elementarne igre u funkciji tjelesnog razvoja
TRANSCRIPT
ELEMENTARNE IGRE U FUNKCIJI TJELESNOG RAZVOJADJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA
UVOD
Igra je od davnina bila sastavni dio čovjekova života. Ona je oblik aktivnosti koji je
svojstven u prvom redu mladom čovjeku, pa se od davnina koristila za odgoj i tjelesni razvoj
mlađih generacija. Tokom vremena sadržaj igara se mijenjao, ali bez igre se nije moglo, jer
nije bilo moguće zatomiti potrebu za igrom. Mijenjali su se uslovi igre, uvodila su se pravila
koja su odražavala vrijeme, prostor i strukturu igre, ali sve to skupa nije umanjivalo stalnu
želju ljudi za igrom.
Ovo se posebno odnosilo na igre u kojima je bilo moguće provjeriti i brzinu,
izdržljivost, snagu, koordinaciju, smjelost itd.
Iako znamo da je u čovjekovoj prirodi da se igra, što on i čini čitavog života, ipak igra nigdje
nema tako intenzivno značenje, kao ni toliku moć, kao u djetinjstvu. Zato kažemo da je igra
jedna od temeljnih predpostavki za pravilan rast i razvoj dječijeg organizma.
Za dijete predškolskog uzrasta igra znači „sve“:potrebe, zadovoljstvo, život. Igra kao „život“
proizilazi iz jedinstva fiziološke potrebe djeteta za tjelesnom aktivnošću i postizanjem
povoljnog emotivnog stanja kao pozitivne posljedice zadovoljavanja djetetove biološke
potrebe za kretanjem.
Za djecu predškolske dobi igra znači sintezu svega što su naučila,a prije svega savladanih
prirodnih oblika kretanja.
Igra treba i mora biti primjerena razvojnim karakteristikama djece.Sadržajem mora biti
jednostavna,Djeci razumljiva,izvodljiva i treba imati takav oblik da u njoj mogu učestvovati
sva djeca.
Sredstva za igru moraju biti sigurna i trebaju djeci pomoći da se lakše užive u izabranu igru.
Djeci mlađe uzrasne grupe više odgovaraju jednostavnije igre – jednostavne sadržajem i
pravilima. Za djecu mlađeg uzrasta kažemo da je najvažnije da izabrana igra omogućuje
dovoljno trčanja, skakanja, puzanja, penjanja, bacanja i drugo.
Djeci srednje uzrasne grupe više odgovaraju jednostavne igre sa pravilima također, ali se ta
pravila moraju poštovati i to važi za sve učesnike u igri.
Djeca ovog uzrasta imaju i veće iskustvo, pa ih sve više interesuju igre hvatanja, skrivanja,
traženja i slično.
Što se tiče djece starije dobne skupine mogu se koristiti igre, kod kojih su sadržaj –
složenija kretanja.
2
Djeca ovog uzrasta znaju da igra ima smisao, a karakteristični momenti za igre su: sakriti se,
savladati prepreke, ne dati se uloviti i druge igre.
Zbog svega gore rečenog igra ima neprocjenljivu vrijednost. Kažemo da je igra „magija“, jer
ima magičnu moć u odgoju djece.
Mnogi su do sada željeli dati svoju definiciju igre.
Tako npr. U starih Grka riječ igra je označavala posebne radnje, koje odgovaraju djeci.
Rimljani su rječju „igra“ ili „ludo“ označavali radost i veselje.
Staro-njemačka riječ „spilan“ označavala je lako ravnomjerno kretanje (kao kretanje klatna),
koje pri tome izaziva veliku prijatnost.
Na taj način u okvir ovog pojma ušlo je sve, počev od dječije igre do pozorišne predstave, od
preskakanja konopca do visoke umjetnosti.
S vremenom definicija igre je bivala drugačija. Jedni su mislili da je igra aktivnost bez
cilja, dok su drugi mislili da je igra aktivnost sa ciljem. Danas jedna od najboljih definicija
igre jeste ona što ju je dao prof.dr. Vladimir Findak, koji kaže da1 „igra kao najstariji oblik
tjelesne i zdravstvene kulture i najautonomnija čovjekova aktivnost, spontana je i slobodno
izabrana čovjekova aktivnost, koju karakterizira raznovrsnost kretanja i prati snažan osjećaj
ugode i zadovoljstva.“
U životu djeteta, a posebno u njegovom pravilnom odrastanju, igra ima ogroman značaj,
gotovo presudan.
Kroz igru uči, spoznaje svijet oko sebe. Ono, igrajući se dolazi u različite situacije.
Uči se da uvažava drugare u igri, ali stiče i svoj odnos prema svom odgajatelju – učitelju.
Preko igre odgajatelj najlakše uočava karakterne osobine djeteta. Ukoliko su loše, pomaže
djetetu da ih koriguje i opet kroz igru usmjerava ka pozitivnom smjeru.
Kroz igru se provjeravaju i usvojena znanja.
Igra doprinosi zdravlju djeteta.
Na žalost, današnji uslovi života, a time i rasta i razvoja djeteta određeni su, limitirani
životnim prostorom za igru i kretanje.
Sve je manje prostora za igru djeteta. Gradske zelene površine se gube. Zbog toga je potreba
za pedagoški osmišljenim i oplemenjenim sadržajima u životu djeteta tim veća.
Zbog toga je odgovornost predškolskih ustanova i odgajatelja ogromna.
1 Findak,V. „Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju“ Školska knjiga Zagreb.
3
Odgajatelj je prva i najznačajnija karika u obrazovnom i odgojnom smislu svakog djeteta. Na
ovaj predškolski odgoj nastavlja se osnovno, zatim srednje, nakon toga i visoko obrazovanje.
Istraživanja su pokazala da je igra kao metod rada sa najmlađima i najpovoljnija.
Ona ima posebno značenje, pruža velike komparativne prednosti nad drugim oblicima i
metodama rada i učenja sa djecom.
Igra je, slobodno možemo reći, prirodno samoobrazovanje djeteta. Ona doprinosi
razvoju psihosomatskih i psihomotoričkih funkcija kod djece. Potiče ih da budu aktivna, ali i
društvena. Da se uče životu i radu u društvu – grupi, da uče dijeliti, da pored moje postoji i
naše.
Moglo bi se nabrajati još mnogo toga.
Možda još samo reći – igra je ta koja priprema dijete za školu i život. Ona oblikuje njegove
fizičke i psihičke sposobnosti to jest ona igra oblikuje njegovu ličnost.
Svako dijete je ličnost osobena, specifična, baš kao i odrastao čovjek.
Igra u suštini predstavlja spontanu, slobodno izabranu i prijatnu aktivnost, koja ima za cilj
obezbjediti i potvrditi individualne i kolektivne sposobnosti.
Igra predstavlja najstariji vid vaspitanja uopšte, a posebno vid fizičkog vaspitanja te možemo
reći da igra, genetički gledano predstavlja ishodište sveukupnog fizičkog vježbanja.
Ona nastaje kao težnja čovjeka za kretanjem, odnosno nagon da se čovjek oslobodi stanja
mirovanja, odnosno statičkog stanja opterećenja u cilju relaksacije i oporavka organizma.
Igra je stara koliko i samo čovječanstvo, a njen razvoj i oblikovanje je uslovljeno strukturom i
organizacijom društva, odnosno potrebom prilagođavanja uslovima života i rada.
Djete započinje spontano da se igra, uključujući u igru sredstva i predmete koji se u tom
momentu nađu na dohvat ruku u njegovoj okolini.
Pošto je prirodno i društveno uslovljeno da se okolina mjenja, tako dolazi i do promjene
dostupnih sredstava za igru, a samim time i do promjene igre i njenog unapređenja
Sve ove promjene dovele su , kroz razvoj civilizacije i društva do nastanka modernih igara sa
jasnim ciljem i zadatkom, koje opet nemaju svoj konačan oblik, već stalno doživljavaju
promjene i transformacije u cilju zadovoljenja potreba djece.
Dakle možemo reći, da je igra jedan stalan, kontinuirani proces koji prati različite
potrebe djeteta, počev od psihičkih, zdrastvenih, socijalnih i dr.
4
Aktivnosti tokom igre omogućavaju ostvarenje brojnih potreba uvjetovanih prirodom
čovjeka ,a to su u prvom redu potreba za mišićnom aktivnosti i aktivnosti unutrašnjih organa.
Neki smatraju, da je na razvoj igre bitan utjecaj imao sport koji sve više privlači djecu.
No, to ne mora biti tačno iako je u igri i sportu isti cilj-odmjeravanje snaga u natjecanju. Oni
se razvijaju usporedno, ali su i tijesno vezani među sobom. Danas mnogi treneri atletskih
klubova u svojim programima , a posebno u radu s djecom , koriste igre da što bolje pripreme
sportiste.
Iskusniji pedagozi u predškolskim ustanovama isključivo koriste igru kao metod učenja.
Zahvaljujući tome podiže se interes za aktivnost, cjelovitije se iskorištava vrijeme, pa se zbog
toga i uspješnije riješavaju pedagoški zadaci.
Pored toga, u aktivnostima koje sadrže elementarne igre, uspostavlja se među djecom čvršća
veza, na osnovi koje se uspješnije razvijaju i odnosi izvan igre, odnosno unaprjeđuje
socijalizacija ličnosti.
Jedna te ista igra uključena u program nastave tjelesnog odgoja u predškolskim ustanovama,
može se izvesti u više varijanti , što svjedoči raznorodnim mogućnostima njenog korištenja.
Ovo privlači djecu, a nastavniku omogućava širi izbor u usmjeravanju razvoja potrebnih
osobina i navika.
Organizacija aktivnosti djece u igrama omogućava razvoj stvaralačke incijative pri
izboru načina dostizanja cilja. Igra privlači djecu još i time što kao put za sticanje informacija
ne prestavlja veći problem. Tok igre vezan je i uz ugodu. U igri se uvijek pojavljuju elementi
novoga i nepoznatoga. Čak se ni u jednoj te istoj igri, koja se više puta izvodi, ne ponavljaju
iste varijante, a ni njezini sudionici nisu uvijek isti. Ona se uvijek izvodi kao nova, jer sadrži
neočekivane situacije izazvane spontanom reakcijom djece. Zbog toga, iskustva iz prethodnih
igara u djece izazivaju pozitivne emocije već i prije početka nove igre, zbog
neizvjesnog rezultata , jer se igra završava pobjedom ili porazom.
Nužno je poznavati, s jedne strane, stav djece prema igri i njenu veliku mogućnost prilagodbe
programu nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja. S druge strane, zahtjev prema pedagoškom
rukovođenju, planiranost i sistematičnost primjene igre u nastavi osiguravaju stvaranje
očekivanog pedagoškog učinka.
Cilj i oblik aktivnosti sudionika u igri određeni su osnovnom zamisli i njenim sadržajem.
Najčešće jednostavna, pravila igre određuju prava i obaveze sudionika, način provedbe igre te
analizu krajnjeg rezultata.
5
Sadržaj igre uslovljava često i oblik organizacije aktivnosti, ali omogućava i širi izbor
načina za postizanje postavljenog cilja. Sadržajem i načinom provođenja igre ostvaruju se
pedagoški, zdravstveno-higijenski, obrazovni i odgojni ciljevi. Pored toga, samostalnost u
aktivnostima, izvođenje kretanja uz puno korištenje energije (element takmičenja),
neprisiljenost i prirodnost izvođenja kretanja po dijelovima ili u cijelini, snalaženje u
promijenjenim uslovima igre, snalaženje u različitim rukovodećim ulogama (sudija, vođa
grupe, pomoćnik nastavnika i sl) te samostalan izbor načina rješavanja zadataka, doprinose
ostvarenju tih ciljeva.
Većina igara sadrži u sebi i elemente takmičenja(npr.borbu za sebe ili svoju ekipu). Igra
može biti učinkovita samo u slučaju ako su osigurani potrebni uslovi za izvođenje iste. Velika
je pogreška ako se prilikom organizacije igre koriste kruti šabloni, npr. često ponavljanje
jedne te iste igre ili mehaničko korištenje modela opisanih u literaturi bez prethodne analize
ciljeva koji se igrom žele ostvariti.
Igra sudionike privlači svojom emicionalnošću i dostupnošću. Pomoću igre mogu se usvojiti
jednostavna i složenija kretanja, u jednostavnijem obliku, elementi tehnike i taktike mnogih
sportova, a istodobno može služiti i za razvoj motoričkih sposobnosti. Igra je sredstvo za
upoznavanje samoga sebe, ali i sredstvo odmora i tjelesnog odgoja.
Osnovni zadatak tjelesnog i zdravstvenog odgoja u predškolskim ustanovama, jeste svestrani
razvoj djece, što znači učvršćivanje zdravlja, pomoć njihovom pravilnom prirodnom
tjelesnom razvitku, oblikovanje za život važnih navika te razvoj motoričkih sposobnosti
pozitivnih psihičkih osobina i motoričkih načela.
Igra je jedna od najdjelotvornijih metoda za svestrani fizički i psihički razvoj djece, a
srednja i starija predškolska dob je najpogodnije razdoblje za uključenje igre u proces odgoja i
obrazovanja. Igra je sredstvo i metoda rada u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi.
Dobar poznavatelj ove metode u odgoju i obrazovanju razlikuje i koristi osobine igre:
- natjecateljski elementi,
- obrazovanost i odgojnost igre,
- sadržajnost igre,
- različitost načina za dostizanje cilja,
- relativna samostalnost djelovanja itd.
Sadržaj igara čine oblici kretanja usmjereni na usvajanje zadatka s različitim nivoima
opterećenja te na savladavanje prepreka postavljenih na putu prema cilju (npr. brzo dotrčati
do cilja, uhvatiti protivnika ili pobjeći od njega i sl.).
6
Igra ima izvjesne sličnosti s radnom aktivnosti ljudi,ali se od nje i razlikuje. Primjerice
slično kao i u radu, to je usmjerena i svjesna aktivnost za postizanje željenog cilja, izaziva
osjećaj radosti nakon pobjede ili dobro obavljenog zadatka, stvara uzajamni odnos, tj.
saradnju sudionika u igri i radu.
Istina je da se dijete može igrati samo. Ali to nije ona prava igra. Igra u kolektivu grupi – s
drugom djecom je ono pravo. Jer..Igra je ta koja uvodi dijete u krug vršnjaka.
U tom druženju, igranju dijete pokušava izboriti svoju ulogu i mjesto u družini. Na njega
sredina utiče, ali dijete se trudi i da ono utiče na sredinu. To je taj sociološki aspekt tjelesne i
zdravstvene kulture – uticaj pojedinca na kolektiv, uticaj kolektiva na pojedinca, uticaj
sadržaja igre na pojedinca i na kolektiv međusobni uticaj na relaciji odgajatelj – dijete. Kroz
sve ovo odvija se proces socijalizacije djeteta.
Ne smije se pri tome igra previše pedagogizirati, jer se u tom gubi stvarni uticaj igre
na ostvarenje željenog cilja. Ponekad se igra svodi na infantilizam što doprinosi oduzimanju
njene vrijednosti u uvođenju djeteta u kolektiv. Zbog ove mogućnosti uloga odgajatelja je
velika. Igra uvodi dijete u kolektiv,
-uči ga uvažavanju kolektiva pomaganju drugom,
-uči ga da pored njegovog cilja i interesa postoji i kolektiv i njegovi ciljevi i interesi i uči da i
njih, također treba znati uvažiti
-igrom dijete oponaša svijet oko sebe, uči da stvara,gradi – to su tzv. stvaralačke,
konstruktivne igre (lego-sistemi) i sl.
-igrom se potiče stvaralaštvo
-kroz igru dijete uči muzičko-plesne igre i pokret
-uči se da bude humanista, rodoljub i kozmopolit.
Uloga vaspitača u igri predškolskog djeteta ne treba da bude poučavanje, već njegovanje
dječije spontanosti i podsticanje igre izabranim materijalom i sredstvima za igru.
Odgajatelj pruža djetetu određene predmete, koja će ga podsticati na igru, posmatra i reaguje
na ono što je dijete uradilo tj. prati dijete u igri, prati njegov rast i razvoj.
7
4.5. Elementarne igre
Elementarnim igrama posvećeno je najviše prostora, što je i razumljivo s obzirom
na mogućnosti njihove široke primjene u tzv. redovnoj nastavi, kao i u izvannastavnim i
zvanškolskim organizacijskim oblicima rada. Izbor igara omogućuje ne samo njihovu
efikasnu primjenu u svim dobnim skupinama, na svim dijelovima sata, u različitim
materijalnim uvjetima rada, nego i solidnu osnovu za eventualno „pronalaženje“ i
„sastavljanje“ novih igara. Smatramo da je izbor momčadskih i štafetnih igara također dobar „
temelj“ nastavnicima za „svakodnevnu aksploataciju“ igara, kao i za njihovu modifikaciju, a
time i za širu i efikasniju primjenu u svim razredima. Terenskim igrama posvećen je poseban
„prostor“. Metod igre smatra se za jedan od najstarijih i najpodesnijih metoda u radu sa
mlađim školskim uzrastom, na nastavi tjelesnog i zdrastvenog odgoja.
U samom startu moramo početi sa odabirom jednostavnih elementarnih igara, koje većina
djece zna ili ih je lako savladati u ”hodu”.
Nastavnik TZO mora tu igru da po potrebi modifikuje i prilagodi svoj djeci, te da je
nakon izvjesnog vremena lagano usložnjava.
Vrlo bitno je djecu uključiti da što više učestvuju u pripremanju igre, jer je to u
bukvalnom smislu nenadoknadiva vrjednost i nagrada za djecu, bez obzira koliko oni to
spretno uradili.
U ostvarenju nastave tjelesnog odgoja, igre imaju vodeće mjesto, jer je takav način
organizacije aktivnosti najjednostavniji i najprikladniji za djecu te dobi. Aktivnosti, kao što su
hodanja, trčanja te skokovi i bacanja, kao i većinu ostalih, djeca lakše usvajaju pomoću igre.
Opseg motoričkih sposobnosti i navika djece ove dobi još je ograničen. Zbog toga se za ovu
dobnu grupu preporučuju jednostavnije igre sa malo ili sa što jednostavnijim pravilima. Od
jednostavnijih igara lakše će se zatim prijeći na složenije, uz postavljanje postupno sve težih
zahtjeva, a prema nivou razvoja sposobnosti, prema kretanju, brzini trčanja, snazi odraza i sl.
U radu sa mlađim predškolskim uzrastom, a pogotovo ne po samom dolasku u
predškolsku ustanovu, ne preporučuju se ekipne, odnosno grupne igre sve dok dijete nestekne
određeno samopouzdanje i povjerenje u drugu djecu i odgajatelja- nastavnika.
Podizanjem sposobnosti ali i interesa djece za grupne aktivnosti, mogu se u njih
postepeno uključiti elementi takmičenja, npr. hodanje u parovima, trčanje u parovima,
preskoci preko vijače, kotrljanje lopte i sl. Kasnije djecu možemo podijeliti na nekoliko
manjih grupa i s njima provoditi takmičenje, kao što su npr. štafete s jednostavnijim
zadacima itd.
8
Za uspješno provođenje većine igara potrebno je osigurati i odgovarajuća pomagala .
U djece vidni su osjeti još slabo razvijeni, a pažnja raspršena, pa je zbog toga dobro da su
nastavna pomagala obojena življim bojama.Vrlo je važno i to da nastavna pomagala
odgovaraju nivou tjelesnog razvoja djece. Ona trebaju biti odgovarajuće težine i veličine.
Tako, npr. teže medicinke mogu služiti za koturanje,a ne i za bacanje. Za djecu je najbolje da
u igrama koriste lopte za odbojku, gumene lopte ili balone.
Aktivnosti treba opisati kratko, jer djeca nastoje što brže provesti u djelo sve što im
nastavnik kaže, pa često niti ne poslušaju opis do kraja, izražavajući želju da dobiju neku
ulogu.
Opisivanje aktivnosti u obliku priče djeca će primiti s većim interesom. Taj se način posebno
preporučuje kada su djeca nepažljiva ili kada im je potreban odmor nakon prethodnih tjelesnih
aktivnosti.
Imajući u vidu njihovu veliku potrebu i želju za aktivnosti, djecu nije dobro udaljiti iz
aktivnosti zbog učinjene pogreške, naprotiv i tada je djete potrebno pohvaliti u smislu „dobro
je ali pokušaj još bolje“. Čak je bolje dati i negativne bodove (bilo pojedincu ili njegovoj
ekipi), što će dodatno izazvati motivaciju i razvoj takmičarskog duha po principu „ko će bolje
i spretnije“.
Fizička opterećenja treba pažljivo kontrolisati i usmjeravati ih, a koji puta i
ograničavati. Aktivnost, odnosno elementarne igre ne smije trajati predugo. U aktivnostima-
igrama s trčanjem prelaze se kraće dionice, a prepreke trebaju biti relativno niske.
Prilikom trčanja u grupi ne smiju smetati jedan drugome, moraju sarađivati sa ostalom
djecom, na dogovoreni znak brzo se uključivati u aktivnost.
Važno je djecu naviknuti da se pridržavaju pravila te da se znaju pravilno ponašati u različitim
situacijama.
Zadaci se rješavaju tokom višekratnoga ponavljanja. U nastavu tjelesnog odgoja treba
uključiti u prvom redu one igre koje su vezane uz osnovni zadatak u glavnom dijelu časa (za
razvijanje brzine i koordinacije koriste se u prvom redu aktivnosti s brzim trčanjima, ali tako
da se djeca nakon toga mogu odmoriti).
Igre s ritmičkim hodanjem traže od djece određenu dozu i stepen organiziranost, pažnju i
usuglašenost kretanja, ali tako da doprinose svestranoj tjelesnoj pripremljenosti.
4.5.1 Hodanje
9
Hodanje je osnovno gibanje, koje samo po sebi pozitivno utiče na čitav organizam, a
posebno na lokomotorni sistem.
Jedan od ključnih problema prilikom učenja hodanja, jeste dovesti u pravilan sklad
rad mišića antagonista, iskjučiti nepotrebne pokrete, te uskladiti ravnomjerno smjenjivanje
faze napora i opuštanj.
Učenje hodanja se provodi uz pomoć oponašajućih pokreta, po principu „ djeco ponovite
zamnom“. U tu svrhu najbolje je koristiti osnovne prirodne porete kroz elementarne igre.
Djecu treba upozoriti da dok hodaju glavu ne spuštaju i ne vuku noge. Hodanje
jednogodišnjeg djeteta sadrži mnogo nepotrebnih pokreta, kasnije pokreti postaju sve više
koordinisani, nestaje geganja.
Uz provođenje vježbi hodanja treba početi sa jednostavnim zadacima (obično hodanje uz
muziku) zatim preći na hodanje sa ubrzanjima i usporenjem, hodanje po smanjenoj površini,
hodanjem sa okretnjem i zaustavljanjem.
4.5.1.1. Vrste i način hodanja:
- prirodno hodanje – pravolinijsko
- s promjenom pravca ,smjera,tempa i ritma
- na različitoj vrsti , dimenzijama i obliku podloge
- uz različite položaje ruku, koljena i stopala
- kombinacija hodanja , trčanja , skakanja , preskakanja itd.
- u različitim kretnim zadacima
- oponašanje pokreta i kretanje drugih stvorenja .
4.5.1.2 Elementarne igre za učenje hodanja
10
Da bi smo djecu naučili hodanju najčešće se koristimo elementarnim igrama, koje nam
omogućuju konkretan, za djete jednostavan put u savlađivanju različitih radnji, a sve to kroz
igru i zabavu što dodatno stvara motiv i pozitivan emotivni naboj kod djece.
Težak prolaz
Na terenu se označi više uzastopnih, usporednih crta, međusobno udaljenih 0,5 m.
Učenici zavezanih očiju prelaze preko crta nastojeći ne nagaziti na njih, što predstavlja
pogrešku za koju se dobiva negativan bod. Igra se provodi kao pojedinačno ili ekipno
takmičenje.
Cilj igre jest razvoj osjećaja dužine koraka.
Ponovno u krug
Djeca stanu na rub kružnice, okrenuti licem prema sredini kruga. Na nastavnikov znak
rukama prekriju oči, okrenu se za 180° i krenu naprijed, npr.5 koraka. Na sljedeći znak
okrenu se ponovno za 180° i krenu prema kružnici nastojeći vratiti se što tačnije na polazno
mjesto. Ko će se tačnije vratiti na polazno mjesto?
Igra služi razvoju osjećaja za prostor i dužinu koraka.
11
Igra: Ponovo u krug
Učenje razlikovanja desne od lijeve noge
Tom cilju može poslužiti podizanje crvene ili plave zastavice. Kada se podigne plava
zastavica, djeca moraju podići bedro desne noge, a na crvenu lijevo itd. To je posebno važno
u djece koji više griješe u hodanju ili teže ovladavaju pravilnim kretnjama. Zbog toga im se
daju igre hodanja u mjestu tako da se kretanje odvija na razdjele. Npr. nastavnik polako broji
„je-dan“. Na „ je“ djeca podignu koljeno lijeve noge, a na „dan“ga spuste. Desna noga zatim
radi to isto na znak „dva-a“. Kad djeca počnu izvoditi ove kretnje pravilnije, može se prijeći
na hodanje u mjestu bez razdjela u zadanom ritmu, npr. uz pomoć zvučnih signala,
pljeskanjem dlanom od dlan, pomoću udaraljki itd.
U početku često djeca ne mogu uskladiti ritam svojih koraka s ritmom koraka ostale
djece u grupi. U tom slučaju dobro je zadati im da hodaju uz muzičku pratnju, tj. uz zadani
ritam.
12
To će ujedno uvesti i živost u nastavu. Dobre rezultate daje i hodanje s naglaskom na
lijevu, odnosnu desnu nogu i brojanjem u 4/4 taktu. Djeci treba reći da na 1i 3 udare malo jače
lijevom, a na 2 i 4 slabije desnom nogom. Nakon toga se pokreti izvode tako da udaraju malo
jače desnom nogom na 2 i 4. Brojanje naglas potrebno je da bi rad nogu bio što ravnomjerniji.
Uzak put
Na podlozi se nacrta puteljak dužine 10-15 m, širine 0,5 m . djeca trebaju preći
puteljkom zavezanih očiju i nastojati da ne dotaknu ili ne prestupe preko bočne crte.
Pobjednik je učenik koji nijednom nije ili je najmanji broj puta prestupio preko bočne crte.
Igra se može izvesti kao ekipno takmičenje.Tada igrači svake ekipe prolaze kroz puteljak po
redu (a može se načiniti i nekoliko puteljaka, zavisno o broju grupa). Pobjednik je ekipa koja
ima najmanje negativnih bodova . Cilj igre jest učenje pravocrtnoga hodanja.
Zatvorenim očima
Odredivši približno udaljenost do suprotnog zida, djeca zatvore ili prekriju oči te krenu
sa zajedničke crte prema zidu. Pobijedio je onaj koji se zaustavio najbliže zidu, a nije ga
taknuo.
Zadatak može biti otežan ako se djeca kreću natraške. Igra se može izvesti i tako da se,
umjesto zidom, poslužimo crtom na podu. Djeca mogu prije toga preći zadanu udaljenost
nekoliko puta otvorenih očiju. Igra služi za razvoj osjećaja za dužinu koraka i za razvijanje
osjećaja za kretanje u prostoru.
Učenje pravilnog rada ruku
Djeca stanu u vrstu i mašu rukama , opuštenima niz tijelo, naprijed natrag iz ramena.
Zatim se ruke u kretanju naprijed saviju u laktovima tako da dlanovi dođu do visine prsa, ali
da ne prelaze sredinu tijela. Isto se vježba s hodanjem u mjestu, a zatim u kretanju naprijed
normalnim korakom. Kod ovih pokreta treba nastojati da ramena ostanu opuštena.
Razvijanje osjećaja za dužinu i brzinu koraka
Zadatak određenja dužine koraka rješava se ovako: djeca se kreću u koloni po jedan i
postavljaju stopala na oznake nacrtane na podlozi (crte,kružiće i sl.). Razmak između oznaka
13
je u prvo vrijeme jednak, a zatim se može postupno ili naglo povećati ili skratiti. Na taj način
djeca pređu npr. 30 m, kratkim koracima, a zatim isto toliko dugačkim.
Zatim prelaze iste dionice bržim ili sporijim korakom. Nakon toga im se mogu zadati i druge
kombinacije, npr. prvih 30 m preći kratkim i brzim koracima,a zatim dugačkim i sporijim itd.
Normalna dužina koraka djeteta iznosi odprilike 3-4 dužine njegovog stopala stopala .
Brzina (frekvencija) koraka reguliše se akustičnim signalima, muzikom u određenom ritmu
itd. Nakon toga se djeca kreću bez oznaka na podu te mjenjaju dužinu i brzinu koraka na
zapovijed, npr. „duži korak“ ili „kraći korak“. Na isti se način mijenja i brzina koraka na znak
„Brži korak“ ili „sporiji korak“, a zadatak može biti da se istodobno produže i ubrzaju koraci,
odnosno skrate i uspore, što dovodi do naglog povećanja ili smanjenja brzine kretanja .
Učenje podizanja koljena
Ovo je kretanje preduslov za dobro i uspješno hodanje,a u prvom redu za postizanje
željene dužine koraka. Djeca hodaju uz tek nategnuto uže ili gumenu vrpcu te podižu koljena
do njezine visine (npr.do horizontale ili više). Isti se zadatak rješava i tako da koljenom dotiču
dlanove ili palicu u opruženim ili savijenim rukama ispred tijela u visini pojasa ili niže.
Sličan učinak postiže se i koračanjem preko lopti, medicinki, po visokoj travi, snijegu i sl.
Učenje pravilnog postavljanja stopala
Ako djeca nepravilno postavljaju stopala na podlogu, treba im dati zadatke kojim će te
pogreške ispraviti.primjerice, ako pri normalnom kretanju hodaju tako da su im stopala
okrenuta prema unutra, moraju ih pokušati okretati van. Zbog istog razloga mogu hodati tako
da stopala postavljaju na njihov vanjski ili unutrašnji rub, na petu, prste, cijelo stopalo, s pete
na prste i obratno.
Učenje pravolinijskog kretanja
Djeca hodaju po ravnim crtama sportskoga terena stavljajući stopala na podlogu tako da
unutrašnji rub stopala dodiruje crtu. Isto je tako dobra vježba hodanje po „uskoj stazici“ ,
širokoj oko 20 cm.
14
Ta vježba pomaže razvijanju osjećaja ravnoteže i koordiniranoga kretanja.
Staza se može napraviti i tako da se na podlozi nategnu dvije usporedne gume koje se
pričvrste na stalke ili neke sprave (npr.na noge kozlića) ili stupiće zabodene u podlogu , ako
se radi vani . Staza može biti duga 20-25 m. Djeca po stazici hodaju u koloni na različite
načine – običnim korakom, na prstima, s visokim podizanjem bedara, s rukama o pojasu itd.
Igra se može zatim provesti i u obliku takmičenja između ekipa. Pobjednik je ekipa koja
napravi manje pogrešaka. Jedna od čestih pogrešaka je izlazak sa „stazice“. Za takmičenje je
dobro pripremiti dvije ili više stazica, pa se neće gubiti na vremenu. Na isti način može se
hodati po stazi označenoj dvijema usporednim crtama .
Učenje prijelaza iz hodanja u trčanje i obratno
Učenici u kolonama ili manjim vrstama hodaju naprijed običnim koracima,a zatim na
znak prelaze u trčanje .nakon pretrčanih 20-30 m,slijedi znak za brzo ,a zatim za obično
hodanje itd. Staza za ovu igru može biti duža(i do 150 m), a broj ponavljanja treba postupno
povećavati.
Učenici neće odmah sve spomenute igre sasvim usvojiti,pa ih zbog toga valja rasporediti na
duže vremensko razdoblje.Zbog toga ne treba svaki put uzimati nove vježbe.Bolje je na
sljedećem času ponoviti pređeno na prethodnome,a ako treba i na sljedećem.Vrlo je važan
lični primjer nastavnika .Teško će biti djecu naučiti lijepom hodanju ako to ne čini i sam
nastavnik. Ukoliko neko djete još loše hoda,npr. pogrbljeno,pogrešno postavlja stopala i sl.,
treba ga izdvojiti od ostalih i s njime posebno raditi sve dok ne stekne naviku pravilnog i
lijepog hodanja.
Hodanje u zadanom vremenu
Djeca dobijaju zadatak da u manjim grupama (5-6 učenika) pređu zadanu udaljenost.
Nakon obavljena zadatka priopći im se vrijeme za koje su prešli tu udaljenost, npr.dva kruga
oko košarkaškog terena prošli su za dvije minute. Sljedeći put moraju tu istu dužinu preći za 5
ili 10 sekundi sporije ili brže.
Svako odstupanje od zadanog vremena donosi negativne bodove. Koja će grupa tačnije
ispuniti dobiveni zadatak ? Igra se može ponoviti više puta, a bodovi se tada sabiraju.
15
Cilj ove igre jest razvoj osjećaja za brzinu kretanja te za brzinu i dužinu koraka.
Odredi svoje vrijeme
Grupa djece kreće se zadanim putem kao i u prethodnoj igri. Prvi put svaka grupa pređe
zadanu rutu, a nastavnik im kaže za koje su je vrijeme prešli. Zatim grupa pređe isti put, ali
sada treba pogoditi vrijeme za koje su prošli put.
Nastavnik štopericom provjerava vrijeme svakoj grupi. Pobjednik je grupa koja je nakon
nekoliko ponavljanja „osvojila“najmanje bodova.
Cilj igre jest razvoj osjećaja za brzinu kretanja te za dužinu i brzinu koraka.
Jedna minuta
Djeca se kreću korakom u koloni po jedan. Od znaka nastavnika samostalno određuju
vrijeme, npr. od jedne minute. Kada prema vlastitu mišljenju prođe vrijeme od jedne minute,
učenik iskoči iz kolone i zaustavi se. Kada se svi zaustave, nastavnik proglasi pobjednika,
učenika koji je najtačnije pogodio zadano vrijeme.
Cilj igre jest razvijanje osjećaja za vrijeme.
4.5.2.Trčanje
Jedno od također osnovnih gibanja kod djece jeste i trčanje.
Ovo kao i sva ostala osnovna gibanja često se identificiraju sa prirodnim oblicima kretanja.
Djeca trebaju kroz igru savladati razna gibanja, jer nikakav drugi pristup nije moguć na ovom
uzrastu, te stoga ćmo se u ovo poglavlju i pozabaviti trčanjem odosno elementarnim igrama za
učenje trčanja.
Trčanje je aktivnost koja spada u osnovna gibanja, pokreti ruku i nogu su usklađeniji
tokom trčanja nego tokom hodanja. Djeca trče cijelim stopalom i njihovo trčanje nije
elastično, naglašen je odraz tzv. faza leta pojavljuju se tek u 6-godini. Trčanje se treba
odvijati uz igru, dužinu, tempo, brzinu a sve ove segmente brzine treba prilagoditi dječijim
mogućnostima.
16
Upravo zbog svega već navedenog, u daljnjem tekstu će mo se pozabaviti elementarnim
igrama za učenje trčanja.
4.5.2.1 Vrste i način trčanja
- trčanje – pravolinijsko
- s promjenom pravca , smjera , tempa i ritma
- na različitoj vrsti , dimenzijama i obliku podloge
- kombinirano
- kombinacija trčanja , hodanja , skakanja i dr.
- brzo trčanje (sprint) dionice do 30 metara
- istrajno trčanje u trajanju do 6 minuta
- primjena trčanja u različitim kretnim manifestacijama
4.5.2.2 Elementarne igre za učenje trčanja
Konjići sportaši
Na 1 metar od duže stranice igrališta ili zida dvorane označe se „staje“za „konjiće“, kojih
treba biti 2-3 manje nego li je „konjića“-djece (to mogu biti npr. krugovi ili obruči na podu).
Na početku igre sva djeca stoje u središnjem krugu dvorane okrenuti lijevim bokom
prema njegovoj sredini. Na nastavnikov znak, npr. „korak konjića!“ , djeca hodaju ili lagano
trče visoko podižući koljena, dotičući koljenima dlanove prema dolje opruženih ruku.
Zatim slijedi zapovijed „Okret!“, na koji se djeca okreću u suprotni smjer, ali sada trče
visokim podizanjem peta. Na sljedeći znak, npr. „grabeći korak!“, trče tako da spuštaju noge
grabećim korakom na podlogu itd. Na nastavnikov poziv „U staju!“, „konjići“ brzo trče,
nastojeći zauzeti mjesto u staji. „Konjići“ koji ostanu bez svoje staje, dobijaju negativne
bodove.
Igra se ponavlja 4 -5 puta. Pobjeđuju konjići koji nisu ili su najmanji broj puta ostali bez staje.
17
Cilj igre je učenje tehnike vježbi „škole trčanja“te vježbanje starta iz kretanja.
Slobodno mjesto
Sva djeca , osim jednoga, postave se do ruba kružnice, udaljeni pola koraka jedan od
drugog, podignu ruke i stave dlanove iza glave. Igrač koji se nalazi izvana, lagano trči oko
kruga.
Igrač izvan kruga u jednom trenutku takne nekoga od igrača po ruci, a zatim se okrene u
suprotnom smjeru. Dotaknuti igrač brzo trči, ali u suprotnom smjeru od igrača koji ga je
dotaknuo i nastoji što prije doći ponovo na svoje mjesto u krugu. Ako mu to uspije prije
igrača koji ga je taknuo,ostaje na svome mjestu u krugu.Ako mu ne uspije, tada je on igrač
koji trči oko kruga itd.
Igrač koji trči oko kruga mora dotaknuti nekoga od igrača u krugu.
Zabranjeno je ometati djete koje trči oko kruga.
Igrač koji ostane bez mjesta postaje trkač oko kruga.
Cilj igre je učenje trčanja u zavoju te razvoj brzine trčanja.
Startovi po zastavici
Djeca se podijele na dvije ekipe i postave na suprotne crte terena, udaljene 20-30 m
jedna od druge. Svaka ekipa izabere vođu. Po sredini terena nacrtaju se dvije usporedne crte
koje ograničavaju prostor širine 1-2 metra. U taj se prostor postave zastavice, čunjići ili lopte
u cik-cak poretku.
Na nastavnikov znak igrači obiju ekipa brzo startaju i trče prema zastavicama u nastojanju da
ih što više osvoje. Zatim se vraćaju na svoja mjesta iza startnih crta. Vođe ekipa pokupe i
18
Elementarna igra: Slobodno mjesto
saberu zastavice koje je osvojila njegova ekipa te ih vrate nazad. Za svaku osvojenu zastavicu
ekipa dobija jedan bod. Pobijedila je ekipa koja nakon određenog broja ponavljanja osvoji
više bodova. Cilj igre je razvoj brzine starta i startnog ubrzanja.
Prebaci loptu
Na srednju crtu dvorane postavi se više lopti. Djeca podjeljena u dvije, prema broju
učenika, jednake ekipe, stanu na suprotne krajeve dvorane, i zacrta jednako udaljenih od
sredine igrališta.Na startni znak djeca brzo trče prema loptama. Došavši do njih nastoje ih
prebaciti što više na suprotnu stranu terena. Kada su sve lopte bačene, igra je završena.
Pobijedila je ekipa koja je bacila više lopti na suprotnu stranu terena. Igra se zatim ponavlja
još 5-6 puta, a djeca svaki put kreću iz nekog drugog startnog položaja.
Cilj igre je poboljšati brzinu startne reakcije te brzinu trčanja za vrijeme startnog
ubrzanja.
Dan i noć
S obiju strana sredine igrališta označe se dvije usporedne crte međusobno udaljene 1-
1,5 m ,a na obje strane udaljene 10-20 m od ovih i paralelno s njima, crte prostora „spasa“.
Igrači se podijele na dvije, prema broju igrača, jednake ekipe. Djeca se rasporede u parove do
svoje srednje crte okrenuti licem prema svojoj crti spasa (stoje okrenuti leđima jedni prema
drugim). U nastavku igre djeca mogu biti u razlčitim položajima, npr.u počućnju, sjedeći ,
ležeći na prsima, leđima i sl. Jedna ekipa dobiva naziv „dan“,a druga „noć“.
Nastavnik stoji sa strane igrališta i ne očekivano prozove, npr.“Dan!“. Nakon poziva
igrači ekipe „noć“brzo trče prema svom prostoru „spasa“, a igrači ekipe „dan“ ih hvataju.
Uhvaćeni igrači, nakon što se zapiše njihov broj, puštaju se nazad u svoju ekipu. Ekipe zatim
19
Elem.igra: Prebaci loptu
ponovo stanu na svoja mjesta u dogovoreni položaj. Nastavnik glasno uzvikne novi signal,
nastojeći da on bude neočekivan za učenike (redoslijed treba biti takođe neočekivan).
Prije znaka, a kako bi skreno pažnju učenika, nastavnik im može zadati da načine različite
vježbe (npr. podignu ruke gore ili naprijed, stanu na prste i sl.), a zatim neočekivano uzvikne
„Dan!“ili „Noć!“ i igra se nastavlja. Igra se može provoditi i uz muziku.
Igra se ponavlja više puta, ali treba voditi računa da svaka ekipa bude prozvana jednak broj
puta. Pobijedila je ekipa koja je uhvatila više djece iz suprotne ekipe.
Cilj igre je razvoj pažnje učenika na startni znak te učenje brzih startova i startnih ubrzanja.
Zov brojeva
Djeca stanu u kolone po jedan i razbroje se prema redoslijedu (1,2,3,4 itd.). Ispred
kolona je startna crta. Na udaljenosti 10-15 m ispred kolone nalaze se stalci-okretišta.
Nastavnik glasno uzvikne jedan broj, a djeca koja imaju taj broj brzo trče oko stalaka i vraćaju
se prema svojoj ekipi. Djete koje je na povratku prvo pretrči startnu crtu, osvojilo je za svoju
20
Elemen. igra: Dan i Noć
ekipu jedan bod. Ako ima više ekipa, npr.tri, tada prvo djete osvaja dva boda, drugo jedan,a
treće ništa.
Nastavnik proziva brojeve neočekivano i preko reda, pazeći ipak da u igri sudjeluju sva djeca
podjednak broj puta.
Igra se može provesti i tako da se djeca nalaze u vrstama u različitim startnim položajima ili
da, npr.sjede na klupama.
U tom slučaju pored startne crte treba označiti i ciljnu crtu koja se nalazi 1-2 ili više m ispred
startne crte.
Cilj igre je razvoj pažnje,brzine reakcije na startni znak,te razvoj brzine startnog
ubrzanja.
Varijanta 1.
Varijanta 2.
21
Igra : Zov brojeva u vrstama
Igra: Zov brojeva u kolonama
U obruče
Djeca se podijele na 2-3 ekipe-kolone, koje stoje iza zajedničke startne crte. Okomito
na startnu crtu označi se još nekoliko usporednih crta koje omeđuju pruge trčanja širine 1 m, a
dužine 10-15 m. U svakoj pruzi postavi se na podlogu 6-8 obruča promjera 30-40 cm,
međusobno udaljenih 50-60 cm.
Pet metara iza posljednjeg obruča nalazi se stalak-okretište.
Na nastavnikov poziv, tj. prvi do startne crte, zauzmu startni položaj (npr.visoki ili niski start
ili drugi položaj prema dogovoru). Na startni znak (pljesak, zvižduk i sl.) djeca trče po svojoj
pruzi tako da stanu u svaki obruč, a zatim se na isti način vraćaju nazad nakon obilaska stalka-
okretišta.
Djete koje bez pogreške prvo pređe startnu crtu, osvaja bod za svoju ekipu. Zatim djeca trče iz
drugih položaja itd.
Umjesto obruča, na podlogu se mogu postaviti vijače, medicinke, lopte, niske preponice i sl.
Cilj igre je, u prvom redu, oblikovanje dužine koraka pri trčanju, njihova učestalost-
frekvencija, a zatim i brzina trčanja.
Uske staze
Na sportskom terenu ili atletskoj stazi nacrta se 4-5 uskih staza, dužine 20-30 m, a
širokih 20-30 cm, međusobno udaljenih oko 1 m. Učenici, raspoređeni u kolone-ekipe, stoje
ispred startne crte na početku staze.Na suprotnom kraju svake staze stoji po jedan sudac koji
mjeri vrijeme ekipa i bilježi pogreške.
Na nastavnikov znak, učenici po jedan iz svake kolone trče prema suprotnom kraju staze,
pazeći pri tome da ne stanu na njezin rub. U trenutku kada je prvi učenik prešao stazu, na
znak suca kreće sljedeći. Na suprotnom kraju staza učenici se ponovo svrstavaju u kolone.
Suci bilježe pogreške svakoj ekipi, a na kraju se ocjenjuje koja je ekipa bolje izvršila zadatak.
Za svaku pogrešku, ekipi se daje po pola sekunde za postignuti rezultat.
Cilj igre je učenje tehnike pravolinijskog trčanja i postavljanje stopala u istom smjeru.
22
Zec bez doma
Djeca stoje u parovima na rubu kruga okrenuti licem jedan prema drugom, držeći se za
ruke. Dvoje djece, koji se nalaze izvan kruga, imaju uloge „zeca“,odnosno „vuka“.
Nakon nastavnikovog znaka „vuk“ hvata „zeca“ koji se može spasiti jedino tako da stane
između jednoga od parova učenika. Djete u paru kojemu je „zec“ okrenut leđima, ostaje bez
„doma“ i postaje „vuk“,dotadašnji „vuk“ postaje „zec“. Ako „vuk“uhvati „zeca“ prije nego
što se uspije spasiti, tada im se uloge mjenjaju.
Ako je mnogo djece, tada „spas za zeca“ može biti i 4-5 djece koji se drže za ruke.
Mjesta „spasa“ se tada postave slobodno na igralištu, ali barem 6-8 koraka jedno od drugoga.
U tom slučaju nastavnik treba odrediti novog vuka.
Cilj igre je razvijanje navike brzoga starta, trčanja i agilnosti.
Pogodi srednjeg
Igra se izvodi s većim loptama, npr.odbojkaškim. Jedno se djete nalazi u krugu
promjera oko 1 m, a dvoje drugih stoje na suprotnim stranama, iza crta udaljenih 6-7 m od
kruga te nastoje loptom pogoditi djecu u krugu koja moraju brzo reagovati izmičući lopti.
Djete koje je pogodio igrač u krugu, mijenja s njim mjesto.
Cilj igre je razvoj brzine kretene reakcije.
Izazov
Na oba kraja igrališta,udaljeni 18-20 m jedan od drugog označe se prostori „doma“.Djeca se e
podjele na dvije, prema broju igrača, jednake ekipe, a svaka izabere vođu. Igrači obiju ekipa
stanu u vrste iza svojih crta, tj. u „domu“.
Igru započinje vođa jedne ekipe tako da pošalje jednog svog igrača u „dom“ suparničke ekipe.
Djeca u „domu“ ispruže desnu ruku s dlanom okrenutim prema gore. Igrač iz suprotne ekipe
takne dlanom dlanove triju igrača u „domu“ i glasno broji-jedan, dva, tri. Igrač kojega je
taknuo kao trećeg, nastoji ga što prije uhvatiti, a izazivač nastoji što prije otrčati u svoj dom.
23
Ako prozvani igrač uspije uhvatiti izazivača prije crte njegova „doma“, tada taj igrač
postaje njegov „plijen“ i stane iza leđa igraču koji ga je uhvatio.
Među
tim,ako prozvani igrač ne uspije uhvatiti izazivača,tada on postaje izazivačev plijen.
Zatim vođa druge ekipe šalje svog igrača u suprotni dom i tako se igra nastavlja.
Ako je prozvani igrač postao plijenom, a iza njegovih leđa se nalazio jedan ili više
učenika, tada se oni vraćaju u svoju ekipu.Pobijedila je ekipa u kojoj se,nakon dogovorenog
vremena (8-15 min),nalazi više „plijena“ ili ekipa koja je uhvatila sve igrače protivničke ekipe
zaplijen.
Cilj igre je razviti sposobnosti za brzo reagiranje te za brzi start i startno ubrzanje
Hvatalica
Igra se odvija na ograničenom terenu, npr.na odbojkaškom ili košarkaškom. Jedno djete
unutar granica igrališta hvata ostale tako da ih nastoji lagano udariti po ramenu mekanim
mlatićem.
Sva se djeca nalaze unutar granica igrališta. Igrač koji je izabran da prvi hvata, podigne uvis
ruku s mlatićem i zavikne „Ja hvatam!“, a zatim nastoji taknuti mlatićem nekoga od igrača.
„Uhvaćeni“ igrač se zaustavi, preuzme mlatić, podigne ga uvis te zavikne kao i prethodni „Ja
hvatam !“ i igra se nastavlja.
Igra traje 5-10 minuta, zavisno od uzrasta djece.
24
Ko će brže
Djeca se podjele u dvije ekipe-vrste, koje stoje na zajedničkoj startnoj crti. Nastavnik je
između njih. Svaka ekipa se zatim razbroji po redu. Nastavnik zakotura loptu ravno ispred
sebe, a zatimglasom prozove jedan od brojeva djece.
Djeca u obje ekipe, koja su razbrojana tim brojem, brzo startaju i nastoje osvojiti loptu.
Djete kojem to uspije osvaja jedan bod za svoju ekipu.
Vježba traje sve dok jedna od ekipa ne osvoji 10-15 bodova, a zatim se može ponoviti još 2-3
puta. Startne položaje djece treba mijenjati u svakoj novoj igri.
Cilj igre je razvoj sposobnosti brzine startne reakcije i startnog ubrzanja.
Hvatalica nakon hodanja
Učenici podijeljeni u dvije ekipe-vrste,postave se iza označeni crta,na suprotnim
stranama igrališta.Ujedno izaberu imena,npr. „rakete“i „sateliti“ili sl.
Nastavnik predloži učenicima ekipe,npr. „sateliti“,da se uhvate za ruke i na njegov znak krenu
prema ekipi „rakete“. Kada ekipa „sateliti“dođe na udaljenost od 3-4 koraka do ekipe
„rakete“, nastavnik daje znak na koji se učenici ekipe „sateliti“ okrenu i nastoje pobjeći preko
svoje crte „spasa“, a igrači ekipe „raketa“ nastoje ih za to vrijeme uhvatiti.
Uhvaćena djeca se prebroje, a zatim i dalje sudjeluju u igri.
Igru zatim započinje ekipa „raketa“,a ekipa „satelita“ ih hvata. Igra se ponavlja 3-4 puta.
Na kraju igre saberu se bodovi, tj.koliko je uhvaćenih igrača bilo na svakoj strani .
25
Igra : Ko će brže
Igrači obiju ekipa mogu imati različite položaje-npr.oni koji nastupaju mogu staviti ruke jedan
drugom na ramena, držati se „ispod ruke“,križno i sl., a oni koji hvataju mogu biti okrenuti
leđima, bokom, sjediti, biti u položaju visokog starta i sl.
Igra služi razvoju brzine startne reakcije i brzine startnog ubrzanja.
Složenija varijanta hvatalica
1.Na igralištu se označe 2-3 mjesta (npr.krugovi promjera 1m) što predstavljaju „spas“ u
kojemu se igrača ne smije hvatati.
2. Igrač smije u prostoru „spasa“boraviti samo 5 sekundi.
3. Igrač, koji je uhvaćen 3 puta, označi se trakom u boji.
4. Spas može biti i skok na spravu (npr.ljestve)
5. Igrača se ne smije hvatati duže od 5 sekundi
Cilj igre je razvoj brzine trčanja,a posebnu vrijednost ova igra ima za razvoj izdržljivosti,
ukoliko duže traje.
26
Jedna od varijanti složenih hvatalica sa spravama- rekvizitima.
Pokupi loptice
Nastavnik,koji se nalazi na sredini terena,ima u vreći više loptica.
Nakon znaka upozorenja,nastavnik izbacuje iz vreće loptice na sve strane,a učenici trče za
njima i nastoje ih pokupiti što više.
Pobijedio je učenik koji je na kraju pokupio najviše loptica.igra se zatim može ponoviti još
nekoliko puta.
Cilj igre je razvoj brzine trčanja te snalaženje u prostoru.
Slobodno trčanje s različitim zadacima
a) Svi učenici trče slobodno u prostoru, pri čemu svaki određuje svoj smjer kretanja.
Nastavnik prekida trčanje povikom: „Čučni!“ . Poslije kratke stanke trčanje se
nastavlja, a nastavnik izvikuje novu zapovijed: „Sjedni!“ . Nakon ponovnog trčanja na
zapovijed „Lezi!“, djeca legnu itd.
b) Djeca slobodno trče u parovima u prostoru za vježbanje držeći se za ruke. Nakon
trčanja slijedi hodanje, ponovno trčanje itd. Trčanje u parovima može se provesti i
tako da djeca stoje jedno iza drugog. Pri tom prvo djete zaruči, a stražnji ga uhvati
za ruke. Nakon određenog vremena djeca mijenjaju mjesta – prednji postaje stražnji.
c) Djeca slobodno u parovima trče po prostoru za vježbaqnje tako da jedno djete
vodi, a drugi ga stalno slijedi. Prvo djete krivudavim trčanjem nastoji pobjeći
drugome, a drugi se trudi da cijelo vrijeme bude što bliže prvome.
Nakon kratkotrajnog trčanja slijedi hodanje.
U ponovnom trčanju djeca mijenjaju uloge.
c) Djeca formiraju nekoliko kraćih kolona (4-6 učenika u koloni). Svaki vođa kolone
trčeći vodi svoju kolonu krivudavo po prostoru za vježbanje. U pauzi, tj. za vrijeme
hodanja, prednje djete odlazi na začelje, a u sljedećem trčanju kolonu vodi naredno
27
djete. Pošto su četiri do šest puta trčali i hodali, sva su djeca bila u ulozi vođe grupe
koji je trčanjem određivao smjer kretanja kolone.
Trčanje kombinirano sa hodanjem i zaustavljanjem
a) Svi se učenici slobodno rastrče u omeđenom prostoru. Nakon određenog vremena
nastavnik daje znak i oni počnu hodati. Na ponovni znak počnu opet trčati, zatim
hodati itd.
b) Djeca slobodno trče po omeđemon prostoru, pri čemu svaki određuje smjer svog
kretanja. Na dogovoreni znak sva se djeca zaustave, okrenu se prema nastavniku i
zauzmu stav „mirno“. Tijelo mora biti elastično i uspravno, pete sastavljene, prsti
stopala prirodno razmaknuti, ruke opuštene niz tijelo, laktovi ispruženi.
Učenici gledaju ravno naprijed. Na idući znak svi ponovno trče, zatim ponovno
zauzimaju stav „mirno“ itd.
28