Edgar Allan PoeGavran

Jednom jedne strane noi, ja razmiljah u samoi,itah crne, prane knjige, koje staro znanje skrie;Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tie -"To je putnik" ja promrmljah, "koji bjei ispred kie",Samo to i nita vie.

Ah, da, jo se sjeam jasno, u prosincu bjee kasnoSvaki ugarak, to trne, duhove po podu rie.eljno ekam ja svanue, uzalud iz knjiga vuemSpas od boli to me mue, jer me od Nje rastavie.Od djevojke aneoske, od Lenore rastavie,Ah, nje sada nema vie.

Od svilenog, tunog uma iz zastora od barunaNikad prije osjeani uasi me zahvatie;Dok mi srce snano bije, ja ga mirim sve hrabrije:"Putnik moli da se skrije od te noi, bure, kie.Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kie.Samo to je, nita vie."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah vie tada:"Gospodine il gospoo, izvinjenje moje stie!Mene teki snovi prate, a vi njeno kucat znate,Tako tiho i bez snage, vai prsti vrata bie,Da sam sanjiv jedva uo" - Tu se vrata otvorie -Mrak je tamo, nita vie.

Pogled mrak je prodrijet htio, udno zastraen sam bio,Sumnjajui, sanjajui, sni mi paklenski se snie;Nedirnuta bje tiina, znaka nije dala tmina,Reena je re jedina, apnuta od zvuka kie:"Lenora" ja apnuh tiho, jeka mi je vrati tie,Samo to i nita vie.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom duom tad zaplamtih:Neto jai nego prije udarci se ponovie."Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;Pogledat u trenom to je, kakve se tu tajne skrie.Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skrie -Vjetar to je, nita vie.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,Kroza nj ue gordi Gavran, svetih dana to ve bie,Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,S likom lorda ili dame kroz moju se sobu dieI na kip Palade sleti, to se iznad vrata die,Sleti, sjede, nita vie.

Ovaj stvor u crnom platu, nasmija mi tunu matuTekim, mrkim dostojanstvom, kojim itav lik mu die."Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,Strani, mrani Gavran ti si, to sa ala Noi stie,Kako te na alu zovu hadske noi otkud stie?"Ree Gavran: "Nikad vie".

Zaudih se tome mnogo, to je jasno zborit mogo,Premda nejasne mu rijei malo tog mi razjasnie.Ali priznat mora svako, ne dogaa da se lako,Da iv ovjek gleda tako, pticu to se nad njim njie,ivotinju ili pticu, to nad vratima se njieS tim imenom "Nikad vie"Ali Gavran sjede tamo, govori rije jednu samo,Ko da dua mu i srce u tu jednu rije se slie.To je sve to on mi ree - dalje krila ne pokree,Dok moj apat mir presijee: "Svi me druzi ostavie,Otii e i on kao nade to me ostavie".Tad e Gavran "Nikad vie".

Dok ja stajah jo zateen - odgovor bje spremno reen."Nema sumnje," rekoh, "ta je rije tek trica, nita vieOd nesretnog gazde uta, kojega je sudba kruta,Pratila du njegova puta, dok mu sve se pjesme slieU tualjke puste nade, koje teret u se zbie,Od "nikada-nikad vie".

Al taj stvor u crnom platu, jo mi u smijeh goni matu,Ja naslonja tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njieNa barun mi glava klone, a ja mislim misli one,Stapam mate tune, bolne; kakvu meni sudbu pieOva strana kobna ptica, kakvu meni sudba pieGraku stalno: "Nikad vie".

Sjedih trae smiso toga, ne govore niti slogaPtici, ije arke oi moju duu rasplamtie;Tako misle misli bone, pustih glavu da mi kloneI u barun da mi tone, kojim svijetlo sjene rie,Naslonit se na taj barun, kojim svijetlo sjene rieOna nee nikad vie.

Zrak tad ko da guim stade, na me neki miris padeKo da anel lakih nogu kadionik udni njie."Ludo", viknuh, "to su glasi, bog e posla da te spasiBol i tugu da ti gasi, to te tako izmuie.Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbrie."Rae Gavran: "Nikad vie"."Zli proroe, ne znam pravo, da l si ptica ili avo,Da li te je Satan poslo, il te bure izbacieSama, al nezastraena, u tu pustu zemlju sjenaU dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne utiReci, reci ima' l melem jada, to me izmuie?"Ree Gavran: "Nikad vie".

"Zli proroe, ne znam pravo, da l si ptica ili avo,Al u ime Boga po kom obojici grud nam die,Smiri duu rastuenu, reci da l u u EdenuZagrliti svoju enu, od koje me rastavie, Aneosku tuLenoru, od koje me rastavie?"Ree Gavran: "Nikad vie".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,"U oluje divlje bjei, to se kroz no raskrilie!Ne ostavi niti traga svojih lai kraj mog praga,Meni je samoa draga - usne same dovrie -Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbrie!"Ree Gavran: "Nikad vie".

I taj Gavran, ute samo, jo je tamo, jo je tamo,Na Palade kip je sjeo, to se iznad vrata die,Oi su mu slika prava zloduha to sniva, spava,Svijetlost, to ga obasjava, na dnu njegovu sjenu rie,Moja dua iz tih sjena, to mi cijelu sobu skrieUstat nee - nikad vie!