao u Mletke, gdje

je 1859. položio maturu. Poslije toga se upisao na Pravni fakultet u Beču, ali je slušao pored

toga filozofiju, filologiju i istoriju. Godine 1862. doktorirao je filozofiju

u Gisenu. 1863postavljen je za činovnika u dvorskoj biblioteci u Beču. Poslije položenih ispita

promovisan je u Beču 1864. za doktora prava.

1868 postavljen je za školskog nadzornika u banatsko-sremskoj Vojnoj krajini, sa sjedištem prvo

u Temišvaru, a kasnije u Petrovaradinu.1869 primio je poziv univerziteta u Kijevu i Odesi za

profesora slovenskih prava. Novorosijski univerzitet u Odesi odlikovao ga je počasnom

diplomom doktora honoris causa za javno pravo. Bogišić se odlučio da primi poziv toga

univerziteta, otišao je u Odesu i 1870 održao svoje pristupno predavanje. U Odesi je nastavio rad

oko sakupljanja narodnih običaja, pa je putovao po Kavkazu da se upozna s običajima tamošnjeg

naroda, jer je verovao da se oni podudaraju sa običajima Južnih Slovena. 1872 pozvao ga je knez

Nikola, da izradi Imovinski zakonik za Crnu Goru. Bogišić se tome pozivu odazvao, jer je to bila

i želja cara Aleksandra II. 1874 otišao je iz Odese u Pariz, da izradi nacrt zakona, koji je 25.

marta 1888 proglašen kao građanski zakonik za knjaževinu Crnu Goru sa zakonskom snagom

od 1. jula 1888. Rad na tome zakoniku obustavio je na kratko vrijeme, kad je bio, za vrijeme

rusko-turskog rata, pridodan ruskoj civilnoj kancelariji, radi sastava projekta za sudsku

organizaciju u Bugarskoj. 1877 vratio se na svoj posao u Pariz. Poslije završenog posla na

zakoniku otišao je1888 u Rusiju da sredi svoj službeni odnos, a kad mu je odobrena penzija,

napustio je profesuru u Odesi. 1893 ponudio mu je knjaz Nikola mjesto ministra pravde kako bi

vršio nadzor nad sprovođenjem novog zakonika u praksi i da predloži potrebne izmjene. Bogišić

je prihvatio ponudu, izradio neke popravke u zakoniku, i drugo izdanje zakonika proglašeno je

kao zakon 14. januara 1898. Bogišić je bio ministar do 22. novembara 1899, kad se vratio opet u

Pariz, gdje je ostao, kao privatni naučnik, do pred samu smrt, koja ga je zadesila na Rijeci, kad je

polazio za Cavtat.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888.

[uredi]Naučni rad

Po svom naučnom uvjerenju Bogišić je bio pristalica Savinjijeve istorijske škole, i na njega je

naročitog utjecaja imao G. Puchta sa svojim djelom Das Gewohnheitsrecht (1828). U njegovu i

naučnom i zakonodavnom radu vodila je Bogišića stalno misao da je narodno pravo ono dobro

pravo, da valja sakupljati i ispitivati narodne pravne običaje i na njima onda zasnovati cio

zakonodavni rad. Toj je ideji posvetio Bogišić cio svoj život, i pokazao je praktički, osnovom

crnogorskog Imovinskog Zakonika, koliko je njegova pretpostavka tačna. Još kao činovnik

dvorske biblioteke upozorio je Bogišić u raspravi O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh

običaja kod Slovena (Pravni običaji u Slovena, Književnik, 3, 1866, i posebno), koliku važnost

daju drugi narodi svojim pravnim običajima, a kako je malo kod nas u tom pravcu urađeno, i

pored toga što imamo toliko materijala. Tu Bogišić najviše govori o porodičnom pravu. Bogišić

je napisao Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu žive (Književnik, 3), sastavljen

iz niza pitanja, na koja bi kod sakupljanja narodnih pravnih običaja trebalo odgovoriti. Taj

upitnik bio je osnov za rad oko Zbornika sadašnjih pravnih običaja kod Južnih Slovena, koji je

Bogišić u izdanjima Jugoslovenske Akademije objavio 1874. U tom Zborniku Bogišić je

saopštio odgovore na dana pitanja iz raznih južnoslovenskih krajeva. Tu je sakupljen izvrstan

materijal za narodno pravo južnoslovensko, tako da je taj rad Bogišića naišao na odličan prijem u

širim i u naučnim krugovima. Naročito je Bogišića zanimalo porodično pravo, na koje se odnosi

rasprava: Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku (Rad 5, 1868). U svom

pristupnom predavanju, koje je držao u Odesi 1870, a koje je objavljeno (Zarja, 1870 i posebno)

pod naslovom: O naučnoj razrabotkje istoriji slavjanskago prava, izjavljuje da je pristalica

istorijske Savignujeve škole o postanku i životu prava, i upozorava, kako je potrebno, da

zakonodavac poznaje narodne običaje, narodni život, uvjerenje i potrebe. Prema mišljenju

Bogišića, istorijska škola svoj zadatak nije izvršila, jer nije ispravnim načinom ispitivala i

obrađivala predmet. Bogišić preporučuje komparativan metod, osnovan na unutarnjoj vezi

pravnih instituta i normi. Pravne narodne običaje treba sakupljati, sravnjivati ih s običajima

drugih naroda, i onda ih upotrijebiti.

Iako je glavna pažnja Bogišića bila posvećena običajnom pravu, on nije zanemario ni pisano

pravo, i objavio je u izdanjima Jugoslovenske Akademije: Pisani zakoni na Slovenskom

Jugu(1872), gdje saopštava, u obliku bibliografskog nacrta, izabrane zakonodavne i pravne

spomenike iz tog područja, objašnjavajući ih prigodnim napomenama. 1877 štampao je svoju

raspravu Stanak (Glasnik, 44; njemački prijevod u Archiv f. slav. Philologie, 2), gdje je prikazao

taj važni institut međunarodnih odnosa. Kasnije je objavio važnu raspravu: De la forme dite

Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates (Revue de Droit international et de

législation comparée, 1884), u kojoj je iznio svoje mišljenje o zadruzi, dokazujući, da nije

opravdano gledati u zadruzi i u seoskoj inokosnoj porodici dvije vrste porodične organizacije,

već da je to isti identični tip seljačke porodice.

Pravni život starog Dubrovnika uvijek je zanimao Bogišića, te je 1894 u Nouvelle Revue

historique de droit francais et étranger opisao pravne knjige dubrovačke. 1904 izdao je, zajedno

sK. Jirečekom: Liber statutorum civitatis Ragusii compositus a. 1272 (Monumenta historico-

iuridica Slavorum meridionalium, 9). Mnogo se je bavio našom pravnom terminologijom, te je o

tome više puta pisao.

Posebno mjesto u radu Bogišić zauzima njegov projekt za Imovinski Zakonik. Bogišić je u svome

poslu uzimao u obzir u prvom redu naše narodne običaje, ali je takođe brižljivo proučavao i

građansko zakonodavstvo drugih naroda. Cilj, koji je bio postavljen, da se „glavna pažnja skrene

na narodne pojmove o pravdi, na običaje, predanja i na žive potrebe srpskog naroda“ (Ukaz

knjaza Nikole od 25/3 1888), Bogišić je svojim radom potpuno postigao. Zakonik obuhvata

samo imovinsko pravo u užem smislu, bez porodičnog i nasljednog prava, jer se ti dijelovi prava

nalaze još u prethodnom, razvojnom stadiju. Zakonik je u cjelini sinteza nastojanja, da se pravni

narodni običaji dovedu u sklad s modernim potrebama, te je sve udešeno prema praktičnim

svrhama, koje odgovaraju posebnim prilikama zemlje. Radi novih puteva i pogleda, kojima je

Bogišić u tom svom radu pošao, obratio je cijeli kulturni svijet veliku pažnju toj novoj

kodifikaciji i njenom autoru.

Bogišićev doprinos je veliki i u oblasti folkloristike. On je objavio zbirku starijih zapisa narodne

poezije -- bugarštica i desteračkih pesama koje su sačuvane u različitim rukopisima a poreklom

su od raznih sakupljača iz prve polovine 18. veka iz Dubrovnika (Đuro Matei, Jozo Betondić),

Boke Kotorske, Perasta: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, skupio i na svijet

izdao Valatazar Bogišić. Knjiga prva. S raspravom o "bugaršticama" i s rječnikom. II Odeljenje

Glasnika Srpskog učenog društva. Knjiga X. Biograd. Štampano u Državnoj štampariji, 1878.

Bogišić se i svojim životom i svojim djelima znatno izdigao iznad svoje kulturne sredine, i

osigurao je sebi mjesto ne samo u slovenskom, nego i u stranom naučnom svijetu. On je, istina,

prihvatio i zastupao u cijelom svom radu ideju, koja je tada imala veliku privlačnu snagu i koja je

nalazila obilne hrane na Slovenskom Jugu, ideju o valjanosti narodnog prava, ali je istina i to, da

je on tu ideju propagirao s onim širokim i i sugestivnim gestom, koji je češće urođen ljudima

njegova kulturnog kruga. Bogišić se odlikovao dubokim i pronicavim umom, velikom

erudicijom i obrazovanošću i naučnom akribijom.

Crna Gora u svijetu pravne kulture

Lijepi običaj da se velika zakonodavna djela uvode u život o kakvom značajnom prazniku,

afirmisan je i proglašenjem Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, na

Blagovijesti, 25. 03. 1888. godine. Znači da se na Blagovijesti ove godine (po novom kalendaru

7. marta) navršava tačno 120 godina od stupanja na snagu OIZ-a. To je prilika da se podsjetimo

na neke aspekte ovoga djela po kojima je tadašnja Crna Gora postala poznata u svijetu pravne

kulture.

Ideja da se izvrši kodifikacija građanskog prava u državi koja tada ima samo Danilov zakonik

kao važeći zakon, sama po sebi dostojna je divljenja, ali, ne manju pažnju treba posvetiti gotovo

nevjerovatnoj okolnosti da je ta ideja realizovana nakon strpljivog petnaestogodišnjeg

istraživačkog rada, i to po najvišem standardu klasične i aktuelne sociološke i pravne misli u

Evropi. Stvaralačku upornost tokom cijelog tog perioda nije pokazao samo Dr Valtazar Bogišić

kao autor i nosilac cjelokupnog projekta, već i gospodar Crne Gore Knjaz Nikola, nosioci

državnih funkcija i, posebno brojni ugledni narodni pametari koje je Bogišić anketirao.

Iako se u pravnoj nauci obično uzima da je kodifikacija po pravilu nužna etapa u razvoju svakog

prava, ipak su velike i istinske kodifikacije kao što je ova, rijetka pojava. Pravna istorija bilježi

Justinijanovu kodifikaciju iz 534. godine, zatim Francuski Code Civile iz 1804. godine na koji je

Napoleon bio toliko ponosan da je ostala upamćena njegova izjava:„svih mojih 40 ratnih

pobjeda zbrisao je Vaterlo i ono po čemu ću ostati upamćen jeste moj Code Civile“. Nakon toga

slijedi Austrijski građanski zakonik iz 1811. godine, pa dolazi Opšti imovinski zakonik za Crnu

Goru, a poslednja velika kodifikacija u tom periodu je Njemački građanski zakonik iz 1900.

godine. Interesantna je ocjena iz Pravne enciklopedije, Savremena administracija 1985. godine,

prema kojoj „Veliku naučnu važnost ima kodifikacija građanskog prava koju je izvršila Crna

Gora krajem XIX veka. Njen Opšti imovinski zakonik izradio je poznati naučnik Valtazar

Bogišić. Zakonik je veoma originalan i značajan po tome što predstavlja znalačku kodifikaciju

uglavnom važećeg običajnog prava u Crnoj Gori, tako da spada u jednu od najzanimljivijih

kodifikacija u svijetu“. Ovu odrednicu pisao je dr Radomir Lukić. 

Bez obzira na dotadašnju anonimnost Crne Gore u evropskoj jurisprudenciji, OIZ je namah

skrenuo na sebe pažnju cjelokupnog pravničkog svijeta. Odmah je preveden na pet evropskih

jezika: francuski – Pariz 1892.g., njemački – Berlin 1893.g., španski – Madrid 1891.g., italijanski

– Spalato 1900.g. i ruski – Sankt Petersburg 1901.g. Kako bilježi Dr Niko S. Martinović u

doktorskoj disertaciji „Valtazar Bogišić – istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava“,

Cetinje 1958.g., ubrzo je objavljeno više od 200 studija, rasprava, osvrta, članaka i izvještaja o

Opštem imovinskom zakoniku i njegovom autoru. Ovom prilikom treba pomenuti da je poznati

pravnik Darest o ovom Zakoniku i metodu njegove izrade već 12. maja 1888. godine svoj referat

čitao u Akademiji etičkih i političkih nauka u Parizu; takođe je naučno društvo u Berlinu svoju

sjednicu od 09. februara 1889.godine posvetilo ovom zakoniku o kome je studiju napisao Dr

Karl Dikel; Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti čije članstvo je Bogišić imao od

ranije posvetila je OIZ-u svoju sjednicu od 09. marta 1889. godine na kojoj je svoju studiju čitao

profesor građanskog prava Kosta Vojnović ...

Kod nas je OIZ doživio više izdanja, na Cetinju 1888.g, 1898.g., 1913.g., 1980.g.; u Beogradu

1927.g., 1986.g.; u Podgorici 1960.g., 1998.g. u okviru edicije Crnogorski zakonici, 2004.g. u

okviru edicije „Izabrana djela Valtazara Bogišića“. 

Trajnu uspomenu na Opšti imovinski zakonik i na Valtazara Bogišića održava Pravni fakultet u

Podgorici pred kojim je podignut spomenik Bogišiću i koji pored ostalog redovno svake treće

godine dodjeljuje visoko cijenjenu nagradu Valtazara Bogišića za najvrjednija ostvarenja u

oblasti pravne nauke. 

Srećnom koincidencijom baš u ovoj godini 120-og jubileja OIZ-a može se dogoditi da Crna Gora

dobije svoj novi građanski zakonik čiji je predlog nedavno utvrdila Vlada. Imajući u vidu da je

odlučujući doprinos na formiranju teksta novog Građanskog zakonika imao dr Zoran Rašović

sigurni smo da neprolazne vrijedosti i dostignuća OIZ-a neće biti zaboravljene.

Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ), predstavlja jedan od najznačajnijih pravnih

zbornika koji je regulisao imovinsko pravo (stvarno i obligaciono), donet 1888. godine.

Crnogorski knjaz Nikola poverio je 1872. godine Valtazaru Bogišiću, profesoru slovenskog

prava u Odesi, izradu imovinskog zakonika za Crnu Goru. Bogišić je zakonik pripremao na

osnovu studioznog ispitivanja narodnog života pravnih običaja Crnogoraca. Zakonik je pisan

jezgrovitim, narodnim jezikom, definicije su mu jasne i koncizne, a terminologija koju je često

sam Bogišić stvarao se uklapa u pravnu materiju i duh narodnog jezika.

Za odnos rimskog prava i Bogišićevog zakonika, značajan je “razdio” VIII čiji naziv glasi :“Neke

zakonjačke (pravničke) izreke i postavke koje i ako ne mogu zakona ni preinačiti ni zamjeniti,

mogu mu, ipak objasniti razum i smisao.

Od ukupno 31 izreke, polovinu je Bogišić preuzeo iz dela klasičnih pravnika

(Paul, Ulpijan, Gaj), što predstavlja spoj moderne pravne prakse i klasične nauke rimskog prava.

Njegov prevod Katonovog pravila ( Regula Catoniana) glasi:" Što se grbo rodi, ni vrijeme ne

ispravi". Na čelo zabrane zloupotrebe prava (neminem laedere) izrazio je rečenicom: " Ni svojim

se pravom služit nemoš, tek drugom na štetu il dosadu".

Zbog originalnosti svojih rešenja koja predstavljaju sintezu običajnog prava i modernih tekovina

pravne nauke, Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru izvršio je veliki uticaj na teoriju, praksu i

zakonodavstvo u zemlji i inostranstvu, a i danas predstavlja uzor u pogledu mnogih pravnih

rešenja i izvanredne lepote zbog jezika i stila kojim je pisan.

- Sto dvadest godina je prošlo od kada je crnogorski Knjaz Nikola I na Cetinju, na

Blagovijesti, potvrdio i naredio da će 1. jula 1888. godine Opšti imovinski zakonik ,,na snagu

stati.’’ Sto godina je prošlo od smrti Valtazara Bogišića, tvorca ove najveće zakonodavne

tvorevine na Balkanu. Zakonik je preveden na pet jezika - francuski (1892), njemački (1893),

španski (1891), italijanski (1900) i ruski (1901).

Na pripremi OIZ-a Bogišić je radio oko 15 godina. Kao ministar pravde, u periodu od

1883-1899. godine, neposredno je nadzirao primjenu Zakonika. Takođe je pripremio i drugo

izdanje OIZ-a, koje je proglašeno 1898. godine, podsjeća Rašović.

- Pri izradi OIZ-a, Bogišić se nesporno oslonio na običajno pravo i pravnu svijest

crnogorskog naroda, ali i na projekte civilnih kodeksa onoga vremena - Nacrt švajcarskog

zakonika, kantonalni zakonici (Code de Grisons i Ciriški Kodeks), Građanski zakonik

Kalifornije... OIZ je, takođe, rađen po snažnim uticajem turske Medžele, i to specifično po

sistemu, terminologiji, sadržini, ali i po rješenjima pojedinih pravnih instituta. Nesporan je uticaj

i šerijatskog prava na crnogorske pravne običaje u pogledu: natapanja zemalja, podloga, kesima,

davanja zemlje u napolicu i amaneta, naglašava Rašović.

Bogišić se zalagao da zakoni ,,treba da su napisani prosto, jezgrovito i jasno’’. Insistirao je

i na prepoznatljivom stilu u zakonima: ,,Uzeo sam za glavno pravilo to: da me narod može dobro

razumijeti i, kad bi god suvišna sažetost morala dovesti nejasnost, tu sam se volio izložiti ukoru

da sam mnogoriječiv’’.

- Prestankom važenja Opšteg imovinskog zakonika – 1946. godine, pravni poredak Crne

Gore je dugo vremena egzistirao bez zakona kojim bi se na autoritativan i mjerodavan način

potpuno uredio cjelokupni korpus stvarnih prava, ističe rukovodilac radne grupe za izradu nacrta

zakona o svojinsko – pravnim odnosima.

Ova ,,praznina’’ je ,,popunjavana’’ pravnim pravilima abrogiranog predratnog prava, koja

su se primjenjivala na osnovu odredaba Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6.

aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Tek donošenjem saveznog Zakona o

osnovama svojinsko-pravnih odnosa problem je djelimično riješen. Iako cijenjen u stručnim

krugovima, ovaj zakon nije sa svojih 90 članova, zbog tadašnje federalne nadležnosti, zaokružio

materiju stvarnog prava. Zato je primjena pravnih pravila na neregulisane svojinske odnose i

dalje aktuelna, podsjeća Rašović.

Potreba za donošenjem jedinstvenog svojinskog zakonika je, dakle, očigledna. Ekonomski

i pravni značaj, kao i osobenosti svojinskopravnih odnosa nameću obavezu da se na jedan

cjelovit i potpun način uredi ova oblast. Ovom prilikom podsjetićemo na riječi Knjaza Nikole I

izgovorene na Blagovijesti, 25. marta 1888. godine, uoči stupanja na snagu Opšteg imovinskog

zakonika: ,,Radi izvanredna zamašaja ovoga Zakonika za sadašnjost i budućnost naroda; radi

mnogostrukih teškoća i zaprjeka koje se obično u vršenju ovako ogromna preduzeća na svakome

koraku sretaju; radi osobite prirode pravila imovinskog Zakonika, koja se tako svestrano tiču i

najzapletenijih žica narodnog života: osnova su ovoga Zakonika, koju je više pomenuti

naučenjak sam sastavio, nekoliko puta temeljito rasmatrali i prosuđivali domaći i inostrani

sudskoj struci vješti ljudi, i sa teorijske i sa praktične strane.’’

Svojinski zakonik Crne Gore rađen je, kaže Rašović, pod velikim uticajem Opšteg

imovinskog zakonika i predstavlja njemu vjerno djelo u zakonodavnim načelima i bitnim

svojstvima. To mu nesumnjivo podiže značaj.

- Uvjereni smo da rješenja svojinskog zakonika odgovaraju “živim potrebama’’ sudske i

druge prakse. Kao ,,ugaoni kamen’’ daljeg zakonodavnog djelanja, svojinski zakonik će ,,kao

zamašno i teško preduzeće’’ doprinijeti da se bolje uoče i izraze principi i duh cjeline

stvarnopravnih odnosa. Usklađenošću rješenja doprinosi se lakšem i kvalitetnijem tumačenju, što

će omogućiti stvaranju jedinstvene prakse, koja će neminovno voditi ka većoj pravnoj sigurnosti,

naglašava prof. dr Zoran Rašović.

Podsjećanje

Valtazar Bogišić - tvorac Opšteg imovinskog zakonika, bio je čovjek enciklopedijskog

znanja, poliglota, profesor slovenskog prava na Univerzitetu u Odesi, ministar pravde

Knjaževine Crne Gore, član mnogih naučnih društava i akademija.

Zakonik sadrži samo stvarno i obligaciono pravo, zato se naziva imovinski. Iz njegovog

sadržaja izostale su odredbe porodičnog i nasljednog prava, pošto nijesu bile zrele za

kodifikaciju. Terminom "opšti" Bogišić je htio da potencira primjenjivost Zakonika na sve

imovinsko pravne odnose za koje nijesu donijeta posebna pravila, ističe Rašović.

Ovaj zakonik, po opštem mišljenju, predstavlja najbolju zakonodavnu tvorevinu na tlu

bivše Jugoslavije, i čini čast Crnoj Gori i njegovom tvorcu. Naš poznati civilista prof. Mihailo

Konstantinović je o Zakoniku još 1933. godine rekao: "Postoji u našoj zemlji jedan zakonik o

kome se vrlo malo govori, a koji je jedan od najboljih na svetu: to je Bogišićev Opšti imovinski

zakonik za Crnu Goru", podsjeća rukovodilac radne grupe za izradu novog crnogorskog zakona

o svojinsko – pravnim odnosima.

Novi propis sadrži 420 članova

- Novi svojinski zakonik Crne Gore predstavlja sistematizovani kodeks u kome se nalaze

jedinstvene, organske i neprotivrječne cjeline. U njemu su sadržana rješenja više zakona (Zakon

o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Zakon o etažnoj svojini, Zakon o hipoteci, Zakon o

fiducijarnom prenosu prava svojine), kojima su dodata brojna rješenja potvrđena u pravnoj

teoriji, sudskoj praksi i uporednom pravu, sa željom da ,,zahvate’’ što šira područja svojinskih

odnosa. Rađen je takođe, pod velikim uticajem ideja Francuskog građanskog zakonika i drugih

modernih građanskih kodifikacija, podsjeća Rašović.

Svojinski zakonik Crne Gore sadrži više od 420 članova svrstanih u 13 glava: Glava I –

Osnovne odredbe (čl. 1-14); Glava II – Stvari (čl. 15-27); Glava III – Sticanje i prestanak prava

svojine (čl. 28-111); Glava IV – Zaštita prava svojine (čl. 112-130); Glava V – Pravo susvojine

(čl. 131-152); Glava VI – Pravo zajedničke svojine (čl. 153-160); Glava VII – Etažna svojina (čl.

161-192); Glava VIII – Pravo službenosti (čl. 193-249); Glava IDž – Susjedska prava (čl. 250-

268); Glava Dž – Založno pravo (čl. 269-384); Glava DžI – Državina (čl.385-411); Glava DžII –

Prava stranih lica (čl. 412-416); Glava DžIII – Prelazne i završne odredbe (čl. 417-421).

Na putu do građanskog zakonika

Svojinski zakonik je nastao kao rezultat mukotrpnog rada, sa pretenzijom da predstavlja

jezgro cjelokupnog crnogorskog građanskog prava. Njegovo donošenje može da podstakne

napore ka donošenju jedinstvenog građanskog zakonika, što predstavlja poželjniji način

regulisanja u odnosu na regulisanje iste pravne oblasti pojedinim zakonima. Stupanjem na snagu

novih (procesuiranih građanskopravnih zakona), Crna Gora nikad nije bila bliža ostvarenju sna

većine država – donošenju građanskog zakonika, najznačajnijeg zakona poslije ustava.

Uobičajeno je da se zakonici ili kodeksi stvaraju kao jedinstvene, organske i

neprotivrječne cjeline, sjedinjujući više zakona i zahvatajući šira područja društvenog života.

Kraljevina Crna Gora je bila država Crnogoraca. Po unutarnjem uređenju ona je bila ustavna

monarhija a zemljopisno nalazila se na jugoistoku Europe, sa teritorijalnim izlazom na Jadransko

more, u granicama približnim suvremenoj državi Crnoj Gori.

Podrobniji članak o temi: Crnogorska država 1852. - 1918.

Nakon višestoljetne neovisnosti definitivno se osamostalila priznanjem na Berlinskom

kongresu 1878. godine. Postojala je sve do njena nasilna pripajanja Kraljevini Srbiji 1918.,

neposredno po svršetku Prvog svjetskog rata, ali su crnogorska vlada i dio oružanih snaga

funkcionirali u izbjeglištvu do konca 1921. godine.[2][1]

Međunarodno priznata crnogorska država, koja se temelji i na povijesnoj Kraljevini Crnoj Gori,

obnovljena je u svibnju 2006. godine.[3]

Prve prijateljske diplomatske kontakte s nekom inozemnom silom imala je Crna Gora 1711. s

Ruskim carstvom. Prvi crnogorski konzulat je otvoren 1863. u Skadru (Albanija, tada Tursko

carstvo). Tijekom 19. vijeka neslužbeni je crnogorski konzul u Carigradu bio Hrvat-baša.

Vanjska politika je u potpunosti bila je nadležnost monarha. Na Cetinju su

od 1879. do 1916. postojala veleposlanstva Austro-Ugarske, Kraljevine Bugarske, Kraljevine

Velike Britanije, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Kraljevine Grčke, Italije,

Njemačkog carstva, Kraljevine Srbije, Turskog carstva i Ruskog carstva.

Crna Gora je, nakon diplomatskoga priznanja 1878. pa do 1921. imala sljedeća veleposlanstva:

velesposlanstvo u Beogradu (Kraljevina Srbija), veleposlanstvo u Carigradu (Tursko carstvo),

veleposlanstvu u Parizu (Francuska), veleposlanstvo u Vašingtonu (SAD). Mrežu svojih

konzularnih predstavništava Kraljevina Crna Gora je imala u Argentini, Belgiji, Brazilu,

Nizozmskoj, Malti, Norveškoj, Španiji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i Kanadi.

Konkordatom Crne Gore i Svete Stolice, kao prva pravoslavna država u povijesti, Crna Gora

je 1886. definirala status svojig građana katoličkevjere.

Kraljevina Crna Gora je bila nacionalna država crnogorskog naroda, većina stanovništva su

bili Crnogorci i pripadnici istočne pravoslavne kršćanske crkve, no bilo

je katolika, Hrvata i Albanaca, kao i pripadnika islamske vjeroispovijesti.

Širenjem teritorija kroz povijest, Crna Gora je obuhvatila i krajeve koji su imali stanovništvo sa

srpskom nacionalnom sviješću.

Na istoku zemlje, u Ulcinju i u Metohiji su živjeli Albanci.

U Baru je postojala mala hrvatska zajednica, a izvori bilježe postojanje mise na hrvatskom za

mjesne vjernike i u Ulcinju.

U Ulcinju je živjela i zajednica potomaka arapskih robova.

Upravna organizacija [uredi]

Država je do 1912. bila podijeljena na pet oblasti: Katunsko-riječku (Cetinje), Primorsko-

crmničku (Bar), Zetsko-brdsku (Podgorica), Nikšićku (Nikšić) i Brdsku oblast (Kolašin).

Svaka je oblast bila dalje podijeljena na kapetanije. Ukupno je bilo 56 kapetanija

do 1912. godine. Kriterij pri određivanju međa od kapetanije je bilo pripadnost određenom

crnogorskom plemenu. Čelnik kapetanije, kapetan, je imao izvršnu vlast i bio je

do 1879. podređen Crnogorskom Senatu a od tada nekoj od oblasnih uprava Ministarstva

unutarnjih poslova crnogorske Vlade. Od 1912. godine, nakon balkanskih ratova, broj je

kapetanija uvećan za još sedam te je ukupno bilo 63 crnogorske kapetanije.

Također su postojale i nahije, njih ukupno devet, i to: Katunska nahija, Riječka nahija, Crmnička

nahija, Primorska nahija, Lješanska nahija, Zetska nahija, Brdska nahija, Vasojevićka nahija,

Moračka nahija i Nikšićka nahija.