1

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

List studenata Sveučilišta u DubrovnikuBroj 1, godina I. prosinac 2007.

Rektor Mateo Milković: Bolji standard za dubrovačke studente

Anketa: Prednosti i nedostatci odjela Sveučilišta u Dubrovniku

Okinawa: Otok zadovoljnih staraca

www.unidu.hr2

punk

t@un

idu.

hr

3

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Iako relativno mlado, dubrovačko Sveučilište više nije moglo unedogled odgađati pokretanje studentskoga li-sta. I evo, pred sam kraj 2007. godine, moguće je prelistati njegove prve stra-nice.

Punkt, imenom, simbolično ocr-tava temeljnu svrhu ovoga studentskog lista. Trebao bi biti mjesto okupljanja studenata, prije svega njima namije-njena svojevrsna baza. To se odnosi na raspravljanje o različitim temama, u smislu njihove argumentacije i iznoše-nja u obliku novinarskih napisa. Tomu bi trebala prethoditi razmjena ideja, pri čemu, iako prije navedena svrha daje naslutiti drukčije, nisu isključeni sveučilišni profesori i drugi djelatnici ove institucije jer nam je, zapravo, svi-ma zajednička „točka“ - ova obrazovna institucija. Tako bi to trebalo izgledati u teoriji. Ono teže, ostvarenje u pra-ksi, ovisi najvećim dijelom o odazivu studenata na suradnju. Zapravo je to sasvim očito.

Iako su samo studenti treće godi-ne Medija i kulture društva sudjelova-li u izradbi prvoga broja, to ne znači da na njegovim stranicama, ubuduće, nema mjesta za studente drugih stu-dija. Ovdje je bila riječ o nedostatku vremena za razradu „mreže“ koja će omogućiti suradnju među svim odje-lima, što će zapravo biti drugi korak u nastavku izdavanja ovoga lista.

Punkt je osmišljen kao revija ra-znolika sadržaja te je podijeljen u ne-koliko rubrika koje daju okvir pojedi-nim napisima objavljenima u prvome broju. Tako bi trebao izgledati i dalje, bez obzira na to u kojemu će interva-

lu list izlaziti. Do nekih će preinaka svakako doći, a to je posve očekivano poradi usavršavanja njegova sadržaja, grafičkog oblikovanja i samoga konce-pta.

U svakom slučaju, ovo izdanje va-lja uzeti kao „ogledni primjerak“ kako bi trebao izgledati, možda čak i kako ne bi trebao. Svjesni smo, uvijek, mo-gućega potkradanja pogrešaka. Tako znamo da teme prvog broja možda neće svima biti zanimljive, korisne, edukativne, zabavne, a ni nove. Tu, za-dnju odrednicu najmanje smo si mo-gli „priuštiti“. Iz jednostavnoga razlo-ga - rok za objavljivanje doslovno nas je zaskočio. Ubuduće će se definitivnododatno poraditi na tomu da teme budu još raznolikije i što je moguće aktualnije. U prvome broju, nasreću, takvih i ima.

Iako uvodnik tomu, redovito, slu-ži, ovom prilikom neće se najavljivati ni isticati nijedna tema jer su sve pro-izvod truda studenata, i u prvom su broju, bez obzira na opseg i sadržaj, ra-vnopravne. Zna se kako je teško nešto započeti, pokrenuti. Nakon toga sve je nekako – lakše. Zato, bez predrasuda i pretjeranoga kritiziranja. Ako nešto želite promijeniti - radije se uključite. Prigovaranje, sa strane, nikomu nije pomoglo. Barem koliko mi znamo.

Uredništvo

Vrijeme je da se krene

PunktList studenata Sveučilišta u Dubrovniku

Glavna i odgovorna urednica: Tina Barbarić

Zamjenica glavne urednice: Emina Demiri

Grafički urednik: Miroslav Stipović

Urednica fotografije:Daniela Juroš

Lektor: dr. sc.Antun Česko

Voditeljica marketinga:Dubravka Klarić

Izdavač: Studentski zbor

Sveučilište u DubrovnikuĆira Carića 4, 20 000 Dubrovnik

Tisak:Tiskara Zelina d.d.

Naklada: 1500 primjeraka

prosinac 2007.

List se dijeli besplatno.

Uvo

dnik

Reut

ers

www.unidu.hr4

punk

t@un

idu.

hr

UNIDU 5 Novi Zakon o akademskim i stručnim nazivima Ujedinjeni u raznolikosti

6 Služba za profesionalnu orijentaciju studenata Savjetima do zaposlenja

7 Rektorova nagrada za najbolji u spjeh na sveučilišnom odjelu Poticaj za dalje

Tema broja8 Rektor Mateo Milković: Bolji standard za dubrovačke studente

Događaji11 Darivanje krvi Hvala Vam!

12 Fabergé – nacionalno blago Rusije Zlatna koka

Zanimljivosti13 Genetski modificirana hrana Rajčica s ribljim genom

14 Fenomen ljevaka Ni medvjedima nije svejedno

16 Novo doba politike Žene vladarice Jeste li znali?

17 Parapsihologija Smrt nije kraj

Plus i minus18 Anketa: Prednosti i nedostatci odjela Sveučilišta u Dubrovniku

Predstavljamo 20 Iva Roman Trajna impresioniranost Apoksiomenom

Kultutra22 Abeceda filma i slika života A kao Amarcord i Federico Fellini

23 Novi val – Azra Zadovoljština djevice

24 Povijest klapske pjesme Novi sjaj stare p(l)atine

25 Marin Držić Velikan hrvatske književnosti

Doušnik26 Valentina Bulić, predsjednica Hrvatskog studentskog zbora Budite aktivni!

27 Stipendije za studente Nije sve izgubljeno

Magnet28 Okinawa Otok zadovoljnih staraca

29 Garfield Svijet bez ponedjeljka

30 Tipologija ženskih bića Svakomu svoja Laura

31 Ernesto Che Guevara Rađanje legende

Sadr

žaj

5

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

UN

IDU

Hrvatska je Bolonjsku deklaraciju potpisala prije šest godina, a s provo-đenjem reforma visokoobrazovnog sustava krenula je prije četiri. Kako navodi ministar znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Dragan Primorac, kre-nula je ubrzano. Danas ovdje neki stu-diji funkcioniraju prema Bolonjskom načelu 3 + 2 godine, što se odnosi na dva ciklusa – preddiplomski i diplom-ski. Drugi su pak nastavili po „starom“ sustavu 4 + 1, a pojedina visoka uči-lišta izradila su svoje integrirane pro-grame. Tako se medicina studira po modelu 6 + 0, a pravo svoj nastavni program razlaže po principu 5 + 0.

Ta je raznolikost hrvatskih viso-koobrazovnih sustava za sobom pote-gnula još jednu. Riječ je o raznolikosti akademskih stupnjeva ostvarenih stu-diranjem na preddiplomskim, diplom-skim, poslije-diplomskim i stručnim studijima. Ujedno je to isto bio mo-tiv promjene Zakona o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju iz 1999. godine. Hrvatski sa-bor je novi, istoimeni, zakon izglasao na sjednici održanoj 3. listopada ove godine.

Diplomirani studenti trogodišnjih i četverogodišnjih preddiplomskih studija postaju sveučilišni prvostu-pnici, to jest baccalaureus, baccalurea uz naznaku struke. Diploma studija tehničkih znanosti pritom je iznimka, u smislu da se navedenomu nazivu dodaje još i inženjer. Za studije koji ujedinjuju načela Bolonje i „starog“ sustava ostaje naziv magistar odre-đene struke. Ponovno su diplomirani studenti tehničkih znanosti iznimka pravilâ. Oni, pak, koji diplomiraju na medicinskim, veterinarskim i stoma-tološkim studijima dobivaju titulu do-ktora struke.

Kad je riječ o poslije-diplom-skome studiju, kao posebnoj kategori-ji, ovdje ostaju nazivi doktor znanosti

ili doktor umjetnosti, ovisno o polju na kojemu je diploma stečena. Za jednogodišnje i dvogodišnje poslije-diplomske studije akademski naziv je sveučilišni specijalist struke, što se smješta iza imena i prezimena, dok je za medicinu, veterinu i stomatologi-ju, sveučilišni magistar ili magistra uz struku.

Stručni se studiji dijele na one koji traju do tri godine i na one koji traju najmanje toliko. U prvome slučaju, dobiva se akademski naziv stručnog prvostupnika struke, dok se u drugo-mu slučaju tome dodaje i baccalaureus ili baccalurea. Za znanstveno područje tehničkih znanosti vrijedi isto pravilo: dodavanja onoga inženjer.

Još su ostali jednogodišnji i dvo-godišnji specijalistički studiji. Di-plomom na takvima stječe se naziv stručnog specijalista, a naznačuje se još i struka ili pak njezin dio. Studenti specijalističkih studija medicine, sto-matologije i veterine postaju diplo-mirani.

Za sve akademske i stručne na-zive vrijedi pravilo smještanja kratica iza imena i prezimena. Iznimka su jedino doktori znanosti i umjetnosti, čija titula ide ispred.

Bilo je i krajnje vrijeme da se unificira stav o akademskim nazivimadiplomiranih studenata jer su poje-dini, zbog dosadašnje nemogućnosti dogovora, na izdavanje diplome čeka-li unedogled. Bilo je i takvih koji su, unatoč svim položenim ispitima na studiju, na svojemu prvom radnom mjestu nosili oznaku „srednje stručne spreme“. Vjerojatno malo tko ospora-va da je provođenje ovoga europskog visokoobrazovnog modela zamršen i dugotrajan postupak koji, više nego ikad prije, zahtijeva pojačanu suradnju domaćih sveučilišta i učilišta. Ali, još se manje može osporiti činjenica da Bolonjska deklaracija i njezina načela u svoje središte postavljaju studenta, pa se zato mora raditi na smanjivanju „pogrešaka u koracima“.

Hrvatsko pitanje Bolonje Magisterij „opstao“ Student u središtu obrazovanja

Akademski i stručni nazivi i njihove kraticeZa trogodišnje i četverogodišnje preddiplomske studije:- prvostupnik (baccalaureus / baccalaurea) uz naznaku struke – univ. bacc. + strukaZa trogodišnje i četverogodišnje studije tehničkih znanosti:- prvostupnik (baccalaureus / baccalaurea) inženjer uz naznaku struke – univ. bacc. ing. + strukaZa integrirane preddiplomske i diplomske studije:- magistar uz naznaku struke – mag. + strukaZa integrirane preddiplomske i diplomske studije tehničkih znanosti:- magistar inženjer uz naznaku struke – mag. ing. + strukaZa studije medicine, stomatologije i veterine:- doktor uz naznaku struke – dr. + strukaZa trogodišnje poslijediplomske studije:- doktor znanosti uz naznaku znanstvenog polja i grane – dr. sc. + znanstveno polje ili granaZa jednogodišnje i dvogodišnje specijalističke studije:- specijalist uz naznaku struke ili dijela struke – univ. spec. + struka ili dio strukeZa poslijediplomske specijalističke studije u medicini, stomatologiji i veterini:- magistar uz naznaku struke ili dijela struke – univ. mag. + struka ili dio strukeZa stručne studije u trajanju do tri godine:- stručni pristupnik uz naznaku struke – pristup. + strukaZa stručne studije u trajanju od najmanje tri godine:- stručni prvostupnik (baccalaureus / baccalaurea)uz naznaku struke – bacc. + strukaZa stručne studije u znanstvenom području tehničkih znanosti:- stručni prvostupnik (baccalaureus / baccalaurea)inženjer uz naznaku struke – bacc. ing. + strukaZa jednogodišnje specijalističke diplomske stručne studije:- stručni specijalist uz naznaku struke ili dijela struke – struč. spec. + struka ili dio strukeZa jednogodišnje specijalističke diplomske stručne studije na području tehničkih znanosti:- stručni specijalist inženjer uz naznaku struke – struč. spec. ing. + struka ili dio strukeZa jednogodišnje specijalističke diplomske stručne studije medicine, veterine i stomatologije:- diplomirani uz naznaku struke – dipl. + struka ili dio struke

Novi Zakon o akademskim i stručnim nazivima

Ujedinjeni u raznolikosti

Tina Barbarić

www.unidu.hr6

punk

t@un

idu.

hr

Sveučilište u Dubrovniku koordinator je projekta „Osnivanje službe za profe-sionalnu orijentaciju i savjetovanje na hrvatskim sveučilištima“ od 2. listo-pada 2007. Aktivnosti projekta, koji je odobrila Europska komisija, oba-vljat će se u sklopu Tempus Joint Eu-ropean Project do 31. kolovoza 2009. godine. Uz Sveučilište u Dubrovniku programom su obuhvaćeni Sveučilište u Rijeci i Sveučilište Josip Juraj Stros-smayer u Osijeku. U planu je njegova provedba i na drugim sveučilištima u Hrvatskoj.

Ugovaratelj ovoga projekta je Te-hnički univerzitet u Dresdenu, a par-

tneri su hrvatskih sveučilišta - Tehno-loško sveučilište u Krakovu, Sveučili-šte Erasmus iz Roterdama i zagrebački Institut za razvoj obrazovanja. Projekt su podržali Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvat-ske, Nacionalno vijeće za konkuren-tnost, Hrvatski zavod za zapošljavanje i Hrvatska udruga poslodavaca.

Cilj je Službi za profesionalnu orijentaciju i savjetovanje poticati za-pošljavanje i poduzetništvo mladih. Kako bi se to i ostvarilo, ove službe pružat će osnovne informacije o stu-dijima i mogućnostima zapošljavanja radeći na povećanju informiranosti

studenata o promjenama na tržištu rada. Također se bave organiziranjem sajmova i tribina na kojima se poslo-davci predstavljaju studentima. Na taj je način olakšan kontakt između stu-denata i poslodavaca u kojemu službe djeluju kao djelotvoran posrednik. U aktivnosti je nadalje uključena i or-ganizacija interaktivnih radionica za studente. Zemlje članice Europske unije već više godina primjenjuju ovaj projekt. Dugu tradiciju ovakve pomo-ći pri zapošljavanju imaju sveučilišta u Velikoj Britaniji.

Razgovori za posaoJedan od primjera dobrog funkcio-ni-ranja ovoga projekta su i poljska sveu-

čilišta. Djelatnosti Službe za profesio-nalnu orijentaciju Sveučilišta Nicolaus Copernicus u Torunu podijeljene su u dvije osnovne kategorije. Ponajprije je riječ o profesionalnom savjetovanju studenata. Savjetnici za orijentaciju sastaju se sa studentima četvrte i treće godine svih odjela te obavljaju inter-vjue s pomoću kojih dolaze do poda-taka o njihovu obrazovanju, radnom iskustvu, ambicijama i sposobnostima poput rada na računalu ili poznavanja stranih jezika. Organiziraju i različite radionice na kojima se može naučiti pravilan način pisanja životopisa i po-slovnih molba.

UN

IDU

Poticanje zapošljavanja i poduzetništva mladih Dostupnost podataka o tvrtkama Povezivanje zainteresiranih studenata s poslodavcima

Služba za profesionalnu orijentaciju studenata

Savjetima do zaposlenja

Emina Demiri Jedan od vrlo bitnih elemenata pri zapošljavanju je i razgovor za po-sao. Kako bi se studenti što uspješnije pripremili, radionice sadržavaju i vje-žbe razgovora, upotpunjene s mnoš-tvom podataka o tvrtkama, u obliku brošura, letaka, godišnjih izvješća i korporacijskih publikacija. Zanimlji-vo je spomenuti da se ne radi samo o savjetovanju povezanom sa stalnim zaposlenjem, već se pruža pomoć i za pronalazak ljetnih poslova. Za one koji izraze želju za nastavkom studi-ranja, omogućeno je informiranje o različitim poslijediplomskim i doktor-skim studijima iz cijeloga svijeta, upo-tpunjeno programima stipendiranja za svaki pojedini smjer.

Organizacija prezentacija po-slodavacaSlužba na Sveučilištu Nicola-us Copernicus savjetuje i po-slodavce pri izboru budućih zaposlenika. Riječ je zapravo o povezivanju zainteresiranih studenata s tvrtkama na te-melju prethodno prikupljenih podataka. Studenti se tijekom intervjua sa savjetnicima izja-šnjavaju o tomu kojim se po-slom žele baviti i koje su nji-hove sposobnosti, a zatim se te informacije uspoređuju s otvo-renim radnim mjestima. Po-slodavci mogu očekivati da im se preporuči najbolji kandidat, nakon čega se ugovara sasta-nak. Organizacija prezentacije poslodavaca česta je praksa na

ovom sveučilištu. Dobit je za poslodavce pritom

dvostruka - postiže se zainteresira-nost studenata za tvrtku i stvaraju se poslovne veze s kvalitetnim radnim kadrovima. Prezentacije se uglavnom sastoje od informacija o identitetu tvr-tke, radnim uvjetima, proceduri pri zapošljavanju i mogućnostima napre-dovanja. Sveučilište u Torunu već više godina ima službu za savjetovanje, no tri hrvatska sveučilišta su tek u prvoj fazi realizacije, koja uključuje oprema-nje i educiranje osoblja riječke, osječke i dubrovačke službe.

7

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Savjetima do zaposlenja

U Pravilniku zagrebačkog Sveučilišta stoji da je Rektorova nagrada ustano-vljena kako bi se poticalo i promica-lo studentsko stvaralaštvo. Tamo se studenti tradicionalno nagrađuju za rad stručnoga, znanstvenog ili umje-tničkog sadržaja. Takvo nešto, možda samo u drukčijem obliku, primjenjuje se na mnogim sveučilištima. Tako se i dubrovački studenti dodatno motivi-raju na trud i zalaganje nagradom re-ktora prof. dr. sc. Matea Milkovića. Za razliku od zagrebačkoga, na dubrova-čkom Sveučilištu dobitnici su studenti koji su ostvarili najbolji uspjeh na svo-jem odjelu.

U akademskoj 2005./2006. godi-ni Rektorovu nagradu primilo je 29 studenata Sveučilišta u Dubrovniku. Povodom toga, s pojedinim se dobi-tnicima razgovaralo o reakcijama na to priznanje i uočene su određene zajedničke karakteristike, vjerojatno odlučujuće za uspjeh ove vrste.

Nagrađeni su najčešće zadovoljni odabirom studija, a to im je ujedno i najveći poticaj za rad. Tako jedna od dobitnica, Antonija Florencija Murat-

ti s Odjela za umjetnost i restauraciju kaže: „Prije nisam voljela učiti. Nakon što sam našla nešto što volim, htjela sam sebi dokazati da mogu više. Kad sam shvatila da mi ide, bio je to poticaj za dalje.“

Slično razmišlja i Kruno Bona-čić sa studija Akvakulture; on kaže da je to upisao jer je želio, a ne zato što nije imao izbora. - Kad radiš nešto što voliš, ništa nije teško, smatra.

Još jedna osobina, koja se zapravo podrazumijeva, a ističu je nagrađeni studenti, jest marljivost. Kad „stisnu“ ispiti, oni, jednostavno – sjednu i uče. Andrija Maurović, koji je diplomirao na studiju Akvakulture, tomu dodaje i određenu razinu snalažljivosti u kva-litetnoj prezentaciji ispitnoga gradiva, pa tvrdi: „Nekad studenti na ispitu jednako znaju, ali treba biti siguran u svoje znanje, i to objasniti samouvje-reno. Tu leži moja tajna – treba naučiti i biti siguran u sebe.”

Kad je u pitanju Rektorova nagra-da, uglavnom dobitnici prilično skro-mno tvrde da je nisu očekivali te da ih je, zapravo, iznenadila. Tako je Mario Svalina, student studija Elektrotehni-čke i telekomunikacijske tehnologije u

Dobitnici u akademskoj 2005./2006. Rektorova nagrada na dubrovačkom Sveučilištu uključuje priznanicu, novčani iznos i knjigu. U akademskoj 2005./2006. godini zaslužili su je Irena Antunović, Tina Barbarić, Dani Barbir, Kruno Bonačić, Milena Bukovac, Lukša Carević, Ana Ćorak, Jure Dropulić, Romana Dubravčić, Dalia Herceg, Stijepo Jukić, Zvonimir Kalinić, Ivan Lovrić, Ivana Marević, Anika Marinović, Andrija Maurović, Beti Mihajlović, Iva Milanović–Litre, Ivana Modrinić, Antonija Florencija Muratti, Luka Mušin, Marija Obad, Ivona Puljević, Iva Roman, Tomo Sjekavica, Mario Svalina, Zoran Škrabić, Teo Tomšić i Latica Zekić.

UN

IDU

pomorstvu, rekao kako se zbog nagra-de ne osjeća nimalo „posebno ni pa-metno“, ali je sretan „jer se nagrađuje i potiče učenje“.Zvonimir Kalinić, student studija Po-morske tehnologije jahta i marina drži da je ovo lijepa, ali usputna stvar u njegovomu studiranju. Ipak, iako mu ocjene i nagrade nisu važne, priznaje da je dobar osjećaj dobiti priznanje za vlastiti trud.

Sada diplomirana studentica stu-dija Primijenjenog računarstva, Ivana Modrinić, još jedna dobitnica Rekto-rove nagrade, savjetuje studentima da iskoriste sve mogućnosti koje im se pružaju na fakultetu. „Puno je la-kše učiti dok vam netko svaki tjedan objašnjava gradivo, nego poslije sami, dok rokovi pritišću. Čak i stvari koje se čine uzaludnima, s vremenom nađu svoje mjesto“, kaže Ivana.

Bolje je raditi nešto što voliš i što te zanima, jer se jedino tad može dati sve od sebe.

Rektorova nagrada za najbolji uspjeh na sveučilišnom odjelu

Poticaj za dalje

Tina Barbarić

www.unidu.hr8

punk

t@un

idu.

hr

Dakle, novac je osiguran. Je li to dostatno i što je sljedeći korak?

Vlada Republike Hrvatske dala je suglasnost da se Sveučilištu u Du-brovniku osigura 98 milijuna kuna za izgradnju prve faze kampusa, a Sveučilište je odlučilo da se ta sred-stva ulože u rekonstrukciju, adaptaciju i opremanje sredi-šnje zgrade na prostoru Stare bolnice. Sredstva su odobrena na temelju idejnog rješenja i projektantskih cijena pa je za očekivati da će to biti do-statno za završetak planirane prve faze izgradnje. Paralelno s izvođenjem radova na sredi-šnjoj zgradi, radit će se i arhi-tektonsko–urbanističko rje-šenje cijeloga prostora Stare bolnice. Procjenjujemo da bi cijela investicija za taj projekt iznosila po projektantskim cijenama oko pola milijarde kuna, što znači da će trebati proći još dvije faze kako bi se cijeli prostor Stare bolnice doveo u funkciju kako je to predviđe-no planom razvoja Sveučilišta.

Je li već raspisan javni natječaj za izbor banke koja će kreditirati projekt i izvođača radova?

Javni natječaj je završen što se tiče izbora banke koja će kreditirati tu

prvu fazu. Za kreditora je izabrana Za-grebačka banka; ona će dodijeliti kre-dit s vremenom povrata od 15 godina. Očekujemo da ćemo dobiti dozvole građenja do veljače 2008., da ćemo natječaj za adaptaciju i rekonstrukci-ju raspisati u travnju te s konkretnim radovima početi u lipnju 2008. godi-ne. Završetak svih radova u središnjoj zgradi očekuje se do lipnju 2009. kako bismo u rujnu 2009. mogli useliti u taj prostor.

Koja će biti namjena središnje zgrade?

Ta će zgrada u prvom redu biti

namijenjena za nove studije. Točnije, glazbenu i likovnu akademiju, studij dizajna i studij pejsažne arhitekture. Međutim, dok se ne adaptiraju ili ne izgrade ostale zgrade u tom komple-ksu, u početnoj fazi tom će se zgra-dom koristiti studenti preddiplom-skog studija Mediji i kultura društva, diplomskih studija Mediji i Odnosi s javnostima, studija Odjela ekonomije

i poslovne ekonomije i studija Odjela za restauraciju i konzervaciju.

Kad planirate pokrenuti nove studije?

Nove studije planiramo pokrenu-ti kad zgrada bude završena. Najvje-rojatnije od akademske 2009./2010. godine.

Središnja zgrada budućeg kam-pusa imat će učionice tehni-čki opremljene i prilagođene osobama s posebnim potre-bama. Što će još sadržavati?

Projekt je napravljen tako da će, uz spomenuto, zgrada imati učionice, kabinete i radi-onice-laboratorije, jedan veliki amfiteatar s 280 sjedećih mjesta i dva manja s po 180. Amfitea-tri će biti locirani u njezinom središnjem dijelu i suvremeno opremljeni audiovizualnim pomagalima.

A prostorije za različite studentske aktivnosti?

Prostor središnje zgrade nije predviđen za to, ali će se u dru-goj fazi izgraditi posebna zgrada za sve studentske aktivnosti u budućem kampusu.

Što se, uz središnju zgradu, još planira graditi?

U drugoj fazi planira se izgradi-ti još osam objekata. Posebne zgrade namijenit će se za društvene studije, humanističke studije, tehničke studije,

Sveučilište u Dubrovniku, jedno od najmlađih u Hrvatskoj, ubrzano se razvija i nastoji ukloniti prepreke koje sputavaju Dubrovnik da se, uz to što je turistički, profilira i kao sveučilišni grad. Nedostatak studentskoga doma, manjak adekvatno opremljenih prostorija i knjižnica, tek su neki od problema koji muče dubrovačke studente, posebno one koji dolaze iz drugih gradova. Sveučilište, Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija i Vlada Republike Hrvatske toga su svjesni. Zato je Vlada Republike Hrvatske dala suglasnost Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa za financiranjeprve faze izgradnje Sveučilišnog kampusa u Dubrovniku. Riječ je o 98 milijuna kuna.

Prva zgrada kampusa u lipnju 2009. Novi umjetnički studiji Moderni studentski dom Bolonjski problemi

Mateo Milković, rektor Sveučilišta u Dubrovniku

Bolji standard za dubrovačke studente

Romana Dubravčić i Iva Milanović-Litre

Tem

a br

oja

Željk

a Bo

rovi

ć

9

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

studije bio-tehnoloških znanosti, pro-store za Institut za more i priobalje, Sveučilišna knjižnica i sadržaji nami-jenjeni prije svega studentima i nasta-vnicima. Bit će osigurana i mogućnost prehrane studenata unutar kampusa, no tu nije predviđen studentski dom. Također će biti osigurano izvođenje nastave na otvorenom prostoru i svi oni prateći sadržaji prijeko potrebni za boravak u tom prostoru.

Rekli ste da unutar kampusa nije predviđen smještaj studenata, a dosadašnji nedostatak studentskog doma velika je prepreka razvoju Dubrovnika kao sveučilišnog gra-da. Kad se planira početak gradnje doma i na kojem području?

Studentski dom se planira izgra-diti na području današnje Stanice za južne kulture, jer je to predviđeno de-taljnim urbanističkim planom grada Dubrovnika. Ako se to zemljište ui-stinu dodijeli Sveučilištu, onda bismo pristupili izradbi projektne dokumen-tacije 2008. godine. Prostor student-skoga doma planiramo riješiti tako da se osigura smještaj za 500 studenata, a tijekom srpnja i kolovoza taj bi se pro-stor namijenio za smještaj umjetnika i svih onih koji sudjeluju na Dubrova-čkim ljetnim igrama, jer i njima smje-štaj čini velike poteškoće. Zato smo i potpisali sporazum s Dubrovačkim ljetnim igrama, pa sada, zajedno s Mi-nistarstvom kulture i Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, po-kušavamo naći najpovoljnije rješenje kako osigurati novčana sredstva.

Naš je plan da se studentski dom ne gradi kao dosadašnji domovi u Hrvatskoj, nego da on ima kategoriju

hotela s tri ili četiri zvjezdice i da se u njemu studenti osjećaju doista suvre-meno. Jasno je da onda ni cijena ne može biti kao u drugim studentskim domovima. Prema našim proračuni-ma iznosila bi oko 500,00 kuna mje-sečno, s tim da bi s otprilike 150,00 kuna mjesečno participiralo resorno Ministarstvo.

S obzirom na razvoj Sveučilišta, koliko se studenata u budućnosti očekuje?

Računamo da će dubrovačko Sve-učilište tijekom sljedećih pet godina, dakle do 2012. godine, imati oko četiri tisuće studenata, od kojih bi polovica bila na preddiplomskim sveučilišnim i stručnim studijima, a druga polovica bila bi na diplomskim, poslijediplom-skim doktorskim i specijalističkim studijima.

Otvaraju li se novi diplomski i poslijediplomski studiji?

Novi diplomski i poslije-diplom-ski studiji su strategija ovoga Sveuči-lišta. Bez njih Sveučilište neće ima-ti smisla. Ti studiji moraju biti vrlo kvalitetni, po mogućnosti oni koji se ne izvode nigdje u Hrvatskoj, s nagla-skom na interdisciplinarnost i među-sveučilišnu suradnju. Najbolji primjer za to su već pokrenuti poslijediplom-skih doktorski studiji koje Sveučilište izvodi u suradnji s drugim sveučili-štima iz Hrvatske jer želimo preko tih studija okupiti najbolji nastavni kadar i tako osigurati visoku kvalite-tu nastave. Danas su pokrenuta četiri poslijediplomska doktorska studija, a peti – studij Pomorstva, započet će s radom u siječnju sljedeće godine.

Osim tih studija, pokrenut ćemo i

specijalističke studije na kojima će uz hrvatska sveučilišta surađivati i ona iz inozemstva.

Brojne su nejasnoće oko Bolonj-skog procesa i velika negodovanja studenata zbog nejasnoća oko aka-demskih naziva. Kakva je trenutno situacija?

Situacija je onakva kakvu propi-suje Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju. Nema više VI. I VII. stupnja školske spreme već se uvode nove definicije.

Dubrovačko Sveučilište je, što se tiče Bolonjske deklaracije, prvo u Hr-vatskoj dobilo završene studente pred-diplomskih trogodišnjih studija, koji će dobiti svjedodžbu. Znači, diplome nema na preddiplomskim studijima. Posebno smo ponosni što smo nakon veliki napora i uvjeravanja, i strogih recenzija koje su prošle Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, dobili sedam diplomskih studija, tako da go-tovo svatko tko je završio preddiplom-ski studij, može nastaviti još dvije go-dine studiranja u Dubrovniku i dobiti diplomu magistra struke.

Jasno je da ne možemo očekivati kako će se svi preddiplomski studiji moći nastaviti, ali ćemo uz odobrene diplomske studije pokušati osigurati i diplomske studije za pomorska zvanja i diplomski studij Računarstva jer za njih postoji velik interes studenata.

Ako se usporede diplome koje su bile prije Bolonjskog procesa s novim ispravama, onda je svakako napravlje-na nepravda prema završenim četve-rogodišnjim studentima stručnih stu-dija jer su oni prema novom Zakonu o akademskim i stručnim nazivima i

Tem

a br

oja

www.unidu.hr10

punk

t@un

idu.

hr

akademskom stupnju postavljeni dva stupnja niže od studenata koji su zavr-šili četverogodišnji sveučilišni studij. Putem Senata tražit ćemo da se ta izje-dnačavanja, to jest, usporedbe starih diploma i isprava koje se stječu prema Bolonji ne primjenjuju, nego da oni koji su dobili diplome po starom su-stavu obrazovanja ostanu onakve ka-kve jesu, a ovi drugi da imaju isprave koje im po novom sustavu pripadaju. Ne može se usporediti ni način bodo-vanja niti način studiranja prije i sada. To je izazvalo dosta nezadovoljstva ne samo u Dubrovniku već u cijeloj Hr-vatskoj, gdje je oko šest tisuća takvih završenih studenata četverogodišnjih stručnih studija. Za očekivati je da će se Zakon promijeniti ili da će sveučili-šta autonomno pokušati riješiti nasta-lu situaciju.

Još jedno obrazloženje zašto tra-žimo da se ne uspoređuju diplome. Naime, uskoro će završiti prva gene-racija studenata na diplomskim studi-jima po Bolonjskom sustavu i oni će dobiti titulu magistra struke. Tada će

oni postavljati pitanje zašto je njima trebalo pet godina za titulu magistra struke, a onima koji su diplomirali po starom sustavu - četiri.

Jeste li upoznati s izgradnjom kampusa u drugim hrvatskim sve-učilišnim gradovima?

Da, upoznat sam i željeli bismo primijeniti njihova najbolja iskustva. Sad se Sveučilištu u Dubrovniku nudi izgradnja kampusa i studentskog doma po modelu javno–privatnog vlasništva, što mislim da je za Dubrovnik u ovom trenutku neprihvatljivo. Htjeli bismo da Dubrovnik, kao i ostala sveučilišna središta u Hrvatskoj, dobije studentski dom koji će se financirati iz sredstavadržavnog proračuna, a onda, ako bude potrebno više domova, može se govo-riti o drugim modelima financiranja.

Kako napreduju radovi na zgra-di Villa Eliza, u kojoj se dosad odvi-jala nastava za studente Odjela eko-nomije i poslovne ekonomije?

Radovi bi trebali biti gotovi do travnja sljedeće godine, a računamo da ćemo već u siječnju 2008. imati

jedan dio zgrade adaptiran i rekon-struiran. Radovi su se produljili jer se nije moglo raditi tijekom ljeta kad je u Gradu zabranjena izgradnja, a nastale su i dodatne poteškoće jer je zgrada bila u derutnom stanju, što se utvrdilo tek kad su radovi započeli. Ta zgrada, kad se dovrši, bit će vrlo lijepa, fun-kcionalna i reprezentativna.

Računamo da će se dio studenata Odjela ekonomije i poslovne ekono-mije vratiti u Villu Elizu tijekom lje-tnog semestra.

Onoga trenutka kad se studenti Odjela ekonomije i poslovne ekono-mije premjeste u prostor kampusa, zgrada Ville Elize će se namijeniti za Poslovno-obrazovni centar, u kojemu će se obavljati aktivnosti koje nisu po-vezane samo s nastavom nego s istra-živanjima, izvedbom i organizacijom različitih tečajeva, konferencija, semi-nara. Dakle, ta bi zgrada radila na do-hodovnom načelu i trebala bi donositi određen prihod Sveučilištu za njegova daljnja ulaganja.

Nacrt budućeg sveučilišnog kampusa Sveučilišta u Dubrovniku

Apel studentimaJako sam kritičan prema sebi, pa

sam onda kritičan i prema drugima. Uvijek mislim da se može napraviti više. Studenti su, po mojemu sudu, premalo zainteresirani, a za to nemaju razloga jer bilo kakva njihova aktivnost ima podršku i Rektorata i mene osobno. Nedostaje aktivnosti, inicijativa i ideja koje bi se mogle pretočiti u projekte, a za dobar se projekt uvijek nađe i način financiranja.

Ovim putem apeliram na studente da se aktivno uključe i zainteresiraju za svoje sadržaje jer ih oni sami mogu najbolje predložiti.

Očito je, dakle, da interes studenata za rad u Studentskom zboru i drugim studentskim udrugama izostaje. A preko njih mogu uspostaviti brojne korisne kontakte i ostvariti zapažene rezultate. Zato iskoristite mogućnosti koje vam se pružaju.

Tem

a br

oja

11

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Dog

ađaj

i

Bolnički odjeli za oboljele od leukemi-je najtužnija su mjesta. Na posteljama leže blijeda lica čiji se osmijeh nerije-tko nazire samo u satima posjeta. Jedi-no tad uspostavljaju kontakt s jednim zdravijim svijetom čiji su dio i sami nekad bili i čiji dio možda nikad više neće biti. Grozno je to. Ležati i čekati sutra koje možda neće doći. Svakoga se dana iznova pozdravljati i opraštati. Znati da se život izvan osobnoga pakla neizvjesnosti i dalje odvija začinjen svakodnevnim brigama i radostima. Grozno je to, a opet pacijenti na odje-lima leukemije bore se za život bez obzira na to koliko ih taj život muči. Život nema cijenu, ne može se kupiti, ne smije se oduzeti, ali može se daro-vati.

Preduhitriti sudbinuJedan od načina da se daruje život je darivanje krvi koje u Hrvatskoj orga-niziraju Crveni križ i Transfuzijska služba Hrvatske. Te su organizacije provele i istraživanje po kojemu je najčešći motiv darivatelja krvi izrazi-to human. Riječ je zapravo o želji da se učini dobro djelo koje izaziva osje-ćaj zadovoljstva jer je time nekomu spašen život. Svaka osoba s dobrim zdravstvenim stanjem u dobi od 18 do 60 godina može na taj način pomoći oboljelima.

„Gledala sam kako tekućina, to-liko crvenija, gušća i kvalitetnija od moje, kaplje u moju venu i razmišljala čija je. Hvala vam! Hvala svima koji ste darovali svoju krv. To je još uvi-jek nezamjenjivo“, napisala je jedna od članica Forum hr-a. Darovatelji su krvi anonimni i ta djevojka nikad nije doznala tko joj je pomogao. No, to na kraju nije bitno. Važno je da taj netko

postoji. Vremena nema. Sati se pretvaraju

u sekunde, dani u minute. Svi se žure, čekanje postaje najgori neprijatelj, a stres svakodnevni suputnik. Brzina diktira razvoj u svim područjima, pa tako svjetlosno mutiraju već poznate bolesti, pojavljuju se nove, i ljudi su u strahu. Riječi „ne meni“ gube smisao jer tempo života umanjuje mogućnost manevra. Misli imaju snagu da pre-duhitre sudbinu i potrebno je osigu-rati vlastiti život. Transfuzijska igla ne bira venu.

Medicinski i tehnološki razvoj omogućuje gotovo svakodnevno ot-krivanje novih načina liječenja i lije-kova. No, jedno područje ostaje ne-otkriveno. Krv nije moguće proizvesti na umjetan način. Jedini izvor je čo-

vjek, i upravo zbog toga je vrlo bitno da postoje darivatelji krvi.

Na taj se način nadzire i vlastito zdravstveno stanje. Sva darovana krv prolazi kroz laboratorijsko ispitivanje ima li uzročnika krvlju prenosivih bolesti, a darovatelj se, u čijoj se krvi pronađe, obavještava i upućuje na li-ječenje. Njegova krv nikad više neće pomoći drugomu jer se on odmah isključuje iz daljnjega darivanja. No, pomogla je njemu jer ponekad pravo-dobno otkrivanje bolesti znači razliku između života i smrti.

Nepovratni darInternet je pomalo hladan medij, ali ponekad se na njemu nađu najtopli-je priče. „Dok sam volontirao u sta-nfordskoj bolnici, imao sam priliku upoznati Liz, malenu curicu koja je bolovala od teške bolesti. Jedina joj je šansa bila transplantacija krvi njezina petogodišnjeg brata. Doktor je njemu

objasnio situaciju pa ga je upitao bi li htio dati svoju krv sestri. Odgovorio je: - Da, učinit ću to ako ću tako spasiti Liz. Kako je transfuzija tekla, ležao je u postelji pored svoje sestre i smiješio se. Tad mu je iznenada lice problijedjelo, a osmijeh nestao. Pogledao je u dokto-ra i upitao drhtavim glasom: - Hoću li odmah sada umrijeti? Dječak nije shvatio doktora. Mislio je da će morati svu svoju krv darovati sestri.“ Priča je to jednog liječnika sa stranice Moje sutra. Darivatelji najčešće daju jednu dozu, to jest 450 mililitara krvi sa svim njezinim sastojcima.

Darivanje krvi vrlo je bitno za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku. Uz priznanja, građani se dodatno motiviraju i s nekoliko povlastica. Za 25 ili više davanja krvi oslobođeni su plaćanja participacije za lijekove, za 50 ili više plaćanja svih participacija za zdravstvene usluge, dok se sa sto ili više puta ostvaruje pravo na plaćeni četrnaestodnevni boravak u toplica-ma. Državnim službenicima darivanje donosi i dopust od dva dana uz na-knadu plaće.

Iako je Hrvatska većim dijelom katolička zemlja, a jedna od Božjih za-povijedi je i ljubi bližnjeg svoga, samo 3,8 posto stanovništva daruje krv. Ljudsko srce možda nije dostatno ve-liko da u njega stane Božja poruka, no dostatno je veliko za društveno shva-ćanje pojma „bližnji“. Brzina kojom je nekomu omogućena transfuzija pone-kad je vrlo bitna. Pacijenata je mno-go, a osoblja malo. Darivati krv znači dodatno osigurati da i sam darivatelj, ali i njegova obitelj, ustreba li, što brže dobiju transfuzijsko liječenje.

I ovoga Božića potrošačka gro-znica ponovno prijeti zauzimanjem središnjeg mjesta blagdanskoga ra-spoloženja. Mobilni razgovori izje-dnačeni su s obiteljskim zagrljajem, gazirana pića sinonim za blagdanski stol. Već se razgovara o darovima za najdraže. Zamišlja se moguća reakcija koju bi izazvao upravo taj šareni artikl. Loš plasman na mjeraču sreće, i daro-vano završava natrag na polici, odakle je i stiglo. Bit božićnoga darivanja nije u veličini, količini ili cijeni darovano-ga, nego u samomu činu kao znaku pažnje.

“Prije odlaska s ovoga svijeta učinite nešto po čemu će vas pamtiti“, kaže James Harrison, darivatelj s na-jdužim „stažem“ na svijetu, zbog čega je uvršten i u Guinnessovu knjigu re-korda. Zašto ovih blagdana ne daro-vati najbolji poklon? Darovati krv, i tim neprocjenjivim činom sačuvati bit Božića. Spasiti jedan život u čast Ono-ga koji je svojim rođenjem, i na kraju smrću, spasio mnoge.

Povodom akcije darivanja krvi koja se početkom prosinca 2007. godine održala na dubrovačkom Sveučilištu, Punkt donosi napis o ovome dobrotvornom humanitarnom činu

Darivanje krvi

Hvala vam!

Emina Demiri

Snimila: Anica Miletić

www.unidu.hr12

punk

t@un

idu.

hrD

ogađ

aji

Pokloni su nepogrešive stvari ako je potrebno nekoga - razveseliti. Vole ih djeca, odrasli i najstariji. Mali, veliki, materijalni i nematerijalni, svi su di-vni. Ponekad je onaj koji daruje čak i sretniji od onoga komu je nešto daro-vano. Bliže se božićni blagdani, pa i ta božićna radost. Postoje i izložbe koje su u znaku darivanja.

Jedna od najvećih svjetskih izlo-žba posvećena je poklonima. Faber-géova jaja, koja su bila izložena u du-brovačkom Kneževu dvoru, rezultat su nečijeg truda povodom darivanja. U Fabergéovoj radionici jaja su tradi-cionalno nastajala godinama, i tako je stvoreno blago carske Rusije temelje-no na darivanju.

Dubrovački izložbeni prostori i muzeji, koji često zjape prazni, zavi-djeli su obdarenom Kneževu dvoru, koji je u mjesec i pol dana te izložbe doživio šok, trpeći pod nogama za-interesiranih koji su došli „pariti“ oči prizorom što se rijetko viđa dvaput. Ta se prilika ne propušta, pa su čak i oni koje nikad nisu zanimale izložbe, zakucali na vrata „zlatne koke“.

Uskrs je najvažniji blagdan Ru-ske crkve. Slavi se izmjenjivanjem jaja. Prvo jaje je 1884. godine darovano caru Aleksandru III., i on ga je prosli-jedio carici Mariji, i time izazvao nje-zino oduševljenje. Zbog toga je dogo-voreno da će se, za nju, svake godine izraditi uskršnje jaje. Taj je dar morao sadržavati iznenađenje koje nije smje-lo biti otkriveno prije nego što je uru-čeno počašćenoj. Fabergé je od tada 11 godina izrađivao carska jaja.

Oblikovana su u tehnici polupro-zirnog emajliranja, koje podrazumije-va više slojeva odgovarajućeg emajla i pečenje predmeta nakon svakoga pre-maza. U toj tehnici je postojalo malo boja, pa je Fabergé eksperimentirao, i na taj način ostvario više od 140 ni-jansa boja. Najcjenjeniji je bio emajl boje kamenice; on je mijenjao nijanse ovisno o kutu loma svjetlosti. Pri pro-izvodnji upotrijebljeni su srebro, zlato, bakar, nikal i paladij.

Fabergé se bavio i tehnikom proi-zvodnje ukrasa, utora i izbočina na ja-jima, izrađivanih strojno i ručno. Dra-gocjenim kamenjem, poput rubina, safira i smaragda, isključivo se ukra-šavalo, kao i mjesečevim kamenjem, granatom, te dijamantima, „ženinim najboljim prijateljima“.

Dok su neke djevojčice proma-trale tu naizgled nevinu izložbu blje-štavih predmeta, nije se dalo naslutiti da u tom trenutku postoji nešto što nije sveto. Nevina curica, gledajući minijaturno svjetlucavo stabalce, je-dina je u njegovoj krošnji primijetila ptičicu, jer svi stariji oko nje optereće-ni su okovima koji im ne dopuštaju da ta izložba bude po-sebna, k a o

š t o jest. S t a r i j e o k o gleda kroz z a š t i t n o staklo i razmišlja kako bi moglo doći do jednoga, nekoliko milijuna eura vrijednog primjerka i prodati ga, da bi napokon započelo normalan ži-vot. To ga u istomu mahu podsjeti na narod carske Rusije, čije je blago sla-vno, a on, kostur carevine, nije to bla-go ni osjetio. Iza ljepote i kiča skriva se, kao i obično, okrutnost i darovita bahatost carske obitelji.

Pokloni koji bi trebali predstavlja-ti ljubav i velikodušnost, bili su ideja zlatara koju je slučajno uočila carica Maria Fjodorovna. Bilo bi zgodno da

je dama zapazila i život naroda kojim je carevala.

Nakon vladavine cara Aleksandra II. i mnogih nemira, nisu se poboljšali životni uvjeti ruskoga naroda. Tamo je živjelo 135 milijuna stanovnika kra-jem 19. stoljeća, a 80 posto njih preži-vljavalo je od obrađivanja zemlje. Ra-tni sukobi i ostali faktori bili su uvod u Rusku revoluciju 1905. godine protiv Cara, protiv vlade, protiv autokracije. No, tek je revolucija 1917. godine svr-gnula Carevinu, koja je za većinu bila poklonjeni pakao, a tek za manjinu, život u Fabergéovu zlatnom svijetu.

Peter Carl Fabergé rodio se 1846. godine. Učio je zlatarstvo u Njema-čkoj, a s 24 godine naslijedio je očevu draguljarnicu. Volontirao je u trezoru ruskih careva, a finski obrtnik EricKollin pomogao je njemu i bratu da izrade nekoliko izložaka za predsta-vljanje na tadašnjemu sajmu u Mos-kvi. Tamo su car Aleksandar III. i carica Maria Fjodorovna prvi put kupili primjerke Fabergéova djela, a Carl Fabergé nagrađen je zlatnom medaljom jer je „započeo novu eru umjetnosti dragulja“.

On i Michael Perchin usavršili su se u eksperimentiranju sa zla-tom i emajlom te su uspjeli imitirati Carevu tabakeru tako da ni on sâm

nije uspio razlikovati kopiju od ori-ginala. Tad je Fabergéova radionica

postala redoviti opskrbljivač carskih dvora. Vodeću ulogu u podružnicama radionice imali su Michael Perchin i Henrik Wigström, čiji se inicijali s ra-zlogom nalaze na nekim najpoznati-jim carskim darovima. Tako Carl nije napravio nijedno carsko jaje iz zbirke sa svojim imenom.

Blago carske Rusije stiglo je iz Amerike u Rusiju, nakon gotovo sto godina, zahvaljujući Viktoru Veksel-bergu; on je preduhitrio dražbu aukcij-ske kuće Sotheby 2004. „Umjetnost je vraćena narodu“, objasnio je svoj cilj.

Sve narodu i sve za narod, a narod nije ni okusio žumanjak prvog jaja u kojemu je iznenađenje predstavljala zlatna koka. Carevini svaka čast na običajima, ali sve to pomalo djeluje kao ona stara Marijina:”Nek’ jedu ko-lače!”

Poklonjeni pakao i život u zlatnom svijetu „Ženini najbolji prijatelji“ Darovita bahatost carske obitelji

Fabergé – nacionalno blago Rusije

Zlatna kokaIva Đanović

13

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Zani

mlji

vost

i

Životni tempo novog doba često na-tjera čovjeka da pobjegne iz stvarno-sti. Za takav bijeg nije potrebno fizički otputovati. Dostatno je zatvoriti oči i sjetiti se nekih prošlih vremena. A to vraćanje u prošlost uvijek je ispunje-no nostalgijom za danima djetinjstva, danima kad se živjelo znatno kvalite-tnije. Ljudi su se zdravo hranili, kretali i razonodili. Hrana je imala okus, vo-ćke miris, povrće oblik. Znalo se što se jede, ili se bar tako mislilo, ali osmijesi na licima site djece to su i potvrđivali.

No vrijeme se ne može zaustavi-ti, niti svijet može stati. Napro-tiv, mora se kretati naprijed. Iz toga proizlazi činjeni-ca da djetinjstva suvre-mene djece ne mogu biti ista kao onih otprije. Suvreme-na su djeca i dalje sita, ali kao da osmijesi na nji-hovim licima pričaju jednu potpuno novu priču.

„Is this re-ally an orange tree, mum?”, pitanje je koje je mala Britanka Lilly postavila svo-joj majci pri posjetu Dubrovniku. „Zar je moguće da naranče rastu na stablu?“ glasio bi slobodan prijevod toga upita. Naime, ona nije znala da su naranče plodovi koji ra-stu na stablu, jer je mislila da je riječ o voću koje raste u supermarketu.

Ali možda njezino viđenje stvari i nije pogrešno?! Možda su naranče koje Lilly jede u Velikoj Britaniji na-stale u laboratoriju kao rezultat ge-netskog inženjeringa? Možda je na-ranča genetski modificirana, pa nijeni čudo kakvo je Lilly mišljenje imala o spomenutome voću? Ali, pogrešno je zavaravati se da se takvo nešto ne

događa u Hrvatskoj. Više od polovice proizvoda što se prodaju u trgovinama diljem zemaljske kugle sadržava u sebi dijelove transgenskoga podrijetla, koji se ubrizgavaju u namirnice, bez zna-nja kupaca. To novo tehnološko čudo izaziva broje polemike u znanstvenim krugovima, ali i među običnim ljudi-ma - jednostavno, zabrinutima za vla-stito zdravlje.

Prema nekim znanstvenicima ge-netski modificirana hrana povećava rizik od nastajanja raka i pojave razli-čitih vrsta alergijskih bolesti. S druge strane, brojni zagovornici smatraju da će genetski modificirana hrana prido-nijeti rješenju gladnih u svijetu. Či-

njenice govore da takva hrana, točnije namirnice, nastaje u laboratorijima gdje im se mijenjaju genetske karakte-ristike. Kako bi se kvaliteta određene namirnice što više poboljšala, u nju se ubacuju geni različitih biljaka ili životinja sa specifičnim svojstvima. U prijevodu, jabuka koju potrošač kupi u nekom supermarketu ima savršen oblik i idealnu boju, baš kao iz priče. Samo joj nedostaje jedan element - miris. Naime, takva jabuka, redovito

ne miriše, ili pak, čudno miriše. Ali zato ima druge nevjerojatne karakte-ristike. Može obitavati u različitim vremenskim uvjetima, na različitim so-bnim temperaturama, više mjeseci, bez da istrune. Dapače, imat će jednak oblik i nevjerojatan sjaj kao da je taj dan kupljena.

Uz genetski modificirane jabu-ke na stolu čovjeka 21. stoljeća mogu se pronaći još i laboratorijske rajčice, riža, kukuruz i soja. To su neke od najčešćih namirnica nad kojima su izvedene operacije. Zanimljivo je da se upravo soja nalazi u sastavu brojnih prehrambenih namirnica, a da ljudi toga nisu ni svjesni. Iza oznake “bilj-ne bjelančevine” koja se nalazi na eti-ketama različitih nadjeva i sladoleda,

zapravo se kriju bjelančevine izdvo-jene iz soje. A slično je i s leci-

tinom iz soje, koji ima uči-nak emulgatora i služi za

pripravljanje čokolada i pudinga. Međutim na etiketama se nalazi samo natpis „emu-lgator“.

Početkom de-vedesetih godina neke od najpo-znatijih europskih tvrtka javno su

optužene za upora-bu genetski modifi-

ciranoga materijala u pripremanju prehram-

benih proizvoda. Naj-poznatiji takav primjer

jest švicarski „Nestle“, koji je odbacio takve optužbe. Ali,

na etiketi te tvrtke i dalje piše „biljne bjelančevine“ i „emulgator“.

Današnji ljudi nisu ni svjesni što im se sve servira pod frazom „sto posto prirodno“.

Nastavi li se trend proizvodnje „nove hrane“, genetski modificiranahrana će se sve više probijati na tržište, i prema nekim predviđanjima u po-tpunosti će zamijeniti biološku hranu. Na pitanje hoće li ljudski rod trpjeti posljedice zbog konzumiranja takve vrste hrane, još neko vrijeme neće biti odgovora.

Strah od nepoznatoga sastavni je dio svakoga ljudskog života. Je li opravdan i treba li se protiviti genetski modificiranoj hrani, ili je prihvatiti kao sastavni dio novog doba? Pitanja su to na koja ne može nijedan znanstvenik dati odgovor, već je riječ o individualnoj odluci.

Genetski modificirana hrana

Rajčica s ribljim genom

Nikolina Lozo

www.unidu.hr14

punk

t@un

idu.

hr

Kad je, kao mala, oponašajući odrasle, prvi put uzela olovku u ruke i nesigur-no naškrabala svoje prve retke, otac joj je podivljao. Njegov ponos i dika, a ljevakinja. To se nije moglo toleri-rati. „Neće moje dijete bit’ nakarada“, ponavljao je sve dok djevojčica nije odustala od služenja rukom koju joj je priroda bila namijenila. Nije, dodu-še, posve odustala. Pisanje je od tada rezervirano za desnu, ali obavljanjem svih ostalih aktivnosti još uvijek se ubrajala u kategoriju ljevorukih.

Nije samo dotičnoj, stvarnome primjeru, pisanje spornom rukom stvorilo probleme. Niti je samo nje-zin otac bio razočaran, zabrinut, pa i povrijeđen zbog ove njezine osobine. Rosemary West, poznata američka au-torica i urednica webstranice posveće-ne ljevacima, s takvim se reakcijama prečesto susretala. Tako u svojemu tekstu „Nije poremećaj“ navodi: „Neki roditelji dešnjaci ozbiljno su zabrinuti

zbog ljevorukosti svoga djeteta. Boje se da bi ono moglo ‘patiti’ i ‘boriti se’ u svijetu dešnjaka, te da neće moći izvršavati svoje školske zadatke. Oni nešto ekstremniji čak drže da je riječ o svojevrsnome neuropsihološkom poremećaju. Zanimljivo, nikad takvu zabrinutost nisam doživjela od ljevo-rukih roditelja ljevoruke djece. Oni znaju bolje“.

Koliko god se možda čini neo-bičnim, pitanje „rukosti“, s kojim god predznakom, bilo je i, čini se, ostalo važno. Tako se i danas u Indiji i Indo-neziji, primjerice, držanje pribora za jelo lijevom rukom smatra nepristoj-nim, a njome je i kinesko pismo po-prilično teško pisati. Do prije dvade-setak godina su u mnogim krajevima djecu u školi i kod kuće odgajali kao dešnjake, bez obzira na urođenu sklo-nost, a pri čemu uporaba šibe nije bila rijetkost.

Osim toga, poznato je da su u 13. stoljeću žene koje su se služile lijevom rukom više nego desnom, okrutno mučene i spaljivanje na lomači kao vještice. Riječ je, naravno o inkvizi-

ciji, kaznenom tijelu Katoličke crkve, kojoj, ruku na srce, nije trebao velik broj argumenata da nekoga proglasi bezbošcem. Lijeva ruka učinila se u moru glupavih optužaba kao još jedno moguće rješenje.

Neki će reći da je to ipak srednji vijek, mračno doba čovječanstva te da nema velike veze s onime što danas vrijedi. Takvim valja poručiti: Predra-sude ne izumiru. I danas se za nespre-tnoga, sporoga ili nezgrapnog kaže da ima dvije lijeve. A to je samo jedan primjer. Evo još. U Rami je 2000. go-dine predstavljen novi gvardijan fra Mato Topić. Tijekom svete mise do-tični je napravio nešto „nekonvenci-onalno“ što je izazvalo brojna pitanja i komentare nazočnih. Naime, prekri-žio se lijevom rukom. Fra Mato je za to imao valjan razlog. Kao malen, slo-mio je desnu ruku, a njezinu motori-ku nikad nakon toga nije uspio vratiti. Ipak, to ovdje nije bitno. U kršćanskoj tradiciji nema takvih propisa koji bi, na bilo koji način, umanjili svetost li-turgijskih činova učinjenih ljevicom. Svejedno, takvo što se osuđuje. Koliko

Jedi lijevom i smetaj onome tko jede desnom rukom.

Fenomen ljevaka

Ni medvjedima nije svejedno

Tina Barbarić

Zani

mlji

vost

i

Budući da je bio ljevak, navodno je Michelangelo namjerno naslikao Davida kako lijevom rukom dodiruje Božju.

15

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Beštijice I u životinjskom svijetu,

navodno, ima ljevaka. Morskim puževima predatori gotovo ne mogu naštetiti zbog otvora smještenoga s lijeve strane kućice. Iznimno su rijetki, vjerojatno zbog otežanoga pronalaska partnera za parenje. Navodno je i 80 posto polarnih medvjeda ljevoruko, ako je vjerovati domorodcima krajeva koje nastanjuju spomenute životinje.

su samo puta bake svojim unučićima savjetovale da „ne čine križ lijevom, jerbo privlači đavla“?

Istina je i da je ljevacima, osobito onima nešto mlađima, kad sjednu u školske klupe, nezgodnije nego njiho-vim vršnjacima. Danas pojedini stru-čni pedagozi, poput dječje liječnice Marije Montessori, daju savjete rodi-teljima kako bi što više pomogli svoje-mu ljevorukom mališanu da se snađe u svijetu dešnjaka. Primjerice, pota-knite dijete da se koristi pisaljkama koje lako ostavljaju trag na stranici, provjeravajte može li vidjeti napisano, jer je to najčešće zakriveno palcem, i štošta drugo. Zvuči kao da je riječ o ozbiljnoj situaciji. A mali se ljevak najčešće vrlo brzo, i bez takvih savjeta, adaptira pisanju, sjedenju i „življenju“ s lijeve strane. Jer, sve dok se kao ta-kva ne postavi, ljevorukost i nije neko mudro slovo.

I dok je nekima vidjeti ljevaka kad piše ili crta - tek zanimljivo ili smiješno, drugi se time ozbiljno bave. More je istraživanja izniknulo upravo s ljevorukošću kao tematskim okvi-rom. Radi li se o nasljednoj osobini, želji ili možda bolesti? Znanstvenici se uglavnom slažu da naslijeđe ima veli-

Ni medvjedima nije svejedno

ku ulogu, ali da na to kojom će rukom netko pisati ili baciti loptu, utječu i okolina te živčane i motoričke predi-spozicije. Kad je naslijeđe u pitanju, za roditelje dešnjake šanse da dijete bude ljevak su dva posto, dok su za jedno-ga ljevorukog roditelja već 17 posto. Ako su i otac i majka ljevaci, šanse da i dijete bude takvo skaču na 50 posto. Znanstvenici drugoga tabora zalažu se da je ljevorukost ipak naučena. Dakle, zbog ozljede, kulturološkog pritiska ili puke sklonosti učenju, „proradi“ se-kundarna ruka.

Ima još mnoštvo istraživanja o ovoj rubnoj skupini, koja su otišla ko-rak dalje od debate - urođeno ili nau-čeno.

Studija australskih znanstvenika objavljena u stručnome časopisu Ne-uropsychology sugerirala je da ljevaci „brže misle“. To se prvenstveno odno-si na situacije kad je potrebna brza i zahtjevna reakcija nakon interpreta-cije velike količine informacija. Kako navodi istraživanje, kod ljevaka je brža veza između desne i lijeve hemisfere mozga, što omogućava brži prijenos informacija, pa samim time povećava i efikasnost kad su suočeni s višestru-kim zadaćama.

Tomu u prilog idu imena po-znatih znanstvenika kroz povijest, od kojih se svakako ističu Isaac Newton i Einstein. Jedna suvremena studija kune se da su ljevaci i kreativniji, a u tome stilu progovaraju pobornici one da Hendrix svoj specifikum gla-zbenog izričaja duguje upravo ovoj rijetkoj osobini. Ima tu i druga strana medalje. Da su živi, Dan ljevaka, koji se od 1992. godine slavi 13. kolovoza, na kalendaru bi vjerojatno zaokružili i Jack Trbosjek te bostonski davitelj Albert DeSalvo. Ma, ima među ljeva-cima svakakvih. Nema potrebe za još jednom klasifikacijom ljudi.

Zani

mlji

vost

i

www.unidu.hr16

punk

t@un

idu.

hr

Mnoge žene danas ne znaju što se točno nalazi pod 19. amandmanom Ustava Sjedinjenih Američkih Drža-va, no prije 88 godina, točnije 4. li-pnja 1919., na snagu je stupio zakon, povodom čega se danas slavi kao Dan ravnopravnosti žena. Američke žene su se, prve u povijesti, izborile za svoje pravo glasa. Do toga nije bilo nimalo lako doći.

Na predsjedničkim izborima 5. studenog 1872. građani SAD-a birali su između dva kandidata - Ulyssesa Granta i Horacea Greelyja. Statistike su pokazale da je na izbore izišlo 6. 43-1.149 građana. Pobjedu je slavio Ulys-ses Grant. Sve to ne bi bilo tako čudno da tri tjedna poslije nije ustanovljeno da je jedan glas dala i žena. Žena! Bila je to Susan B. Anthony, jedna od čla-nica pokreta za ravnopravnost žena i muškaraca. Dosuđenu kaznu od 100 dolara, zbog toga što je povrijedila za-kon SAD-a, nikad nije platila. Možda se lik te žene zaboravio, no ono što će

vječno ostati zapisano, i što će štovati ženske udruge, njezine su riječi koje je napisala svojoj prijateljici na dan izbo-ra: „Otišla, bila, obavila! U sedam sati jutros, glasovala za republikanca!“

Umrla je 1906. godine, a zakon je stupio na snagu gotovo pola stoljeća, nakon što je Susan B. Anthony ilegal-no glasovala u jednoj maloj brijačnici, u svojemu rodnom gradu.

Danas, gotovo stoljeće nakon toga, američki se glasači sjećaju Susan B. Anthony, uspoređujući je s Hilla-ry Clinton. Obje su prve žene koje se bore za svoja prava. Dok se Susan B. Anthony borila za ravnopravnost žena i njihovo pravo izlaska na izbore, Hil-lary Clinton bori se za nešto mnogo važnije - da postane prva američka predsjednica. Ipak, ne smije se ospo-riti da danas Hillary Clinton ne bi bila tu gdje jest da nije bilo žena poput Su-san B. Anthony.

Po današnjim statistikama Hilla-ry je Clinton na dobrom putu da po-stane prva predsjednica SAD-a. Hoće li vodeća svjetska sila za nasljednicu

Georgea Busha dobiti ženu, znat će se 9. ožujka iduće godine. No, kako je Argentina prvi put za predsjednika države izabrala ženu, Cristinu Fernan-dez de Krichner, te ako finski glasači po drugi put za svoju predsjednicu bi-raju Tarju Halonen, onda i san Hillary Clinton nije neostvariv. Nikako se ne smije izostaviti dan kad je prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke na čelo države izabrana Angela Mer-kel. Nikomu ni danas nije posve jasno kako je iz čiste anonimnosti, u tako kratkom vremenu, postala kancelarka. Zlobnici bi rekli da žena nije sposobna zamijeniti muškarca na svim podru-čjima života, ali su spomenute u tomu potpuno uspjele.

Danas se ženski spol sve više i više suprotstavlja muškomu, i polako izlaze iz njihovih sjena. Sve više je umjetni-ca, slikarica, znanstvenica… Velikim svjetskim silama vladaju žene. Glasači im svakog dana u sve većem broju po-vjeravaju svoj glas. Možda s nadom da one neće voditi ratove, već da će svije-tom vladati kompromis.

Dan ravnopravnosti Pravo glasa Prva predsjednica

Novo doba svjetske politike

Žene vladariceZa

nim

ljivo

sti

Anica Miletić

Svake se godine u Sjedinjenim Američkim Državama dogodi više od 40 tisuća nezgoda povezanih s WC-om.Upaljač za cigarete izumljen je prije šibica.Na Novom Zelandu ima 17 puta više ovaca nego ljudi.Leonardo da Vinci bolovao je od disleksije.Više od 90 posto ljudi redovito laže.Godine 1930. dvaput se dodjeljivao Oscar.Kilt ne vuče svoje podrijetlo iz Škotske, nego iz Francuske.Michael Jordan bio je tek treći izbor na draftu 1986. godine.Azteci su vjerovali da treba dobrim bogovima prinositi ljudske žrtve kako bi ih štitili od zlih bogova.Ima oko 160 majmunolikih vrsta.Svako poglavlje Ku’rana počinje riječima „Alah, milostivi i sa-milosni.“Atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki zvale su se “Little Boy” i “Fat Man”.Jedina knjiga distribuirana u više kopija od Biblije je Ikein katalog.U ljudskoj glavi su 22 kosti.Prva kreditna kartica izdana je davne 1951. godine.U nekim dijelovima zapadne Kine ljudi stavljaju u čaj sol umjesto šećera.

Jeste li znali?

Pripremila: Mia Njavro

17

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Parapsihologija se na sasvim osobit način bavi ljudskim životom i njego-vim problemima. Tradicionalne zna-nosti, osobito prirodoslovne, pružile su u prošlim desetljećima značajne spoznaje o svemiru, Zemlji, okolini, ljudskom tijelu. Međutim, sve te tradi-cionalne znanosti završavaju s trenu-tkom čovjekove smrti.

Rođenje i smrt smatrali su se po-četkom i krajem ljudske egzistencije. Ljudi ne znaju zbog čega prolaze put između dviju, navodno, krajnjih to-čaka. Rođenje se uglavnom drži ra-dosnim događajem, a smrt nemilosr-dnom. Čovjek ne zna odakle dolazi i kamo ide, ne zna čak ni zbog čega je na ovom svijetu, kako izići na kraj s problemima patnje, bijede, bolesti, smrti... Često se slama upravo na tim pitanjima, ili se obračunava sam sa sobom. Odgovor na ta pitanja, uvid u sudbinu čovjeka daju u velikoj mjeri dostignuća parapsihologije. Uz pomoć nje ljudi mogu shvatiti da su rođenje i smrt prolazna vrata života, no, ne i po-četak i kraj.

Znanost parapsihologija posto-ji već više od stotinu godina. Poseže u područje izvan i iznad postojećih prirodoslovnih znanosti, pokušava ih obogatiti. To je znanost o duhovnim i drugim životnim procesima koji odstupaju od normalnog tijeka, ali ne prelaze u bolest. Parapsihologija se bavi zbivanjima koja se odvijaju u živom čovjeku ili njegovoj okolini, a na nepoznat su način povezani s ljud-skim duhom ili fenomenom nazvanim život. Ta se zbivanja ne mogu uvrstiti u normalnu psihologiju, fiziologiju ilifiziku, pa su, kao takva, proglašena pa-ranormalnima.

Pojave što ih proučava parapsiho-logija svrstavaju se u nekoliko većih skupina. Prve su parapsihičke. Tu se ubraja izvanosjetilno opažanje, to jest primanje informacija bez korištenja dosad poznatim osjetilima. Pritom se misli o prijenosu misli drugih osoba,

takozvanoj telepatiji, te o raspoznava-nju prostorno ili vremenski udaljenih događaja i onih što su se zbili u pro-šlosti, ili se tek imaju dogoditi. To se naziva prostorna ili vremenska vido-vitost ili prekognicija. Druga skupina su transfenomeni. Oni se očituju tako da glasom i kretanjem živog bića koje je u besvjesnom stanju (transu) upra-vljaju, paranormalnim putem, druge osobe. Redovito su to umrli ljudi, koji iz nedokučive razine postojanja utječu na ovu zemaljsku.

Skupina za sebe su fizikalni pro-cesi – parapsihofizika (ili parafizika).Riječ je o zbivanjima što imaju svoj uzrok ili polazište u paranormalnim duhovnim procesima, ali su uočljivi u sasvim fizikalno–materijalnom poslje-tku. Primjer za to su mehaničko kreta-nje predmeta bez vidljivog pokretača. Ovisno o vrsti i pojavi, kretanja se di-jele na psihokinezu, telekinezu, levita-ciju i aporte. Sve te pojave nastupaju samo u nazočnosti živih, „zemaljskih“ ljudi koji imaju svojstvo medijalnosti.

Rezultati parapsiholoških istra-živanja, dobiveni na osnovi indicija i iskustava, pokazuju da „nešto“ od čovjeka stvarno postoji i traje nakon njegove smrti - tvorevina neke finetvari, ono što parapsiholozi nazivaju duhom osobnosti, a religije dušom. Sveukupnost i uvjerljivost tih isku-stvenih dokaza označava se danas kao spiritistička teorija ili spiritistička hi-poteza. Proučavanja pokazuju također da je između sadašnjega oblika života i svijeta u kojemu ljudi žive i svijeta ko-jemu se prelazi nakon smrti - moguća razmjena informacija, te da ona doista i postoji. Ta razmjena donosi na Ze-mlju informacije koje su djelomično beznačajne, bezvrijedne, često i ne-točne. No, neke su i od neprocjenjiva značenja za ljudski život.

Danas se istraživači parapsiho-logije ismijavaju ili opovrgavaju iz krugova, primjerice, policije, pravo-suđa, novinarstva. Zadaća istraživa-ča na području parapsiholgije je da odvajaju vrijedna opažanja od onih bezvrijednih. Između nekritičke lako-vjernosti, koja uzima sve za gotovo, i

načelnoga otklanjanja koje negira sve, parapsiholgija mora ući u trag istini, služeći se istraživanjem, provjerava-njem i uspoređivanjem, i pritom znati razlikovati šarlatane, hvastavce i za-nesenjake od ozbiljnih, istinski para-normalno obdarenih ljudi. „Nova se znanstvena ideja obično ne probija u svijet tako da se njeni protivnici po-stepeno uvjeravaju i preobraćaju, nego tako što njezini protivnici izumiru“, rekao je fizičar Max Planck, dobitnik Nobelove nagrade.

Možda se put spoznaje nalazi upravo u fizici, gdje završavaju para-psihološki procesi. Primjer za to jest izvanosjetilno zapažanje s telepatijom i vidovitošću, to jest paranormalni prijenos informacija, koji vodi k onom fizikalnom, to jest električnom podra-žaju živčanih stanica, te se time izazi-vaju osjetilni dojmovi. Takav proces može se izazvati samo dotokom onoga što znanstvenici nazivaju energijom. Zadaća je znanstvenika otkriti „izgu-bljene karike“, dakle dijelove toga pro-cesa koji nedostaju i, ako se riješi mi-sterij, doći će do proširenja sadašnjih znanja fizike.

Među protivnicima paranormal-noga ima mnogo onih koji činjenični materijal ne osporavaju stvarnim ili znanstvenim argumentima, nego po-kušavaju diskreditirati parapsihološka istraživanja trikovima, prijevarama, izmišljenim „priznanjima“, netočnim tvrdnjama svih vrsta, često i kleveta-ma. Ti protivnici označuju cijelo po-dručje parapsiholgije kao kriminalno praznovjerje ili masovno ludilo. U prilog tomu idu i samoprozvani vido-vnjaci, gatare, vračare i kojekakvi sa-vjetodavci iz koristoljublja.

Ljudi bi se trebali sami baviti pi-tanjima svojega života koristeći se pri-tom rezultatima ozbiljnoga parapsi-hološkog istraživanja, pogotovo kad su u nedoumici, ne koristeći se pritom pogrešnim shvaćanjem da je parapsi-hologija vrsta religije. Ona je usmje-rena ipak na istraživanje podrijetla i svrha ljudskog života, ali i na traženje odgovora na pitanje je li smrt, u najši-rem smislu, doista kraj života.

Zani

mlji

vost

i

Prolazna vrata života / Mnogobrojne podjele Istraživanjem protiv skeptika

Parapsihologija

Smrt nije krajMia Njavro

www.unidu.hr18

punk

t@un

idu.

hr

Katarina (22), Odjel za umjetnost i restauraciju, 2. godina:

Pozitivno na mom Odjelu je to što student može riješiti dosta predmeta s pomoću kolokvija i prisustvovanja na predavanjima. Negativna strana Restauracije je što ima malo ispitnih rokova. Ove godine je također negativno to što smo konstantno, uključujući i subotu, na faksu. Smatram da to nije zdravo, ni za studente ni za profesore.

Mihovil (24), Odjel za akvakulturu, 2. godina:

Ima mnogo pozitivnoga. S jedne strane dobro je što nas ima tako malo; lakše je obraditi gradivo kad imaš mogućnost pitati profesora za pomoć. Dosta smo se i zbližili s profesorima. Ipak, zbog druženja i izlazaka, koji su također dio studentskoga života, bilo bi puno bolje da nas ima više. Četvero je mala ekipa.

Ivana (20), Odjel za komunikologiju, 3. godina:

Naš je Odjel u pogledu pluseva i minusa pomalo paradoksalan. Imamo puno praktičnoga rada, što će nam poslije pomoći u zapošljavanju. No, u isto vrijeme, zbog toga nam je, na neki način, otežano studirati jer nemamo vremena za teorijski dio i nazočnost na predavanjima onoliko koliko se očekuje.

Mnogo kolokvija, malo vremenaAnketa: Prednosti i nedostatci odjela Sveučilišta u Dubrovniku

Pripremile: Emina Demiri i Iva Đanović

Plus

i m

inus

19

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Darian (19), Odjel za pomorstvo, 1. godina:

Student sam smjera Upra-vljanje jahtama i marinama, i upravo je najveći minus Odjela povezan s odabirom toga studija. Diskriminiraju nas jer nismo „čista“ nautika, ne gledaju nas kao studente, već kao ljude koji nisu znali što upisati. Plus mi je to što nam je omogućen izlazak na kolokvije. No, i to brzo dosadi. Nije lako svaki tjedan pisati po dva kolokvija.

Kristijan (19), Odjel za elektrotehniku i računarstvo, 1. godina:

Studiram računarstvo, i dobro je to što Odjel ima dovoljno računala da svaki student ima svoje a, što je još važnije, oprema je kvalitetna. Moglo bi se reći da je minus to što je smjer poprilično zahtjevan. Gradiva je previše, a vremena za učenje premalo.

Mnogo kolokvija, malo vremena

Ivana (19), Odjel za ekonomiju i poslovnu eko-nomiju, 1. godina:

Meni je manje-više sve pozitivno. Sviđa mi se to što smo smješteni u zgradi Sveučilišta, koja je ljepša i novija. Prva sam godina, tako da još ne znam mnogo negativnosti, osim činjenice da zbog velikog broja studenata nema nekakva posebnog odnosa s profesorima.

Plus

i m

inus

www.unidu.hr20

punk

t@un

idu.

hr

Kad se u vama rodila ljubav pre-ma kiparstvu?

Ljubav je oduvijek bila tu, ali za-misao da se životno vežem uz kipar-stvo rodila se oko moje 14 godine.

U koju se kategoriju umjetnosti ubrajaju vaši kiparski radovi?

Najteže mi je kad moram nešto strogo definirati. Nazovimo moje ki-parstvo stiliziranom figuracijom natragu apstrakcije s elementima reali-zma, fantazmagorije, ekspresionizma

i romantizma!Sjećate li se svojega prvog

umje-tničkog djela?Sjećam se nečega što bi se mo-

glo tako nazvati. Bila je to skulptura izrađena od glinamola koja prikazu-je glavu gargoila. Nastala je u mojoj „metal-vampirsko-darkerskoj“ fazi, kad sam imala 16 godina. Darovala sam je najboljoj prijateljici, koja je još čuva.

Je li vam pobjeda na natječaju Libertas film festivala osigurala fi-nancijsku dobit?

Natječaj nije uključivao novčanu

naknadu. Ipak, pobjeda mi je donijela potvrdu koja svakomu dobro dođe, a i, uvjetno rečeno, slavu. Da nije bilo tog natječaja, mi sad ne bismo razgo-vorale.

Kako je nastala pobjednička skulptura „Dubravka“?

Nakon što sam pročitala oglas za natječaj u novinama, dobila sam in-spiraciju, pa sam svoju zamisao pre-nijela na papir. Međutim, bilo je ljeto a ja lijena... Na kraju sam skicu i opi-snu koncepciju djela poslala u zadnji trenutak, pred istek natječaja, i to u

ranim jutarnjim satima. Poslije su je objavile sve novine, pa mi je to lekci-ja da razmislim malo prije nego nešto napišem.

Jesu li kritičari oštri prema vama?

Nisu me još stigli iskritizirati. Kako doživljavate negativne kri-

tike, a kako pozitivne ?Negativne kritike mogu me i obe-

shrabriti ili pak potaknuti da budem bolja. Jednom mi je profesor rekao da sam obični konceptualist jer sam radila bistu jedne tad nepopularne osobe. To me je prilično pogodilo, no sad kon-

Filmski festival „Libertas“ ove se godine u Dubrovniku održao od 29. lipnja do 4. srpnja. Prethodno je organiziran internetski natječaj u sklopu kojega su mladi umjetnici slali svoje prijedloge izgleda nagradne skulpture za najbolje sudionike spomenute manifestacije. U konkurenciji od 23 rada, zahvaljujući glasovima posjetitelja web-stranice vodstva Festivala, pobijedila je Riječanka Iva Roman sa svojom „Dubravkom“, koju je opisala kao „djelo osmišljeno na način da svojom formom upućuje na žensko tijelo izvedeno iz filmske vrpce“. Nakon stjecanja diplome na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, Iva Roman nastavila je studirati akvakulturu na dubrovačkom Sveučilištu. Njezin životopis, uz spomenuto, bilježi još i pobjedu na HTmobileovu natječaju „Zaljubljeni u kretanje“, sudjelovanje u eko-akciji čišćenja podmorja i Rektorovu nagradu za najbolju studenticu Odjela akvakulture u akademskoj 2005./ 2006. godini.

Trajna impresioniranost Apoksiomenom

Iva Roman, autorica nagradne skulpture Libertas film festivala

Darija Šimundić ceptualnost ne doživljavam negativno kao tada. Pozitivne kritike su mi, na-ravno, draže.

Jeste li skloni eksperimentiranju u kiparstvu?

Ponekad, iako u kiparstvu kao cjelini zapravo nisam sklona ekspe-rimentima. Ipak, svako je novo djelo ponovni izazov.

Kojim se materijalima najčešće koristite?

Glinom, plastikom i, povremeno, kamenom.

Jeste li se okušali u restauraciji?

Nisam. Osim kad sam super-at-tack ljepilom pokušala popraviti ma-minu razbijenu narukvicu.

Koliko vam je vremena potre-bno za stvaranje nekoga djela?

Ovisi o tome što radim. Ugla-vnom stvaram brzo, a često i bez ski-ce. Odmah nastojim zamisao prenijeti na materijal, jer je dugotrajne pripre-me samo razvodne, i na kraju ispadne nešto potpuno drukčije. Volim raditi brzo i impulzivno.

Imate li uzore ?Naravno. Uzori mi se stalno mi-

jenjaju, ovisno o novim spoznajama i

Pred

stav

ljam

o

21

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

iskustvima, ali najveći i najvažniji mi je oduvijek bio Auguste Rodin. Mislim da će tako i ostati. Od hrvatskih autora izdvojila bih Vanju Radauša.

Može li se kiparstvo naučiti, ili se umjetnik rađa?

Ponešto se može naučiti, no ipak treba imati dara.

Surađujete li s drugim umjetni-cima?

Ne, svaki je umjetnik poseban i zasad ne surađujem s kolegama.

Je li za umjetnički uspjeh važni-ja nadarenost ili pak marketing?

Ne volim vezivati pojam marke-tinga uz umjetnost. Da bi se zaradilo od umjetnosti, potrebna je umješnost, pa makar se to i nazivalo marketin-gom.

Što mislite, može li se Hrvatskoj živjeti od umjetnosti?

Naravno, ali najprije treba uspjeti izvan domovine.

Diplomirali ste kiparstvo u Rije-ci. Što ste izabrali za diplomski rad?

Tema moga diplomskog rada bio je Apoksiomen, brončani kip iz četvr-tog stoljeća prije Krista, kojega je au-tor vjerojatno Lizipov sljedbenik, ako ne i sam Lizip. Jedan belgijski ronilac ga je pronašao 1997. u podmorju oto-ka Lošinja, a za njega se doznalo tek poslije dvije godine. Restauracija kipa dovršena je prije pola godine, a potom je izložen u Zagrebu i Firenci.

Kako vam se čini nakon resta-

uratorskoga zahvata?Veoma mi se sviđa. Mjesecima

sam pisala taj diplomski rad i doista se namučila u istraživanju podataka jer je kip tad još bio na restauraciji. Mjesec dana nakon što sam diplomi-rala, napokon je završena restauracija i bio je izložen u zagrebačkom Arhe-ološkom muzeju. Stajao je sam u bi-jeloj prostoriji, a kad sam ga ugledala, gotovo sam se onesvijestila. Oko sat vremena neprestano sam se vrtjela oko njega, a onda sam još sat vremena sjedila na podu i samo sam ga gledala. Da nisam morala ići, vjerojatno bi me morali izbaciti.

Jeste li izlagali svoja djela ?Da, na nekoliko skupnih izložba

u Hrvatskoj i Italiji. Ipak, sudjelujem mnogo više na fotografskim izložba-ma nego na kiparskim. Nekako je la-kše s fotografijom.

Bavite se i fotografijom?Da, od svoje 15 godine života.

Kojom vrstom fotografija?Više-manje svim. Najdraža mi je

podvodna. U tom slučaju odgovor je na pitanje - digitalna, kolorna fotogra-fija, a volim i staru dobru analogiju sc/b filmovima. Takve se fotografijemogu osobno izrađivati, a to ima po-sebnu draž s kojom se nijedan photo-shop ne može mjeriti. Imam opremu, ali nemam baš prostora za crnu komo-ru. Nisam to radila sigurno dvije–tri

godine. Vidite, dobro ste me podsje-tili.

Volite roniti?Naravno. To je jedna od mojih

najvećih ljubavi tako da jedva čekam da malo zatopli. Osjećaj koji me pre-plavi dok ronim, teško je opisati ne-komu tko nije probao. Svakomu bih preporučila ronjenje.

Pišete i za časopis More. Kako je došlo do te suradnje?

Uredništvo Mora tijekom ljetnih mjeseci organizira fotografske natje-čaje. Suradnju su mi ponudili nakon što sam poslala svoje fotografije, i onesu im se svidjele. Ostalo je povijest.

O čemu pišete u tome časopisu?Uglavnom o podmorju. Tu mi do-

bro dođe - sva ta biologija mora koju su me naučili vrli profesori dubrova-čkoga Sveučilišta.

Što vas je potaknulo na upis stu-dija Akvakulture na dubrovačkom Sveu-čilištu nakon diplomiranja ki-parstva u Rijeci?

Za Akvakulturu sam se odlučila dok sam još bila apsolventica na Aka-demiji, i to zbog standardnog razloga – iz ljubavi prema moru. Zapravo sam htjela samo studij biologije mora, ali on bi trajao barem četiri godine. Za studiranje u Dubrovniku odlučila sam se jer je tu studij trebao trajati dvije godine, ali sam na upisu doznala da će biti ustrojen po Bolonjskoj deklaraciji. Tako umjesto dvije godine traje tri, i evo mene još „ođe“.

Zašto obrazovanje niste nastavi-li na umjetničkoj akademiji?

Nije bilo prilike. Namjeravala sam upisati magisterij iz podvodne arhe-ologije u Zadru, ali, izgleda, da su i tamo malo zbunjeni tim studijem.

Kako vam se sviđa Dubrovnik?Bez obzira na to što sam tu već

neko vrijeme, svako malo me njegova arhitektura uspije iznova fascinirati - baš kao prvi put kada sam je ugledala. Naravno, pod time podrazumijevam onu renesansnu i baroknu arhite-ktu-ru.

Kakav je studentski život u Du-brovniku?

Svaki loš obrok u menzi rezultira novim umjetničkim djelom „na pjatu“. Potičem dubrovačke studentske men-ze da nas i dalje nastave ovako kva-litetno hraniti jer to pogoduje mom umjetničkom razvoju.

Što planirate nakon što završite Akvakulturu? Treći fakultet?

Da mi je kuna za svaki put što su me to pitali, imala bih osiguranu bu-dućnost i ne bih morala razmišljati o odgovoru. Doista ne znam.Imaju li umjetnici moć utjecati na vrijeme u kojemu žive? Umjetnici imaju moć mijenjati svijet, naravno. Ipak, vrijeme u kojemu žive više utječe na njih nego obrnuto.

Pred

stav

ljam

o

www.unidu.hr22

punk

t@un

idu.

hr

U posebnim ljudskim raspoloženjima, obično kad zapuše južina i padne kiša, ali i u sanjarskoj atmosferi ljetnoga su-tona, lijepo je sjetiti se nekih drugih vremena. Jutara kad su budile ćakule žena na prozorima, dok su kuriozno gledale tko sve prolazi ulicom i bron-tulale izvan zora o svojim životnim problemima, političkim pitanjima i vremenskoj prognozi. Iako još nije bilo ni sedam ura, prvi karići roncali su preko Straduna. Ispred Cele i Sne-ka redoviti gosti pili su svoju jutar-nju kavu i čitali novine. Prodavačice su prale stakla izloga. Đaci su svojim ustaljenim rutama išli u školu, a po-koji usamljeni turist pokušavao bi pronaći mjesta o kojim je čitao u turi-stičkim vodičima. Ljudi su se vraćali iz spenze, a stare gospođe s prve jutarnje mise. Lijepo je sjetiti se nekih rituala, podnevnog dnevnika i crno-bijelih filmova s Ginger Rogers i Fred Astai-rom, popodnevne fjake i „Butige želja“ Radio Dubrovnika, nonine juhe, ljeta na Porporeli, nogometa iza Roka i še-tnja po Lovrjencu.

Pokretne slikeKad razmišlja o svojoj prošlosti, čovjek vidi zaustavljene slike nekih događaja ili anegdota, a miris, zvuk ili melodija podsjete ga na određeni segment ži-vota, ljude i priče. Sjećanja određuju ljudski život i o njima ovisi čovjekova budućnost. One najnevinije i najnje-žnije slike urezane u sjećanje, a vezane uz odrastanje, najpoznatije je prikazao Federico Fellini.

Amarcord ili, u prijevodu, Sjećam se, poluautobiografski je film koji dajenostalgičan pogled na život u Rimini-ju tridesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući svojim toplim ljudskim karakterima i mediteranskom humo-ru, Amarcord je postao najpoznatiji Fellinijev film, za koji je dobio i četvr-toga Oscara.

U svojoj posveti mladosti i djetinjstvu Fellini mozaično slaže sli-čice života u malom gradu za vrijeme

fašizma, prošaranoga živopisnim liko-vima, sjetnom atmosferom i zvucima glazbenog evergreena, vjernoga sura-dnika Nina Rote.

Najuspješniji film po izboru gle-datelja, vraća u Rimini koji obiluje tra-dicionalnim prirodnim i društvenim spektaklima i ritualima, kao što su smjena godišnjih doba, prolazak pu-tničkog broda, fašističke svečanosti, a pripovijeda o đačkim nestašlucima, lokalnim spletkarenjima i seksualnom odrastanju. Izbjegavanje uzročno-posljedičnih veza među prizorima i glazbeni lajtmotiv za gotovo svaki lik, film čine jedinstvenim umjetničkim djelom koje slavi život.

Istodobno omiljen i filmofilima,filmskim djelatnicima i kritičarima, film publiku zabavlja, a mnoge autoreinspirira. Kombinacijom društvenih običaja i intimnih ljudskih priča Fel-lini stvara posebno ozračje zbog kojeg Amarcord zauvijek zauzima mjesto na brojnim popisima najboljih filmova.

Jedna umjetnička dušaFederico Fellini fenomen je talijanske i europske kinematografije. Iako sefilmom počeo baviti relativno kasno, brzo je postao jednim od predvodnika talijanskog neorealizma, a s vreme-nom je stvorio i vlastiti nadrealistički stil.

Rođen je i odrastao u Riminiju. Već kao dječak pokazi-vao je umjetničke afi-nitete: odlično je crtao, a izrađivao je i lutke za vlastite predstave. Cir-kus ga je toliko oduševio da je u jednoj biografijiizmislio kako je kao di-jete pobjegao od kuće i pridružio se cirkuskoj družini. Školovao se u stro-goj katoličkoj školi, a klečanja na kukuruzu i stroge kazne ostale su mu u sjećanju cijeli ži-vot.

Kako bi izbjegao novačenje, Fellini 1938. upisuje fakultet u Fi-renci i zapošljava se kao no-vinar i karikaturist. Ubrzo se seli u

Rim, gdje upisuje studij prava, a vrije-me provodi pišući i crtajući za neke od tad najpopularnijih dnevnih i tjednih izdanja. U to doba ga film nije previše zanimao, već se želio baviti pisanjem. U svijet kinematografije i glume uvodiga prijatelj Aldo Fabrizi, za čiju je glu-mačku skupinu pisao jedno vrijeme.

Upoznaje i redatelja Roberta Ros-selinija, i on mu je ponudio pisanje scenarija za film Roma, Citta Aperta, koji se smatra početkom neorealizma. Scenarij za to klasično djelo Felliniju je otvorio vrata filma, pa on ostavljanovinarsku i crtačku karijeru i u po-tpunosti se okreće filmskom pozivu.

Grad i sjećanje„Posjetite Rimini, mondeno ljetovali-šte s blagom, sunčanom klimom i du-gačkom zlatnom plažom. Smješten na jadranskoj obali između Venecije i Ancone, okružen je dvorcima, tvrđa-vama, srednjovjekovnim samostani-ma i naseljima. Prepun zbivanja tije-kom cijele godine.“

Dušu jednoga takva grada, Felli-nijeva Riminija ili onoga grada iz ljud-skih sjećanja, ne mogu uobličiti nave-deni otrcani opisi turističkih agencija.

Zato je Amarcord nešto najbolje što se može dogoditi jednomu gradu, jer je njegovu dušu otvorilo drugima. Jednako kao što New York živi u fil-movima Woody Allena, Dubrovnik u djelima Držićevim, a Split u Smojinim novelama, Rimini je ostao zapamćen kao grad Fellinijev.

Ipak, nije bitno ima li grad svoje-ga umjetnika koji će ga ovjekovječiti u svojim djelima jer dušu svakoga gra-da čuvaju njegovi stanovnici u svojim sjećanjima. Amarcord budi u gledate-ljima onaj privatni, skriveni osjećaj, posebnu vezu sa svojim odrastanjem i gradom, vraćajući u neka druga, da-leka vremena.

A kao Amarcord i Federico Fellini

Sjećanja kao odrednica budućnosti Mozaik sličica iz Riminija Nadrealizam i neorealizam fenomena kinematografije

Daniela Juroš

Abeceda filma i slika životaKu

ltura

23

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Kultu

ra

Zubna pasta, deterdžent, nafta i mno-ge druge stvari potrebne u svakodne-vnom životu, dvije godine nakon Ti-tove smrti bile su luksuz. Velik vanjski dug potaknuo je inflaciju i nezaposle-nost, zbog toga što su stanovnici neka-dašnje Jugoslavije imali teret vanjskog duga koji je trebalo otplaćivati, a u otplati kojega su uvelike sudjelovali i građani Hrvatske. Nezadovoljstvo na-roda gospodarskom situacijom, kao i uvijek, potaknulo je i nezadovoljstvo trenutnom politikom. Previranja su tad počela u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Bilo je to obilježje kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Uz nove geopolitičke aranžmane počela se rađati i jedna nova kultura – rock-kultura. Javila se kao reakcija mladih ljudi na krize u društvu na-stale tih godina. Glasilo Saveza soci-jalističke omladine Jugoslavije, u to vrijeme zvani omladinski tjednik Po-let, pretvorio se u glasilo rock-kulture. Bio je to pokretač i pratitelj promjena koje su se počele događati ne samo u glazbi nego i u stripu, kazalištu, filmu,fotografiji, pa čak i u novinarstvu. To vrijeme ipak je obilježila glazba eti-ketirana kao “novi val”, te rock-grupe predvođene Azrom, Filmom, Hausto-rom, Prljavim kazalištem i mnogima drugim.

Mladi buntovnici bili su glavni akteri toga pokreta, a jedan od upeča-tljivijih bio je Branimir “Johnny” Štu-lić, sa svojom grupom, koju je prema pjesmi Heinricha Heinea nazvao Azra (djevica). Pored svih tih grupa, na Štu-liću postavljeno pitanje o Azri, on je odgovorio: “Možda ću zvučati egoisti-čno, ali Azra je uvijek bila posebna.”

Bijeg u prijeZbilja, dočarava li išta onaj osjećaj

teških, ali opet tako romantičnih vre-mena dok su po zagrebačkim ulica-ma, garažama i kavanama poput Bla-ta, Zvečke, Velikog i Malog Kavkaza, prodirali zvuci nečega novog i tako privlačnoga, kao što to rade miris du-hana mladosti i dobre svirke. Riječi koje je pratila neka nova glazba bile su svima poznate jer su ih pisale ruke kli-naca koji nisu poznavali slavu, moć i novac, već samo ritam ulice i gitare što su ih tako savršeno uskladili. Genera-cija koja je izrodila taj stil danas su lju-di s drugim prioritetima, no njihova djeca ne daju da ritam gitare padne u potpun zaborav. Štulićev lik i danas se može naći na majici ponekoga mrša-vog i nesigurnog šesnaestogodišnjaka, a njegove pjesme, poput “Zadovoljšti-ne”, “Balkana”, “Užas je moja furka”, “Tople usne žene” i deseci drugih, još potiču mlade da ih obožavaju i u nji-ma se pronalaze.

Ipak, ne treba se zavaravati - mladih koji danas slušaju pro-dukte Novoga vala i nema tako puno, bilo zbog vremena, dru-gih ritmova ili drukčije kulture življenja.

Kultura rockaU vrijeme nastajanja Novog vala, svi sudionici, uključujući i izvođače i publiku, su-djelovali su u kreiranju i dotjerivanju same rock-scene shvaćajući ta događanja kao po-kret. No, i u njihovu svijetu postojale su mnoge supkulture, gdje su se njihovi članovi onda razli-kovali po glazbi, koja je i dalje bila rock, ali s nekim razlikama u pre-zentaciji.

Glazba nije bila

jedini čimbenik po kojemu se ta gene-racija međusobno razlikovala. Frizura, nakit, odjeća i obuća bili su izričit na-čin iskazivanja pripadnosti određenoj supkulturi. Punk je jedna od njih. I dok s jedne strane rock i Štulić forsira-ju politički angažirane tekstove, poput “Tko to tamo pjeva” ili “Pavel”, punk je izričito odbijanje bilo kakve politi-čke aktivnosti, to jest slanje poruke o potpunoj političkoj nemoći.

Bunt i glazba bili su idealna kom-binacija za stvaranje kompozicija. Onda je došla komercijalizacija.

Men’ se ne rastajeNapisavši pjesmu u kojoj se Štulić i Azra nevoljko rastaju od neke nepo-znate pojave, možda su se rastali i od svega onoga što Novi val predstavlja - mladosti, snage, volje, principa i niče-ga drugog doli siromaštva. Ostavši bez toga ostalo se i bez daljnjega stvaralaš-

tva nekih velikih bendova. Sam Novi val udario je stijenu, te se

raspršio i izgubio sav svoj sjaj i utjecaj. Možda pogreška i nije bila toliko u akterima koliko je krivo vrijeme. Ni-je važno ni što oni i slični njima danas više ne stvaraju;

važno je ono što mladi danas konzumiraju. A što je

to? Bez ikakve vo-lje da to što pjevuše ima neko značenje, a ne samo praznu rimu; bez ikakve volje da podignu glas s nadom da će nešto promi-jeniti, bez ikakve volje da ostave nešto za pjevušiti svojoj djeci - onda ne preostaje ništa drugo već se nada-ti nekomu novom Novom valu.

Novi val - Azra

Zadovoljština djevice

Rock kultura Slava, moć i novac Prazna rima

Irena Pavlović

www.unidu.hr24

punk

t@un

idu.

hr

„Svako naše malo smišno misto jema svoje stvari, jema porte, jema place, jema kale, šporke kantune...“ Na-kon toga potpourri violina i flauta.Znakoviti prekid udarcem timpana. Dvosekundni muk, nakon čega „ton-sile“ Borisa Dvornika a.k.a. Roka Prča „zacvile“ „Svako naše malo misto...“ Eto. To bi otprilike bio uvod u crno-bijelo remek-djelo Miljenka Smoje, televizijsku seriju koja je sve osvojila samo zbog jedne stavke – nije okoliša-la ni izmišljala. Sve je prikazala točno kako je i bilo, savršeno poskidala ka-rakter i običaje lokalnoga življa. Istom ga je tom življu ponudila na ocjenu i na ismijavanje. Ljudi su se de facto smijali sami sebi. Ali, to je već lagani odmak od teme.

Zašto je serija „Malo misto“ na-vedena u uvodu? Zato što jedina to-čno dočarava kasne pedesete i rane šezdesete godine dvadesetog stoljeća. Dakle, klasično poraće južne Euro-pe. Čim je standard prešao granicu oskudnosti, vratio se predivan običaj „propodnevnica“, nerada i odmora od odmora. Još kad se u obzir uzme i nadobudnost novopostavljenoga so-cijalističkog kadra, logično je da stvari moraju ići nekim svojim tokom.

Desetak godina nakon kraja Dru-goga svjetskog rata čelništvo Jugosla-vije odlučilo je, radi jačanja bratstva i jedinstva, obnoviti i na noge postaviti sve narodne običaje, pjesme i folklor te ih, pod zajedničkom kapom bogat-stva i kulturne superiornosti južnih Slavena, narodu izložiti kao najfinijuobiteljsku srebrninu. Odjedanput ka-vanski svirači Vojvodine, vokalno-in-strumentalni seksteti Skadarlije, razni „sevdahlije“ i makedonski derviši do-vedeni su u, za ono doba, najmoder-nije studije u Beogradu, gdje su, ona-ko prestravljeni i zagubljeni, svu onu energiju s narodnih veselja, ispraćaja

u vojsku, vjenčanja i iz kavanskih ku-tova pokušali ovjekovječiti u vinilu. Ni Dalmacija nije u tome zaostajala. An-sambl „Dalmacija“ te razna dua i tria dovedeni su u Beograd, s direktivom snimanja svih onih mirisa i okusa soli, kamena i mora. Međutim, u cijeloj toj gunguli počeo se javljati potpuno novi pokret. Željeno ili ne, to forsiranje na-rodnih običaja dovelo je do pokretanja klapskog pokreta.

Oduvijek je bilo zanimljivo kon-statirati kako je klapsko pjevanje za-pravo mlađe od rock glazbe te da bi ono trebalo puniti disko-klubove, mlade navoditi na samouništavanje crnim vinom i slanim srdelama (kla-pa’s, vine and salt sardine) te stvaranje pseudopokreta „Djeca agave“, koji bi se borio za mir u svijetu i ljubav mje-sto rata. Ipak, počeci klapskog pjeva počivaju na plećima umornih težaka koji su pjevali one iste pjesme što su ih pjevali i njihovi stari. Još Ljudevit Kuba koncem 19. stoljeća zapisao je kako se u Dalmaciji svake večeri može čuti neobično skla-dni troglasni pjev muškaraca, a zatim i žena, čije melodije počivaju na osno-vnim kulturnim postavkama svoga kraja i kojima iz-mjenjuju „tugaljive“ i vesele pjesme, sve poradi prvenstveno zadovoljenja nekih svo-jih potreba.

Klapa kao na-ziv uopćio se u pr-voj polovici šezdesetih godina prošlo-ga stoljeća, kad je nekoliko glazbenih pedagoga i voditelja, predvođenih uglavnom Ljubom Stipišićem (poslije „Delmatom“), ali i Silvijem Bombar-delijem i Jakovom Gotovcem, uspje-lo u, dotad, ustaljeni troglas „ugura-ti“ i četvrti glas – bariton, te zborno - sličnim aranžmanima, stvoriti neki privatni krug melodija i klapskog ra-

zvoja. Nedvojbeno je kako na ovim prostorima četveroglasno pjevanje na-rodne baštine nije nikakva novotarija (poznati su vokalni seksteti Slovenije), ali institucija klape ima jednu pose-bnost koja neće tako lako biti izbje-gnuta. Klapa, naime, ima samo jedan prvi glas, prvi tenor. Može biti tri do četiri druga tenora, baritona ili basa, ali prvi tenor uvijek je samo – jedan. Kao centar Pjesme odabran je Omiš, gdje je godine 1966. održan prvi Festi-val dalmatinske pjesme. I tako je sve krenulo.

Prvi nastup klapa uglavnom su bili tugaljivo sricanje narodnih pjesa-ma - „na uho“, što bi se reklo, te, uz još veliku dozu nesnalaženja u har-monijski zahtjevnijim djelima, uvelike primitivno i jednostavno. Formiranje prvoga festivala znatno je sve promi-jenilo. Prvi se put dogodilo da postoji pozornica na kojoj se tri minute izvodi ono što je bilo toliko jednostavno i bli-

sko da dovodi do prvih kvazizvijezda. Možda se malo pretjerano poslužiti terminom „zvijezda“ jer je sve ustoli-čeno na prijateljskoj osnovici, ali, gle-dajući iz tadašnje perspektive, nije baš ni bilo daleko od „zvijezda“. U prvih deset godina omiški Festival isplivao je kao primaran odraz dalmatinske supkulture i mjesto križanja tradicije i reforme.

Novi sjaj stare p(l)atine

Bratstvo i jedinstvo Početak ili nastavak pjesme Pokretanje prvog Festivala

Vicko Dragojević

Povijest klapske pjesmeKu

ltura

25

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Novi sjaj stare p(l)atine

Marin Držić

Velikan hrvatske književnostiUoči 500. obljetnice rođenja

Dolores ValjaloMarin Držić, zvan Vidra, rođen je 1508. godine u uglednoj dubrovačkoj građanskoj obitelji. Umro je 1567. godine u Veneciji, gdje je pokopan u bazilici San Giovanni e Paolo. Bio je nećak prvoga hrvatskog petrarkista Džore Držića.

O njegovu djetinjstvu nema po-dataka, ali se zna da je s 18 godina postao klerik, odnosno crkveni slu-žbenik. Do tridesete godine bavio se, poput većine Dubrovčana, trgovinom zajedno s ocem. Međutim, nakon što su poslovi počeli slabiti, Marin se po-svetio umjetnosti.

U veljači 1538. godine izabran je za orguljaša u dubrovačkoj katedrali, a nekoliko mjeseci nakon toga, Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu po-

tporu za studij trgovine i diplomacije u Sieni, gdje je stekao velik ugled. Na-ime, izabrali su ga za jednogodišnjeg rektora studentskog doma, a postao je i vicerektor sienskoga sveučilišta.

Policijski zapis iz 1542. godine, po kojemu je zatečen kako glumi lju-bavnika u jednoj predstavi održanoj u privatnoj kući, govori kako se Držić više bavio kazalištem, nego trgovinom i diplomacijom. U ono su vrijeme predstave u Sieni, iz političkih razloga, bile zabranjene.

Nakon povratka u rodni grad napisao je svoja najbolja djela. Naj-poznatija su pokladna igra Novela od Stanca, komedija Dundo Maroje, tra-gedija Hekuba i pastirska igra Tirena. Njegovo djelo Skup zaštitni je znak Dubrovačkih ljetnih igara.

Kultu

ra

www.unidu.hr26

punk

t@un

idu.

hr

Koja je primarna funkcija Stu-dentskog zbora Sveučilišta u Dubro-vniku?

Bila bi to borba za prava studena-ta i njihova zaštita; svaki odjel mora imati predstavnika studenata koji će artikulirati njihove interese u Student-skom zboru i na Sveučilištu. Po starom zakonu, student upisom na fakultet dobiva status člana Studentskog zbo-ra, po novom zakonu, donesenomu u lipnju ove godine, student se mora učlaniti u Studentski zbor, jer se točno mora znati tko što radi.

Kako student može riješiti kon-kretan problem, komu se mora obra-titi?

Možda je najbolje to objasniti na primjeru studenata Menadžmenta u turističkoj destinaciji. Neki studenti koji su odslušali četvrtu godinu prošle akademske godine, trebali su upisati ponavljačku, ali im je dopušteno upi-sati apsolventsku godinu s nepolože-nim ispitima iz prethodnih godina jer je smjer ukinut. To je bio dogovor Re-ktora i mene kao predstavnice tih stu-denata, kako bi im se izišlo u susret.

Što je Studentski zbor učinio za studentski život u Dubrovniku u protekle dvije godine otkad ste pred-sjednica Studentskog zbora?

Svake godine postoji natječaj za projekte na koje se mogu prijaviti odje-li i studentske udruge. Novac se dobi-va od Ministarstva znanosti, donacija Sveučilišta ili Studentskoga centra. Taj novac troši se na raznovrsne projekte koji obogaćuju studentski život.

Kad će biti raspisan natječaj za te projekte?

Vjerojatno u siječnju ili veljači sljedeće godine, a do nove Vlade, u prvom tromjesečju raspolažemo nov-

Predstavnik studenataStudentski zbor Sveučilišta u Dubrovniku počeo je s radom 1996. godine u skladu sa Zakonom o Studentskom zboru. Prvo u sklopu Pomorskog fakulteta u Dubrovniku, a nakon njegove transformacije u Veleučilište u Dubrovniku, Zbor je uspješno nastavio s radom. Predsjednik je ujedno i predstavnik svih dubrovačkih studenata u Hrvatskomu studentskom zboru, jedinom legitimnom predstavniku studenata u Republici Hrvatskoj.

cem kao i prethodne godine, 300 tisuća kuna godišnje, gdje ulaze svi projekti, materijal-na sredstva, troškovi za ured, papiri, troškovi projekata, kao što su ekonomijada, državno prvenstvo, gdje je naše Sveu-čilište osvojilo prvo mjesto u malom nogometu i nastupilo na Europskom prvenstvu sve-učilišta u Novom Sadu u Srbi-ji. Još imamo božićni turnir, međunarodni turnir u košarci i odbojci, Semper-primus re-gatu u Gružu i druge regate, gdje u svemu sudjeluje Stu-dentski zbor.

Kako je potrošeno pro-šlogodišnjih 300 tisuća kuna?

Kao što sam rekla: išli smo na državno prvenstvo, Dubro-vačko akademsko sportsko društvo, jedina udruga na Sve-učilištu, dobila je novac za sportske projekte, organizirali smo da infor-matičari idu na info-sajam, pa regate

među kojima je najznačajnija Semper-primus, Akvakulturi smo organizirali stručni projekt i još neki projekti koje smo realizirali.

Tko zapravo čini Studentski zbor?

Prije svega da kažem kako trenu-tno nemamo prostora jer se obnavlja zgrada Ekonomije i poslovne ekonomi-je, pa nam je rad otežan. Ovo je pri-jelazno razdoblje; zbog novog zakona koji je izglasan, reizbor Studentskog zbora će biti u ožujku sljedeće godine, a prije se biralo predstavnika na go-dini, pa na odjelu, gdje se dobiva član zbora, a iz zbora se bira predsjednik, zamjenik, predsjednik skupštine, za-mjenik skupštine, tajnik za međuna-rodnu suradnju, kojeg nemamo.

Kakva je suradnja sa Sveučili-štem i Studentskim centrom?

Odlična, dosta se skrbe o stu-dentima jer su shvatili da su tu jedino zbog njih; to nama olakšava suradnju s njima. Zamolila bih studente za akti-vnost u sljedećoj akademskoj godini - pogotovo kada dođu izbori za Stu-dentski zbor, da ne bi ostali bez pred-stavnika. Izbor će biti u ožujku.

Birajte svoje predstavnike

Punkt donosi: Studentica Ekonomije i poslovne ekonomije, koja ima najvišu studentsku funkciju u Republici Hrvatskoj, odgovara na pitanja o ulozi Studentskog zbora, na koji način troši svoja materijalna sredstva i koji su trenutni projekti.

Miroslav Stipović

Valentina Bulić, predsjednica Hrvatskog studentskog zboraD

oušn

ik

27

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Birajte svoje predstavnike

Dou

šnik

Životno iskustvo koje se može steći studiranjem u stranoj zemlji, nepro-cjenjivo je. Većini studenata ono se može činiti i nedostižnim snom, ali postoje raznovrsni načini kako osigu-rati to vrijedno iskustvo koliko god se to činilo nemogućim. Jedan od načina jest i potraga te informiranje o broj-nim stipendijama koje se nude.

Tako je za pet studenata ekono-mije koji žele poslijediplomski studij upisati u Engleskoj, moguća prijava na natječaj za stipendiju koju daje Poslo-vna škola na Sveučilištu Straffordshi-re (Straffordshire University BusinessSchool). Da bi ispunili uvjete, moraju biti hrvatski državljani i imati diplo-mu prvostupnika s dobrim ocjenama iz ekonomskih ili srodnih predmeta. Uz to, student kandidat za stipendiju mora biti ili predavač ili se baviti istra-živačkim radom kao asistent ili kao

znanstveni novak. Budući da je riječ o učenju na da-

ljinu, studenti neće provesti cijelu go-dinu na Poslovnoj školi Sveučilišta u Staffordshireu, već dva do tri mjeseca, nakon čega se vraćaju na svoje mati-čno sveučilište. I tako isto i sljedeće godine. Stipendija obuhvaća školarinu i životne troškove za vrijeme boravka u Engleskoj. Rok za prijavu na natječaj je najkasnije do 25. siječnja 2008.

Za studente ekonomije koje pak zanima mjesto pripravnika u jednoj od njemačkih tvrtki u trajanju od tri do šest mjeseci, Komitet za istočnoeu-ropske ekonomske odnose u suradnji s Hrvatsko-njemačkom komorom za industriju i trgovinu, nudi stipendiju. S radom pripravnika počinje se u ra-zdoblju svibanj-lipanj 2008. godine. Da bi ispunili kriterije za dobivanje stipendije, zainteresirani studenti mo-

raju pohađati ekonomski, inženjerski ili tehnički studij, imati najviše 30 go-dina i vrlo dobro poznavati njemački ili pak engleski jezik. Studenti viših godina također trebaju imati određe-no radno iskustvo. Rok je prijave naj-kasnije do 28. prosinca 2007.

Stipendije studija na sveučilišti-ma Cambridge, Oxford i York za uvje-te imaju odlične akademske kvalifika-cije, točan i precizan prijedlog onoga što se želi studirati i tečno govorenje engleskog jezika. Stipendija pokriva školarinu i osnovne troškove života te putne troškove do Engleske i natrag. Odnose se na studije humanističkih i drugih znanosti. Sveučilištu Ca-mbridge nudi stipendiju OSI / FCO Chevening za jednogodišnji program diplomskoga studija iz spomenutih područja, a rok za prijavu je 31. sije-čnja 2008.

Sveučilišta Oxford (University of Oxford) i York (University of York) također nude stipendiju OSI / FCO Chevening, a postoje tri opcije: jedno-godišnji program za diplomski studij na Sveučilištu Oxford, jednogodišnji program za diplomski studij na Sve-učilištu York i devetomjesečni posli-jediplomski (istraživački) program na Sveučilištu Oxford (svi programi s područja društvenih znanosti, huma-nističkih znanosti ili zaštite okoliša). Rok za prijavu je 17. prosinca 2007.

Nije sve izgubljeno

Informacijama do studija u inozemstvu Učenje na daljinu Poznavanje stranih jezika

Karmen Anastazija Škaro

Stipendije za studente

www.unidu.hr28

punk

t@un

idu.

hrM

agne

t

Tijekom školovanja, posebno u sre-dnjoj školi, učenici se, usmenom pre-dajom, upoznaju s izrazom „okinava“ koji jednoznačno predstavlja neprola-ženje pojedinih predmeta i odlazak na popravni te, u najgorem slučaju, gubi-tak godine. „Okinava“ ima mistično značenje, učenici je se boje i ne žele završiti u njezinim raljama.

Oni pametniji, budući intele-ktulaci, uz to interno značenje izraza „okinava“, znaju da je to još i naziv otoka u Japanu gdje su se vodile žesto-ke borbe tijekom Drugoga svjetskog rata. I baš zato što je tamo „okinulo“ jako puno vojnika, taj se izraz uveo u rječnik srednjoškolaca slavenskoga govornog područja.

I doista, u borbama na Okinawi stradalo je oko 300 tisuća, što japan-skih, što američkih vojnika, i to pre-težno vrlo mladih. Prosječna njihova dob bila je oko 23 godine. Danas je Okinawa mjesto u kojemu ljudi žive najduže na svijetu. Muškarci prosje-čno 80 godina, a žene 86. Tamo ima i najviše stogodišnjaka na svijetu, otpri-like 45 ljudi na 100 tisuća stanovnika.

Što ih tako dugo drži na životu?

Možda poznati japanski red i osjećaj za organizaciju? Za Okinawu, odgo-vor je tege, što znači polako. Stanovni-ci ovoga otoka još uvijek žive u skladu s „okinawskim vremenom“, što znači da izbjegavaju svaki pritisak; nijedan autobus ne kreće na vrijeme i svi ka-sne, čak i na vjenčanja.

Baš kao u Dalmaciji, moglo bi se pomisliti. Okinawa – tege, Dalmacija - fjaka. Klima je otprilike jednaka. Ljeti puno sunca, zimi puno kiše, ali tem-perature uvijek ugodne. More, riba, tege, fjaka.

Ipak, ima razlike. Zove se hara hachi bu ili, u slobodnome prijevodu, napuniti želudac otprilike 80 posto, nikad do kraja. Dalmatinci teže pri-mjenjuju hara hachi bu, pogotovo na dugim obiteljskim večerama i razno-raznim domjencima. Rezultat – manje žive. Možda je to i bolje. Manje bolesti, manje muke u starosti, manje liječni-ka.

Na Okinawi kažu da svaki dan donosi sve veću čast, a stari ljudi pri-čaju najbolje priče. U selu Osimi, koje ima 3.500 stanovnika, u kamen je uklesano: „Sa sedamdeset, još si dije-te, s osamdeset mlad čovjek. A kad te s devedeset netko pozove u nebo, reci mu: - Dođi ponovno, kad navršim sto-

tu.“Ta je poruka puno jasnija kad

se zna da se starost na Okinawi zove pin pin jer tamošnji starci „skaču kao lopte“. U drugim dijelovima Japana, sa starcima nije tako. Tamo su nepo-trebni, a postoje i legende da se, kao takvi, odvlače na neprohodna brda i ostavljaju umrijeti od gladi.

Možda je na Okinawi drukčije jer se stanovnici smatraju više konfučija-ncima nego Japancima. Diskretno će reći i da vole strance te da ne spuštaju glavu kad ih pozdravljaju. Nisu rasisti. A mogli bi se ljutiti na Amerikance, kao i na Japance, koji su, u Drugomu svjetskom ratu, kao važno strateško mjesto izabrali Okinawu. Oni su već zaboravili sve ratne strahote, a još ima i mnogo živućih svjedoka. Jedino ih smeta „amerikanizacija“ južnog dijela otoka i dolazak hamburgera i ostale nezdrave hrane, kao i oružja koje pri-jeti stanovnicima.

Na Okinawi vladaju umjerenost i polagan tempo. Koji apsurd - jer se nalazi pod upravom Tokija, koji krase brzina, točnost i bolesna preciznost. Ali ljudi su tamo, zbog stresa, puno nesretniji od onih na Okinawi. Na tom otoku nikoga ništa ne dira. Ni prošlost, ni sadašnjost, a ni budućnost.

Otok zadovoljnih staraca“Okinava” u srednjoj školi Polagan tempo života Nepotrebno “amerikaniziranje”

Maro Marušić

Okinawa

29

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Mag

net

Otok zadovoljnih staraca

„Deset? Uopće ne izgledam kao da mi je deset! Izgledam... Izgledam kao da pokušavam sebe uvjeriti da ne izgle-dam kao da mi je deset“, riječi su pla-netarno popularne mačke približno planetarnog obujma struka, Garfielda.Njegov je lik toliko rasprostranjen da je razvio posebnu kulturu štovanja laza-nja, kave i televizora, uz gnušanje nad dijetama i ponedjeljcima, a razloge za neosporno ljudsko prihvaćanje Garfi-eldova karaktera njegov autor, Jim Da-vis, pronalazi u činjenici da ljudi jesu Garfield. „Garfield je čovjek u mačjem odijelu“, kaže Davis. „Napravljeni smo da se osjećamo krivima zbog prežde-ravanja i ljenčarenja, no Garfield bra-ni naše pravo da zgrabimo čokoladnu krafnu sa stola i prespavamo popodne. Garfield nas nekako oslobađa krivnje i volimo ga zbog toga!“

Jim Davis rođen je u Indiani, 1945. godine. Djetinjstvo je proveo na maloj farmi, uz oca Jima, majku Betty, brata Davea i 25 mačaka. Njegovo je djetinjstvo usporedivo s onim njegova lika Jona u stripu, Garfieldova vlasni-ka, koji je također odrastao na selu s roditeljima i bratom, Doc Boyem. Je-dnako tako, obojica su crtači i rođen-dan im je 28. srpnja. Međutim, postoji jedna bitna razlika, i ona je „okidač“ samom razvoju ove priče. Davis je kao dijete bolovao od astme pa je mnogo vremena provodio zatvoren u kući, s olovkom i papirom, te pogledom upr-tim u mačke u dvorištu svoje seoske kuće. Sve ostalo je povijest. Njegove prve crtarije bile su toliko loše da je morao sa strane napisati što predsta-

vljaju. S vremenom se njegovo umijeće crtanja razvilo, no svejedno je smatrao da natpisi upotpunjuju crtež.

Cinizam zasigurno upotpunju-je Garfieldovu indiferentnu pojavu.Debeo, lijen, narančast... Jednosta-vno, nemoguće ga je ne obožavati. On govori i radi stvari koje bi svi go-vorili i radili, samo kad bi mogli. Pa ipak, unatoč nezaobilaznoj svjesnosti o njegovu postojanju, mnogi ga ljudi doživljavaju prije svega kao materijal za djecu, uopće se ne trudeći vidjeti dalje od onoga najosnovnijeg humo-ra pri njegovu naganjanju s Odiem, simpatično glupavim psom u stripu, ili prilikom njegova gutanja lazanja. Garfieldova je pretilost shvaćena kao gornja granica Davisova smisla za hu-mor, zato je potrebno na silu pročitati rečenice u glupom, dječjem, pahu-ljastom oblačiću za tekst i uvidjeti da Garfield zapravo uopće nije debeo, već je uskraćen za visinu.

Kako je moguće da jedan crtani lik djeluje tako stvarno? U svakomu se, vjerojatno, krije jedan mali podli Garfield, koji čeka da pročitani strip uzrokuje njegovo lijeno izbijanje na

površinu i bezočno tamanjenje zaliha hrane iz hladnjaka, naočigled izbezum-ljenih Jonova. Što natjera jednu ma-čku da mrzi toliko toga? Pa, svatko ima svoju listu mržnje, ali rijetko tko posje-duje motor mržnje, koji je jedina stvar što tu osobu može pokrenuti. Garfieldzapravo, uopće nije toliko lud za hra-nom – on, jedno-stavno, gaji dosta-

tno mržnje prema dijetama. Njemu uglavnom uopće nije do izležavanja; on stvarno mrzi vježbanje! Njega petak čini sretnim samo zbog toga što nije ponedjeljak. Cinizam, kao pokretač, u ovom se slučaju pokazao iznimno uspješnim jer onima koji razmišljaju, život čini smješnijim, a onima koji osjećaju, manje bolnim. Garfield: “Kakav očajan dan, mislim da ću ostati u krevetu cijeli dan.“ Jon: “Dobro jutro, Garfielde! Danasje baš krasan dan!“ Garfield: “Kakav krasan dan, mislim da ću ostati u krevetu cijeli dan...“

Davisu je Garfield donio mno-go uspjeha; četiri Emmyja za izvan-redan animirani program 1998. go-dine i četiri nagrade National Carto-nist Societyja za humoristični strip. Danas Garfielda objavljuje oko 2.5-70 novina diljem svijeta za oko 263 milijuna čitatelja, uz dozvolu Davi-sova studija Paws Inc., osnovanoga da podržava i upravlja Garfieldovimglobalnim biznisom. Garfield je islužbeno postao besmrtan 2004. go-dine, objavom filma „Garfield: TheMovie“, unatoč lošim kritikama. A što glavni junak na sve to ima reći? „Što je uopće život? Život je kao to-pla kupka. Lijepo ti je dok si unutra, ali što dulje ostaneš, budeš više na-boran.“

Svijet Nije debeo već uskraćen za visinu

Garfield

Ivana Brailo

bezponedjeljka

www.unidu.hr30

punk

t@un

idu.

hr

Rijetka su sjećanja na srednjoškolske dane koja ne sadržavaju barem, i naj-češće, jednu žensku osobu čije sposo-bnost i osobnost nadrastaju granice sjećanja i ostaju jasne usprkos godina-ma i hrpi drugih središnjih osoba. Ta-kvi likovi ostaju u poslovično muškim, a nerijetko i ženskim, mentalnim spo-menarima baš poput uspomena na

nepročitanu lektiru. Racionalno gle-dajući, takvi su mitovi redovito izro-mantizirana projekcija općepoželjnih osobina koje su vješte ženske osobe prisvojile. U široj javnosti školskoga dvorišta i obližnjega ugostiteljskog objekta izazivaju pozornost, fatalne ljubavi i druge pompozne sintagme kojima se karakterizira srednjoškolska svakodnevica.

Priči bi tu bio kraj kad se takvi ženski likovi ne bi periodično pona-vljali. I, iako godine donose manje ružičastoga, a više realnoga, a to znači da se jasno uviđaju mane takvih pri-padnica ženskog roda, njihova privla-čnost objašnjava se vrlo neodređenim pojmom “ono nešto”. To je žena koja se lako uoči i onda kad sjedi i šuti, a ipak je pametna i vesela; ona hoda nezain-

Svakomu svoja LauraMentalni spomenar Fatalne muze Žene sudbine ili sudbonosna žena

Tipologija ženskih bića

teresirano i obično, a ipak božanski i graciozno, u nju se zaljubljuje brzo, jako i konačno. Da, konačno. Jer nije-dna druga nije takva. Tako draga, tako prisna, tako zgodna, tako elokventna, tako duhovita, tako, tako... Tako fatal-na.

Iz klasičnih medija, poput knjige, fatalne žene sele se na film, a gotovosvi glazbenici posljednjih desetljeća imaju svoju fatalnu muzu. Sad se lako nameće zaključak kako se pojave ma-gičnih žena odnose samo na živote umjetnika ili samo na prostor njihove mašte. Ali, je li doista tako?

Koliko je priča o mladima i uspje-šnima na poslovnom planu čiji živo-ti emocionalno stagniraju jer se bore s povrijeđenošću od baš te – Jedne i Jedine? Koliki su brakovi pukli nakon

niza sretnih godina jer se, ničim pota-knuta, pojavila baš Ona? Aha, ima ih i u običnim životima. I vodeći se pre-drasudama, često su crne, pomalo mi-stične i vrlo zanimljive. Uz to, valjda nitko nikad nije čuo za sretnu ljubav s fatalnom ženom. Eto svojevrsnoga oksimorona.

Iznenađujuće je upravo kako se tim oksimoronom ne bavi nijedna stručna sociološka studija kad se iz svega jasno vidi da su raširena i opa-sna pojava, s utjecajem na mikrora-zinu u kojoj postoje. Možda zato jer fatalne žene ne hodaju okolo vičući kako su baš one te.

Ipak, prostor za istraživanje po-stoji ako se u obzir uzme snaga koju ima karizma i šarm žene na odluke muškaraca, čak i kada vlasnica te ka-

rizme i šarma nije niti imala namjeru biti fatalna. Prošle godine na jednomu američkom sveučilištu najboljim je proglašen rad skupine studenata koji su istražili fenomen savršenih žena, prije svega poznatih, ali i onih obi-čnih. Došli su do zaključka kako ni besprijekoran fizički izgled, a ni visok stupanj obrazovanja nisu nužni da bi se za nekoga postalo fatalnim. Potre-bno je pravo vrijeme i pravo mjesto. Ili krivo. Ne zna se. Ali malo toga se zna kad se govori o pojmu koji bi pu-ristički čisto glasio: “žena sudbine” ili “sudbonosna žena”. A svatko za sebe zna tko mu nosi, a možda i odnosi, sudbinu. Zato su rijetka sjećanja koja ne sadržavaju barem, i najčešće, jednu žensku osobu čija osobnost nadrasta granice sjećanja.

Natalija Đukanović

Mag

net

31

punk

t@un

idu.

hr

www.unidu.hr

Svakomu svoja LauraM

agne

t

U vrijeme kada je doista teško biti ori-ginalan i privući pozornost javnosti, kad su svi tabui srušeni, kad možemo, zahvaljujući televiziji, Internetu i dru-gim blagodatima postindustrijskoga razdoblja, ući u gotovo svačiji dom uključujući i „najpoznatiju hrvatsku kuću“, u kojoj svake godine iznova skupina mladih ljudi koji nisu ni po čemu posebni, pokušava osvojiti mi-lijun kuna ne radeći ništa tri mjeseca - jedan je oglas relativno nepoznate aukcijske kuće iz američkog Dallasa uzburkao duhove.

Ta aukcijska kuća je na dražbu uz početnu cijenu od sto tisuća do-lara ponudila pramen kose Ernesta Guevare, poznatijega pod nadimkom Che, koji prodaje Gustavo Villoldo, bivši CIA-in operativac; on je predmet dražbe otkinuo, prema vlastitom pri-znanju, s Cheova tijela nakon što je ubijen negdje u bespućima Bolivije prije četrdeset godina. Sretni kupac, šezdesetjednogodišnji vlasnik knjižare Bill Butller, čija je ponuda bila i jedina na bizarnoj dražbi, uz sporni pramen dobio je i fotografije Ernesta Guevareprije smrti i nakon nje te otiske prstiju uzete neposredno nakon Cheove smr-ti.

Ernesto Che Guevara cijeli je ži-vot bio zakleti neprijatelj kapitalizma da bi nakon smrti postao jedna od ka-pitalističkih ikona. Njegova fotografijakoju je još 5. ožujka 1960. slikao foto-graf Alberto Korda na Kubi, koja pri-kazuje Chea s nakrivljenom kapom i neizbježnom zvijezdom petokrakom, danas se nalazi na: čašama, upaljači-ma, privjescima, majicama, biljnim čajevima, bedževima i, vjerojatno, na svim predmetima gdje je moguće apli-cirati fotografiju. Pomama za likom idjelom Ernesta Guevare započela je 1997. godine nakon što je jedan umi-

rovljeni bolivijski general otkrio točnu lokaciju Cheova tijela, što je odmah izazvalo objavljivanje ni manje ni više već pet biografija o djelu poznato-ga revolucionara. Tko je zapravo bio čovjek čiji lik nalazimo na zastavama Libanonaca, na majici nogometaša Thierrya Henrya, na ramenu Arman-da Maradone u obliku tetovaže i koje-ga su Australci izabrali među prve tri osobe koje bi željeli ugostiti na večeri, prema anketi magazina Sunday?

Ernesto Guevara rođen je 14. li-pnja 1928. u argentinskom gradu Ro-sariju u imućnoj obitelji. Njegov otac, Ernesto Guevara Lynch, bio je irskoga podrijetla, dok je majka, Celia de la Serna, bila španjolskih korijena. Vrlo rano u svojoj mladosti mali Ernesto obolio je od astme što je obilježilo njegov daljnji život. Che upisuje me-dicinski fakultet u Buenos Airesu te se tijekom školovanja upoznaje s djelima ljevičarskih pisaca i filozofa Marxa,Engelsa, Staljina i mnogih drugih iako nikad nije sudjelovao u ljevičarskim studentskim pokretima. Vjeruje se da je medicina bila njegov izbor jer je že-lio pronaći lijek za sebe, ali i za svoju majku, koja je, dvije godine prije nje-gova odlaska na fakultet, teško obolje-la.

Godine 1951. Ernestov prijatelj Alberto Granado nagovara ga da uzmu predah od školovanja, pa tako kreću na poznatu avanturu motociklom po Južnoj Americi, gdje se Che upoznaje s bijedom svog kontinenta. Svoja ra-zmišljanja s tog putovanja zapisivao je u dnevnik, mnogo godina poslije izdan kao knjiga, te je prije nekoliko godina po njemu snimljen i film podnazivom „Dnevnik motociklista“. Pri novačenju za vojsku Chea proglašava-ju nesposobnim, pa tako on kreće na još jedno putovanje po Južnoj Americi

i na kraju se skrasio u Gvatemali. S tog putovanja piše svojoj tetki Beatriz: „Na slici našeg voljenog druga Staljina za-kleo sam se da neću predahnuti prije nego ta kapitalistička hobotnica bude uništena.“ Godine 1954. sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade, gdje se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke vještine. Početkom 1955. godine Che radi kao liječnik u bolnici Hospital Central u Mexico Cityu, i tu u lipnju susreće brata Fidela Castra - Raula Castra, s kojim će se sprijateljiti.

Meksička policija 24. lipnja 1956. hapsi Chea zajedno s njegovim ku-banskim prijateljima, među kojima je bio i Fidel Castro, a 3. srpnja novinska agencija UPI objavljuje da će argen-tinski liječnik Guevara biti deportiran u domovinu zbog pretpostavke da je sudjelovao u neuspjeloj zavjeri pro-tiv kubanske vlade Fulgencija Batiste. Bivši meksički predsjednik Lázaro Cárdenas umiješat će se u rad policije kako bi obranio kubanske revolucio-nare, pa su krajem mjeseca srpnja Che Guevara i braća Castro pušteni na slo-bodu. Na slobodi u tajnosti nastavljaju s planovima o iskrcavanju na Kubu i preuzimanju vlasti, što će se i dogoditi poslije godinu dana.

Iako postaje guverner Narodne banke Kube i ministar industrije, Che se ne zadovoljava „foteljama“, već na-stavlja po svijetu nositi baklju revo-lucije, pa tako sudjeluje u borbama u Kongu i na kraju, za njega kobnim, borbama u Boliviji. Kamp gdje se smje-stio sa suborcima 8. listopada 1967. je okružen i Che biva zarobljen od bo-livijske vojske. Idući dan, 9. listopada ubijen je po naredbi bolivijske vlasti. Njegove posljednje riječi, prema priči vojnika nazočnih egzekuciji, bile su: „Znam da ste me došli ubiti. Pucajte kukavice, ubit ćete samo čovjeka!“

Lako je ubiti čovjeka, ali teško je ubiti ikonu - pokazuje se i četrdeset godina nakon smaknuća Chea, kad se u svakom kutku planeta može naći njegov lik, a rasprave o revoluciona-ru koji za jedne predstavlja najveću osobu dvadesetog stoljeća, a za druge komunističkog krvoloka i ubojicu - i danas pune medije. Mnogi su pak pro-stituirajući njegov lik zaradili milijune ne obazirući se na povijesnu ulogu Er-nesta Guevare; mnogi, ali ne i fotograf Alberto Korda. On je 1967. bez ikakve naknade ustupio fotografiju talijan-skom izdavaču Giangiacomu Feltri-nelliju, koji ju je otisnuo na posterima neposredno nakon smrti legendarno-ga revolucionara. Sve ostalo je povijest unosnoga biznisa.

Ernesto Che Guevara

Rađanje legende

Najskuplji pramen kose Kapitalistička ikona Mladost i školovanje Širenje revolucije

Marko Asić

www.unidu.hr32

punk

t@un

idu.

hr

Idemo dalje...

Čestit Božić i sretna Nova godina Studentski centar Dubrovnik

I naši profesori također!