Dražen Katunarić: Smiješak Padre Pija

(početni ulomak iz neobjavljena romana)

Sveci su kao djeca, igraju se vatrom, preuzimaju rizik i vole se smijati

Blaise Cendrars, Le lotissement du ciel

Sve je živo. I sve je, također, znamenje.

Boris Pasternak, Dr. Živago

Tko je počeo s tri, vjerojatno je nabavio i četvrtu sovu, upotrijebio sve svoje znanje i umijeće.

Kao Mijo, plemeniti Filipović koji je imao samo tri šumske sove kad je 1925. godine otvorio

zagrebački zvjerinjak. Poslije je skupio još dvije mlade lisice, tri vuka, četiri čimpanze,

jednog afričkog lava, proširio se i od sreće zaplesao sa suprugom bečki valcer ispred

novosagrađenih kaveza.“Jen’-dva-tri, jen’-dva-tri“, pjevušio je u taktu pred tužnim i

začuđenim živinskim očima.

Bio je to minimalan fond životinja, ali dovoljan poticaj da se zvjerinjak proširi već 1929.

godine na sedam hektara. Sedam hektara, to se činilo golemo. A sada izgleda nezamislivo

malo.

Promatram snježnu, bijelu sovu od koje je sve započelo. U svom tijesnom kavezu sjedi na

jajima uz naraslu božikovinu. Okreće glavu za 360 stupnjeva, čisto mehanički, kao da je

pravljena od gotovih elemenata. Ona čak i ne vidi što ima otraga, iza ravne šije, ravnog lica,

makar joj priroda pruža tu mogućnost. Radije stojeći spava.

šest koraka po jen-dva-tri

I mrki medvjed grbava lica još debelo spava u Zoološkom vrtu, dok Marc Reiff, stasiti

šezdesetosmogodišnjak dobroćudna lica, sijedih brkova i bucmastih, malo otromboljenih

obraza, u smeđoj kožnoj jakni, hitrim koracima prolazi parkom l’Orangerie. Da mu je netko u

tome trenutku poslao loptu pred noge, on bi se sigurno spotakao i pao. Ali nije. Ljudi obično

žure obaviti neki posao, a Reiff hita kući da stigne još pojesti u miru svoje omiljeno jelo,

alzašku sarmu, poznatu kao choucroute. Naime, već u rano popodne ima privatni sat

hrvatskog jezika s jednim Hrvatom i imenjakom, Markom Bilićem. Iduće godine planira otići

u lov na medvjede u Hrvatsku, posjetiti čudesna lička lovišta. A možda i dalje, u još divljiju

Bosnu, duboku, gustu i šumovitu. Po naravi samouvjeren, otvoren i pričljiv, ne bi ni krenuo

na put a da ne svlada bar donekle jezik zemlje u koju dolazi. Iz iskustva zna da je odlazak u

lov najbolja prilika za upoznavanje nove, neistražene zemlje, njezine prirode, ljudi i običaja.

Doživljaji, čavrljanje, lokalne pustolovine lovaca, ali i živa konverzacija s običnim ljudima

ono su za čime žudi.

***

Dok je Marko Bilić sporim korakom krenuo iz svog stana u Rue du Temple Neuf prema Rue

des Juifs, onaj isti mrki medvjed iz Zoološkog vrta već se probudio, počešao, zijevnuo te

lijeno odšetao od grane do velike rupe u zidu. Malo je stao, razmislio hoće li ući u nju, a onda

odustao. Nehajno je okrenuo glavu prema visokom zidu odakle su se naginjale glave

posjetilaca. Čak se i propeo na stražnje noge ne bi li isprosio od gornjih lica koji milodar:

kokicu, čips ili smoki. No njihova otvorena usta, manja i veća, koja su ga zadirkivala

proizvodeći njemu nerazumljive glasove nisu obećavala. Ništa se karitativno tu nije moglo

očekivati.

Svaki put kad bi se uputio prema lovčevu stanu unutar otmjenog kvarta l’Orangerie, Marko

Bilić prolazio bi ispred spomenika Goetheu koji je nekoć davno bio strasbourški student

prava, zaljubljen u lijepu Alzašanku Frederiku Briou s dugim vratom, dugim kečkama i

vedrim, plavim očima. Volio je taj bakreni kip malo skriven u visokom grmlju s ograđenim

postoljem i plitkim stepenicama od bijelog kamena. Znao je po oksidiranoj, tirkizno zelenoj

boji, da je sačinjen od prave kovine. U pozadini se vidio Palais Universitaire, neoklasicističke

građe, a na pročelju zgrade, u sredini friza, pisalo je zlatnim slovima "Litteris et patriae". Kao

strancu "na privremenom radu u inozemstvu" koji nije baš savršeno poznavao ovaj grad bili

su to dvije važne točke orijentacije. Lijevo se išlo prema kanalima rijeke l’Ill i duž kejova u

središte grada, a desno prema lovčevu stanu.

Marko Bilić, rastom viši od prosječna Francuza, prenizak za Hrvata, plave, valovite kose,

ljepuškasta lica i promjenjive boje očiju od svijetlozelene do sive po oblačnom i kišnom

vremenu, široke brade i visoka čela na kojem je u trenucima uzrujanosti i napetosti izbijao

rodin ugriz – nije bio običan gastarbajter. Nije morao uzdržavati obitelj u inozemstvu. Ni za

koga se žrtvovati. Otišao je iz Hrvatske još na početku rata, zatečen napadima straha koji su

bili jači od svakog domoljublja. Toliko jaki da je noću imao strašne more, kričao i budio se

mokar od znoja. Trčeći u sklonište, nije podnosio zaglušujuću buku aviona u niskom letu.

Zračni udar, od kojeg se plašio poginuti ili zalutali metak u čelo, svejedno.

Pobjegao je da spasi svoju kožu. Bilo je to još uvijek na vrijeme, odnosno dovoljno rano, prije

službena poziva iz vojnog odsjeka, pa ga država nije smatrala dezerterom. Najteže mu je bilo

ostaviti staru i bolesnu majku koju je silno volio. Još se sjeća njezina zagrljaja pred odlazak, u

mračnom hodniku, pred jutro, suza koje su namočile košulju na lijevoj strani grudiju i na

vršcima prstiju kojima ga je prekrižila.

Došavši u Strasbourg, Marko Bilić nije se najbolje snašao. Najviše zbog francuskog jezika

koji je jedva sricao. Već zakašnjeli studij ekonomije nije mu najbolje išao; životario je

godinama na razne načine. Pronalazio povremene poslove i posliće, većinom fizičke, dok ih

se ne bi zasitio i radio nešto drugo. Davanje ubrzanih satova hrvatskog jezika Marcu Reiffu

bila je važna i odnedavno, neophodna stavka u budžetu Marka Bilića. Stavka zahvaljujući

kojoj nije bio prignječen brigama oko preživljavanja. I što je najvažnije, prestao je u ranu zoru

tovariti teške kamione, raditi na građevini, ubacivati lopatom pijesak u kolica, miješati

šljunak, cement i vapno. Sve ono što je radio proteklih godina.

Zarađen novac omogućio mu je povremene izlaske, pa čak i bolju ishranu: jednom tjedno,

obično u nedjelju jeo je u skromnom pansionu Meyer, kod domaćih ljudi, na quai de la

Victoire. Dalo se od tih satova i fino živjeti, lovac nije bio škrt. Ali Marka to nije

zadovoljavalo nego kopkalo: osjećao se neprilagođeno u inozemstvu, kao građanin "drugog

reda", zauvijek stranac. I sanjao vratiti u domovinu, kao ispunjen "svjetski čovjek", sa svim

životnim iskustvima i spremom. Znanje francuskog i engleskog jezika i bez neprežaljene

diplome ekonomista pomoći će mu da nađe konačno posao koji zaslužuje.

***

Prolazeći parkom u smjeru lovčeva stana, Marko Bilić slušao je djetlića kako kucka drvo.

Zastao je ne bi li ga bolje čuo; možda i ugledao na grani. Kuckanje je istog časa prestalo.

Nastavio je hodati i već nakon prvog koraka čuo je opet kljun koji dubi stablo. Zagledao se u

kestenovu krošnju koja je svojim punim granama, nazubljenim i sjajnim listovima zakrivala

pticu, ali u tom času sve je utihnulo.

Potrčao je da provjeri hoće li djetlić i dalje udarati kljunićem u ritmu njegova hoda. Kuckanje

se još jače nastavilo proizvodeći zvuk sličan kratkom rafalu.

Uznevjeren, Marko Bilić naglo stane. Zavlada opet tišina. «Što je to?», zabrinu se, protrlja oči

i uši. «Kad hodam on kucka, a kad stanem prestane. Kao da mi plješće!».

Tako je stigao do izlaza iz parka. U susret mu je išao jedan slijepac s velikim crnim

naočalama (sličnim onima koje se dobiju pred ulazom u kino dvoranu), koji je pipao

aluminijskim štapom šljunkovito tlo. Imao je prilično oštre, gotovo ptičje crte lica, šiljat nos i

bradu, tanke usne. Nosio smeđu vjetrovku, samterice, smeđe cipele, sve u istom tonu, kao da

netko blizak, iz kruga obitelji, budno pazi na njegovo odijevanje. Crna kosa prošarana

sjedinama padala mu je preko naborana čela. Marku Biliću učinilo se da ga odnekud poznaje.

»Ali gdje? Gdje sam ga već vidio?», pokušavao se sjetiti slijepog lika kao iz nekog davnog

filma.

Prikazali su mu se lelujavi obrisi bijelog paviljona iz kojeg je čuo odzvuke glasova. Unutra su

djeca kričala iz petnih žila pa osluškivala vlastitu jeku, a silueta slijepca obodno obilazila

paviljon na putu prema ulazu u Zoološki vrt, kuckajući štapom u nisku zelenu ogradu. Bilo je

to vjerojatno blizu skretanja s glavne, asfaltne aleje u Maksimiru.

*

O ti što paseš englesko Stado...

William Blake

Prije se nije tako gledalo. Učili smo engleske riječi onako usput, bez svijesti o njihovoj

važnosti. Filmova i serija nije bilo. U osnovnoj školi, drugarica Tolj posebno se trudila da

nam približi taj malo sumnjivi, «imperijalistički jezik» za koji smo se izborili zahvaljujući

hrabroj peticiji roditelja među kojima je bilo i komunista: inače to ne bi prošlo. Svi drugi peti

razredi učili su ruski. Jednom je donijela lončiće i šalice za čaj, a lekcija se zvala "How to

make a cup of tea?"1 Učila nas je praviti engleski čaj s mlijekom, i toga časa sam se prestao

dosađivati s izgovorom nerazumljivih riječi. Između redova klupa gegala se kao stjuardesa

British airwaysa s pladnjem, krhkim priborom za čaj i šalicama koje su poskakivale. Utegnuta

i počešljana s crvenim šalom oko vrata, pričvršćenim mjedenim brošem, nosila je usku

pripijenu vunenu suknju sredovječne zavodnice koja joj je nagašavala široke bokove,

otkrivala malo pupčastu zadnjicu i noge do koljena u nylon čarapama; iskakala je iz sivog

asektizma socijalističkog odijevanja.

Na svakom satu pričala nam je s puno zanosa o divotama Engleske i Londona. O njezinim

kraljevskim dvorcima, crkvama, parkovima, gradskim vedutama. Tada sam prvi put čuo za

Tower Bridge, Big Ben, Houses of Parliament, Westminster, Covent Garden, Piccadily

Circus, Hyde Park, Buckingamsku palaču i Trafalgar square, British Museum, Tate gallery.

Poslije i za mistični Stonhenge.

1 "Kako napraviti čaj?"

Možda je i ponekom ravnodušnom učeniku uspjela prenijeti svoju strast za tu gljivični vlažnu

zemlju, ali je pritom zaobilazila neugodne istine u širokom luku.

* * *

Bilo je vlažno i vjetrovito kad sam krenuo u Brighton English School. Ali bar nije kišilo pa

nisam ni ponio kišobran. Nakon nekoliko trenutaka hoda po svježem zraku sustigle su me

prve kišne kapi. Probile su mi kosu, ušle na tjeme, prokapale po koži. I razlile se kao na

podlozi čupavca.

Nebo je izgledalo kao sivi cepelin pod stalnom opsadom nerazrješivih i vlažnih kumulusa;

neki su se odvojili i imali oblik crnih medvjeđih šapa s pandžama. Toliko me pritislo da sam

se odmah poželio vratiti u hotel King. No predaleko sam odmakao za vratiti se natrag. Kiša se

na svakom koraku pojačavala, i do ulaska u školu već je lijevalo kao iz kabla.

Promočio do kože, uzdahnuo sam sjetivši se drugarice Tolj koja nam je opisivala lijepu

englesku travu što „blista kao smaragd“, a da ne spomene kišu, kao da je netko veoma brižan

svaki dan podšišava na suho da bi što brže rasla. Nije ni pobliže objasnila zašto klima u

Engleskoj pogoduje više travi negoli ljudima, nije nas naučila reći "kišna glista" ili bar "puž

golać" kojih ima na svakom koraku; zavodila nas slikama čudesne i vječno zelene zemlje

prešutjevši svakodnevne muke stanovnika otoka koji poput Kimerana pate od nedostatka

sunca: koliko su samo energije utrošili u stalnu borbu da ne pokisnu, koliko izleta i šetnji

promašili, koliko ljubavnih sastanaka prekinuli; koliko nada i obećanja. Koliko čaja popili

svaki dan da se nekako ugriju kad sunca nema ni za lijek.

A dùge nikad nisu ni vidjeli. To što im izgubljeni stranci kao ja dolaze na noge, u vlažni

Brighton i troše silni novac jer moraju učiti njegov jezik i razvijati poslovne veze nije nikakva

utjeha. Neće im zbog toga sunce zasjati kao u Grčkoj.

***

Sutradan sam na ulazu u školu vidio javor tamne, ljubičaste boje pod opakim nebom. Javor

stiješnjen uza zid uz nekoliko opušaka oko stabla. U vlaku od Londona do Brightona,

Engleska mi je izgledala kao negostoljubiva i mrka zemlja u kojoj ničega nema osim cigle,

memle, tekuće magle, hrpe skela, blijedog dima, nejasnih livada i gdje je sve na granici

stvarnog i sablasnog. Neožbukane nastambe od tamnocrvene cigle, gotovo pornografske, s

dimnjacima u pozadini i ulazi s nekoliko pristupnih stuba.

Jednolična priroda, jednolična stabla zasađena u jednolične redove: jedan pogled i sve si

vidio; ne moraš ni gledati dalje. Tražeći utjehu pred početak sata, sjedio sam na jednoj takvoj

livadi u vrijeme kad je začudo bilo još sunca, ali se sjena dosta brzo povlačila prema zapadu

dok me nije prekrila neprozirnom tamom.

Sva vrata, svi ulazi u kuću bili su slični. Tišina tih kuća, stupanj povučenosti ukućana pa čak i

djece ubijala me dok sam prolazio ispred jednakih pročelja s malim erkerima i usađenim

hortenzijama. Prepoznao sam taj njihov "home", mali svemir sreće i domaćeg ognjišta,

zatvoren za druge. Ništa se nije čulo iznutra i morao sam pričekati večer da provjerim hoće li

se upaliti svjetla, ima li koga živog iza tih zidova. Vrativši se u hotel i ja sam se nekako

pritajio u sobi, da se bolje usidrim u takvu okolinu.

Polovica tih neožbukanih kuća s crnim krovovima od šindre bila je na prodaju, a druga

polovica se iznajmljivala. Kao da ih nisu odveć ni cijenili. Smišljene u nizu, dosadno iste i

ružne, vapile su za protutežom. Za bijegom u zelenilo zbog neizdrživa pritiska zidova i

tvornička ugođaja. Potrebni su bili parkovi, grbavi travnjaci, vrtovi s cvijećem, zelene,

bestežinske površine da bi se duša nadisala malo raja i mjesto gdje će ljudi izvesti u šetnju

velike i male, smiješne i tužne psiće...

*

Premda stanuje u elitnom kvartu u Strasbourgu, quartier des XV, industrijalac u mirovini i još

aktivni lovac Marc Reiff ima sasvim skroman ulaz u stan od kojih dvjesto kvadrata. To je

usko, malo mračno predsoblje koje miriši na kožu, a u njemu se nalazi starinski sat s

kukavicom i bakrenim kazaljkama, ormar za cipele i crna komoda na kojoj stoji fiksni telefon.

Iznad telefona, u visini njegove glave, pričvršćeni su rogovi životinja koje je ubio, većinom

srndaća i jelena. Mali i veliki, obješeni su zajedno, a osim ukrasne, imaju i čisto praktičnu

funkciju. Marc Reiff na njima voli probadati papiriće s telefonskim brojevima važnih mu

prijatelja i poslovnih ljudi, pisati tekuće poruke. Rogovi mu dakle služe kao koristan

podsjetnik; ne mora listati adresare, niti zvati informacije.

Iz predsoblja se ulazi u prostrani dnevni boravak u dnu zaobljen erkerom koji daje na ulicu.

Tko god uđe kroz otvorena dvokrilna staklena vrata i pogleda u pod, ne može preskočiti

medvjeđu glavu s razjapljenom gubicom i produžetkom krzna od kapitalca ustrijeljena još

davne 1988. godine. Morat će na kratko zastati da mu lovac objasni zašto je ponosan na to

krzno s Kamčatke, i tek onda produžiti dalje. Sve do drugih, dragocjenih trofeja. Marc Reiff je

mnogo putovao i nauživao se puške, dovlačio vrijedne stvari u kuću, a svaka od njih ima

svoju zanimljivu potku, povijest, priču.

Dnevni boravak krcat je teškim bidermajer pokućstvom, na podu su skupocjeni, svileni

perzijski tepisi, a na zidu vise portreti i portretići osrednjeg nadahnuća, razliveni i mutni

pejsaži u ulju i jedno veliko zrcalo s bogatijim, baroknim okvirom. Okruženo keramičkim

tanjurima s naslikanim lovačkim psima koji drže fazane u zubima.I još jednim satom

kukavicom s dva izrezbarena psa i medvjeda iznad njih koji se šapom naslanjao na kazaljke.

U salonu ima dva stola. Jedan drveni i okrugli sa sjedaćom garniturom, tri trbušasta

naslonjača i trosjedni kanape za intimniji krug prijatelja, a drugi, veći, pravokutni za jelo i

veća primanja za koji su sjeli, odložili na nj dvije bilježnice i knjigu. Bila je to jedina knjiga u

prostoriji. Gledali su u središnji veliki zid boje bijele kave na kojemu je obješena kopija

glasovite i fantastične tapiserije iz Clunyja "Dama s jednorogom“, na koju je njegova supruga

Paola Reiff veoma ponosna. Trebalo je proći mnogo i mnogo lekcija hrvatskog jezika, da

Marko Bilić iznudi od gospođe Reiff priznanje da tapiserija predstavlja zapravo njezinu malu

pobjedu spram lovačkih trofeja njezina muža koji su prevladavali u kući.

U nitima tapiserije utkana je zagonetna alegorija koja se već na prvi pogled suprotstavlja čisto

"animalnom" ugođaju ovog prostranog građanskog stana.

Svakom se promatraču malo stisne srce kad ugleda damino lice koje odslikava stanje

nepopravljive sjete. Ni velik broj prisutnih životinja, lava, zečeva, janjeta, pasa, ptičica ne

mogu poništiti otužnu duhovnost ove slike.

***

– Dobař dan, dobař dan – krčalo je iz rupica interfona nakon što je Marko Bilić dolje

pozvonio. Izgovoreno francusko "r" još je doprinijelo dojmu kreštanja. Marc Reiff izišao je na

hodnik trećeg kata da dočeka s osmijehom na licu svog mladog učitelja imenjaka. Odozdo, sa

stubišta, mogao je vidjeti njegovu malo razbarušenu kosu, plave kovrče koje su padale na čelo

i zaklanjale dremljive oči i muževno lice.

"Kakó ste, kakó ste?", pitao je gromko, kako on samo zna, nesumnjivo ponosan na svoje

početničko znanje i činjenicu , što se već može, nakon mjesec dana učenja, služiti hrvatskim

jezikom.

Kao uvijek, Marc Reiff je neposredan, veseo i prijazan, jedina mu je «mana» što je pretjerano

debeo i crven u licu, s podbratkom na katove i ljubičastim kapilarama koje su već prsnule te

probile kožu pokraj nosa. Što je najvažnije, on je savjestan učenik. Svaki dan nakon lekcije

ponavlja napamet sve što je naučio, te izjutra, čim se probudi, natašte u krevetu, podbočen o

debeli jastuk, ponovno izgovara nove riječi dok mu je mozak još svjež. Metodičan je i

odgovoran, kao i inače u svakom poslu. Pa ipak, ne može se reći da je nakon nekoliko mjeseci

učenja Marc Reiff progovorio na hrvatskom. On tek sriče poneke riječi, i ima velikih muka s

naglaskom. Te muke su vjerojatno nesavladive u sedmom deceniju njegova života. Nije

sporan plemeniti cilj Marca Reiffa, niti njegova prevelika želja za znanjem. Međutim, u

morfološkom smislu, njegova su usta, nepce i jezik od rođenja predodređeni da oblikuju

određen broj glasova na alzaškom i francuskom jeziku. I nisu više gipka i pokretljiva da bi se

išta promijenilo u načinu njihova otvaranja.

***

Prije nekoliko mjeseci, Marko i Marc imali su lekciju upoznavanja. Sa željom da mu ugodi i

potakne ga na napore, Bilić je smišljao dijaloge začinjene asocijacijama na životinjski svijet:

– Dobar dann.

– Kakó ste?

– Dobro, hvala.

– A kakó ste vi?

– Dobro, hvala.

– Kakó je divann dann!

– Molimm vass, ye li tammo katedrala ?

– Da.

– A kakó se zove ova oulitsa ?

– Zove se Ilitsa.

– Hvala. Je li dannass soubota ?

– Da, danas ye soubota.

– A molimm vass , yeste li vi stranats ?

– Da, yesamm , kakó znate ?

– Pa, prepoznnao sam vass po naglaskou

– Molimm vass, ye li to kolodvor ?

– Da, to je kolodvor.

– A ye li ovo spommennik?...

– O, gospodine, pa to ste opett vi!

– Mi se vetch poznayemo, zar ne?

– Da, poznayemmo se od soubote.

– Znatte, ya sam stranats i zovem se Marc.

– Marc? Niye mogoutche!

– Zachto niye mogoutche?

– Da, tako se zovemm i ya.

– A vi? Kakó se vi zovette?

– Ya se zovemm Marko.

– Niye mogoutche, tako se i ya zovem!

– Drago mi ye.

– I meni, Marc!

– Pa mi smo imeniyatsi!

– Divnno!

– Yeste li za kavou?

– Zachto ne?

– Dobro, idemmo na kavou.

– Ya vass pozivamm.

– A ne nikakó, pozivamm ya vass.

– Ne danass, drougui poutt.

– Vi imate originalnou heurvatskou kravattu

– Hvala na komplimenntou

– Ova kravata s jirafama ye poklonn od priyateliya.

– Ye li ona jouta kravatta isto poklonn od priyateliya?

– Ona s malim ssivim sslonovima?

– Da.

– Vach priyatell ye ssigourno direkttor zoolochkog veurta?

– Ne, one ye direkttor tvornitse kravatta.

*

Kakvi se odnosi, osim površnih mogu razviti u ovih mjesec dana Brightona, koliko traje tečaj

engleskog, to ne znam i svjestan sam da je iluzija išta očekivati. Ali lijepo je u prolazu kišnom

zemljom upoznati neko novo lice. Htio bih ljubiti na engleskom, da budem posve iskren.

Ukoliko mi to priznanje išta vrijedi.

Pročitao sam mnogo engleskih riječi, čuo ih još više, ali sve dok ne siđu kroz moje grlo, kao

da ne postoje. Isto je s morem koje ne postoji dok se u njemu ne okupaš, isto je sa zemljom,

kontinentima, ženama. Cijelim planetom. Razumjet ću ovaj svijet tek kad progovorim

njegovim jezikom. Inače nikad ne bih ni došao tako daleko, ne bih sutradan ni upoznao Ellen

i Judith preko Jeffa. Što će mi možda pomoći da se snađem u datoj prilici, upotrebim prave

riječi, ili samo one koje naviru.

U Hrvatskoj, po novome, ne mogu postati ni šef smjene ako ne znam engleski. To je kao

nekadašnje članstvo u Partiji; čak i gore. Danas se javno rugaju čovjeku na položaju, bezočno

ga ismijavaju ne govori li engleski tečno. Pritisak je golem: nakon što je komunizmu slomio

kičmu, razbio mrežu i sve partijske povlastice, kapitalizam traži od svih podanika, bez razlike,

da govore jedan svjetski jezik. Zna se koji. Nema tu milosti ni za nekadašnje doušnike,

aparatčike, cinkaroše, a kamoli za nas, neukaljane, obične smrtnike. Koliko sam se samo puta

javljao na natječaje i izgubio posao jer ne spikam tečno. Ništa bez dobre veze! Sad sam se i ja

opametio: pronašao starog prijatelja iz osnovne škole, još k tome i direktora ; nudi mi odlično

mjesto komercijalista u "Biokovu", export-import firmi na uglu Draškovićeve i Đorđićeve.

Ali postavlja bez uvijanja samo jedan uvjet – odličan engleski – radi komunikacije sa

strancima: "Položi taj tečaj u Brightonu i dobit ćeš mjesto! Drugarica Tolj bit će ponosna na

tebe!"

***

Jeff uvijek nosi traperice i smeđu dolcevitu, ima vrlo muževne crte lica: jaku vilicu, malo

neobrijano lice, šiljati nos; čvrst pogled. Nikad za njega ne bih rekao da je homoseksualac, a

on mi je to odmah dao do znanja, sliježući sućutno ramenima, kao da u onim stvarima, od

njega nema i ne može biti nikakve koristi. Svejedno, moram od nekoga učiti engleski...makar

tomu cilju poslužio i Jeff. Tako sam razmišljao nakon četvrte čaše whiskyja, ispijenog s njime

u jednom pubu kojeg je krasilo mnoštvo antikvarnih knjiga u kožnom uvezu na policama

iznad šanka:

«Da dobro naučiš engleski, za tako kratko vrijeme? Ima samo jedna metoda. Zove se

learning by doing2», namignuo mi je značajno Jeff. «Zvuči prostački, ali to ide», dodao je.

Upoznat će me s Ellen i Judith, kako se ne bih osjećao odviše samo i napušteno u Engleskoj.

Njih dvije su tičerice iz njegove škole. Imaju skraćeno radno vrijeme za razliku od njega,

njima je lakše posvetiti se malo i meni. Jer on mi tu ionako ne bi mogao pomoći.

Pijući petu čašu on the rocks3, opet si mislim, malo zamućene svijesti, dobro je s nekim

razgovarati i izvan tečaja. Razgovor je vrlo važan kad se uči strani jezik. Važniji i od tobožnje

"konverzacije" na satu. Jeff kojemu sam donio dvije šteke bijelog Ronhilla, prošvercao jednu

nedozvoljenu, pobrinut će se iz zahvalnosti za moj kontakt s Ellen i Judith. U proljetnom

dekoru.

One su dobre prijateljice, pokazat će mi nešto od Engleske, razgovarat ću sa živim ljudima.

Navukao ih je na balkanske cigarete, a dobijale su ih od đaka iz filijale škole u Zagrebu koji

su redovito dolazili na tečajeve u Englesku. Šteta što i njima nisam prošvercao po jednu šteku

Ronhilla. Umjesto da Jeffu plaćam runde. To je neka vrst članarine za pub-crawl i slična

druženja izvan satova.

***

Ellen izgleda kao rano ostarjeli anđeo. Da joj želim laskati, rekao bih da je sišla s

Botticelijevih slika, ali bi se tom pretjerivanju i ona sama vjerojatno nasmijala kao dobroj šali.

Pjegava, plava, tankih usana, velikih vodenastih očiju, duguljasta i malo šiljata lica s tankom,

malo kovrčavom kosom koja se dijelila na vrhu visokog čela i padala sve do ramena.

Svako lice je povijest, a Ellenino je odavalo neku slikarsku sjetu starih majstora portretista,

pogotovu kad je bilo blijedo i malo ispijeno u zatvorenu prostoru. Svijetli ten otkrivao bi

njezine bore, urezane godove na predugom, malo povijenom vratu, ali pod određenim

osvjetljenjem poprimao voštanu, zapunjenu boju.

No, čim bi izišla na zrak, brzo bi porumenjela kao da ju je malo išibao vjetar, najranije nos, a

onda i cijelo lice, ta rumen bi ostajala na njemu kao i većini Engleza na podlozi snijega ili

mlijeka.

Uskih je kukova, ali velikih grudi ispod nešto širih ramena. Hlače bi joj malo spadale pa ih je

povlačila prema gore. Na njima se prozirala bijela etiketa od gaćica. Voljela je nositi crno,

2 učenje uz rad 3 s ledom

pulovere i ponekad, pripijene tajce na koje je navlačila čizme od skaja, čak i u ovo, proljetno

vrijeme. Voljela je obuti i tenisice, navući trenirku i staviti malu naprtnjaču na leđa kao da

time naglašava svoju pripadnost O.K. generaciji.

Ima topao ali tihi glas koji se začas rasprši u zraku. Kad bi nekog ocrnjivala i vješala prljavo

rublje, nizala indiskretnosti, spuštala ga je do granice neprepoznatljivosti; jedva sam ga čuo.

U naravi je sklona traču, što je veoma tužno i nepopravljivo.

To sam dokučio kad mi je, bez skanjivanja, povjerila neke intimne potankosti čim me

upoznala. I dok njezina Judith nije bila tu. Nije joj bilo neugodno glasno tvrditi pred

čovjekom koji ništa o tomu nije znao da joj je prijateljica preotela prvog muža ("sve je učinila

da nas rastavi, a meni se smješkala u lice"). I da je bezobzirna osoba.

To je Judith po Elleninom tumačenju: lijepa, nemoralna i podla, lagano ograničena. Ali

nadasve zavodnica. Hvata muškarce na posebnu udicu. Saznala je u povjerenju, od bliskog joj

doktora s operacije Judithinog jajnika da je pod narkozom navodno izgovorila imena, jedno za

drugim, više tuceta ljubavnika.

Među njima je bio i Allen, njezin prvi suprug. „Nevjerojatno!“, odsjekla je.

„Incredible!“4, hinio sam čuđenje kao usred neočekivane govorne vježbe s uzvicima.

Zaista je nevjerojatno je da tako sramoti svoju najbliskiju prijateljicu. I prišiva joj što jest i što

nije. Otkud joj ta hrabrost, konačno i nepristojnost? Zašto bi mene to moralo zanimati?

Je li Judithino buncanje iz bolesničkog kreveta za Ellen priznanje najskrovitije istine?

Zajedno su putovale Južnom Amerikom, zaustavljale automobile, pa se Ellen navodno imala

prilike uvjeriti s kime sve Jude nije bila (ne kaže "spavala s njime", nego "bila"). Među njima

i jedan Australac kojeg su srele na putu. Zavela bi ga da je bilo prilike ("if she had

opportunities"). A sigurno je imala romansu s brazilskim vodičem kroz džunglu. Slikala je

potajno njegova mišićava leđa dok je on oštrim nožem krčio lijane.

Možda u tim ogovaranjima i optužbama ima donekle istine. Judith ima topao zagrljaj i kroz

pulover. Neko strujanje prodire kroz debela i bockava vunena vlakna njezina pulovera sve do

moje kože. To sam osjetio, ne mogu reći da nisam. I možda me je natjerala na neke primisli.

Ali, Bože, to je bio samo zagrljaj! Ne bih nikad ništa poduzeo s Judith, iz lojalnosti prema

Ellen. Pa čak i da me vabi, što ne čini. (Usput: Ellen mi izgleda slična lukovici, skidaš jednu

opnu za drugom, u sredini nema ništa, dok je Jude školjka, kad je uspiješ otvoriti, u sredini

pronađeš biser).

4 Nevjerojatno!

Judith navodno voli i kazalište, dapače smatra se neostvarenom glumicom. Imala bi i hrabrosti

izaći na scenu, pred nepoznate ljude. Sa svojim naglašenim altom, senzualnim usnama,

lijepim, pravilnim licem, divnim osmijehom.

Otac, taj isti otac koji ju je zlostavljao, tukao, nije joj davao jesti i na koncu silovao u

djevojaštvu (što mi je u istom razgovoru slagala Ellen, kao i sve drugo), htio je da postane

profesorica engleskog. To mu je djelovalo ozbiljnije, dostojanstvenije i valjda čednije od

glumačkog poziva. Pa je tako ostalo do danas.

*

Gospođa Paola Reiff lijepa je i dobro očuvana žena u ranim šezdesetim, podrijetlom iz južne

Italije, San Giovanni Rotonda. Na tu je činjenicu posebno ponosna jer je u tom mjestu na

poluotoku Giorgoneu svoj život proveo poznati svetac i čudotvorac Padre Pio, pa se gradić

pročuo po njemu. Kao i svi ljudi iz tog hodočasničkog mjesta, i ona je s vremenom postala

velika katolkinja, čak i pomalo bigotna.

Osim pravilna, ovalna lica i kestenjastih očiju, gospođa Paola ima krasno zaobljene i punašne

noge, kičmu malo svinutu, naglašen struk i stražnjicu ravnu i preširoku. Dolje je junonski

prejaka, a prema gore se stanjuje pa tako pripada jednoj polovici ženskog svijeta slične građe

nasuprot onoj drugoj koja je popunjena u predjelu grudi i sve više se sužava prema nogama.

Zauzvrat je uvijek lijepo odjevena, vodi računa o slaganju boja, cipela i odjevnih predmeta.

Oko vrata joj je uvijek svezan rupčić živih boja, svježe je našminkana i počešljana. Nosi

ženstvene komplete sa svilenim bluzicama, magična je u svojoj naglašenoj pristojnosti i

dostojanstvu. Za razliku od nabrusite otvorenosti lovca, ona ima naglašenu otmjenost u

ponašanju, izgrađen ukus i osjećaj za estetiku kao da se rodila u Veneciji, a ne u siromašnom i

zagubljenom mjestu južne Italije.

Možda je Marc Reiff, seoski građen, siroviji lik iz alzaškog sela Iterswillera, poznatog po

nasadama hmelja za glasovito pivo Kronenbourg, prije tridesetak godina bio potreban

gospođici Paoli Santini da je pokori ili barem prizemlji. Njegova zaštitnička medvjeđa prilika

pokrila je njezinu graciju. I suprotnosti su se spojile.

Kao ljubitelju puške, njemu je usto trebala i lijepa žena za pokazivanje. Ne i preglupa da ga ne

bi sramotila u društvu.

Dobro ugojenih, mekanih leđa, istovarena trbuha i debelih prstiju, lovac je zavolio delikatnu

tankoćutnost svoje partnerice jednom kad je položila žensko oružje. Već u drugom naletu

stradala je jednim dijelom i Paolina prateća arogancija. No izraženu žensku potrebu da mu se

iz pozadine pokušava nametnuti – nije želio ni mogao iskorijeniti.

***

U vrijeme satova, gospođa Reiff dolazi poslužiti čaj i suhe kolačiće. U toj prilici će se

ljubazno nasmiješiti i nakon toga povući u svoje odaje, da ne bi slučajno smetala. Ne će joj

pasti na pamet da prekida sat nekim neumjesnim pitanjem. Kad ju je Marko jednom odgledao,

ona mu je uzvratila pogled, pa mu se učinilo kao da je nešto s njom imao. Ali bila je to varka.

Paola je uvijek obzirna i dozirana. Dok je boravila u sobi, čula je jedan dio lekcije:

– Koje jivotiniye poznayete?

– Medvyeda, srnu, patkou, lisitsou, vepra, vouka

– A ye li poznayete drougue jivotinye, kravou, konya, ovcou, yanye..

– Da.

– Koyi ye moujyak od krave?

– Vol

– A chto je onda bik?

– Ben, bik niye kasstrirann

– Mlado od yelena i kochute zove se?

– Lanne

– A mlado od srnndatcha i srnne zove se?

– Tèlè

– Kako ste rekli?

– C’est tèlè?

Gospodja Reiff izašla je u tome trenutku iz sobe jer nije imala srca slušati kako Marko Bilić

uporno ispravlja njezina muža. Tako joj je promakao onaj najteži dio lekcije, s

kondicionalnim rečenicama.

– Gospodine Reiff, reče Marko gledajući imenjakovu glavu nasađenu na ramena, njegov dugi

nos, od sala usitnjene, bezbojne oči kao kapi ulja ne prljavoj vodi, guste „brežnjevske“ obrve i

rijetke trepavice, debele slijepljene usne i trostruku bradu koja visi, – kad govorite hrvatski,

nemojte si pomagati francuskim jer vas nitko neće razumjeti. Bolje pričekajte da vam pružim

priliku za to. Evo sada, stiže kao naručena. Pripremio sam za vas četiri zgodne rečenice koje

će vas veseliti. I sigurno vam poslužiti u lovu. Pokušajte ih prevesti na francuski:

– Da sam pucao na vrijeme, ubio bih srnu

– Ne bih rekao da je on dobar lovac: on se samo hvali, a ništa ne ulovi.

– Da imate strpljenja, čekali biste dok se vrati lovački pas koji traga za zecom

– Da imam vremena pričao bih vam kako sam proveo dan u lovu.

Vježba je pokrivala lovčevo polje zanimanja, ali je bila teška i prijelomna. Marc Reiff počeo

je prevrtati jezikom, zastajkivati i mucati baš kod izgovaranja ovih teških rečenica. Nešto se s

njime i fizički događalo. Kad god nešto ne bi znao, stao se jako znojiti, rupcem prelaziti preko

čela i slijepljene kose. Marko je osjetio i da teško diše. Oči su mu urasle u meso, obrazi

zasjajili, grickao je pomodrjele usne, brada mu se tresla. One ljubičaste kapilare još više bi mu

iskočile na licu od naprezanja, a Marko je imao dojam da muči bolesna čovjeka.

– Samo polako. Opustite se. Nikamo se ne žurimo. Hrvatski je prokleto težak za strance i

treba vremena da se naučite izgovarati, da se priviknete na izgovor. Uzmite samo suglasnike

č,š,ž. Svatko slomi jezik na tome, tješio ga je Marko.

– To je stvar karaktera, uzdahne lovac. Ljutim se na sebe kad mi ne ide.

– U hrvatskoj gramatici postoje mnoge stvari kojih nema u francuskom. Svršeni i nesvršeni

glagoli, deklinacije, prijedlozi. I vremena su zamršena. Prevaliti put od "Ja sam, ti si..." do

kondicionala nije nimalo lako. A da ne govorim o izgovoru koji nije nazalan kao u

francuskom, o naglascima koje je jako teško pogoditi. Treba biti strpljiv, docirao je učitelj.

A zatim su pošutjeli.

Marko je predložio da se vrate na sam početak. Tako će prebroditi krizu. Htio je olakšati

lovcu izlazak iz ove mukotrpne situacije.

Uzeo je magnetofon i pritisnuo dugme za vraćanje trake koja se posve odvrtila sve dok sama

nije stala. Zatim je kažiprstom nalegao na tipku „play“ za početak i krenuli su ponavljati.

Iz nepoznatih razloga, Marc Reiff posve je zakazao na lekciji upoznavanja i najjednostavnijim

primjerima. Zamuckivao je pri svakoj riječi i pleo jezikom. Podizao guste obrve, češkao se po

nosu i dahtao. Osim "kako ste?" i "dobro", "Ja se zovem Marc Reiff" te nekoliko riječi kojima

se nezgrapno služio – ništa više nije znao ponoviti. Umjesto „ulica“, „stranac“, „tvornica“

izgovorio je krivo „ulika“, „stranak“, „tvornika“ s naglaskom na zadnji slog kao i svaku riječ

koja bi započinjala s „c“, a vidno ga je smetalo što ga Bilić uporno prekidao i ispravljao.

U jednom je času zanijemio, ukočio se i tako nepokretan ostao sjediti, crven kao rak.

– Je li vam dobro? zabrinuo se Marko.

– Nemojte samo zvati Paolu. Sve je u redu.

– Oprostite mi još jednom – ispričavao se učitelj hrvatskog – greška je u meni. Stalno sam

ubrzavao jer vam je sve lako i odlično išlo. Svaka lekcija. Išli smo samo naprijed, a da nisam

provjeravao što je ostalo od svega. Sad se moramo vratiti i dobro sve ponoviti jer će nam

kasnije biti neusporedivo lakše.

Opet su pošutjeli.

Marko Bilić više nije točno znao kako bi se postavio za dalje. Shvatio je da ovi protekli

mjeseci nisu urodili očekivanim plodom. Uza sve uvažavanje Marca Reiffa, pokušao je s

njime utvrditi proteklo gradivo, učinio što je jedino bilo moguće. Zamolio ga je da se ne

opterećuje jer nije sramota opet učiti ispočetka. Pa makar i po deset puta ponavljali jedno te

isto.

Lovac nije prihvatio Markovu samokritiku. Bio je duboko nezadovoljan sobom. Njegova je

taština patila zbog srozana ugleda u očima njegove mlađe supruge koja bi ga mogla smatrati

ishlapjelim starcem.

Neuspjeh s hrvatskim uzdrmao je i njegovo prezasićeno lovačko samoljublje. U njegovoj

naravi nije bilo da odustaje, nego da se sve više trsi i trsi. I nikad ne predaje. Zato je odlučio

što jače prionuti dalje. Pa kud puklo da puklo. Ta muževna odluka odgovarala je Marku

Biliću. U moralnom i materijalnom smislu.

***

Jednoga utorka Paola Reiff nazvala je Marka Bilića usplahirenim glasom i zamolila ga da se

nađu u gradu. Predložila je jedno neuobičajeno mjesto, valjda sigurna da tamo njezin muž

neće zalaziti. Bio je to vijetnamski restaurant Khai Hoan, Rue du vieux marché aux poissons.

Dok je čekao gospođu Paolu, Marko Bilić površno je osmotrio egzotičan restaurant u znaku

crvenih zmajeva i ždralova izrađenih u drvu. Te dvije mitske životinje pojavljivale su se i

ispod stakla, na stolnjaku, dok je na velikoj slici orao od srebra lebdio nad morem. Mrežasti

paravani nalazili su se između stolova kako bi štitili prisnost separea. Lamperija je bila

obojena i lakirana u crveno. Na noj su visjele slike bambusa s gustim i nježnim lišćem. Gore

je bačvasti svod davao neki sakralan osjećaj, kao da se nalaze u budističkom hramu.

U takvom ambijentu, svaki gost očekivao bi tankoćutnu i diskretnu, žičanu azijsku glazbu iz

drugog plana, a umjesto nje svirao je prilično glasno poletni valcer "Na lijepom plavom

Dunavu", verzija sintisajzer, kao da su na Prateru.

"Kako je to divno! Slušati bečke valcere, a plesni takt davati rižinim štapićima." – razmišljao

je Marko Bilić, gledajući susjedne jedače riže kroz rupice paravana. Jen-dva-tri! Jen-dva-tri!

Čim čujem valcer kao da sam bliže Zagrebu...Gore su se dva bijela ventilatora okretala u

sličnome ritmu.

Uto je u restaurant ukoračila gospođa Paola Reiff, vidno uzbuđena. Bila je odjevena u vrlo

elegantnom sivom vunenom kostimu, rastvorenom u gornjem dijelu, a oko vrata joj je lepršao

crveni, svileni šal i davao boju njezinom malo upalom i stisnutom licu. Bila je za ovu priliku,

pretjerano našminkana, i neprirodno se smješkala poluzatvorenih usnica ne mogavši sakriti

titraj zebnje na licu. Vidjelo se da ima nešto neugodno za saopćiti svomu sugovorniku koji ju

je odmjeravao pogledom:

– Oprostite mi što kasnim – ispriča se, ogleda oko sebe i sjedne. "Sve crveno" – izusti nečujno

prije obraćanja Biliću.

– Ne želim Vam uzimati Vaše dragocjeno vrijeme, gospodine Biliću, pa ću vam odmah reći

razlog moga poziva. To je moja velika zabrinutost. Vi dobro znate s koliko je srca, energije i

zanosa moj suprug prionuo u lekcije učenja hrvatskog jezika. To nije bila nikakva razbibriga.

On se zaista potpuno dao u to. I ne zato što je u mirovini i ima puno vremena. Ja ga poznajem,

živim s njime već trideset godina. I mogu vam posvjedočiti da je hrvatski postao njegova

strast. To je postala strast jednaka lovu. Svake večeri on hoda stanom i ponavlja, čak i u

krevetu, pred spavanje. I ujutro se prije doručka budi s hrvatskim, sve dok nije ponovio nove

riječi, ne diže se iz kreveta. Do te mjere da sam i ja nešto naučila:

„Ya samm, ti ssi, onn, ona, ono ye, mi ssmo, vi sste, oni, one, ona ssou.“ – izgovori ona bez

greške

Marko se kiselo nasmiješi.

Gospođa Paola duboko uzdahne i nastavi:

– Međutim, u posljednje vrijeme, naglašavam, u posljednje vrijeme, to se potpuno izokrenulo.

Vi me morate shvatiti, gospodine Bilić, ja ne mogu više prepoznati svoga muža. To je drugi

čovjek. I psihički, a rekla bih i fizički dotučen. Izgubio je svoj mir. Stalno je uzrujan.

Nezadovoljan sobom. On više ne spava, nego ponavlja stalno neke riječi. Pa se udara u glavu.

Pa udara njome o zid. „Gott bèdaumi, Gott bèdaumi, viče na alzaškome, razbacuje prostotama

koje ni ja ne razumijem. Znate ovnove, oni vam u čas eksplodiraju, nagli su...ne daju se

urazumiti. Na mene se okomi kao na neprijatelja kad ga želim utješiti ili obodriti.

Pa proklinje neke meni nerazumljive glasove i riječi koje ne može izgovoriti. „Keurk, teurt,

meurt“ pa „cica“, „mica“, „gica“, jesam li dobro rekla? – izgovori ona bez poteškoća

vjerojatno zbog svog materinjeg talijanskog.

Marko nevoljko kimne glavom.

– Oprostite na indiskreciji, nastavi ona kao u jednom dahu, ali ovo sam vam morala ispričati

da shvatite moju situaciju. Marc je zapustio mene, lovački kružok prijatelja, i općenito

društveni život.

Nigdje više ne izlazimo, ni na koncerte, ni u kazalište, on samo ponavlja i ponavlja. Pa

proklinje svoju zaboravljivost. Nakon sata je najgore. Marc zna grubo opsovati i lupati

šakama o stol. Počeo je i kartati za novac, što nikad prije nije radio, sa svojim prijateljima

lovcima.

Oprostite mi još jednom na indiskreciji, ali ovo sam vam morala ispričati da me razumijete,

taj pakao u kojem živim otkako moj muž uči hrvatski. A ostavila sam za kraj najvažnije. Moj

je suprug jedva preživio prvi infarkt miokarda. To je bilo prije osam godina, nakon što se

vratio s Kamčatke i dovukao onu medvjeđu glavu i krzno iz salona koju ste vidjeli. I sad

mislim da mu prijeti drugi. Možda i kobni. On je životno ugrožen...

– Gospođo Reiff, ne morate mi više pričati…– pokušao je prekinuti Marko njezin zajapureni

monolog.

– Bio je kod kardiologa – nije se dala smesti, na ultrazvuku i ergometriji, enzimi su se

povećali, troponim skočio tri puta, a kolesterol skočio na devet. Zakazali su mu

koronoskopiju, gdje će ga ubosti u venu i ubrizgati kontrast, a tamo gdje nađu suženje žile,

ugradit će mu stentove, već sad strepim…

Fotokopirala sam tajno za vas njegovu povijest bolesti i sve nalaze da ne mislite da sam to

izmislila..., reče ona otvarajući crnu torbicu i tražeći presavinute papire.

– Gospođo, zaustavi je rukom, – nije bilo potrebno, ja vam vjerujem, ali zašto mi to niste prije

rekli?, i reče nabranih obrva Marko Bilić, duboko uzdrman ovom iskrenom ispovijedi. –

Treba smjesta prekinuti s hrvatskim! Inače ću se osjećati ubojicom Vašeg dragog supruga!

– Možda paničarim, možda sam malo pretjerala, ali je njegovo zdravlje zaista u pitanju. Hvala

vam na suosjećanju. Ovo sam Vam dosad tajila jer sam vjerovala da će se stanje popraviti.

Međutim, pogoršalo se. Vidim da ste me razumjeli. Što se tiče prekidanja satova hrvatskog,

postoji problem.

– Kakav problem?

– Znate da je moj muž čovjek starog kova. On je tvrdoglav i nikad ni od čega ne bi odustao.

On nije svjestan da mu lekcije hrvatskog ozbiljno narušavaju zdravlje. Kad god mu to kažem,

on odmahne rukom. S njime je vrlo teško razgovarati u tome smislu.

– Meni bi bilo možda još teže – dometne Bilić.

– Razmišljala sam o tome, i jedino što mi je palo napamet, jedino što bi bilo neko rješenje jest

da se pronađe neki izvanredni vanjski razlog. On inače neće htjeti odustati.

– Ali, on toliko želi ići u Hrvatsku. I u Bosnu.

– Pa, mislila sam da mu vi kažete – reče gospođa Paola nabravši malo čelo i skupivši obrve –

eto, ili da su vam se roditelji razboljeli pa se morate hitno vratiti u vašu domovinu, ili izmislite

nešto drugo, neki drugi razlog, neki posao ili slično, pa da vam je žao ali da mu više ne

možete dati lekcije iz hrvatskoga.

– Što ako je uporan pa me zamoli da nađem nekoga drugoga za poduku hrvatskog jezika?

Onda biste imali drugog učitelja.

– Ni za živu glavu! – sablazni se lovčeva žena – Ne poznajete nikog takvog u Strasbourgu! To

mu recite! Uostalom, neće on ni pitati, negdje u dnu sebe on sigurno zna da mu je od

hrvatskoga zlo. Ali neće priznati.

– Shvatio sam, gospođo. Vi u svojoj plemenitosti tražite da izmislim neku korisnu laž, laž

koja meni i njemu najviše odgovaraju.

– Nemojte me razapinjati, lijepo vas molim. Moj suprug vas poštuje i cijeni. On bi me ubio da

ovo sazna. Ništa ne treba učiniti naglo. I obećajem Vam bogatu otpremninu. Mislila sam da

držite satove do svršetka mjeseca, a ja bih vam platila satove do kraja godine, kao da ste ih

održali. Mislim da je to fer, nasmije se.

– Vi ste zaista više nego divna žena. Želite spasiti vašega dragog supruga. Mislite pritom na

svakoga od nas. Pa i na mene. Kad bih se ikada ženio, dao bih se u potragu za nekim tko je

sličan vama. Ovo nije laskanje. Ovo je istina.

Gospođa Reiff pravila se da nije čula ovu dvosmislenu rečenicu. Dok ju je izgovarao, Marku

Biliću je konačno doprlo do mozga da mu je egzistencija najozbiljnije ugrožena. Sve može

biti ubrzo gotovo, „do kraja godine“, kad mu ona isplaćuje posljednji honorar. Znači, za

nepuna tri mjeseca bit će bez prebijene pare, i to usred zime.

Vidio je sebe kako opet gladan i promrzao tumara praznim kejovima i sjedi na klupi kao

klošar. Ne znajući ujutro hoće li išta pojesti do mraka. Pa se diže i kreće u potragu za kruhom.

Nude mu samo posao prodavatelja svoje sperme i krvi, s više od dvjesto uboda.

Zatim kuca na razna vrata koja se otvaraju i vrlo brzo zatvaraju za njim premda ga ispraćaju s

ljubaznim osmijesima. Taj put poniženja kojim je već prošao bio mu je nepodnošljiv.

Gotovo je s pensionom Meyer. Gotovo je s izlascima i druženjima. S prijateljima i

djevojkama. Neće više imati dovoljno ni za studentski restaurant na koji još uvijek ima pravo.

Kad bude gladan, jest će mȁnu s neba ili se pogladiti po trbuhu da mu bude lakše.

Gledajući u debelo namazane i stisnute usne gospođe Paole Reiff, odluči se na veoma

riskantan, možda i samoubojstven potez:

– Draga gospođo, mogu li vam nešto iskreno reći za kraj? – obrati joj se on svečano, gledajući je

ravno u oči. Ona se malo zbuni, ali mu potvrdi obrvama: „Izvolite...“

– Znam da će ovo što ću vam reći zvučati patetično, ali ne mogu pobjeći od sebe. Ja ću, draga

gospodjo nestati iz vašeg života, iz života vaše obitelji i iz vašeg lijepog stana u Quartier des XV,

nećete me više vidjeti – reče stišanim glasom – ali najviše ću patiti zbog vas.

Gospođa Paola istog časa porumeni i skrene pogled u stranu.

– Istina, bez prihoda od satova hrvatskog ja mogu preživjeti, slaže on, spustivši glas još tiše, ali

bez ljubavi ne mogu – izjavi jedva čujnim glasom i položi svoj dlan na njezinu ruku.

Ona hitro povuče svoju usku ruku kao da je opečena, odmakne se od stola uz škripanje drvenih

nogu stolca o keramičke pločice:

– Gospodine Biliću, kako se usuđujete? Ja sam udata žena... To nisam očekivala od vas! Toliku

drskost! Mislila sam da su Hrvati pristojniji ljudi.

Ustala je od stola, uzela svoj kaput, navukla ga naglim, ljutitim kretnjama i izjurila na ulicu bez

pozdrava.

Uljudno i nasmiješeno osoblje vijetnamskog restauranta malo se uzburkalo. I viseći stakleni

ždralovi zatitrahu sa stropa.