enes kisevic

7/31/2019 Enes Kisevic

http://slidepdf.com/reader/full/enes-kisevic 1/19

Enes Kišević

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan

Ti si kao veseoProlaziš kao ne vide te

Svima je kao lijepoSvima je kao dobroSvima je kao ludo

I ti si kao sretan.

....

Valcer kiše

Žureć pred kišom,pod krošnje lipeu hitnji smo na časak stali.

Nad nama su sekroz cvjetno lišćeoblaci bijeli okretali.

Zadihani,osmjehnusmo se.Lipa je mrijela.

Srce se čulou svakom kutunaših tijela.

Možda sam mogaou tom trenutkuljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kišadodirnu u grludrhtave riječi.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.Treba na zemlju stati.Uspravno iz nje rasti.Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,a šuma pticama korijen.List ne leti od sebe,on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zrakuu isti mah drveće živi.Drvo je most što dišeizmeđ mrtvih i živih.



I kada ogole grane,cvrkut ih zazeleni.Ja ništa rekao nisam:to jasen šumi u meni.

Izgubljeni biser

Jučer, još se srećom osmjehivo dan.Danas, izgubih biser u travi.I zalud mi ga je tražiti, znam.Ali ja isto tako znamda će sutra doći netko drugii naći moj biser,dosnivati izgubljeni san.

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom -korice vruće.Pod mojim pasom jatagan go.

U tvojim očima -modar grom guče.U mojim očimapjeni se konj.

Sa tvojih kuladva topa tuku.S tri tisuće zubaosmijeh ti sja.

U meni vatra -pola od ognja.U tebi vatra -pola od sna.

Sonata od sna

Od čega žive oči tvojeKad stalno iz njih isijava san?O što bi dragulj dragane mojedao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.Taj sjaj nije od ljudi.Svakoga jutra moje se lices tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,satkana sva si od sna,latico sniježna zgusnuta svjetla,sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?Ljubavi zar te je strah?Zacijeli riječi cjelovima,

s usana strgni mi dah.



Čemu se smiješiš?Obujmi me jače,sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,znaš što ja vidim:

Dva križa koja se grle.A međ njima diše još nerođen Bog,prikovan poljupcima...

A što ako boginja nekapod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,u violini pjesma, u pjesmi plod.O kad me dodirnu usta tvoja:harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedrešto se u igri tope.Ćutiš li kako iz moga strukaiskaču antilope.

O kad bi moglo uho čutitvoj dodir, glazbo nijema,napisao bih ti od sna sonatu,al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijetaneki tih.Da te ćutim. Da te dišem.Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.Tajna tajne.Između dva otkucajasrca stane.

Prisutan kao svjetlost bez glasa.

Samo da se uz tebe budim,meni na svijetu ne treba više.Da svaku tvoju mijenu slutim,da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutimprisutan kao svjetlost bez glasa.I da ti oči očima ćutim,kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Pa to je krasno

Vani su padali pijanciumjesto snijega.Bio je siječanj, ili januar?Ne sjećam se više.Pozvan u tuđi stan

sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,ona u opasnoj dobi,



a ja poput pijetla,pričam joj pjesme.Ona se divila:bedrima, dojkama, kukovima...Svim svojim sokovima,ona se divila mojim stihekima,

a ja sam pio vinjak.I jedino što je znala reći:- Pa to je krasno.I meni je sve bilo jasno.I užasno. I strašno. I žao.I sva bih blaga daoda mi se vrate riječišto sam joj reko,ali bilo je već kasno.Ona je ležala pored kamina,i kao da se kaje,rumena od vatre vinaplakala je.I ne hoteći, griješila je

milujući jastuk,misleći pritom da sam vukkoji će skočiti,a ja sam bio pozvan,ako se ne varam,u ovaj stan tek nešto popiti.I sjedio sam potpuno miran.Dosada je glodala tišinu.Vatra se jarcala u kaminu...A ona je pričala o svojoj mački,i o ludnici u diskiću,i o nekom crnom mladićukoji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarnosve bilo jasno,i rekao sam djevojčici:- Pa to je krasno.To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajućisa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

S glavom cvijeta

Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,presnen, za ovo tijelo u duši.Ko cvijet što se lomi pod teškom glavomi mene će tvoja ljepota da skrši.

Ti pišeš

Ti pišeš:kako se treba igrati i igrati,a meni kažeš:-Sakupljaj te igračke! -Ti pišeš:

kako treba maštati i maštati,a ne vidis od nosa



ni bijele mačke.Ti pišešo nekoj slobodnoj slobodi,a meni:-Mir! Tišina!' - vičeš.Ti pišeš

kako sunce dan u šetnju vodi,a vani najobicnija noć je,pjesniče.Ti pišešo nekoj tamo sreći,o nekoj ljubavi,i nekom miru...A ja i noćas sam moram leći.Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,

još jedino dobrota čista mene gane.O pete sam zavist okačio.Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.Drugima sam kao samom sebi.Mržnje sve, od ovoga svijeta,ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,kad od srca um mi se otima.Sam pred sobom ja oborim glavune znajući kud bih sa očima.

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,to nisam ti ja propao:u očima mojim tužnimsvijet je pao,svijet je pao.

Ne tazi me, vino žarko,da ti budem vedar kao:u očima mojim suhimsvijet je pao,

svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,ti nada mnom nemaš vlasti,toliko sam ja letioda ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,što ni u snu lako nije,moje će me staro srce još da grije, još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,

što sam sam na sebe spao,u očima mojim slanim,



snijeg je pao,snijeg je pao.

Buđenje

Da l' to moja glava svićena ramena tvoga ruži?Ili ja to sebe samau rukama tvojim držim?

Da li se to moje srceu dnu tvoga srca čuje,il pod slapom kose tvoje ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znamkojom nogom?Ko bršljan se uz tebe svijambijelim logom.

U prozoru zimsko suncekroz san sije,zavlači se između nasda se zgrije.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,osjećaš li to i sama?U nama se pomiču neke granicešto su nas stezale godinama.

I naša ljubav,ko ptica u kavezukad joj otvoriš vrata,ustreptala gleda u beskrajnu plavet,i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,da može zaparati visine modre,kavez joj čini većim od svemira,većim od njene slobode

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije krugakad sam se vraćao tebibio bih tvoj vjerni sluganišta se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznaohtio sam spoznati krugletjet još nisam znaoa put je bio predug.

I letio sam kao pčelaomamljen mirisom cvijetaduša mi je pobjeći htjela

od tijela i od svijeta.



I padajući naučio samkako se podiže samuzdižući se padao sampa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema

još kružim navikom kruga još uvijek pjesmom pripradam svimaal' samo orla imam za druga...

Jutarnja molitva

Blagosiljam Tešto si me i ovo jutro probudio.Znam da to mnogima,koji sinoć usnuše sa mnom, jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,

u izvor očiju mojih,meni je najveći darkoji se pružiti može.Ono što vidimprevelika je radost za mene.Prevelikada samo u meni ostane.

Sve što si mi darovaoprimio sam od srca.Primio sam ovo tijeloko što se prima cvijet; jer na koga bi pala,koga obasjala Tvoja svjetlostda nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.Naviko na dane.Naviko na zemlju.Na nebesa sviko.S vatrom sam u rodu,sa zrakom sam u rodu;ko da sam iz vode,iz svjetlosti niko.A sve i bez menebit će ko i prijeNi sjena se na me

naviknula nije.

Blagosiljam Tešto si mi sina moja dva darovaoSnagu si moju i zdravljeponos i uzdanjekroz njih mi vratio.Život si moj do vrharadošću ispunio.Dužnost sam roditeljameđu oči stavioi nosit ću je dok i Ti mene nosiš.Pod krilima ću svojim gnijezdo savitida sina moja dva

do Dobrote Tvoje dovinem.Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju



i onda kada me ne bude ovdje.Sina moja dva: dva blizanca Sunca.Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlozanijemilo je pred Tobom.

drveće nema riječi:u plodovima Te opijeva.Voda nema riječi:u bilju Te zeleni.Zemlja nema riječi:u cvijetu Ti se smiješi.I usta moja,te rane otvorene,već polakosvjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,razmaknuvši sljepilo sjaja,ukazala mi se Tvoja providnost;

Tvoj put do tebe u meni.Sad znam,kao što voda zna,da sam samo Tvoja suzaizvirila iz snakoja se ponovo vraća očima svojim.

Valovi

Valovi, valovi,dođite k meni,Enesu.Na moju obalu,obalu mojunebesnu.Valovi, valovi,oči vas moježedne su.Valovi, valovidođite k meni,Enesu.Ne tamo valovi!Pazite! Pazite.Stijene su.

Nakit za dragulje

Koliko bi seriznica kraljevskihljepotom tvojomokititi htjelo.

Kolike bi se vileu svile pretvorilesamo da ti dodirnu tijelo.

O koliko biserana dnu morao vratu tvome sniva.

Al ruke se moje



kao dvije zmije,sklupčane gnijezdeoko tvoga krila.

Zajedno ćemo svući tijela

Ne gusi krik poljupcimapusti glaspusti glas u nocneka misle da radjamo seneka misle da umiremoudahni mesvu me udahnipopijdo dnado dna dnazajedno ćemo svuci tijelai smijat cemo sei smijat cemo se i plakati

zajedno jos samo malo jos samo malo se drziza moje ruke od svjetla

Pogača

Još kao dječak sam u šumu nosio uže.I nisam slutio nikakve varkekada mi stabla ruke pruže, ja sam samo skupljao suharke.

Uprtim zoru na ramena,preklano janje oko vrata,Nada mnom plast sunčana sijenasuče vatrom od suha zlata.

U ruci sjekira, zmija u procijepu.Iz džepa, od starih očeviih hlača,puši se istom ispečena, rumena, a slatkokora,vruća ko duša,moje drage Majke mala pogača.

Kao da suncem iz mene grije,srce je moje od usta veće,ogromnom snagom ljubavi bije.

prsnut će, iskočiti, poletjet će!

U kući je malokad bilo kruha.Otac je u jesen s lišćem otišao.A mi smo iz šume vukli. drva suhada snijeg nam ognjište ne bi zatrpao.

Obnoć bi vjetar podvijena repakao mačak uz dimnjak mijaukao,cvileći kroza san trošna crijepau meni bi šapom zagrebao.

Oporuka

Kćeri i sinovi moji,



Ne dijelite se u kućikoju vam ostavljam,ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu

da će jos neko iz tih posuda jesti.Usta otvarajte jednako za istinomkao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcuda bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:spomenite se Majčine utrobekoja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma, jer nema tog izumakoji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.Hranite ljepotu.Hranite ljubav.

Putujte.Govorite jezik narodau kom se zadesite,ali se vraćajte korijenjukao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:da ste iz ništa došli,da se u ništa vraćate,i da ništa nije dragocjenijeod životakoji u trajno naslijeđeostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.Možda bih ti više mogao rećiDa sam svjetlo što se gnijezdiU očima tvojim

Jer da sam i jelen, i jasen u planini



Zbog tebe bih sišao među ljudeZbog tebe bih poželio imati ovo tijeloKoje sve manje nosim kao teretDobro je što nisam niknuoU nekom poljupcu prije,Ili poslije tvoga daha.

Dobro je što sam se zadesioU istom svijetu sa tobom.Ovaj kratki izlet na zemljiU meni već prerastaU jedno sveopće viđenje s tobomMa gdje bila na svijetuDobro je znati da jesi.Krikom me moja roditeljkaK tebi donijela,I krikom ću nebo prepolovitiKad se budem otkidao od očiju tvojih

Sunce, vjetar i ti

Napisat ću ti pjesmuU kojoj će bitiSunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišuŽito će snivati Van GogaPoljem će svirati rijekaIz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tankeTek tijelo da ti se slutiU jednom će stihu lipaSvu pjesmu zapahnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebeOd uzvišene neke slobodeNedeljiva od svega što vidiš:Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat će glaveRužama dah će statiZa vitkom pojavom tvojomSve će se okretati

I šume, i brda, i ljudi,I suncokreti daleki žuti.

Učinit ću da cijeli se svijetOko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,Gdje pršte u prozor boje,Ti očima šibat ćeš pejzažSvjesna ljepote svoje.

Vjetar odoleti neće,Za kosu ćete ščepat.Ti ovlaš ćeš ustrgnut klasI kosu u rep ćeš vezat

"Moja si", siktat će vjetra

Za vratom studeni zubi.Dobacit ću ti maramu kradom



Da vrat zaštitiš dugi.

"Ne bježi", bjesnit će vjetar,"Nećeš se oteti lako!"I zaskočit ćete pod suknju -Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušuI koljenima ga stiskati glatkimSve dok trzaji vjetraNe postanu posve mlaki.

A zatim ću, tiho, u pjesmiOtškrinuti oblake lake,I ti ćeš prosuti koseU zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijelaKroz srce će ti sinutOd nožnog palca do čela

nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj poriSvjetla svilene lasi,Vrh tvojih stidljivih dojkiDvije maline divlje će rasti.

Osjetićeš pod čaškom pupkaSve ukrug slatku toplinu,I kao kad dijete kamečićBaci u vodu mirnu;

Krug za krugom toplineKrv će širiti vrela -Sve dok ne dodirneš sebeIzvan granica tijela.

Ode naša ludost divna

Kao da neko guske čerupa -Nebo se zaperjaNe znam što mi bi,Podigoh rukuI rekoh:"Ode moj šal!"

"Ode moj šešir"Ti prihvati igru,I zakači šešir u zrak."Ode moja knjiga",Uzvratih mirno.Prestrašen graknu mrak.

"Ode moja tišina",Ti radosno ciknu"Adieux mon sher rochar!""Ode moja šubara"Učtivo viknuh"Moj kroljik daragoj,Prašćaj!"

"Ode moj ogrtač",



Ti šapnu stidno,Plešući valcer divljinom.

"Ode", zanijemih.Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.

"Ode moj hubertus",Naglasih značajno."Što je to za jednog kralja"."Ode moja ogrlica",Ti uzdahnu nježno -I poprska krv koralja.

"Ode moj opasač""Ode moj pas".U snu se osmijehnuše breze.I haljina tvoja u slapu skliznu:Dva uštapa prekriše zvijezde

Strepeći da ne vrisneš:

"Ode moje tijelo",Povukoh te put kućnog dima.Za nama snijeg je tragove meo..

O, ode naša ludost divna.

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,Po starom vinu,I svijeća plače suzama bijelim.Krevet se naseli pun zrikavacaod poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zoreSlute se obrisi tijela što gore.

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.Ja ću se u tebe skriti,Da neznam tko sam ja,Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,

Vani se zima sprema,To smrt nas naša traži,I vidi da nas nema.

Iskonski nagon stvaranja

Bježeći od smrti,U pjesme,Ili u tebe,Ja sam na istom -U biti.

Jer sve dok smrtnika bude -

I besmrtnih će biti.



U nama su samo oči žive

Nismo mi toŠto naša tijela hoće,I što se sada

U jednom grču lome,Mi ljubavi smoSamo dvije samoćeU životu ovom providnome.

Ko oka dvaŠto zajedno gledaju,A jedno drugoNikada ne vide.Ko oka dvaŠto sjaj prelijevaju,I plaču,I snivajuStvari posve vidne.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žuboreOko tvoga čela blijeda, zamišljena.Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.Na krevetu ležiš od sna ispijena.Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.

Vani trešnja miri prvim pahuljamaMoje misli k tebi pčelama se roje.Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,Dok pred kućom svati smrznuti -Propeti konji ukopani stoje.

Spavaš poput cvijeta u knjizi,Pritješnjena između smrti i života.I kao da nisi žena.Sva si u snu ljepota.

Bijeli sni

Crkavica.Snijeg se kezi.Cvokoće.

Škrguta.Škripi.Prosinac bjelacKrošnje breziZapliće,Zasipa,Sipi.

U guste pletenice vijavicaUvijen svaki je put.U glasu ptice zacakli seCvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,

I sniježi,Nebo se pred očima bjelasa



U ranjenoj zvijeri što bježiCijepa se lavež pasa.

A negdjeU drvenoj izbiGdje vjetar - vepar vije,

Gdje vučije oči žežu,Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.Krhki leptiri lete.Padaju sniježne ruže.Mećava zavija.Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,I glogovo drvo pucketa,Ona na medvjeđem krznuCvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,Valovlje u njoj još diše,Suncem cjelova gori,Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plažiJoš za njom uzdišu vali,More je obalom traži,Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,I sniježi,I vjetar - vepar vije...U nekoj drvenoj izbiSad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec lajeKo bijesan pas bez lancaKo luđak u košulje vezanVrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.Duhova ledi se dah.Od njene kose krijesePauka hvata strah.

Upire pogled daleko.

Dok planina prahom se ruši,More se pahulja ljuljaU njenoj samotnoj duši.

Noćno kupanje

Dišu dva otokaPotopljenaU svili haljine njene.

Dvije lune od pjenePod morem.Dvije polulune

Na valu.Jedna je luna nebeska.



Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šakeOd slanih suza kristala.

I kaplje med od smoleU mlijeko raspukle smokve -I vino u tijelima pjeva:Zbog nas je more slano.

Ona

Iza njena čela šumi vasionaSijaset svejtova iz ponora sja seDva sunca joj resi kruna misaonapred ljepotom njenom svemiri se gase.

Zvjezdani kas

Vidio sam strijeleKonje bijeleNebom prozvijezdašeNoć im grivaGlavom prosipa seKopitama potkivaju put visinaKajase im htjedoh prihvatitiproguta ih jezdama prašina.

Valcer vir

Budi valcer virVrtlog vjetra nek te vijeBudi glazbe dubok mirBudi sunce poezije

Budi sve što ja ne moguŠto mi drugi zgazi uzeVrati u ljubav vjeru BoguVrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesiNe mijenjaj se za sva blagaUvijek nek ti miso resi

Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila ženaUvijek više tajna budiBudi šutnja al iskrenaNek te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnjuNeka čezne ljubi patiDaj ljepoti smrti zebnjuI u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu moraŠto je osmijeh oka krije

Budi žubor sa izvoraBudi sunce poezije.



Gradski akvarel

Stari park sjene zmijuljeIz oka žarulje kaplje mrak

Usahlo jezero u riblje škrgeNad gradom kašlje zrak.

Drveće tako teško dišeIz pluća lišća sapinje dahUz hrast se breza savija stišćeKroz struk joj struji samrtan strah.

U krošnjama oblaci hripljuKrvavi mjesec niz granje plačesipljiva zora u gnijezdu neonaUlicom zeleni ispljuvak skače.

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek brojiOd jedan sve drugo postojiI prije početkaJedan biJedan će doći i poslije svihJedan što sve drugo sadržiKako da se tog jednogRiješimoMnožine je dugUhvatimo početaki beskrajI vežimoDobili smo krugI evo metaforosfera:Vasiona je bezbroj krugovaU rukama nevidljivog žongleraKoji hita i hvataSvaki od nasOsim kruga u kojem se okrećeIma i krug u kojem se krećeI svaki vapiIšteKruga središteA samo poneko od nas sanjaIskočiti iz krugaI ostati na nogama

S navitkom kretanjaJedan je protiv svijuSvi protiv jednog se bijuA ne smijuA ne smijuNi jedanDa budu sviKo jedanVaseljena pod svodomNa jedan svedenaSmije se jedinstvenaTočka izvan kruga se ruga.

*

Mi smo se ipak negdje sreli



Izvan života izvan krugaIako sami još nas vežeOd misli most od suza duga.

U Budimpešti

- I košaru želite?- I košaru dakako.Zajedno s đurđicama.Žofiku, ipak - šapnuh u sebi -ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.Đurđice dišu.Kad o rame kucnu me glas:- Please, sir,what is the price?

- Nothing - izustim.

I cvijece pružim.A osmjeh ljepotici sinu:zrak se zavitla u piruetu,ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.Trotoar mete.Priđoh bez riječi. Kiticu dam.I isti osmjeh one dame,Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,svim prolaznicimaprilazih redom.Đurđice sitne svima darivah -svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.Oči mi guču.Budimpešta pod kišomse stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,pješke bi došao da je vidi.

San bez snivača

Iza mene neće ostatičak ni tuga.Osmijeh će ko duganadvit se iznad plača.Iza mene će ostatisamo sankoji se neće moći sjetitiNi svog snivača.

Samome sebi

Ne govori nikad o onom

što oči ne videNemoj da tvoje se oči



rođenih usta stide.

Sizife brate

Znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna.

Znam da sam izgubljena točka izvan kružnice, izvan biti, znam da nikada neću ispjevati svojvjek, znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom, sva moja nadanja, traganja,proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju Sizife brate i opet me rođenemisli lažu.Postojiš

enes kisevic

Documents