zaporka: Izvor

kategorija nagrade: studentska

Ekonomska politika Republike Hrvatske unutar održivog svjetskog razvoja Ključne riječi: svjetsko eko-socijalno-tržišno gospodarstvo, održivi razvoj, deregulirano

tržište, kapitalizam, "Washington konsenzus," ekonomska politika RH, malo i srednje

poduzetništvo, razvojna strategija, stopa rasta BDP-a.

Sažetak rada: Budućnost svijeta je moguća ako, izgledi, sirovine, dohodak i mogućnosti

razvoja globalno budu pravedno podijeljeni te poštovane pojedine kulture, religija i načini

života. Eko-socijalno-tržišno gospodarstvo je sustav poretka za gospodarenje, koji poštuje

nepomične ekološke granice zaliha/sirovina i istodobno u cijelosti razvija ljudske potencijale.

Globalna slobodna trgovina, dakle neoliberalni model, ne ostvaruje ni jedno ni drugo.

Osnovna je postavka "Washington konsenzusa" da se za dobru ekonomsku uspješnost

zahtjeva liberalizacija trgovine, makroekonomska stabilnost i dobivanje pravih cijena.

Hrvatska je potpuno nekritički preuzela navedeni koncept.

Ekonomska politika u svojoj tečajnoj politici podcijenila je velike razlike u globalnoj

produktivnosti rada. Pogrešan stabilizacijski program je tijekom devedesetih, iz godine u

godinu, gušio sve više poduzeća sa posljedicom stalnog povećanja broja nezaposlenih.

Stvoriti povezanost važno je za društvo. Gubitak sredine stvara prijetnju. U uvjetima koji su

vladali, nije se moglo razviti malo i srednje poduzetništvo. Ono ima budućnost, ako se uvjeti

na tržištu promijene.

Trenutna nerazvijenost Hrvatske može biti prednost. Budući da se teška industrija praktički

ugasila, ostaje put orijentiranja na ekološki čiste industrije.

Hrvatskoj je danas potrebna visoka stopa rasta da bi uhvatila korak s ostatkom Europe. Stoga,

ona treba ići za visokom stopom rasta, ali ne na štetu nekog sektora industrije ili određenog

sloja ljudi kako je to do sada bio slučaj.

2

The Republic of Croatia's economic policy within the sustainable world

developement

Key words: world eco-social-market economy, a sustainable development, deregulated

market, capitalizam, "Washington concensus," economic policy in the Republic of Croatia,

little and middle entrepreneurship, progressive strategy, GDP growth.

Summary: The future of the world is possible if, chances, sources, income and possibilities for

development would be fearly splitted for everyone. Cultures, religion and ways of life must be

mutually respected. Eco-social-market economy is system for managing limited sources,

whitout poluting the earth. At the same time, it develops human potencials. Global free trade

or neoliberal model does niether.

The basic persumption of Washington concensus is that, economic success needs

liberalization of trade, macroeconomic stability and real prices. Republic of Croatia completly

applied this concept, whitout any critisism.

Economic policy in it's exchange rate policy, underastimated the big difference in global

productivity for labuor. The wrong program for stability during the 90's, choked the

companys, causing the encresed number of unemployed workers.

To bind the society is very important. Loss of the middle creates threat. In conditions that

were in the Republic of Croatia, the little and middle entrepreneurship cuold not develop.

However it has a future if, conditions in the market are changed.

The unsuficent development could be strategic advantage. Because the old, heavy industries

are practically gone, orientation on the clean and eclological industries could be the way.

The Republic of Croatia needs big GDP growth so it can catch up with the rest of the Europe.

But this GDP growth must not damage the other sectors of industries or particular class of the

people (like in the last decade).

3

Sadržaj:

1. Svjetsko eko-socijalno-tržišno gospodarstvo, izazov održivog razvoja............................... 4

1.1 Dva lica današnjeg kapitalizma........................................................................................ 5

1.2 Logika svjetske slobodne trgovine................................................................................... 6

1.2.1 Utjecaj zakonodavstva na kapital .............................................................................. 7

2. Deset godina primjene "Washington konsenzusa" u Republici Hrvatskoj ............................ 9

2.1 Posljedice primjene “Washington konsenzusa” u RH ................................................... 10

2.2 Što se događalo u Republici Hrvatskoj i s Republikom Hrvatskom .............................. 10

2.3 Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju ............................................................... 14

2.3.1 Trenutna pozicija RH .............................................................................................. 15

2.4 Razvojna strategija i potrebna stopa BDP-a................................................................... 16

3. Zaključak.............................................................................................................................. 21

Literatura .................................................................................................................................. 22

4

1. Svjetsko eko-socijalno-tržišno gospodarstvo,1 izazov održivog razvoja

Trajnog mira će biti samo onda kada izgledi, sirovine, dohodak i mogućnosti razvoja

globalno budu pravedno podijeljeni te poštovane pojedine kulture, religija i načini života.

Temelj rad-kapital u modelu socijalno-tržišnog gospodarstva mora biti u 21. stoljeću dalje

razvijan u "strateški trokut održivosti" s naznačenim odredišnim točkama: gospodarstvena

učinkovitost + socijalna pravednost + preventivna zaštita okoliša. Dosadašnje neobaziranje na

troškove za okoliš iz poslovne kalkulacije i oblikovanja cijena podupire nerazborito

iskorištavanje (pljačku) prirode, sirovina i okoliša.2

Eko-socijalno-tržišno gospodarstvo je sustav poretka za gospodarenje, koji poštuje nepomične

ekološke granice zaliha/sirovina i istodobno u cijelosti razvija ljudske potencijale.

Globalna slobodna trgovina, dakle neoliberalni model, ne ostvaruje ni jedno ni drugo. Dapače,

taj sustav prekomjerno opterećuje okoliš, prebrzo troši neobnovljive izvore/sirovine i više od

80% ljudskih potencijala svjetskoga pučanstva ne koristi na prikladan način. Ovdje moramo uzeti u obzir i to da bi tržište možda i funkcioniralo samostalno, odnosno bez

reguliranja, samo kada bi i svi pojedinci tako djelovali, to jest kada bi ono bilo slobodno od

utjecaja onih koji pod izlikom slobodnog tržišta "vuku vodu na svoj mlin."

Jednom riječju, tržište može biti potpuno slobodno jedino u savršenim uvjetima kod savršene

konkurencije, a dok toga nema, treba ga regulirati ovisno o prilikama. Možemo reći da se na svjetskoj razini danas zbiva podmuklo nadmetanje između modela

pojačano dereguliranih tržišta (turbokapitalizam) i ideje eko-socijalno-tržišnog gospodarstva.

Deregulatori rado govore o slobodnom tržišnom gospodarstvu. No, obično pod time

podrazumijevaju jaku deregulaciju i snažnu koncentraciju na imovinska pitanja, a nedostatnu

regulaciju na društvenom, kulturnom i ekološkom planu. Činjenica da je ideja deregulacije

proteklih godina znatno ojačala, povezana je, među ostalim, sa spoznajom da pri deregulaciji

najprije nastaju potencijali rasta, zatim se gospodarske elite bogate u višestrukom obliku

1 Radermacher, Franz Josef: Ravnoteža ili Razaranje, Intercon, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2003. 2 Riegler, Josef , Beč, kolovoz 2002., izvučeno iz predgovora za: Radermacher, Franz Josef: Ravnoteža ili

Razaranje.

5

(preraspodjela prema gore), a naposljetku i logika slobodne trgovine Svjetske trgovačke

organizacije (WTO) nagrađuje pristup deregulacije (pljačka zaliha se ipak isplati).

Današnji procesi deregulacije ugrožavaju sposobnost svijeta za suživot u budućnosti.

Događaj 11.rujna 2001. znatno je povećao izglede za ostvarivanje eko-socijalno-tržišnog

modela i ukazao na visoku cijenu prekomjerne globalne nejednakosti i deregulacijskih

procesa koji nisu u skladu s društvenim i kulturnim potrebama.

Ujedno s tim događajem povećala se opasnost da politika, kršenjem građanskih prava i na

štetu razvojnih mogućnosti ekonomski zaostalih država, počne provoditi sigurnosni režim s

elementima diktatorskog usmjerenja. Takva politika koristi silu u svrhu stabilizacije

nepravednih modela raspodjele.

U Europi je stanje drugačije. Mora se još puno toga učiniti, ali europski model predstavlja

značajno približavanje eko-socijalnom, održivom gospodarenju. To vrijedi i za pojedinačne

zemlje EU kao i za EU u cjelini. Europska unija primjenjuje načelo sufinanciranja radi

ujednačenosti standarda u društvenom, kulturnom te području okoliša i ekologije.

Ovaj proces izgradnje demokracije i tržišta posebno se zanimljivo odvija u Hrvatskoj, koja

ima dugu prošlost uzajamnog djelovanja s Austrijom i katoličkim svijetom.3 S jedne strane

činimo ono što je loše za nas i što nam drugi nameću kao jedino i najbolje rješenje (WTO i

Svjetska banka), dok s druge strane želimo činiti drugačije, u skladu sa zdravim razumom,

tradicijom i cjelokupnim znanstvenim mišljenjem. Pa se onda pitamo zašto nam ne ide na

bolje i tražimo krivce.

1.1 Dva lica današnjeg kapitalizma Društveno-ekonomski i politički razvoj suvremenog svijeta veoma je neujednačen i

neravnomjeran. U povijesti naše civilizacije vodeću ulogu u društveno-ekonomskom i

političkom razvoju je imala Europa. Ta prosudba vrijedi i za proteklo stoljeće, s time da su u

prvi plan došle i neke druge zemlje, posebno SAD i Kanada, a nešto kasnije i Japan. Ipak,

treba reći da je najaktivniju ulogu u traženju izlaza iz krize društveno ekonomskih odnosa

imala i danas ima Europa.

3 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 10.

6

Ta se aktivna uloga odnosi na traženje rješenja problema kontroverza tržišta i na traženje

rješenja proturječja demokracije, posebno u svijetlu problema socijalne pravde i ljudskih

prava i sloboda.

Kada je u pitanju tržište onda je polazna osnova u traženju odgovarajućih rješenja bila

spoznaja o dva lica djelovanja tržišta. Jedna strana se odnosi na poduzeće i poduzetnike gdje

primjena tržišnih kriterija nagrađuje sposobne i uspješne i kažnjava nesposobne i neuspješne.

To je ona strana lica koja osigurava djelotvorni razvoj, ekonomsku efikasnost i profitabilnost

kapitala.

Druga strana lica se odnosi na kriterije društvenih odnosa u svijetlu socijalne pravde.

Slobodno djelovanje tržišta ima za posljedicu da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još

siromašniji. Ova se pojava manifestira i na međuljudske odnose unutar jedne zemlje i na

međunarodne odnose između različitih zemalja. Kao rezultat je podjela kako unutar zemlje na

bogate i siromašne tako i u međunarodnom okružju na bogate i siromašne zemlje. Naravno da

se najveći dio kapitala nalazi u rukama bogatih.

Kada je u pitanju demokracija, valja spomenuti da ni ona sama po sebi ne osigurava takav

razvoj društvenih odnosa u kojima su, po nekom automatizmu, zadovoljeni kriteriji socijalne

pravde i kriteriji zaštite ljudskih prava i sloboda.

Zato valja reći da ni tržište, a ni demokracije nisu neke idealne institucije koje same po sebi

osiguravaju djelotvoran i održiv društveno-ekonomski razvoj.4

1.2 Logika svjetske slobodne trgovine Putem informacijske tehnike i instrumenata mobilnosti, kao zrakoplov, brzu globalizaciju

doživljavamo kao jedino protočno svjetsko tržište. S obzirom na logiku slobodne trgovine ta

globalizacija prisiljava cijeli svijet na usmjerenost prema američkoj ekonomskoj logici. Ta

logika je manje socijalna, manje usmjerena na raznolikost kultura i manje usmjerena okolišu,

nego što je to klasična europska i azijska logika. Međutim, ona se isplati pod uvjetima

slobodne trgovine.

4 Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Quo vadis Croatia," iz Gospodarska politika Hrvatske, Što i kako u

2000. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija 2000., 1-22.

7

Nema puta mimo globalizacije, svjetske trgovine i mehanizama tržišta. No ipak je uređenje

današnjeg rješenja neprimjereno, jer se zaboravlja da samo natjecanje pod određenim

okvirnim uvjetima vodi k napretku većine ljudi, ali ne i bez tih okvirnih uvjeta.

Ako okvirni uvjeti ne odgovaraju (ili ne postoje), tržište proizvodi rješenja u korist malog

broja ljudi. Štetu trpi većina ljudi i sposobnost suživota u budućnosti. Taj mali broj ljudi

danas više ne odgovara, jer je nacionalna razina postala preslaba da tu temu regulira sama, a

na međunarodnoj razini ta tema još nije zapažena.

1.2.1 Utjecaj zakonodavstva na kapital

Ništa u današnjem svijetu ne stvara toliku vrijednost kao nadzor nad zakonima. Tu se može,

malo pretjerano rečeno, dvjema rečenicama i trima zarezima preusmjeriti milijarde eura.

Trenutačno takve promjene doživljavamo u sklopu razgovora Basel ΙΙ.5

Razmišljanja da je naša sudbina prepuštena drugima i da mi sami ne možemo puno toga

promijeniti neće nas odvesti nikuda. Ovdje vrijedi vidjeti kako to rade susjedi Slovenci, ako

su oni mogli izići na kraj sa svjetskim ekonomskim diktatom, i mi možemo.

U Hrvatskoj postoji dovoljno intelekta i znanja da se postavimo na svoje noge. To znači da je

situacija za nas povoljna jer imamo sami snage, i intelektualne, i materijalne. Neke analize

pokazuju da Hrvatska ima dovoljno vlastitog kapitala, ali je on monetarnom politikom

usmjeren u inozemstvo. Najveći dio deviznih pričuva čine sredstva poslovnih banaka (štednja

građana i poduzeća). HNB instrumentima imobilizacije (obvezna pričuva, blagajnički zapisi)

izvlači sredstva iz bankarskog sustava, potom od njih formira glavninu deviznih pričuva, koje

zatim deponira u inozemstvo. Na taj se način stvara neravnoteža između ponude i potražnje

novca na hrvatskom tržištu, što se odražava na relativno velike kamatne stope i stvara

potražnju za inozemnim kapitalom.6

Sljedeći grafikoni govore u prilog tezi da Hrvatskoj nije nužno potreban strani kapital,

odnosno da ima velike zalihe vlastitog neiskorištenog kapitala.

5 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 127-132. 6 Više o tome u Družić, Gordan: "Da li je Hrvatskoj za ostvarivanje razvojnih ciljeva prijeko potreban strani

kapital?," iz Ekonomija, god. ΙХ., br. 4., Zablude-Propusti-Očekivanja, Rifin, Zagreb, listopad 2002., 709-728.

8

Grafikon 1.

M eđunarod ne priču ve H N B -a i no včana m asa (M 1)

500

1.500

2.500

3.500

4.500

5.500

6.5001/

97.

5/97

.

9/97

.

1/98

.

5/98

.

9/98

.

1/99

.

5/99

.

9/99

.

1/00

.

5/00

.

9/00

.

1/01

.

5/01

.

9/01

.

1/02

.

5/02

.

9/02

.

mil.

USD

N ovčana m asa (M1) u U S D

Međunarodne pričuve

izvor: web stranica Hrvatske narodne banke, Publikacije, Standardni prezentacijski format, 2

tromjesečje 2003., http://www.hnb.hr/publikac/prezent/spf-cro.ppt, slide 27.

Grafikon 2.

P rim arn i no vac i b laga jn ičk i zap is i H N B -a

0

5.000

10.000

15.000

20.000

25.000

30.000

1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002.

mil.

kun

a

B lag ajn ički z ap isi

D ep oz iti banaka

Goto vina

izvor: isto web stranica HNB-a, http://www.hnb.hr/publikac/prezent/spf-cro.ppt, slide 28.

9

2. Deset godina primjene "Washington konsenzusa" u Republici Hrvatskoj

Danas, dvanaest godina nakon osamostaljenja Hrvatske možemo razmotriti stanje

financijskog sustava i povezano sa time ekonomske politike prethodnoga razdoblja.

Financijski sustav i ekonomska politika, o kojoj je ovdje riječ, počeli su se ostvarivati na kraju

osamdesetih i početkom devedesetih godina. Na početku toga razdoblja, koji se podudara sa

razdobljem tranzicije mnogih zemalja koje su prelazile sa planskog dirigiranog na tržišno

gospodarstvo, nije postojala neka teorijski zasnovana koncepcija i strategija ostvarivanja

tranzicije. Najveće su se zablude u polaznoj koncepcijskoj osnovi ostvarivanja tranzicije

odnosile na pretpostavku da će razvitak tržišta i tržišnih ustanova i mehanizama sam po sebi

rješavati sve probleme tranzicijskog restrukturiranja i povećanja ekonomske efikasnosti. Na

takva nerealna očekivanja utjecali su i savjeti koji su dolazili iz najutjecajnijih međunarodnih

organizacija. To se posebno odnosi na Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond. Te su

institucije svoje savjete zasnivale na konceptu poznatom kao "Washington konsenzus."

Općenito bi se moglo reći da se taj koncept zasnivao na strogoj primjeni ekonomskog

neoliberalizma.7

Osnovna je postavka "Washington konsenzusa" da se za dobru ekonomsku uspješnost

zahtjeva liberalizacija trgovine, makroekonomska stabilnost i dobivanje pravih cijena. Jednom

kada Vlada postavi ova esencijalna pitanja, odnosno kada postavi ovaj put, privatno tržište će

efikasno alocirati resurse i stvoriti snažan rast.8

Na žalost, Hrvatska je potpuno nekritički preuzela navedeni koncept. Danas se diljem svijeta

smatra da je "Washington konsenzus" bio promašaj, pogrešan pristup i svi su ga napustili.9

7 Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Zemlje u tranziciji na pragu ΧΧΙ. stoljeća," iz Gospodarska politika

Hrvatske, Što i kako u 2000. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija, 1999., 22-53. 8 Stiglitz, Joseph: "More Instruments and Broader Goals: Moving Toward the Post-Washington Concesus,"

World Bank, [online], Available from: http://www.worldbank.org/html/extdr/extme/js-010798/wider.htm

Helsinki, Finland, January 7, 1998., 1. 9 Domazet, Tihomir: "Prilagođavanje hrvatskog financijskog sustava pridruživanjem Europskoj uniji," iz

Gospodarska politika Hrvatske, Što i kako u 2001. godini, Zbornik radova , Inženjerski biro, Opatija, 2000., 189-

211.

10

2.1 Posljedice primjene “Washington konsenzusa” u RH

Iako je Hrvatska uz Sloveniju u vrijeme prije tranzicije imala najviše prednosti u odnosu na

sve druge tranzicijske zemlje, rezultati su potpuno izostali. S druge strane, Slovenija, koja nije

prihvatila koncept zvani "Washington konsenzus," je postigla mnogo bolje rezultate i danas je

u neusporedivo boljem položaju od Hrvatske. Dalje, u Hrvatskoj je izostalo masovno

poduzetništvo i poduzetnička inicijativa. Izostala su i očekivana podrška razvojnih i

obrazovnih institucija i odgovarajuća politika kreditiranja. Došlo je do zamjene cilja i

sredstava. Naime, umjesto razvoja i zapošljavanja uslijedilo je iscrpljivanje sredstava iz

postojećih poduzeća u cilju zgrtanja novog bogatstva. U praksi je nestao kriterij razvoja i

zapošljavanja, a kriterij socijalne pravde gotovo je u cijelosti nestao. Hrvatsko se društvo

preko noći raslojilo na veoma bogatu manjinu i veoma osiromašenu većinu. Privatizacija

putem tajkunizacije dovela je do takvog makroekonomskog okruženja gdje je središte

ekonomskog zbivanja monopol i oligopol. To se prije svega odnosi na monopol vlasništva i

monopol tržišta, pa potom i na politički monopol.10

Moram naglasiti da su ovo direktne posljedice primijenjene ekonomske politike, a ne

posljedice agresije i rata koji nam je nametnut.

Danas se teorijskog koncepta koji je Hrvatska primjenjivala u proteklom deset-godišnjem

razdoblju odriču svi, čak i stručnjaci i dužnosnici institucija koji su taj koncept gorljivo

zagovarali.

Kada je u pitanju financijski sustav, ključno pitanje ne treba biti liberalizacija ili deregulacija,

već izgradnja zakonskog okvira koji će osigurati efikasan financijski sustav.

Čak i kada je oblikovan poželjni financijski sustav postavljen u funkciju, posebna pažnja se

treba posvetiti prijelaznom razdoblju. Pokušaji da se inicira deregulacija preko noći

zanemaruje vrlo osjetljivo pitanje postupnosti.11

2.2 Što se događalo u Republici Hrvatskoj i s Republikom Hrvatskom Razvoj suvremene kršćanske civilizacije je tijekom proteklih stoljeća sve više promovirao,

afirmirao i stavljao u prvi plan takve kategorije kao što su slobodno tržište i demokracija. To

se posebno odnosi na razdoblje poslije velike Francuske revolucije iz 1789. godine. Ta je

revolucija spomenute kategorije demokracije i tržišta neposredno povezala sa ljudskim 10 Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Zemlje u tranziciji na pragu ΧΧΙ. stoljeća," op.cit., 24. 11 Stiglitz, Joseph: op.cit., 9.

11

pravima i slobodama. Sa kršćanskim načelima življenja one predstavljaju odrednicu kakvo bi

jedno društvo trebalo biti.

Hrvatska kao zemlja sa mladom demokracijom treba biti zasnovana na kršćanskim načelima

življenja (morala i etike). Ona bi, dakle, trebala preuzeti od zapadnih zemalja ono što valja,

ostaviti im ono što ne valja, drugim riječima trebala bi stvarati demokraciju koja će nama

najviše odgovarati. To je ono čemu trebamo težiti.

Stvarna situacija je nešto drugačija. Činjenica da je tranzicija započela u uvjetima zahuktalog

ekonomskog neoliberalizma posebna je i dodatna nesretna okolnost za našu zemlju, ali i za

sve zemlje u tranziciji.

Hrvatska i Slovenija spadaju u usku skupinu zemalja koje su bile najbolje pripremljene za

tranziciju. Takvu je ocjenu izrekao George Shultz (državni tajnik u Reganovoj administraciji)

na prvom velikom međunarodnom savjetovanju o tranziciji koje je organizirao The Hoover

Institution, Stanford Univerzitet (Cal. USA) lipnja 1991. godine. Na savjetovanje su bili

pozvani svi političari i ekonomisti iz svih zemalja u tranziciji kao i ekonomisti zemalja

Zapada. Bili su prisutni svi američki ekonomisti nobelovci. Na kraju savjetovanja, G. Shultz,

kao moderator savjetovanja dao je svoju prosudbu o pripremljenosti pojedinih zemalja za

tranziciju. Obraćajući se nama rekao je da nas nikada nisu ni ubrajali u taj realsocijalistički

svijet. Ako se u miru razdružimo ostati ćemo na čelu tranzicijske kolone kao što smo bili na

čelu reformske.12 Dobre želje Georga Shultza se nisu ostvarile. Eksplozija balkanskog

nacionalizma nepovratno je razorila sve prednosti za djelotvorno ostvarivanje tranzicije koje

su građene tijekom godina reforme. Međutim, nije samo rat bio taj koji je naštetio Hrvatskoj.

Velike devijacije s teškim posljedicama javile su se i u idejno-političkim kretanjima.

Sve je to zajedno imalo mnogostruke negativne posljedice. To se posebno odrazilo na

ekonomsku i ukupnu politiku. Izraz tih devijacija u ekonomskoj politici je tajkunska

privatizacija, veliko osiromašenje naroda, veoma velika nezaposlenost i najveći jaz ( prema

istraživanjima Svjetske banke ) između bogate manjine i osiromašene većine.13

12 Temeljeno na studiji Zdunić, Stjepan: "Privatizacija u politici gospodarskog razvoja Hrvatske," Ekonomski

institut, Zagreb, 1991. 13 Hrvatska, "Studija o ekonomskoj ranjivosti i socijalnom blagostanju," Dokument Svjetske banke, lipanj 2000.

1-28.

12

Druga posljedica ovih devijantnih pojava je međunarodna izolacija Hrvatske koja je imala

teške političke i gospodarske posljedice. Stvoreno je veoma specifično makroekonomsko i

makropolitičko okruženje.

Te se specifičnosti ogledaju u nedostatku funkcije pravne države i vladavini mafiokracije.14

Zato je temeljno pitanje djelotvornog gospodarskog i političkog razvoja suzbijanje,

onemogućavanje i sputavanje mafiokracije i uspostava funkcije pravne i socijalne države. U

nas su još uvijek na dijelu poznati i nepoznati centri moći koji djeluju po kriteriju što gore to

bolje.

Zadaća ekonomske politike je da se razlike u globalnoj produktivnosti rada smanjuju na način

što će tečajna politika vršiti pritisak na domaće proizvođače u smjeru svestranog

proizvodnog, tehnološkog, menadžerskog, informatičkog, marketinškog i svakog drugog

restrukturiranja. To je put razvoja i povećanja konkurentnosti. Međutim, ako ekonomska

politika u svojoj tečajnoj politici podcijeni velike razlike u globalnoj produktivnosti rada,

dolazi do gušenja poduzeća. I to je ono što se Hrvatskoj dogodilo. Pogrešni stabilizacijski

program je tijekom devedesetih, iz godine u godinu, gušio sve više poduzeća sa posljedicom

stalnog povećanja broja nezaposlenih.

Na temelju ovakve ekonomske politike (posebno monetarne i tečajne) razvio se defektni

model privređivanja. Njegov temeljni defekt se svodi na poticanje uvoza umjesto ekspanzije

izvoza. Ti su se defekti širili i na sve druge odnose u makroekonomskom okruženju. To se

posebno odnosi na takve razlike između domaćeg i stranog novca koje nisu stimulirale

investicije, zaposlenost i razvoj. Stvoreni su uvjeti i kojima je potrošnja u kontinuitetu izlazila

izvan mogućnosti i granica raspoloživog BDP. Umjesto da se deficiti u platnoj bilanci većim

dijelom usmjeravaju na razvoj i investicije, oni su pretežno završavali u potrošnji.

Kada ni to nije bilo dovoljno uslijedilo je dodatno zaduživanje, a kasnije i korištenje tzv.

kapitalnih dohodaka za potrošnju.15 Ova pojava povezana je sa činjenicom da su investicije u

pojedinim godinama (posebno u industriji) bile manje od amortizacije sama je po sebi

izražavala proces dezinvestiranja. To nije uslijedilo samo kao posljedica nametnutog rata

nego pogrešne ekonomske i ukupne politike. Jer rat može sam po sebi davati i određene 14 Detaljnije u knjizi Baleti, Zvonimir: "Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji," Ekonomski institut, Zagreb, 1999. 15 Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Quo vadis Croatia, Integracijski procesi, globalizacijski trendovi i

zemlje u tranziciji," iz Ekonomska politika Hrvatske u 2002. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija,

2001., 19-53.

13

poticaje razvoja (pogledajmo SAD). Tim više što se na okupiranom dijelu ostvarivao

marginalni dio BDP-a.

U takvim se uvjetima nije moglo masovno razviti malo i srednje poduzetništvo niti se mogao

razmahati investicijski ciklus temeljem domaće štednje i vanjskih direktnih investicija. Banke

su raspoloživim kreditnim potencijalima stimulirale potrošnju posebno automobila, ali ne i

financiranje investicijskih projekata koje su predlagali poduzetnici.

Treba istaknuti da srednje i malo poduzetništvo početno profitira od veće nepravednosti (koja

se dešava u uvjetima slobodnog tržišta), ali se onda slika okreće. Malo i srednje poduzetništvo

gube pri većoj nejednakosti. Ne začuđuje, dakle, što je značenje srednjeg i malog

poduzetništva u Europi mnogo veće nego u SAD-u. Stvoriti povezanost važna je tema za

suživot društva. Gubitak sredine stvara prijetnju. Kako navodi Radermacher: "dok se srednji

sloj u početku pokazuje kao dobitnik pojačane nejednakosti, slika se brzo iz temelja mijenja,

ako se nejednakost dalje pooštri." Iz ovog kuta vidimo kuda Hrvatsku vodi doktrina

slobodnog tržišta i koje će posljedice ona imati srednje i malo poduzetništvo.

Isto tako, ova nam tvrdnja daje odgovore na pitanja gdje je nestao hrvatski srednji sloj. U

ekonomskoj politici primjenjivanoj od osamostaljivanja države 1991. godine, a naročito od

1993 godine i početka primjene stabilizacijskog programa.

O korisnosti i potrebi malog i srednjeg poduzetništva govori u prilog sljedeći primjer:

"klasična europska logika sadržava dodirne prednosti blizine. Obavijest na samome mjestu je

dodatna vrijednost onomu tko je nazočan na mjestu događaja. Ako poznajem nekoga i gledam

ga u oči, to ima i ekonomskih učinaka, iako oni nisu mjerljivi cjenikom. To je, naime,

vrijednost od koje regionalna poduzeća i/ili male banke mogu gospodarski opstojati, iako to

nije objašnjivo prema sustavu međunarodne razvidnosti. Oni se snalaze jer su djelatne osobe

pouzdane, jer imaju međusobni odnos povjerenja i to povjerenje potvrđuju. To je klasična

europska logika, no ona se u izvornim pravilnicima Basel ΙΙ nije u punoj mjeri održavala.

Umjesto toga, bili su u prednosti tvz. svjetski igrači (Global Players)."16

Na nama je da podržimo razvoj malog i srednjeg poduzetništva, a iz ovog vidimo i koji je naš

put za to. To nije put po pravilima WTO-a. Napredak pod uvjetima WTO-a neki su već platili

preskupo.

16 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 129-130.

14

Malo se zaustavimo na primjerima Indije i Kine. Možemo reći da Indija "igra" po pravilima

WTO-a. Znakovito je pitanje koja je od tih dvaju zemlja u proteklih dvadeset godina savladala

bolje put u budućnost? Naime, vidimo da demokracija u Indiji nije postigla najveće pomake,

nego je to uspjelo komunističkom režimu u Kini. Kinesko je vodstvo vrlo inteligentno

iskoristilo moćan položaj svojega sustava kako bi zemlju učinilo privlačnom stranom kapitalu

i ograničilo prirodni prirast stanovništva.

Uz to je donesen niz pravila koja su ubrzala i olakšala napredak. U Indiji je pak, najveća

demokracija na svijetu. Zemlja je podijeljena u mnogim pogledima: regionalno, religijski i

sustavom kasta.

U Indiji ljudi umiru po ulicama od gladi. Demokracija poput indijske nije nipošto u zavidnom

položaju, a najmanje kad se ta zemlja i njezini stručnjaci suoče s "obmanama" svjetskog

bogatstva i njegova djelovanja u sklopu otvorenog svjetskog ekonomskog poretka. Tu pripada

i problematika odljeva mozgova.17

Nekoliko paralela ovdje možemo povući s Hrvatskom. Ne govorim da treba ponovno uvesti

komunizam, ali sve nam govori u prilog tome da određeno reguliranje ne mora biti loše,

dapače ono može biti korisno ako kanalizira napore prema boljem napretku. Prepustiti sve

slobodi (slobodnom tržištu) za zemlju kao što je naša, uzimajući u obzir sve prilike i situaciju

u kojoj se nalazi, je pogubno.

2.3 Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju Uspješna provedba procesa proširenja EU na srednju i jugoistočnu Europu jedan od najvećih i

odlučujućih izazova za budućnost Svijeta. Možemo reći da proces širenja EU ima značaj male

globalizacije. Naime, priprema nas za ono što nas čeka idućih godina i desetljeća na svjetskoj

razini. Neki18 ukazuju na to da će pritom "načelo sufinanciranja uz preuzimanje standarda"

igrati ključnu ulogu.

Tranzicijske države, među kojima je i Hrvatska, nalaze se u vrlo teškom i vrlo napetom

procesu preoblikovanja s vlastitim značajkama, koje kreću od slučajnog pristupa

neoliberalnom modelu do ekosocijalne zamisli.

17 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 140-141 18 Ibid., 19.

15

Danas se najavljuje da će da 2007. godine Hrvatska biti sprema da uđe ili će već ući u

Europsku uniju. Da li će to uistinu biti tako? Kakva je naša sadašnja pozicija? Što bi trebalo

učiniti? Što će dobiti Hrvatska od toga a, što Europska zajednica? Pitanja su brojna.

Na početku tranzicije krenula je utrka tko će prije u EU. Više od deset godina je prošlo a, naša

zemlja još nije stigla na cilj. Tržište izgubljeno raspadom socijalističkih država je nestalo.

Novo je bilo potrebno odmah, međutim nije ga bilo.

Hrvatska je izgubila nekih sedam godišnjih društvenih proizvoda i našla se u situaciji

besperspektivnosti sa štrajkovima i prosvjedima kao stalnom pojavom, sa kriminalom i

korupcijom i masovnim bježanjem mladih ljudi u inozemstvo.

2.3.1 Trenutna pozicija RH

Trenutnu poziciju Hrvatske ,možemo sagledati koristeći cost-benefit analizu19 sa stajališta EU

i stajališta Hrvatske.

1. Koristi za EU od prijema Hrvatske. Što se tiče Hrvatske, ona po broju stanovnika, a

još manje po veličini proizvodnje, predstavlja manje od 1% Europe. Nema stoga

nikakve koristi za EU, već će se isključivo gledati da prijem Hrvatske ne bude neki

nezgodan presedan.

2. troškovi od prijema Hrvatske. Prije svega u EU je oko 10% nezaposlenih, a u

Hrvatskoj 23%. Jasno je koliki je to dodatni pritisak na EU. Nadalje, kao nerazvijene

regije definiraju se one sa manje od 75% Unijinog prosjeka per capita dohotka. Po

pitanju sufinanciranja javlja se jedna od najvećih prepreka ulasku hrvatske u EU, a to

su sredstva na zajedničkom računu EU, koja se izdvajaju za potrebe sufinanciranja

pojedinih država i njihovih grana industrije. Hrvatska sa svojim velikim

poljoprivrednim potencijalima, ali i potencijalno velikim učešćem u tim sredstvima

sufinanciranja, predstavlja određenu prijetnju slabije razvijenim zemljama EU. Ako bi

Hrvatska sada ušla u EU, ta sredstva koja one dobivaju bi se smanjila, a to im

zasigurno nije u interesu. Jasno da će Grčka, Portugal, Španjolska i Irska uložiti veto

na prijem Hrvatske jer se subvencije dodjeljuju iz iste sume bez obzira na broj

zemalja.

19 Jelčić, Barbara: "PPB sistem," iz Javne financije, RRiF, Zagreb, 2001., 496-502.

16

Još jedan bitan detalj je taj da Hrvatska još uvijek nije riješila svoje relativno jednostavne

probleme sa susjedima. Iz toga proizlazi da, ako ne znamo surađivati sa susjedima kako ćemo

onda surađivati u EU.

Treba gledati i opću situaciju. Uniji je trebalo 49 godina da nekako usuglasi svojih 15 članica.

Sada je primila nove članice. Pitanje je kako će sada stvari dalje teći.

1. Koristi za Hrvatsku predstavljaju štete za EU: agrarne subvencije i dotacije za

nerazvijenost. Značajna korist je pristup velikom tržištu. Daleko najvažnija prednost je

ta da bi ušli u jednu kulturniju i civiliziraniju sredinu. Time bi Vlada bila primorana da

se pridržava vladavine prava, političke institucije bi se malo poboljšale, a talentirani

pojedinci bi dobili mogućnost da razviju svoje talente u jednoj kulturno i privredno

razvijenijoj sredini.

2. Štete za Hrvatsku su u materijalnom pogledu veće od koristi. Najveće štete nastaju

zbog toga što je Hrvatska potpuno nepripremljena za ulazak u jednu suverenu

integriranu cjelinu.20

2.4 Razvojna strategija i potrebna stopa BDP-a

Trenutna nerazvijenost Hrvatske je iz jednog kuta gledanja prednost. Budući da se teška

industrija praktički ugasila, ostaje nam put orijentiranja na ekološki čiste industrije.21

O takvom putu i prednostima Hrvatske govori i Radermacher kada kaže da je Hrvatska u

mnogočemu privlačna, prije svega zbog iznimno sačuvanog obalnog okoliša i s time velikim

izgledima u području turizma. Uz to ima i vrlo plodno tlo za ratarstvo i stočarstvo, posebice

20 Horvat, Branko: "Da li će Hrvatska ući u Europsku uniju," iz Ekonomska politika Hrvatske u 2002. godini,

Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija, 2001., 120-129. 21 Što se i uklapa u sliku razvoja turizma, čiste (bio) poljoprivrede. Drugim riječima, trebalo bi samo ono što

imamo početi iskorištavati u punom smislu te riječi, bez previše mijenjanja. Tu bi moglo od presudnog značaja

biti osvješćivanje o jedinstvenosti Hrvatske, te takvoj prezentaciji prema van. Jednostavnost naših ljudi, seoski

turizam, domaća hrana su ogromni potencijali koji samo čekaju da zažive. To je pogotovo zato jer je zapadni

svijet već pomalo sit nekog elitnog turizma te se želi vratiti prirodi i životu koji je u skladu s prirodom. On se

želi (barem na određeno vrijeme) vratiti načinu života kakav se nekad živio.

17

za proizvodnju eko-hrane22, s vinarstvom i mediteranskim plodovima, obilje pitke vode i

obnovljivih izora energije (sunce, vjetar, biomasa,…), a i izvanredne ljudske potencijale.23

Ovdje treba istaknuti uz ljude iz Hrvatske i Hrvate iz dijaspore (3-4 milijuna ljudi hrvatskog

podrijetla živi u gotovo svim najrazvijenijim zemljama diljem svijeta.24

Stoga je za oblikovanje i ostvarenje budućnosti Hrvatske od posebnoga značaja udruživanje,

pridobivanje i najbolje moguće korištenje ovih ljudskih potencijala, posebice njihova iskustva

i primijenjenoga znanja (know-how) na područjima višekulturalnog suživota, demokracije,

gospodarstva i svekolike znanosti i tehnologije iz najrazvijenijih zemalja.

Od općih uvjeta o primanju u EU onaj o dovoljnoj razvijenosti kvantificiran znači oko 60%

prosjeka po stanovniku (per capita) dohotka Unije. Što to znači?

Unija se razvija po stopi od 2,5% godišnje. Hrvatska će prema vladinim predviđanjima postići

stopu od 5%. Hrvatski per capita proizvod sada je četiri puta manji od Unijinog prosjeka. Uz

navedene brojke Hrvatskoj bi trebalo 35 godina da dostigne 60% Unijinog prosjeka.

Hrvatskoj je danas potrebna visoka stopa rasta da bi uhvatila korak s ostatkom Europe, s time

se svi slažemo. Među prvim pitanjima koje se tu javlja (uz kako ju postići?) je kako mjeriti

odnosno vrednovati tu stopu rasta društvenog proizvoda.

Rast se danas mjeri bruto društvenim proizvodom. Pri tom se radi o pokušaju novčanog

približavanja cijelosti proizvedenih dobara i uslužnih djelatnosti. Jedan od problema metode

izračuna BDP-a jest činjenica da nepogode i razaranja te njihovo prevladavanje djelomično

utječu kao pozitivni čimbenici.

Isto tako se putem društvenih procesa reorganizacije iskazuje prividni novčani prirast i rast

vrijednosti, bez stvarne promjene količine stvorene robe i usluga.

Ovdje bih se posebno osvrnuo na uvriježene metode izračuna BDP-a u SAD-u. To je stoga da

bismo se znali oduprijeti nedostatcima (u blagom smislu riječi) koje nam se nameću.

22 Što je nova orijentacija u proizvodnji hrane unutar EU, gdje se za ekološki čiste i bio-uzgajane (na prirodan

način) ratarske i stočarske proizvode plaća i po nekoliko puta veća cijena. Iz ovog primjera se vidi ekološka,

zdravstvena i svaka druga osviještenost ljudi, ali i mogućnosti Hrvatske na tom području. 23 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 10. 24 Ovdje je potrebno istaknuti da moramo okrenuti proces iseljavanja ljudi iz hrvatske u proces useljavanja u

Hrvatsku. Kao primjer možemo uzeti državu Izrael koja je pravilnom politikom potakla na useljavanje Židove

(razasute diljem svijeta s već izgrađenim životima), te na svekoliku pomoć onih koji su ostali vani.

18

Najveći nedostatak danas uvriježene metode izračuna BDP-a je činjenica što nenadoknadivo

trošenje i usmjeravanje protiv samih sebe bitnih društvenih, kulturnih i ekonomskih zaliha kao

posljedica gospodarenja, pozitivno utječu na izračun rasta.

Možemo slobodno reći da pri orijentaciji na rast kod takvog izračuna Amerika ne jede samo

sebe nego i ostatak svijeta, pogotovo zemlje koje su kao i Hrvatska nekritički prihvatile

doktrinu ekonomskog neoliberalizma. SAD pri tome razara intelektualne potencijale zemalja

u razvoju, razara regionalne poljodjelačke strukture samoopskrbe putem masovne industrijske

opskrbe, razaranje tla i zraka međunarodnim uvođenjem ratarskih proizvoda niske vrijednosti

(monokulture).25

Zaključak koji se ovdje nameće je da Hrvatska treba ići za velikom stopom rasta, ali ne na

štetu nekog sektora industrije ili određenog sloja ljudi kako je to do sada bio slučaj.

Program nove vlade je komponiran na kratki rok za prošli dio 2002. i 2003. godinu. Težište

mu je na orijentaciji na brži razvoj, na određenim poboljšanjima u raspodjeli i nastavku

strukturnih reformi, ali mu nedostaju elementi koji bi ukazivali na promjene u gospodarskom

sustavu i makroekonomskoj politici koje bi potaknule izlazak iz krize i rješavanje ključnih

strukturnih poremećaja.

Vlada je u ranijem sastavu objavila jedan dokument koji je najavljivao takav zaokret, pod

naslovom "Razvojni prioriteti Republike Hrvatske: Rast zapošljavanja i standarda, otvorenost,

konkurentnost, stabilnost," u kojem je temeljni stav bio: "Apsolutni prioritet ekonomske

politike je povećanje zaposlenosti."

To je imalo značiti kvalitetnu promjenu u programskoj orijentaciji Vlade, a temeljilo se na

sljedećoj tvrdnji: "Vlada prestaje biti usmjerena na stihijsku borbu s tekućim problemima i

usmjerava se na rješavanje strukturnih problema i razvoj."26

Ove najavljene mjere naišle su na znatne otpore onih čiji bi interesi bili pogođeni takvim

promjenama, osobito u grupacijama krupnog financijskog i trgovačkog kapitala.

Tako u politici za 2002. i 2003. godinu nije došlo ni do kakvog značajnijeg zaokreta.

Program nove Vlade od 23 cilja također nije oslonjen na strateški zaokret u pravcu razvoja.

Stoga bi ga trebalo u tom smislu dopuniti.27

25 Radermacher, Franz Josef: op.cit., 41-45. 26 Vlada RH, Razvojni prioriteti RH: Rast zapošljavanja i standarda, otvorenost, konkurentnost, stabilnost,

Zagreb, studeni 2001.

19

Dok se naši političari čekaju u predsoblju NATO-a (partnerstvo za mir) i predsoblju EU

(pridruživanje), što je alternativa?

Možda je jedna od alternativa regionalna ekonomska integracija. Ipak, toj se alternativi

sukcesivne vlade uporno odupiru. To podsjeća na situaciju u kojoj su se prije pola stoljeća

našle zapadnoeuropske zemlje nakon razornog rata. Tada je započela trka prema Americi koja

je izašla bogatija nego ikad. Amerikanci su tada trkačima rekli da su voljni pomoći, ali ne

pojedinim zemljama, već na osnovi zajedničkog plana cijele Europe ( sa Njemačkom ). Tako

je nastao izuzetno uspješan Marshllov Plan koji je postavio osnovicu za kasniji razvoj

Europske unije.

Kakve bi koriti Hrvatska imala od regionalne Unije? Prije svega veliko tržište koje bi u

konačnoj fazi dostiglo 140 milijuna stanovnika. A budući da je Hrvatska relativno razvijena u

odnosu na ostale balkanske zemlje, ne bi imala problema sa plasiranjem svojih proizvoda na

konkurentsko tržište. Zapošljavanje privrednih kapaciteta dovelo bi do prevladavanja

nezaposlenosti, zaustavljanja iseljavanja, brzog privrednog razvoja.

Ostaje pitanje da li je regionalna Unija u privrednom interesu za Europsku Uniju? Odgovor je

potvrdan. Regionalna Unija predstavljati će tržište od 140 milijuna stanovnika, u

neposrednom susjedstvu i tržište koje se brzo razvija. Prema tome regionalna Unija

omogućava ekspanziju europskih izvoznih grana. Kod toga se privredne strukture regionalne

Unije i EU upotpunjuju. Kada jednom regionalna Unija u svom sustizanju dostigne kritičnu

granicu, postat će moguće ekonomsko ujedinjenje Europe.28

U strahu od ponavljanja povijesnih grešaka (podčinjavanja drugom) i u zamci ne opraštanja,

Hrvatska možda gubi priliku da preuzme glavnu ulogu u gospodarskom razvoju srednje i

istočne Europe. Treba se ovdje sjetiti da su SAD bile u građanskom ratu, ali i da je poslije

Sjever (što u našoj situaciji može biti Hrvatska) preuzeo ključnu ulogu u napretku.

Ovdje vidimo da je put pomirenja jedini mogući put za daljnji napredak i mirni suživot sa

svim susjednima.

27 Sirotković, Jakov: "Stanje hrvatskog gospodarstva i mogućnosti ekonomske politike u 2003. godini,"

Ekonomija, god. ΙХ., br. 4., Zablude-Propusti-Očekivanja, Rifin, Zagreb, listopad 2002., 687. 28 Horvat, Branko: "Da li će Hrvatska ući u Europsku uniju," op.cit., 120-129.

20

Vidimo da je put ubrzanog razvoja Hrvatske prije priključenja EU, nešto poželjno i za

Hrvatsku i za EU odnosno zemlje koje ju čine. Za takav ubrzani razvoj potrebna je sustava

strategija koja ništa ne isključuje, odnosno koja sve uključuje: i ekonomske, i političke, i

zakonodavne i kulturne aspekte.

Potrebna je izgradnja Hrvatske ne samo u ekonomskom nego i u cjelokupnom društvenom i

moralnom planu. Hrvatski čovjek mora uvidjeti da si on sam može najviše pomoći s pravim

pristupom radu, gdje će on preuzeti inicijativu i gdje će prestati očekivati da nešto drugi čine

za njega (što je nasljeđe starog sustava).

On isto tako mora uvidjeti da kriminal i nemoral (kao bitne pojave ovog našeg vremena)

dugoročno nikome, pa ni njemu samom, ne donose korist. Takvo što se može postići tako da

se prestane neprestano pisati samo o kriminalu, te isticanjem svijetlih primjera u Hrvatskoj

koji su uspjeli ostvariti nešto na pošteni način čemu mi svi težimo. Tu im svekolike prilike

sigurno nisu olakšale put. To ljudima može biti određeni poticaj, (ako su oni mogli tada,

možemo i mi sada), budući da očekujemo kako će država u budućnosti biti bolje uređena.

U pravilu, što je jedno društvo na višoj razini razvoja i općih civilizacijskih dostignuća, to je

protok znanja i informacija lakši i djelotvorniji.

21

3. Zaključak

Koliko god je ekonomska teorija moćna u tumačenju i svrhovita u životnoj praksi, ona ipak

ostaje samo teorijom, a isto vrijedi za učinkovitost pravilnika. Načelno nije moguće oslikati

sve bitne tržišne uvjete u propisno načinjenim pravilnicima. Kada bi se to i moglo, ostao bi

veliki praktični problem usklađivanja teorije s realnošću i njezinim brojnim neravnopravnim

društvenim odnosima.

Samim gomilanjem pravilnika možemo nasjesti staroj zabludi koja dolazi do izražaja u

poslovici:"Kada su izgubili iz vida cilj, udvostručili su napore."

Mnoge stvari se ne daju jednostavno ugraditi na razine sa sve više pravila i sve više nadzora.

Puno toga moramo ostvariti općeljudskim vrednotama kao što su: ljudskost, moral i etika.

Središnje značenje pri tom dobivaju religije i osjećaj za drugog čovjeka.

Hrvatska gospodarska, socijalna i sveopća društvena stvarnost je daleko od zadovoljavajućeg.

Uz sveprisutnu gospodarsku krizu koja se osjeća u svim sferama života pojedinca,

najizraženija je kriza morala koja je zahvatila hrvatsko društvo. Ona je paralizirala svako

nastojanje pojedinca koji izgubljen ne zna kojim putem krenuti. I upravo je pojedinac onaj

kod kojeg se treba dogoditi promjena. Mi svi zajedno, svaki polazeći prvo od sebe trebamo

preispitati sebe, svoja načela i principe. Tek kada to napravimo i kada se svaki za sebe odluči

dati svoj udio u izgradnji boljeg društva, moguć je gospodarski pomak. Siguran sam da mi svi

želimo napredak Hrvatske u svakom smislu, ali to možemo postići samo vlastitim trudom i

zalaganjem ne očekujući pomoć izvana. Ako tako budemo činili, tada ćemo imati i slobodno i

zdravo gospodarstvo. Naravno da put nikada nije pravocrtan nego su upravo oscilacije te koje

nas snaže i guraju naprijed.

Mnoge stvari se mogu i trebaju učiniti i promijeniti. Opcija je mnogo. Bitno je izabrati onu

koja će donijeti najmanje štete i najviše koristi hrvatskoj zemlji i narodu. Stoga treba izabrati

jednu i početi djelovati. To je ključna riječ.

22

Literatura

Knjige: Baleti, Z.: Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji, Ekonomski institut, Zagreb 1999.

Radermacher, F. J.: Ravnoteža ili Razaranje, Intercon, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2003.

Službeni dokumenti:

Hrvatska, Studija o ekonomskoj ranjivosti i socijalnom blagostanju, Dokument Svjetske

banke, lipanj 2000. 1-28.

Vlada RH, Razvojni prioriteti RH: Rast zapošljavanja i standarda, otvorenost, konkurentnost,

stabilnost, Zagreb, studeni 2001.

Zdunić, Stjepan: Studija o privatizaciji u politici gospodarskog razvoja Hrvatske, Ekonomski

institut, Zagreb, 1991.

Članci u časopisima i zbornicima radova:

Domazet, Tihomir: "Prilagođavanje hrvatskog financijskog sustava pridruživanjem Europskoj

uniji," iz Gospodarska politika Hrvatske, Što i kako u 2001. godini, Zbornik radova ,

Inženjerski biro, Opatija, 2000., str. 189-211.

Družić, Gordan: "Da li je Hrvatskoj za ostvarivanje razvojnih ciljeva prijeko potreban strani

kapital?," Ekonomija, god. ΙХ., br. 4., Zablude-Propusti-Očekivanja, Rifin, Zagreb, listopad

2002., str. 709-728.

Horvat, Branko: "Da li će Hrvatska ući u Europsku uniju," iz Ekonomska politika Hrvatske u

2002. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija, 2001., str. 120-129.

Sirotković, Jakov: "Stanje hrvatskog gospodarstva i mogućnosti ekonomske politike u 2003.

godini," Ekonomija, god. ΙХ., br. 4., Zablude-Propusti-Očekivanja, Rifin, Zagreb, listopad

2002., str. 687.

Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Quo vadis Croatia," iz Gospodarska politika

Hrvatske, Što i kako u 2000. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija 2000., str. 1-22.

Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Zemlje u tranziciji na pragu ΧΧΙ. stoljeća," iz

Gospodarska politika Hrvatske, Što i kako u 2000. godini, Zbornik radova, Inženjerski biro,

Opatija, 1999., str. 22-53.

Veselica, Vladimir i Vojnić, Dragomir: "Quo vadis Croatia, Integracijski procesi,

globalizacijski trendovi i zemlje u tranziciji," iz Ekonomska politika Hrvatske u 2002. godini ,

Zbornik radova, Inženjerski biro, Opatija, 2001., str. 19-53.

23

Dijelovi knjiga:

Jelčić, Barbara: "PPB sistem," iz Javne financije, RRiF, Zagreb, 2001., 496-502.

Elektronički izvori informacija:

a) Članak u elektroničkom časopisu

Stiglitz, Joseph: More Instruments and Broader Goals: Moving Toward the Post-Washington

Concesus, World Bank, [online], Available from:

http://www.worldbank.org/html/extdr/extme/js-010798/wider.htm, Helsinki, Finland, January

7, 1998., 1 i 9.

b) Web stranica

Web stranica Hrvatske narodne banke, Publikacije, Standardni prezentacijski format, 2

tromjesečje 2003., slide-ovi 27 i 28., [online], može se pogledati na:

http://www.hnb.hr/publikac/prezent/spf-cro.ppt, 6. svibnja 2003.