dževad karahasan - zapis o glumi

7/24/2019 Devad Karahasan - Zapis o glumi

1/10

Devad KarahasanZapis o glumi

O glumi se pisalo jako malo, a i to malo uglavnom su metafore poput one

Hegelove, koja tvrdi da je glumac instrument na kojemu pjesnik svira, ilione E. G. raiga, koja od glumca !ahtijeva da "ude nadmarioneta ilisupermarioneta. #aj i!ra!ito skromni "roj iska!a o glumi i!nena$uje.%!nena$uje prvo s o"!irom na &injenicu da je gluma u evropskoj kulturiprisutna od samih nje!inih po&etaka, i to je prisutna kontinuirano i uprakti&no nei!mijenjenom o"liku ' ono (to dana(nji glumac &ini gotovo jeidenti&no onome (to su u anti&koj Gr&koj &inili rapsodi, glumci upredstavama mima ili glumci u dravnom teatru gdje su i!vo$ene tragedijei komedije o Dionisijama. #akav kontinuitet formi, sredstava i metoda nemoe poka!ati ni jedna druga ljudska djelatnost, osim onih istovremenoesencijalnih i eg!istencijalnih, kao (to su pripovijedanje, vo$enje lju"avi iliu!imanje hrane. Drugo, taj manjak o!"iljnih ra!mi(ljanja o glumii!nena$uje i !ato (to je gluma svih ovih dvadeset pet ili dvadeset sedamstolje)a, koliko je prisutna u evropskoj kulturi, uivala i!ra!iti interes i"oravila u samom sredi(tu javnog prostora.

*ogotovo i!nena$uje da je gluma uivala i!ra!ito sla", gotovo nikakav,interes u semioti&ki inspiriranoj teoriji umjetnosti i estetici, jer uistinu jemalo formi +o!na&iteljskog djelovanja koje su !a semioti&ku anali!uatraktivne koliko gluma. -en /agritte svojevremeno je i!a!vao pravoodu(evljenje +semioti&ki inspiriranih autora svojom slikom lule ispod koje

je pisalo +Ovo nije lula. Odu(evljenje je "ilo sasvim opravdano, jer slika jepoka!ivala dvije temeljne oso"ine umjetnosti ' kao +o!na&iteljske prakse0+Krv u umjetnosti nije krvava1 i kao igre, a istovremeno jasno jepoka!ivala da je umjetnost i jedno i drugo na sasvim speci2&an, samo svojna&in. 3e tre"a podsje)ati da je do"ar dio odu(evljenih ra!mi(ljanja o/agritteovoj slici tuma&io sloenu semioti&ku strukturu slike kao iska!a,odnosno duhovitu igru utemeljenu na analo(koj srodnosti slikovnog dijelaiska!a sa stvarnim predmetom, na prividno proturje&nom odnosu slikovnogi ver"alnog dijela iska!a, te na &injenici da je proturje&nost dvaju dijelovaiska!a istovremeno stvarna i prividna, jer ono (to !a se"e tvrdi da nije lulato !aista nije, ali, istovremeno, dodu(e samo po i!gledu, jeste. 3aime,

nikada niko ne)e tu lulu napuniti duhanom i potegnuti i! nje do"ar "ogatdim, ali )e je kao lulu prepo!nati doslovno svaki &ovjek koji vidi sliku.

Gluma je me$utim mnogo kompliciraniji semiolo(ki sistem koji pokre)e jo(sloenije igre u!ajamnog potvr$ivanja i poricanja pojedinih dijelova togsistema, u glumi su pleonasti&ko ponavljanje re&enoga i istovremenoporicanje toga re&enog jo( sloenije nego na /agritteovoj slici i !a anali!uu!"udljiviji. 3a po!ornici stoji &ovjek koji !a se"e tvrdi da je &ovjek koji se!ove 4aust. On pritom jeste &ovjek i u okviru par sati predstave on moevaiti !a 4austa jer i!govara rije&i i ponavlja postupke koji, po svjedo&enjugospodina Goethea, jesu 4austovi. *ri svemu tome on, naravno, nije 4austjer kod policije nikakav 4aust nije registriran, (to !na&i da 4aust kaogra$anin ne postoji. 5li emocije, misli, rije&i, snovi i uvjerenja koje stvarni

6


2/10

&ovjek na po!ornici i!nosi i nudi na(em doivljaju 0pogledu, uhu,emotivnom "i)u1 jesu realni i nesumnjivo postoje. /e$utim, &ije su to!aista rije&i, misli, snovi7 Onoga s po!ornice7 8igurno ne, milioni ljudimogu posvjedo&iti da su te rije&i &itali u Goetheovom tekstu i da su upravoposredstvom tog teksta upo!nali emocije, snove, misli i ideje koje &ovjek

na po!ornici upravo sada i!lae pred nama. 5li ih se sigurno ne moepripisati ni Goetheu kao gra$aninu, a isto tako sigurno im konkretnost,inten!itet i uvjerljivost koje oni imaju ve&eras daje glumac koji u ovomteatru igra 4austa.

8li&nosti i ra!like s /agritteovom lulom su, nadam se, dovoljno jasne dapotvrde moje uvjerenje kako je gluma jo( sloeniji semioti&ki sistem odslike lule koja ver"alno !a se"e tvrdi da nije lula. 9ula kao denotatumpostoji, i kao materijalno ostvareni predmet i kao duhovna slika, kao+lecton stoika i 5urelija 5ugustina, kao +o!na&eno moderne semiologije.4aust kao denotatum istovremeno postoji i ne postoji: i!van po!ornice nakojoj ga glumac +o!na&ava, odnosno +proi!vodi, on postoji kao sistem!nakova, kao intendirano tijelo i kao junak Goetheovog teksta, postojinaravno i kao +lecton Goetheove tragedije i glum&eve igre, ali ne postojikao materijalno ostvareni predmet i!van !nakovnih sistema, naime kaogra$anin koji pla)a pore!, i!la!i na i!"ore i po(tuje ili kr(i !akone./agritteova slika so"om upu)uje na idealno postoje)e "i)e, na duhovnusliku jednog predmeta, koja onda so"om upu)uje na materijalno postoje)e"i)e, na stvarni predmet. Gluma stvari unekoliko o"r)e, tu ivi i stvarni&ovjek koji so"om i svojom igrom upu)uje na idealno postoje)e "i)e kojeso"om dalje upu)uje na univer!um !na&enja i smislova, na nei!mjerni

svijet mogu)ega, s tim da &ovjek na kojega gluma upu)uje ne postoji kaostvarni &ovjek. ;kratko: ono na (ta upu)uje slika jeste realno 0sa!natljivo,de2nirano odre$enom formom i pravilima, !amislivo i shvatljivo1 a moe"iti i stvarno, to jest nesumnjivo postoji i stvarno 0kao materijalnoostvareni predmet1< ono na (ta gluma so"om upu)uje jeste realno, ali nijestvarno i ne moe "iti stvarno, jer knjievni junak nije jednak ni s jednimstvarnim &ovjekom, ni onda kad je gra$en prema nekom stvarnom u!oru0kad "i to "io, ne "i mogao imati univer!alnost koja karakteri!iraknjievnog junaka, ne "i dakle so"om upu)ivao na mnoge i tako nudiomogu)nost da se mnogi ljudi u njemu djelimi&no prepo!naju1. 8lika so"omupu)uje na stvarno ili "arem na ono (to moe "iti i stvarno, gluma upu)uje

na idealno.

Ono na (ta gluma upu)uje sloenije je dakle od onoga na (to so"omupu)uje slika, jer o!na&eno glume istovremeno jeste i nije materijalnopostoje)e, jeste de2nirano ali tako da so"om uvodi u "eskona&ni svijetsmislova, jeste pojedina&no ali tako da istovremeno moe "iti univer!alno.3a sli&an na&in su gluma i slika o"rnuto simetri&ni ako ih se promatra i!perspektive neposredno i materijalno prisutnoga, dakle onoga &ime seupu)uje. 8lika je strukturno analogna onome na (to upu)uje, ali nije, kaopredmet, jednaka tome 0i! /agritteove lule, rekli smo, niko ne)e potegnutido"ar dim1. Glumac kojega gledamo na po!ornici jeste nesumnjivo iv&ovjek s kojim se moe i)i na ve&eru ili na utakmicu, !a kojeg se moeudati i s kojim se moe imati nespora!ume. %li ipak ne7 /islim da ne, jer

=


3/10

onaj koji stoji pred nama na po!ornici istovremeno je manje i vi(e od se"esamoga, kao gra$anina, &ovjeka, stvarnog "i)a. 3aime ono (to on govori,osje)a, poka!uje, to nije njegovo, to pripada nekome drugom, nekome kone eg!istira u ljudskom tijelu. Glumac koji stoji na po!ornici predstavljaju)i4austa tjelesno jeste jednak se"i, ali po svome unutra(njem "i)u nije, sve

ono na (ta njegovo tijelo upu)uje +pripada nekome drugom, naime junakukojeg on predstavlja i s kojim on nije niti moe "iti identi&an. Gluma, dakle,i!me$u prisutnoga i odsutnog dijela semiolo(kog sistema uspostavljaistovremeno odnos analogije i odnos homologije. 9ju"a #adi), glumac kojiigra 4austa, i 4aust, imaju, "ar ve&eras i u sali ovog teatra, isto tijelo iprema tome su homologni. 5 9ju"u #adi)a 4austom &ini analognost idealnopostoje)ih struktura koje on proi!vodi 4austovim likom. Odnos analogijegluma ne uspostavlja s tjelesnim nego s duhovnim, ona ne uspostavljasli&nost s predmetima nego sa !na&enjima i smislovima. 5li 4austoveemocije i snovi, strasti i &enje do mene kao gledaoca dola!e jedino ondakad im 9ju"a #adi) svojom, i samo svojom, duhovnom energijom podariodre$eni, relativno visok, stupanj konkretnosti, pojedina&nosti, stvarnosti.Do"ro napisan dramski lik i do"ro prostudirana uloga mogu na sceni ostatisasvim "lijedi i "e! odjeka u gledali(tu, ako glumac u lik ne uloi svojuduhovnu energiju< mogli "ismo i)i i korak dalje i ustvrditi da i!vrsnoura$ena uloga, koja je i!vrsno odigrana desetine puta, moe jednom "itijako lo(e igrana ako je, recimo upravo ve&eras, glumac dekoncentriran,nespreman da se daje liku kojeg igra, optere)en svojim ljudskim 0negluma&kim1 pro"lemima.Ova nepreci!na skica !a jednu mogu)u semioti&ku anali!u glume "ar

djelimi&no odgovara na ranije nagovije(teno pitanje: !a(to se semioti&kiinspirirana estetika i teorija umjetnosti nisu "avile glumom ili su to &inilesamo u!gred7 Koliko god "ila u!"udljiv i i!a!ovan predmet prou&avanja,gluma je krajnje nepodesna !a semiolo(ku anali!u, jer ona nije sistemnego proces, odnosno svojevrsna kom"inacija sistema i procesa. Za ra!likuod drugih formi +o!na&iteljske prakse, gluma ne proi!vodi dovr(enu, use"e !atvorenu i nepromjenljivu cjelinu koja je dovoljno mrtva da se moeneograni&en "roj puta promatrati, rasklopiti i sklopiti, provjeriti i premjeriti,jer gluma se uvijek, poput stvarnog ivota, doga$a sad i ovdje. 5li !ara!liku od ivota, koji se sastoji od ni!a neponovljivih i sasvim konkretnihtrenutaka, iskustava, sen!acija, gluma je proces koji se moe !austaviti,

provjeriti, promijeniti, gluma je, takore)i, ivot !a koji se moe pripremiti,koji po!naje i do!voljava pro"u, generalnu pro"u, premijeru i repri!u. ;ivotu se sve doga$a samo jednom i !auvijek, u glumi se sve doga$amnogo puta, s mogu)no()u da se svaki doga$aj pripremi, ra!umije, da sena njega pristane.Druga o&igledna korist od ranije i!loene skice !a mogu)u anali!u glume jeto (to je ona, ma koliko nepreci!na "ila, uka!ala na sredi(nje pro"leme skojima se suo&ava svaki poku(aj da se gluma ra!umije, to jest na mjestona kojem se ti pro"lemi javljaju, na kojem nastaju i artikuliraju se. #o jeodnos glumca i lika, na jednoj strani, i odnos ljudskog i gluma&kog uglumcu samome, na drugoj strani. 3ije, dakle, &udo da se upravo ta dvaodnosa i pitanja koja se okupljaju oko njih uporno pretresaju u svimrelevantnim ra!mi(ljanjima o glumi (to ih nudi evropska tradicija.

>


4/10

/oglo "i se re)i da se ra!mi(ljanja o odnosu glumca i lika kre)u i!me$udvije ekstremne po!icije od kojih jedna !ahtijeva gotovo identi&nostglumca s likom, takore)i i(&e!avanje glumca u liku koji tuma&i, a drugainsistira na distanci i!me$u glumca i lika, odnosno na &isto tehni&koj

prirodi glume. *rvu po!iciju je, koliko mi je po!nato, najuvjerljivije !astupaoK. 8. 8tanislavski (Sistem ili rad glumca na sebi, Moj ivot u umjetnosti,Etika ili rad glumca na ulozi).

%deal 8tanislavskoga mogao "i se de2nirati kao privremeno preo"raavanjeglumca u lik koji tuma&i: tokom tri sata predstave glumac gotovo daprestaje postojati kao samostalno "i)e, on se rastvara u liku kojemuposu$uje ili stavlja na raspolaganje svoju eg!istenciju. Gluma&ka tehnika je!a 8tanislavskoga ni! vje(tina i postupaka koje se mora nau&iti, kojima semora svjesno ovladati, da "i ova preo"ra!"a, da "i se privremenoponi(tavanje i preseljenje glumca u lik, moglo i!vesti uspje(no i potpuno,ali i kontrolirano. Drugim rije&ima, glumac se (koluje, savladava odre$enaumije)a, da "i se svjesno mogao, onda kad je to potre"no i kad on to ho)e,+preo"ra!iti u junaka kojeg predstavlja, a onda se uspje(no i "e!posljedica +vratiti u se"e. Zato je 8tanislavski i prostor i!a po!ornice,tako!vani gluma&ki salon, gardero"e pojedinih glumaca i hodnike koji tegardero"e pove!uju sa salonom odnosno s po!ornicom, davao urediti uskladu s po!ornicom, kao jedan od am"ijenata u kojima se komad doga$a.Od ulaska u !gradu teatra glumac se dakle preseljava i! svog stvarnogsvijeta u svijet junaka kojeg tuma&i, tako da ga sve do i!laska i! teatra,nakon odigrane uloge, ni na jedan trenutak, niti najsitniji detalj, ne

+podsje)a na njegovu ljudsku eg!istenciju, odnosno ne i!vodi i! ilu!ije ukoju se preselio da "i se identi2cirao s dramskim likom. Ovo stalno+mijenjanje identiteta glumac kontrolira svojom tehnikom i svije()u, ondakle sigurno nije du(evni "olesnik nego &ovjek koji odli&no vladaodre$enom vje(tinom.

#eoriju i praksu 8tanislavskoga korak dalje je odveo ?er!@ GrotoAsk@ 0Kasiroma(nom teatru1, gotovo do one ekstremne ta&ke na kojoj identi2kacijaglumca s likom kojeg igra postaje totalna. GrotoAsk@ u glumcu, odnosno unjegovoj sposo"nosti duhovog i tjelesnog preo"raavanja, dakle u odnosu+glumac'lik vidi samo "i)e teatra, njegovu "it i njegovu jedinu stvarnost.

Zato on teatar i svodi na glumca, i to na siroma(nog glumca kojem naraspolaganju stoji samo njegovo "i)e, to !na&i njegovo tijelo, njegov duh injegovo umije)e. Glumac GrotoAskoga nema na raspolaganju &ak nimasku, on mora svojim tijelom, na primjer mi(i)ima lica, vladati takopotpuno da "ude u stanju od svog lica napraviti masku. 5li on &esto nemana raspolaganju ni klasi&ni dramski tekst, pa ni dramski lik kao relativnodovr(enu cjelinu, nego tekstualne fragmente koji artikuliraju mnogo vi(e+stanje nego +karakter, tako da granica i!me$u psihi&kog "i)a glumca ilika kojeg on igra postaje toliko Buidna da !apravo ve) i(&e!ava. ;toliko jepotpuno !akonito da je GrotoAsk@ vremenom napustio teatar i !avr(io"ave)i se ne&im (to "i se najpreci!nije moglo de2nirati kao +misti&napsihoterapija.

C


5/10

*o!iciju upravo suprotnu 8tanislavskome i GrotoAskome u evropskojtradiciji !astupaju Denis Diderot 0*aradoks o glumcu1 i ertolt recht0Dijalektika u teatru1 koji racionalisti&ke postavke Diderota radikali!ira.*rema Diderotu ne postoji ni minimalna identi2kacija glumca i lika koji ontuma&i jer lik je samo +sistem !nakova koje glumac proi!vodi, potpuno

vladaju)i pri tom svim postupcima 0+glum&eve su!e teku i! mo!ga1. Ono(to se gledaoca doima kao +emotivna identi2kacija glumca s likom, samosu postupci koji o!na&avaju ili sugeriraju emotivnu identi2kaciju: umomentu kad predstavlja 0o!na&ava1 neku emociju, recimo du(evnu "ol,glumac ne osje)a ni(ta sli&no tome, on je, naprotiv, potpuno miran isa"ran, svjestan se"e i svega (to radi. ; teatru je poslovi&an primjerglumice koja se, u trenutku nepodno(ljivog du(evnog "ola i totalnograstrojstva, pro"ura!ila noem, ali uporno odga$a trenutak kad )e pastimrtva jer joj se, u sceni rastrojstva, s ruke otka&ila grivna i pala upravo namjesto na koje "i tre"ala do)i nje!ina koljena kad se ona sru(i mrtva< sadaona, pro"odena noem i !aokupljena "olom, potpuno van se"e, dajeprstima desne ruke inspicijentu !nak da ukloni grivnu, kako "i ona moglakona&no umrijeti. Drugim rije&ima, gluma&ka tehnika ne ra!likuje se od "ilokoje druge tehnike, ona je naprosto !nanje usvojeno i kontrolirano svije()u.Kroja& se ne mora ni na trenutak identi2cirati s dugmetom da "i gauspje(no pri(io, on ne mora ni slutiti kako se dugme osje)a dok visi upravona tom sakou, on ne mora osje)ati "ilo (ta i &ak je "olje da ne osje)a jer "ise mogao u"osti iglom ako ne(to snano osje)a dok pri(iva dugme ' sve(to kroja& tre"a jeste da do"ro savlada nekoliko postupaka kojima sedugme pri(iva na sako. #ako je i s glumcem, on tre"a jedino savladativje(tinu predstavljanja ili o!na&avanja ljudskih emocija, du(evnih stanja i

radnji. *ri tom moe mu "iti samo od koristi da sam ne osje)a, nego da"ude koncentriran na vanjsko o!na&avanje odnosno i!vo$enje posla, kao ikroja&.

ertolt recht je odveo Diderotov racionali!am korak dalje. On ne samo dapodra!umijeva emotivnu distancu i!me$u glumca i lika, on !ahtijeva da seta distanca povremeno jasno pokae i tako +emotivno u!"u$enje pretvoriu sa!nanje. rechtov glumac tre"a veliki dio predstave igrati kao da jeidenti&an s likom, ali upravo se u trenucima najja&eg emotivnog inten!itetaon mora distancirati od lika i +pogledati ga i!vana, omogu)uju)i time igledaocu da lik i cijelu pri&u +vidi i!vana. #o je slavni +erfremdungseFekt

0ili efekt !a&udnosti, kako su govorili ruski formalisti1, temeljno sredstvorechtove +antiaristotelovske poetike kojoj cilj nije emotivno &i()enjedu(e 0+oslo"a$anje od osje)anja saaljenja i straha, kako je vjerovatnogovorio 5ristotel1 nego sa!nanje: upravo u trenutku najsnanijegemotivnog u!"u$enja, u trenutku kad je gledalac spreman emotivno seidenti2cirati s glumcem i s likom, te s njima podijeliti emociju, rechtovglumac ra!"ija ilu!iju, jasno poka!uje svoju distancu od lika, emotivnou!"u$enje pretvara u sa!nanje koje, kao (to je do"ro po!nato,podra!umijeva distancu od onoga (to tre"a sa!nati. #ako je "arem sracionalnim, aristotelovskim i moda "rechtovskim, sa!nanjem.

8ve (to se u evropskoj tradiciji pisalo o glumi, od 5ureliusa 5ugustinusa i"ogougodnih autora koji su svoju ispravnost doka!ivali napadaju)i glumce


6/10

mima, preko G. E. 9essinga i naturalista, do sim"olista i 5rtauda, do E.ar"e i na(ih dana, sve se to, kaem, moe smjestiti i!me$u dvije upravoopisane ekstremne po!icije. *ri tom je jako vano imati na umu da ono (toja na!ivam +ekstremnom po!icijom uop)e ne mora isklju&ivati drugemogu)e po!icije, kao (to +ekstremni teorijski iska!i uop)e ne moraju

!na&iti +ekstremnu teatarsku praksu. Diderotov racionali!am, na primjer,nipo(to ne isklju&uje emociju, paljivo &itanje *aradoksa o glumcu u to nasmoe uvjeriti, on samo !ahtijeva do"ro artikuliranu i ta&nu 0historijski,socijalno i psiholo(ki konkreti!iranu1 emociju. Kao (to rechtov +sistemglume nipo(to ne isklju&uje 8tanislavskoga, naprotiv, on 8tanislavskogapodra!umijeva ali tei(te postavlja na drugo mjesto. ilo "i, na primjer,jako u!"udljivo ispitati rechtove ve!e, ako ih je "ilo, s u&enikom8tanislavskoga /ajerholjdom koji je sistem svog u&itelja +okrenuo naglavu, sve vrijeme se !aklinju)i u njega i tvrde)i da mu je apsolutnovjeran. 3a neki na&in i "io mu je vjeran, temeljna je ra!lika u tome (to/ejerholjdov 0i rechtov1 glumac mora "iti "r! 0san o "r!ini /ejerholjdovihsuvremenika futurista i ne samo njihI1, a da "i to mogao "iti on moradavati sa!nanje, a ne emociju. 3a(e emotivno "i)e je, naime, mnogosporije od na(e svijesti, pa je i teatarska predstava u kojoj glumci koristeemocije kao i!raajno sredstvo, u kojoj proi!vode i i!a!ivaju emocije, nunomnogo sporija od predstave u kojoj se emocije samo o!na&avaju, naprimjer tako (to se gledao&evu svijest informira o njima, i to kao sredstvoracionalnog sa!nanja. *o!nata je /ejerholjdova dosjetka na ra&un sporostiglumaca 8tanislavskoga: ako putnik koji uri na vlak upita na ulici glumca8tanislavskoga koliko je sati, on )e sigurno !akasniti makar do vlaka imaonekoliko sati, jer )e upravo toliko trajati da upitani oivi svoja emotivna

sje)anja na putovanja i vlakove, na gro!nicu ur"e i satoveJ ?a ne !nam jeli recht po!navao /ejerholjdov rad neposredno, !nam sigurno da suduhovne ve!e me$u njima o&igledne i da "i "ilo jako u!"udljivo prou&avatiih, poka!ivati i komentirati.

?e li gluma po ne&emu speci2&na djelatnost i da li se gluma&ka tehnika pone&emu ra!likuje od drugih tehnika7 5ko jeste, po &emu se ra!likuje7 Da ligluma&ka tehnika uklju&uje samo svjesni dio ili podra!umijeva o"ukucijeloga ljudskog "i)a7 5ko gluma !ahtijeva o"ra!ovanje emotivnog "i)a,podsvijesti i nadsvijesti, tijela i svijesti, dakle ako se nje!ina tehnikara!likuje od onih tehnika koje uklju&uju samo svijest, kako tre"a o"likovati

(kolovanje glumaca i kakav je odnos sistema i improvi!acije, svjesnog iintuitivnog u procesu o"ra!ovanja7 Ovo su pitanja kojima se, kako smovidjeli, uglavnom "ave ra!mi(ljanja o glumi koja nam stoje naraspolaganju.

8va ova pitanja i poneki mogu)i odgovor formulirani su u tekstu kojimpo&inje ra!mi(ljanje o glumi, u *latonovom dijalogu +%on u kojem je8okratov sugovornik jedan od najuglednijih rapsoda suvremene muHelade, po kojem je dijalog i na!van. ; ovom dijalogu, koji se, i! meninejasnih ra!loga, ne spominje ni u jednom ra!matranju glume, !a&inju seteorija glume i *latonovo u&enje o inspiraciji, (to "i !na&ilo da je glumaprva umjetnost o kojoj se u evropskoj tradiciji po&elo teorijski ra!mi(ljati,pa je utoliko &udnije i to (to se ovaj dijalog uporno !ao"ila!i, kao i to (to se


7/10

o glumi tako malo teorijski pisalo. 8okrat i %on u svojim ra!mi(ljanjima o+rapsodima i glumcima 0 >= d1 pola!e od &injenice da %on, po vlastitompri!nanju, na druge pjesnike, &ak i na Hesioda, gotovo da ne reagira, ali daga svaka Homerova re&enica upravo elektri!ira. 3astoje)i ra!umjeti tuparadoksalnu &injenicu, oni uspore$uju rapsodsku i gluma&ku djelatnost s

umjetnostima lije&nika, matemati&ara, pjesnika i dola!e do !aklju&ka dasposo"nosti rapsoda i glumaca ne po&ivaju na !nanju, dakle na svjesnousvojenoj i kontroliranoj tehnici 0+3ije to te(ko otkriti prijatelju< nego jevjerujem svakome jasno da ti nisi sposo"an govoriti o Homeru na temeljuumije)a i !nanja. ?er kad "i ti to mogao na temelju umije)a, onda "i mogaogovoriti i o svim drugim pjesnicima, kae 8okrat, >= c1. 9ije&nik vladatehnikom koja je utemeljena na &istom racionalnom !nanju, !ato je on ustanju svakom, ali doslovno svakom &ovjeku odrediti potre"nu dijetu c1. Kao gotovo uvijek kod *latona, i ovdje

)e isti sugovornik i!govoriti ne(to kasnije gotovo i!ravno suprotnu tvrdnju.3a 8okratovu primjed"u da i me$u gledaocima ima onih koji se, !ajedno snjim, "oje i tuguju, %on kae: +Znam ja to i te kako do"ro. ?er ja ih svaki putgledam odo!gor s po!ornice, kako se ogledaju okolo, upla(eni i uplakani,&ude)i se onome (to su &uli. *a moram ja na njih jako pripa!iti: jer ako samih rasplakao, ja )u se naknadno smijati jer )u u!eti lijep novac< a ako samih nasmijao, ja )u naknadno plakati jer )u ostati "e! novca 0> e1.

%!a"rani citati poka!uju da je *laton, u prvome teorijskom spisu o glumikoji po!naje evropska tradicija, spojio dva ranije i!loena ekstremnagledi(ta: %on se emotivno identi2cira s onim (to predstavlja, ali jeistovremeno svjestan se"e i svega oko se"e, kao kod Diderota, &ak je ustanju pratiti reakcije gledalaca na njegovu igru. Kako to ra!umjeti7

?edan od mogu)ih odgovora ponudio je ve) *laton, kad je 8okratu dao daglumce, rapsode i pjesnike usporedi s prorocima. *rorok je u helenskojkulturi "io mainomenos, dakle "jesomu&nik ili onaj koji je i!van se"e.3jemu je s ostalim "jesomu&nicima, s pjesnicima i "akhanticama, odnosnos pripadnicima inspiriranih profesija i sa sudionicima ekstati&nih kultova,!ajedni&ko stanje eksta!e ' privremenog "oravka i!van se"e 0ekso ' vani,i!van< stasis ' "oravak, stajali(te, stajanje1. 8vi oni ' prorok, i umjetnik, i

"akhantica, "ivaju privremeno premje(teni i!van se"e, odvedeni u nekutu$inu 0eksothen1 da "i stekli !nanja koja ne nose i ne mogu nositi u se"i,!nanja o ne&emu posve drugom ili nekome posve drugom. 3ormalan&ovjek u normalnom stanju ne moe !nati (ta )e se dogoditi !a dvijegodine ili !a dva sata, prorok u stanju eksta!e to moe jer mu "oravaki!van se"e donosi i !nanja koja su potpuno i!van njegove ljudske prirode.Movjek u normalnom stanju ne moe op)iti s "ogom niti moe "iti sudioniknjegovog uskrsnu)a, to moe jedino "akhantica u stanju eksta!e koja sakhom komunicira preko !ajedni&kog ritma ili nekim drugim kanalima kojise ne otkrivaju ljudima jer su i!van dometa ljudske prirode. %sto takonormalan &ovjek ne moe !nati drugog &ovjeka i!nutra, osim ako je

posjednut lju"avlju ili doveden u stanje eksta!e.

?ako je vano ne i!gu"iti i! vida ra!like i!me$u ovih formi eksta!e. *rorok"iva posjednut "ogom 0u pravilu 5polonom1, on postaje njegovah@postasis, donje ili nie 0moda i manje1 "oravi(te "oga, kro! proroka ustanju eksta!e govori "og koji se privremeno uselio u njega kao u svojedonje, !emaljsko, "oravi(te. 3ema tehnike koja se moe nau&iti, nema!nanja koja "i mogla voditi u stanje proro&ke eksta!e ili i! toga stanja,prorok je potpuno nemo)an i potpuno u rukama "oga 0o &emu "i sirotaKasandra mogla ispri&ati jednu dugu i tunu pri&u1. *rorok nema ninajmanje mogu)nosti da kontrolira svoje eksta!e i otkrovenja, on ne !na(ta govori u tim stanjima i nije sposo"an ponoviti otkrovenja kad se vrati use"e. On ne !na kada )e ga "og posjesti odnosno preseliti i!van njega, ne

N


9/10

!na kako dugo )e stanje eksta!e trajati, ne !na (ta )e se i kako u tomstanju otkritiJ 3ajkra)e re&eno, "ogovi i njihova volja nedostupni suljudskim !nanjima i !ato nije mogu)a tehnika koja "i tu volju otkrilaljudskom !nanju. 8 "akhanticama stvar stoji ne(to druga&ije. 3jih u stanjeeksta!e dovodi ku(anje krvi i tijela "oanske hiposta!e, to jest ivotinje u

koju se "og Dionis preselio. *ri tom je jako vano imati na umu da se todoga$a u ta&no odre$enom i strogo ograni&enom vremenu, u svetimdanima u kojima &ovjek moe podnijeti "oansku krv i tijelo. 3e !namkoliko su one u stanju kontrolirati svoje eksta!e i osvijestiti !nanja kojasti&u u tom stanju, rekao "ih ne "a( mnogo, ako je vjerovati Euripidu. ;svakom slu&aju, kod njih su stvari sasvim jasne: one su neposrednoposjednute "ogom Dionisom sve dok u se"i imaju njegovu krv i tijelo, atokom svetih dana u kojima su tako posjednute one doslovno ne postojekao ljudi< njihova im se ljudskost vra)a, one uskrsavaju kao ljudi, !ajedno sDionisom koji i sam uskrsava, nakon (to je "io rastrgnut i pojeden.

;mjetnika i!van njega odvode /u!e, "oanske glasnice. ; ontolo(kojtu$ini u koju ga odvode, u stanju eksta!e, on cijelim "i)em sa!naje ono (totre"a predstaviti ' druge ljude sa!naje tako kao da je on sam jednimdijelom ti ljudi, doga$aje sa!naje kao da je sudjelovao u njima, ra!nevje(tine sa!naje kao da je majstor tih vje(tina. 8okrat primje)uje da Homerne !na vo!iti kola kao profesionalni vo!a&, ali ne kae da je Homer neta&nopredstavio vonju kola ' Homer ne !na vo!iti, ali pjesnik Homer !napredstaviti vonju sasvim ta&no jer je u stanju eksta!e stekao !nanje kojemu omogu)uje da to predstavi. 3e da vo!i, nota "ene, samo da predstavi.Znanja koja umjetnik sti&e nisu !nanje "udu)eg vremena ili !nanje

"oanskog "i)a odnosno uskrsnu)a, nisu dakle !nanja koja su re!erviranasamo !a "ogove, nego su ljudska !nanja koja on ne "i mogao na)i u se"i,koja dakle ne "i mogao ste)i "e! eksta!e. *a njega u stanje eksta!eodvode glasnice, ne "og. Zato on ta !nanja moe ponijeti sa so"om kad se"ude vra)ao u se"e, !ato ih moe !adrati i u trije!nom stanju ' jer njegovposao je da ih prenese, on je i odveden i!van se"e da "i ljudima prenio!nanja koja na$e u ontolo(koj tu$ini. % !ato je mogu)e ra!viti tehniku kojaumjetniku omogu)uje da sa&uva !nanja koja je stekao u !anosu, da ihdo"ro artikulira i ta&no predstavi, da kontrolira njihovo predstavljanje iosvijesti sredstva i postupke tog predstavljanja. Za ra!liku od proro&kih ili"akhantskih, umjetni&ke eksta!e mogu se i moraju dopuniti tehnikom da "i

"ile produktivne.

jerujem da je to o"ja(njenje %onovog paradoksa u *latonovom dijalogu.8asvim je prirodno da rapsod ili glumac drhte ili tuguju kad predstavljajune(to stra(no ili alosno (to su sa!nali u stanju inspiracije, jer su u stanjuinspiracije, kad su sa!navali to (to predstavljaju, oni uistinu tugovali ipla(ili se. 5 isto tako je prirodno da sada, nakon (to su gluma&komtehnikom, recimo tokom pro"a, desetine puta o"novili ono svoje sa!nanje,sve "olje ga artikuliraju)i i sve ta&nije, drugim ljudima sve ra!umljivije gapredstavljaju)i, oni ne i!la!e i! se"e, ne dovode u pitanje svoju ljudskucjelovitost, da "i svoje !nanje prenijeli drugima. ;mjetniku je neophodnainspiracija da "i sa!nao ono (to )e predstavljati, ali raditi, to jestpredstavljati, on mora u stanju potpuno trije!nog uma. #ako je "arem s


10/10

glumcima i rapsodima, kako ih je vidio *laton: od %ona do danas gluma sei!gleda doga$ala u prostoru i!me$u "oanskog ludila i krajnje racionalneo"mane ili, ako ho)ete, i!me$u dva prividno proturje&na %onova iska!a. #ojest, ja mislim da je *laton tako govorio, a og sami !na jesam li ga jado"ro shvatio.

6P

dževad karahasan - zapis o glumi

Documents