Erich Fromm o ljubavi(ulomak iz knjige Čovjek za sebe, str. 94-97)

Jedva da ima neka riječ koja je dvosmislenija i koja više zbunjuje

od riječi „ljubav“. Ona se upotrebljava da naznači gotovo svako

osjećanje lišeno mržnje i gađenja. Ona obuhvaće sve od ljubavi za

sladoled do ljubavi za simfoniju, od blage simpatije do najsnažnijeg

osjećanja bliskosti. Ljudi, osjećaju ljubav ako su se „zakačili“ o koga.

Ljudi svoju ovisnost i svoje posjedovanje također nazivaju tim imenom.

U stvari, oni vjeruju da nema ništa lakše nego voljeti i teškoća leži

samo u tome da se nađe pravi predmet ljubavi, a njihov neuspjeh da

nađu sreću u ljubavi proizlazi iz njihove loše sreće što nisu našli pravog

partnera. Ali u suprotnosti s ciljem, tim zbrkama i proizvoljnim

razmišljanjem, ljubav je veoma posebno osjećanje; i dok svako ljudsko

1

„Čovjek voli ono za što se trudi, i čovjek se trudi za ono što voli.“

biće posjeduje sposobnost da voli, njezino ostvarenje jedno je od

najtežih dostignuća. Istinska se ljubav korijeni u produktivnosti i može

se zato s pravom nazivati „produktivna ljubav“. Njezina je suština ista,

bilo da se radi o majčinoj ljubavi prema djetetu, našoj ljubavi prema

čovjeku, ili erotskoj ljubavi između dvaju individuuma. (Da je ona ista i

s obzirom na ljubav prema drugima i ljubav prema nama samima,

razmatrat ćemo kasnije.) Premda se objekti ljubavi razlikuju, a prema

tome i snaga i kvaliteta ljubavnog osjećanja, za neke osnovne

elemente može reći da su karakteristični za sve forme produktivne

ljubavi. Oni su: briga, odgovornost, respekt i znanje.

Briga i odgovornost naznačuju da je ljubav aktivnost, a ne strast

kojom je netko obuzet, niti je ona efekt kojim je netko „aficiran“.

Element brige i odgovornosti u produktivnoj ljubavi sjajno je opisan u

knjizi proroka Jone. Bog je rekao Joni da ide u Ninivu kako bi opomenuo

njezine stanovnike da će biti kažnjeni ako ne poprave svoje grešne

običaje. Jona pobjegne od svoga zadatka, jer ga je strah da će se ljudi u

Ninivi pokajati i da će im Bog oprostiti. On je čovjek s jakim osjećajem

za red i zakon, ali bez ljubavi. Međutim, pri svom pokušaju da se spasi

bijegom, nađe se u trbuhu kita, što simbolizira stanje izolacije i

utamničenja u koje ga je uvalilo pomanjkanje ljubavi i solidarnosti. Bog

ga spašava i on odlazi u Ninivu. Propovijeda stanovnicima onako kako

mu je Bog rekao i dogodi se upravo ono čega se bojao. Ljudi Ninive se

pokaju, poprave svoje ponašanje i Bog im oprašta, odlučivši da ne

razori grad. Jona je jako ljutit i razočaran; on je želio da se izvrši

„pravda“, a ne milost. Napokon, on nalazi nešto zadovoljstva u sjeni

drveta koje je Bog potaknuo da naraste kako bi Jonu zaštitilo od sunca.

Međutim, kad Bog sasuši drvo, Jona je potišten i ljutito se žali Bogu.

Bog odgovara: „Tebi je žao tikve oko koje se nisi trudio, niti si je gajio,

već što u jednu noć uzraste, to u drugu propadne. A zar ne trebam ja

da žalim Ninivu, veliki grad u kome ima više od stotinu i dvadeset

2

tisuća ljudi, koji još ne znaju što im je desna a što lijeva ruka, i mnogo

stoke?“

Božji odgovor Joni mora se shvatiti simbolički. Bog objašnjava

Joni da je suština ljubavi „truditi se“ oko nečega i „pomoći nečemu da

raste“, da su ljubav i trud nerazdvojni. Čovjek voli ono za što se trudi, i

čovjek se trudi a ono što voli.

Priča o Joni implicira da ljubav ne može biti odvojena od

odgovornosti. Jona se ne osjeća odgovornim za živote svoje braće. On

bi, poput Kaina, mogao pitati: „Jesam li ja čuvar svoga brata?“

Odgovornost nije dužnost nametnuta nekome izvana, već je moj

odgovor na traženje koje osjećam kao svoju brigu. Odgovornost i

odgovor imaju isti korijen, respondere = „odgovoriti“. Biti odgovoran

znači biti spreman odgovoriti.

Majčinska ljubav je najčešći i najlakše shvatljiv slučaj produktivne

ljubavi. Njezina je suština upravo briga i odgovornost. Za vrijeme

rađanje djeteta majčino se tijelo „trudi“ za dijete, a poslije rođenja

njezina se ljubav sastoji u nastojanju da pomogne djetinji rast.

Majčinska ljubav ne ovisi o uvjetima koje dijete treba da ispuni da bi

bilo voljeno. Ona je bezuvjetna i bazira se jedino na djetinjem traženju i

majčinom odgovoru. Nije zato nikakvo čudo što je majčinska ljubav bila

simbol najviše forme ljubavi u umjetnosti i religiji. Hebrejska riječ koja

označava božju ljubav za čovjeka i čovjekovu ljubav za bližnjega glasi

rašamim, kojoj je korijen rešem = majčina utroba.

Međutim, nije toliko evidentna veza brige i odgovornosti s

individualnom ljubavi. Vjeruje se da zaljubiti se već predstavlja

kulminaciju ljubavi, a zapravo je to početak i tek prilika za dostizanje

ljubavi. Vjeruje se da je ljubav neka misteriozna osobina kojom su

dvoje ljudi privučeni jedno drugome, zbivanje koje se odvija bez

ikakvog truda. I zaista, čovjekova osamljenost i njegove seksualne želje

čine zaljubljivanje veoma laganim i nema ništa misterioznog u tome.

No to se postignuće isto tako lako gubi kao što se lako dobiva. Čovjek

3

nije voljen slučajno; čovjekova vlastita moć da voli proizvodi ljubav,

baš kao što zainteresiranost čini nekoga interesantnim. Ljudi su

zaokupljeni pitanjem da li su privlačni, a zaboravljaju da je suština

njihove privlačnosti da vole. Voljeti osobu produktivno podrazumijeva;

brinuti se i osjećati se odgovornim za njezin život, i to ne samo za

njezinu fizičku egzistenciju, već za rast i napredak svih njezinih ljudskih

moći. Voljeti produktivno nespojivo je s pasivnošću, s time da čovjek

bude tek promatrač života ljubljene osobe. Produktivna ljubav

podrazumijeva trud i brigu i odgovornost za njezin rast.

(...)

Briga i odgovornost konstitutivni su elementi ljubavi, ali bez

respekta za ljubljenu osobu i znanja o njoj ljubav se izopačuje u

dominaciju i posjedovanje. (...) Respektirati osobu nije moguće a da je

ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi slijepe kad ne bi bile vođene

poznavanjem individualnosti jedne ličnosti.

4