Nedžad Ibrahimović

Neka otvorena pitanja nacionalne književne povijesti*

I.I danas postojeće unutar određene nacionalne zajednice, nacionalne književne povijesti u akademskoj književnoj javnosti više nemaju nekog dubljeg razloga za postojanje. Utemeljene na jednoj vrsti zastarjele znanstvene metodologije, one se oslanjaju na duboko konzervativnu, nekada pozitivističku, a danas prije svega ideologijsku tezu kako znanost o književnosti (preko jedinstva znanstvenog metoda?!) može biti neutralna i maltene autohtono egzaktna disciplina. Ova(kva) književnopovijesna metodologija taman toliko je fingirana koliko joj «znanstvenost» zapravo u biti uopće ne treba – svaka se nacionalna književna povijest može slobodno i bez zazora pozivati tek na nacionalne vrijednosti ili važnost literature. Ono šta će jedna nacija, u jednom povijesnom trenutku, držati vlastitim vrijednostima ili potrebama, pa i u literaturi, doista ne mora imati nikakve izravne veze ni sa umjetnošću ni sa znanošću. Ipak, na toj spomenutoj pseudoznanstvenoj tezi još uvijek se gradi suvereni prostor književnopovjesničarske djelatnosti – zabran književnog teksta, na čijim ulaznim i izlaznim vratima stoji (ista ta nacionalna) straža akademskog starateljstva. Jasno je da danas studiji književnosti time značajno gube od širine mogućnosti različitih i neophodnih uvida u smislove i značenja suvremene književnosti. Kulturalni studiji, multidisciplinarni pristupi kulturi, intermedijalni i intertekstualni aspekti književne proizvodnje, književni performansi, postmoderni žanrovi1 i niz drugih diskurzivnih praksi, (i)zazivaju danas jednu cjelovitu rekonceptualizaciju studija književnosti. Oni danas postaju mogući tek u sklopu općih studija diskursa i kulture u najširem smislu riječi.

Da nešto škripi i u temeljima nacionalnih koncepata književnih povijesti, moglo se čuti puno ranije. U trenutku kada se, na primjer, Meša Selimović deklarativno izjasni srpskim piscem, ili Mak Dizdar hrvatskim, cjelokupna koncepcija nacionalnih povijesti književnosti urušava se prema izvoru svoje konstitutivne škripe: u svoje himerične temelje.2 Kada se kroz različite nacionalne i kulturne procedure književnopovijesne evidencije, selekcije i katalogizacije odustane od inicijalnoga, dakle, nacionalnog koncepta, pa se onda veli kako je Selimović «svačiji» - i bošnjački i bosanski i srpski pisac, tada se gubi prethodno definirani (onaj himerični) okvir nacionalne književnopovijesne paradigme, pa nema razloga da se on tada i sasvim ne napusti. U tom slučaju književni povjesničar bi dobio mogućnost da se bavi pitanjima koja su na svaki način za književna istraživanja relevantnija: zaboravljenim pitanjima filološke obrade tekstova (npr. proučavanjem utjecaja i kompilacija, različitim konceptima tekstualnih kultura: naracijama, motrišnim tačkama, karakterima, likovima itd.), ideologijama koje romani artikuliraju, proizvode ili demaskiraju (iz pozicije druge

1

*Povodom knjige Envera Kazaza: Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2004; biblioteka BOSNISTIKA, knjiga 2.

? V. Postmodern Genres, ed. Marjorie Perloff; University of Oklahoma Press: Norman and London, 1989.2

? Iako su, a to bi se moglo i dokazati, i sami ovi autori bili na istom tragu poimanja nacionalnih definiranja svojega pisanja baš kao i nacionalne književne povijesti od kojih su, kao, bježali.

ideologije!), stereotipima i romanesknim podešavanjima prema zahtjevima recepcijskih horizonata, te nizom drugih i drugačijih pitanja.

Danas bi, na primjer, bilo od velike važnosti baviti se opisom (svih) naših književnopovijesnih ideologija (ideologija književnih povijesti). Ne vjerujući u mogućnost izbjegavanja ideologije unutar bilo kakve metodologije književne povijesti (kako interkulturne Kovačeve3 tako i strukturalno-semiotičke Kazaz-Milanjine), nužnim mi se čini priznavanje, ali i prokazivanje klasične teorije književne povijesti kao nacionalne discipline (discipline nacionalne kulture). Naravno, otvara se teorijsko pitanje je li moguća samoosviještena ideologija u smislu ideologije kao jednog oblika meta-manipulacije ili kreacije stvarnosti?

II.Enver Kazaz je akademski književni historičar, ali i vrlo aktivan kritičar, koji svojim recenzijama i uredničkim radovima u znatnoj mjeri učestvuje i arbitrira u kreiranju književnog javnog života. Cjelinom svojega književnokritičarskoga angažmana on ustrajava na temeljitom kritičkom re/definiranju polja kulturalnih praksi, i u tome je uglavnom sljedbenik stava kako se (svaki, pa i nacionalni) književni diskurs ima propitivati u najširem mogućem referentnom polju. Uglavnom velim iz dva razloga.

Prvo, doista se teško, praktično-proceduralno ali i metodološki, mogu pomiriti suvremena književna kritika i akademska nacionalna književna historiografija. Jedna se, po prirodi, utemeljuje u globalističkoj tržišnoj širini i liberalizmu književne i književnoteorijske ponude i potražnje, dok se druga konstruira putem stroge selekcije imena i naslova unutar okvira poželj(e)ne nacionalno-književne konstitucije/institucije. Kada Kazaz svoju književnokritičku inklinaciju aplicira kroz metodološku arbitražu književnog povjesničara, često nastupaju nerješivi problemi! Polemičkim svojim razmišljanjima, teorijskim argumentima i interpretativnim dosezima i dvojbama, Kazaz kao da se i sam pita (iako to pitanje nigdje izrijekom ne spominje) kako, uvažajući osobne postmodernističke sklonosti, uspjeti konstituirati i/ili konstruirati nacionalnu povijest bošnjačkoga romana a da ona nije istodobno i zastarjeli povijesni izraz (autora, likova, tema ili čega drugoga)? Naravno, na ovoj tački ravnoteže svaki će književni povjesničar morati da limitira mnoštvo divergirajućih književnoteorijskih i metodoloških pitanja, jer je pisanje nacionalne književne povijesti (je li?) praktičan posao! Svjestan rečenog problema, Kazaz će, baš poput zagrebačkoga profesora Cvjetka Milanje, autora mnogocitirane povijesti hrvatskoga romana (1945-19904), prihvatiti strukturalno-semiotiočki teorijski model kao neutralni instrumentarij za moguće cementiranje nacionalne književno-povijesne građevine. Time će se lišiti njemu svakako zazorne priče o romantičarsko-tautološkom konstruiranju nacije putem nacionalne literature, a ujedno će pridobiti i suvremeniji znanstveni legitimitet, koji je jednoj nacionalnoj književnoj (konstrukciji) povijesti nužan. Ako se, slijedom čitanja, neki roman ne uklapa u zamišljenu matricu, vršile bi se neophodne terminološke rekalkulacije unutar iste strukturalno-semiotičke sintagmatike. Jasno je da, pročitana na ovim strukturalno-semiotičkim načelima, romaneskna tradicija i ne potrebuje prethodna vještačenja, za kojima autor povijesti bošnjačkog romana žali što ih nije bilo.5 Naime, i kad bi ih bilo, metodološke zatvorenosti strukturalizma i 3 Zvonko Kovač: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001.

4 Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1996.

5 «Pesimistična slika nadopunjuje se činjenicom da o pojedinim bošnjačkim i bosanskim romansijerima i uistinu vrijednim romanima nema uopće tekstova, čak ni običnih informativnih bilješki dnevnokritičkog tipa. Ako se ima u vidu taj fakat, onda je jasno sa kakvim se sve problemima susreće književni historičar u pokušaju da istraži ukupnost bošnjačkog romana.» Bošnjački roman, str. 8.

semiotike ovoga tipa bile bi nepropusni bedemi za neka na drugačiji način pročitana djela. Ono u čemu je Kazaz apsolutno u pravu jeste nepostojanje čitanja uopće, pa potom i onih drugačijih. Moglo bi se reći kako je tome, budući i sam vrlo produktivan književni kritičar, osobno doprinio, kada se u njegovim objavljenim tekstovima semiotičko-strukturalna baština ne bi i sama nalazila6. Na neki način, Kazaz je sam sebi, rekao bih skoro potajice, raščišćavao i kultivirao teren za jednu (ovakvu) književnu povijest. Dok je djelovao kao kritičar, fingirao je da nije i povjesničar; sada, kada je u Bošnjačkom romanu XX vijeka književni povjesničar, on fingira da nije i književni kritik. Na jednom će mjestu tako, pošteno, objelodaniti ovu svoju janusovsko-hermesovsku prirodu kada piše o romanima Nure Bazdulj-Hubijar:

«Međutim, u čistom žanrovskom romanu najzanimljiva ostvarenja napisala je Nura Bazdulj-Hubijar, romansijerka koja je prečesto veoma nepravedno kritizirana od strane tzv. etablirane kritike.»7

U propratnoj fusnoti dodaje:

«U tekstu Od poetike žanra do poetike knjige i sâm sam napisao veoma oštru natuknicu o opusu Nure Bazdulj-Hubijar. Ta se natuknica odnosi na romane kakvi su Ljubav je sihirbaz, babo i Rosa canina, a ne na djela koja su objavljena poslije pisanja mog teksta, pogotovu ne na romane Baš mi je žao i Okrutnost raja.»8

I, drugo: dok je u svojim ranim tekstovima (krajem osamdesetih) metodološki još unutar jedne vrste ideologiziranog strukturalizma9 (nazovimo je sarajevskom akademskom književno-znanstvenom orijentacijom, prepoznatljivom po bavljenju pitanjima i fenomenima autorskog i/ili nacionalnog izraza književnosti, ali i po radovima nekadašnjeg Instituta za proučavanje

6 Vidi tekst «Od poetike žanra do poetike knjige. (Nacrt geneze i modelativne strukture bošnjačkog romana)» u: Morfologija palimpsesta, Poetička preplitanja u bosanskoj književnosti. Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999. god.7 Bošnjački roman..., str. 124.8 Isto, str. 124. 9 Strukturalizam se, u najširem obuhvatu od Levy-Straussa preko Jakobsona i Proppa pa do R. Barthesa, u jednom momentu, vrlo uspješno (?) aplicirao na jugoslavensku ideologiju; nakon vremena opiranja, zbog u njemu prepoznate aksiološke neutralnosti i apovijesnosti, on u jednom trenutku nailazi na široko prihvatanje, jer se u svojim faznim razvijanjima, jugoslavenski komunizam «dosjetio» kako je, zapravo, i on apovijestan, budući da je i s njim, baš kao i sa strukturalizmom, nastao kraj povijesti. Prvobitno odbijan, on potom biva i institucionalno općeprihvaćen. U razgovoru koji je B. Radaković vodio sa profesorom Zdenkom Škrebom, još davne (?) 1978. godine o strukturalizmu se ovako razgovaralo:

«U posljednje vrijeme među prigovorima strukturalizmu naročito se ističu oni koji mu zamjeraju na nedijalektičnosti i prema tome manjku historijske komponente. Nije li upravo to razlogom što se strukturalizam nalazi u stanovitoj silaznoj liniji?»

«Može biti» - odgovara profesor Škreb. «Doduše, Lotman se služi historijskim pojmovima kao što su na primjer romantizam ili realizam, ali on to dosta autoritativno određuje i izgleda kao da su to neke stalne bitnosti , a ne klasifikacijski pojmovi. Jest, ja se s Vama slažem da bi danas naročit naglasak trebalo staviti na historičnost, a to je u posljednje vrijeme i na Istoku i na Zapadu prilično zanemareno.» (Škreb, str. 243.)

Nešto kasnije, u istom intervjuu, Škreb veli:

«Veoma značajnom smatram misao Jeana Piageta: Naš put nas vodi od strukture do strukture. Nema ne-strukture; ako nađemo nešto novo, to znači da se struktura promijenila, da je nastala nova struktura.» (Škreb, str. 248)

Tako je, od historičnosti do strukture, misao profesora Škreba, u istom tekstu, sinegdoški prešla cjelinu iskustva jugoslavenskog recipiranja strukturalizma. Slično se dogodilo i sa fenomenologijom i francuskom kritikom svijesti, pa su u cjelokupnom naslijeđu fenomenološko-filozofskih istraživanja književnog djela naši istraživači preferirali kritiku tzv. poistovjećivanja. Tako je bila nastala bachelardovska književna kritika, koja se temelji na pokušaju uspostavljanja neke vrste metafizike pjesničke imaginacije (o tome sam pisao u mojoj knjizi Čitalac na raskršću – Uvod u Midhata Begića, Tešanj, 2001).

književnosti, na kojem je i sam radio), od kraja devedesetih pa do danas, Kazaz je već zainteresiran za aktualna kulturna i, prije svega, relacijski artikulirana metodološka ishodišta. Bez njih se, po njegovu mišljenju, naprosto ne mogu čitati fenomeni savremene bosanske kulture i recentne književne produkcije. Ova se metodološka promjena pokazala značajnim i višestruko važnim iskorakom za sve što će kasnije uraditi. Kao plod ovakvoga pomjeranja, nastao je čitav niz njegovih ključnih tekstova (književnih kritika, recenzija, javnih promocija itd.) koji su u našu kulturu unijeli drugačiju recepcijsku i aksiološku paradigmu,10 a koncem devedesetih godina u književnu javnost uveli i jednu plejadu mladih autora čije je poetike Enver Kazaz osobno promovirao, prvo putem časopisa Lica, a potom i kroz druge periodične publikacije. Ključ je te promjene bio u plurikontekstualnom razumijevanju književnoga pisma koje se, po njegovu mišljenju, nužno naslanja, ali i kreira u različitim poljima oznakovljavanja - i ne samo bosanskoga društva. Budući da svaki tekst čita prije svega kao općekulturni ekscerpt, njegovi kritički i esejistički radovi postaju utemeljiteljski pokušaji ustanovljenja jednog osviješteno kulturalnog, postmodernistički mehkog poimanja svekolike bosanske kulture i njene književne prakse. Zbog svega toga, kroz cjelinu svoje povijesti on ispisuje neke od najlucidnijih i najzanimljivijih eseja o romanima i autorima koji su po različitim osnovama označili prekretnicu u pojavljivanju i/ili razvoju bošnjačkoga romana.

III.Dakle, koncem prošle godine Enver Kazaz je publicirao svoju sintezu pod naslovom Bošnjački roman XX vijeka. Izuzev knjige dr. Dejana Đuričkovića Roman 1945-1980, mi praktički i nemamo više takvih i sličnih ambicioznih poduhvata. Nije nam cilj ovdje i sada govoriti detaljnije o unutarnjim metodološkim i povjesničarskim razlikama između ovih dviju knjiga; spomenimo tek kako se danas, po svom rezultatu, Đuričkovićeva knjiga čini više književnopovjesničarskom, dok je Kazazova više književnoteorijska. Zaustavljeno je vrijeme dosegnute povijesne ravnoteže, prepoznato u nedilemičnom društvenom kontekstu jugoslavenskoga (i bosanskoga) socijalizma, obezbijedilo profesoru Đuričkoviću prilično čvrstu stajnu i ishodišnu tačku s koje je povjesničarski suvereno mogao elaborirati estetiku romaneskne produkcije u BiH. Kazazu je ista (ta tačka) raspadom monolitne ideologije bila izmaknuta. Doskora podrazumijevani aksiološki, estetski i kulturni okviri više se ne podrazumijevaju, a akademska egida, pa i ona institucijska (studiji nacionalnih književnosti u Sarajevu) više nema niti približnu arbitracijsku moć u polju književnosti koju je nekada imala - e da bi se Kazazovom poduhvatu vjerovalo per se. Za razliku od nekadašnjih kontekstualnih prednosti koje je uživao profesor Đuričković, kolega se Kazaz morao sam pobrinuti za pribavljanje temeljne i okvirne argumentacijske podrške u realizaciji svoga projekta. Zbog toga i neće biti neobično što se on opredijelio za jednu vrstu metodološkoga sinkretizma između književnoteorijskog i književnopovijesnoga metoda. Prvi je, prirodno, pronašao u formalnom i strukturalističkom pristupu građi, dok je drugi aproprirao iz bogate tradicije pozitivizma u modeliranju nacionalnoga književnopovijesnoga kontinuuma. Kažemo prirodno, jer se doista strukturalizam, prije nego bilo koji teorijski i metodološki pravac, na najbolji način uspio konektirati i na samu jugoslavensku ideologiju (unutar koje su romani živjeli kao u vlastitom hermeneutičkom sosu), ali i na prazno mjesto koje se nakon nje formiralo. Naravno, Kazaz tu ipak nije ni jedini ni prvi! Budući da i sam zaključuje o praktički identičnim uvjetima u kojima su se romani razvijali unutar južnoslavenske interliterarne zajednice, njemu se poprilično zgodnom za uporabu namjestila povijest11

hrvatskog romana zagrebačkoga povjesničara Cvjetka Milanje.

10 Vidjeti njegovu knjigu Morfologija palimpsesta… 11 C. Milanja: Hrvatski roman 1945-1990., Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1996.

Samu knjigu Kazaz je komponirao u tri opsežna poglavlja. Prvo je naslovio Historija i povijest vjetrenjača i u njemu vrlo pregledno razmotrio stanje romana sa najbitnijim mogućim razlikama unutar nacionalnih kultura bivše zajedničke države.

U drugom, vrlo opsežnom i iscrpno eruditnom poglavlju pod naslovom Od poetike žanra do poetike knjige, on deskribira osnovne modelativne i tipološke strukture bošnjačkog romana, te teorijski razrađuje sve njegove žanrovske pojavnosti, svejednako referirajući na modele iz Milanjine knjige te, na par mjesta, i na Povijest hrvatskoga romana od 1900. do 1945. Krešimira Nemeca.12 Ključni i referentni roman za njega je Grozdanin kikot Hamze Hume, jer se s njim dešava (prvo) «pokolebavanje kanoniziranih romanesknih žanrova u kontekstu bosanskohercegovačke književnosti». Humo je «dezintegracijom mimetičkog modela romana otvorio prostor za kasnija istraživanja mogućnosti romanesknog iskaza». Kazaz dalje veli kako «niti jedan romansijer ni prije ni poslije Hume u bosanskohercegovačkoj književnosti nije izvršio tako radikalan raskid sa povijesnom temom. U Huminom romanu započeo je proces individualizacije kulturnog i svakog drugog identiteta koji će, veli Kazaz, presudno odrediti nekanonski roman poslije Drugog svjetskog rata»13. Nešto kasnije će Derviš Sušić «raskinuti sa ideologijom kao transcendencijom koja određuje sve aspekte ljudskog života»14, ali se «bitniji raskid sa ideološkim sistemom zbio u Andrićevom romanu Prokleta avlija, koji će presudno odrediti ukupan diskurs političkog romana modernizma u bosanskohercegovačkoj književnosti»15. Potom kaže kako se «narativna figura poraženog čovjeka (...) nastavlja u Selimovićevim romanima Derviš i smrt i Tvrđava, koji paraboličkim iskazom pokušavaju razriješiti traumu totalitarnog ideološkog prezenta»16. I Selimovićev i Andrićev «politički roman jesu i disidentski u odnosu na vladajući ideološki diskurs. To disidentstvo književnosti koja je izborila autonomiju od diktata ideološkog uma, naslutila alternativu komunističkoj dogmi u liberalno humanističkoj ideologiji evropskog modernizma, nije, međutim, rezultiralo pokretanjem društvene rasprave. Figura nije prerasla u društveni diskurs, a književna autonomija i estetski utopizam postali su svojevrsnim zatvorom književnosti, pri čemu se sloboda stvaranja pokazala i kao ograničenje uticaja umjetnosti unutar depresivne društvene prakse»17.

Ne moramo se, naravno, složiti s ovim ocjenama, pogotovu s onom kako su Selimovićev i Andrićev roman «disidentski»; štaviše, mislim da bi jedno kulturno-materijalističko čitanje oba autora izvjesno dovelo do suprotnih zaključaka, ali se Kazazu ne može poreći vrlo vješta i dosljedna argumentacija cjeline pojave o kojoj piše. Upravo se ovaj aspekt njegove knjige čini osobito vrijednim doprinosom razumijevanju bosanskohercegovačkoga romana. Naime, on u njemu, kao vješt književni povjesničar, uspijeva prepoznati i izdvojiti kontinuitet pojave i razvoja stanovitog romanesknog problema. (Tako, u biti, i nastaju književnopovijesne priče!)

Treći i najopsežniji dio nosi naslov Romani i romaneskni opusi. Kazaz tu pokazuje sve bogatstvo i pronicljivost vještog i pomnjivog čitača, i upravo na tim se mjestima on i najmanje pridržava postavljenih okvira kojima je prije potcrtavao kontinuitet književnopovijesne priče. U jedanaest analitičkih eseja on se bavi romanima H. Hume, M. Selimovića, S. Kulenovića, Ć. Sijarića,. D. Sušića, A. Isakovića, T. Kulenovića, N. Ibrišimovića, Z. Hodžića, I. Horozovića i Dž. Karahasana, po svemu ključnih imena unutar bošnjačke, ali i bosanske romaneskne produkcije XX vijeka.

12 K. Neme: Povijest hrvatskog romana od 1900 do 1945., Znanje, Zagreb, 1998.13 Bošnjački roman..., str. 43.14 Isto. 15 Bošnjački roman..., str. 44.16 Bošnjački roman..., str. 47.17 Bošnjački roman... str. 48.

Iako se doista svugdje, i hrabro (s obzirom na postojeće nacionalističke kulturološke koncepcije), pridržavao modela intertekstualne/interliterarne prirode nacionalnih književnosti u BiH, Kazaz ipak knjigu - slijedeći njen naslov - završava kao književnopovijesnu strukturaciju nacionalnog bošnjačkog romana.

IV.Što se tiče njegove uporišne (terra firma) teorijske tačke, Kazaz jakobsonovski drži kako je književnosnost romana, kao «najautoreferentnijeg žanra u književnosti», njegova generička i genetička vrijednost, te kako su estetička samosvojnost i samoživost njegovi diferencirajući genološki atributi. S druge, pak, strane njegovih hermeneutičkih ekspertiza prepoznaje se i njegovo klasifikacijsko-kataloško ishodište: naime, procesima samoosvješćivanja unutarnjih žanrovskih mehanizama, te paralelnim i posljedičnim napuštanjem epskoga kulturnog koda, bošnjački roman se konstituira kroz sve novije i sve savršenije svoje strukturalno-semiotičke mogućnosti. Trebalo je taj razvoj sada samo propratiti.

No, kada u Bošnjačkom romanu napiše slijedeće pasuse:

1. «Za razliku od Mulabdića i Bjelevca, Kulenović nije temu ideologizirao, nego subjektivizirajući je pretočio u etičku dilemu, pa njegov hroničar Muhamed, sjećajući se prošlosti, razmišlja pred susret sa konačnim Ništa o smislu historijskog usuda i metafizičkog obećanja.»18

2. «Upravo zato je Ponornica, sa autobiografskim sokom njenog pisca u romanesknoj priči, koja se bazira na doživljajnom aspektu naracije, a ne na pukoj kauzalnosti događaja o kojima se pripovijeda, potpuno uklopljena u cjelinu raznovrsnog Kulenovićevog književnog opusa. Nigdje toliko poezija nije ponirala u roman, ali ni roman u poeziju, kao u slučaju odnosa između Kulenovićevog poetskog opusa i njegovog romana Ponornica, i nigdje toliko žanrovske ograde nisu iscurile pred duboko autentičnom sadržinom piščevog svijeta koji se estetski veličanstveno zajezerio u književnosti.»19

tada se pojavljuje i provlači - samo na prvi pogled - i jedna drugačija uporišna teorijska i povjesničarska tačka. Čini se kao da Kazaz, naime, drži da se tema jednog romana «može» hotimično ne-ideologizirati i/ili, suprotno, ideologizirati od strane pisca. Ideologija je, predmnijeva se, nešto što se po potrebi može zaobići i što je stanoviti dodatak «čistoj» temi, odnosno, «čistom žanru» romana. Eksteritorijalizirana ideologija, smještena izvan književnog diskursa, na taj se način čini izvanpovijesnim fenomenom. Sam je roman, pak, ontološki fenomen i pripada «carstvu umjetnosti» - kojem jednako pripada i njegov autor. Na gornjem mikrostilističkom planu Kazaz se čini zastupnikom stava o nezavisnosti književnog djela od ideologije i, dozvolimo, od vremena njegove koncepcije ili njegove recepcije, svejedno. Roman, po tome, ne može i sam proizvoditi stanovitu ideologiju! Naravno, ideologija se sada čini «iskrivljenom sviješću» i nekom vrstom nepotrebnog imperijalnog posrednika između pisca/čitaoca i romana/svijeta. Istinski bi odnos među ovim entitetima bio odnos čistog i nepatvorenog vlasništva, bilo romanopisca nad tekstom romana, bilo čitaoca nad tekstom svoje (nacionalne) kulture – bilo kritičara/povjesničara nad korpusom bošnjačkog/ bosanskohercegovačkoga romana!20

No, valja reći kako se ovdje ipak radi o «uporišnoj» ali ne i «izlaznoj tački» njegove povijesti bošnjačkog romana, upravo proizašloj iz prihvatanja spomenutoga strukturalno-semiotičkog kriterija. U književnopovijesnom tretmanu nekih drugih, osobito savremenijih romana, bit će jasno da autor sam odstupa od ovakvih stavova. Napuštajući kritički i teorijski diskurs prema kojem se roman, u svojoj zabavljenosti vlastitom strukturom, jednom stavljao iznad ideologije

18 Bošnjački roman..., str. 58-59.19 Isto, str. 228-229. 20 Naravno, sve se ovo može činiti tek stilističkom razbarušenošću, pa bi se moglo reći kako pod ideologizacijom Kazaz misli politizaciju, no i tada bi stvari, konceptualno, upućivale na isto.

(povijesti), Enver Kazaz će početi rabiti romanu imanentniju «stilistiku autoreferencijalnosti», pa će reći kako:

«Travnička hronika svoju priču gradi na nizu dokumenata koje na ovaj ili onaj način transformira u priču. Ćuprija, pak, ne bazira svoju priču strogo na povijesnim dokumentima, nego i na legendama i predanjima, narodnim pričama koje dekonstruira, kako bi se došlo do istine o egzistenciji u povijesnom toku»21.

Ipak se čini izvjesnim da Kazaz pretpostavlja «čistu formu» žanra romana i po tome je on baštinik deduktivno-strukturalističke genološke koncepcije. Ova koncepcija zadržava prilično žilavu metodološku strategiju koja, bude li konzekventno izvedena do kraja, može završiti u Goldmanov(sk)om genetičkom strukturalizmu. Vjera u čisti žanr, naravno, uputit će autora u metodološku aparaturu koja će se morati pobrinuti za dosljednost književnopovjesničarske matrice. Pošto strukturalno-formalistička strategija procjene i klasifikacije romanesknog korpusa, budući po sebi invarijantna, ne omogućuje dovoljno širok zahvat deskripcije postojećeg i anticipaciju mogućeg romanesknog korpusa, cjelokupna se razvojna linija romana, pretpostavljeno, mora završiti konačnim napuštanjem okova žanra, tj. onom već poznatom pričom o njegovom protejskom karakteru. Dok, s jedne strane, autor tako vjeruje u neiscrpnu snagu konstitutivne i konstituirajuće autoreferencijalnosti/autokreativnosti romana, s druge strane se predmnijeva kako se sam žanr ipak razvija (i) u pravcu svojevrsnog bijega od samoga sebe – u vlastito odžanrivanje, ka stanovitoj fiktivnoj tački u budućnosti prema kojoj njegova struktura lukacsevski nostalgično čezne. Svjestan da bi se realizacijom nostalgije dokinuo i sam žanr tako shvaćene književne povijesti, Kazaz svoju analizu i katalogizaciju bošnjačkog romana, više ili manje eksplicitno, ipak završava na mjestu na kojem je Roland Barthes kasnih pedesetih završio svoju strukturalističku fazu – na semiotičkom mjestu gdje roman može biti i sustav mode. Na mjestu, dakle, njegove kulturne funkcionalizacije.

Iz ograničenja prihvaćene strukturalno-formalističke pozicije postaje razvidno da se neke drugačije, moguće validne ili nevalidne, literarne prosudbe i interpretacije ne mogu dokučiti niti sagledati. Ova ograničenja, proizašla iz polazne tačke, Kazaz pokušava negdje razriješiti maksimalnim naprezanjem terminološke obuhvatnosti povjesničarske aparature uvođenjem ili posudbom od Cvjetka Milanje pojmovnika s različitim tipovima, podtipovima i linijama romanesknih modela. No, pojmovnik se ponekad toliko napreže da ponegdje (najčešće kod romana kojima se, pripremajući sebi teren, nije kao kritičar i sam bavio), dolazi do njegove poprilične labavosti i nepreciznosti. To se dešava i kod interpretacije i povijesno-žanrovskog uzglobljivanja, na primjer, gore spomenutoga romana Ponornica S. Kulenovića.

U drugom (II) citiranom pasusu Enver Kazaz koristi meta-jezik koji teško može pripasti književnopovijesnoj aparaturi, već prije stilom i jezikom recepcijsko-kritičkoj «teoriji uživljavanja». Kad bismo pristali govoriti jezikom tipa «autentična sadržina piščevog svijeta» i slično, pristali bismo na jednu književnorecepcijsku i teorijsku aproksimativnost kojoj kraj leži u nekoj vrsti priželjkivane ideologijske interpretacije, a koja se, s jedne strane, legitimizira akademskom (čitaj: ideologijsko-političkom) moći (znanja «autentičnih sadržina») dok bi, s druge strane, to značilo kako je metakreativni kritički žanr iste onto-teološke prirode kao i sama literarna tvorevina (p)o kojoj piše, pa se čitalac/kritičar/književni povjesničar postavlja u istu su-kreativnu razinu sa tekstom/romanom/autorom.

V.No, na primjer, ako se govori o romanu Ponornica, bilo bi sasvim moguće govoriti o njemu i kao o čistom političkom romanu, odnosno romanu s tezom koji je strukturno i značenjski

21 Isto, str. 45.

impregniran kako orijentalističkom paradigmom imperijalno kodiranog čitanja islama, Orijenta i Bosne tako i ideologijom jugoslavenskog komunizma. Štaviše, jedno temeljitije (kulturalno-materijalističko, npr.) prečitavanje bosanskohercegovačkog (ili jugoslavenskog) literarnog i romanesknog bavljenja islamskom kulturom pokazalo bi, po mome mišljenju, temeljne orijentalističke stereotipe prema bosanskim muslimanima, ali i prema cjelokupnoj kulturi Bosne i Hercegovine unutar koje su oni jedna od njenih konstituirajućih kulturnih supstanci. Značajan dio romaneskne građe nastale u vrijeme zajedničke jugoslavenske države impregniran je emocijama zazorne različitosti naspram bosanske islamske kulture, pa i Bosne u cjelini. Na razini se kulturnih praksi ista zazornost realizirala kao «nesvjesna» proizvodnja nepremostivih vrijednosnih razlika.

Nije potrebno biti posebno pažljiv čitatelj da bi se primijetilo kako Kulenović stalnim prometanjem fabulativnih i deskriptivno-kulturnih aspekata romana smjera (i) informirati stanovitu (koju?) čitalačku publiku o (začudnim) adetima i osobenostima bosanskoga islama. Ista namjera orijentalističkoga dez/informiranja vrlo se često na semantičkoj razini romana (kod Muhameda) realizira kao aksiološki i performativni čin kritiziranja i napuštanja islamske tradicije. Primjerice, dok uči, s rukama ispred sebe, pripovjedač je sam sebi smiješan (str. 82). Ili: «Mnogo mi se puta učinilo da ona (Eliza – N.I.) ipak vidi u meni poluurođenika (…) i htio bih (…) da joj pokažem da to nisam (…) da ovaj naš interijer (…) ima nešto od kraljevskih dvorana.» (str. 27-28). Potom, pripovjedač (Muhamed) pretpostavlja da Eliza misli kako je on ipak, pod kožom sirovina (str. 61). U romanu se na jednom mjestu govori i o «urođeničkom maternjem jeziku» (str. 58.). Osim toga, na mnogim mjestima Kulenovićev pripovjedač pojašnjava «općepoznate pojmove islamske kulture života», pa tako objašnjava i šta je Ćaba (str. 120). Na stranicama 120-127. daju se opisi klanjanja i Mevluda. Na stranici 126. se veli da su ovi muslimani «nekdanji patareni», dok na stranici 166. glavni lik/pripovjedač veli: «Jednom omaškom prirode rođen sam na ovom mjestu…». Potom, na stranici 26: «Ramazan, svečani mjesec posta…»; «okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu…»; «u odaji prostrta dva dušeka (…) to se čini samo osobitom gostu…»22, potom se daje opis čevrmi, itd, itd.

Nemoguće je oteti se dojmu kako se u osnovi ove romaneskne idiosinkrazije naspram bosanskoga islama nalazi još osnovniji osjećaj njegove fundamentalne začudnosti. Teško se ovakva romaneskna intencija, čak i kada je prevedemo na razinu pripovjedača-lika Muhamedova, može razumjeti (onako kako je to naša kritika do sada činila) tek kao semantički plan unutar kojega se radi o opisu moralne destrukcije i ekonomskoga propadanja begovskih porodica. Naime, intencionalni je ulog ovdje bio puno veći od spomenutoga semantičkog dobitka. Ostalo je mnogo toga viška!

VI.Ali, vratimo se na početak autorove priče o bošnjačkom romanu. Zanimljivo je kako metodološki Kazaz vidi/ustanovljuje historijsku liniju bošnjačkoga romana?

«Problem fokusa iz kojeg se ispituje građa riješen je tako što se pokušalo i izvođenju sudova i zaključaka argumente utemeljivati u maksimalnom približavanju književnoj praksi. Tu se otvorila mogućnost da se modelska i tipološka struktura romaneskne prakse izvodi prema načelima njene imanentne, ali i kontekstualne situacije. Pitanje modelativne i tipološke strukture približeno je romanu na osnovi njegovog pitanja o samome sebi, tj. o biti ispoljavanja njegove protejske prirode. A to znači da se teorijska misao propitivala na razini praktične realizacije, kao što su, s druge strane, izmjene u okvirima praktične realizacije uslovljavale promjenu mišljenja romana o samome sebi. To znači da je u sistematizaciju bošnjačkog romana uključena koliko njegova historija toliko i njegovo premišljanje o

22 Citati uzeti iz: Skender Kulenović: Ponornica; Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, knjiga 6, Sarajevo 1984/1985.

prostoru svoje forme, okvirima svoga žanra, dakle i njegova teorija i njegova historija kao sastavni dijelovi njegove protejske prirode.»23

Budući da se, dakle, po njegovu mišljenju, bošnjački roman konstituira postupnim samoosviješćivanjem unutarnjih (strukturnih) žanrovskih mehanizama, te napuštanjem epskoga kulturnog koda, to postaje i «fokus iz kojeg se može ispitivati, sistematizirati i tipologizirati»24 bošnjački roman 20. stoljeća. Na početku, u poglavlju «Historija i povijest vjetrenjača» on veli kako se naša historija književnosti

«još uvijek teško otrže od pozitivističke utemeljenosti, koju više zanimaju spoljne činjenice nego geneza literarnog sistema, više puki zbroj djela nego njihovi složeni međusobni odnosi i žanrovska razuđenost, te, u konačnom, puki opis namjesto analitičko-sintetskog pristupa književnosti»25.

Kazaz «ukupnost bošnjačkog romana» mora, dakle, književnopovijesno evidentirati, selektirati i katalogizirati. Pitanje katalogiziranja romaneskne građe autor je riješio služeći se već usustavljenom terminologijom pomenutoga hrvatskog semiotičara i strukturaliste. Nacrt moguće tipologije hrvatskoga romana njemu će poslužiti kao inicijalni (para)metar u poslu vrlo napornog povjesničarskog klasificiranja bošnjačke romaneskne produkcije. Razloge korištenja Milanjinih modela Kazaz vrlo uvjerljivo argumentira

«Milanjina skala modela zbog sličnosti sociološko-političkih, historijskih, kulturoloških, ukupnih duhovnih, ali i unutarknjiževnih uslova u kojima se razvijao bošnjački, bosanski, hrvatski, kao i ukupan roman južnoslavenskog prostora, primjenjiva je u znatnome i na bošnjački roman, te i na bosanski u cjelini»,

te nastavlja:

«U ovakvome tipologijskom okviru (Milanjine tipologijske sheme26 – N.I.) uistinu se kreće bošnjački i bosanski roman, s tim da je moguće u okviru nekih tipova ustanoviti i podtipske kategorije kao specifikum u bošnjačkoj, ali i bosanskoj romanesknoj praksi. (...) Razlike, ipak, nisu toliko izražene da bi se mogla ustanovljavati i drugačija modelska struktura, pri čemu se neka druga vrsta tipologije, npr. naratološke/teorijske za sada, zbog stanja opisa građe, čini teško izvodivom.»27

Budući da je «stanje opisa građe» upravo takvo - nikakvo i nepostojeće - čini mi se da nije bilo osobitog razloga da se onda, baš ovdje, s istim «opisom» i ne započne. No, ipak bi to tada bila i sasvim drugačija književna povijest. Svakako, ne više, i ne samo nacionalna!

VII.Na kraju, zaključimo: Kazaz doista suvereno plete mrežu osobenog analitičkog i književnopovijesnog diskursa kojem, i kad imate zadovoljstvo da se s njim ne složite, ne možete osporiti zanimljivost i svekoliku dubinu interpretacijskoga uvida. Suvereno balansirajući među različitim, a ponegdje – uglavnom tamo gdje bi se javio njegov kritičarski lik – i suprotstavljenim književnometodološkim aparaturama, on ispisuje i kreira jedan novi, danas u nas neophodni književnorecepcijski horizont za bošnjački ali i bosanskohercegovački roman.

Literatura:

23 Isto, str. 372.24 Bošnjački roman, str. 371.25 Isto, str.7.26 Milanja govori o simplificiranom mimetičkom modelu.27 Bošnjački roman... str. 84-85.

Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990, nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1996.

Cvjetko Milanja: Alkemija teksta, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Biblioteka Znaci, mala edicija, nova serija: knjiga 2.

Dejan Điričković: Roman 1945-1980; Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Enver Kazaz: Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2004; biblioteka BOSNISTIKA, knjiga 2.

Enver Kazaz: Morfologija palimpsesta, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1999; biblioteka «GRADINA», knjiga 11.

Postmodern Genres, ed. Marjorie Perloff; University of Oklahoma Press: Norman and London, 1989.

Zdenko Škreb: Književnost i povijesni svijet, Školska knjiga, Zagreb, 1981.

Zdenko Lešić: Knjževnost i njena historija, V. Masleša, 1985.

Zvonko Kovač: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001.