OTACKazalište Marina Držića

Elvis Bošnjak

Premijera: 19. listopada 2012.

Kazalište Marina Držića

Elvis Bošnjak

O TAC

Teatar BURSA

Redatelj: Joško JuvančićScenograf i kostimograf: Marin Gozze

Skladateljica: Paola Dražić Zekić

Igraju:OTAC: Branimir Vidić Flika

ABEL: Zdeslav ČotićFLORIJAN: Boris MatićMRVA: Trpimir Jurkić

Inspicijentica: Ivana Ljepotica

O TAC

O autoruElvis Bošnjak se rodio 26. 01. 1971, u Splitu. Odmah po završetku studija 1993. postaje članom ansambla HNK Ivana pl. Zajca - Rijeka. Zajedno s grupom glumaca sudjeluje i u stvaranju HKD teatra jednog od najznačajnijih neovisnih kazališta danas u Hrvatskoj. Nakon dvije sezone vraća se u Split i postaje članom HNK. U Splitu je odigrao niz velikih i glavnih uloga kao što su Isus (Kako je izdan Isus), Kralj Solum (Solumov kraj), Ivan Karamazov (Braća Karamazovi), Trepljov (Galeb), Mathieu (Povratak u pustinju), Kaliban (Oluja). Glumio je također i u svim svojim dramama; Florijan (Otac), Jerko (Nosi nas rijeka), Sem (Hajdemo skakati po tim oblacima). Krajem devedesetih počinje pisati za kazalište. U prosincu 2000., na maloj sceni HNK Split, praizvedena mu je drama Otac u režiji Nenni Delmestre. Zatvorski triler o Ocu ubojici i silovatelju, pokajniku, preobraženiku koji od Boga za svoj grijeh traži kaznu, ne oprost pobudio je velik interes i publike i kritike. Na 11. Marulićevim danima - festival hrvatske drame, osvaja najvažnije nagrade, za najbolju dramu, režiju, glumca (Milan Štrljić) te najbolju predstavu. Prema ovoj drami 2003. snimljen je i igrani film u režiji Stanislava Tomića za kojeg je Bošnjak sam napisao scenarij. Dvije godine nakon Oca na velikoj sceni HNK Split praizvedena mu je drama Nosi nas rijeka opet u režiji Nenni Delmestre. Priča o raspadu

seoske obitelji, suzbitim emocijama, ranama što zacjeljuju sporije no što teče rijeka pod njihovom kućom, u anketi nekoliko vodećih dnevnih listova proglašena je kulturnim događajem godine. Pored brojnih glumačkih nagrada predstava je proglašena najboljom na 13. Marulićevim danima osvojivši nagradu za režiju i najbolji tekst. Za ovaj tekst i ulogu Jerka, Elvis Bošnjak dobio je također i prestižnu nagradu ministarstva kulture „Vladimir Nazor” za kazalište 2003. godine. Suradnju s redateljicom Nenni Delmestre nastavio je radom na predstavi Idealan muž, slobodnoj adaptaciji drame Oscara Wildea izvedenoj 2002. na Splitskom ljetu. I njegovu treću dramu Hajdemo skakati po tim oblacima, praizvedenu 20. 04. 2004. u HNK Split, na scenu je postavila Nenni Delmestre. Oblaci su ljubavna igra potpuno otvorene forme, gdje se izborom i redoslijedom prizora bira priča, broj likova i njihove sudbine. U siječnju 2009. Bošnjak napušta HNK Split i osniva novo kazalište Play drama. U nizu premijernih naslova ovog kazališta, 9.10.2012. bila je premijerna izvedba Bošnjakovog teksta Srce veće od ruku u režiji Trpimira Jurkića.

Novi tekst Elvisa Bošnjaka hrvatska kritika je ocijenila kao iskorak u novo, jednom od najsuvremenijih hrvatskih drama, vulkanski snažnim pismom, univerzalnom pričom čije interpretacije nemaju granica.

Kratki sadržajZatvorom se pročulo kako netko nudi 10.000 DEM za ubojstvo Oca optuženog zbog dvostrukog čedomorstva i silovanja kćeri. Nakon sedam dana provedenih u samici, kamo je odveden jer je tražio zaštitu, otac se, noć prije nego što je trebao izaći na slobodu, vraća u ćeliju. Traži od jednog zatvorenika skriveni nož kako bi izvršio samoubojstvo. Zatvorenici sumnjaju da bi tim nožem ubio jednoga od njih kako bi ostao u zatvoru gdje ima barem nekakvu zaštitu. Što se događa ako se zločinac, kakav je Otac, kaje? Može li sam sebi oprostiti, može li mu itko oprostiti, može li utjehu pronaći u vjeri?

Iz dosadašnjih kritika

To je mali scenski biser, hermetički zatvoren u sebe, pun emotivnog naboja, izazvanog razapetošću likova između strasti i razuma, zločina i kajanja, koji se gleda u jednom dahu i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ivo Brešan – Kazalište

Otac je u zanatskom smislu gotovo besprijekoran tekst. Radi se o odlično skrojenom komadu o patologiji zatvorskih i životnih gubitnika.

Pavo Marinković – Kazalište

Glumac Hrvatskog Narodnog Kazališta Split, Elvis Bošnjak potvrđuje se i kao dramski pisac, osiguravajući kazalištu vitalnost, pozitivnu energiju i dignitet. Otac je žanrovski originalan: kroz pravi psihološki triler Bošnjak hrabro postavlja etičko filozofska i teološka pitanja Zakona i Morala.

Nila Kuzmanić Svete - Zarez

Dramski prvijenac Elvisa Bošnjaka pokazuje zadivljujuću spisateljsku zrelost. Bošnjak uspijeva u nečem vrlo neočekivanom. Ova je drama, žanrovski gledano, triler moralitet. Triler služi kako bi zadržao pozornost gledatelja i kako bi stvorio temelj na kojem će se promišljati puno dublje ideje dobra i zla.

Jasen Boko - Slobodna Dalmacija

Elvis Bošnjak o „OCU”

Tekst možemo gledati na dva nivoa. Na jednom, Otac je psihološki zatvorski triler koji se vrti oko pitanja gdje je nož. Meni se čini puno važnijim drugi sloj, priča o čovjeku koji traži svoje pravo da bude čovjek bez obzira na strahotu zločina koji je počinio. Bilo mi je zanimljivo suprotstaviti

kršćansku ideju oprosta najgorem mogućem zločinu, zločinu pedofilije i čedomorstva. Htio sam, na neki način, testirati ideju praštanja. Ja svojem liku presudio nisam, presudili su mu likovi u komadu i sami ubojice, koji mu ne dopuštaju biti čovjekom.

Kad mi je ravnateljica ponudila režiju tog teksta jedan od prvih razloga zbog kojih sam prihvatio bio je što jako cijenim autora Elvisa Bošnjaka, svog kolegu i vrlo nadarenog pisca. Sjetio sam se njegovog divnog teksta „Nosi nas rijeka„ izvedenog u Splitu i Zagrebu, koji me se jako dojmio, znao sam da je to autor kojemu treba posvetiti pažnju, i to je bio prvi razlog.

Sjeo sam i pažljivo pročitao tekst. Bilo mi je u trenutku savršeno jasno zašto je nagrađivan i koliko se toga njime može kazati ljudima, koliko se tema i pitanja njime može „otvoriti„. Činjenica je da je, zbog svih mogućih nedaća kojima smo okruženi ovoga časa, crna kronika najčitanija rubrika koja se nerijetko u medijima nalazi na udarnim stranicama. Iz te činjenice proizlazi razmišljanje da su očito ljudima osobe iz crne kronike zanimljive, da ih interesira zašto rade zločine, a potom i kako se nose sa zatvorom, osjećajem krivnje, grižnjom savjesti, pokajanjem… siguran sam da je Elvisov nezaobilazni dio nadahnjujuće literature bio Dostojevski, njegov „Zločin i kazna„ i Raskoljnjikov…

Zaintrigirao me je Bošnjakov tekst o četiri čovjeka koji žive u zajedničkoj ćeliji osuđeni zbog krvnog delikta, zainteresirao me je odnos među njima, kao i osjećaji koji ih obuzimaju nakon što osvijeste svoje (zlo)djelo. Pogotovo mi je bio zanimljiv glavni lik, Otac, zatvoren zbog silovanja djeteta i čedomorstva, njegovo „preobraćenje„ i nada da će mu Bog oprostiti jer je svjestan da ljudi i društvo neće… Bošnjak je napisao odličan triler, njegove rečenice, dijalog i atmosfera čitavog djela održavaju napetost od početka do kraja kroz osjećaj straha aktera da će biti ubijeni ili da će ubiti. Vjerujem da ćemo sve to uspjeti dočarati publici sa male scena Kazališta Marina Držića, Teatra „Burse„.

Redateljeva zabilješka:zašto režiram „Oca„

Joško Juvančić - Jupa je rođen u Dubrovniku 1936. godine. Osnovnu i srednju školu završava u rodnome gradu, a književnost na Filozofskom fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjet-nost u Zagrebu. Odmah po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a zatim i Spaićev asistent, što će umnogome odrediti njegovu budućnost ka-zališnog pedagoga. Kao profesor glume od 1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjet-nički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih hr-vatskih glumaca. Prve važnije režije Joško Juvančić ostvaruje u dubrovačkom kazalištu („Dubrovački skerac” Feđe Šehovića 1961., Moliereova „Škola za žene” 1962.), kojemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija, Obaldije,Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića, Goldonija i Ivaneca. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdese-tih kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih predstava - od Schi-sgalovih „Daktilografa” i „Tigra”, u Teatru &TD, preko Tollerova „Hinkemanna” i Ghelderodeovih „Škole za lude” i „Escuriala” u Gavelli, do Goldo-nijeva „Velikog smiješnog rata” u HNK. Od tada će režirati iznimno veliki broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književnosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva „Plakira iliti Grižule” i

„Dunda Maroja”, Shakespeareova „Sna Ivanjske noći”, Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije”, Vetra-novićeva „Kako bratja prodaše Jozefa”, te crkve-nog prikazanja „Ecce homo” na Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja - primjerice „Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi” Toma Stopparda u &TD-u (1971) - postala amblematskom kazališnom ozna-kom svog vremena.

Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle („Skup”, „Osman”, „San Ivanjske noći”), a posebno po-glavlje njegove profesionalne biografije vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu naprekidno nazočan već dvadesetak godina, obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetničkoga ravnatelja dramskog programa. Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih na-grada i priznanja, među kojima izdvajamo Nazo-rovu nagradu, Nagradu Dubravko Dujšin, te nekoliko godišnjih nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika kao i Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika za životno djelo.

JOŠKO JUVANČIĆ - JUPA

MARIN GOZZE

Rođen u Dubrovniku. Nakon dva semestra na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, upisuje Aka-demiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu, gdje diplomira 1969. na odsjeku scenografije u klasi prof. Milenka Šerbana. U Rimu na RAI-u 1970. spe-cijalizira televizijsku scenografiju. 1977.-79. upo-slen kao tehnički direktor Hrvatskog Narodnog Kazališta u Varaždinu. Kućni je scenograf Kazali-šta Marina Držića od 1985. godine. Ravnatelj je u dva mandata, 1991.-1994. i 1998.-2002., Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Član je ULUPUH-a, a jedno je vrijeme, kao član Zajednice umjetnika Hrvatske, imao status slobodne profesije. Do da-nas je autor više od stotinu i pedeset kazališnih sce-nografija i tridesetak kostimografija u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Saraje-vu, Mostaru, Novoj Gorici, Ljubljani, Mariboru, Klagenfurtu i za prvo uprizorenje Držića u Ameri-ci 2004.u Washingtonu. Kreator je kazališnog izra-za Studentskog teatra „Lero” iz Dubrovnika. Bavi se grafičkim oblikovanjem, likovnim postavama izložbi i projektiranjem interijera. Profesor je na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje drži kolegij scenografije. Dobitnik je niza nagrada na hrvat-skim kazališnim smotrama.

PAOLA DRAŽIĆ ZEKIĆ

Rođena 1958. godine u Dubrovniku, rano poči-nje objavljivati pjesme u lokalnim glasilima, a sklada-njem komorne glazbe počela se baviti u srednjoj školi, te joj se skladbe izvode u okviru manifestaci-je „DANI HRVATSKE GLAZBE”. Veliku podrš-ku, kao i poduke, dobiva od skladatelja Borisa Pa-pandopula.Negdje u to vrijeme okušava se i u pisa-nju scenske glazbe u ST „LERO” surađujući s au-torskim timom ove predstave. Violu diplomira na dubrovačkom odjelu zagrebačke Muzičke akade-mije i deset godina svira u DSO i različitim komor-nim sastavima („COLLEGIUM MUSICUM RA-GUSINUM”, Komorni orkestar LUKA SORKO-ČEVIĆ, gudački kvartet). Za vrijeme studija prvi put profesionalno surađuje kao skladatelj scenske glazbe u KMD.Surađivala sa HNK u Varaždinu, Splitu (za koji piše i prvu baletnu glazbu - „KRVA-VA SVADBA”)Mostaru , na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu te u SAD (University of La Verne, California). Za glazbu u predstavi „DUM MARINOVI SNI” nagrađena godišnjom nagra-dom hrvatkog glumišta. Pisala glazbu za dramski program HTV. Kao autor novih skladbi sudjelova-la na festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Autori-ca dvaju mjuzikla koje je postavila na scenu s dje-com („IVICA I MARICA” i „CRVENKAPICA”). Surađivala sa Ljetnom slavističkom školom FF u Zagrebu i projektima HD klasičnih filologa. Sudje-luje u vođenju kreativnih radionica za djecu i mla-

de, posebno ističući Glazbenu radionicu KALA-MOTA, te i dalje povremeno piše edukativne skladbe za najmlađe i komornu glazbu, s kojom je cijela priča i započela.

BRANIMIR VIDIĆ FLIKA

Kao stipendist dubrovačkog teatra došao je u angažman u KMD 1984. godine. Od niza uloga koje je ostvario u Kazalištu Marina Držića posebno su mu drage u „Romanci o tri ljubavi” Antuna Šo-ljana, frančezariji „Ilija aliti muž zabezočen” Mari-na Tudiševića, te uloga Luka u „Kati Kapuralici” Vlaha Stullija. U Zagrebu je veliki broj uloga ostva-rio u Hrvatskom narodnom kazalištu, u Dram-skom kazalištu Gavella i u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. Zapažena umjetnička ostvare-nja ostvaruje na filmu, televiziji i radiju. 2008.godi-ne nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za glavnu mušku ulogu za uloge protagonista Držiće-vih komedija u predstavi „Planet Držić”-Homma-ge Marinu Držiću u režiji Ivice Boban i izvedbi Ka-zališta Marina Držića.

TRPIMIR JURKIĆ

Rođen je 1963. Kao glumac u Gradskom kaza-lištu mladih Split djeluje još od polovice osamdese-tih, Akademiju dramske umjetnosti upisuje 1989., a glumac HNK Split postaje 1993. Već do polovice devedesetih ostvaruje niz zapaženih uloga u klasič-nom i modernom repertoaru, a od sredine devede-setih Jurkićevi se kazališni interesi proširuju te ga sve češće susrećemo kao izvođenog i nagrađivanog dramskog autora. Tako je njegov „Milosrdni Sama-rijanac” nagrađen 1996.godine III nagradom za dramsko djelo „Marin Držić” Ministarstva kulture Republike Hrvatske, drama „Kajin i Abel” (1998.) praizvedena mu je u GKM-u Split 2000., a „Nevaž-ne priče” praizvedbu su imale 2003. na sceni HNK Split. Jedini je hrvatski scenski umjetnik koji je na najvećem domaćem kazališnom festivalu Maruliće-vim danima zaslužio tri glavne nagrade u dvije ra-zličite kategorije: kao glumac i kao pisac. Marula za glumačko postignuće osvojio je kao Intrigalo u „Ljubovnicima” GKM-a 1995., te kao Nikola u predstavi „Nosi nas rijeka” HNK Split (2002.), dok je za „Kajina i Abela” zaslužio istu nagradu 2000.,ali ovaj put za najbolji izvedeni tekst. Brojne Jurkićeve glumačke kreacije redovito oduševljavaju publiku i kritiku: Intrigalo u „Ljubovnicima”, Vlaho slijepi u „Ekvinociju”, Juda u „Kako je izdan Isus”, Lucky u „U očekivanju Godota”, konte Keko u „Ameri-kanskoj jahti u splitskoj luci”, Smedjakov u „Braći Karamazovima”, Sganarelle u Moliereovu „Don Juanu”, Stefano u Shakespeareovoj „Oluji”, Liječ-

nik u Marqueseovu „Pukovniku nema tko pisati” i Mackiea Nož u Weill-Brechtovu „Mjesecu Alaba-me”, Hlestakov u Gogoljevu „Revizoru” (2005.), pa je stoga njegov rad u matičnoj kući nagrađen i novim priznanjem, odnosno nagradom „Marko Fotez” za najbolje umjetničko ostvarenje i rad u Drami HNK Split, u sezoni 2004./05. Nakon toga, igra Sinišu Mesnjaka u „Osmom povjereniku”,ujaka Vanju u Čehovljevu „Ujaku Vanji”, Mr Smitha u „Ćelavoj pjevačici”,Porfirija Petroviča u „Zločinu i kazni”, Polonija u „Hamletu” za što dobija nagara-du hrvatskog glumišta za 2010., fra Lovru u „Ro-meu i Juliju”, Mikca u Brešanovoj „Svečenoj večeri u pogrebnom poduzeću”.. 2007.godine na pozor-nici je uprizorio i dokumentarnu monodramu „Za-pisi iz nevremena”, koja je nastala iz eseja, tekstova i razmišljanja pokojnog don Branka Sbutege, za što je na međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću dobio specijalnu nagradu žirija. Zadnjih godina bavi se i režijom surađujući s amaterima i s profesi-onalcima. No mnogo važnijim od samih nagrada možda je obrazloženje jedne od nagrada koje tako dobro karakterizira cjelokupno Jurkićevo djelova-nje: „Promišljeno i umjetnički maštovito Trpimir Jurkić gradi svoj prepoznatljivi scenski svijet koji ostavlja traga u svima koji pristanu na čaroliju su-djelovanja u kazalištu.”

BORIS MATIĆ

Rođen u Čapljini 1975. Osnovno i srednjoškol-sko obrazovanje završio je u Metkoviću, a glumu u Mostaru. Glumio je u HKUD-u u Trebižatu, ama-terskom kazalištu u Čapljini, u Mostaru u student-skom kazalištu „ASK” pod vodstvom Tonija Peha-ra, u HNK Mostar, u MTM Mostar. Samostalno nastupao u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu. U Kaza-lištu Marina Držića nastupao u predstavama Prasac koji gleda u sunce, Mačak u vreći i Bastion. Inače je volonter ustanove Založba Kralja Tomislava u Ča-pljini, organizator je raznih kulturnih događanja, likovnih kolonija, kazališnih gostovanja, književnih večeri, karnevalskih svečanosti.

ZDESLAV ČOTIĆ

Rođen je u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru,smjer dramska umjetnost - gluma. Značajnije uloge su: Hristo Bojčev HANIBAL PODZEMNI, (Narodno po-zorište Mostar), Damir Sodan NOĆ DUGIH SVJE-TALA,(Mostarski teatar mladih), Carlo Goldoni RIBARSKE SVAĐE, Ivan Kovačić SMIJ I SUZE STAREGA SPLITA, (Splitsko ljeto), Ray Coney KIDAJ OD SVOJE ŽENE, Ernest Katić IMBA-RAK/LJUBAV NA PRIJEKOMU i Dubravko Mihanović BIJELO, Olja Lozica PRASAC KOJI GLEDA U SUNCE. Član je ansambla Kazališta Marina Držića od ožujka 2010.

Tehničko osoblje:

Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice)Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice)

Asim Arslanagić (majstor pozornice)Mario Capursi (majstor tona)Mišo Baričević (slikar i kipar)Silvio Giron (majstor rasvjete)

Manuela Kavain (maskerica/šminkerica)Stela Đurović (rekviziterka)

Šemsa Mrčela (frizerica)Stijepo Prčan (finalizator dekora)

Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete)Maja Nagy (garderobijerka)

Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice)

nakladnik: Kazalište Marina Držića

za nakladnika: ravnateljica Jasna Jukić

dizajn programske knjižice i plakata: Slaven Tolj & MEC DIZAJN

urednica programske knjižice: Lidija Crnčević

fotografije: Domagoj Režić

e-mail adresa: kmd@du.t-com.hr

www.kazaliste-dubrovnik.hr

tisak: ALFA-2 d.o.o.

naklada: 200 primjeraka

PRIJATELJI KAZALIŠTA MARINA DRŽIĆA

OČNA OPTIKAČubranovićeva 3

DUBROVNIK AIRPORTZRAČNA LUKA DUBROVNIK