Energija i društvo (O. Čaldarović)

 

  Zamjene energetskih sistema do sada su trajale oko 50 godina i imale su mnoge soc.

posljedice.

  Niehaus i Swaton tvrde da ne postoji nikakva objektivna mjera stupnja rizika. Ipak,

moguće ga je objektivizirati – stvoriti sliku o riziku kao objektivnijem nego što on to

stvarno jest. Ovi autori navode tri postupka koji pomažu procesu objektivizacije:

stavljanje rizika u kontekst s drugim rizicima (niveliranje i umanjivanje rizika);

smanjivanje opasnosti ukoliko se korist prikazuje većom; relativiziranje stavljanjem

rizika u odnos s drugim rizicima s kojima čovjek već duže živi. Dvije glavne perspektive

u istr. rizika: retrospektivne analze (dosadašnje odluke) i otkrivanje stvarnih preferencija

(tekuće situacije).

  Sudjelovanje javnosti u donošenju odluka najčešće se svodi na alibi akciju za već

donesene odluke. Ti oblici participacije zasnivali su se na nedovoljnoj informiranosti i

motiviranosti stanovništva za sudjelovanje u procesu odlučivanja (Hirsch). Po Hirschu

postoji i bojazan da će se taj raskol samo povećavati, zbog dva razloga: veliko,

kompleksno i uglavnom centralizirano upravljanje energetskim sustavima visoke tehno.

ima tendenciju samoperpetuiranja i birokratizacije; konkretni ekonomski interesi koji

stoje iza energetskih projekata lakše se realiziraju identifikacijom s državnim ili

društvenim interesima općeg razvoja. Istražujući na koji način ljudi razmatraju,

percipiraju i reagiraju na različite tipove rizičnosti Slovic i Fischoff su otkrili opći porast

društ. tjeskobe, opće neuroze praćene nevjericom i strahom od novih tehno.

Proučavanje ponašanja javnosti prema rizicima svodi se na proučavanje reakcije ljudi

na različite mogućnosti pojave nesigurnih događaja različitog intenziteta. Stanovništvo

se pretežno iracionalno ponaša, a njegovo iracio. prosuđivanje svodi se na različite

pokušaje racionaliziranja (objektiviranja) mogućih rizika i stvaranja povjerenja prema

izvorima tjeskobe.

  Što je neko iskustvo manje kompatibilno s inicijalnim iskustvima, bit će podložno

većem sumnjičenju, bez obzira na realitet. Svako krizno enegetsko stanje pojedine

društ. zajednice može dovesti do donošenja odluka koje će biti rizičnije i s posljedicama

koje nisu sagledive. Naftna kriza '73-'74, off shore bušenje

  Nuklearna energija (NE) zahtijeva vrlo velike i koncentrirane društ. investicije, rok

izgradnje je dug, a rok uporabe kratak (30 god.). Visoka je i ovisnost o nabavi goriva (+

opasan transport), a znanjem, rukovođenjem i informiranjem može upravljati vrlo mali

broj osoba. Orijentacija na takav tip energetskih tehno. gotov je nužno povezana s višim

stupnjevima centralizacije i birokratizacije ukupnog društ. sistema.

  Osnovne karakteristike NE postrojenja možemo procijenjivati iz više perspektiva.

Tehničko – tehno. stajalište gotovo je identificirano s tehno. optimizmom, ali i unutar

njega postoje nesuglasice. S društveno – političkog stajališta NE je za mnoge zadnja

solucija koju treba dati vladi. Kod zastupnika NE postoji krajnje pojednostavljena slika

soc. realnosti, a svi otpori objašnjavaju se nedovoljnom educiranošću javnosti. Ni

financijski stručnjaci nisu usuglašeni. Ipak, NE el. energija je i dalje najskuplja, iako se

prezentira pod nižom cijenom (bez troškova izgradnje i demontiranja). Rastuće

nepovjerenje prema ukupnoj cijeni NE raste i jer uglavnom nisu dani komparativni

pokazatelji cijene drugih postrojenja. Solarna energija se sporo širi jer ne daje dovoljno

mogućnosti komercijanog iskorištavanja. Međunarodni aspekti odnose se uglavnom na

spregu NE establishmenta i politike, a mnogi drže da širenje NE dovodi manje zemlje u

financijsku i pol. ovisnost. Psihološka se dimenzija najčešć zanemaruje. Sociološki

gledano, širenje NE postrojenja sukladno je centralizaciji, jakoj državi i militarizaciji

društva. Javlja se i paralelna, nelegitimna vlast nuklearnog establishmenta, čija je

samosvrhovitost svima jasna. Njegovo širenje predstalja struju tehno. optimizma.

Civilizacijski aspekt se javlja kada se želi procijeniti kakav je to soc. izbor za sudbinu

čovječanstva. Ekološki aspekt je u zadnje vrijeme najznačajniji i najinteresantniji. NE

postrojenja nemoguće je sasvim osigurati. Proces njihova rada ovisan je o nezavisnom

radu mnogih izoliranih sustava, čiji se rad ne može u potpunosti predvidjeti, pa se rizik

može javiti kao kombinacija neočekivanih ispada  više neovisnih postrojenja.

  Vuković tvrdi da je incident u Three Mile Islandu nastao zbog pogrešaka u projektu,

pogrešaka operatera, proceduralnih problema, pogrešaka u organizaciji, nedostataka u

obuci kadrova i ljudskog faktora općenito. Između '83 i '86 u 38 slučajeva obustavljena

je priprema za izgradnju NE postrojenja, a jedan od razloga bila je i smanjena potražnja

za el. energijom.

  Dilema graditi ili ne graditi nuklearke jedna je od najznačajnijih i tu su mišljenja najviše

podijeljena. Rapravlja se i o kalkulacijama na osnovi kojih se baziraju planovi za

izgradnju novih NE postrojenja. Osobito kontroverzno je pitanje lokacije novih

postrojenja. Mnogi se boje inozemnih dugova, a jedan od važnijih problema je bio i

odnos republika i federacije. Konačno, 1989. u SFRJ je donesen moratorij na daljnju

izgradnju nuklearki do 2000-te god.

 

  Pojam ekološka svijest ovdje označava raznolike oblike manifestiranja takve svijesti,

koji su se na različite načine materijalizirali. Na njeno formiranje i profiliranje snažno je

utjecala problematika NE. Diskusija o globalnim aspektima NE našla je svoje mjesto

izvan javnih glasila, koja oštro pragmatički razdvajaju pronuklearni i antinuklearni lobi.

Strah ljudi prodiskutiran je u glasilima krajnje paušalno, negativistički i ignorantski.

Ekološka javnost uglavnom se konstituira u pokušajima suprotstavljanja

(ne)demokratski donesenim odlukama.  Element njena konstituiranja je i javno izražen,

više protestni nego racionalni, zahtjev senzibilizirane javnosti o tome da se o aspektima

NE odlučuje putem referenduma. To je prvi takav zahtjev u SFRJ koji je iniciran odozdo.

  Ne valja zanemariti ni prezentacije internacionalnog konteksta u sredstvima mas-

koma. Što radimo, koga slijedimo?

  Pronekluarna opcija konstituira se iz sfere čiste tehničke racionalnosti, iz nužnosti, dok

se antinuklearna opcija konstituira u propitkivanju upravo tih neupitnosti.

  Černobil je pokazao da: ne postoji siguran, jedinstven i jednoznačan sustav

informiranja; ne postoje standardi za mjerenje stupnja rizika; postoje bitne razlike u

načinu informiranja u pojedinim sredinama; u sličnoj opasnosti predlažu se različite

mjere; nema mogućnosti za provjeru istinitosti informacija; šteta ne pozna državne

granice; otvaraju se mogućnosti porasta špekulacija i nepovjerenja ljudi prema

nuklearnoj industriji, tj. državi.

  Ekološka svijest je pretežno reaktivna, javlja se sporadično, povremeno , regionalno,

cehovski, često usko profilirana i često konstruirana na različitim utjecajima. Osim

institucionalnog otpora, njen razvoj koči i opći pad standarda, soc. i ekon. kriza.

 

  Kategorije socijalne cijene i koristi inzistiraju na činjenici da se one formiraju kao

dugoročne kategorije. U realnosti soc. koristi se obično ne realiziraju, a kategorija

korisnosti najčešće se veže uz širu, a ne užu zajednicu. U socio. raspravama problemi

energije mnogo se razmatraju kroz prizmu centralizirani / disperzirani sustavi.

Visokocentralizirani sustavi ne podnose alternativne kombinacije, skloni su ukrućenju i

ne mogu se brzo prilagoditi promjenama. Razmatraju se zatim i kratkoročni i dugoročni

aspekti korištenja energije, gdje se postavlja pitanje o globalnijoj ili parcijalnijoj konverziji

energetskog sustava na neke alternativne situacije. Socio. razmatra i aspekt štednje, a

jedan od značajnijih aspekata proučavanja energetskih problema predstavlja primjena

teorije rizika. U socio. razmatranju rizika inzistira se da je on soc. kategorija, da se

kontekstualizira i prelama u svakoj prilici, te da ga je nemoguće jednostavno ukinuti

racionalnim, kvaziracionalnim ili relativizirajućim objašnjenjima.

  Studija je zamišljana kao terensko ispitivanje stavova stanovništva čiji će se život

promijeniti u slučaju gradnje energetskih kapaciteta, a analiza teba otkriti različite

aspiracijske nivoe, evidentirati tipične reakcije spram gradnje i donijeti stav o općijim

uvjetima provodljivosti zamišljenih akcija. Model koji je primjenjen polazi od

pretpostavke da je većinu konzekvenci potencijalnog utjecaja energetskih potencijala

koji se planiraju moguće unaprijed pretpostaviti registracijom problemskih okvira i

bilježenjem reakcija stanovništva na pretpostavljene promjene. Analiza želi otkriti i neke

neintendirane konzekvence koje bi se mogle pojaviti.

  Primjenom anketnog upitnika otkriveni su neki osnovni problemi: strah od

neočekivanih promjena (najtipičniji; potenciran nedovoljnom i nerelevantnom

informiranošću; utječe na pojavu dvostrukog tipa reakcije – mirenja sa sudbinom i

pobune); odnos šire i uže zajednice (korist samo za širu); stupanj informiranosti

pozitivno korelira s pozitivnim stavom prema predviđenim promjenama; različita

reagiranja stanovništva s obzirom na stupanj ugroženosti; želja za što manjim

preseljenjem;  zahtjev za izgradnjom industrijskih pogona; izgradnja novih

komunikacijskih kanala; opskrba vodom (veliko nepovjerenje prema obećanome);

promjene mikroklimatskih uvjeta; razvoj turizma (pozitivna očekivanja). Osim toga, u

kontaktima s ljudima i predstavnicima MZ-a konstatiran je opći strah i nesigurnost pred

razvojem događaja u budućnosti, svojevrsna nostalgija za mirnim, stabilnim i uhodanim

stilovima života, te osjećaj beskorisnosti i nemogućnosti nastavka dosadašnjeg načina

života. Anketom su obuhvaćena ćetiri tipa poplacije: direktno ugroženi (potapanje),

indirektno ugroženi (sekundarno potapanje), predstavnici mjesnih zajednica i vlasnici

vikend objekata koji se potapaju.

  Stanovništvo je jako vezano za zemlju, a interes za poljoprivredu javlja se kao:

primarno zanimanje, dopunsko zaposlenje, simbolička vrijednost, hipotetičko glavno

zanimanje. Ipak, utvrđen je nedostatak većeg interesa kod mlađe generacije, pa i

nedostatak soc. resursa za nastavak poljoprivredne proizvodnje.

  Opće preporuke: povećavanje nivoa informiranosti; za stvaranje klime povjerenja bitna

je individualizacija pristupa svakom ugroženom stanovniku i svakoj situaciji koja se

radikalno mijenja; osnivanje informacijskog centra u ugroženom području; oprez u

akcijama zbog osobina populacije (niska moć pilagodbe, statičnost).

 

  NE i RAO ne prihvaćaju se kao rješenja za budućnost zemlje; ne prihvaćaju se njihove

mikrolokacije; sumnja se u vjerodostojnost stručnih izvještaja; široko je nepovjerenje

prema tipu informiranja stanovništva u energetskim i eko. pitanjima; NE se vidi kao

nekompatibilna s razvojem turizma; ne očekuju se nikakve fringe benefits; široko je

rašireno uvjerenje da se energetski problemi mogu riješiti u okvirima postojećih

potencijala, njihovim potpunijim iskorištavanjem, štednjom i iskorištavanjem alternativnih

izvora. Ove karakteristike ostaju uglavnom nepromijenjene, stalne i neuvjetovane

djelovanjem karakterističnih varijabli. Ipak, nešto pozitivnije stavove zauzimaju mlađe

muške osobe višeg obrazovanja koje žive u većim mjestima. Utvrđeni kriteriji su prije

svega kontekstualni, zatim bezuvjetni, lokalistički, totalni i eliminacijski, temelje se na

općem nepovjerenju, te su mentalna slika i tipične konotacije u slučaju RAO i NE

izrazito negativno obojeni.

 

  U rapravama o energetici gotovo nikakva pažnja dana je zaštiti prirode, kulturnoj

baštini, naseljima i stanovništvu, pa čak i štednji energije. Utvrđene su i dimenzije

utjecaja na energetsku politiku: s jedne strane su država, političari i elektroprivreda, a s

druge nemoćno stanovništvo. Ljudi drže da treba voditi bolju e. politiku i da bi

elektroprivreda trebala biti efikasnija, te da bi i struja trebala pojeftiniti.

 

  Svi atributi hidroelektrana kao klasičnih energetskih postrojenja vrlo su pozitivno

obilježeni; one su najprihvaćenije od klasičnih postrojenja i njihova gradnja potpuno se

podržava; ne percipiraju se kao opasne i štetne. RAO i NE su najneprihvaćenije, ne vidi

ih se kao rješenje za budućnost i od njih se ne očekuju nikakve koristi (direktno ili

indirektno). Proces donošenja odluka želi se maksimalno decentralizirati i prepustiti

lokalnom stnovništvu i nezavisnim stručnjacima. Veliko je nepovjerenje prema državi,

političarima, elektroprivredi i dijelu mas-medija (informiranje i odlučivanje), a vjeruje se

ekolozima, Društvu inženjera i tehničara i omladini (informiranje). Jako se podržava

referendum. Štednja energije je prihvaćenija nego se kolokvijalno misli, očekuje se

globalno i lokalno, stimulativnim, a ne restriktivnim mjerama. Stavovi o raspoloživim

zalihama energije relativno su nestabilni i ideologizirani.

 

  Analiza javnih glasila – Vjesnik i Večernjak 1984. Najviše je infomacija, zatim osvrta,

pisama čitatelja i komentara, te tri intervjua i jedna reportaža. Pisano je o: zagađivanju

voda (48), smeću i otpacima (30), NE (24), rijeci Savi i njenom zagađivanju (18),

aspektima organiziranosti zaštite i unapređenja okoliša (15), rijeci Tari (10), Kopačkom

ritu (osam) i zagađenju zraka u Zagrebu (8). Informiranje o problemima okoliša je

sporadično i stihijsko, a napisi su prvenstveno informativni, a ne problematizirajući.

Analiza je ukazala na lošu ekološku situaciju u zemlji i na nepostojanje nekonzekvantne

??  ekološke politike, koja bi dovela do humanijeg odnosa spram prirode. Najvažniji

problemi s kojima se Zagreb suočio 1984-te su osiguravanje dovoljnih i sigurnih količina

pitke vode, nekoordiniranost društ. aktera i neprovođenje utvrđenih propisa i sankcija

protiv zagađivača.

 

  Promjene koje treba uvesti u kreiranje energetske politike: stvarna participacija

stanovništva, izlaganje planova s jasnom eksplikacijom koristi i šteta, izlaganje planova

u alternativnim scenarijima, podložnost energetskog poslovanja i planiranja kontroli

javnosti, postaviti dugoročna opredijeljenja, energetska strategija ne smije se razvijati

«koegzistentno» s drugim elemntima društ. sistema, razvoj se treba zasnivati i na

rezultatima istr. društ. znanosti. Daljnja istraživanja trebalo bi usmjeriti na: štednju;

spremnost sustava za razvijanje alternativnih scenarija; ulogu centraliziranih i

disperziranih energetskih sustava; prilagodljivost soc. sistema na promjene

energetskog; ulogu NE; mogućnost razvoja alternativnih energetskih sistema; ulogu

pojedinih energetskih sistema u različitim sistemima korištenja u nas; postojeće

karakteristike organizacijske sheme elektroenergetskih sistema.

 

Albertsen, N.: Postmodernism, Postfordism and Critical Social Theory, 1987, rukopis

Davidović, M.: Istraživanje društvene strukture u radovima jugoslavenskih sociologa,

Sociološki pregled, vol. XIX, br. 1-2, Beograd, 1985

Derek, G., Ury, J. (eds.): Social Relations and Spatial Structures, St. Martin's Pess, New

York,1985

Forester, T.: The Microelectronics Revolution, MIT Press, Cambridge, 1981

Gyorgy, A. and friends: No Nukes. Everyone's Guide to Nuclear Power, South End

Press, Boston, 1980

Harvey, D.: The Limits to Capital, The University of Chicago Press, 1980

Horvat, B.: Prilog analizi klasne stratifikacije s analizom klasa u suvremenom

kapitalizmu, Sociologija, br. 1, vol. XXIV, 1982

Knežević, I.: Grad kao sredstvo socijalističke revolucije, Sociologija, br. 3, 1985

O'Toole, J.: Work and the Quality of Work, MIT Press, Boston, 1976

Prelog, M.: Prostor – vrijeme, Društvo historičara Hrvatske, Zagreb, 1973

Rogić, I.: Tehničko društvo i planiranje, doktorska disertacija, FFZG, 1986

Tabb, W., Sawers, L. (eds.): Marxism and Metropolis, Oxford University Press, London,

1978

Weinstein, R. V.: Jobs for the 21st Century, Collier – MacMillan Books, NY, 1983

Županov, J.: Sociologija i samoupravljanje, ŠK, Zagreb, 1977